PRESUDA OPĆEG SUDA (drugo vijeće)
23. listopada 2017. (*)
„Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Zlouporaba vladajućeg položaja – Sustav selektivnog popravljanja – Odbijanje proizvođača švicarskih satova da nezavisne urare opskrbljuju rezervnim dijelovima – Primarno tržište i poslijeprodajno tržište – Sprječavanje svakog oblika stvarnog tržišnog natjecanja – Odluka o odbijanju pritužbe”
U predmetu T‑712/14,
Confédération européenne des associations d’horlogers‑réparateurs (CEAHR), sa sjedištem u Bruxellesu (Belgija), koji su u početku zastupali P. Mathijsen i P. Dyrberg, zatim M. Sánchez Rydelski te naposljetku P. Benczek, odvjetnici,
tužitelj,
protiv
Europske komisije, koju su u početku zastupali F. Ronkes Agerbeek, M. Farley i C. Urraca Caviedes, zatim A. Dawes, Ronkes Agerbeek i J. Norris‑Usher, u svojstvu agenata,
tuženice,
koju podupiru
LVMH Moët Hennessy‑Louis Vuitton SA, sa sjedištem u Parizu (Francuska), koji zastupaju C. Froitzheim, odvjetnik i R. Subiotto, QC,
i
Rolex, SA, sa sjedištem u Ženevi (Švicarska), koji zastupa M. Araujo Boyd, odvjetnik,
i
The Swatch Group SA, sa sjedištem u Neuchâtelu (Švicarska), koji su u početku zastupali A. Israel i M. Jakobs, zatim A. Israel i J. Lang, odvjetnici,
intervenijenti,
povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje odluke Komisije C(2014) 5462 final od 29. srpnja 2014. kojom je Komisija odbila tužiteljevu pritužbu koja se odnosi na navodne povrede članaka 101. i 102. UFEU‑a (predmet AT.39097 – Popravak satova),
OPĆI SUD (drugo vijeće),
u sastavu: M. Prek, predsjednik, E. Buttigieg i B. Berke (izvjestitelj), suci,
tajnik: C. Heeren, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 10. veljače 2017.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora i pobijana odluka
Upravni postupak
1 Tužitelj, Confédération européenne des associations d’horlogers‑réparateurs (CEAHR), neprofitna je udruga koju čini devet nacionalnih udruga iz osam država članica koje zastupaju interese nezavisnih urara.
2 Tužitelj je 20. srpnja 2004. podnio pritužbu Komisiji Europskih zajednica protiv društava The Swatch Group SA, Richemont International SA, LVMHMoët Hennessy‑Louis Vuitton SA, Rolex, SA, Manufacture des montres Rolex SA, Société anonyme de la Manufacture d’horlogerie Audemars Piguet & Cie te Patek Philippe SA Manufacture d’Horlogerie (u daljnjem tekstu: proizvođači švicarskih satova) u kojoj je naveo postojanje sporazuma ili usklađenog djelovanja među navedenima i zlouporabu vladajućeg položaja koja proizlazi iz toga da ti proizvođači odbijaju nastaviti dostavu rezervnih dijelova nezavisnim urarima.
3 Komisija je 10. srpnja 2008. donijela odluku C(2008) 3600 (predmet COMP/E-1/39.097 – Popravak satova) kojom je odbila CEAHR‑ovu pritužbu pozivajući se na to da Europska unija nema dovoljan interes za nastavak istrage o navodnim povredama.
4 Opći je sud 15. prosinca 2010. poništio odluku Komisije kojom je pritužba odbijena. Utvrdio je da je Komisija povrijedila svoju obvezu uzimanja u obzir svih mjerodavnih pravnih i činjeničnih elemenata i obvezu pažljivog ispitivanja svih tih elemenata koje joj je uputio tužitelj, da nije dovoljno obrazložila svoju tvrdnju prema kojoj se pritužba u najvećem dijelu odnosila samo na dio tržišta ograničene veličine i stoga također ograničene gospodarske važnosti te da je počinila očitu pogrešku u ocjeni time što je zaključila da tržište usluga popravljanja i održavanja satova nije zasebno mjerodavno tržište, nego ga je trebalo ispitivati zajedno s tržištem luksuznih ili prestižnih satova. Prema tome, zaključio je da su nezakonitosti koje je Komisija počinila takve da su utjecale na njezinu ocjenu toga ima li Unija dovoljan interes za nastavak ispitivanja pritužbe (presuda od 15. prosinca 2010. CEAHR/Komisija, T‑427/08, EU:T:2010:517, t. 33. do 43., 76. do 119. i 157. do 178.).
5 Komisija je, nakon te presude, 1. kolovoza 2011., pokrenula postupak protiv proizvođača švicarskih satova na temelju članka 7. Uredbe Komisije (EZ) br. 773/2004 od 7. travnja 2004. o postupcima koje Komisija vodi na temelju članaka [101. i 102. UFEU‑a] (SL 2004., L 123, str. 18.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 298.). Komisija je 29. srpnja 2013. iznijela tužitelju svoje privremeno stajalište o pritužbi na sastanku o stanju spisa. Nakon ispitivanja, odlučila je da neće nastaviti svoju istragu.
6 Dopisom od 3. rujna 2013. službeno je obavijestila tužitelja o svojoj namjeri odbijanja pritužbe.
7 Dopisom od 27. rujna 2013. tužitelj je podnio Komisiji svoja očitovanja o odbijanju pritužbe. Tvrdio je da odbijanje proizvođača švicarskih satova da obavljaju opskrbu rezervnim dijelovima predstavlja povredu članaka 101. i 102. UFEU‑a.
8 Nakon što je 16. rujna, 18. i 19. studenoga 2013. primila očitovanja društava Richemont, Rolex i The Swatch Group te ih zatim poslala tužitelju zajedno s dokumentima koji nisu bili povjerljivi a na kojima se temeljila njezina ocjena, Komisija je 16. siječnja i 5. ožujka 2014. na sastancima o stanju spisa obavijestila tužitelja da njegova očitovanja ne sadržavaju nove elemente koji mogu značajno promijeniti njezino početno stajalište.
9 Komisija je 29. srpnja 2014. donijela odluku C(2014) 5462 final u predmetu AT.39097 – Popravak satova (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) kojom je odbijena tužiteljeva pritužba zbog neproporcionalnosti između sredstava potrebnih za detaljniju istragu i male vjerojatnosti dokazivanja povrede članaka 101. i 102. UFEU‑a.
Pobijana odluka
10 Komisija je ograničila svoju istragu na satove za koje se iz gospodarskih i tehničkih razloga isplati popravljanje i održavanje, odnosno na satove čija vrijednost premašuje 1000 eura (u daljnjem tekstu: prestižni satovi).
11 Kao prvo, Komisija je ponovno podsjetila na kompetitivnost tržišta proizvodnje prestižnih satova.
12 Pružanje usluga popravljanja i održavanja opisano je u uvodnim izjavama 65. i 73. pobijane odluke. U tom pogledu, Komisija navodi da većina proizvođača švicarskih satova primjenjuje sustave selektivnog popravljanja koji nezavisnim urarima omogućuju da postanu ovlašteni serviseri pod uvjetom da poštuju kriterije vezane uz njihovu obuku, iskustvo i opremu te uz prikladnost njihovih prostorija. Te su sustave u različitim razdobljima postupno uspostavili neki proizvođači, dok su drugi proizvođači nastavili opskrbljivati nezavisne urare rezervnim dijelovima. Osim toga, neki proizvođači švicarskih satova koji su uspostavili takve sustave još uvijek koriste usluge nezavisnih urara za stare satove. Ovlašteni serviseri imaju pristup rezervnim dijelovima te alatima specifičnim za pojedini brend, kao i potrebnim tehničkim informacijama. Ne mogu preprodati rezervne dijelove neovlaštenim serviserima i također su često distributeri tih satova te su ovlašteni za uslugu nakon prodaje. Proizvođači švicarskih satova također su uspostavili unutarnje sustave popravljanja. Ulaganje potrebno da bi se postalo ovlašteni serviser ovisi o brendu i uslugama popravljanja koje nudi, a koje mogu biti osnovne ili potpune, to jest one koje uključuju demontažu mehanizma koji okreće kazaljke i pokreće dodatne funkcije, odnosno ustrojstva koje pokreće sat. Za neke proizvođače švicarskih satova jako je važan omjer popravaka koje obave ovlašteni serviseri. Usto, prestižni satovi često imaju složenije mehanizme koji zahtijevaju sofisticiranije znanje i iskustvo od kvarcnog mehanizma.
Definicija tržišta
13 Komisija je u uvodnim izjavama 85. do 91. pobijane odluke razmatrala tržište prodaje prestižnih satova (primarno tržište), tržište opskrbe uslugama održavanja i popravljanja tih satova te tržište opskrbe rezervnim dijelovima (sekundarna tržišta) čiji geografski raspon obuhvaća Europski gospodarski prostor (EGP). Utvrdila je da su primarno i sekundarno tržište različita i odvojena tržišta.
14 Što se tiče usluga popravljanja i održavanja, Komisija je utvrdila da postoji slaba zamjenjivost između usluga popravljanja jednog brenda u odnosu na drugi do te mjere da se može smatrati da postoje različita tržišta za svaki brend.
15 Što se tiče opskrbe rezervnim dijelovima, utvrdila je da je zamjenjivost slaba zbog toga što se dijelovi uglavnom ne mogu razmjenjivati između pojedinih brendova, a kad se i mogu, potrošač radije koristi originalne dijelove kako se ne bi umanjila vrijednost sata. Kao i za popravljanje i održavanje, postoji dakle nekoliko različitih tržišta od kojih je svako vezano uz pojedini brend.
