PRESUDA OPĆEG SUDA (osmo vijeće)
25. rujna 2014.(*)
„Pristup dokumentima – Uredba (EZ) br. 1049/2001 – Dokument koji potječe iz Njemačke u okviru postupka EU Pilot – Članak 4. stavci 4. i 5. – Članak 4. stavak 2. treća alineja – Uskrata pristupa – Bitna povreda postupka – Obveza provođenja konkretnog i pojedinačnog ispitivanja – Djelomični pristup – Prevladavajući javni interes“
U predmetu T‑669/11,
Darius Nicolai Spirlea i Mihaela Spirlea, sa stalnom adresom u Capezzano Pianoreu (Italija), koje su zastupali V. Foerster i T. Pahl, a zatim V. Foerster i E. George, odvjetnici,
tužitelji,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju P. Costa de Oliveira i H. Kraemer, u svojstvu agenata,
tuženik,
povodom zahtjeva za poništenje Odluke Komisije od 9. studenoga 2011. kojom je tužiteljima uskraćen pristup očitovanjima koje je Savezna Republika Njemačka 7. srpnja 2011. uputila Komisiji u okviru postupka EU Pilot 2070/11/SNCO,
OPĆI SUD (osmo vijeće),
u sastavu: D. Gratsias, predsjednik, M. Kancheva (izvjestiteljica) i C. Wetter, suci,
tajnik: K. Andová, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 6. ožujka 2014.,
donosi sljedeću
Presudu
Pravni okvir
Pristup dokumentima
1 U članku 15. stavku 3. UFEU‑a određeno je:
„Svaki građanin Unije i svaka fizička ili pravna osoba s boravištem ili sjedištem u nekoj državi članici ima pravo pristupa dokumentima institucija, tijela, ureda i agencija Unije neovisno o njihovu mediju, podložno načelima i uvjetima koji se utvrđuju u skladu s ovim stavkom.
Opća načela i ograničenja na temelju javnog ili privatnog interesa koji uređuju pravo na pristup dokumentima utvrđuje Europski parlament i Vijeće uredbama, u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom.
Svaka institucija, tijelo, ured ili agencija osigurava transparentnost svojih postupanja i u svojem poslovniku utvrđuje posebne odredbe u vezi s pristupom svojim dokumentima, u skladu s uredbama iz drugog podstavka. […]“
2 U članku 42. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, naslovljenom „Pravo pristupa dokumentima“, navedeno je:
„Svaki građanin Unije i svaka fizička ili pravna osoba s boravištem ili sjedištem u nekoj državi članici ima pravo pristupa dokumentima institucija, tijela, ureda i agencija Unije neovisno o njihovu mediju.“
3 Uredbom (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskoga parlamenta, Vijeća i Komisije (SL L 145, str. 43.) određuju se načela, uvjeti i ograničenja prava pristupa dokumentima tih institucija utvrđenog u članku [15. UFEU‑a].
4 U uvodnim izjavama 4. i 11. Uredbe br. 1049/2001 navedeno je:
„(4) Svrha je ove Uredbe dati najveći mogući značaj pravu javnog pristupa dokumentima te utvrditi opća načela i ograničenja pristupa u skladu s člankom 255. stavkom 2. Ugovora o EZ‑u.
[…]
(11) U načelu svi dokumenti institucija moraju biti dostupni javnosti. Međutim, određene javne i privatne interese treba posebno zaštititi putem izuzeća. Institucije trebaju imati pravo, kad je to potrebno, zaštititi svoje unutarnje konzultacije i rasprave kako bi osigurale provođenje svojih zadaća. U ocjeni potrebe za izuzećem institucije trebaju voditi računa o načelima u zakonodavstvu Zajednice koja se odnose na zaštitu osobnih podataka u svim područjima aktivnosti Unije.“ [neslužbeni prijevod]
5 U članku 1. Uredbe br. 1049/2001 navedeno je:
„Svrha je ove Uredbe:
(a) definirati načela, uvjete i ograničenja na temelju javnog ili privatnog interesa kojima se uređuje pravo na pristup dokumentima Europskoga parlamenta, Vijeća i Komisije (u daljnjem tekstu „institucije”) predviđeno u članku 255. Ugovora o EZ‑u tako da se osigura najširi mogući pristup dokumentima;
(b) uvesti mjere koje osiguravaju najlakše moguće ostvarenje tog prava i
(c) promicati dobru upravnu praksu u pristupu dokumentima.“ [neslužbeni prijevod]
6 U članku 2. Uredbe br. 1049/2001 propisano je:
„1. Svaki građanin Unije i svaka fizička ili pravna osoba s prebivalištem ili registriranim sjedištem u državi članici ima pravo na pristup dokumentima institucija, podložno načelima, uvjetima i ograničenjima utvrđenima ovom Uredbom.
