PRESUDA OPĆEG SUDA (sedmo vijeće)
12. prosinca 2019.(*)
„Žig Europske unije – Prijava figurativnog žiga Europske unije CANNABIS STORE AMSTERDAM – Apsolutni razlog za odbijanje – Žig protivan javnom poretku – Članak 7. stavak 1. točka (f) Uredbe (EU) 2017/1001 – Članak 7. stavak 2. Uredbe 2017/1001”
U predmetu T‑683/18,
Santa Conte, s prebivalištem u Napulju (Italija), koju zastupaju C. Demichelis, E. Ortaglio i G. Iorio Fiorelli, odvjetnici,
tužiteljica,
protiv
Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO), koji zastupa L. Rampini, u svojstvu agenta,
tuženika,
povodom tužbe protiv odluke drugog žalbenog vijeća EUIPO‑a od 31. kolovoza 2018. (predmet R 2181/2017‑2) koja se odnosi na prijavu za registraciju figurativnog znaka CANNABIS STORE AMSTERDAM kao žiga Europske unije,
OPĆI SUD (sedmo vijeće),
u sastavu: V. Tomljenović, predsjednica, A. Marcoulli i A. Kornezov (izvjestitelj), suci,
tajnik: J. Palacio González, glavni administrator,
uzimajući u obzir tužbu podnesenu tajništvu Općeg suda 20. studenoga 2018.,
uzimajući u obzir odgovor na tužbu podnesen tajništvu Općeg suda 12. veljače 2019.,
nakon rasprave održane 24. rujna 2019.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Tužiteljica Santa Conte podnijela je 19. prosinca 2016. Uredu Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) prijavu za registraciju žiga Europske unije na temelju Uredbe Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Europske unije (SL 2009., L 78, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.), kako je izmijenjena (zamijenjena Uredbom (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2017. o žigu Europske unije (SL 2017., L 154, str. 1.)).
2 Prijava za registraciju žiga podnesena je za sljedeći figurativni znak:
3 Proizvodi i usluge za koje je zatražena registracija pripadaju razredima 30., 32. i 43. u smislu Nicanskog sporazuma o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga radi registracije žigova od 15. lipnja 1957., kako je revidiran i izmijenjen, te za svaki od tih razreda odgovaraju sljedećem opisu:
– razred 30.: „pekarski proizvodi, slatkiši, čokolada i deserti; soli, začini, arome i začinski umaci; led, sladoledi, zamrznuti jogurti i sorbeti; slani pekarski proizvodi”;
– razred 32.: „bezalkoholna pića; pivo i pivarski proizvodi; pripravci za pripremu pića”;
– razred 43.: „pružanje hrane i pića”.
4 Odlukom od 7. rujna 2017. ispitivač je na temelju članka 7. stavka 1. točaka (b) i (c) i članka 7. stavka 2. Uredbe br. 207/2009 (koji su postali članak 7. stavak 1. točke (b) i (c) i članak 7. stavak 2. Uredbe 2017/1001) odbio prijavu za registraciju žiga.
5 Tužiteljica je 9. listopada 2017. podnijela EUIPO‑u žalbu protiv ispitivačeve odluke, na temelju članaka 66. do 68. Uredbe 2017/1001.
6 Nakon što je, u odgovoru na tužiteljičina očitovanja, objasnilo da žalbena vijeća imaju mogućnost istaknuti apsolutni razlog za odbijanje koji nije bio istaknut u ispitivačevoj odluci, uz poštovanje prava obrane, žalbeno vijeće odlukom od 31. kolovoza 2018. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) odbilo je žalbu na temelju članka 7. stavka 1. točke (f) Uredbe 2017/1001, smatrajući da je znak koji je predmet prijave žiga protivan javnom poretku.
Zahtjevi stranaka
7 Tužiteljica od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku;
– naloži EUIPO‑u snošenje troškova, uključujući troškove nastale tijekom upravnog postupka.
8 EUIPO od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužiteljici snošenje troškova.
Pravo
9 U prilog osnovanosti tužbe tužiteljica ističe dva tužbena razloga, od kojih se prvi temelji na povredi odredaba članka 71. stavka 1. u vezi s člankom 95. stavkom 1. Uredbe 2017/1001, a drugi na povredi članka 7. stavka 1. točke (f) i članka 7. stavka 2. navedene uredbe.
Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 71. stavka 1. u vezi s člankom 95. stavkom 1. Uredbe 2017/1001
10 Prema tužiteljičinu mišljenju, iz sudske prakse proizlazi da je, u skladu s odredbama članka 71. stavka 1. u vezi s člankom 95. stavkom 1. prvom rečenicom Uredbe 2017/1001, u okviru postupka registracije žiga Europske unije EUIPO dužan po službenoj dužnosti istaknuti relevantne činjenice za postupak, među kojima je i ocjena značenja znaka za koji je zatražena registracija kao žiga i percepcija znaka koju ima relevantna javnost. Međutim, žalbeno vijeće nije poštovalo tu obvezu, koja je izraz dužne pažnje koja proizlazi iz odredbe u pitanju.
11 EUIPO osporava tužiteljičine argumente.
12 Najprije valja podsjetiti na to da, na temelju članka 71. stavka 1. Uredbe 2017/1001, nakon ispitivanja osnovanosti žalbe podnesene protiv odluke jednog od tijela iz članka 66. stavka 1. Uredbe 2017/1001, žalbeno vijeće „može odlučiti o žalbi u okviru nadležnosti odjela čija je odluka predmet žalbe ili predmet vratiti tom odjelu na daljnje odlučivanje”. U skladu s člankom 95. stavkom 1. Uredbe 2017/1001, EUIPO ispituje činjenice po službenoj dužnosti.
13 Kao što to tužiteljica pravilno navodi, iz sudske prakse proizlazi, kao prvo, da značenje znaka za koji je zatražena registracija i percepcija znaka koju ima relevantna javnost Europske unije nužno čine dio činjenica koje EUIPO mora istaknuti po službenoj dužnosti (presuda od 25. rujna 2018., Medisana/EUIPO (happy life), T‑457/17, neobjavljena, EU:T:2018:599, t. 11.) i, kao drugo, da je članak 95. stavak 1. Uredbe 2017/1001 izraz dužne pažnje prema kojoj je nadležna institucija dužna pažljivo i nepristrano ispitati sve činjenične i pravne elemente relevantne za pojedinačni slučaj (vidjeti presudu od 25. siječnja 2018., SilverTours/EUIPO (billiger‑mietwagen.de), T‑866/16, neobjavljenu, EU:T:2018:32, t. 15. i navedenu sudsku praksu). Kao treće, s obzirom na to da se tužiteljica poziva na to da žalbeno vijeće nije uzelo u obzir općepoznate činjenice, valja naglasiti, s jedne strane, da tužiteljica ima pravo Općem sudu podnijeti dokumente kojima pred njim podupire ili osporava točnost općepoznate činjenice (vidjeti presudu od 15. siječnja 2013., Gigabyte Technology/OHIM – Haskins (Gigabayte), T‑451/11, neobjavljenu, EU:T:2013:13, t. 22. i navedenu sudsku praksu) i, s druge strane, da su općepoznate činjenice one koje mogu biti poznate svakoj osobi ili koje je moguće saznati iz općenito dostupnih izvora (vidjeti presudu od 10. veljače 2015., Boehringer Ingelheim International/OHIM – Lehning entreprise (ANGIPAX), T‑368/13, neobjavljenu, EU:T:2015:81, t. 89. i navedenu sudsku praksu).