Ocjena s obzirom na članak 102. UFEU‑a
16 Komisija je smatrala da se ne može isključiti da proizvođači švicarskih satova imaju vladajući položaj na tržištima popravljanja i opskrbe rezervnim dijelovima s obzirom na to da ulazak na to tržište zahtijeva značajno ulaganje zbog njihovih karakteristika.
17 Međutim, s obzirom na to da su proizvođači švicarskih satova uveli sustav selektivnog popravljanja koji nezavisnim urarima omogućuje da postanu ovlašteni serviseri, pod uvjetom da ispunjavaju objektivne kriterije, Komisija je odlučila da se, protivno presedanima na koje se poziva tužitelj, nije moglo smatrati da su oni za sebe osigurali sekundarna tržišta time što su spriječili ulazak neovisnim serviserima na ta tržišta. Osim toga, istaknula je da se takvim sustavom nije spriječilo stvarno tržišno natjecanje, jer je ono i dalje postojalo među ovlaštenim serviserima, tim više jer su mogli popravljati satove različitih brendova.
18 Zbog nepostojanja posebnih okolnosti i zbog uvođenja sustava selektivnog popravljanja koji se temelji na kvalitativnim kriterijima, odbijanje nastavka opskrbe rezervnim dijelovima, prema mišljenju Komisije, nije dovoljno za dokazivanje zlouporabe. To se odbijanje uostalom može objasniti objektivnim opravdanjima i daljnjim porastom produktivnosti, osobito očuvanjem imidža brenda i kvalitetom proizvoda, sprječavanjem krivotvorenja i povećanjem tehničke složenosti mehaničkih satova, zbog čega je nužno kvalitetno popravljanje. U pogledu tih razmatranja, Komisija je odlučila da je vjerojatnost dokazivanja zlouporabe vladajućeg položaja u ovom predmetu ograničena.
Ocjena s obzirom na članak 101. UFEU‑a
19 Što se tiče postojanja sporazuma ili usklađenih djelovanja kojima je cilj ograničiti tržišno natjecanje, Komisija je na temelju svoje istrage utvrdila da nisu svi proizvođači švicarskih satova u istom razdoblju uveli sustave selektivnog popravljanja. Neki od njih su usto nastavili opskrbljivati nezavisne urare rezervnim dijelovima. Prema njezinu mišljenju, nije dakle bilo moguće donijeti zaključak o postojanju sporazuma ili usklađenih djelovanja. Osim toga, smatrala je da, postojanje, uostalom, različitih tržišta rezervnih dijelova za svaki brend lišava korisnog učinka uspostavu usklađenog djelovanja kojem je cilj prekinuti opskrbu nezavisnih urara rezervnim dijelovima.
20 Kad je riječ o usklađenosti sustava selektivnog popravljanja s Uredbom Komisije (EU) br. 330/2010 od 20. travnja 2010. o primjeni članka 101. stavka 3. [UFEU‑a] na kategorije vertikalnih sporazuma i usklađenih djelovanja (SL 2010., L 102, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 270.), Komisija je navela da njezina istraga nije omogućila dokazivanje da nezavisni urari nemaju slobodu određivanja cijena popravaka, s obzirom na to da ugovori predviđaju samo referentne cijene ili maksimalnu cijenu. Također je istaknula da analiza navedenih ugovora nije omogućila ni otkrivanje teškog ograničenja tržišnog natjecanja u smislu te uredbe. U svakom slučaju, Komisija je zaključila da navedena uredba nije primjenjiva na proizvođače čiji je tržišni udio na sekundarnim tržištima njihova brenda općenito veći od 30 %.
21 Komisija je nakon toga provjerila jesu li sustavi selektivnog popravljanja ispunjavali kriterije iz sudske prakse kako bi se izbjegla primjena članka 101. stavka 1. UFEU‑a. Kao prvo, smatrala je da je zbog naravi proizvoda nužan sustav selektivnog popravljanja radi očuvanja kvalitete satova, osiguranja njihova optimalnog korištenja, sprječavanja krivotvorenja te očuvanja imidža žiga i aure ekskluzivnosti i prestiža koju kupci tih luksuznih proizvoda uz njih povezuju. Kao drugo, smatrala je da njezina istraga nije otkrila da je odabir ovlaštenih servisera proveden na temelju objektivnih kriterija koji su se primjenjivali na ujednačen i nediskriminatoran način. Kao treće, smatrala je da kriteriji koji se temelje na obuci i iskustvu urara te na alatima, opremi i zalihama rezervnih dijelova koji su im na raspolaganju, služe za ocjenu njihove sposobnosti popravljanja u razumnom roku te da su, iako variraju između proizvođača, to uistinu kvalitativni kriteriji koji ne prekoračuju ono što je nužno za postizanje cilja sustava. Usto, njezina je istraga otkrila da ovlašteni serviseri nisu imali ugovornu obvezu popravljanja satova drugih brendova i da se značajna ulaganja ne mogu smatrati umjetnim zaprekama ulasku na tržište te da nisu neproporcionalna, s obzirom na to da ih opravdava cilj kvalitete te da nije rijetko da urari rade za različite brendove.
22 Prema tome, odlučila je da postoji mala vjerojatnost da ti sustavi ulaze u područje primjene članka 101. UFEU‑a.
23 Što se tiče zabrane ovlaštenim serviserima da nezavisne urare opskrbljuju rezervnim dijelovima, podsjetila je da je riječ o elementu koji je sastavni dio selektivnih sustava, koji također nije obuhvaćen područjem primjene članka 101. UFEU‑a te koji se u Uredbi br. 330/2010 ne smatra teškim ograničenjem, obrnuto od onoga što je predviđeno za sektor motornih vozila. Analogija koju tužitelj koristi s tim sustavom stoga nije mjerodavna. Prema mišljenju Komisije, niti ta zabrana preprodaje ne predstavlja povredu članka 101. UFEU‑a.
24 Prema tome, Komisija je odlučila da, čak i kad bi se uložila dodatna sredstva za ispitivanje pritužbe, vjerojatnost otkrivanja povrede pravila tržišnog natjecanja bila bi mala te bi stoga ulaganje tih sredstava bilo neproporcionalno.
Postupak i zahtjevi stranaka
25 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 7. listopada 2014. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.
26 Aktima podnesenima tajništvu Općeg suda 23. i 30. siječnja te 23. veljače 2015., intervenijenti, The Swatch Group, LVMH Moët Hennessy‑Louis Vuitton i Rolex, zatražili su intervenciju u ovom postupku u potporu Komisiji. Predsjednik devetog vijeća Općeg suda odobrio je tu intervenciju rješenjem od 21. travnja 2015.
27 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 31. ožujka 2015. društvo Cousins Material House Ltd zatražilo je intervenciju u ovom postupku u potporu tužiteljevu zahtjevu. Predsjednik devetog vijeća Općeg suda rješenjem od 11. studenoga 2015. odbio je zahtjev za intervenciju društva Cousins Material House.
28 Intervenijenti su podnijeli svoje podneske u za to određenom roku.
29 Odlukom predsjednika Općeg suda, ovaj je predmet dodijeljen novom sucu izvjestitelju, koji zasjeda u drugom vijeću.
30 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
31 Komisija, koju podupiru intervenijenti, od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
32 U prilog tužbi tužitelj navodi, u bitnome, šest tužbenih razloga. Prvi tužbeni razlog temelji se na pogrešci u opisu tržišne snage proizvođača švicarskih satova. Drugi tužbeni razlog temelji se na pogrešci u ocjeni postojanja zlouporabe koja proizlazi iz odbijanja proizvođača švicarskih satova da nezavisne urare opskrbljuju rezervnim dijelovima. Treći tužbeni razlog temelji se na pogrešci u ocjeni objektivne opravdanosti sustava selektivnog popravljanja i odbijanja opskrbe rezervnim dijelovima. Četvrti tužbeni razlog temelji se na pogrešci u ocjeni postojanja zabranjenog sporazuma ili usklađenih djelovanja. Peti tužbeni razlog temelji se na povredi obveze obrazlaganja. Šesti tužbeni razlog temelji se na povredi načela dobre uprave.
33 Na temelju ustaljene sudske prakse, člankom 7. stavkom 2. Uredbe br. 773/2004 podnositelju pritužbe ne daje se pravo da od Komisije zahtijeva konačnu odluku o postojanju ili nepostojanju navodne povrede i njime se ne obvezuje Komisiju da u svakom slučaju vodi postupak do stadija konačne odluke (vidjeti, u tom smislu, presude od 19. rujna 2013., EFIM/Komisija, C‑56/12 P, neobjavljenu, EU:C:2013:575, t. 57.; od 18. rujna 1992., Automec/Komisija, T‑24/90, EU:T:1992:97, t. 75. i od 30. svibnja 2013., Omnis Group/Komisija, T‑74/11, neobjavljenu, EU:T:2013:283, t. 42.).
34 Naime, Komisija, kojoj je člankom 105. stavkom 1. UFEU‑a povjerena zadaća osiguranja primjene načela određenih člancima 101. i 102. UFEU‑a, mora utvrditi i provoditi smjernice politike tržišnog natjecanja Unije. Kako bi učinkovito izvršila taj zadatak, ima pravo dodijeliti različite stupnjeve prioriteta pritužbama koje su joj podnesene te u tu svrhu ima široku diskrecijsku ovlast (vidjeti, u tom smislu, presude od 4. ožujka 1999., Ufex i dr./Komisija, C‑119/97 P, EU:C:1999:116, t. 88. i 89.; od 17. svibnja 2001., IECC/Komisija, C‑449/98 P, EU:C:2001:275, t. 36. i od 30. svibnja 2013., Omnis Group/Komisija, T‑74/11, neobjavljenu, EU:T:2013:283, t. 43.).