[…]
3. Ova se Uredba primjenjuje na sve dokumente koje čuva pojedina institucija, to jest dokumente koje je sastavila ili zaprimila i koje posjeduje, koji se odnose na sva područja aktivnosti Europske unije.
[…]“ [neslužbeni prijevod]
7 U članku 4. stavku 2. Uredbe br. 1049/2001 navedeno je:
„Institucije moraju uskratiti pristup dokumentu ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu:
[…]
– svrhe inspekcija, istraga ili revizija,
osim ako za njegovo otkrivanje ne postoji prevladavajući javni interes.“ [neslužbeni prijevod]
8 U članku 4. stavcima 4. do 6. Uredbe br. 1049/2001 određuje se:
„4. U vezi s dokumentima treće strane, institucije su dužne savjetovati se s trećom stranom kako bi procijenile je li primjenjivo izuzeće iz stavaka 1. i 2., osim ako je jasno smije li se dokument objaviti ili ne.
5. Država članica može od institucije zatražiti da bez njezine prethodne suglasnosti ne objavi dokument koji potječe iz te države članice.
6. Ako su izuzećima obuhvaćeni samo dijelovi traženog dokumenta, preostali se dijelovi dokumenta objavljuju.“ [neslužbeni prijevod]
Postupak EU Pilot
9 Postupak EU Pilot postupak je suradnje između Europske komisije i država članica koji omogućava provjeravanje pravilne primjene i poštovanja prava Unije unutar iste. Njegov je cilj učinkovito riješiti eventualne povrede prava Unije, izbjegavajući pritom, koliko je moguće, formalno pokretanje postupka zbog povrede propisa u skladu s člankom 258. UFEU‑a.
10 Operativni aspekti postupka EU Pilot najprije su bili opisani u Komunikaciji Komisije od 5. rujna 2007., naslovljenoj „Europa rezultata – primjena prava Zajednice“ [COM(2007) 502 final]. U točki 2.2. te komunikacije, naslovljenoj „Poboljšanje metoda rada“, navedeno je sljedeće:
„[…] Kao što je to i trenutačno slučaj, pritužbe i zahtjevi za pružanje informacija upućeni Komisiji u vezi s pravilnom primjenom prava Zajednice nastavit će se registrirati, a njihov primitak potvrđivati […] Ako su u nekim predmetima potrebna pojašnjenja u pogledu činjeničnog stanja ili pravnog stanja u nekoj državi članici, ona će se proslijediti toj državi članici […] [D]ržavama članicama odredit će se kratki rokovi za davanje pojašnjenja, informacija i rješenja izravno zainteresiranom poduzetniku ili građanima te za obavještavanje Komisije. Ako je riječ o povredi prava Zajednice, od država članica očekivat će se da u utvrđenim rokovima riješe problem ili predlože rješenje. Ako ne ponude rješenje, Komisija će preuzeti predmet i poduzeti daljnje mjere u skladu s postojećom praksom, uključujući u okviru postupka zbog povrede propisa […] Ishodi predmetâ bilježit će se kako bi se omogućilo izvještavanje o postignutim rezultatima i eventualnom daljnjem postupanju, uključujući evidentiranje i pokretanje postupaka zbog povrede propisa. U tom će se izvješću utvrditi opseg, priroda i težina problema koji je ostao neriješen te navesti jesu li potrebni dodatni posebni mehanizmi za rješavanje problema ili specifične inicijative u okviru sektora. Sve te mjere trebaju pridonijeti smanjenju broja postupaka zbog povrede propisa i poboljšanju učinkovitosti pri njihovu upravljanju. Komisija predlaže provođenje pilot‑projekta u 2008. koji bi uključivao neke države članice i koji bi se nakon ocjene prve godine primjene mogao proširiti na sve države članice […]“
Okolnosti spora
11 Darius Nicolai Spirlea i Mihaela Spirlea, tužitelji, roditelji su djeteta preminulog u kolovozu 2010., navodno zbog liječenja autolognim matičnim stanicama koje je obavljeno u privatnoj klinici u Düsseldorfu (Njemačka) (u daljnjem tekstu: privatna klinika).