14 Tužiteljičine argumente treba ispitati s obzirom na ta načela.
15 Kao prvo, tužiteljica smatra da je ocjena žalbenog vijeća, a osobito ona sadržana u točki 29. pobijane odluke, zahvaćena pogreškom jer je ono smatralo da znak za koji je zatražena registracija upućuje na „simbol lista marihuane” i da navedeni simbol upućuje na psihotropnu tvar. Međutim, općepoznato je da marihuana nije biljka, nego psihoaktivna tvar koja se ne dobiva od listova kanabisa, već od osušenih cvatova ženskih cvjetova kanabisa. Osim toga, aktivni sastojak tetrahidrokanabinol (u daljnjem tekstu: THC) tek je jedan od oko 113 kanabinoida prisutnih u osušenim cvatovima ženskih cvjetova biljke Cannabis sativa. Međutim, EUIPO nije pridao važnost činjenici da su psihotropni učinci izvedeni iz THC‑a povezani isključivo s količinom tog aktivnog sastojka u cvjetovima biljke Cannabis sativa izraženom u postotku, a ne sa sadržajem listova te biljke, prikazanih u prijavljenom znaku. Stoga tužiteljica smatra da je riječ o općepoznatim činjenicama koje žalbeno vijeće nije uzelo u obzir, čime je povrijedilo članak 95. stavak 1. prvu rečenicu i članak 71. stavak 1. Uredbe 2017/1001.
16 U tom pogledu valja primijetiti da je točno da pobijana odluka u točkama 28. i 29. sadržava izraz „list marihuane”. Taj je izraz neprecizan, kao što to EUIPO priznaje u odgovoru na tužbu, s obzirom na to da marihuana nije, stricto sensu, biljna vrsta i, prema tome, ne može imati listove, nego zapravo označava psihotropnu tvar ekstrahiranu iz osušenih cvatova ženskih cvjetova kanabisa.
17 Međutim, pobijanu odluku treba tumačiti u cijelosti. U tom pogledu valja istaknuti da je žalbeno vijeće u točki 27. istaknulo da znak o kojem je riječ sadržava „prikaz deset listova kanabisa” i da se „poseban oblik tog lista često rabio kao medijski simbol marihuane, shvaćen kao psihoaktivna tvar, koja se dobiva od osušenih cvatova ženskih cvjetova kanabisa”. Osim toga, tužiteljica ne dovodi u pitanje utvrđenje žalbenog vijeća kao takvo prema kojem se „poseban oblik lista [kanabisa] često rabi kao medijski simbol marihuane”. Stoga, s obzirom na detaljno i temeljito objašnjenje iz točke 27. pobijane odluke, netočnost koju je tužiteljica utvrdila ne znači da je žalbeno vijeće povrijedilo svoju obvezu da po službenoj dužnosti ispita činjenice i osobito značenje znaka za koji je zatražena registracija, tako da se jedino može zaključiti da navedena netočnost ne utječe na zakonitost navedene odluke.
18 Kao drugo, prema tužiteljičinu mišljenju, rasuđivanje žalbenog vijeća je pristrano, s obzirom na to da ono nije uzelo u obzir drugu općepoznatu činjenicu, to jest da se na temelju udjela THC‑a određuje jesu li tvari koje sadržavaju kanabis psihotropne naravi i da je marihuana ekstrahirana iz cvjetova, a ne iz listova kanabisa.
19 Međutim, taj prigovor treba odbiti kao činjenično neutemeljen jer je žalbeno vijeće u točki 21. pobijane odluke pravilno navelo da je tek od određenog udjela THC‑a, to jest od 0,2 %, kanabis nezakonita tvar u mnogim državama Unije, a u točki 23. te odluke da navedena tvar potječe od ženskih cvjetova kanabisa. Žalbeno je vijeće, dakle, jasno odvojilo kanabis s psihotropnim učincima od onoga koji to nije, ovisno upravo o udjelu THC‑a. Posljedično, ako je riječ o općepoznatoj činjenici, žalbeno vijeće izričito ju je utvrdilo.
20 Kao treće, tužiteljica tvrdi da je žalbeno vijeće provelo ocjenu koja se ne može okvalificirati kao nepristrana, osobito u točkama 29. i 30. pobijane odluke, tako što je prihvatilo samo svoje razumijevanje verbalnog elementa „kanabis” i tako što ga je povezalo, s jedne strane, s pogrešnom percepcijom prikaza listova koji se nalaze u znaku koji je predmet prijave žiga kao listova biljke koja ne postoji, odnosno marihuane, i, s druge strane, sa zemljopisnom oznakom „Amsterdam”.
21 U tom pogledu valja navesti da je, kao što to EUIPO pravilno naglašava u odgovoru na tužbu, odlučujući kriterij za procjenu protivnosti nekog znaka javnom poretku percepcija koju relevantna javnost ima o žigu, a koja se može temeljiti na nepreciznim definicijama sa znanstvenog ili tehničkog gledišta, što podrazumijeva da je važna konkretna i trenutačna percepcija znaka, neovisno o iscrpnosti informacija kojima raspolaže potrošač. Stoga, iako to ne odgovara ili samo djelomično odgovara znanstvenoj istini, činjenica da je kod relevantne javnosti prikaz lista kanabisa povezan s psihotropnom tvari točno odgovara onomu što žalbeno vijeće treba u takvom slučaju istražiti, to jest percepciji te javnosti. Upravo je to učinilo žalbeno vijeće, kao što je EUIPO na to podsjetio i u odgovoru na tužbu i na raspravi, naglašavajući da se „poseban oblik tog lista često rabi kao medijski simbol marihuane”. Ovdje očito nije riječ o znanstvenoj činjenici, nego o percepciji relevantne javnosti, kod koje je navedeni list postao „medijski simbol” marihuane. Stoga ta analiza uopće nije pristrana.
22 Kao četvrto, tužiteljica tvrdi da je i točka 29. pobijane odluke zahvaćena pristranošću i nedostatkom pažnje. Naime, riječi „kanabis”, „konoplja” kao i engleski pojam „hemp” označavaju bez razlike biljku konoplje. Osim toga, drugi engleski izrazi, to jest „store” i „amsterdam”, prisutni su u verbalnom elementu znaka koji je predmet prijave žiga, čime se izražava zahtjev idiomatskog i logičnog kontinuiteta i problem dodjeljivanja znaku o kojem je riječ dosega koji je u najvećoj mogućoj mjeri međunarodan, s obzirom na to da je engleski glavni jezik svjetske trgovine. Stoga je žalbeno vijeće provelo ocjenu koja je daleko od nepristrane navodeći da je tužiteljica mogla upotrijebiti drugi izraz, različit od „kanabisa”, odnosno talijansku riječ „canapa” (konoplja) ili englesku riječ „hemp”, za označavanje proizvoda i usluga o kojima je riječ.
