PRESUDA OPĆEG SUDA (prvo vijeće)

5. travnja 2017.(*)

„Damping – Uvoz određenog polietilen tereftalata (PET) podrijetlom iz Indije, Tajvana i Tajlanda – Revizija nakon isteka mjera – Prijedlog Komisije za obnovu navedenih mjera – Odluka Vijeća o prekidu postupka revizije bez uvođenja tih mjera– Tužba za poništenje – Članak 11. stavak 2. Uredbe (EZ) br. 1225/2009 – Vjerojatnost ponovnog nastanka znatne štete – Članak 21. stavak 1. Uredbe br. 1225/2009 – Interes Unije – Očite pogreške u ocjeni – Obveza obrazlaganja – Tužba za naknadu štete”

U predmetu T‑422/13,

Committee of Polyethylene Terephthalate (PET) Manufacturers in Europe (CPME), sa sjedištem u Bruxellesu (Belgija), i drugi tužitelji čija se imena nalaze u prilogu(1), koje zastupaju L. Ruessmann, odvjetnik, i J. Beck, solicitor,

tužitelji,

koje podupire

Europska komisija, koju zastupaju J.-F. Brakeland, A. Demeneix i M. França, u svojstvu agenata,

intervenijent,

protiv

Vijeća Europske unije, koje zastupaju S. Boelaert i J.-P. Hix, u svojstvu agenata, uz asistenciju B. O’Connora, solicitor, i S. Gubela, odvjetnika,

tuženika,

koje podupiru

European Federation of Bottled Waters (EFBW), sa sjedištem u Bruxellesu,

Caiba, SA, sa sjedištem u Paterni (Španjolska),

Coca‑Cola Enterprises Belgium (CCEB), sa sjedištem u Anderlechtu (Belgija),

Danone, sa sjedištem u Parizu (Francuska),

Nestlé Waters Management & Technology, sa sjedištem u Issy‑les‑Moulineauxu (Francuska),

Pepsico International Ltd, sa sjedištem u Londonu (Ujedinjena Kraljevina),

i

Refresco Gerber BV, sa sjedištem u Rotterdamu (Nizozemska),

koje zastupa E. McGovern, barrister,

intervenijenti,

povodom, s jedne strane, zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a kojim se traži djelomično poništenje Provedbene odluke Vijeća 2013/226/EU od 21. svibnja 2013. o odbijanju prijedloga Provedbene [uredbe] Vijeća o uvođenju konačne antidampinške pristojbe na uvoz određenog polietilen tereftalata podrijetlom iz Indije, Tajvana i Tajlanda nakon revizije nakon isteka mjera prema članku 11. stavku 2. Uredbe (EZ) br. 1225/2009 te o prekidu postupka revizije nakon isteka mjere u vezi s uvozom određenog polietilen tereftalata podrijetlom iz Indonezije i Malezije, u mjeri u kojoj bi prijedlog uveo konačnu antidampinšku pristojbu na uvoz određenog polietilen tereftalata podrijetlom iz Indije, Tajvana i Tajlanda (SL 2013., L 136, str. 12.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 125., str. 67.), u dijelu u kojem je njome odbijen prijedlog uvođenja konačnih antidampinških pristojbi na uvoz iz Indije, Tajvana i Tajlanda te prekinut postupak revizije u odnosu na taj uvoz i, s druge strane, zahtjeva na temelju članka 268. UFEU‑a kojim se traži naknada štete koju su tužitelji navodno pretrpjeli,

OPĆI SUD (prvo vijeće)

u sastavu: H. Kanninen, predsjednik, I. Pelikánová i E. Buttigieg (izvjestitelj), suci,

tajnik: C. Heeren, administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 28. lipnja 2016.,

donosi sljedeću

Presudu

 Pravni okvir

1        Odluka o kojoj je riječ u okviru ovog predmeta donesena je na temelju Uredbe Vijeća (EZ) br. 1225/2009 od 30. studenoga 2009. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (SL 2009., L 343, str. 51., ispravak SL 2010., L 7, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 30., str. 202., u daljnjem tekstu: Osnovna uredba), prije nego što je izmijenjena Uredbom (EU) br. 37/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. siječnja 2014. o izmjeni određenih uredbi koje se odnose na zajedničku trgovinsku politiku s obzirom na postupke za donošenje određenih mjera (SL 2014., L 18, str. 1.) i stavljena izvan snage Uredbom (EU) 2016/1036 Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2016. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske unije (SL 2016., L 176, str. 21.).

2        Članak 11. stavak 2. Osnovne uredbe glasio je:

„Konačna antidampinška mjera istječe pet godina od uvođenja ili pet godina od datuma zadnje revizije mjere koja pokriva damping i štetu, osim ako je revizijom utvrđeno da bi istjecanje mjere vjerojatno dovelo do nastavka ili ponavljanja dampinga i štete. Revizija se pokreće na inicijativu [Europske k]omisije, na zahtjev proizvođača [Unije] ili u njihovo ime, a ostaje na snazi do završetka te revizije.

Revizija se pokreće ako zahtjev sadrži dostatne dokaze da bi istekom mjera vjerojatno došlo do nastavka ili ponavljanja dampinga i štete. Vjerojatnost se može, na primjer, pokazati dokazivanjem nastavljanja dampinga i štete, odnosno dokazivanjem da je uklanjanje štete posljedica, djelomično ili jedino, postojanja mjera ili dokazivanjem da su okolnosti izvoznika ili uvjeti na tržištu takvi da ukazuju na vjerojatnost daljnjeg štetnog dampinga.

U provedbi ispitivanja prema ovom stavku, izvoznici, uvoznici, predstavnici zemlje izvoznice i proizvođači [Unije] imaju mogućnost pojačati, odbaciti ili komentirati pitanja iznesena u revizijskom zahtjevu, a zaključci se donose uzimajući u obzir sve relevantne i propisno dokumentirane dokaze prezentirane u vezi s pitanjem je li vjerojatno ili ne da bi se istekom mjera, damping i šteta nastavili ili ponovili.

Obavijest o skorom isteku mjera objavljuje se u Službenom listu Europske unije u odgovarajuće vrijeme u zadnjoj godini tijekom razdoblja primjene mjera kako je definirano ovim stavkom. Nakon toga, proizvođači [Unije], u roku od najviše tri mjeseca prije kraja petogodišnjeg razdoblja, imaju pravo podnijeti revizijski zahtjev u skladu sa stavkom 2. Obavijest o najavi stvarnog isteka mjera prema ovom članku također se objavljuje.”

3        U skladu s člankom 11. stavkom 5. Osnovne uredbe, „[o]dgovarajuće odredbe ove Uredbe u vezi postupaka i vođenja ispitnog postupka, osim odredbi koje se odnose na rokove, primjenjuju se na sve postupke revizije koji se provode prema stavcima 2., 3. i 4.”.

4        Članak 9. stavak 4. Osnovne uredbe navodio je sljedeće:

„Ako činjenice, kako su konačno utvrđene, dokazuju postojanje dampinga i dampingom nanesene štete, i ako je potrebno djelovati kako bi se zaštitili interesi [Unije] u skladu s člankom 21., Vijeće, postupajući na temelju prijedloga Komisije, a nakon savjetovanja sa Savjetodavnim odborom, uvodi konačnu antidampinšku pristojbu. Vijeće donosi prijedlog, osim ako ne odluči, običnom većinom, odbiti prijedlog, u roku od mjesec dana od podnošenja prijedloga Komisije […]”

5        U skladu s člankom 15. stavkom 1. Osnovne uredbe, „[s]va savjetovanja predviđena ovom Uredbom odvijaju se u okviru Savjetodavnog odbora, koji se sastoji od predstavnika svake od država članica, s predstavnikom Komisije kao predsjedavajućim”.

6        Članak 20. stavak 4. Osnovne uredbe glasio je kako slijedi:

„Konačna objava daje se u pisanom obliku. Objavljuje se vodeći računa o zaštiti povjerljivih podataka, u najkraćem roku, i uobičajeno, ne dulje od mjesec dana prije konačne odluke ili podnošenja prijedloga Komisije za konačnu mjeru prema članku 9. Ako Komisija ne može objaviti određene činjenice ili razmatranja u to vrijeme, objavljuje ih najranije moguće nakon tog roka. Objava ne isključuje niti jednu naknadnu odluku koju mogu donijeti Komisija ili Vijeće, ali ako je odluka utemeljena na različitim činjenicama ili razmatranjima, one se objavljuju što je ranije moguće.”

7        U skladu s člankom 20. stavkom 5. Osnovne uredbe, „[n]akon konačne objave, prigovori se uzimaju u obzir samo ako su primljeni unutar razdoblja koje je odredila Komisija za svaki pojedinačni slučaj, vodeći računa o žurnosti pitanja, a koje nije kraće od 10 dana”.

8        Članak 21. stavak 1. Osnovne uredbe predviđao je sljedeće:

„Odluka o tome treba li intervenirati u interesu [Unije] treba se temeljiti na procjeni svih različitih interesa u cjelini, uključujući interese domaće proizvodnje, korisnika i potrošača. Odluke prema ovom članku donose se samo ako je svim strankama dana mogućnost iznošenja stavova prema stavku 2. U ispitivanjima uzima se posebno u obzir potreba za uklanjanjem učinaka štetnog subvencioniranja koji narušava trgovinu i ponovno uspostavljanje učinkovite konkurencije. Mjere, utvrđene na temelju nalaza o subvencioniranju i šteti, ne mogu se primjenjivati ako tijela, na temelju svih podnesenih podataka, mogu jasno zaključiti da primjena tih mjera nije u interesu [Unije].”

 Okolnosti spora

9        Ovaj predmet odnosi se na postupak revizije pokrenut na temelju članka 11. stavka 2. Osnovne uredbe zbog isteka antidampinških pristojbi koje je Vijeće Europske unije od 2000. godine uvelo na uvoz određenog polietilen tereftalata (PET) podrijetlom, osobito, iz Indije, Tajvana i Tajlanda (u daljnjem tekstu: predmetne antidampinške pristojbe).

10      Vijeće je od 2000. godine također uvelo antidampinške pristojbe na uvoz određenog PET‑a podrijetlom iz Indonezije i Malezije, kao i kompenzacijske pristojbe na uvoz određenog PET‑a podrijetlom, osobito, iz Indije (u daljnjem tekstu: predmetne kompenzacijske pristojbe).

11      Nakon što su u Službenom listu Europske unije objavljene dvije obavijesti o isteku svih antidampinških pristojbi navedenih u točkama 9. i 10. ove presude (SL 2011., C 122, str. 10.) i predmetnih kompenzacijskih pristojbi (SL 2011., C 116, str. 10.), industrija za proizvodnju PET‑a u Europskoj uniji je 25. studenoga 2011. Europskoj komisiji podnijela dva zahtjeva za pokretanje revizije nakon isteka antidampinških i kompenzacijskih pristojbi na temelju članka 11. stavka 2. Osnovne uredbe i članka 18. Uredbe Vijeća (EZ) br. 597/2009 od 11. lipnja 2009. o zaštiti od subvencioniranog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (SL 2009., L 188, str. 93.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 17., str. 273.).

12      Nakon savjetovanja sa Savjetodavnim odborom predviđenim u članku 15. Osnovne uredbe, Komisija je utvrdila da postoje dostatni dokazi za pokretanje revizija nakon isteka mjera te je 24. veljače 2012. najavila pokretanje tih revizija (SL 2012., C 55, str. 4., i SL 2012., C 55, str. 14.).

13      Nakon tih ispitnih postupaka Komisija je predložila da se ne obnove antidampinške pristojbe koje se odnose na uvoz PET‑a podrijetlom iz Indonezije i Malezije. S druge strane, Komisija je predložila da se predmetne antidampinške i kompenzacijske pristojbe produlje za dodatnih pet godina. Što se tiče osobito predmetnih antidampinških pristojbi, Komisija je smatrala da, u slučaju njihova isteka, postoji vjerojatnost nastavka dampinga i ponavljanja štete za industriju Unije i da produljenje tih pristojbi nije protivno interesu Unije.

14      Komisija je 3. travnja 2013. predstavila svoje prijedloge Savjetodavnom odboru. Tog se dana trinaest predstavnika država članica u tom odboru usprotivilo prijedlogu za produljenje predmetnih antidampinških pristojbi. Taj prijedlog je stoga podržala obična većina predstavnika država članica.

15      Na temelju toga Komisija je 23. travnja 2013. Vijeću podnijela nacrt antidampinške uredbe (u daljnjem tekstu: prijedlog Komisije) i nacrt antisubvencijske uredbe o produljenju predmetnih antidampinških i kompenzacijskih pristojbi za dodatnih pet godina.

16      Vijeće je 21. svibnja 2013. na prijedlog Komisije svojom Provedbenom uredbom (EU) br. 461/2013 o uvođenju konačne kompenzacijske pristojbe na uvoz polietilen tereftalata (PET) podrijetlom iz Indije nakon revizije po isteku mjere prema članku 18. Uredbe (EZ) br. 597/2009 (SL 2013., L 137, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 125., str. 70.) obnovilo predmetne kompenzacijske pristojbe. Utvrdilo je naime da je, usprkos očiglednim pozitivnim trendovima i znatnim naporima oko restrukturiranja, stanje industrije Unije „još uvijek krhko” (uvodna izjava 186.). Vijeće je također navelo da bi se situacija, s obzirom na moguć znatan rast subvencioniranog uvoza iz Indije koji bi mogao sniziti prodajne cijene industrije Unije, vrlo vjerojatno pogoršala i da bi se ponovila materijalna šteta u slučaju da se dozvoli istjecanje mjera (uvodna izjava 211.). Naposljetku, Vijeće je smatralo da predmetne kompenzacijske pristojbe nemaju „nerazmjeran utjecaj” za korisnike PET‑a u Uniji (uvodna izjava 264.). Na temelju toga Vijeće je smatralo da „[se] n[ije moglo] jasno zaključiti da zadržavanje [predmetnih] kompenzacijskih [pristojbi] nije [bilo] u interesu Unije” (uvodna izjava 265.).