12 Dopisom od 8. ožujka 2011. tužitelji su glavnoj upravi Europske komisije (GU) za zdravlje podnijeli pritužbu u kojoj u bitnome tvrde da je privatna klinika bila u mogućnosti provoditi djelatnosti liječenja zbog nepostupanja njemačkih tijela, koja su time povrijedila odredbe Uredbe (EZ) br. 1394/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. studenoga 2007. o lijekovima za naprednu terapiju i o izmjeni Direktive 2001/83/EZ i Uredbe (EZ) br. 726/2004 (SL L 324, str. 121.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 64., str. 140.).
13 Nakon te pritužbe Komisija je pokrenula postupak EU Pilot, pod referentnim brojem 2070/11/SNCO, i stupila u kontakt s njemačkim tijelima kako bi provjerila predstavljaju li događaji koje su tužitelji opisali u svojoj pritužbi povredu Uredbe br. 1394/2007.
14 Komisija je 10. svibnja i 10. listopada 2011. Saveznoj Republici Njemačkoj uputila zahtjeve za pružanje informacija, na koje je ona odgovorila 7. srpnja i 4. studenoga 2011.
15 Tužitelji su 11. kolovoza 2011. na temelju Uredbe br. 1049/2001 zatražili pristup informacijama u vezi s rješavanjem pritužbe. Točnije, oni su zatražili pristup očitovanjima koja je Savezna Republika Njemačka podnijela 4. studenoga 2011. (u daljnjem tekstu: sporni dokument).
16 Komisija je 12. kolovoza 2011. obavijestila njemačka tijela o zahtjevu tužiteljâ za pristup spornom dokumentu.
17 Dana 19. kolovoza 2011. Savezna Republika Njemačka obavijestila je Komisiju da se protivi odobrenju pristupa spornom dokumentu na temelju izuzeća predviđenog člankom 4. stavkom 1. točkom (a) trećom alinejom Uredbe br. 1049/2001, koje se odnosi na zaštitu međunarodnih odnosa, i izuzeća predviđenog člankom 4. stavkom 2. trećom alinejom iste uredbe, koje se odnosi na zaštitu svrhe istraga.
18 Komisija je 22. rujna 2011. odbila zahtjev tužiteljâ za pristup spornom dokumentu.
19 Tužitelji su 27. rujna 2011. Komisiji podnijeli ponovni zahtjev na temelju članka 7. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001.
20 Komisija je 9. studenoga 2011. potvrdila svoju prethodnu odluku i na temelju članka 4. stavka 5. Uredbe br. 1049/2001 u vezi s člankom 4. stavkom 2. trećom alinejom te uredbe tužiteljima odbila odobriti pristup spornom dokumentu (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).
21 Komisija je nakon savjetovanja s njemačkim tijelima najprije objasnila da su se ona usprotivila otkrivanju spomenutog dokumenta, pozivajući se osobito na izuzeće u vezi sa zaštitom istraga iz Uredbe br. 1049/2001. Ona je zatim istaknula da, s obzirom na to da se taj razlog čini prima facie utemeljenim, mora uskratiti pristup spornom dokumentu na temelju članka 4. stavka 5. Uredbe br. 1049/2001. Osim toga, smatrala je da djelomični pristup spornom dokumentu na temelju članka 4. stavka 6. Uredbe br. 1049/2001 u predmetnom slučaju nije moguć. Konačno, ustvrdila je da ne postoji prevladavajući javni interes u smislu zadnjeg dijela rečenice članka 4. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001 koji bi opravdavao otkrivanje spomenutog dokumenta.
22 Komisija je 27. rujna 2012. obavijestila tužitelje da se postupak EU Pilot 2070/11/SNCO konačno zaključuje.
Postupak i tužbeni zahtjev stranaka
23 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 27. prosinca 2011. tužitelji su pokrenuli ovaj postupak.
24 Slijedom djelomične obnove članstva Općeg suda, sudac izvjestitelj raspoređen je u osmo vijeće, kojemu je stoga ovaj predmet dodijeljen.
25 Opći je sud na temelju članka 65. točke (b), članka 66. stavka 1. i članka 67. stavka 3. trećeg podstavka svojeg Poslovnika rješenjem od 3. veljače 2014. Komisiji naložio da dostavi sporni dokument, pri čemu je odlučio da taj dokument u okviru ovog postupka neće proslijediti tužiteljima. Komisija je u dodijeljenom roku postupila u skladu s tim zahtjevom.