35 Kada, izvršavajući tu široku diskrecijsku ovlast, Komisija odluči odrediti različite stupnjeve prvenstva pritužbama koje su joj podnesene, ona ne samo da može odlučiti o redoslijedu kojim će razmatrati pritužbe, nego također može odbiti pritužbu zbog toga što Unija nema dovoljan interes za daljnje ispitivanje predmeta (vidjeti, u tom smislu, presudu od 15. prosinca 2010., CEAHR/Komisija, T‑427/08, EU:T:2010:51, t. 27. i navedenu sudsku praksu).
36 Prilikom ocjenjivanja interesa Unije za daljnje ispitivanje predmeta, Komisija mora uzeti u obzir okolnosti konkretnog slučaja i, osobito, činjenične i pravne elemente koji su joj podneseni u pritužbi po kojoj postupa. Ona osobito mora, nakon što je s dužnom pažnjom ocijenila činjenične i pravne okolnosti na koje se poziva podnositelj pritužbe, dovesti u ravnotežu važnost navodne povrede za funkcioniranje unutarnjeg tržišta, vjerojatnost njezina utvrđenja i opseg nužnih istražnih mjera kako bi na najbolji način ispunila svoju zadaću nadzora nad poštovanjem članaka 101. i 102. UFEU‑a (presude od 18. rujna 1992., Automec/Komisija, T‑24/90, EU:T:1992:97, t. 86. i od 15. prosinca 2010., CEAHR/Komisija, T‑427/08, EU:T:2010:51, t. 158.).
37 U tom pogledu, pri nadzoru nad širokom diskrecijskom ovlasti koju Komisija ima u postupanju s pritužbama, sud Unije ne može Komisijinu ocjenu interesa Unije zamijeniti svojom ocjenom (vidjeti, u tom smislu, presude od 15. prosinca 2010., CEAHR/Komisija, T‑427/08, EU:T:2010:51, t. 65., i od 11. srpnja 2013., BVGD/Komisija, T‑104/07 i T‑339/08, neobjavljenu, EU:T:2013:366, t. 219.).
38 Nadalje, s obzirom na to da ocjena interesa Unije iz pritužbe ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja, ne treba ograničavati broj kriterija za ocjenu na koje se Komisija može pozvati niti, obrnuto, nametati joj isključivu primjenu određenih kriterija. Komisija stoga može dati prednost samo jednom kriteriju za ocjenu interesa Unije (presude od 17. svibnja 2001., IECC/Komisija, C‑450/98 P, EU:C:2001:276, t. 58., i od 16. listopada 2013., Vivendi/Komisija, T‑432/10, neobjavljena, EU:T:2013:538, t. 25.).
39 Osim toga, postupku povodom pritužbe svojstveno je da je teret dokazivanja navodne povrede na podnositelju pritužbe. Jednako tako, u okviru tužbe za poništenje odluke Komisije o odbijanju pritužbe, na tužitelju je da sudovima Unije podnese argumente i dokaze kako bi dokazao nezakonitost te odluke (presuda od 19. rujna 2013., EFIM/Komisija, C‑56/12 P, neobjavljena, EU:C:2013:575, t. 72. i 73.).
40 Iz te sudske prakse proizlazi da nije na Općem sudu da kritizira dijelove odluke koje tužitelj nije uspio pobiti, niti da prihvati argumente koje tužitelj iznosi bez podnošenja dokaza.
41 Međutim, široka diskrecijska ovlast kojom Komisija raspolaže nije neograničena. Naime, Komisija je dužna pomno ispitati sve činjenične i pravne okolnosti na koje su uputili podnositelji pritužbe (presude od 4. ožujka 1999., Ufex i dr./Komisija, C‑119/97 P, EU:C:1999:116, t. 86. i od 30. svibnja 2013., Omnis Group/Komisija, T‑74/11, neobjavljena, EU:T:2013:283, t. 46.). Osim toga, ograničenje nadzora suda Unije ne znači da on ne smije provjeriti materijalnu točnost navedenih dokaza, njihovu pouzdanost i dosljednost te da ne smije nadzirati predstavljaju li ti dokazi skup mjerodavnih podataka koje treba uzeti u obzir te jesu li oni takve naravi da podupiru zaključke koji su iz njih izvedeni (presude od 17. rujna 2007., Microsoft/Komisija, T‑201/04, EU:T:2007:289, t. 89., i od 11. srpnja 2013., BVGD/Komisija, T‑104/07 i T‑339/08, neobjavljena, EU:T:2013:366, t. 220.).
42 Navedene tužbene razloge treba ispitati s obzirom na ta razmatranja.
43 Kao prvo, treba analizirati treći tužbeni razlog koji se odnosi na očitu pogrešku u ocjeni objektivne opravdanosti sustava selektivnog popravljanja i odbijanja opskrbe rezervnim dijelovima, kao drugo, drugi tužbeni razlog, koji se odnosi na očitu pogrešku u ocjeni postojanja zlouporabe koja proizlazi iz odbijanja dijela proizvođača švicarskih satova da nezavisne urare opskrbljuju rezervnim dijelovima, kao treće, prvi tužbeni razlog koji se odnosi na očitu pogrešku u ocjeni tržišne snage proizvođača švicarskih satova, kao četvrto, četvrti tužbeni razlog koji se odnosi na očitu pogrešku u ocjeni postojanja zlouporabe ili usklađenih djelovanja, kao peto, peti tužbeni razlog, koji se odnosi na povredu obveze obrazlaganja i kao šesto, šesti tužbeni razlog, koji se odnosi na povredu načela dobre uprave.
Treći tužbeni razlog, koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni objektivne opravdanosti, nediskriminatornosti i proporcionalnosti sustava selektivnog popravljanja i odbijanja opskrbe rezervnim dijelovima
44 Treći tužbeni razlog koji je iznio tužitelj podijeljen je na dva dijela. U prvom dijelu, tužitelj prigovara Komisiji da je počinila pogrešku u tumačenju sudske prakse time što je smatrala da se na selektivni sustav distribucije i, po analogiji, na selektivni sustav popravljanja ne primjenjuje članak 101. stavak 1. UFEU‑a, pod uvjetom da je objektivno opravdan, nediskriminatoran i proporcionalan, iako je osim toga potrebno da takav sustav ne dovodi do sprječavanja svakog oblika stvarnog tržišnog natjecanja. U drugom dijelu, tužitelj navodi da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni time što je ocijenila da su predmetni sustavi selektivnog popravljanja objektivno opravdani, nediskriminatorni i proporcionalni.
45 Komisija zahtijeva da se taj tužbeni razlog odbije.
Prvi dio trećeg tužbenog razloga, koji se odnosi na uvjete usklađenosti selektivnog sustava s člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a
46 Tužitelj osporava Komisijino tumačenje prema kojem su predmetni sustavi selektivnog popravljanja u skladu sa sudskom praksom koja se odnosi na članak 101. UFEU‑a s obzirom na to da su objektivno opravdani, nediskriminatorni i proporcionalni. Naprotiv, takvi sustavi bili bi u skladu s tim člankom, samo kad, uz te uvjete, ne bi doveli do sprječavanja svakog oblika tržišnog natjecanja, to jest kad bi drugi čimbenici tržišnog natjecanja između proizvoda istog brenda ili postojanje stvarnog tržišnog natjecanja između različitih brendova bili protuteža ograničenjima koja se njima uvode, što u ovom predmetu nije slučaj. Dodaje da pitanje usklađenosti sustava selektivne distribucije nije mjerodavno za ocjenu usklađenosti sustava selektivnog popravljanja s obzirom na to da je tržište primarnih proizvoda različito od tržišta usluga popravljanja i održavanja.
47 Komisija osporava taj argument.
48 U uvodnoj izjavi 154. pobijane odluke, Komisija je istaknula da se općenito smatra da se članak 101. stavak 1. UFEU‑a ne primjenjuje na sustav selektivne kvalitativne distribucije zbog toga što ne šteti tržišnom natjecanju, pod uvjetom da je objektivno opravdan, nediskriminatoran i proporcionalan. Ona je nakon toga te uvjete primijenila na predmetne sustave selektivnog popravljanja.
49 U tom pogledu, Sud je utvrdio da je postojanje različitih distribucijskih kanala prilagođenih karakteristikama različitih proizvođača i potrebama različitih kategorija potrošača osobito opravdano u sektoru trajnih proizvoda visoke kvalitete i tehnologije, u kojemu relativno ograničen broj velikih i srednjih proizvođača nudi raznovrsne uređaje koji su lako zamjenjivi te da je takvim proizvodima tijekom i nakon prodaje nužna usluga koja je posebno prilagođena njihovim karakteristikama i povezana s njihovom distribucijom (presuda od 22. listopada 1986., Metro/Komisija, 75/84, EU:C:1986:399, t. 54.).
50 Iz pozivanja na posebno prilagođene usluge nakon prodaje proizlazi da se uvjeti koji omogućuju određivanje usklađenosti sustava selektivne distribucije s člankom 101. UFEU‑a također mogu koristiti za ocjenu toga dovodi li sustav selektivnog popravka koji je obuhvaćen uslugom nakon prodaje, do štetnih učinaka za tržišno natjecanje. Kriteriji koji se odnose na sustave selektivne distribucije stoga se, po analogiji, mogu primijeniti na ocjenu predmetnih sustava selektivnog popravka.