17      S druge strane, Vijeće je istog dana donijelo odluku 2013/226/EU o odbijanju prijedloga Provedbene [uredbe] Vijeća o uvođenju konačne antidampinške pristojbe na uvoz određenog polietilen tereftalata podrijetlom iz Indije, Tajvana i Tajlanda nakon revizije nakon isteka mjera prema članku 11. stavku 2. Uredbe (EZ) br. 1225/2009 i o prekidu postupka revizije nakon isteka mjere u vezi s uvozom određenog polietilen tereftalata podrijetlom iz Indonezije i Malezije, u mjeri u kojoj bi prijedlog uveo konačnu antidampinšku pristojbu na uvoz određenog polietilen tereftalata podrijetlom iz Indije, Tajvana i Tajlanda (SL 2013., L 136, str. 12.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 125., str. 67., u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

18      U pobijanoj odluci Vijeće je odlučilo da, suprotno onome što je predložila Komisija, neće obnoviti predmetne antidampinške pristojbe (članak 1.). Smatralo je naime da vjerojatnost ponavljanja štete u slučaju isteka predmetnih antidampinških mjera „nije [bila] dokazan[a]” (uvodna izjava 5.), i da se, štoviše, ta šteta „vjerojatno neće ponoviti” (uvodna izjava 17.). Vijeće je također smatralo da očito nije u interesu Unije da se mjere produlje jer su troškovi uvoznika, korisnika i potrošača nerazmjerni koristima za industriju Unije (uvodne izjave 18. do 23.). Na temelju toga Vijeće je prekinulo postupak revizije u vezi s predmetnim antidampinškim pristojbama, pri čemu te pristojbe nisu produljene (članak 2.).

19      Što se tiče antidampinških pristojbi na uvoz PET‑a podrijetlom iz Indonezije i Malezije (vidjeti točku 10. ove presude), Vijeće je u pobijanoj odluci ipak slijedilo prijedlog Komisije da se te pristojbe ne obnove. U tom pogledu Vijeće je, kao i Komisija, smatralo da ne postoji vjerojatnost da će indonezijski ili malezijski proizvođači izvoznici nastaviti kratkoročno ili srednjoročno izvoziti štetne količine po dampinškim cijenama na tržište Unije u slučaju da se mjere stave izvan snage (uvodna izjava 4.). Na temelju toga Vijeće je također prekinulo postupak revizije u vezi s predmetnim antidampinškim pristojbama koje se primjenjuju na uvoz iz tih zemalja (članak 2.).

 Postupak i zahtjevi stranaka

20      Committee of Polyethylene Terephthalate (PET) Manufacturers in Europe (CPME) udruženje je proizvođača PET‑a u Uniji. Društva Cepsa Química, SA, Equipolymers Srl, Indorama Ventures Poland sp. z o.o., Lotte Chemical UK Ltd, M & G Polimeri Italia SpA, Novapet, SA, Ottana Polimeri Srl, UAB Indorama Polymers Europe, UAB Neo Group i UAB Orion Global pet proizvođači su PET‑a u Uniji.

21      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 14. kolovoza 2013. tužitelji, to jest svi subjekti navedeni u točki 20. ove presude, u bitnom su zatražili da se na temelju članka 263. UFEU‑a djelomično poništi pobijana odluka i da se na temelju članka 268. UFEU‑a naknadi šteta koju su pretrpjeli nakon njezina nezakonitog donošenja.

22      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 17. listopada 2013. Komisija je zatražila intervenciju u potporu zahtjevu tužiteljâ za djelomično poništenje pobijane odluke. Predsjednik prvog vijeća Općeg suda odobrio je tu intervenciju rješenjem od 27. studenoga 2013.

23      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 20. prosinca 2013. pojedini korisnici PET‑a u Uniji, to jest društva Caiba, SA, Coca‑Cola Enterprises Belgium (CCEB), Danone, Nestlé Waters Management & Technology, Pepsico International Ltd i Refresco Gerber BV, kao i udruženje koje zastupa tu industriju, to jest European Federation of Bottled Waters (EFBW) (u daljnjem tekstu zajedno: privatni intervenijenti), zatražili su intervenciju u potporu zahtjevu Vijeća.

24      Tužitelji su 20. veljače 2014. istaknuli prigovore protiv tog zahtjeva za intervenciju. Nadalje, tužitelji su u skladu s člankom 116. stavkom 2. Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991. zatražili da se privatnim intervenijentima, u slučaju da njihova intervencija bude odobrena, ne priopće svi argumenti i prilozi iz podnesaka povezanih s njihovim zahtjevom za naknadu štete zbog njihove povjerljivosti. U tu su svrhu tužitelji sastavili verziju predmetnih podnesaka i priloga koja nije povjerljiva.

25      Rješenjem od 8. srpnja 2014. prvo vijeće Općeg suda prihvatilo je zahtjev za intervenciju privatnih intervenijenata samo u dijelu u kojem su oni poduprli zahtjev Vijeća za odbijanje zahtjeva tužiteljâ za poništenje, a ne što se tiče zahtjeva za odbijanje njihova zahtjeva za naknadu štete. Dostava postupovnih akata privatnim intervenijentima ograničena je na verziju koja nije povjerljiva, a koju su sastavili tužitelji. Privatni intervenijenti nisu istaknuli prigovore protiv zahtjeva za povjerljivo postupanje.

26      Na prijedlog suca izvjestitelja Opći sud (prvo vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka te je, u okviru mjera upravljanja postupkom iz članka 89. Poslovnika Općeg suda, postavio strankama pitanja u pisanom obliku. Stranke su odgovorile u za to određenom roku. Opći sud osobito je pozvao stranke da se izjasne u vezi s pitanjem ispunjava li pobijana odluka obveze Vijeća na temelju članka 296. UFEU‑a.

27      Na raspravi održanoj 28. lipnja 2016. Opći je sud saslušao izlaganja i odgovore stranaka na pitanja koja im je usmeno postavio.

28      Tijekom rasprave tužitelji su naveli da žele ažurirati svoj zahtjev za naknadu štete podnesen na temelju članka 268. UFEU‑a. Nakon tog zahtjeva Opći je sud pozvao tužitelje da podnesu ažurirani zahtjev. Vijeće je podnijelo očitovanja o navedenom ažuriranom zahtjevu u za to određenom roku.

29      Usmeni dio postupka zatvoren je 18. studenoga 2016.

30      Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

–        proglasi tužbu dopuštenom i osnovanom;

–        poništi pobijanu odluku u dijelu u kojem njome nisu obnovljene predmetne antidampinške pristojbe;

–        naloži Vijeću da im naknadi pretrpljenu štetu;

–        naloži Vijeću snošenje troškova;

–        naloži privatnim intervenijentima snošenje troškova nastalih povodom njihove intervencije.

31      Vijeće od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije zahtjev za poništenje kao neosnovan;

–        odbije zahtjev za naknadu štete kao neosnovan;

–        naloži tužiteljima snošenje troškova.

32      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        proglasi tužbu dopuštenom i osnovanom;

–        naloži Vijeću snošenje troškova.

33      Privatni intervenijenti od Općeg suda zahtijevaju da:

–        odbije zahtjev za poništenje;

–        naloži tužiteljima snošenje troškova.

 Pravo

1.     Zahtjev za poništenje

34      Tužitelji ističu tri tužbena razloga u prilog osnovanosti svojeg zahtjeva za poništenje. Prvim i trećim tužbenim razlogom navode da im Vijeće nije priopćilo činjenice i razloge na temelju kojih je donijelo pobijanu odluku niti dalo rok za podnošenje očitovanja o njima. Prema njihovu mišljenju, takvo propuštanje povreda je članka 20. stavaka 4. i 5. Osnovne uredbe i prava obrane tužiteljâ (prvi tužbeni razlog), kao i načela dužne pažnje i dobre uprave (treći tužbeni razlog). U okviru drugog tužbenog razloga tužitelji ističu očitu pogrešku u ocjeni i povredu članka 11. stavka 2. i članka 21. stavka 1. Osnovne uredbe.

35      Opći sud će najprije ispitati drugi tužbeni razlog koji su istaknuli tužitelji.

 Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni i povredi članka 11. stavka 2. i članka 21. stavka 1. Osnovne uredbe

36      Tužitelji, koje podupire Komisija, tvrde da zaključci Vijeća u uvodnim izjavama 17. i 23. pobijane odluke, prema kojima se, s jedne strane, znatna materijalna šteta vjerojatno neće ponoviti ako se dozvoli da mjere isteknu i da, s druge strane, produljenje predmetnih antidampinških pristojbi očito nije u interesu Unije, čine očitu pogrešku u ocjeni i krše članak 11. stavak 2., odnosno članak 21. stavak 1. Osnovne uredbe.

37      Naime, ovi zaključci temelje se na razmatranjima koja odražavaju djelomičan i iskrivljen izbor činjenica utvrđenih u ispitnom postupku Komisije, kao i drugim neosnovanim, čak i očito pogrešnim, tvrdnjama. Neke tvrdnje su osim toga nepotkrijepljene i nedosljedne. Zaključci iz pobijane odluke protivni su zaključcima Komisije kao i zaključcima samog Vijeća u Provedbenoj uredbi br. 461/2013.

38      Vijeće, koje podupiru privatni intervenijenti, odbija argumente tužiteljâ i Komisije te tvrdi da je na temelju svoje široke diskrecijske ovlasti moglo dati prednost jednom elementu pred drugim, ili čak smatrati da neki element nije bio relevantan. S obzirom na složenost prospektivne analize u okviru revizije, i Komisija i Vijeće mogu potpuno legitimno doći do različitih zaključaka a da nitko od njih ne počini očitu pogrešku u ocjeni. Što se tiče navodne proturječnosti između pobijane odluke i Provedbene uredbe br. 461/2013, Vijeće tvrdi da se radilo o različitim postupcima koji su mogli dovesti do različite ocjene činjenica. Konačno, njegovi zaključci u uvodnim izjavama 17. i 23. pobijane odluke nisu sadržavali očitu pogrešku.

39      Prije detaljnijeg ispitivanja argumenata stranaka u vezi s povredama članka 11. stavka 2. i članka 21. stavka 1. Osnovne uredbe, potrebno je, u odgovoru na određene argumente stranaka, odrediti prirodu ispitivanja koje je Vijeće pozvano provesti na temelju članka 11. stavka 2. Osnovne uredbe i doseg nadzora koji Opći sud provodi nad pobijanom odlukom.

 Analiza koju Vijeće mora provesti na temelju članka 11. stavka 2. Osnovne uredbe i doseg nadzora koji Opći sud provodi nad pobijanom odlukom

40      Privatni intervenijenti tvrde da, u skladu s člankom 11. stavkom 2. podstavkom 1. Osnovne uredbe, mjere načelno istječu krajem propisanog roka, „osim ako je […] utvrđeno” da bi njihovo istjecanje vjerojatno dovelo do nastavka ili ponavljanja dampinga i štete. Tako smatraju da za istek mjera ne treba pozitivno dokazati da je malo vjerojatno ili nije vjerojatno da će doći do nastavka ili ponavljanja štetnog dampinga, nego da je dovoljno utvrditi da protivno nije bilo dokazano, što je manje teško.

41      Privatni intervenijenti priznaju da Vijeće u pobijanoj odluci katkad svoje zaključke predstavlja „na naglašeniji način”, tvrdeći da je „malo vjerojatno” da bi se u slučaju isteka mjera znatna materijalna šteta ponovila. Međutim, prema njihovu mišljenju, te tvrdnje ne mijenjaju prirodu ispitivanja koje treba provesti. U tim okolnostima traže da Opći sud uzme u obzir prirodu tog ispitivanja kada ispituje prigovore tužiteljâ o primjeni članka 11. stavka 2. Osnovne uredbe od strane Vijeća.

42      Privatni intervenijenti također tvrde da je Vijeće u pobijanoj odluci provelo prikladno ispitivanje kada je tvrdilo, kao prvo, da „nije dokazano da bi ukidanje antidampinških mjera protiv Indije, Tajvana i Tajlanda moglo dovesti do nastavka ili ponavljanja štetnog dampinga” (uvodna izjava 5.), kao drugo, da „nije pokazano da bi se štetni damping uvozom iz [Indije, Tajvana i Tajlanda] ponovio nakon isteka mjera (uvodna izjava 12.) i, kao treće, da „o brojnim čimbenicima koji su [bili] važni za procjenu bi li ukidanje carina vodilo do ponavljanja štetnog dampinga nisu predstavljeni uvjerljivi dokazi” (uvodna izjava 15.).

43      Vijeće je u odgovoru na pisano pitanje Općeg suda pojasnilo da je, pri donošenju odluke na temelju članka 9. stavka 4. Osnovne uredbe nakon postupka revizije u skladu s člankom 11. stavkom 2. navedene uredbe, moralo analizirati „je li dokazano” da je na temelju u prošlosti utvrđenih činjenica bilo vjerojatno da bi se štetni damping nastavio ili ponovio u budućnosti. A u ovom slučaju Vijeće navodi da je smatralo da činjenice kako ih je utvrdila Komisija nisu dokazale vjerojatnost nastavka ili ponavljanja štetnog dampinga.

44      Na raspravi je Vijeće dodalo da je moralo samo odbiti ili prihvatiti prijedlog Komisije i opravdati svoju odluku. Također je priznalo da je time što je u pobijanoj odluci mjestimice pozitivno zaključilo da nije vjerojatno da bi se šteta ponovila prekoračilo analizu zahtijevanu člankom 11. stavkom 2. Osnovne uredbe. Međutim, Vijeće je navelo da je iz činjeničnih elemenata koje je u pobijanoj odluci utvrdilo u prilog tom zaključku nužno proizlazilo da Komisija nije dokazala vjerojatnost štete.

45      U odgovoru na pisano pitanje Općeg suda Komisija je pojasnila da institucije Unije načelno prekidaju postupak revizije nakon isteka mjera, pri čemu ne zadržavaju postojeće mjere ako smatraju da nema dostatnih dokaza za utvrđivanje vjerojatnosti nastavka ili ponavljanja dampinga ili štete. Međutim, Komisija je navela da članak 11. stavak 2. Osnovne uredbe ne sprječava institucije Unije da, kao u ovom slučaju, primijene strožu metodu i da se oslone na izričit zaključak da, u materijalnom smislu, ukidanje postojećih mjera ne može prouzročiti ponavljanje dampinga ili štete. Prema njezinu mišljenju, u tom bi slučaju sudovi Unije imali pravo provjeriti potvrđuju li činjenice taj zaključak. Komisija se u tom pogledu pozvala na presudu od 7. travnja 2016., ArcelorMittal Tubular Products Ostrava i dr./Hubei Xinyegang Steel (C‑186/14 P i C‑193/14 P, EU:C:2016:209, t. 74. i 75.).