26 Dana 4. veljače 2014. Opći sud u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenima člankom 64. Poslovnika pozvao je tužitelje i Komisiju da dostave očitovanja o posljedicama koje presuda Suda od 21. lipnja 2012., IFAW Internationaler Tierschutz‑Fonds/Komisija (C‑135/11 P) ima za rješenje predmetnog spora. Stranke su u dodijeljenom roku postupile u skladu s tim zahtjevom.
27 Na temelju izvještaja suca izvjestitelja Opći sud odlučio je otvoriti usmeni postupak.
28 Opći sud na raspravi 6. ožujka 2014. saslušao je izlaganja i odgovore stranaka na pitanja koja im je usmeno postavio.
29 Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:
– poništi pobijanu odluku;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
30 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu kao neosnovanu;
– naloži tužiteljima snošenje troškova.
Pravo
31 Tužitelji u biti iznose tri tužbena razloga, koji se temelje na bitnoj povredi postupka i povredi obveze obrazlaganja, povredi zadnjeg dijela rečenice članka 4. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001 te povredi članka 4. stavka 6. te uredbe.
Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na bitnoj povredi postupka i povredi obveze obrazlaganja
Argumenti stranaka
32 Tužitelji u biti prigovaraju da je Komisija u pobijanoj odluci smatrala da je za odbijanje njihova zahtjeva za pristup na temelju Uredbe br. 1049/2001 bilo dovoljno samo to da se Savezna Republika Njemačka usprotivi otkrivanju spornog dokumenta. Oni u tom pogledu navode da je Komisija prilikom rješavanja njihova zahtjeva za pristup počinila nekoliko pogrešaka i da nije dovoljno obrazložila pobijanu odluku.
33 Tužitelji najprije ističu da članak 4. stavak 4. Uredbe br. 1049/2001 kada je riječ o zahtjevu za pristup dokumentu koji potječe iz države članice, kao što je to slučaj u ovom predmetu, Komisiji daje diskrecijski prostor glede primjene izuzeća iz stavaka 1. i 2. te odredbe. Komisija se stoga o pristupu nije dužna odmah savjetovati s državom članicom u pitanju ako je jasno da dokument o kojem se radi treba otkriti. Tužitelji u predmetnom slučaju ističu da se ni iz jednog elementa pobijane odluke ne može zaključiti da je Komisija u okviru njihova zahtjeva za pristup iskoristila takav diskrecijski prostor.
34 Nadalje, tužitelji tvrde da je Komisija, čak i nakon savjetovanja sa Saveznom Republikom Njemačkom na temelju članka 4. stavka 5. Uredbe br. 1049/2001, trebala temeljito provjeriti jesu li činjenice i razlozi koje država članica navodi protiv otkrivanja spornog dokumenta utemeljeni. Prema stajalištu tužiteljâ, Komisija mora provjeriti ne samo je li spomenuta država članica formalno obrazložila svoje protivljenje nego također činjenicu odnosi li se to obrazloženje na izuzeća utvrđena u članku 4. Uredbe br. 1049/2001 i in concreto ocijeniti jesu li izneseni razlozi primjenjivi na sporni dokument.
35 Osim toga, tužitelji prigovaraju da je Komisija pozvala Saveznu Republiku Njemačku da se osloni na izuzeća iz članka 4. Uredbe br. 1049/2001. Naime, smatraju da je Komisija, kako bi spriječila pristup tužiteljâ spornom dokumentu, od države članice izravno zatražila da se tom pristupu usprotivi i da joj je čak dala upute kako da se pozove na izuzeća iz Uredbe br. 1049/2001. Međutim, takvo postupanje bilo bi protivno svrsi kojoj teži Uredba br. 1049/2001, to jest transparentnosti i objektivnosti odluka institucija Europske unije.
36 Usto, tužitelji tvrde da je Komisija u postupku u kojem je donesena pobijana odluka povrijedila načelo ravnopravnosti i pravo saslušanja. Naime, tužitelji ističu da je Savezna Republika Njemačka bila obaviještena o razlozima na koje su se oni pozvali u prilog svojem zahtjevu za pristup, dok s druge strane njima nisu bili priopćeni razlozi koje je spomenuta država članica navela protiv objavljivanja spornog dokumenta. U tim okolnostima njima nije bilo omogućeno da se izjasne o utemeljenosti protivljenja te države članice s obzirom na izuzeća iz članka 4. Uredbe br. 1049/2001. Naposljetku, oni smatraju da su, kao stranke postupka u smislu spomenute uredbe, trebali imati pristup odgovoru Savezne Republike Njemačke.
37 Konačno, tužitelji tvrde da je Komisija područje primjene članka 4. stavka 5. Uredbe br. 1049/2001 neopravdano proširila na „njemačka tijela“, premda je u okviru spomenutog članka jedini priznati Komisijin sugovornik „Savezna Republika Njemačka“.