23 Suprotno onomu što ističe tužiteljica, žalbenom vijeću ne može se prigovoriti da je usvojilo pristrano rasuđivanje. U tom su pogledu njezine kritike koje se odnose na drugu rečenicu točke 29. pobijane odluke osuđene na neuspjeh. Naime, u toj je rečenici žalbeno vijeće sugeriralo da je tužiteljica „mogla” nadopuniti znak o kojem je riječ verbalnim elementima koji su prilagođeniji za isticanje značajki hrane i pića bez THC‑a, primjerice riječima „canapa” ili „hemp”, te da je mogla izostaviti upućivanje na Amsterdam ili medijski simbol marihuane. Neovisno o tome jesu li riječi „kanabis”, „konoplja” i „hemp” sinonimi, kako se čini da tužiteljica tvrdi, valja utvrditi da je taj prijedlog žalbenog vijeća tek obiter dictum te stoga ne može uzrokovati nezakonitost pobijane odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 9. ožujka 2018., Recordati Orphan Drugs/EUIPO – Laboratorios Normon (NORMOSANG), T‑103/17, neobjavljenu, EU:T:2018:126, t. 78.). Naime, žalbeno vijeće nije imalo nikakvu obvezu navesti tužiteljici alternative kojima bi se eventualno mogli pobiti prigovori izneseni protiv znaka o kojem je riječ. U svakom slučaju, taj obiter, suprotno tužiteljičinim tvrdnjama, ne otkriva nikakvu pristranost ni nedostatak pažnje žalbenog vijeća.
24 Kao peto i posljednje, tužiteljica tvrdi da izbor riječi „amsterdam” jednostavno upućuje na podrijetlo kanabisa koji ona rabi te na stil i atmosferu tog nizozemskog grada, za koji navodi da iz njega crpi inspiraciju za pružanje vlastitih usluga okrepe i osobito za opremanje svojih prodajnih mjesta. Tužiteljica smatra da tvrdnja žalbenog vijeća prema kojoj bi znak koji je predmet prijave žiga potrošače naveo na to da povežu proizvode i usluge koje ona stavlja na tržište, a koji su potpuno zakoniti, s tvarima koje se prodaju u „coffee shopovima” u Amsterdamu svjedoči o djelomičnoj i netočnoj ocjeni značenja navedenog znaka, uzimajući u obzir prije svega velik i rastući broj poduzetnika koji proizvode hranu i pića na bazi kanabisa i prodavaonice koje ih stavljaju na tržište.
25 Međutim, tužiteljica pogrešno percipira pristranost i nedostatak pažnje u tvrdnji žalbenog vijeća prema kojoj će relevantna javnost riječ „amsterdam” shvatiti kao upućivanje na nizozemski grad koji tolerira konzumaciju droga i poznat je po svojim „coffee shopovima” (točke 27. do 29. pobijane odluke). Upravo suprotno, žalbeno je vijeće pažljivo i nepristrano ispitalo tužiteljičine argumente. Što se tiče činjenice da bi se riječi „amsterdam” također mogla pripisati druga značenja, poput onih koja je iznijela tužiteljica, dovoljno je podsjetiti, s jedne strane, na to da ona ne osporava da je grad Amsterdam poznat po svojim „coffee shopovima” koji su ovlašteni prodavati marihuanu i „space cakes” i, s druge strane, na to da se, prema sudskoj praksi, registracija znaka mora odbiti ako barem jedno od njegovih mogućih značenja obilježava postojanje apsolutnog razloga za odbijanje (vidjeti presudu od 2. svibnja 2018., Alpine Welten Die Bergführer/EUIPO (ALPINEWELTEN Die Bergführer), T‑428/17, EU:T:2018:240, t. 27. i navedenu sudsku praksu).
26 Posljedično, žalbeno vijeće donošenjem pobijane odluke nije povrijedilo odredbe članka 71. stavka 1. u vezi s člankom 95. stavkom 1. Uredbe 2017/1001, tako da prvi tužbeni razlog valja odbiti.
Drugi tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 7. stavka 1. točke (f) i članka 7. stavka 2. Uredbe 2017/1001
27 Tužiteljica ističe da je žalbeno vijeće počinilo pogreške u definiranju relevantne javnosti, koje je, međutim, izmijenilo na raspravi (vidjeti točku 41. ove presude), te u utvrđivanju percepcije navedene javnosti znaka o kojem je riječ i da znak za koji je zatražena registracija nije protivan javnom poretku u smislu članka 7. stavka 1. točke (f) i članka 7. stavka 2. Uredbe (EU) 2017/1001.
28 EUIPO osporava te navode.
29 Valja podsjetiti na to da se, u skladu s člankom 7. stavkom 1. točkom (f) Uredbe 2017/1001, neće registrirati žigovi koji su protivni javnom poretku ili prihvaćenim moralnim načelima. U skladu sa stavkom 2. tog članka, stavak 1. primjenjuje se neovisno o tome što razlozi za nemogućnost registracije postoje samo u jednom dijelu Unije. Takav se dio može sastojati, ovisno o slučaju, samo od jedne države članice (vidjeti presudu od 20. rujna 2011., Couture Tech/OHIM (Prikaz sovjetskog grba), T‑232/10, EU:T:2011:498, t. 22. i navedenu sudsku praksu).
30 Iz sudske prakse proizlazi da je opći interes koji stoji iza apsolutnog razloga za odbijanje predviđenog člankom 7. stavkom 1. točkom (f) Uredbe 2017/1001 izbjegavanje registracije znakova kojima se ugrožava javni poredak ili prihvaćena moralna načela prilikom njihove uporabe na području Unije (presude od 20. rujna 2011., Couture Tech/OHIM (Prikaz sovjetskog grba), T‑232/10, EU:T:2011:498, t. 29. i od 15. ožujka 2018., La Mafia Franchises/EUIPO – Italija (La Mafia SE SIENTA A LA MESA), T‑1/17, EU:T:2018:146, t. 25.).
31 Ispitivanje protivnosti znaka javnom poretku ili prihvaćenim moralnim načelima mora se provoditi s obzirom na percepciju tog znaka tijekom njegove uporabe kao žiga koju ima relevantna javnost koja se nalazi u Uniji ili u njezinu dijelu (presude od 20. rujna 2011., Prikaz sovjetskog grba, T‑232/10, EU:T:2011:498, t. 50. i od 9. ožujka 2012., Cortés del Valle López/OHIM (¡Que buenu ye! HIJOPUTA), T‑417/10, neobjavljena, EU:T:2012:120, t. 12.).
32 Ocjena postojanja razloga za odbijanje iz članka 7. stavka 1. točke (f) Uredbe 2017/1001 ne može se temeljiti na percepciji dijela relevantne javnosti koju ništa ne šokira ni, uostalom, na percepciji dijela javnosti koju se može lako uvrijediti, nego se mora provesti na temelju kriterija razumne osobe koja ima prosječan prag osjetljivosti i tolerancije (presude od 9. ožujka 2012., ¡Que buenu ye! HIJOPUTA, T‑417/10, neobjavljena, EU:T:2012:120, t. 21.; od 14. studenoga 2013., Efag Trade Mark Company/OHIM (FICKEN LIQUORS), T‑54/13, neobjavljena, EU:T:2013:593, t. 21. i od 11. listopada 2017., Osho Lotus Commune/EUIPO – Osho International Foundation (OSHO), T‑670/15, neobjavljena, EU:T:2017:716, t. 103.).