51 Što se tiče tužiteljeva argumenta prema kojem priznanje selektivnog sustava kao objektivno opravdanog, nediskriminatornog i proporcionalnog također ovisi o postojanju tržišnog natjecanja između proizvoda i usluga različitih brendova koje može nadoknaditi ograničenja tržišnog natjecanja između proizvoda istog brenda koji su obuhvaćeni selektivnim sustavom, taj argument proizlazi iz pogrešnog tumačenja sudske prakse.
52 Naime, što se tiče sporazuma koji čine sustav selektivne distribucije, Sud je već utvrdio da takvi sporazumi nužno utječu na tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu (presude od 25. listopada 1983., AEG‑Telefunken/Komisija, 107/82, EU:C:1983:293, t. 33. i od 13. listopada 2011., Pierre Fabre Dermo‑Cosmétique, C‑439/09, EU:C:2011:649, t. 39.). Međutim, priznao je da postoje legitimni zahtjevi, kao što je održavanje specijalizirane trgovine koja može pružiti posebne usluge za proizvode visoke kvalitete i tehnologije, koji opravdavaju smanjenje tržišnog natjecanja u odnosu na cijene u korist tržišnog natjecanja u odnosu na druge elemente. Sustavi selektivne distribucije stoga, na temelju činjenice da teže postizanju legitimnog cilja koji može poboljšati tržišno natjecanje tamo gdje ono ne postoji samo u odnosu na cijene, predstavljaju element tržišnog natjecanja u skladu s člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a (presude od 25. listopada 1983., AEG‑Telefunken/Komisija, 107/82, EU:C:1983:293, t. 33. i od 13. listopada 2011., Pierre Fabre Dermo‑Cosmétique, C‑439/09, EU:C:2011:649, t. 40.).
53 Osim toga, organizacija takve distribucijske mreže nije zabranjena člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a pod uvjetom da se odabir preprodavača provodi prema objektivnim kriterijima kvalitativne naravi, koji su određeni na jedinstven način u pogledu svih potencijalnih preprodavača i primjenjuju se na nediskriminatoran način, pod uvjetom da je za svojstva predmetnog proizvoda nužna takva mreža da bi mu se sačuvala kvaliteta i osigurala pravilna uporaba te napokon, pod uvjetom da se utvrđenim kriterijima ne prekoračuje ono što je nužno (presude od 25. listopada 1977., Metro SB‑Großmärkte/Komisija, 26/76, EU:C:1977:167, t. 20.; od 11. prosinca 1980., L’Oréal, 31/80, EU:C:1980:289, t. 15. i 16., i od 13. listopada 2011., Pierre Fabre Dermo‑Cosmétique, C‑439/09, EU:C:2011:649, t. 41.).
54 S druge strane, iz sudske prakse ne proizlazi da je potrebno provjeriti da te distribucijske mreže ne dovode do sprječavanja svakog oblika tržišnog natjecanja. Naime, s obzirom na to da su navedeni kriteriji u ovoj presudi ispunjeni, to je dovoljno za smatranje da je selektivni sustav element tržišnog natjecanja, u skladu s člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a.
55 Komisija stoga nije počinila pogrešku time što je smatrala da je sustav selektivne distribucije, i, po analogiji, sustav selektivnog popravljanja, u skladu s člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a, pod uvjetom da je objektivno opravdan, nediskriminatoran i proporcionalan.
Drugi dio trećeg tužbenog razloga, koji se odnosi na očitu pogrešku u ocjeni objektivne opravdanosti, nediskriminatornosti i proporcionalnosti sustava selektivnog popravljanja
56 Tužitelj smatra da su predmetni sustavi selektivnog popravljanja objektivno neopravdani, diskriminatorni i neproporcionalni.
57 Komisija osporava taj argument.
– Prvi prigovor, koji se odnosi na objektivnu opravdanost sustava selektivnog popravljanja
58 Tužitelj kritizira razloge zbog kojih je Komisija smatrala da su predmetni sustavi selektivnog popravljanja objektivno opravdani. On posebice tvrdi da satovi nisu toliko složeni da bi opravdali primjenu tih sustava, da očuvanje prestižnog imidža nije legitimni cilj za ograničavanje tržišnog natjecanja te da navedeni sustavi ne omogućuju poboljšanje zaštite od krivotvorenja. Prema njegovu mišljenju, činjenica da se u pobijanoj odluci pritužba nije obradila na primjeren način proizlazi također iz odgovora na njegove argumente u odnosu na usporedbu sa sektorom motornih vozila, u kojem proizvođači ne mogu nezavisnim serviserima onemogućiti pristup rezervnim dijelovima.
59 Komisija zahtijeva da se taj tužbeni razlog odbije.
60 U tom pogledu, Komisija je u uvodnoj izjavi 133. pobijane odluke navela da postoji vjerojatnost da su ti sustavi opravdani ciljevima proizvođača švicarskih satova, odnosno nužnošću da se u obzir uzme razvoj složenosti modela prestižnih satova, očuvanje imidža brenda, održavanje visoke i ujednačene kvalitete usluga popravljanja i sprječavanje krivotvorenja.
61 Kao prvo, iako tužitelj tvrdi da satni mehanizmi nisu složeni, ne iznosi ni jedan konkretni element u prilog toj tvrdnji koji bi mogao dovesti u pitanje Komisijino utvrđenje u tom pogledu. Što se tiče prigovora Komisiji da nije pozvala stručnjaka radi provjere te složenosti, dovoljno je podsjetiti da s obzirom na to da Komisija nema obvezu odlučivati o postojanju ili nepostojanju povrede, ne može je se prisiliti da provede istragu, jer predmet potonje može biti samo prikupljanje dokaza o postojanju ili nepostojanju povrede koju nije obvezna utvrditi (presude od 18. rujna 1992., Automec/Komisija, T‑24/90, EU:T:1992:97, t. 76. i od 16. listopada 2013., Vivendi/Komisija, T‑432/10, neobjavljena, EU:T:2013:538, t. 68.). Stoga joj se ne može prigovoriti što nije pozvala stručnjaka.
62 Kao drugo, što se tiče tužiteljeva osporavanja postojanja rizika od krivotvorenja i nužnosti sustava selektivnog popravljanja za poboljšanje prevencije od tog rizika, tužiteljevi nepotkrijepljeni navodi također ne dovode u pitanje Komisijino utvrđenje. Isto vrijedi za tužiteljeve tvrdnje o profesionalnosti nezavisnih urara i njihovu protivljenju krivotvorenju.
63 Naime, iz spisa proizlazi da proizvođači švicarskih satova dokazuju postojanje rizika krivotvorenja prestižnih satova i njihovih rezervnih dijelova te da je prevencija od krivotvorenja jedan od ciljeva uvođenja sustava selektivnog popravljanja. Tužitelj ne iznosi niti jedan element kojim se može dokazati da ne postoji rizik od krivotvorenja te da nadzor nad opskrbom rezervnim dijelovima nije način kojim bi se moglo ograničiti krivotvorenje tih dijelova.
64 Prema tome, tužiteljevim nepotkrijepljenim navodima ne može se dokazati da je Komisija prekoračila granice svoje diskrecijske ovlasti time što je smatrala da se uvođenje sustava selektivnog popravljanja te odbijanje opskrbe rezervnim dijelovima mogu opravdati ciljem borbe protiv krivotvorenja.
65 Kao treće, kad je riječ o opravdanju sustava selektivnog popravljanja ciljem očuvanja imidža brenda prestižnih satova, valja istaknuti, kao što to i tužitelj smatra, da je Sud već utvrdio da cilj očuvanja prestižnog imidža nije legitiman cilj za ograničavanje tržišnog natjecanja te stoga ne može opravdati to da ugovorna odredba kojom se provodi taj cilj nije obuhvaćena člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a (presuda od 13. listopada 2011., Pierre Fabre Dermo‑Cosmétique, C‑439/09, EU:C:2011:649, t. 46.).
66 Međutim, iz te presude također proizlazi da, iako očuvanje imidža brenda ne može opravdati ograničenje tržišnog natjecanja primjenom sustava selektivnog popravljanja, cilj očuvanja kvalitete proizvoda i njihove primjerene uporabe može, sam po sebi, opravdati takvo ograničenje. Naime, Sud je priznao da je održavanje specijalizirane trgovine koja može ponuditi posebne usluge za proizvode visoke kvalitete i tehnike legitiman zahtjev te da, ako se njome nastoji ostvariti taj cilj, organizacija mreže selektivne distribucije nije zabranjena člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a pod uvjetom da se odabir urara provodi u skladu s objektivnim kriterijima kvalitativne naravi, koji su određeni na jedinstven način u pogledu svih potencijalnih preprodavača i koji se primjenjuju na nediskriminatoran način, pod uvjetom da je za svojstva predmetnog proizvoda nužna takva mreža distribucije kako bi se očuvala njegova kvaliteta i osigurala primjerena uporaba, i, napokon, pod uvjetom da utvrđeni kriteriji ne prekoračuju ono što je nužno (vidjeti, u tom smislu, presudu od 13. listopada 2011., Pierre Fabre Dermo‑Cosmétique, C‑439/09, EU:C:2011:649, t. 40. i 41.).