46      Kad im je to pitanje postavljeno na raspravi, tužitelji su se složili s argumentima Komisije.

47      U tom pogledu treba napomenuti da Vijeće u pobijanoj odluci nije samo djelomično odbilo prijedlog Komisije (članak 1.), nego je štoviše samo prekinulo postupak revizije koji je Komisija pokrenula (članak 2.). U tim okolnostima Vijeće je moralo poštovati uvjete koji su za takav prekid propisani Osnovnom uredbom.

48      U skladu s člankom 11. stavkom 2. podstavkom 1. Osnovne uredbe, konačna antidampinška mjera istječe pet godina od uvođenja ili pet godina od datuma zadnje revizije mjere koja pokriva damping i štetu, „osim ako je revizijom utvrđeno da bi istjecanje mjere vjerojatno dovelo do nastavka ili ponavljanja dampinga i štete”.

49      Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da obična mogućnost nastavka ili ponavljanja štete nije dovoljna da bi opravdala zadržavanje mjere, nego se za to zahtijeva da se utvrdi vjerojatnost da će se šteta nastaviti ili ponoviti (presuda od 20. lipnja 2001., Euroalliages/Komisija, T‑188/99, EU:T:2001:166, t. 42.). Osim toga, tu vjerojatnost, na temelju ispitnog postupka, moraju potvrditi nadležna tijela (presuda od 20. lipnja 2001., Euroalliages/Komisija, T‑188/99, EU:T:2001:166, t. 57.).

50      Iz toga proizlazi da, u skladu s člankom 11. stavkom 2. prvim podstavkom Osnovne uredbe, mjere istječu osim ako nije dokazano da bi taj istek vjerojatno doveo do nastavka ili ponavljanja dampinga i štete. Sukladno toj odredbi, kako ne bi zadržale konačnu antidampinšku pristojbu, institucije Unije ne moraju dakle dokazati da nastavak ili ponavljanje dampinga i štete nije vjerojatno, nego mogu samo utvrditi da takva vjerojatnost nije dokazana.

51      Tekst članka 11. stavka 2. prvog podstavka Osnovne uredbe razlikuje se od teksta članka 6. stavka 1. navedene uredbe ispitanog u presudi od 7. travnja 2016., ArcelorMittal Tubular Products Ostrava i dr./Hubei Xinyegang Steel (C‑186/14 P i C‑193/14 P, EU:C:2016:209), koji je citirala Komisija. Naime, u tom predmetu Vijeće je iskoristilo iznimnu mogućnost iz članka 6. stavka 1. Osnovne uredbe da se uzmu u obzir ne samo podaci koji se odnose na ispitno razdoblje, nego u određenim okolnostima također podaci iz razdoblja nakon tog ispitnog postupka. Sud je u tim okolnostima presudio da korištenje tih podataka ne može biti izvan nadzora suda Unije. Članak 11. stavak 2. prvi podstavak Osnovne uredbe predviđa pak samo jednu vrstu ispitivanja kako bi se utvrdila nužnost zadržavanja mjera, čija je svrha utvrditi je li vjerojatnost nastavka ili ponavljanja dampinga i štete dokazana.

52      U ovom slučaju Vijeće je u pobijanoj odluci zaključilo da „nije dokazano” da bi istjecanje predmetnih antidampinških pristojbi dovelo do nastavka ili ponavljanja znatne materijalne štete (uvodna izjava 5.) i da se ona „vjerojatno neće” ponoviti (uvodna izjava 17.). Vijeće je ta dva zaključka temeljilo na istim obrazloženjima koja su izložena u uvodnim izjavama 8. i 17. pobijane odluke.

53      Kao što to ističe Vijeće, valja, u skladu s člankom 11. stavkom 2. Osnovne uredbe, ispitati je li moguće na temelju razmatranja na koja se oslonilo u pobijanoj odluci, a da se ne počini očita pogreška u ocjeni, zaključiti da u ovom slučaju nije bilo dokazano da bi istek predmetnih antidampinških pristojbi doveo do ponavljanja štete.

54      U tom pogledu treba podsjetiti da, u području zajedničke trgovinske politike, i osobito u području trgovinskih zaštitnih mjera, institucije Unije imaju široke diskrecijske ovlasti zbog složenosti ekonomske, političke i pravne situacije koju trebaju ispitati (presude Suda od 27. rujna 2007., Ikea Wholesale, C‑351/04, EU:C:2007:547, t. 40., i od 11. veljače 2010., Hoesch Metals and Alloys, C‑373/08, EU:C:2010:68, t. 61.).

55      U tom kontekstu treba napomenuti da ispitivanje vjerojatnosti nastavka ili ponavljanja dampinga i štete pretpostavlja ocjenu složenih ekonomskih pitanja i da sudski nadzor te ocjene treba zato biti ograničen na provjeru poštovanja postupovnih pravila, materijalne točnosti činjenica na osnovi kojih je proveden sporni izbor, nepostojanja očite pogreške u ocjeni tih činjenica i nepostojanja zloporabe ovlasti (vidjeti u tom smislu presude od 20. lipnja 2001., Euroalliages/Komisija, T‑188/99, EU:T:2001:166, t. 45. i 46., i od 8. svibnja 2012., Dow Chemical/Vijeće, T‑158/10, EU:T:2012:218, t. 21.).

56      Sud je također presudio da ispitivanje dokaza na kojima institucije Unije temelje svoja utvrđenja, koje provodi Opći sud, ne predstavlja novu ocjenu činjenica kojom se zamjenjuje ocjena tih institucija. Tim se ispitivanjem ne zadire u široku diskrecijsku ovlast tih institucija u području trgovinske politike, nego se samo utvrđuje jesu li ti dokazi takve prirode da se njima podupiru zaključci tih institucija (vidjeti u tom smislu presudu od 16. veljače 2012., Vijeće i Komisija/Interpipe Niko Tube i Interpipe NTRP, C‑191/09 P i C‑200/09 P, EU:C:2012:78, t. 68.).

57      Konačno, Sud je pojasnio da sud Unije ne samo da mora provjeriti materijalnu točnost navedenih dokaznih elemenata, kao i njihovu pouzdanost i dosljednost, već i to predstavljaju li navedeni elementi skup relevantnih podataka koje treba uzeti u obzir prilikom ocjene složene situacije te jesu li oni takve naravi da se na njima mogu temeljiti zaključci institucija (vidjeti u tom smislu presudu od 7. travnja 2016., ArcelorMittal Tubular Products Ostrava i dr./Hubei Xinyegang Steel, C‑186/14 P i C‑193/14 P, EU:C:2016:209, t. 36.).

58      S obzirom na ta načela, u ovom slučaju treba ispitati analizu Vijeća u pobijanoj odluci koja se odnosi na primjenu članka 11. stavka 2. i članka 21. stavka 1. Osnovne uredbe.

 Ispitivanje vjerojatnosti ponavljanja štete u smislu članka 11. stavka 2. Osnovne uredbe

59      Zadržavanje mjere u okviru postupka revizije zbog njezina isteka ovisi o rezultatu ocjene posljedica njezina isteka, dakle o prognozi koja se temelji na pretpostavkama o budućem razvoju situacije na dotičnom tržištu (presuda od 20. lipnja 2001., Euroalliages/Komisija, T‑188/99, EU:T:2001:166, t. 42.).

60      Vijeće je u ovom slučaju u uvodnoj izjavi 7. pobijane odluke kao prvo utvrdilo da industrija „EU‑a trenutačno ne trpi [znatnu] materijalnu štetu”.

61      Što se tiče ponavljanja znatne štete u slučaju isteka antidampinških mjera, Vijeće je u uvodnim izjavama 5. i 17. pobijane odluke smatralo da ona nije dokazana, štoviše, da nije vjerojatna.

62      Vijeće je taj zaključak u bitnom temeljilo na sljedećih sedam navoda.

63      Kao prvo, Vijeće je navelo postojanje pozitivnih gospodarskih pokazatelja (uvodne izjave 8. i 9.), među ostalim porasta cijena (uvodna izjava 8.) – osobito, cijena uvoza (uvodna izjava 9. in fine, 10. i 12.). Prema mišljenju Vijeća, „kretanja [su] pokaz[ivala] da se razvoj tržišta ne može smatrati privremenim” (uvodna izjava 8. in fine).

64      Kao drugo, Vijeće je istaknulo da uvoz iz dotičnih zemalja u posljednjih nekoliko godina nije bio značajan (uvodna izjava 10.) i da su tržišni udjeli uvoza podrijetlom iz Tajvana i Tajlanda „blizu [...] nuli”, što je upućivalo na to da su „tvrdnje o dampingu vjerojatno [...] nepouzdane” (uvodna izjava 11.).

65      Kao treće, Vijeće je primijetilo da su, prema „prikazanim podacima”, u pogledu tržišnog udjela, mjere više pogodovale proizvođačima trećih zemalja nego industriji Unije (uvodna izjava 10. in fine).

66      Kao četvrto, Vijeće je istaknulo da tijekom razmatranog razdoblja nije bilo sniženja cijena uvoza iz Indije, Tajvana i Tajlanda (uvodna izjava 12.).

67      Kao peto, Vijeće je napomenulo da, iako bi moglo doći do povećanja uvoza nakon isteka mjera, „to povećanje ne bi bilo značajno” (uvodna izjava 14. in fine). Naime, Vijeće „n[ij]e smatra[lo]” da bi „prekomjerni kapaciteti” u Indiji, Tajvanu i Tajlandu bili usmjereni na EU (uvodna izjava 13.). Potražnja raste na većini velikih svjetskih tržišta (uvodne izjave 6. i 13.). Cijene u Uniji bi se normalizirale (na niže) u odnosu na druge države (uvodna izjava 14.). Određene informacije ili dokazi koji su važni za tu analizu nisu dostavljeni (uvodne izjave 14. i 15.).

68      Kao šesto, Vijeće je smatralo da će daljnja primjena predmetnih kompenzacijskih pristojbi i antidampinških mjera protiv Kine i ostalih zemalja i dalje pružati „[određenu] zaštitu industriji Unije” (uvodna izjava 16.).

69      Kao sedmo, po mišljenju Vijeća, „[p]rijašnja struktura trgovine na navedenom tržištu također [je] ukaz[ivala] na to da bi bilo kakav porast izvoza iz Indije, Tajlanda i Tajvana mogao djelomično ili u potpunosti zamijeniti uvoz iz trećih zemalja, a ne proizvodnju EU‑a” (uvodna izjava 16. in fine).

70      Kao što je navedeno u točki 53. ove presude, potrebno je na temelju argumenata stranaka ispitati je li Vijeće moglo na temelju tih nalaza, a da ne počini očitu pogrešku u ocjeni, smatrati da nije bilo dokazano da bi istek predmetnih antidampinških pristojbi doveo do ponavljanja štete.

71      Budući da je nepostojanje ili nedostatnost obrazloženja bitna povreda postupka u smislu članka 263. UFEU‑a koju sud Unije može ili čak mora uzeti u obzir po službenoj dužnosti, nakon saslušanja stranaka (vidjeti u tom smislu presudu od 2. prosinca 2009., Komisija/Irska i dr., C‑89/08 P, EU:C:2009:742, t. 54. i 57.) treba također ispitati je li Vijeće poštovalo svoje obveze na temelju članka 296. UFEU‑a. U tom pogledu potrebno je napomenuti da su se stranke, na temelju poziva Općeg suda u okviru mjera upravljanja postupkom koje su bile naložene, izjasnile o tome je li Vijeće poštovalo svoju obvezu obrazloženja pobijane odluke (vidjeti točku 26. ove presude).

–       Postojanje pozitivnih gospodarskih pokazatelja, osobito porasta cijena PET‑a

72      Iz uvodne izjave 8. pobijane odluke proizlazi da je „Vijeće […] ispitalo bi li došlo do ponavljanja [znatne] materijalne štete u slučaju da mjere prestanu vrijediti” i da je „[p]rocjena Vijeća […] da ne postoji vjerojatnost da bi se ovo moglo dogoditi”. Prema mišljenju Vijeća, „[p]roduktivnost je [bila] povećana u razdoblju obuhvaćenom revizijom nakon isteka mjere”. Osim toga, „[i]ndustrija EU‑a [je] trajno drž[ala] preko 70 % tržišta, a cijene, profitabilnost, povrat ulaganja i novčani tok znatno [su] se poboljša[li]” i „[k]retanja [su] pokaz[ivala] da se razvoj tržišta ne može smatrati privremenim”.

73      Što se tiče osobito cijene uvoza, Vijeće je dodalo da su te cijene „u posljednjih […] nekoliko godina znatno porasle te se stoga pritisak na cijene smanj[io]” (uvodna izjava 9.). Vijeće je pojasnilo da su cijene uvoza iz Indije, Tajvana i Tajlanda „sukladne […] onima prodaje EU‑a i ostalog uvoza” (uvodna izjava 10.). Nadalje, Vijeće je navelo da su „[u] slučajevima gdje [je] postoj[ao] uvoz, uvozne cijene snažno […] rasle” te da su se „[i]ndijske cijene povećale […] za 29 %, tajvanske cijene za 27 %, a tajlandske cijene […] za 32 % tijekom razmatranog razdoblja” (uvodna izjava 12.).

74      Tužitelji, koje podupire Komisija, ističu da je Vijeće selektivno upućivalo na pozitivna kretanja određenih gospodarskih pokazatelja industrije Unije, ali je zanemarilo negativna kretanja i ograničeno trajanje pozitivnih kretanja koje je samo utvrdilo u Provedbenoj uredbi br. 461/2013. Ta proturječnost, prema mišljenju Komisije, pokazuje postojanje očite pogreške Vijeća, koje nije pružilo jasno i nedvosmisleno objašnjenje o tom bitnom pitanju.

75      Što se tiče tvrdnji iz uvodnih izjava 9., 10. i 12. pobijane odluke o porastu cijena uvoza u razdoblju revizije ispitnog postupka (RRIP), po mišljenju tužiteljâ one odražavaju samo neočekivani i privremeni razvoj tržišta na svjetskoj razini zbog brzo rastućih cijena pamuka, kao što je to potvrdilo Vijeće u Provedbenoj uredbi br. 461/2013. U svakom slučaju, relevantno je pitanje vjerojatnog razvoja cijena u slučaju isteka mjera. A u pobijanoj odluci o tom pitanju nije navedeno ništa te se zanemaruje ocjena koju je glede njega dala Komisija.