33 Osim toga, radi ispitivanja razloga za odbijanje predviđenog člankom 7. stavkom 1. točkom (f) Uredbe 2017/1001 relevantna javnost ne može se ograničiti na javnost na koju se neposredno odnose proizvodi i usluge za koje je podnesena prijava za registraciju. Naime, valja uzeti u obzir da znakovi na koje se odnosi taj razlog za odbijanje šokiraju ne samo javnost kojoj su upućeni proizvodi i usluge koje znak označava nego i druge osobe koje slučajno mogu biti suočene s tim znakom u svakodnevnom životu a da se pritom ti proizvodi i usluge na njih ne odnose (presude od 14. studenoga 2013., FICKEN LIQUORS, T‑54/13, neobjavljena, EU:T:2013:593, t. 22. i od 11. listopada 2017., OSHO, T‑670/15, neobjavljena, EU:T:2017:716, t. 104).
34 Također treba podsjetiti na to da znakovi koje bi se moglo smatrati protivnima javnom poretku ili prihvaćenim moralnim načelima nisu isti u svim državama članicama, osobito zbog jezičnih, povijesnih, socijalnih ili kulturnih razloga (vidjeti presudu od 15. ožujka 2018., La Mafia SE SIENTA A LA MESA, T‑1/17, EU:T:2018:146, t. 28. i navedenu sudsku praksu).
35 Iz toga slijedi da za primjenu apsolutnog razloga za odbijanje predviđenog člankom 7. stavkom 1. točkom (f) Uredbe 2017/1001 treba uzeti u obzir kako okolnosti koje su zajedničke svim državama članicama Unije tako i posebne okolnosti u pojedinačnim državama članicama koje bi mogle utjecati na percepciju relevantne javnosti smještene na području tih država (presude od 20. rujna 2011., Prikaz sovjetskog grba, T‑232/10, EU:T:2011:498, t. 34. i od 15. ožujka 2018., La Mafia SE SIENTA A LA MESA, T‑1/17, EU:T:2018:146, t. 29.).
36 U ovom slučaju znak koji je predmet prijave žiga Europske unije, koji je prikazan u točki 2. ove presude, sadržava verbalni element koji se sastoji od pojmova „kanabis”, „store” i „amsterdam” i figurativni element, to jest tri stilizirana reda zelenih listova, koji odgovara uobičajenim prikazu listova kanabisa, na crnoj podlozi, uokviren s dva fluorescentno zelena obruba, na vrhu i na dnu motiva. Tri gore navedene riječi također sudjeluju u figurativnoj dimenziji znaka o kojem je riječ, s obzirom na to da su u njima navedene velikim slovima i s obzirom na to da se riječ „kanabis”, prikazana u bijeloj boji, vidljivo veća od drugih dviju riječi, nadvila nad njima u središtu znaka. S obzirom na ta razmatranja, valja utvrditi da žalbeno vijeće nije počinilo pogrešku utvrdivši u točki 20. pobijane odluke da je verbalni element „kanabis” dominantan, i prostorom koji zauzima i svojim središnjim položajem u znaku koji je predmet prijave žiga. To se, uostalom, nije osporavalo.
37 S obzirom na ta razmatranja treba ispitati dva dijela koja je tužiteljica iznijela u okviru svojeg drugog tužbenog razloga.
Prvi dio drugog tužbenog razloga, koji se temelji na pogreškama koje je počinilo žalbeno vijeće prilikom definiranja relevantne javnosti te percepcije znaka o kojem je riječ koju ima relevantna javnost
38 Tužiteljica navodi da se znak o kojem je riječ sastoji od engleskog izraza koji će relevantna javnost koja poznaje i razumije engleski jezik u svim državama članicama Unije percipirati kao da upućuje na naziv koji znači „prodavaonica kanabisa (iz) Amsterdama”. Međutim, pojam „kanabis” ne upućuje ni na kakvu nezakonitu opojnu drogu, nego samo u svakodnevnom jeziku označava konoplju, kako na engleskom tako i na talijanskom jeziku. Žalbeno vijeće također je propustilo pridati odgovarajuću važnost drugim dvjema engleskim riječima, „amsterdam” i „store”.
39 Usto, žalbeno vijeće nije se oslonilo na kriterije razumne osobe prosječne osjetljivosti i tolerancije, uobičajeno obaviještene, razumno pažljive i oprezne. Stoga je ocjena percepcije znaka koji je predmet prijave žiga koju ima navedena javnosti pogrešna i ne odražava razvoj kulturnog i socijalnog poimanja u Uniji kanabisa i njegove uporabe u zakonite industrijske svrhe, što je sada potvrđeno u zakonodavstvu Unije. Štoviše, žalbeno vijeće nije analiziralo znak u pitanju u kontekstu njegove uobičajene uporabe, odnosno u kontekstu zakonite prodaje ili uporabe u tužiteljičinim prodavaonicama hrane ili pića na bazi konoplje.
40 Kao prvo, kada je riječ o pogrešci koju je navodno počinilo žalbeno vijeće u definiciji relevantne javnosti i, posljedično, o njegovoj pogrešnoj ocjeni o tome što bi bila percepcija koju navedena javnost ima u odnosu na znak koji je predmet prijave žiga, valja istaknuti da je žalbeno vijeće, složivši se s ispitivačevom analizom prema kojoj znak o kojem je riječ sadržava engleske izraze, osobitu važnost pridalo dominantnoj prisutnosti riječi „kanabis”, koja je proizišla iz latinskoga, koji se uvelike upotrebljava i razumije na mnogim jezicima Unije, uz engleski, primjerice, na danskom, njemačkom, španjolskom, poljskom, portugalskom, rumunjskom i švedskom jeziku, na način da se na temelju te okolnosti, pojačane prisutnošću stiliziranih listova kanabisa sadržanih u navedenom znaku, može zaključiti da se relevantna javnost ne sastoji samo od anglofonih potrošača, nego od svih potrošača Unije koji mogu razumjeti značenje pojma „kanabis” povezanog s tim figurativnim elementom.
41 Na pitanje je li prvim dijelom drugog žalbenog razloga tužiteljica nastojala definirati relevantnu javnost isključivo kao anglofonu javnost, ona je na raspravi odgovorila niječno i priznala da tu javnost treba šire promatrati. Tako je navela da, prema njezinu mišljenju, referentna javnost treba biti shvaćena kao ona s područja cijele Unije koja dobro poznaje engleski jezik. U tom pogledu, uzimajući u obzir sva obilježja znaka koji je predmet prijave žiga, valja potvrditi ocjenu žalbenog vijeća, s obzirom na to da navedeni znak obuhvaća najmanje dvije riječi koje se mogu razumjeti izvan anglofone javnosti, odnosno riječ latinskog porijekla „kanabis”, ali i riječ „amsterdam”, koja označava međunarodno poznat nizozemski grad, i da se figurativni element u navedenom znaku može, kao što je to pravilno primijetilo žalbeno vijeće, prepoznati kao medijski prikaz marihuane.