67 S obzirom na to da očuvanje imidža brenda nije jedini cilj za koji Komisija smatra da može opravdati uvođenje sustava selektivnog popravljanja te da cilj očuvanja kvalitete i primjerene uporabe satova može biti dovoljan za opravdanje tog uvođenja, Komisija nije počinila očitu pogrešku u ocjeni time što je zaključila da postoji vjerojatnost da je predmetno odbijanje opskrbe opravdano pod uvjetom da se odabir urara provodi u skladu s objektivnim kriterijima kvalitativne naravi koji se primjenjuju na nediskriminatoran način i ne prekoračuju granice onoga što je nužno.
68 Kao četvrto, što se tiče tužiteljeve kritike koja se odnosi na činjenicu da Komisija nije smatrala da je usporedba s pravilima koja se primjenjuju na sektor motornih vozila dovela do zaključka da sustavi selektivnog popravljanja koje su uveli proizvođači švicarskih satova nisu objektivno opravdani, Komisiji se ne može predbaciti da ta pravila nije primjenjivala na sektor prestižnih satova. Naime, pravila koja se primjenjuju na sektor motornih vozila ne primjenjuju se na satove. Osim toga, kao što i proizlazi iz uvodne izjave 175. pobijane odluke, Komisija je iznijela nekoliko elemenata koji omogućuju razlikovanje sektora prestižnih satova od sektora motornih vozila.
69 Osobito je navela da je sektor motornih vozila reguliran zakonodavstvom koje je specifično za taj sektor, da se rezervni dijelovi u tom sektoru mogu izravno prodati krajnjim potrošačima, da je tržište usluga koje se nude nakon prodaje prestižnih satova manje isplativo, jer nema povećani udio u ukupnim troškovima potrošača te da u sektoru urarstva nije toliko bitno otvoriti servisne centre u blizini potrošača, kao u automobilskom sektoru, jer se prestižni satovi lakše mogu poslati na popravak. Prema tome, Komisiji se ne može prigovoriti da je počinila očitu pogrešku u ocjeni time što je smatrala da se na sektor prestižnih satova primjenjuju pravila različita od onih predviđenih zakonodavstvom koje se primjenjuje na sektor motornih vozila.
70 Komisija stoga nije počinila očitu pogrešku u ocjeni time što je odlučila da postoji vjerojatnost da su predmetni sustavi selektivnog popravljanja opravdani nužnošću da se u obzir uzme razvoj složenosti modela prestižnih satova, održavanje visoke i ujednačene kvalitete usluga popravka te prevencija krivotvorenja.
– Drugi prigovor, koji se odnosi na nediskriminatornost sustava selektivnog popravljanja
71 Što se tiče diskriminatornosti sustava selektivnog popravljanja, tužitelj tvrdi da pristup tim sustavima zahtijeva znatno ulaganje, da su zahtjevi kvalifikacije i opreme previsoki u odnosu na činjenicu da se složeniji popravci obavljaju samo iznimno i da su urari obvezni prilagoditi se posebnim uvjetima ulaganja za svaki brend.
72 Komisija zahtijeva da se taj prigovor odbije.
73 U tom pogledu, dovoljno je utvrditi da, s obzirom na to da su svi ti elementi objektivni kriteriji povezani s ciljem koji se nastoji ostvariti sustavima selektivnog popravljanja, Komisija nije prekoračila svoju diskrecijsku ovlast time što je odlučila da oni nisu takvi da mogu ponovno dovesti u pitanje nediskriminatornost tih sustava. Konačno, tužitelj ne osporava objektivnost kriterija za selektivnost sustava popravljanja.
74 Prema tome, ne može se elementima koje iznosi tužitelj dokazati da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni time što je smatrala da sustavi selektivnog popravljanja nisu diskriminatorni.
– Treći prigovor, koji se odnosi na proporcionalnost sustava selektivnog popravljanja
75 Što se tiče proporcionalnosti sustava selektivnog popravljanja, tužitelj se, da bi dokazao neproporcionalnost predmetnih sustava popravljanja, poziva na to da stari ili jednostavni satovi nisu složeni.
76 Komisija zahtijeva da se taj prigovor odbije.
77 Tužitelj ne iznosi zbog čega bi primjena istih zahtjeva na popravljanje starih ili jednostavnijih satova kao i na novije satove prekoračila ono što je nužno za ostvarivanje postavljenih ciljeva. Osim toga, iz spisa proizlazi da sustavi selektivnog popravljanja sadržavaju stupnjeve zahtjeva i ulaganja koji se razlikuju ovisno o modelima satova i vrstama popravka, na način da se uzimaju u obzir razlike između modela i stupnjeva predloženih usluga.
78 U svakom slučaju, tužitelj je tijekom upravnog postupka priznao da nacionalne udruge nezavisnih urara od svojih članova zahtijevaju ulaganja u obuku, alate i zalihu rezervnih dijelova koja nalikuju ulaganjima koja zahtijevaju proizvođači švicarskih satova, što potvrđuje proporcionalnost ulaganja potrebnih da bi se postalo dijelom sustava selektivnog popravljanja.
79 Osim toga, Komisija je pravilno utvrdila da su predmetna ulaganja zajednička za više brendova, što povećava njihovu rentabilnost. Štoviše, tužiteljeva tvrdnja iznesena tijekom upravnog postupka prema kojoj je nužno da broj ovlaštenih servisera bude velik i u porastu, potvrđuje da ti sustavi, zbog svoje dostupnosti, ne zahtijevaju previsoka ulaganja.
80 Napokon, tužiteljev argument prema kojem su predmetni sustavi selektivnog popravljanja karakteristični za zlouporabe navedene u članku 102. UFEU‑a ne može dovesti u pitanje njihovu objektivnu opravdanost s obzirom na to da se poštuju ovdje navedeni kriteriji. Stoga se ne može utvrditi da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni.
81 Komisija stoga nije počinila očitu pogrešku u ocjeni time što je ocijenila da nije isključeno da se sustavi selektivnog popravljanja koje su uveli proizvođači švicarskih satova mogu opravdati ciljem očuvanja kvalitete proizvoda, s obzirom na to da se temelje na kvalitativnim kriterijima odabira koji se primjenjuju na nediskriminatoran način i da su proporcionalni.
82 Stoga, treći tužbeni razlog nije osnovan.
Drugi tužbeni razlog, koji se odnosi na očitu pogrešku u ocjeni postojanja zlouporabe koja proizlazi iz odbijanja nastavka opskrbe rezervnim dijelovima
83 Drugi tužbeni razlog koji je iznio tužitelj podijeljen je na tri dijela. Kao prvo, Komisija je počinila pogrešku time što je smatrala da je to što poduzetnik u vladajućem položaju odbija opskrbu zlouporaba samo u određenim okolnostima. Zatim, Komisija je počinila pogrešku time što je, na temelju činjenice da su sustavi selektivnog popravljanja zakoniti u pogledu članka 101. UFEU‑a, zaključila da su zakoniti i u pogledu članka 102. UFEU‑a. Napokon, Komisija je počinila očitu pogrešku u ocjeni time što je utvrdila da odbijanje proizvođača švicarskih satova da nastave opskrbu rezervnim dijelovima nije proizašlo iz njihove namjere da osiguraju tržište za sebe i da ta odbijanja nisu mogla dovesti do sprječavanja svakog oblika tržišnog natjecanja.
84 Komisija zahtijeva da se taj tužbeni razlog odbije.
Prvi dio drugog tužbenog razloga, koji se odnosi na Komisijinu očitu pogrešku u ocjeni pri određivanju kriterija potrebnih za utvrđenje zlouporabe
85 Tužitelj prigovara Komisiji da je zaključila da odbijanje opskrbe predstavlja zlouporabu u smislu članka 102. UFEU‑a samo ako sprječava svaki oblik tržišnog natjecanja i da samo nepostojanje objektivnog opravdanja nije dovoljan razlog za dokazivanje zlouporabe na temelju članka 102. UFEU‑a.
86 Komisija osporava tu argumentaciju.
87 U tom pogledu, Sud i Opći sud već su imali priliku ocjenjivati usklađenost odbijanja opskrbe poduzetnika u vladajućem položaju s člankom 102. UFEU‑a u situaciji u kojoj je postojalo primarno tržište proizvoda, tržište usluga popravka i održavanja tih proizvoda, kao i tržište rezervnih dijelova.
88 Osim toga, na temelju sudske prakse, odbijanje poduzetnika u vladajućem položaju na tržištu određenog proizvoda da izvrši narudžbe ranijeg klijenta, predstavlja zlouporabu tog vladajućeg položaja u smislu članka 102. UFEU‑a, kad se, bez ikakva objektivnog opravdanja, tim ponašanjem sprječava tržišno natjecanje s poslovnim partnerom (vidjeti, u tom smislu, presude od 6. ožujka 1974., Istituto Chemioterapico Italiano i Commercial Solvents/Komisija, 6/73 i 7/73, EU:C:1974:18, t. 25. i od 14. veljače 1978., United Brands i United Brands Continentaal/Komisija, 27/76, EU:C:1978:22, t. 183.).
89 U točki 38. presude od 26. studenoga 1998., Bronner (C‑7/97, EU:C:1998:569), Sud je usto naveo da iako je u presudama od 6. ožujka 1974. Istituto Chemioterapico Italiano i Commercial Solvents/Komisija (6/73 i 7/73, EU:C:1974:18) i od 3. listopada 1985., CBEM (311/84, EU:C:1985:394) utvrdio da činjenica da poduzetnik koji ima vladajući položaj na određenom tržištu, odbija poduzetnika s kojim je u odnosu tržišnog natjecanja na susjednom tržištu opskrbiti primarnim proizvodima i uslugama neophodnima za obavljanje njegovih djelatnosti predstavlja zlouporabu, to je učinio u mjeri u kojoj je predmetno ponašanje takve naravi da sprječava svaki oblik tržišnog natjecanja s tim poduzetnikom (presuda od 17. rujna 2007., Microsoft/Komisija, T‑201/04, EU:T:2007:289, t. 326.).