76      Vijeće, koje podupiru privatni intervenijenti, ističe da je prihvatilo činjenice kako ih je predstavila Komisija te ih potom sve ocijenilo. Po mišljenju Vijeća, ocjena činjenica nije istovjetna njihovu utvrđivanju. Također podsjeća da je ocjena nužno diskrecijska, zbog čega je i opravdana široka margina prosudbe institucija.

77      Što se tiče, kao prvo, pozitivnog razvoja tržišta navedenog u uvodnoj izjavi 8. pobijane odluke, treba utvrditi da je Komisija u uvodnoj izjavi 186. svojeg prijedloga doduše utvrdila da je „većina relevantnih mikroekonomskih indikatora pokazivala [...] znakove poboljšanja”. Tako su „[p]rofitabilnost, povrat od ulaganja i novčani tok znatno [...] porasli, posebno u 2010. i tijekom RRIP‑a”, to jest u razdoblju između 1. siječnja i 31. prosinca 2011.

78      Međutim, Komisija je također u uvodnoj izjavi 186. svojeg prijedloga utvrdila da su ulaganja „s druge strane 2009. stagnirala i nisu se od tada oporavila”. Nadalje, prema uvodnoj izjavi 185. prijedloga Komisije, „[a]naliza makroekonomskih podataka pokazala je da je industrija Unije smanjila proizvodnju i obujam prodaje tijekom promatranog razdoblja, to jest, u razdoblju između 1. siječnja 2008. i 31. prosinca 2011.”. Osim toga, „[t]ržišni udio industrije Unije nije se u potpunosti oporavio od početnog pada 2009. i pokazivao je općeniti pad od 3 postotna poena tijekom promatranog razdoblja (na 77 % tijekom RRIP‑a)”. Konačno, „[p]ad zaposlenosti i kapaciteta [bio je] rezultat […] tekućeg restrukturiranja i treba ga gledati u kontekstu rasta iskoristivosti kapaciteta i produktivnosti”.

79      Vijeće je inače imalo široku diskrecijsku ovlast pri ocjeni gospodarskih podataka koje je predstavila Komisija. U okviru te ovlasti moglo je, na primjer, osporavati relevantnost određenih čimbenika koje je u obzir uzela Komisija ili provesti odvagivanje pozitivnih i negativnih interesa drugačije od onoga kako je to učinila Komisija u svojem prijedlogu. Međutim, Vijeće u pobijanoj odluci nije navelo negativne gospodarske pokazatelje koje je utvrdila Komisija, niti je a fortiori osporavalo njihovu relevantnost. Obujam ulaganja, proizvodnje i prodaje industrije Unije te trend gubitka tržišnih udjela relevantni su pak elementi za ocjenu razvoja tržišta u okviru prospektivne analize koju je Vijeće moralo provesti. Uostalom, Vijeće je te elemente uzelo u obzir u Provedbenoj uredbi br. 461/2013 o uvođenju konačne kompenzacijske pristojbe na uvoz određenog PET‑a podrijetlom iz Indije.

80      U tim okolnostima tužitelji pravilno tvrde da Vijeće u okviru svoje analize u pobijanoj odluci nije uzelo u obzir sve relevantne podatke i da je time počinilo očitu pogrešku u ocjeni.

81      Što se tiče, kao drugo, neprivremene naravi pozitivnog razvoja tržišta, treba podsjetiti da je Komisija u uvodnoj izjavi 187. svojeg prijedloga tvrdila da su „poboljšanja relativno nova i temelje se u određenoj mjeri na nepredviđenim i privremenim događanjima na tržištu s prelaska 2010./2011. [zbog brzo rastućih cijena pamuka]”. Prema mišljenju Komisije, „[i]zgleda da je to [bilo potkrijepljeno] raspoloživim informacijama o kretanjima marže industrije Unije 2012. [...], koja [je] pokaz[ivala] pad u odnosu na RRIP”.

82      U tom pogledu Vijeće je na kraju uvodne izjave 8. pobijane odluke samo tvrdilo da „[k]retanja pokazuju da se [pozitivan] razvoj tržišta ne može smatrati privremenim”.

83      Međutim, ta tvrdnja nije dovoljno obrazložena.

84      U odgovoru na tužbu Vijeće je tvrdilo da je cijena jedini pozitivni privremeni pokazatelj koji su naveli tužitelji. Privatni intervenijenti dodaju da su ključni pokazatelji (profitabilnost prodaje, razvoj povrata ulaganja) pokazivali pozitivni razvoj prije brzog porasta cijene pamuka.

85      Međutim, te se tvrdnje ne nalaze u pobijanoj odluci. Ni Vijeće ni privatni intervenijenti ne mogu nadoknaditi nepostojanje obrazloženja pobijane odluke davanjem pojašnjenja pred Općim sudom (vidjeti u tom smislu presudu od 15. lipnja 2005., Corsica Ferries France/Komisija, T‑349/03, EU:T:2005:221, t. 287. i navedenu sudsku praksu).

86      Što se tiče, kao treće, porasta cijena, Komisija je u svojem prijedlogu navela:

„(155) Kao preliminarno stajalište analize treba objasniti da su na stanje tržišta Unije utjecali neki globalni gospodarski događaji krajem 2010. i početkom 2011., posebno na cijene i obujam prodaje istovjetnog proizvoda. U tom je razdoblju ponuda pamuka pala tako da je porasla potražnja za poliesterskim vlaknom na azijskom tržištu. PET i poliestersko vlakno u velikoj mjeri ovise o dotoku iste sirovine, to jest pročišćene tereftalne kiseline (PTA). Povećana potražnja za poliesternim vlaknom rezultirala je nedovoljnom opskrbom PTA, a zbog čega su porasle cijene PET‑a. Budući da i proizvođači PET‑a na Srednjem Istoku ovise o PTA‑u iz Azije došlo je do naglog pada uvoza PET‑a u Uniju. Istodobno, glavni dobavljači PTA u Uniji proglasili su višu silu što je rezultiralo dodatnim ograničenjima domaće proizvodnje PET‑a.

[…]

(181) U tom je pogledu potrebno napomenuti da je industrija Unije mogla imati koristi od rasta cijena PET‑a na kraju 2011. i početkom 2012. budući da je fiksirala cijene PTA‑a prije opisanih događanja na tržištu. Na temelju statističkih izvora o događanjima nakon RRIP‑a koje su dostavile stranke, profitna marža proizvođača PET‑a drastično je pala u 2012. To potvrđuje da je profitabilnost u 2011. (RRIP) bila u velikoj mjeri pod utjecajem neočekivanih i privremenih svjetskih ekonomskih događanja (uvodna izjava 153.) koje se vjerojatno neće ponoviti i ne mogu se smatrati trajnima i reprezentativnima za stanje industrije Unije.”

87      U uvodnim izjavama 8., 9., 10. i 12. pobijane odluke Vijeće se poziva na porast cijena PET‑a za proizvođače u Uniji i uvoznike tog proizvoda podrijetlom iz Indije, Tajvana i Tajlanda, pri čemu nije spomenulo brz porast cijena pamuka ni osporavalo, a fortiori, relevantnost tog čimbenika. Međutim, Vijeće je taj čimbenik navelo i uzelo u obzir u svojoj Uredbi br. 461/2013, što potvrđuje njegovu relevantnost. Vijeće je tako u pobijanoj odluci ponovno propustilo ispitati sve relevantne podatke u okviru svoje prospektivne analize. Time je počinilo očitu pogrešku u ocjeni.

88      U odgovoru na tužbu Vijeće je pojasnilo da iz ispitnog postupka Komisije proizlazi da porast cijene PET‑a nije nužno bio privremen. Naime, prema podacima koje je podnijela Komisija, taj je porast započeo prije brzog porasta cijene pamuka, do kojeg je došlo tek krajem 2010. Vijeće je u odgovoru na repliku dodalo da Komisija tvrdnjom iz svojeg prijedloga prema kojoj se razina profitabilnosti za industriju Unije smanjila nakon RRIP‑a nije navela ništa kad je riječ o opsegu smanjenja, niti je odgovorila na pitanje je li to sniženje poništilo porast cijena koji je Vijeće utvrdilo prije brzog porasta cijene pamuka.

89      Treba utvrditi da se ta objašnjenja ne nalaze u pobijanoj odluci pa se stoga ne mogu uzeti u obzir u okviru analize osnovanosti te odluke.

90      Iz prethodno navedenog proizlazi da je Vijeće počinilo očite pogreške u ocjeni i nije u dovoljnoj mjeri obrazložilo pobijanu odluku time što se pozvalo na određene pozitivne gospodarske pokazatelje, osobito na porast cijena, a da nije navelo određene negativne čimbenike relevantne za analizu.

–       Neznačajan obujam uvoza iz Indije, Tajvana i Tajlanda tijekom razdoblja revizije ispitnog postupka

91      Vijeće je u uvodnoj izjavi 10. pobijane odluke tvrdilo da „[u]voz iz dotičnih zemalja nije [bio] značajan u pogledu njegovog udjela na tržištu EU‑a (još je uvijek [bio] manji od 4 % u RRIP‑u) ni u odnosu na uvoz iz drugih zemalja i prodaju proizvođača EU‑a”. Vijeće je u uvodnoj izjavi 11. pobijane odluke dodalo da su „[t]ržišni udjeli i Tajvana i Tajlanda [bili] blizu [...] nuli” i da „budući da su količine [bile] toliko male, tvrdnje o dampingu vjerojatno su nepouzdane”.

92      Što se tiče uvodne izjave 10. pobijane odluke, tužitelji ističu da je Vijeće u svojoj analizi zanemarilo veliki porast uvoza iz Indije, Tajvana i Tajlanda, što dokazuje da je u pogledu činjenica bilo selektivno do te mjere da je prikazalo iskrivljenu sliku i time došlo do neopravdanih zaključaka.

93      Vijeće u odgovoru na tužbu uzvraća da je prilikom uzimanja u obzir obujma uvoza u uvodnoj izjavi 10. pobijane odluke imalo pravo odvagati i ocijeniti činjenice.

94      U tom pogledu treba utvrditi da Komisija u svojem prijedlogu nije ispitala samo obujam uvoza u razmatranom razdoblju, nego također i kretanje (porast ili smanjenje) tog uvoza tijekom tog razdoblja (prijedlog Komisije, uvodne izjave 50., 92. i 114.), što je relevantni pokazatelj u okviru prospektivne analize koju treba provesti u ovom slučaju. U tim okolnostima Vijeće je također moralo ispitati taj čimbenik kada je navelo obujam uvoza u uvodnoj izjavi 10. pobijane odluke.

95      Što se tiče uvodne izjave 11. pobijane odluke, tužitelji ističu da se tvrdnjom Vijeća, a da nisu utvrđene činjenice ili argumenti tomu u prilog, pokušava dovesti u pitanje analiza Komisije prema kojoj je za Tajland i Tajvan postojala vjerojatnost nastavka štetnog dampinga. Osim toga, tvrdnja iz te uvodne izjave nebitna je s obzirom na to da se njome ne uzima u obzir vjerojatan razvoj cijena nakon razdoblja revizije ispitnog postupka u slučaju ukidanja mjera, što je relevantno pitanje.

96      Vijeće u odgovoru na tužbu pojašnjava da je u svojoj analizi, kao prvo, utvrdilo da je obujam uvoza iz Tajlanda i Tajvana smanjen, iz čega nisu mogla biti vidljiva jasna kretanja. Nakon toga je utvrdilo da se izračun dampinga nije temeljio na ispitivanju provjerene normalne vrijednosti i izvoznih cijena proizvođača iz tih zemalja, nego na tvrdnjama industrije Unije u okviru pritužbe. Kombinacija tih dvaju čimbenika navela ga je da posumnja u pouzdanost navoda o riziku štetnog dampinga u budućnosti. Konačno, tvrdnje Komisije u uvodnim izjavama 105. i 191. njezina prijedloga, prema kojima ništa nije upućivalo da će damping biti smanjen ili prestati u budućnosti, čine ocjenu, a ne utvrđenu činjenicu.

97      Privatni intervenijenti dodaju da se tvrdnja iz uvodne izjave 11. pobijane odluke, prema kojoj su „tvrdnje o dampingu vjerojatno [...] nepouzdane”, također temelji na dvama navodima iz prijedloga Komisije, to jest, s jedne strane, na porastu cijena uvoza iz Indije, Tajvana i Tajlanda i, s druge strane, činjenici da se zbog tih cijena neće pretjerano sniziti cijene u Uniji.

98      U tom pogledu, treba napomenuti da su i Vijeće i privatni intervenijenti pred Općim sudom dali pojašnjenja koja se ne nalaze u pobijanoj odluci. Naime, Vijeće je u uvodnoj izjavi 11. te odluke samo utvrdilo da je obujam uvoza iz Tajlanda i Tajvana bio toliko malen da su „tvrdnje o dampingu vjerojatno [...] nepouzdane”.

99      Međutim, u okviru postupka revizije nakon isteka mjera ne radi se o „tvrdnji o dampingu”, nego o provjeri može li istek mjera dovesti do nastavka ili ponavljanja dampinga. Tvrdnja Vijeća stoga nije bila relevantna za analizu.

100    Ako uvodnu izjavu 11. pobijane odluke treba razumjeti tako da se njome dovodi u pitanje zaključak Komisije u njezinu prijedlogu, prema kojem bi u slučaju isteka predmetnih antidampinških mjera došlo do nastavka dampinga na Tajlandu i u Tajvanu, jasno je da tvrdnja Vijeća nije ni uvjerljiva ni potkrijepljena dokazima. Naime, Vijeće u pobijanoj odluci nije dovelo u pitanje ni izračun dampinške marže koji je provela Komisija ni njezin zaključak prema kojem je bilo vjerojatno da će se u slučaju isteka mjera damping nastaviti.

101    Iz toga proizlazi da zaključci Vijeća koji se temelje na neznačajnom obujmu uvoza iz Indije, Tajvana i Tajlanda tijekom razdoblja revizije ispitnog postupka sadržavaju očite pogreške u ocjeni.

–       Stvarni korisnici pogodnosti od mjera u pogledu tržišnog udjela

102    Vijeće u uvodnoj izjavi 10. in fine pobijane odluke tvrdi da su, „u skladu s prikazanim podacima, u pogledu tržišnog udjela, mjere […] više pogodovale proizvođačima trećih zemalja nego industriji Unije”.