42 Stoga zakonitost ispitivanja protivnosti znaka koji je predmet prijave za registraciju žiga javnom poretku koje je provelo žalbeno vijeće valja nadzirati ne samo s obzirom na anglofonu javnost nego šire, s obzirom na javnost Unije, pri čemu valja podsjetiti na to da, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 35. ove presude, treba uzeti u obzir kako okolnosti koje su zajedničke svim državama članicama Unije tako i posebne okolnosti u pojedinačnim državama članicama koje bi mogle utjecati na percepciju relevantne javnosti smještene na području tih država.
43 Kao drugo, treba primijetiti da tim prvim dijelom tužiteljica također želi obuhvatiti sastav relevantne javnosti i njezinu razinu pažnje. Kad joj je o tome postavljeno pitanje na raspravi, Komisija je pojasnila da je relevantna javnost većinom mlada javnost koja ima između 20 i 30 godina i koja je zasigurno vrlo dobro obaviještena o svim dostupnim spoznajama koje se odnose na kanabis. Ona je smatrala da unutar navedene javnosti ne treba razlikovati javnost smještenu na državnom području država članica koje imaju zakonodavstvo kojim se zabranjuju psihotropne tvari dobivene iz kanabisa od one koja je smještena na području država članica koje imaju blaži pristup.
44 U tom pogledu nije sporno da su proizvodi i usluge iz prijave za registraciju namijenjeni potrošačima, tako da se relevantna javnost sastoji od šire javnosti Unije. Međutim, jasno je da ona nužno ne raspolaže preciznim znanstvenim ili tehničkim saznanjima u vezi s opojnim drogama općenito i posebno onima dobivenima od kanabisa, premda se ta situacija može razlikovati ovisno o državama članicama na čijem se državnom području nalazi navedena javnost i, konkretno, o raspravama koje su eventualno dovele do donošenja zakonodavstva ili propisa kojima se dopušta ili tolerira terapijska ili rekreativna uporaba proizvoda koji imaju dovoljan udjel THC‑a da proizvedu psihotropne učinke.
45 Usto, s obzirom na to da je tužiteljica prijavom za registraciju žiga obuhvatila proizvode i usluge široke potrošnje koji su namijenjeni široj javnosti, bez razlikovanja na temelju dobi, nema valjanog razloga da se, kao što je to tužiteljica zagovarala na raspravi, relevantna javnost ograniči samo na mladu javnost koja ima između 20 i 30 godina. Jednako tako, propušta dodati da, kao što je to pravilno naglasio EUIPO, u posebnom okviru članka 7. stavka 1. točke (f) Uredbe 2017/1001, relevantna javnost nije samo javnost na koju se neposredno odnose proizvodi i usluge za koje je podnesena prijava za registraciju, nego i ona koja se sastoji od drugih osoba koje slučajno mogu biti suočene s tim znakom u svakodnevnom životu a da se pritom ti proizvodi i usluge na njih ne odnose (vidjeti točku 33. ove presude), što dovodi do toga da se zbog tog razloga odbije i tužiteljičina tvrdnja iznesena na raspravi prema kojoj je navedena javnost uglavnom mlada javnost koja se sastoji od osoba koje imaju od 20 do 30 godina.
46 Kao treće, što se tiče razine pažnje relevantne javnosti, iako je točno da pobijana odluka ne sadržava izričita pojašnjenja u tom pogledu, iz nje i dalje proizlazi da žalbeno vijeće nije dovelo u pitanje ispitivačevu definiciju prema kojoj su, kada je riječ o proizvodima široke potrošnje, poput onih obuhvaćenih prijavom žiga, oni namijenjeni ponajprije prosječnom potrošaču koji je uobičajeno obaviješten, razumno pažljiv i oprezan (točka 3. pobijane odluke), što u biti i mutatis mutandis odgovara javnosti koja se sastoji od razumnih osoba koje imaju prosječne pragove osjetljivosti i tolerancije, koju treba uzeti u obzir u svrhu primjene članka 7. stavka 1. točke (f) Uredbe 2017/1001, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 32. ove presude. Dakle, uzimajući u obzir proizvode i usluge o kojima je riječ, proizlazi da žalbeno vijeće nije pogriješilo u definiciji relevantne javnosti i njezine razine pažnje.
47 Kao četvrto, tužiteljica također prigovara žalbenom vijeću da nije uzelo u obzir razvoj kulturnog i socijalnog poimanja kanabisa i njegove uporabe u zakonite svrhe u Uniji, na način da nije pravilno ocijenilo percepciju relevantne javnosti (točka 40. tužbe). Ona u tom pogledu navodi dvije uredbe u području poljoprivrede koje se odnose na kulturu konoplje, to jest Delegiranu uredbu Komisije (EU) 2017/1155 оd 15. veljače 2017. o izmjeni Delegirane uredbe (EU) br. 639/2014 u pogledu kontrolnih mjera koje se odnose na uzgoj konoplje, određene odredbe o plaćanjima za ekologizaciju, plaćanje za mlade poljoprivrednike koji imaju kontrolu nad pravnom osobom, izračun jediničnog iznosa u okviru dobrovoljne proizvodno vezane potpore, dijelove prava na plaćanje i određene zahtjeve za obavješćivanje koji se odnose na program jedinstvenih plaćanja po površini i dobrovoljnu proizvodno vezanu potporu te o izmjeni Priloga X. Uredbi (EU) br. 1307/2013 Europskog parlamenta i Vijeća (SL 2017., L 167, str. 1.) i Uredbu (EU) br. 1307/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2013. o utvrđivanju pravila za izravna plaćanja poljoprivrednicima u programima potpore u okviru zajedničke poljoprivredne politike i o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ) br. 637/2008 i Uredbe Vijeća (EZ) br. 73/2009 (SL 2013., L 347, str. 608. i ispravak SL 2016., L 130, str. 7.).
48 U tom pogledu važno je naglasiti da je točno da trenutačno postoji niz razmatranja i o uporabi proizvoda dobivenih od kanabisa koji imaju takav udjel THC‑a koji ih ne čini opojnim drogama i o njihovoj uporabi kada jesu opojne droge u terapijske ili čak rekreativne svrhe. Naime, u tom se pogledu zakonodavstvo nekih država članica već razvilo ili se upravo razvija.
49 Međutim, kao što je to žalbeno vijeće točno navelo u točki 21. pobijane odluke, „u mnogim zemljama Europske unije (kao primjer navedene: Bugarska, Finska, Francuska, Mađarska, Irska, Poljska, Slovačka, Švedska i Ujedinjena Kraljevina) proizvodi dobiveni od kanabisa koji imaju udjel THC‑a veći od 0,2 % smatraju se nezakonitim opojnim drogama”.
50 Pravo Unije, s druge strane, ne uređuje uporabu proizvoda dobivenih od kanabisa kada su opojne droge. Naime, člankom 168. stavkom 1. trećim podstavkom UFEU‑a određuje se da Unija nadopunjuje djelovanje država članica na smanjenju oštećenja zdravlja povezanog sa zloporabom droga, uključujući obavješćivanje i prevenciju. Što se tiče Uredbe br. 1307/2013, u njezinu članku 32. stavku 6. utvrđuje se da se površine koje se koriste za proizvodnju konoplje smatraju prihvatljivim hektarima samo ako sadržaj tetrahidrokanabiola u sortama koje se koriste ne prelazi 0,2 %. Komisija je Delegiranom uredbom 2017/1155 donijela propis koji omogućuju provedbu te odredbe.