90 Dakle, da bi se donio zaključak o postojanju zlouporabe u smislu članka 102. UFEU‑a, potrebno je da odbijanje predmetnih proizvoda ili usluga bude takvo da njime osoba koja traži te proizvode i usluge sprječava svaki oblik tržišnog natjecanja na tržištu, da se to odbijanje ne može objektivno opravdati te da su ti proizvodi i usluge sami po sebi neophodni za obavljanje tužiteljeve djelatnosti (vidjeti, u tom smislu, presude od 26. studenoga 1998., Bronner, C‑7/97, EU:C:1998:569, t. 41. i od 9. rujna 2009., Clearstream/Komisija, T‑301/04, EU:T:2009:317, t. 147.).
91 Komisija stoga nije počinila pogrešku time što je u uvodnim izjavama 105. i 106. pobijane odluke navela da odbijanje opskrbe poduzetnika u vladajućem položaju samo u određenim okolnostima može predstavljati zlouporabu u smislu članka 102. UFEU‑a. Naime, da bi zlouporaba bila teška, mora postojati rizik sprječavanja svakog oblika stvarnog tržišnog natjecanja.Stoga, Komisija nije počinila pogrešku niti time što je istaknula da samo nepostojanje objektivnog opravdanja nije dovoljan razlog za dokazivanje zlouporabe na temelju članka 102. UFEU‑a.
Drugi dio drugog tužbenog razloga, koji se odnosi na Komisijinu pogrešku u ocjeni postojanja zlouporabe u smislu članka 102. UFEU‑a s obzirom na sudsku praksu koja se odnosi na članak 101. UFEU‑a
92 Tužitelj prigovara Komisiji da je temeljila svoje utvrđenje da su sustavi popravka i njima svojstvena zabrana opskrbe dijelovima izvan sustava u skladu člankom 102. UFEU‑a na njihovoj usklađenosti sa sudskom praksom koja se odnosi na članak 101. UFEU‑a.
93 Komisija osporava taj argument.
94 Iz sudske prakse Suda proizlazi da primjenjivost članka 101. UFEU‑a na neki sporazum ne sprječava primjenu članka 102. UFEU‑a na ponašanje stranaka koje su sklopile taj sporazum, pod uvjetom da su uvjeti primjene svake odredbe ispunjeni te da stoga činjenica da je djelovanje operatera podvrgnutih stvarnom tržišnom natjecanju odobreno na temelju članka 101. UFEU‑a ne znači da to isto djelovanje ne bi nikad predstavljalo zlouporabu vladajućeg položaja ako bi ga usvojio poduzetnik u tom položaju (presuda od 16. ožujka 2000., Compagnie maritime belge transports i dr./Komisija, C‑395/96 P i C‑396/96 P, EU:C:2000:132, t. 130. i 131.). Stoga, utvrđenje zakonitosti ponašanja na temelju članka 101. UFEU‑a u načelu ne podrazumijeva da je to ponašanje zakonito na temelju članka 102. UFEU‑a, nego je potrebno provjeriti jesu li ispunjeni uvjeti primjene potonje odredbe.
95 U ovom slučaju, Komisija se u uvodnim izjavama 119., 122. i 128. pobijane odluke nesumnjivo pozvala na usklađenost predmetnih sustava selektivnog popravljanja s člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a kad je ocijenila da ti sustavi ne proizvode protutržišne učinke s obzirom na to da se temelje na kvalitativnim kriterijima i da poštuju uvjete određene sudskom praksom koja se odnosi na članak 101. stavak 1. UFEU‑a. Ona je stoga koristila sudsku praksu o primjeni te odredbe da bi dokazala da uvođenje predmetnih sustava selektivnog popravljanja nije takvo da bi se njime spriječio svaki oblik tržišne konkurencije, to jest da bi ocijenila je li uvjet primjene članka 102. UFEU‑a ispunjen.
96 Ipak, s obzirom na to da sustavi selektivnog popravljanja ili distribucije nisu obuhvaćeni primjenom članka 101. stavka 1. UFEU‑a, jer ih se, zbog toga što ispunjavaju određene kriterije, smatra elementima tržišnog natjecanja (vidjeti, u tom smislu, presude od 25. listopada 1983., AEG‑Telefunken/Komisija, 107/82, EU:C:1983:293, t. 33. do 35.; od 13. listopada 2011., Pierre Fabre Dermo‑Cosmétique, C‑439/09, EU:C:2011:649, t. 40. do 41. i od 27. veljače 1992., Vichy/Komisija, T‑19/91, EU:T:1992:28, t. 65.), Komisija je, u okviru izvršavanja svoje široke diskrecijske ovlasti kojom raspolaže u skladu s primjenom sudske prakse navedene u točki 34. ove presude, mogla smatrati da usklađenost tih sustava s tom odredbom predstavlja naznaku kojom bi se, u kombinaciji s drugim elementima, moglo dokazati da postoji mala vjerojatnost da su ti sustavi doveli do sprječavanja svakog oblika tržišnog natjecanja u smislu sudske prakse koja se odnosi na članak 102. UFEU‑a.
97 U tom pogledu, valja istaknuti da se Komisija, osim pozivanja na usklađenost sustava popravljanja ili distribucije s člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a, također temeljila na drugim elementima, kao što su postojanje tržišnog natjecanja između ovlaštenih servisera na predmetnom tržištu (uvodna izjava 118.) te otvorenost sustava selektivnog popravljanja za urare koji bi im se htjeli pridružiti (uvodna izjava 123.).
98 U tim okolnostima, Komisija nije počinila pogrešku time što je ocjenjivala vjerojatnost toga da predmetna odbijanja opskrbe proizvode protutržišne učinke kojima se čini zlouporaba u smislu članka 102. UFEU‑a pozivajući se, među ostalim, na uvjete određene sudskom praksom koja se odnosi na članak 101. stavak 1. UFEU‑a koji služe provjeri toga da sustavi distribucije ili selektivnog popravljanja ne uzrokuju ograničenje tržišnog natjecanja koje nije spojivo s tom odredbom, posebice s obzirom na to da ona tu ocjenu temelji na drugim činjeničnim elementima kako bi dokazala nepostojanje rizika sprječavanja svakog oblika stvarnog tržišnog natjecanja.
Treći dio drugog tužbenog razloga, koji se odnosi na očitu pogrešku u ocjeni Komisije pri ocjenjivanju namjere proizvođača švicarskih satova da osiguraju tržište za sebe te u ocjeni rizika sprječavanja svakog oblika stvarnog tržišnog natjecanja
99 Prema tužiteljevu mišljenju, Komisija je počinila očitu pogrešku u ocjeni postojanja zlouporabe s obzirom na to da je uzela u obzir da proizvođači švicarskih satova nisu namjeravali osigurati tržište za sebe te je smatrala da predmetno odbijanje opskrbe ne može spriječiti svaki oblik stvarnog tržišnog natjecanja.
100 Komisija osporava taj argument.
– Prvi tužbeni razlog, koji se odnosi na uzimanje u obzir namjere proizvođača švicarskih satova
101 U okviru svog ispitivanja ponašanja poduzetnika u vladajućem položaju te radi otkrivanja moguće zlouporabe tog položaja, Komisija je dužna utvrditi skup svih mjerodavnih činjenica koje se odnose na to ponašanje (vidjeti presudu od 19. travnja 2012., Tomra Systems i dr./Komisija, C‑549/10 P, EU:C:2012:221, t. 18. i navedenu sudsku praksu).
102 Stoga je postojanje eventualne protutržišne namjere samo jedna od brojnih činjeničnih okolnosti koje bi se mogle uzeti u obzir radi određivanja zlouporabe vladajućeg položaja (presuda od 19. travnja 2012., Tomra Systems i dr./Komisija, C‑549/10 P, EU:C:2012:221, t. 20.).
103 Komisija stoga nije počinila očitu pogrešku u ocjeni time što je uzela u obzir činjenicu da su proizvođači švicarskih satova objasnili provedbu svojih sustava selektivnog popravljanja razlozima različitim od namjere da za sebe osiguraju tržišta popravljanja i održavanja s obzirom na to da se, za opravdanje zaključka koji se odnosi na malu vjerojatnost dokazivanja povrede članka 102. UFEU‑a, Komisija nije isključivo temeljila na tom elementu namjere.
– Drugi prigovor, koji se odnosi na ocjenu rizika da odbijanja opskrbe rezervnim dijelovima sprječavaju svaki oblik stvarnog tržišnog natjecanja
104 Prema tužiteljevu mišljenju, odbijanja opskrbe nezavisnih urara rezervnim dijelovima mogu dovesti do sprječavanja svakog oblika tržišnog natjecanja na predmetnim tržištima s obzirom na to da je broj ovlaštenih servisera veoma ograničen te su njihovi dijelovi tržišta iznimno ograničeni.
105 Komisija zahtijeva da se taj prigovor odbije.
106 Što se tiče kriterija sprječavanja svakog oblika tržišnog natjecanja, radi dokazivanja povrede članka 102. UFEU‑a, nije potrebno dokazati da bi bio spriječen svaki oblik tržišnog natjecanja na tržištu, nego je važno dokazati da su predmetna odbijanja predstavljala rizik za sprječavanje ili su takva da mogu spriječiti svaki oblik stvarnog natjecanja na tom tržištu (presude od 17. rujna 2007., Microsoft/Komisija, T‑201/04, EU:T:2007:289, t. 563., i od 9. rujna 2009., Clearstream/Komisija, T‑301/04, EU:T:2009:317, t. 148.).