103    Budući da Vijeće nije navelo ništa o podacima na koje se poziva, Opći sud nije u mogućnosti provjeriti osnovanost takve tvrdnje, a pobijana odluka zahvaćena je nedostatkom obrazloženja o tom pitanju (vidjeti u tom smislu presudu od 6. rujna 2006., Portugal/Komisija, C‑88/03, EU:C:2006:511, t. 88. i navedenu sudsku praksu).

–       Nepostojanje sniženja cijena tijekom razmatranog razdoblja

104    Vijeće je u uvodnoj izjavi 12. pobijane odluke utvrdilo da u razmatranom razdoblju „nije [bilo] utvrđeno sniženje cijena” što se tiče uvoza iz Indije, Tajvana i Tajlanda.

105    U tom pogledu Komisija pravilno navodi da je nepostojanje sniženja cijena bilo utvrđeno u prošlosti, pri čemu pobijanom odlukom nije dana nijedna informacija o budućem razvoju situacije, jednom kad antidampinške mjere budu ukinute. Argument Vijeća u odgovoru na intervencijski podnesak Komisije, prema kojemu su indijski uvoznici povisili svoje cijene u Uniji, ne dovodi tu tvrdnju u pitanje.

106    Tvrdnja Komisije u uvodnoj izjavi 12. pobijane odluke o nepostojanju sniženja nije stoga sama po sebi odlučujući element za utvrđenje da vjerojatnost ponavljanja štete nije bila dokazana.

–       Neznačajan obujam uvoza iz Indije, Tajvana i Tajlanda u slučaju ukidanja mjera

107    Uvodne izjave 13. do 15. pobijane odluke glase:

„(13) Iako u [Indiji, Tajvanu i Tajlandu] postoje prekomjerni kapaciteti, Vijeće ne smatra da bi ti neiskorišteni kapaciteti bili usmjereni na EU. Potražnja raste na većini velikih tržišta.

(14) Razina cijena u EU‑u u usporedbi s drugim zemljama viša je nego na ostalim velikim tržištima jer ove dugotrajne mjere nisu na snazi. Bez navedenih mjera cijene bi se normalizirale u odnosu na druge države. Nije vjerojatno da će mjere zaštite trgovine u trećim zemljama u znatnoj mjeri preusmjeriti trgovinu prema EU jer navedene zemlje nisu glavni svjetski potrošači PET‑a. O postojanju ili nepostojanju mjera zaštite trgovine na drugim velikim tržištima PET‑a, kao što su SAD ili Japan nisu dostavljene informacije. Vijeće stoga vjeruje da, iako bi moglo doći do povećanja uvoza nakon isteka mjera, to povećanje ne bi bilo značajno.

(15) Vijeće procjenjuje da o brojnim čimbenicima koji su važni za procjenu bi li ukidanje carina vodilo do ponavljanja štetnog dampinga nisu predstavljeni uvjerljivi dokazi. Oni uključuju:

(a)      Kretanja potražnje u trećim zemljama: na primjer, u slučaju Tajvana, izvoz u treće zemlje čini otprilike 60 % proizvodnih kapaciteta. Ovo upućuje na to da su buduća kretanja potražnje u navedenim zemljama važna za procjenu.

(b)      Troškovi prijevoza i drugi čimbenici koji utječu na profitabilnost: ako su izvozna tržišta trećih zemalja bliža izvoznicima nego tržište EU‑a – istočna Azija značajno je tržište – to će utjecati na cijene prijevoza, što dovodi do profitabilnosti izvozne prodaje i relativne privlačnosti tržišta EU‑a.”

108    Tužitelji, koje podupire Komisija, smatraju da je Vijeće proizvoljno zanemarilo detaljno ispitivanje Komisije kojim je utvrđena vjerojatnost znatnog porasta uvoza u slučaju ukidanja mjera. Čak i ako se formalno ne upućuje na povredu članka 296. UFEU‑a, svejedno se zamjera neargumentiranost i mjestimična proturječnost određenih tvrdnji Vijeća u pobijanoj odluci.

109    Vijeće, koje podupiru privatni intervenijenti, odbija te argumente.

110    Treba utvrditi da je Vijeće u pobijanoj odluci u bitnom zaključilo da „iako bi moglo doći do povećanja uvoza nakon isteka mjera, to povećanje ne bi bilo značajno” (uvodna izjava 14. in fine) jer „n[ij]e smatra[lo] da bi ti neiskorišteni kapaciteti [u Indiji, Tajvanu i na Tajlandu] bili usmjereni na EU” (uvodna izjava 13.).

111    Taj zaključak Vijeća temelji se na pet tvrdnji predstavljenih u daljnjem tekstu u točkama 112., 121., 122., 127. i 130.

112    Kao prvo, prema mišljenju Vijeća, u Indiji, Tajvanu i na Tajlandu postoje „[određeni]” prekomjerni kapaciteti (uvodna izjava 13. pobijane odluke).

113    Tužitelji i Komisija ističu da je ta tvrdnja protivna analizi Komisije u njezinu prijedlogu i tvrdnjama samog Vijeća u Provedbenoj uredbi br. 461/2013 prema kojima su predviđeni prekomjerni kapaciteti u tim trima zemljama, osobito u Indiji, bili veliki.

114    Vijeće u odgovoru na tužbu ističe da se analiza Komisije temelji na informacijama sadržanima u pritužbi i da ih ona nije provjerila na licu mjesta u Tajvanu i na Tajlandu. Ono je pak uzelo u obzir tu činjenicu prilikom određivanja važnosti koju u okviru analize treba pripisati tom pokazatelju štete. Vijeće tvrdi da je moglo drukčije ocijeniti buduće kapacitete i potražnju u Tajvanu i na Tajlandu s obzirom na argumente koje su tijekom ispitnog postupka predstavile druge zainteresirane stranke, uključujući korisnike PET‑a u Uniji, a da takva analiza ne bude zahvaćena očitom pogreškom u ocjeni.

115    U odgovoru na te argumente Vijeća tužitelji i Komisija osporavaju to što je Vijeće dovelo u pitanje određene činjenice koje je Komisija utvrdila tijekom svojeg ispitnog postupka zato što proizlaze iz pritužbe i što nisu bile provjerene na licu mjesta u Tajvanu i na Tajlandu.

116    U tom pogledu treba napomenuti da se elementi koje je Vijeće iznijelo pred Općim sudom ne nalaze u pobijanoj odluci. Naime, tvrdnja Vijeća iz uvodne izjave 13. te odluke, prema kojoj postoje „[određeni]” prekomjerni kapaciteti, nije ničime objašnjena.

117    Doduše, institucije u obrazloženju ne moraju nužno točno navesti sve različite relevantne činjenične i pravne elemente. Naime, pitanje zadovoljava li obrazloženje odluke navedene zahtjeve treba ocjenjivati ne samo s obzirom na njegovu formulaciju već i s obzirom na njegov kontekst kao i na sveukupnost pravnih pravila koja reguliraju to područje (presuda od 9. siječnja 2003., Petrotub i Republica/Vijeće, C‑76/00 P, EU:C:2003:4, t. 81.).

118    Međutim, u ovom slučaju, kao što to ističu tužitelji i Komisija, tvrdnja Vijeća prema kojoj su postojali „[određeni]” prekomjerni kapaciteti u Indiji, Tajvanu i na Tajlandu protivna je analizi Komisije u njezinu prijedlogu i, što se tiče Indije, zaključku samog Vijeća u Provedbenoj uredbi br. 461/2013, prema kojoj su se ti prekomjerni kapaciteti „treba[li] [...] smatrati značajnima” (uvodna izjava 193.). U tim okolnostima Vijeće bi moralo u pobijanoj odluci dati objašnjenja kako bi stranke mogle razumjeti obrazloženje na kojem se temelji njegova tvrdnja, a Opći sud provesti nadzor.

119    Pobijana odluka nije dakle obrazložena, a pojašnjenja Vijeća pred Općim sudom ne mogu otkloniti takav nedostatak (vidjeti u tom smislu presudu od 15. lipnja 2005., Corsica Ferries France/Komisija, T‑349/03, EU:T:2005:221, t. 287. i navedenu sudsku praksu).

120    U svakom slučaju, čak i pod pretpostavkom da bi trebalo uzeti u obzir ta pojašnjenja Vijeća, treba istaknuti da se, u mjeri u kojoj su proizvođači‑izvoznici iz Tajvana i Tajlanda odbili surađivati, Komisija mogla osloniti na raspoložive činjenice, sukladno članku 18. Osnovne uredbe.

121    Kao drugo, Vijeće je utvrdilo da je na većini velikih tržišta potražnja rasla (uvodna izjava 13. pobijane odluke), što je bilo u skladu s njegovim tvrdnjama u uvodnoj izjavi 6. pobijane odluke prema kojoj „glavna tržišta za izvoz PET‑a rastu” te će se „globalna potražnja za proizvodima u ambalažama od PET‑a vjerojatno [...] dodatno širiti, kako se svjetsko gospodarstvo oporavlja”. Ni tužitelji ni Komisija ne osporavaju te tvrdnje Vijeća.

122    Kao treće, Vijeće je u bitnom smatralo da će nakon ukidanja predmetnih antidampinških mjera privlačnost tržišta Unije u pogledu cijena biti manja jer će se cijene normalizirati na niže u skladu s drugim državama (uvodna izjava 14. pobijane odluke). Tvrdnja Vijeća temeljila se na utvrđenju prema kojem je razina cijena u Uniji bila viša nego na ostalim velikim tržištima zbog predmetnih antidampinških mjera i da bi se bez potonjih mjera cijene normalizirale na niže u skladu s drugim državama.

123    U tom pogledu treba utvrditi, kao što to smatraju tužitelji i Komisija, da tvrdnja Vijeća podrazumijeva da su uvozi iz Indije, Tajvana i Tajlanda zbog svojeg obujma mogli utjecati na razinu cijena u Uniji. Međutim, Vijeće je istovremeno u uvodnoj izjavi 14. pobijane odluke potvrdilo da „iako bi moglo doći do povećanja uvoza nakon isteka mjera, to povećanje ne bi bilo značajno”. Obrazloženje pobijane odluke je stoga proturječno. Osim toga, kao što su to tužitelji istaknuli na raspravi, tvrdnja Vijeća u pobijanoj odluci prema kojoj je „[r]azina cijena u EU‑u [bila] viša [...] nego na ostalim velikim tržištima jer [su] ove dugotrajne mjere [...] na snazi” nije ničime obrazložena.

124    Vijeće u odgovoru na tužbu ističe da sniženje cijena u slučaju ukidanja predmetnih antidampinških mjera, navedeno u uvodnoj izjavi 14. pobijane odluke, ne znači nužno da će se štetni damping ponoviti. Prema mišljenju Vijeća, pritisak na cijene u Uniji uglavnom ne potječe iz Indije, Tajvana i Tajlanda. Ta ocjena potvrđena je činjenicom da je taj uvoz predstavljao manje od 4 % tržišnog udjela Unije, dok je uvoz iz trećih zemalja na koje se antidampinške mjere ne primjenjuju i koje imaju niže cijene predstavljao 15,9 % tog istog tržišnog udjela. Vijeće u odgovoru na intervencijski podnesak Komisije pojašnjava da u pobijanoj odluci nije tvrdilo da je porast cijena u Uniji samo posljedica primjene antidampinških mjera. U pogledu tog pitanja Vijeće ističe da su indijski uvoznici svoje cijene povećali za 29 %.

125    U tom pogledu treba utvrditi da su ta objašnjenja protivna tvrdnji u uvodnoj izjavi 14. pobijane odluke, prema kojoj su cijene u Uniji bile više „jer [su] ove dugotrajne mjere [...] na snazi”. Kao što je navedeno u točki 123. ove presude, ta tvrdnja nužno se temelji na pretpostavci prema kojoj je uvoz iz Indije, Tajvana i Tajlanda mogao utjecati na razinu cijena u Uniji.

126    Argumenti Vijeća ne dovode stoga u pitanje tvrdnju iz točke 123. ove presude prema kojoj je obrazloženje pobijane odluke proturječno u vezi s analizom o privlačnosti tržišta Unije.

127    Kao četvrto, Vijeće u uvodnoj izjavi 14. pobijane odluke ističe da „[n]ije vjerojatno da će mjere zaštite trgovine u trećim zemljama u znatnoj mjeri preusmjeriti trgovinu prema EU jer navedene zemlje nisu glavni svjetski potrošači PET‑a”. Vijeće se posredno poziva na postojanje, koje je u svojem prijedlogu utvrdila Komisija, određenih mjera zaštite trgovine u Turskoj, Južnoj Africi i Maleziji glede uvoza iz Indije, Tajvana i Tajlanda.

128    U tom pogledu treba utvrditi, kao što to smatraju tužitelji, da Komisija, time što je u ispitnom postupku utvrdila da su određene države uvele mjere zaštite trgovine glede uvoza PET‑a iz Indije, Tajvana i Tajlanda, nije tvrdila da će postojanje tih mjera u znatnoj mjeri preusmjeriti trgovinu prema Uniji. Naime, tom je tvrdnjom Komisija samo potvrdila da je primjena tih mjera potencijalno smanjila broj tržišta na koje bi izvoz iz Indije, Tajvana i Tajlanda mogao imati pristup. A takvu tvrdnju Vijeće u pobijanoj odluci ne osporava.

129    Nepostojanje znatne mjere preusmjeravanja trgovine prema Uniji koju je utvrdilo Vijeće u uvodnoj izjavi 14. pobijane odluke ne omogućuje dakle samo po sebi utvrđenje da vjerojatnost ponavljanja štetnog dampinga nije dokazana.

130    Kao peto i posljednje, Vijeće je u uvodnoj izjavi 14. pobijane odluke utvrdilo da „[o] postojanju ili nepostojanju mjera zaštite trgovine na drugim velikim tržištima PET‑a, kao što su SAD ili Japan nisu dostavljene informacije”. Vijeće u uvodnoj izjavi 15. pobijane odluke dodaje da „o brojnim čimbenicima koji su važni za procjenu bi li ukidanje carina vodilo do ponavljanja štetnog dampinga nisu predstavljeni uvjerljivi dokazi”. Po mišljenju Vijeća, „[o]ni uključuju: (a) Kretanja potražnje u trećim zemljama […]; (b) Troškovi prijevoza i drugi čimbenici koji utječu na profitabilnost [izvoza]”.