51 Iz toga slijedi da se u ovom trenutku ne razvija nikakav općeprihvaćeni trend u Uniji, pa čak ni prevladavajući, u pogledu zakonitosti uporabe ili konzumacije proizvoda dobivenih od kanabisa s udjelom THC‑a većim od 0,2 %.
52 U tim okolnostima, s jedne strane, u ovom slučaju valja utvrditi da je žalbeno vijeće uzelo u obzir promjene opisane u točkama 47. i 48. ove presude, kako na zakonodavnoj tako i na društvenoj razini, ističući priznate mogućnosti zakonite uporabe kanabisa, na koje se ipak primjenjuju osobito strogi uvjeti, i podsjećajući na regulatorni okvir Unije koji uređuje to područje (točka 11. šesta i deseta alineja i točka 25. pobijane odluke). S druge strane, žalbeno vijeće također je pravilno uzelo u obzir činjenicu da je zakonodavstvo mnogih država članica konzumaciju kanabisa okvalificiralo nezakonitom, s obzirom na to da su proizvodi koji su iz njega izvedeni sadržavali THC u količini većoj od 0,2 %. Naime, znakovi koje bi se moglo smatrati protivnima javnom poretku ili prihvaćenim moralnim načelima nisu isti u svim državama članicama, osobito zbog jezičnih, povijesnih, socijalnih ili kulturnih razloga (vidjeti presudu od 15. ožujka 2018., La Mafia SE SIENTA A LA MESA, T‑1/17, EU:T:2018:146, t. 28. i navedenu sudsku praksu). Stoga se, u skladu sa sudskom praksom, žalbeno vijeće pozvalo na zakonodavstvo tih država članica jer se ti elementi, u kontekstu članka 7. stavka 1. točke (f) Uredbe 2017/1001, ne uzimaju u obzir zbog svoje normativne vrijednosti, nego kao činjenični pokazatelji koji omogućuju ocjenu percepcije znaka o kojem je riječ koju ima relevantna javnost u dotičnim državama članicama (vidjeti u tom smislu presudu od 20. rujna 2011., Prikaz sovjetskog grba, T‑232/10, EU:T:2011:498, t. 37.).
53 Kao peto i posljednje, i kao što to tvrdi EUIPO, pitanje stvarnog udjela THC‑a u proizvodima koje tužiteljica stavlja na tržište nije relevantno, s obzirom na to da ocjena koju je žalbeno vijeće bilo dužno provesti u tom području treba biti neovisna o tužiteljičinu ponašanju i utemeljena samo na percepciji relevantne javnosti (vidjeti u tom smislu presude od 9. travnja 2003., Durferrit/OHIM – Kolene (NU‑TRIDE), T‑224/01, EU:T:2003:107, t. 76. i od 13. rujna 2005., Sportwetten/OHIM – Intertops Sportwetten (INTERTOPS), T‑140/02, EU:T:2005:312, t. 28.).
54 Konačno, pitanje percipira li relevantna javnost znak o kojem je riječ na način da upućuje na zakonitu uporabu konoplje, kao što to tvrdi tužiteljica, ili, naprotiv, kao da se njime evocira kanabis kao nezakonita opojna droga, kao što to proizlazi iz pobijane odluke, predmet je drugog dijela drugog tužbenog razloga i bit će ispitano u nastavku.
55 Zbog svih tih razmatranja može se utvrditi da žalbeno vijeće nije počinilo pogreške koje mu je tužiteljica prigovorila.
56 Stoga prvi dio drugog tužbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.
Drugi dio drugog tužbenog razloga, koji se temelji na tome da znak čija je registracija zatražena nije protivan javnom poretku
57 Kao prvo, prema tužiteljičinu mišljenju, znak za koji je zatražena registracija ne upućuje ni na jednu nezakonitu opojnu drogu. Čak i pod pretpostavkom da je to slučaj, ta okolnost nije dovoljna da bi se odbijanje registracije tog znaka kao žiga Europske unije moglo na njoj temeljiti. Naime, samo upućivanje ili izravna naznaka nezakonitog proizvoda nije dostatna da bi se prijava žiga proglasila protivnom javnom poretku jer bi znak o kojem je riječ usto trebao poticati, banalizirati ili odobravati uporabu ili konzumaciju nezakonite opojne droge. Međutim, u ovom slučaju znak koji je predmet prijave žiga ne sadržava nikakvu oznaku i nema nikakvo značenje koje bi, u okviru njegove uobičajene uporabe za proizvode i usluge koji su obuhvaćeni tom prijavom, potaknulo, banaliziralo ili odobrilo uporabu opojnih droga.
58 Kao drugo, neosnovanost apsolutnog razloga za odbijanje koji je žalbeno vijeće tužiteljici stavilo na teret također jasno proizlazi iz načina konzumacije, s jedne strane, proizvoda i usluga iz prijave žiga i, s druge strane, opojnih droga kao što je marihuana, koje se uobičajeno puše. Tužiteljica se u tom pogledu poziva na odluku Odjela za poništaje od 20. ožujka 2009. u predmetu 2665 C – koji se odnosi na prijavu za registraciju znaka COCAINE kao verbalnog žiga za proizvode iz razreda 3., 25. i 32. i osobito za piva – u kojoj je, među ostalim, istaknuto da je način konzumacije proizvoda o kojima je riječ relevantan za primjenu članka 7. stavka 1. točke (f) Uredbe 2017/1001 i da puki učinak uznemiravanja ili negativan imidž koji može proizići iz percepcije žiga nije relevantan da bi se utvrdilo da je žig protivan javnom poretku.
59 EUIPO se protivi tim argumentima.
60 Kao prvo, valja ispitati je li žalbeno vijeće pravilno zaključilo da će relevantna javnost znak za koji je zatražena registracija kao cjelinu percipirati na način da upućuje na nezakonitu opojnu drogu.
61 U tom je pogledu žalbeno vijeće u točki 23. pobijane odluke podsjetilo na to da, u skladu sa sudskom praksom Općeg suda (presuda od 19. studenoga 2009., Torresan/OHIM – Klosterbrauerei Weissenohe (CANNABIS), T‑234/06, EU:T:2009:448, t. 19.), pojam „kanabis” ima tri moguća značenja. Kao prvo, pojam „kanabis” upućuje na vlaknastu biljku čija je zajednička organizacija tržišta uređena u okviru Unije i na čiju se proizvodnju primjenjuje vrlo strogo zakonodavstvo u pogledu udjela THC‑a, koji ne može prijeći prag od 0,2 %. Kao drugo, pojam „kanabis” upućuje na opojnu tvar zabranjenu u velikom broju država članica, zasad u većini. Kao treće, ona označava tvar o čijoj se terapijskoj uporabi raspravlja.