107 U tom pogledu, kao prvo, Komisija je u uvodnim izjavama 73., 110., 118. i 162. pobijane odluke utvrdila da je postojalo tržišno natjecanje između ovlaštenih servisera, kao i između tih urara i proizvođača švicarskih satova na tržištu popravljanja, s obzirom na to da su oni odabrani na temelju kvalitativnih kriterija te s obzirom na to da su selektivni sustavi otvoreni za sve nezavisne urare koji ispunjavaju te kriterije i koji se žele pridružiti tim sustavima.
108 S obzirom na to da iz analize karakteristika predmetnih sustava selektivnog popravljanja iz točaka 60. do 81. ove presude proizlazi da ih se može smatrati elementima tržišnog natjecanja koji nisu obuhvaćeni primjenom članka 101. stavka 1. UFEU‑a, Komisija nije počinila pogrešku time što je na temelju te činjenice i drugih elemenata navedenih u točki 107. ove presude zaključila da postoji mala vjerojatnost da bi njihovo uvođenje moglo dovesti do sprječavanja svakog oblika stvarnog tržišnog natjecanja.
109 Naime, kao drugo, Komisija je u uvodnoj izjavi 122. pobijane odluke istaknula da postojanje tržišnog natjecanja također proizlazi iz mogućnosti da ovlašteni serviseri obavljaju popravke za nekoliko brendova. Međutim, zbog mogućnosti uspostave ekonomije razmjera, činjenica da ovlašteni serviseri mogu obavljati popravke za različite brendove također je element tržišnog natjecanja na tržištu popravljanja koji doprinosi utvrđivanju toga da postoji mala vjerojatnost za dokazivanje rizika sprječavanja svakog oblika stvarnog tržišnog natjecanja.
110 Kao treće, Komisija je u uvodnoj izjavi 123. pobijane odluke također navela da su se nezavisni urari tijekom istrage pridružili sustavima selektivnog popravljanja određenih brendova. Međutim, tužitelj ne tvrdi niti ne dokazuje da je svaki nezavisni urar koji ispunjava kriterije spriječen biti dijelom jednog ili više sustava selektivnog popravljanja. On usto ne podnosi dokaze kojima se pokazuje da urari koji su ispunjavali kriterije nisu bili primljeni kao nezavisni urari.
111 S obzirom na sve elemente koje je navela Komisija, jasno je stoga da je smatrala da je rizik sprječavanja svakog oblika stvarnog tržišnog natjecanja malen, a da pritom nije počinila očitu pogrešku. Naime, s obzirom na načine djelovanja predmetnih sustava selektivnog popravljanja, tržišno natjecanje postoji između ovlaštenih servisera, kao i između tih urara te internih servisnih centara proizvođača. Osim toga, drugi elementi koje je Komisija analizirala pokazuju da obilježja predmetnih sustava selektivnog popravljanja omogućuju ulazak na tržište popravka novim sudionicima, što dovodi do potencijalnog pritiska tržišnog natjecanja koji može potvrditi da ne postoji rizik sprječavanja svakog oblika stvarnog tržišnog natjecanja u funkcioniranju sustava popravljanja koji se ispituju u ovom slučaju.
112 Kao četvrto, smanjenje broja nezavisnih urara koji su članovi neke nacionalne udruge nezavisnih urara ne može samo po sebi dokazati sprječavanje svakog oblika stvarnog tržišnog natjecanja. Uostalom, članak 101. UFEU‑a, kao i druga pravila o tržišnom natjecanju iz Ugovora, nije namijenjen samo zaštiti neposrednih interesa konkurenata ili potrošača, već i zaštiti strukture tržišta te time i samog tržišnog natjecanja (presuda od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, C‑286/13 P, EU:C:2015:184, t. 125.). Nužnost očuvanja nenarušenog tržišnog natjecanja stoga ne podrazumijeva nužnost zaštite postojanja nezavisnih urara kao takvih.
113 Kao peto, tužiteljevim pozivanjem na izvadak iz dopisa iz 2005. koji sadržava Komisijin privremeni zaključak, prema kojem su proizvođači švicarskih satova željeli osigurati tržišta popravka i održavanja za sebe, ne može se dokazati očita pogreška. Naime, taj se zaključak ne može izvesti iz tužiteljeva izvatka, u kojem Komisija samo utvrđuje da održavanje vrijednosti proizvoda podrazumijeva da usluge nakon prodaje pružaju ili sami proizvođači satova ili da se one pružaju u ovlaštenim servisnim centrima, to jest da ih pružaju treći poduzetnici. Osim toga, kao što to i navodi Komisija, taj dopis sadržava samo Komisijino privremeno stajalište, koje je iznijela prije nego što je Opći sud poništio prvo odbijanje pritužbe, te je nakon njega uslijedilo dodatno ispitivanje predmetnih tržišta. Pod tim uvjetima, okolnost da Komisijino konačno stajalište ne odgovara njezinu privremenom stajalištu, čak i da je ono utvrđeno, ne može učiniti Komisijinu ocjenu pogrešnom.
114 Kao šesto, tužiteljeve tvrdnje prema kojima su, s jedne strane, tržište rezervnih dijelova i tržište usluga održavanja i popravljanja u porastu te, s druge strane, cijene popravljanja i održavanja koje izvršavaju proizvođači nisu zanemarive, ne mogu dovesti u pitanje Komisijinu ocjenu vjerojatnosti postojanja povrede. Naime, pojam zlouporaba vladajućeg položaja objektivni je pojam koji se odnosi na ponašanje poduzetnika u vladajućem položaju koji bi mogli utjecati na strukturu tržišta i ne ovisi o veličini predmetnog tržišta (vidjeti, u tom smislu, presudu od 17. prosinca 2003., British Airways/Komisija, T‑219/99, EU:T:2003:343, t. 241.). Veličina tržišta stoga ne utječe na određivanje zlouporabe.
115 Kao sedmo, tužiteljevim argumentom koji se temelji na Komisijinu nepoštivanju kriterija određenih Komisijinim priopćenjem naslovljenim „Uputa o provedbenim prioritetima Komisije u primjeni članka [102. UFEU‑a] na postupanja poduzetnika u vladajućem položaju koja za posljedicu mogu imati zlouporabu u smislu istiskivanja konkurenata s tržišta” (SL 2009., C 45, str. 7.) također se ne može dokazati da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni. Naime, na temelju tog priopćenja, Komisija je smatrala da su odbijanja opskrbe prioritetna, kao prvo, kad se odnose na proizvod ili uslugu koji su objektivno nužni za odvijanje stvarnog tržišnog natjecanja na silaznom tržištu, kao drugo, kad ona mogu dovesti do sprječavanja tržišnog natjecanja na silaznom tržištu i, kao treće, kad bi mogli nanijeti štetu potrošaču. Budući da je Komisija smatrala, a da pritom nije počinila očitu pogrešku, da je vjerojatnost dokazivanja rizika sprječavanja svakog oblika tržišnog natjecanja mala, ovaj predmet ne ispunjava jedan od kumulativnih kriterija da bi se s njim postupalo prioritetno. S obzirom na to da nedostaje jedan od kriterija, nije potrebno ocjenjivati osnovanost tužiteljevih argumenata o drugim dvama kriterijima koji se odnose na nužnost rezervnih dijelova za uspostavu stvarnog tržišnog natjecanja i na štetu koju bi pretrpjeli potrošači.
116 Komisija stoga nije počinila očitu pogrešku u ocjeni time što je smatrala da je vjerojatnost sprječavanja svakog oblika tržišnog natjecanja mala.
117 Stoga, Komisija nije počinila očitu pogrešku u ocjeni time što je smatrala da postoji mala vjerojatnost da se odbijanje nastavka opskrbe rezervnim dijelovima smatra zlouporabom.
118 Stoga, drugi tužbeni razlog nije osnovan.
Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešci u određivanju tržišne snage proizvođača švicarskih satova.
119 U okviru tog tužbenog razloga, tužitelj u bitnome prigovara Komisiji da je utvrdila da nije isključeno da su proizvođači švicarskih satova u vladajućem položaju na tržištu opskrbe rezervnim dijelovima, iako potonji drže monopol, a da pritom nije uzela u obzir taj element za ocjenu vjerojatnosti postojanja zlouporabe.
120 Komisija zahtijeva da se taj tužbeni razlog odbije.
121 U uvodnim izjavama 102. i 103. pobijane odluke, Komisija je smatrala da se ne može isključiti da su proizvođači švicarskih satova u vladajućem položaju na tržištu popravljanja i opskrbe rezervnim dijelovima s obzirom na to da je za ulazak na to tržište nužno značajno ulaganje zbog njihovih karakteristika.