131    U tom pogledu tužitelji pravilno tvrde da je Komisija, protivno tvrdnjama Vijeća u uvodnim izjavama 14. i 15. točki (a) pobijane odluke, ispitala mogućnost da treće zemlje, uključujući SAD i Japan, prihvate prekomjerne kapacitete Indije, Tajvana i Tajlanda. Komisija je tako u svojem prijedlogu analizirala tvrdnje određenih zainteresiranih stranki koje su se temeljile na činjenici da „su glavna izvozna tržišta za tajvansku proizvodnju PET‑a bila azijsko‑pacifička regija te Sjeverna i Južna Amerika” (t. 101.) i na tome da se mora „voditi računa o rastućoj potražnji na ostalim trećim tržištima” (t. 104.). Međutim, Komisija je odbila te navode podsjetivši da ona nije tvrdila da bi „svi prekomjerni kapaciteti raspoloživi za izvoz bili usmjereni u Uniju”, nego samo da će „količine koje će vjerojatno biti usmjerene na tržište Unije biti više od razina koje mogu uzrokovati štetu” (t. 104.).

132    Što se tiče neuzimanja u obzir troškova prijevoza i drugih čimbenika koji utječu na profitabilnost izvoza, kojem je prigovoreno u uvodnoj izjavi 15. točki (b) pobijane odluke, tužitelji navode da je tijekom ispitnog postupka Komisije ispitana cijena troškova, osiguranja i vozarine (TOV) uvoza u Uniju koja uključuje troškove prijevoza i usporedive cijene uvoza u treće zemlje.

133    U tom pogledu treba napomenuti, kao što su to učinili privatni intervenijenti, da je Komisija tijekom ispitivanja privlačnosti tržišta Unije usporedila cijene izvoza iz Indije, Tajvana i Tajlanda u treće zemlje s cijenom izvoza iz tih istih zemalja u Uniju a da nije ispitala utjecaj troškova prijevoza na profitabilnost izvoza.

134    Međutim, kao što to ističe Komisija, privlačnost Unije i profitabilnost izvoza također su utvrđeni u njezinu prijedlogu, osobito zbog veličine tržišta Unije (treće na svjetskoj razini) i cijena na tom tržištu koje su znatno više od cijena indijskog, tajvanskog i tajlandskog izvoza u treće zemlje.

135    U tim okolnostima, pogrešna je tvrdnja Vijeća u uvodnoj izjavi 15. točki (b) pobijane odluke, prema kojoj Komisija nije predstavila nijedan uvjerljivi dokaz o „drugi[m] čimbenici[ma] koji utječu na profitabilnost” izvoza u Uniju.

–       Dovoljna zaštita industrije Unije drugim mjerama zaštite trgovine

136    Vijeće je u uvodnoj izjavi 16. pobijane odluke navelo da „[su o]stali čimbenici ukaz[ivali] na vjerojatnost da ukidanje mjera neće dovesti do ponavljanja dampinga koji uzrokuje materijalnu štetu industriji Unije”. Pojasnilo je da bi „[d]aljnja primjena antisubvencijskih mjera protiv Indije i antidampinških mjera protiv Kine i ostalih zemalja i dalje [trebala] pružati zaštitu industriji Unije”.

137    U tom pogledu treba utvrditi da je Vijeće pred Općim sudom priznalo da je došlo do pogreške kad je u uvodnoj izjavi 16. pobijane odluke navelo postojanje antidampinških mjera protiv ostalih zemalja osim Kine s obzirom na to da te mjere ne postoje.

138    Osim toga, Vijeće nije objasnilo razloge zbog kojih bi postojanje određenih mjera zaštite trgovine omogućilo zaključak da vjerojatnost ponavljanja štete nije bila dokazana.

139    Tvrdnja Vijeća u uvodnoj izjavi 16. pobijane odluke, prema kojoj je industrija Unije bila dovoljno zaštićena, nije dakle obrazložena.

–       Utjecaj na druge gospodarske subjekte u slučaju ukidanja mjera

140    Vijeće je na kraju uvodne izjave 16. pobijane odluke tvrdilo da je „[p]rijašnja struktura trgovine na navedenom tržištu također ukaz[ivala] na to da bi bilo kakav porast izvoza iz Indije, Tajlanda i Tajvana mogao djelomično ili u potpunosti zamijeniti uvoz iz trećih zemalja, a ne proizvodnju EU‑a”.

141    Kao što su to istaknuli tužitelji tijekom rasprave, ta tvrdnja Vijeća nije dovoljno obrazložena jer samo pozivanje na „[p]rijašnj[u] struktur[u] trgovine na navedenom tržištu” ne omogućava Općem sudu nadzor osnovanosti njegove tvrdnje, čak i s obzirom na kontekst koji je doveo do donošenja pobijane odluke (vidjeti točku 117. ove presude). Prema tome, treba utvrditi da to pitanje nije obrazloženo.

–       Zaključak o ispitivanju vjerojatnosti ponavljanja štete

142    Iz prethodno navedenog proizlazi da analiza Vijeća u uvodnim izjavama 8. do 17. pobijane odluke sadržava očite pogreške u ocjeni, a u nekim pogledima postoje nedostaci u obrazloženju ili je ono čak proturječno.

143    Međutim, pobijanu odluka neće trebati poništiti ako zaključak Vijeća u uvodnoj izjavi 23. pobijane odluke, prema kojem „očito nije [bilo] u interesu Unije da se mjere prošire”, nije bio zahvaćen nijednom očitom pogreškom u ocjeni ni nedostatkom u obrazloženju. Naime, sukladno članku 21. stavku 1. Osnovne uredbe, čak i da se utvrdi vjerojatnost štetnog dampinga, istek predmetnih mjera moguć je kad institucije „mogu jasno zaključiti da primjena tih mjera nije u interesu [Unije]”.

 Ispitivanje interesa Unije u smislu članka 21. stavka 1. Osnovne uredbe

144    Za ispitivanje interesa Unije sukladno članku 21. stavku 1. Osnovne uredbe potrebna je ocjena vjerojatnih posljedica primjene i neprimjene predviđenih mjera za interes industrije Unije i za druge različite interese, osobito one različitih stranaka navedenih u članku 21. Osnovne uredbe. Ta ocjena podrazumijeva prognozu na temelju pretpostavki o budućim događajima koja sadrži ocjenu složenih gospodarskih situacija (presuda od 8. srpnja 2003., Euroalliages i dr./Komisija, T‑132/01, EU:T:2003:189, t. 47.).

145    Vijeće je u pobijanoj odluci interes Unije analiziralo na sljedeći način:

„(18) Člankom 21. stavkom 1. Osnovne uredbe predviđa se da se odluka o tome treba li intervenirati u interesu Unije treba temeljiti na procjeni svih različitih interesa u cjelini.

(19)      Cijene PET‑a određuju se prema brojnim čimbenicima, ali vidljivo je da su troškove industrije korisnika povećale antidampinške mjere. Mnogi korisnici su punionice te mala i srednja poduzetništva koja posluju sa skromnom dobiti te su ih ozbiljno pogodile visoke cijene PET‑a proteklih godina zbog toga što PET predstavlja ključan udio u njihovim proizvodnim cijenama. Visoke cijene najviše su utjecale na male punionice koje zbog slabe pregovaračke moći nisu mogle prenijeti povišene cijene na prodavače na malo i krajnje potrošače. Mnoge od njih posluju s velikim gubicima i otpustile su značajan broj zaposlenika. Prijedlog prepoznaje sve lošije stanje među korisnicima i činjenicu da su cijene PET‑a u EU‑u više nego na ostalim velikim tržištima. Međutim, Vijeće smatra da nije dokazano da navedene mjere nisu [bile] odlučujući čimbenik u relativno visokim cijenama PET‑a u Uniji.

(20)      Industrija PET‑a u EU‑u sada je vrlo usredotočena i sve je više vertikalno integrirana. Profitabilna je i trebala bi biti konkurentna na međunarodnoj razini.

(21)      Udruživanje mjera zajedno sa sve većom integracijom proizvođača PET‑a i društava za proizvodnju ambalaže od PET‑a u EU‑u stvara stanje u kojem ne postoje ravnopravni tržišni uvjeti za neovisna društva za proizvodnju ambalaža od PET‑a koja plaćaju najviše cijene PET‑a u svijetu (zbog horizontalnog efekta na cijene PET‑a), dok njihovi glavni konkurenti u trećim zemljama imaju pristup PET‑u po nižim cijenama.

(22)      Korisnici PET‑a imaju vrlo ograničene izvore opskrbe izvan EU‑a zbog toga što su na snazi i mjere protiv uvoza iz drugih trećih zemalja.

(23)      Vijeće zaključuje da očito nije u interesu Unije da se mjere prošire jer su troškovi uvoznika, korisnika i potrošača nesrazmjerni koristima za industriju Unije.”

146    Tužitelji, koje podupire Komisija, upozoravaju da članak 21. stavak 1. Osnovne uredbe zahtijeva da se posebno uzme u obzir potreba uklanjanja učinaka štetnog dampinga koji narušava trgovinu i ponovnog uspostavljanja učinkovite konkurencije. Međutim, suprotno Provedbenoj uredbi br. 461/2013, u pobijanoj odluci ta mogućnost nije čak ni navedena i razmatraju se samo interesi korisnika PET‑a u Uniji, a zanemaruju interesi nepovezanih uvoznika, dobavljača sirovina i subjekata koji se bave recikliranjem PET‑a, koje je Komisija ispitala u prijedlogu antidampinških pristojbi. Tužitelji u replici podsjećaju da je zaključak Vijeća prema kojemu se štetni damping neće ponoviti u slučaju da se mjere ne obnove očito pogrešan.

147    Što se tiče, osobito, interesa korisnika PET‑a u Uniji, tužitelji tvrde da je Vijeće tri elementa na koja se pozvalo u uvodnim izjavama 19. do 22. pobijane odluke sāmo osporilo u uvodnim izjavama 234., 249. i 252. do 260. Provedbene uredbe br. 461/2013, koje se temelje na analizi Komisije. Komisija osim toga tvrdi da je Vijeće moralo pozitivno dokazati da primjena predmetnih antidampinških mjera nije bila u interesu Unije.

148    Vijeće, koje podupiru privatni intervenijenti, odgovara da je u pobijanoj odluci detaljno ispitalo pitanje dampinga koji šteti industriji Unije, osobito u uvodnoj izjavi 4. u slučaju uvoza iz Indonezije i Malezije i u uvodnim izjavama 5., 12., 15. i 16. u slučaju Indije, Tajlanda i Tajvana. Vijeće je stoga ispunilo svoju obvezu da procijeni sve različite interese u cjelini i nije povrijedilo članak 21. stavak 1. Osnovne uredbe. Što se tiče navodne očite pogreške u ocjeni, Vijeće i privatni intervenijenti podsjećaju da je bilo procijenjeno da nije vjerojatno da bi industrija Unije pretrpjela štetu ako se predmetne antidampinške mjere ukinu i da je Vijeće uzelo u obzir taj zaključak u okviru svoje ocjene interesa Unije, sukladno članku 21. Osnovne uredbe.

149    Što se tiče, osobito, interesa korisnika PET‑a u Uniji, Vijeće tvrdi da tužitelji ne osporavaju povišenu razinu cijena PET‑a u Uniji ni znatnu ograničenost izvora opskrbe tih korisnika. Tužitelji, s druge strane, osporavaju način na koji je Vijeće ocijenilo te činjenice i zaključke koje je na temelju toga izvelo. Međutim, ta ocjena nije zahvaćena očitom pogreškom, niti je nerazumna. Činjenice na kojima se ta ocjena temelji također nisu očito pogrešne. Privatni intervenijenti dodaju da se tvrdnje Vijeća o industriji Unije nužno odnose na interese proizvođača sirovina. Također ističu da se Vijeće usredotočilo na položaj korisnika jer su korisnici glavni interes Unije (pored proizvođača PET‑a) koji se očitovao tijekom ispitnog postupka. Ni uvoznici ni industrija recikliranja PET‑a nisu sudjelovali u ispitnom postupku ni podnijeli očitovanja tijekom njega. Privatni intervenijenti također ističu poseban problem gubitka radnika u punionicama i na pojedine probleme malih i srednjih poduzetnika (MSP).

150    Konačno, što se tiče ocjene u Provedbenoj uredbi br. 461/2013, Vijeće ističe da je ta ocjena vezana uz drugačiji postupak i da se odnosi na drugačije činjenice. Osim toga, ta uredba nije podvrgnuta sudskom nadzoru Općeg suda.

151    U tom pogledu treba napomenuti da Vijeće i privatni intervenijenti sami priznaju da se zaključak u uvodnoj izjavi 23. pobijane odluke o očitom nepostojanju interesa Unije za daljnju primjenu mjera temelji na zaključcima Vijeća prema kojima se materijalna šteta vjerojatno neće ponoviti ako se dozvoli da mjere isteknu (uvodna izjava 17.) ili, u najmanju ruku, da takva vjerojatnost nije bila dokazana (uvodna izjava 5.).

152    Naime, Vijeće je u bitnom uputilo na uvodne izjave 8. do 17. pobijane odluke kada je u uvodnoj izjavi 20. te iste odluke podsjetilo da je industrija PET‑a u Uniji „[bila p]rofitabilna [...] i trebala bi biti konkurentna na međunarodnoj razini”. Tvrdnja Vijeća u uvodnoj izjavi 19. pobijane odluke prema kojoj „[je bilo] vidljivo [...] da su troškove industrije korisnika povećale antidampinške mjere” nužno se temelji na zaključku u uvodnoj izjavi 14. da je „razina cijena u EU‑u [bila] viša [...] nego na ostalim velikim tržištima jer [su] ove dugotrajne mjere [...] na snazi”.

153    Međutim, kao što je bilo navedeno u točki 142. ove presude, analiza Vijeća o vjerojatnosti rizika nastanka štete sadržava očite pogreške u ocjeni, a u nekim vidovima postoje nedostaci u obrazloženju ili je ono čak proturječno. Ti nedostaci stoga također utječu na zaključak Vijeća o interesu Unije za daljnju primjenu predmetnih antidampinških mjera.