62 Žalbeno je vijeće na temelju toga u točki 24. pobijane odluke zaključilo da se, u skladu s tužiteljičinim mišljenjem, taj pojam ne smije automatski tumačiti na način da upućuje na opojne droge, osim ako postoje „druge indicije” u tom smislu. Stoga je žalbeno vijeće savršeno uključilo činjenicu da nezakonita tvar odgovara samo jednom značenju pojma „kanabis” i tužiteljica stoga ne može osnovano tvrditi da je u tom pogledu zanemarilo postojanje „općepoznate činjenice” da je THC, odnosno psihoaktivna tvar, samo jedan od kanabinoida prisutnih u kanabisu i činjenicu da ta tvar postaje nezakonita tek nakon određenog praga.
63 Stoga, kako bi se odgovorilo na prvi tužiteljičin argument, valja utvrditi je li žalbeno vijeće počinilo pogrešku u ocjeni time što je smatralo da postoje „druge indicije” koje dokazuju da relevantna javnost povezuje prijavljeni znak – to jest riječi „amsterdam” i „store” kao i stilizirani prikaz listova kanabisa – s nezakonitom opojnom drogom, što tužiteljica osporava.
64 Žalbeno vijeće pravilno je ocijenilo da, među ostalim, percepciju relevantne javnosti treba definirati u pogledu svih elemenata od kojih se sastoji znak koji je predmet prijave žiga (točke 26. i 27. pobijane odluke). Ono je smatralo da spoj prisutnosti u znaku u pitanju stiliziranog prikaza lista kanabisa, medijskog simbola marihuane, i riječi „amsterdam”, koja upućuje na činjenicu da se u gradu Amsterdamu nalaze mnogobrojna prodajna mjesta opojne droge dobivene iz kanabisa, zbog toleriranja pod određenim uvjetima njegova stavljanja na tržište u Nizozemskoj, čini vjerojatnim da potrošač riječ „kanabis” u okolnostima kao što su one iz ovog slučaja tumači na način da upućuje na opojnu tvar – nezakonitu u „mnogim zemljama Europske unije” (vidjeti točku 49. ove presude).
65 Valja potvrditi to tumačenje, to više vodeći računa o spominjanju riječi „store” u znaku koji je predmet prijave žiga, a koja uobičajeno znači „dućan” ili „prodavaonica”, na način da će anglofona relevantna javnost navedeni znak, čiji je dominantan element pojam „kanabis” (vidjeti točku 36. ove presude), percipirati kao da znači „prodavaonica kanabisa u Amsterdamu”, a neanglofona relevantna javnost kao „kanabis u Amsterdamu”, što u obama slučajevima, pojačano prikazom listova kanabisa, medijskog simbola marihuane, jasno i nedvosmisleno aludira na opojnu drogu koja se ondje stavlja na tržište. Stoga bi navedena javnost mogla očekivati da proizvodi i usluge koje tužiteljica stavlja na tržište odgovaraju onima koje bi takva prodavaonica imala.
66 Tužiteljičina objašnjenja, koja se temelje na činjenici da riječ „amsterdam” označava podrijetlo kanabisa koji ona rabi u proizvodnji svojih proizvoda te životni stil i atmosferu koji obilježavaju grad Amsterdam, ne mogu dovesti u pitanje tu analizu. Naime, to neće biti prva percepcija relevantne javnosti kada se susretne s pojmovima „amsterdam” i „kanabis”, koji se povezuju s medijskim simbolom marihuane, dok su Nizozemska i osobito taj grad poznati zbog donošenja propisa kojima se pod određenim uvjetima tolerira uporaba te opojne droge.
67 Nisu uvjerljivi ni argumenti koji se temelje na tome da stilizirani motiv koji predstavlja list kanabisa također rabe svi industrijski sektori, među ostalim, tekstilni i farmaceutski, s obzirom na to da rabe kanabis. Naime, žalbeno vijeće nije utemeljilo svoj zaključak o percepciji relevantne javnosti na stiliziranom motivu koji predstavlja list kanabisa promatrajući ga zasebno, već na spoju različitih elemenata od kojih se sastoji znak u pitanju, koji doista dovodi do zaključka, na koji je žalbeno vijeće podsjetilo u točki 29. pobijane odluke, da je tužiteljica privukla pozornost, čak i ako nenamjerno, na poimanje kanabisa kao opojne droge.
68 Iako tužiteljica ipak tvrdi da proizvodi i usluge iz prijave žiga nemaju ništa s poslovnim jedinicama u Amsterdamu tipa „coffee shop” (točka 31. tužbe) i da se načini konzumacije proizvoda koje stavlja na tržište razlikuju od onih opojnih droga, koje se uobičajeno puše (točka 53. tužbe), valja ponovno podsjetiti na to da iz zajedničkog čitanja različitih točaka članka 7. stavka 1. Uredbe 2017/1001 proizlazi da se one odnose na obilježja svojstvena znaku koji je predmet prijave žiga, a ne na okolnosti koje se odnose na ponašanje osobe koja je podnositelj prijave za registraciju žiga (presude od 9. travnja 2003., NU‑TRIDE, T‑224/01, EU:T:2003:107, t. 76.; od 13. rujna 2005., INTERTOPS, T‑140/02, EU:T:2005:312, t. 28. i od 15. ožujka 2018., La Mafia SE SIENTA A LA MESA, T‑1/17, EU:T:2018:146, t. 40.). U svakom slučaju, nije sporno da se kanabis, kao opojna droga, također može umiješati u pića ili hranu, primjerice u cakeove, što odgovara određenim proizvodima obuhvaćenima prijavom žiga.
69 Iz prethodno navedenog proizlazi da je žalbeno vijeće s pravom smatralo da relevantna javnost percipira znak o kojem je riječ kao da upućuje na opojnu tvar zabranjenu u velikom broju država članica.
70 Kao drugo, valja ispitati je li znak za koji je zatražena registracija protivan javnom poretku u smislu članka 7. stavka 1. točke (f) Uredbe 2017/1001, u vezi s njezinim člankom 7. stavkom 2., s obzirom na to da je pojašnjeno da je žalbeno vijeće prihvatilo taj apsolutni razlog za odbijanje.
71 U tom pogledu valja istaknuti da Uredba 2017/1001 ne sadržava definiciju pojma „javni poredak”. U tim okolnostima i uzimajući u obzir trenutačno stanje prava Unije, opisano u točki 50. ove presude, kao i tekst članka 7. stavka 2. navedene uredbe, u skladu s kojim se stavak 1. istog članka primjenjuje neovisno o tome što razlozi za nemogućnost registracije postoje samo u jednom dijelu Unije, valja zaključiti da pravo Unije ne nameće ujednačen sustav vrijednosti te se njime priznaje da se zahtjevi javnog poretka mogu razlikovati ovisno o zemlji i o povijesnom razdoblju, pri čemu su države članice u bitnome i dalje slobodne odrediti sadržaj tih zahtjeva u skladu sa svojim nacionalnim potrebama. Stoga, iako zahtjevi javnog poretka ne mogu uključivati gospodarske interese ni samu prevenciju narušavanja društvenog poretka koje čini svako kršenje zakona, mogu obuhvaćati zaštitu različitih interesa koje dotična država članica smatra temeljnima u vlastitom sustavu vrijednosti (vidjeti po analogiji mišljenje nezavisnog odvjetnika H. Saugmandsgaarda Øea u spojenim predmetima K. i H. (Pravo boravka i tvrdnje o ratnim zločinima), C‑331/16 i C‑366/16, EU:C:2017:973, t. 60. i 63. i navedenu sudsku praksu).