122 U tom pogledu, iz sudske prakse proizlazi da se vladajući položaj iz članka 102. UFEU‑a odnosi na situaciju u kojoj poduzetnik ima gospodarsku snagu koja mu omogućuje sprječavanje toga da se stvarno tržišno natjecanje održi na predmetnom tržištu time što mu se omogućuje da se u znatnoj mjeri ponaša neovisno u odnosu na svoje konkurente i klijente. Ta odredba ne sadržava nikakvu razliku ni stupanj u poimanju vladajućeg položaja. Kad poduzetnik raspolaže gospodarskom snagom kao što to propisuje članak 102. UFEU‑a, kako bi se dokazalo da on drži vladajući položaj na određenom tržištu, njegovo se ponašanje mora ocjenjivati s obzirom na tu odredbu. Međutim, stupanj tržišne snage načelno više utječe na doseg učinaka ponašanja predmetnog poduzetnika, nego na postojanje zlouporabe kao takve (presude od 17. veljače 2011., TeliaSonera Sverige, C‑52/09, EU:C:2011:83, t. 79. do 81. i od 19. travnja 2012., Tomra Systems i dr./Komisija, C‑549/10 P, EU:C:2012:221, t. 38. i 39.).
123 U skladu s tom sudskom praksom, pitanje imaju li proizvođači švicarskih satova veću tržišnu snagu od onoga što je Komisija smatrala, načelno nije mjerodavno za ispitivanje zlouporabe koja im se pripisuje.
124 Osim toga, s obzirom na to da iz ispitivanja drugog tužbenog razloga proizlazi da je Komisija otklonila mogućnost da ponašanje koje se pripisuje proizvođačima švicarskih satova predstavlja zlouporabu, a da pritom nije počinila očitu pogrešku u ocjeni, iz toga nužno proizlazi da je prvi tužbeni razlog, koji se odnosi na pogrešku u definiciji tržišne snage proizvođača švicarskih satova, neosnovan.
125 Stoga, prvi tužbeni razlog nije osnovan.
Četvrti tužbeni razlog, koji se odnosi na očitu pogrešku u ocjeni vjerojatnosti da su odbijanja opskrbe rezervnim dijelovima rezultat zabranjenog sporazuma ili usklađenog djelovanja
126 Tužitelj tvrdi da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni time što je odlučila da postoji mala vjerojatnost da su odbijanja proizvođača švicarskih satova da nastave opskrbu rezervnim dijelovima posljedica zabranjenog sporazuma ili usklađenog djelovanja. On u bitnome iznosi tri argumenta u potporu toj tvrdnji. Kao prvo, proizvođačima švicarskih satova bilo je u interesu organizirati takvo usklađeno djelovanje. Zatim, jedini način na koji su mogli postići cilj osiguranja tržišta popravka i održavanja za sebe bio je da djeluju zajedno. Napokon, Komisija je trebala nastaviti istraživati to pitanje, tako što bi nabavila zapisnike sa sastanaka dviju švicarskih trgovačkih udruga na kojima su proizvođači švicarskih satova raspravljali o opskrbi nezavisnih urara rezervnim dijelovima.
127 Na temelju sudske prakse, postupno donošenje odluka o odbijanju opskrbe, kad traje dugo kao u ovom slučaju, nameće zaključak da te odluke nisu rezultat zabranjenog sporazuma, nego se radi o neovisnim trgovačkim odlukama (vidjeti, u tom smislu, presudu od 15. prosinca 2010., CEAHR/Komisija, T‑427/08, EU:T:2010:51, t. 131. i 132.).
128 U pobijanoj je odluci Komisija smatrala da postupno odbijanje nije rezultat zabranjenih sporazuma, nego nezavisnih poslovnih odluka koje su donijeli proizvođači švicarskih satova, s obzirom na to da te odluke nisu bile donesene ni u istom trenutku ni u istom razdoblju, nego postupno i u relativno dugom razdoblju. Međutim, tužitelj ne osporava vremenski okvir provedbe sustava selektivnog popravljanja i odbijanja opskrbe. On usto podnosi dopise o odbijanju iz 1996., 2000. i 2002. godine.
129 Stoga, zbog nepostojanja elemenata koji dokazuju sporazum ili tajnih sporazuma, Komisija je odlučila da postoji mala vjerojatnost da je odbijanje opskrbe rezervnim dijelovima rezultat zabranjenog sporazuma ili usklađenog djelovanja, a da pritom nije počinila očitu pogrešku u ocjeni.
130 Što se tiče argumenta prema kojem su proizvođači švicarskih satova imali gospodarski razlog za usklađivanje, što je Komisija priznala, te onog prema kojem je za proizvođače jedini način postizanja cilja da za sebe osiguraju tržišta opskrbe i održavanja bio zajedničko djelovanje, valja utvrditi da se oni temelje na nepotkrijepljenim navodima te na navodnom nastojanju ostvarenja cilja koji tužitelj ne dokazuje. Uostalom, zbog nedostatka elemenata koji čine sporazum ili tajni sporazum, tim se argumentima ne može dokazati da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni.
131 Kad je riječ o činjenici da je Komisija trebala nastaviti istragu, kao što i proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 61. ove presude, Komisija nema obvezu odlučivati o postojanju ili nepostojanju povrede, ne može je se prisiliti da provede istragu, jer predmet potonje može biti samo prikupljanje dokaza o postojanju odnosno nepostojanju povrede koju nije obvezna utvrditi. Stoga joj se ne može prigovoriti da nije nabavila zapisnike sa sastanaka dviju švicarskih trgovačkih udruga.
132 Stoga, Komisija nije počinila očitu pogrešku u ocjeni time što je odlučila da postoji mala vjerojatnost da su odbijanja proizvođača švicarskih satova da nastave opskrbu rezervnim dijelovima posljedica zabranjenog sporazuma ili usklađenog djelovanja.
133 Četvrti tužbeni razlog stoga nije osnovan.
Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja
134 Tužitelj tvrdi da Komisija ne temelji svoj zaključak o odbijanju daljnjeg ispitivanja njegove pritužbe na primjerenom obrazloženju.
135 U tom pogledu Komisija podliježe obvezi obrazlaganja kada odbije ispitati pritužbu. Budući da obrazloženje mora biti dovoljno precizno i podrobno kako bi Opći sud mogao provesti učinkovit nadzor nad Komisijinim izvršavanjem njezine diskrecijske ovlasti određivanja prioriteta, ta je institucija dužna iznijeti činjenična pitanja o kojima ovisi opravdanje odluke i pravna razmatranja koja su je navela da donese tu odluku (rješenje od 31. ožujka 2011., EMC Development/Komisija, C‑367/10 P, neobjavljeno, EU:C:2011:203, t. 75. i presuda od 21. siječnja 2015., easyJet Airline/Komisija, T‑355/13, EU:T:2015:36, t. 70.).
136 U ovom slučaju, dovoljno je utvrditi da iz pobijane odluke proizlazi da je Komisija ocijenila da je vjerojatnost utvrđenja povrede članka 102. ograničena, s obzirom na nepostojanje rizika da odbijanja opskrbe rezervnim dijelovima i uvođenje sustava selektivnog popravljanja sprječavaju svaki oblik stvarnog tržišnog natjecanja. Štoviše, ona je smatrala da je mogućnost dokazivanja povrede članka 101. UFEU‑a ograničena, jer odbijanja opskrbe rezervnim dijelovima i provedba sustava selektivnog popravljanja proizlaze iz neovisnih poslovnih odluka koje nisu donesene u isto vrijeme. Usto, ona je odgovorila na sve tvrdnje koje se nalaze u pritužbi, što tužitelj ne osporava.
137 U tim okolnostima, Komisija je ispunila svoju obvezu obrazlaganja time što je jasno i nedvosmisleno iznijela činjenična pitanja i pravna razmatranja koja su je navela na zaključak da je vjerojatnost da se dokaže postojanje povrede članaka 101. i 102. UFEU‑a ograničena. S obzirom na to da ta pojašnjenja Općem sudu omogućuju da provede učinkovit nadzor nad Komisijinim izvršavanjem njezine diskrecijske ovlasti u pobijanoj odluci, pobijana je odluka dovoljno obrazložena.
138 Stoga, peti tužbeni razlog nije osnovan.
Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela dobre uprave
139 Na temelju članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991., tužba kojom se pokreće postupak mora sadržavati sažeti prikaz tužbenih razloga. Oni moraju biti u dovoljnoj mjeri jasni i precizni da omoguće tuženiku pripremu obrane i Općem sudu da odluči o tužbi, ovisno o slučaju, bez dodatnih podataka.
140 U tužbi treba biti pojašnjen sadržaj tužbenog razloga na kojemu se zahtjev temelji tako da samo s njegovom apstraktnom naznakom nisu zadovoljeni zahtjevi iz Poslovnika od 2. svibnja 1991. (presuda od 12. siječnja 1995., Viho/Komisija, T‑102/92, EU:T:1995:3, t. 68.).
141 U tužbi tužitelj samo navodi da je Komisijin zahtjev rezultat postupka tijekom kojega je Komisija propustila pažljivo ispitati činjenične i pravne elemente koje je tužitelj iznio te je time povrijedila njegovo pravo na dobru upravu, ali ne navodi ništa drugo što bi potkrijepilo tu tvrdnju.
142 Međutim, samo pozivanje na načelo dobre uprave ne može se smatrati dovoljnim za ispunjenje uvjeta jasnoće i preciznosti koje propisuje Poslovnik od 2. svibnja 1991.
143 Stoga je šesti tužbeni razlog nedopušten.
144 S obzirom na to da se niti jednim tužbenim razlogom koje je iznio tužitelj ne dokazuje da je Komisija povrijedila granice svoje diskrecijske ovlasti, tužba nije osnovana.
Troškovi
145 U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, treba mu se naložiti snošenje Komisijinih troškova i troškova intervenijenata, u skladu s njihovim zahtjevima.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (drugo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Udruzi Confédération européenne des associations d’horlogers‑réparateurs (CEAHR) nalaže se snošenje troškova.
Prek Buttigieg Berke
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 23. listopada 2017.
Potpisi