 Zaključak o zahtjevu za poništenje

154    U smislu prethodno navedenog treba, bez potrebe ispitivanja prvog i trećeg tužbenog razloga koji su istaknuli tužitelji, prihvatiti drugi tužbeni razlog i djelomično poništiti pobijanu odluku u mjeri u kojoj je zahvaćena očitim pogreškama u ocjeni i nedostacima u obrazloženju koji utječu na analizu vjerojatnosti ponavljanja štete u slučaju neproduljenja predmetnih antidampinških pristojbi i interesa Unije za daljnju primjenu tih pristojbi.

2.     Zahtjevi za naknadu štete

155    Nadležnost Općeg suda u pogledu izvanugovorne odgovornosti predviđena je člankom 268. i člankom 340. stavkom 2. i 3. UFEU‑a. Iz potonje odredbe proizlazi da je Unija, u skladu s općim načelima koja su zajednička pravima država članica, dužna naknaditi svaku štetu koju njezine institucije ili službenici prouzroče pri obavljanju svojih dužnosti.

156    Prema ustaljenoj sudskoj praksi, da bi postojala izvanugovorna odgovornost Unije, u smislu članka 340. stavka 2. UFEU‑a, zbog nezakonitog postupanja njezinih institucija ili tijela, mora se kumulativno ispuniti nekoliko uvjeta, tj. postupanje institucija ili tijela Unije mora biti nezakonito, mora se pretrpjeti stvarna šteta i mora postojati uzročna veza između postupanja i štete na koju se poziva (presude od 29. rujna 1982., Oleifici Mediterranei/EEZ, 26/81, EU:C:1982:318, t. 16., i od 14. prosinca 2005., Beamglow/Parlament i dr., T‑383/00, EU:T:2005:453, t. 95.).

157    U ovom slučaju tužitelji ističu da su ta tri uvjeta ispunjena, što Vijeće osporava.

158    Prije ispitivanja jesu li u ovom slučaju ispunjeni uvjeti za postojanje odgovornosti Unije navedeni u točki 156. ove presude treba razjasniti opseg zahtjevâ tužiteljâ.

 Opseg zahtjevâ tužiteljâ

159    U skladu sa sudskom praksom, članak 268. UFEU‑a ne sprječava podnošenje tužbe za utvrđivanje odgovornosti za štetu koja je neminovna i predvidiva s dostatnom sigurnošću, čak i ako štetu još nije moguće točno procijeniti (vidjeti u tom smislu presudu od 8. lipnja 2000., Camar i Tico/Komisija i Vijeće, T‑79/96, T‑260/97 i T‑117/98, EU:T:2000:147, t. 192. i 193. i navedenu sudsku praksu).

160    U ovom slučaju tužitelji su svoje zahtjeve za naknadu štete podnijeli 14. kolovoza 2013., otprilike dva i pol mjeseca nakon dana stupanja na snagu pobijane odluke, tvrdeći da su od tog datuma pretrpjeli štetu koja je proizašla iz teške povrede višeg pravnog pravila koje štiti industriju Unije.

161    Tužitelji tvrde da su navodne štete dvostruke naravi.

162    Prva vrsta štete proizlazi iz činjenice da su tužitelji nakon pobijane odluke morali zadržati svoje prodajne cijene u Uniji na neprofitabilnim razinama kako bi se natjecali s dampinškim uvozom iz Indije, Tajvana i Tajlanda. Nastavili su gubiti tržišni udio u korist indijskih, tajvanskih i tajlandskih proizvođača. Ta šteta proizlazi iz razlike između njihove dobiti prije kamata, poreza i amortizacije (u daljnjem tekstu: EBITA) procijenjene za razdoblje (djelomično buduće u trenutku podnošenja tužbe) od lipnja 2013. do svibnja 2014. i EBITA‑e koja je već ostvarena tijekom (proteklog) razdoblja između travnja 2012. i ožujka 2013. Tužitelji su u prilogu tužbi dostavili izračun procijenjene štete i zatražili od Općeg suda da im u kasnijoj fazi postupka dopusti da ažuriraju svoje informacije i izračune. Tužitelji tvrde da je Opći sud već dopustio takvu mogućnost (vidjeti u tom smislu presudu od 30. rujna 1998., Coldiretti i dr./Vijeće i Komisija, T‑149/96, EU:T:1998:228, t. 49. i 50.).

163    Druga vrsta štete, koja se kratko navodi u tužbi, proizlazi iz činjenice da su tužitelji nakon pobijane odluke bili prisiljeni otpustiti osoblje i zatvoriti proizvodna postrojenja u Uniji. U prilogu tužbi tužitelji navode neminovno zatvaranje tvornice društva UAB Indorama Polymers Europe UK u Ujedinjenoj Kraljevini i tvornice [povjerljivo](2). U replici je društvo Lotte Chemical UK također zatražilo naknadu troškova zatvaranja tvornice PTA‑e, koje je bilo povezano sa zatvaranjem tvornice društva UAB Indorama Polymers Europe UK u Ujedinjenoj Kraljevini.

164    Ukupno je, prema početnim izračunima tužiteljâ iznesenima u tužbi i replici, šteta koju su pretrpjeli iznosila [povjerljivo] za društvo Cepsa Química, [povjerljivo] za društvo Equipolymers, [povjerljivo] za društvo Indorama Group (koje obuhvaća četiri tužitelja, to jest: Indorama Ventures Poland, UAB Indorama Polymers Europe, UAB Orion Global pet i Ottana Polimeri), [povjerljivo] i [povjerljivo] za društvo Lotte Chemical UK, [povjerljivo] za društvo M & G Polimeri Italia, [povjerljivo] za društvo Novapet i [povjerljivo] za društvo UAB Neo Group.

165    U okviru ažuriranja svojih zahtjeva za naknadu štete (vidjeti točku 28. ove presude), sedam tužitelja – to jest društva Cepsa Química, Indorama Ventures Poland, Lotte Chemical UK, Ottana Polimeri, UAB Neo Group, UAB Indorama Polymers Europe i UAB Orion Global pet – odustalo je od svojeg zahtjeva za naknadu štete zbog pretrpljenih gubitaka (prva vrsta navodne štete). Kod tog zahtjeva ostala su jedino tri tužitelja – to jest Equipolymers, M & G Polimeri Italia i Novapet – i to samo za razdoblje od devet mjeseci, od lipnja 2013. do veljače 2014. Tužitelji su objasnili da je razlog za to ograničenje bilo stupanje na snagu Provedbene odluke Komisije 2014/109/EU оd 4. veljače 2014. o stavljanju izvan snage Odluke 2000/745/EZ o preuzimanju obveza vezano uz antidampinške i antisubvencijske postupke u vezi s uvozom određenog polietilen tereftalata (PET) podrijetlom iz, među ostalim zemljama, Indije (SL 2014., L 59, str. 35.). Prema mišljenju tužitelja, tom odlukom provedeno povlačenje preuzimanja obveza u pogledu minimalnih cijena dodijeljenih nekolicini indijskih proizvođača izvoznika od 1. ožujka 2014. dovelo je do znatnog pada uvoza PET‑a iz Indije u Uniju.

166    Što se tiče druge vrste navodne štete – to jest troškova zatvaranja određenih postrojenja – kod zahtjeva su ostala samo društva UAB Indorama Polymers Europe i Lotte Chemical UK, i to samo za štetu zatvaranja iz 2013. godine.

167    Osim toga, tužitelji su za dvije vrste navodne štete priznali da je jedan dio moguće pripisati gubicima koji su posljedica uvoza iz Indonezije i Malezije, a ne nezakonitostima koje se zamjeralo pobijanoj odluci. U tim okolnostima zahtijevaju samo naknadu 77 % gubitaka i navodnih troškova zatvaranja.

168    Konačno, što se tiče društva CPME, tužitelji su pojasnili da ono kao udruženje nije pretrpjelo štetu.

169    Iz toga proizlazi da su kod zahtjevâ za naknadu štete djelomično ostali samo sljedeći tužitelji: društva Equipolymers, M & G Polimeri Italia, Novapet, UAB Indorama Polymers Europe i Lotte Chemical UK.

170    Stoga treba ispitati ispunjavaju li ti zahtjevi tri uvjeta za postojanje izvanugovorne odgovornosti Unije navedene u točki 156. ove presude.

171    U skladu sa sudskom praksom, ako jedan od triju uvjeta za postojanje izvanugovorne odgovornost Unije nije ispunjen, zahtjeve za naknadu štete treba odbiti, a da se ne ispituje jesu li ispunjena druga dva uvjeta (vidjeti u tom smislu presudu od 15. rujna 1994., KYDEP/Vijeće i Komisija, C‑146/91, EU:C:1994:329, t. 81., i od 20. veljače 2002., Förde‑Reederei/Vijeće i Komisija, T‑170/00, EU:T:2002:34, t. 37.). Nadalje, sud Unije nije dužan ispitati postojanje tih uvjeta određenim redoslijedom (presuda od 9. rujna 1999., Lucaccioni/Komisija, C‑257/98 P, EU:C:1999:402, t. 13.).

172    Opći sud smatra prikladnim kao prvo ispitati uvjet koji se odnosi na izravnu uzročnu vezu između navodnog postupanja i štete na koju se poziva.

 Izravna uzročna veza

173    Prema ustaljenoj sudskoj praksi, kad je riječ o postojanju uzročne veze između navodnog postupanja i štete na koju se poziva, navedena šteta mora dovoljno izravno proizlaziti iz postupanja koje se zamjera, a potonje mora predstavljati odlučujući uzrok štete (presuda od 4. listopada 1979., Dumortier i dr./Vijeće, 64/76, 113/76, 167/78, 239/78, 27/79, 28/79 i 45/79, EU:C:1979:223, t. 21.; vidjeti također presudu od 10. svibnja 2006., Galileo International Technology i dr./Komisija, T‑279/03, EU:T:2006:121, t. 130. i navedenu sudsku praksu). Na tužitelju je da pruži dokaze o postojanju uzročne veze između postupanja koje se zamjera i štete na koju se poziva (vidjeti presudu od 30. rujna 1998., Coldiretti i dr./Vijeće i Komisija, T‑149/96, EU:T:1998:228, t. 101. i navedenu sudsku praksu).

174    U ovom slučaju treba ispitati jesu li tužitelji u dovoljnoj mjeri dokazali da dvije vrste navodne štete (vidjeti točke 162. i 163. ove presude) dovoljno izravno proizlaze iz postupanja koje se zamjera.

 Gubici koje su pretrpjela društva Equipolymers, M & G Polimeri Italia i Novapet

175    Tužitelji su u okviru ažuriranja svojeg zahtjeva za naknadu štete, koje se temeljilo na stvarnim podacima, usporedili podatke za razdoblje od devet mjeseci nakon stupanja na snagu pobijane odluke (od lipnja 2013. do veljače 2014.) s onima za razdoblje od devet mjeseci koje je neposredno prethodilo tom stupanju na snagu (od rujna 2012. do svibnja 2013.).

176    Tužitelji navode da se uvoz iz Indije, Tajvana i Tajlanda, izražen u postotku Unijine potrošnje, koja je u dva razmatrana razdoblja iznosila oko 2 119 425 metričkih tona (MT), povećao s oko 3,8 % u razdoblju od rujna 2012. do svibnja 2013. na 5,6 % u razdoblju od lipnja 2013. do veljače 2014. Između dvaju razdoblja cijena uvoza iz tih triju zemalja pala je za 88 eura/MT, to jest s 1202 eura/MT u razdoblju od rujna 2012. do svibnja 2013. na 1114 eura/MT u razdoblju od lipnja 2013. do veljače 2014. Za tužitelje je dakle očito da je nezakonito ukidanje predmetnih antidampinških pristojbi dovelo do trenutačnog i osjetnog povećanja uvoza iz Indije, Tajvana i Tajlanda te značajnog pada cijena, što je negativno utjecalo na rezultate tužitelja.

177    Tužitelji su ocijenili da šteta povezana s gubicima kao posljedice pobijane odluke predstavlja 77 % razlike između EBITA‑e koja je ostvarena u razdoblju od rujna 2012. do svibnja 2013. i EBITA‑e ostvarene u razdoblju od lipnja 2013. do veljače 2014. Prema mišljenju tužitelja EBITA je najprikladniji element za utvrđivanje štete koja proizlazi iz pobijane odluke. Naime, ovaj pokazatelj uglavnom se oslanja na prihode i rashode iz poslovanja te se kod njega ne uzimaju u obzir ostali izvori potencijalnih gubitaka (ili dobiti), kao što su kapitalni izdaci ili troškovi zatvaranja tvornica. Osim toga, mjesečna EBITA se lako može provjeriti u upravljačkim sustavima tužitelja.

178    Tužitelji također pojašnjavaju da se cijena glavnih sirovina, koja je mogla utjecati na EBITA‑u, neznatno smanjila između dva razmatrana razdoblja i da zato nije imala negativne učinke na rezultate EBITA‑e industrije u Uniji.

179    Na temelju tih pojašnjenja društvo Equipolymers zahtijeva isplatu iznosa od [povjerljivo] kao naknade štete (umjesto početnog iznosa od [povjerljivo]), M & G Polimeri Italia iznosa od [povjerljivo] (umjesto početnog iznosa od [povjerljivo]) i Novapet iznosa od [povjerljivo] (umjesto početnog iznosa od [povjerljivo]).

180    Kao prvo, Vijeće navodi da su tužitelji prilikom svojeg ažuriranja zahtjeva za naknadu štete izmijenili navedeni zahtjev u odnosu na onaj prvotno određen. Naime, u tužbi su zamjerali gubitak zarade nakon pobijane odluke – koji je uključivao gubitke nastale zbog održavanja tržišnog udjela nasuprot uvozu – dok prilikom ažuriranja navode samo pretrpljeni gubitak poslovanja. Međutim, tužitelji su zadržali istu metodologiju za određivanje visine tih dviju vrsta štete – to jest usporedbu EBITA‑e u dvama razdobljima – što dokazuje da je ona manjkava. Osim toga, prema mišljenju Vijeća, sudska praksa koja dopušta određenu fleksibilnost što se tiče buduće štete ili nemogućnosti da se odredi visina štete ne može se proširiti na metodu (ili na izmjene prethodno određene metode) koju treba primijeniti za to određivanje visine.

181    Kao drugo, Vijeće ističe da na EBITA‑u mogu utjecati drugi čimbenici osim pobijane odluke i da se njome ne mjeri gubitak poslovanja, nego profitabilnost trgovačkih društava. Štoviše, tužitelji uspoređuju EBITA‑e utvrđene u različitim razdobljima godine (od rujna 2012. do svibnja 2013. i od lipnja 2013. do veljače 2014.), što prekoračuje obično ažuriranje i iskrivljuje analizu jer je potražnja za PET‑om u pojedinim mjesecima veća nego u drugim.