72 Konkretnije, kada je riječ o tumačenju tog pojma u okviru članka 7. stavka 1. točke (f) Uredbe 2017/1001, nezavisni odvjetnik M. Bobek u točki 76. svojeg mišljenja u predmetu Constantin Film Produktion/EUIPO (C‑240/18 P, EU:C:2019:553) istaknuo je da je javni poredak normativna vizija vrijednosti i ciljeva za koje je dotično javno tijelo odredilo da im treba težiti sada i u budućnosti, to jest prospektivno. Iz toga proizlazi, nastavio je, da je javni poredak izraz želja javnog regulatora u pogledu normi koje treba poštovati u društvu.
73 S obzirom na prethodno navedeno, tužiteljica opravdano tvrdi, u biti, da ne znači nužno svaka protivnost zakonu protivnost javnom poretku u smislu članka 7. stavka 1. točke (f) Uredbe 2017/1001, u vezi s njezinim člankom 7. stavkom 2. Naime, potrebno je i da ta protivnost utječe na interes koji dotična država članica odnosno države članice smatraju temeljnim prema svojim vlastitim sustavima vrijednosti.
74 U ovom slučaju valja utvrditi da u državama članicama u kojima su konzumacija i uporaba opojne tvari dobivene iz kanabisa i dalje zabranjene borba protiv njezina širenja ima posebnu osjetljivost koja odgovara cilju javnog zdravlja za borbu protiv štetnih učinaka takve tvari. Tom se zabranom stoga nastoji zaštititi interes koji te države članice smatraju temeljnim prema svojim vlastitim sustavima vrijednosti, tako da je sustav koji se primjenjuje na konzumaciju i uporabu navedene tvari obuhvaćen pojmom „javni poredak” u smislu članka 7. stavka 1. točke (f) Uredbe 2017/1001, u vezi s njezinim člankom 7. stavkom 2.
75 Osim toga, važnost zaštite tog temeljnog interesa naglašena je i člankom 83. UFEU‑a, u skladu s kojim je nezakonita trgovina drogama jedno od područja osobito teškog kriminaliteta s prekograničnim elementima, u kojima je predviđena intervencija zakonodavca Unije, kao i člankom 168. stavkom 1. trećim podstavkom UFEU‑a, u skladu s kojim Unija nadopunjuje djelovanje država članica na smanjenju oštećenja zdravlja povezanog sa zloporabom droga, uključujući obavješćivanje i prevenciju.
76 Stoga je žalbeno vijeće prilikom ispitivanja je li znak u pitanju protivan javnom poretku u odnosu na sve potrošače u Uniji koji mogu razumjeti njegovo značenje i s obzirom na to da se njihova percepcija nužno nalazi u kontekstu navedenom u točkama 74. i 75. ove presude pravilno smatralo da je znak o kojem je riječ – koji relevantna javnost percipira kao naznaku da hrana i piće koje je tužiteljica obuhvatila prijavom žiga kao i s njima povezane usluge sadržavaju opojne tvari koje su nezakonite u više država članica – protivan javnom poretku u smislu članka 7. stavka 1. točke (f) Uredbe 2017/1001, u vezi s njezinim člankom 7. stavkom 2.
77 Tužiteljica ne može dovesti u pitanje taj zaključak ističući da žalbeno vijeće nije ispitalo je li znak o kojem je riječ usto potaknuo, banalizirao ili odobrio uporabu nezakonitih opojnih droga. Naime, činjenica da će relevantna javnost taj znak percipirati kao naznaku da hrana i piće koje je tužiteljica obuhvatila prijavom žiga kao i s njima povezane usluge sadržavaju opojne tvari koje su nezakonite u više država članica dovoljna je za zaključak da je znak protivan javnom poretku u smislu članka 7. stavka 1. točke (f) Uredbe 2017/1001, u vezi s njezinim člankom 7. stavkom 2., kao što je to pravilno utvrdilo žalbeno vijeće, uzimajući u obzir temeljni interes koji je istaknut u točkama 74. i 75. ove presude. U svakom slučaju – s obzirom na to da se jedna od funkcija žiga sastoji od identificiranja komercijalnog podrijetla proizvoda ili usluge kako bi se potrošaču koji stječe taj proizvod ili uslugu koja je označena žigom omogućilo da pri kasnijem stjecanju učini isti izbor, ako se iskustvo pokazalo pozitivnim, ili drugi izbor, ako se ono pokazalo negativnim (vidjeti presudu od 5. ožujka 2003., Alcon/OHIM – Dr. Robert Winzer Pharma (BSS), T‑237/01, EU:T:2003:54, t. 48. i navedenu sudsku praksu) – navedeni znak, u dijelu u kojem će ga percipirati na opisani način, implicitno, ali nužno potiče na kupnju takvih proizvoda i usluga ili u najmanju ruku banalizira njihovu konzumaciju.
78 Konačno, tužiteljica ne može dovesti u pitanje taj zaključak pozivajući se na argument o postojanju žigova Europske unije koji sadržavaju izraze kao što su „kanabis” ili „kokain”.
79 U tom pogledu tužiteljica se poziva na odluku Odjela za poništaje od 20. ožujka 2009. o zahtjevu za registraciju znaka COCAINE kao verbalnog žiga (vidjeti točku 58. ove presude), a tijekom rasprave uputila je i na svoju prijavu žiga CANNABIS STORE AMSTERDAM ORIGINAL AMSTERDAM, u odnosu na koju je ispitivač nedavno iznio svoje prigovore. Međutim, iz sudske prakse proizlazi da upućivanja na odluke koje je u prvom stupnju donio EUIPO ne mogu obvezati ni njegova žalbena vijeća ni a fortiori sud Unije (presuda od 25. siječnja 2018., Brunner/EUIPO – CBM (H HOLY HAFERL HAFERL SHOE COUTURE), T‑367/16, neobjavljena, EU:T:2018:28, t. 103.). Konkretno, bilo bi protivno zadaći nadzora koju ima žalbeno vijeće, kako je definirana u uvodnoj izjavi 30. i u člancima 66. do 71. Uredbe 2017/1001, da se njegova nadležnost ograniči s obzirom na odluke tijela prvog stupnja EUIPO‑a (vidjeti presudu od 8. svibnja 2019., Battel Memorial Institute/EUIPO (HEATCOAT), T‑469/18, neobjavljenu, EU:T:2019:302, t. 52. i navedenu sudsku praksu), tako da se tužiteljica ne može s uspjehom pozvati na navedene odluke.
80 Iz prethodno navedenog proizlazi da žalbeno vijeće nije povrijedilo odredbe članka 7. stavka 1. točke (f), u vezi s člankom 7. stavkom 2. Uredbe 2017/1001. Zaključno treba odbiti drugi tužbeni razlog i slijedom toga tužbu u cijelosti.
Troškovi
81 Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužiteljica nije uspjela u postupku, treba joj naložiti da snosi troškove, sukladno EUIPO‑ovu zahtjevu.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (sedmo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Santi Conte nalaže se snošenje troškova.
Tomljenović | Marcoulli | Kornezov |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 12. prosinca 2019.
Potpisi