182    Kao treće, Vijeće smatra da to što je većina tužitelja povukla zahtjeve za naknadu štete dokazuje da potonji nisu mogli utvrditi postojanje štete i da gubici koje su pretrpjela tri tužitelja koji su ostali kod svojih zahtjeva nisu nastali zbog pobijane odluke, nego zbog drugih čimbenika. Iz podataka Statističkog ureda Europske unije (Eurostat) vidljivo je da se uvoz iz Indije, Tajvana i Tajlanda u 2014. i 2015. smanjio, što objašnjava zašto su tužitelji ograničili svoj zahtjev za naknadu štete na razdoblje od lipnja 2013. do veljače 2014.

183    Konačno, Vijeće smatra da je pad cijena glavnih sirovina, ako je bio popraćen padom cijena PET‑a, mogao imati učinke na rezultate EBITA‑e koje tužitelji nisu ocijenili.

184    Najprije treba istaknuti da se početno određenje štete koju su tužitelji navodno pretrpjeli zbog gubitaka nastalih kao posljedica pobijane odluke (prva navodna šteta) djelomično temeljilo na ocjeni za razdoblje od lipnja 2013. do svibnja 2014. (vidjeti točku 162. ove presude). Taj izračun uključivao je ocjenu gubitaka koji se mogu pripisati štetnom dampingu, očekivanom kao posljedica nezakonitog donošenja pobijane odluke. Ta se ocjena temeljila na analizi što ju je Komisija provela 2000., u trenutku kad su predmetne antidampinške pristojbe bile prvi put uvedene. Naime, Komisija je u svojoj Uredbi (EZ) br. 1742/2000 od 4. kolovoza 2000. o uvođenju privremene antidampinške pristojbe na uvoz određenog PET‑a podrijetlom iz Indije, Indonezije, Malezije, Republike Koreje, Tajvana i Tajlanda (SL 2000., L 199, str. 48.) utvrdila da je industrija Unije morala znatno uskladiti svoje cijene na niže u odnosu na cijene dampinškog uvoza kako bi povratila tržišni udio koji je izgubila, što je uzrokovalo gubitak od 15 % neto prihoda. Druga varijabla u izračunu koju su primijenili tužitelji temelji se na procjeni povećanja uvoza iz predmetnih zemalja koju je provela Komisija u svojem prijedlogu uredbe. Stoga tužitelji na temelju stvarnih podataka nisu dokazali postojanje štete koju je moguće pripisati nezakonitom donošenju pobijane odluke.

185    Ta procjena zamijenjena je određivanjem visine štete koje su tužitelji proveli prilikom svog ažuriranja na temelju EBITA‑e koja je stvarno utvrđena tijekom razdoblja od lipnja 2013. do veljače 2014.

186    Stoga treba ispitati zahtjeve kako su bili precizirani u okviru tog ažuriranja.

187    U tom pogledu treba utvrditi da elementi koje su tužitelji predložili u okviru ažuriranja ne omogućuju da se u dovoljnoj mjeri dokaže postojanje uzročne veze između nezakonitog donošenja pobijane odluke i navodnih gubitaka.

188    Naime, kao što to ističe Vijeće, tužitelji unutar smanjenja svoje EBITA‑e nisu razlikovali dio koji je bio uzrokovan povećanjem uvoza po niskim cijenama nakon nezakonitog donošenja pobijane odluke i dio koji je posljedica drugih čimbenika koji su mogli izazvati ili dovesti do smanjenja tog jedinstvenog gospodarskog pokazatelja. Na EBITA‑u su mogli utjecati drugi čimbenici osim pobijane odluke, osobito promjena prodajnih praksi, tržišno natjecanje između proizvođača u Uniji i tržišno natjecanje između njihovih proizvoda i uvoza iz drugih država osim Indije, Tajvana, Tajlanda, Malezije i Indonezije. U tom pogledu treba napomenuti, kao što to smatra Vijeće, da je uvoz iz Indije, Tajvana i Tajlanda u razdoblju od lipnja 2013. do veljače 2014. predstavljao samo 5,6 % potrošnje Unije, a uvoz iz Malezije i Indonezije 1,72 %.

189    Iz toga proizlazi da tužitelji nisu dokazali postojanje izravne i dovoljne uzročne veze zbog koje bi mogla postojati odgovornost Unije.

 Troškovi zatvaranja određenih postrojenja, nastali društvima UAB Indorama Polymers Europe i Lotte Chemical UK

190    Kao što je navedeno u točki 163. ove presude, tužitelji su u tužbi kratko naveli da su slijedom pobijane odluke također bili prisiljeni otpustiti osoblje ili zatvoriti proizvodne pogone u Uniji.

191    Prilikom svojeg ažuriranja tužitelji su svoj zahtjev za naknadu štete pretrpljene na toj osnovi ograničili na troškove koji su nastali društvu UAB Indorama Polymers Europe zbog zatvaranja njegove tvornice u Ujedinjenoj Kraljevini i na troškove koje je pretrpjelo društvo Lotte Chemical UK, zbog zatvaranja njegove tvornice PTA‑e. Osim toga, kako je bilo navedeno u točki 167. ove presude, ti tužitelji zahtijevaju samo 77 % tih troškova jer je, po njihovu mišljenju, dio tih troškova moguće pripisati uvozu iz Malezije i Indonezije. Na tom temelju društvo UAB Indorama Polymers Europe traži iznos od [povjerljivo] (umjesto [povjerljivo]), a društvo Lotte Chemical UK iznos od [povjerljivo] (umjesto [povjerljivo]).

192    Vijeće osporava postojanje uzročne veze. Osim toga, ono u svojim očitovanjima o ažuriranju zahtjevâ za naknadu štete tužiteljâ ističe da su zahtjevi kod kojih se ostalo nedopušteni prema članku 84. Poslovnika s obzirom na to da su podneseni nepravodobno, ili u replici za društvo Lotte Chemical UK ili prilikom ažuriranja za društvo UAB Indorama Polymers Europe.

193    U tom pogledu, u odnosu na osnovanost zahtjeva, treba, poput Vijeća, utvrditi da su tužitelji, kako bi dokazali postojanje uzročne veze između navodne štete i postupanja koje se zamjera, u tužbi i replici samo podnijeli priopćenja za medije ili dopise u kojima je navedeno da je zatvaranje tvornica posljedica pobijane odluke. Međutim, ti dokumenti, koje su sastavili sami tužitelji, ne dokazuju da se zatvaranje tih postrojenja može pripisati pobijanoj odluci jer u prilog tomu nije podnesena nijedna indicija ni podatak. Nadalje, što se tiče tvornice društva UAB Indorama Polymers Europe u Ujedinjenoj Kraljevini, u samom tekstu priopćenja koje se odnosi na njezino zatvaranje, ono nije bilo pripisano pobijanoj odluci, nego smanjenju marži i povećanju konkurencije, osobito iz Azije. Kao što je pak istaknulo Vijeće, uvoz iz Južne Koreje, koja se također nalazi u Aziji, povećao se tijekom razmatranog razdoblja i lako je mogao uzrokovati zatvaranje tvornice. Štoviše, što se tiče tvornice za proizvodnju PTA‑e društva Lotte Chemical UK, tužitelji ne tvrde da je njezino zatvaranje moguće izravno pripisati nezakonitom donošenju pobijane odluke, nego samo navode da je „jedan od glavnih razloga” za to zatvaranje to da se u Ujedinjenoj Kraljevini zatvorila tvornica PET‑a društva UAB Indorama Polymers Europe.

194    Tužitelji prilikom svojeg ažuriranja zahtjeva za naknadu štete nisu podnijeli nijedan dodatni dokaz kojim bi bilo moguće dokazati tu uzročnu vezu. Naime, tužitelji su samo podnijeli konsolidirane financijske izvještaje društava UAB Indorama Polymers Europe i Lotte Chemical UK kako bi dokazali troškove koji su povezani s otpuštanjima na kojima se temelje njihovi zahtjevi a da nisu predložili nijedan drugi element na temelju kojega bi bilo moguće utvrditi uzročnu vezu između navodne štete i nezakonitosti koja se zamjera.

195    U tim uvjetima treba odbiti zahtjeve tužitelja koji se odnose na troškove zatvaranja nastale društvima UAB Indorama Polymers Europe i Lotte Chemical UK a da nije potrebno ispitati jesu li ti zahtjevi, kao što to ističe Vijeće, podneseni u nepravodobnoj fazi postupka protivno članku 84. Poslovnika.

196    Iz prethodno navedenog proizlazi da tužitelji nisu dokazali postojanje izravne i dovoljne uzročne veze zbog koje bi mogla postojati odgovornost Unije.

 Zaključak u pogledu zahtjevâ za naknadu štete

197    U mjeri u kojoj je, sukladno sudskoj praksi navedenoj u točki 171. ove presude, neispunjavanje samo jednog od uvjeta nužnih za postojanje odgovornosti Unije dovoljno za odbijanje zahtjeva za naknadu štete, treba u cijelosti odbiti zahtjeve tužiteljâ za naknadu štete a da nije potrebno ispitati uvjete koji se odnose na postojanje dovoljno ozbiljne povrede pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima i na postojanje štete.

 Troškovi

198    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Sukladno članku 134. stavku 3. Poslovnika, ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima, svaka stranka snosi vlastite troškove. Međutim, ako se to čini opravdanim u danim okolnostima, Opći sud može odlučiti da, osim vlastitih troškova, jedna stranka snosi i dio troškova druge stranke. Usto, na temelju članka 138. stavka 1. Poslovnika, države članice i institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove.

199    Budući da u ovom slučaju Vijeće nije uspjelo u postupku kad je riječ o zahtjevu za poništenje tužiteljâ i da tužitelji nisu uspjeli u postupku kad je riječ o njihovim zahtjevima za naknadu štete, valja naložiti tužiteljima i Vijeću snošenje vlastitih troškova, osim onih iz točke 200. ove presude.

200    Privatni intervenijenti snosit će vlastite troškove i tužiteljeve troškove zbog njihove intervencije, sukladno zahtjevu tužitelja.

201    Komisija će snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (prvo vijeće)

proglašava i presuđuje:

1)      Poništava se Provedbena odluka Vijeća 2013/226/EU od 21. svibnja 2013. o odbijanju prijedloga Provedbene uredbe Vijeća o uvođenju konačne antidampinške pristojbe na uvoz određenog polietilen tereftalata podrijetlom iz Indije, Tajvana i Tajlanda nakon revizije nakon isteka mjera prema članku 11. stavku 2. Uredbe (EZ) br. 1225/2009 te o prekidu postupka revizije nakon isteka mjere u vezi s uvozom određenog polietilen tereftalata podrijetlom iz Indonezije i Malezije, u mjeri u kojoj bi prijedlog uveo konačnu antidampinšku pristojbu na uvoz određenog polietilen tereftalata podrijetlom iz Indije, Tajvana i Tajlanda, u dijelu u kojem je njome odbijen prijedlog uvođenja konačne antidampinške pristojbe na uvoz iz Indije, Tajvana i Tajlanda te prekinut postupak revizije u vezi s uvozom polietilen tereftalata (PET) podrijetlom iz tih triju zemalja.

2)      Odbijaju se zahtjevi za naknadu štete.

3)      Committee of Polyethylene Terephthalate (PET) Manufacturers in Europe (CPME), Cepsa Química, SA, Equipolymers Srl, Indorama Ventures Poland sp. z o.o., Lotte Chemical UK Ltd, M & G Polimeri Italia SpA, Novapet, SA, Ottana Polimeri Srl, UAB Indorama Polymers Europe, UAB Neo Group i UAB Orion Global pet snosit će vlastite troškove, osim troškova navedenih u točki 5. izreke.

4)      Vijeće Europske unije snosit će vlastite troškove.

5)      European Federation of Bottled Waters (EFBW), Caiba, SA, Coca‑Cola Enterprises Belgium (CCEB), Danone, Nestlé Waters Management & Technology, Pepsico International Ltd i Refresco Gerber BV snosit će vlastite troškove i tužiteljeve troškove povodom njihove intervencije.

6)      Europska komisija snosit će vlastite troškove.

H. Kanninen I. Pelikánová E. Buttigieg

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 5. travnja 2017.

Potpisi

Pravni okvir

Okolnosti spora

Postupak i zahtjevi stranaka

Pravo

1.  Zahtjev za poništenje

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni i povredi članka 11. stavka 2. i članka 21. stavka 1. Osnovne uredbe

Analiza koju Vijeće mora provesti na temelju članka 11. stavka 2. Osnovne uredbe i doseg nadzora koji Opći sud provodi nad pobijanom odlukom

Ispitivanje vjerojatnosti ponavljanja štete u smislu članka 11. stavka 2. Osnovne uredbe

–  Postojanje pozitivnih gospodarskih pokazatelja, osobito porasta cijena PET‑a

–  Neznačajan obujam uvoza iz Indije, Tajvana i Tajlanda tijekom razdoblja revizije ispitnog postupka

–  Stvarni korisnici pogodnosti od mjera u pogledu tržišnog udjela

–  Nepostojanje sniženja cijena tijekom razmatranog razdoblja

–  Neznačajan obujam uvoza iz Indije, Tajvana i Tajlanda u slučaju ukidanja mjera

–  Dovoljna zaštita industrije Unije drugim mjerama zaštite trgovine

–  Utjecaj na druge gospodarske subjekte u slučaju ukidanja mjera

–  Zaključak o ispitivanju vjerojatnosti ponavljanja štete

Ispitivanje interesa Unije u smislu članka 21. stavka 1. Osnovne uredbe

Zaključak o zahtjevu za poništenje

2.  Zahtjevi za naknadu štete

Opseg zahtjevâ tužiteljâ

Izravna uzročna veza

Gubici koje su pretrpjela društva Equipolymers, M & G Polimeri Italia i Novapet

Troškovi zatvaranja određenih postrojenja, nastali društvima UAB Indorama Polymers Europe i Lotte Chemical UK

Zaključak u pogledu zahtjevâ za naknadu štete

Troškovi

* Jezik postupka: engleski

1      Popis drugih tužitelja priložen je samo verziji dostavljenoj strankama.

2 Povjerljivi podaci su izostavljeni.