38 Komisija osporava argumente tužiteljâ.
Ocjena Općeg suda
39 U okviru prvog tužbenog razloga tužitelji u biti navode dva prigovora, odnosno bitnu povredu postupka, kako je određen osobito u članku 4. stavcima 4. i 5. Uredbe br. 1049/2001, i povredu obveze obrazlaganja.
– Uvodna očitovanja
40 Najprije treba podsjetiti da je cilj Uredbe br. 1049/2001, kao što se to navodi u njezinoj uvodnoj izjavi 4. i njezinom članku 1., javnosti dodijeliti najšire moguće pravo na pristup dokumentima institucija (presuda Suda od 1. lipnja 2008., Švedska i Turco/Vijeće, C‑39/05 P i C‑52/05 P, Zb., str. I‑4723., t. 33. i presuda Općeg suda od 3. listopada 2012., Jurašinović/Vijeće, T‑63/10, t. 28.). U skladu s člankom 2. stavkom 3. te uredbe, to pravo obuhvaća ne samo dokumente koje su sastavile institucije nego i dokumente zaprimljene od trećih, u koje se ubrajaju i države članice, kao što je to izričito navedeno u članku 3. točki (b) te uredbe.
41 Međutim, to pravo pristupa svejedno podliježe nekim ograničenjima koja se temelje na razlozima javnog ili privatnog interesa (presuda Suda od 1. veljače 2007., Sison/Vijeće, C‑266/05 P, Zb., str. I‑1233., t. 62. i gore navedena presuda Jurašinović/Vijeće, t. 29.). Konkretnije, u članku 4. stavku 5. Uredbe br. 1049/2001 navodi se da država članica od institucije može zatražiti da bez njezine prethodne suglasnosti ne objavi dokument koji potječe iz te države članice (gore navedena presuda IFAW Internationaler Tierschutz‑Fonds/Komisija, t. 50.).
42 Savezna Republika Njemačka u predmetnom je slučaju iskoristila mogućnost koja joj je dodijeljena člankom 4. stavkom 5. Uredbe br. 1049/2001 i zatražila od Komisije da ne objavi očitovanja koja joj je u okviru postupka EU Pilot 2070/11/SNCO uputila 6. srpnja 2011. Ta država članica svoje je protivljenje utemeljila osobito na izuzeću u vezi s provođenjem istraga, utvrđenim člankom 4. stavkom 2. trećom alinejom spomenute uredbe. Komisija je stoga u pobijanoj odluci uskratu pristupa spornom dokumentu utemeljila na protivljenju koje su izrazila njemačka tijela u skladu s člankom 4. stavkom 5. Uredbe br. 1049/2001.
43 U tom pogledu valja istaknuti da je Sud u presudi od 18. prosinca 2007., Švedska/Komisija (C‑64/05 P, Zb., str. I‑11389.) i gore navedenoj presudi IFAW Internationaler Tierschutz‑Fonds/Komisija već imao priliku pojasniti doseg protivljenja koje neka država članica izrazi u skladu sa spomenutom odredbom.
44 Sud je u vezi s tim istaknuo da je članak 4. stavak 5. Uredbe br. 1049/2001 postupovnog karaktera jer se ograničava na zahtijevanje prethodne suglasnosti države članice u pitanju ako je ta država članica podnijela poseban zahtjev u tom smislu i da se ta odredba odnosi na postupak donošenja odluke Unije (gore navedene presude Švedska/Komisija, t. 78 i 81. i IFAW Internationaler Tierschutz‑Fonds/Komisija, t. 53.).
45 Za razliku od članka 4. stavka 4. Uredbe br. 1049/2001, kojim se trećima samo daje pravo da se institucija u pitanju s njima savjetuje u vezi s primjenom jednog od izuzeća iz stavaka 1. i 2. tog članka 4., stavkom 5. tog članka prethodna suglasnost države članice utvrđuje se kao nužna pretpostavka za objavljivanje dokumenta koji potječe iz te države, ako ista to zatraži (gore navedena presuda IFAW Internationaler Tierschutz‑Fonds/Komisija, t. 54.).
46 Sud je presudio da je instituciji, ako država članica iskoristi mogućnost dodijeljenu člankom 4. stavkom 5. Uredbe br. 1049/2001 da zatraži da određeni dokument koji potječe iz te države ne bude objavljen bez njezine prethodne suglasnosti, za eventualnu objavu tog dokumenta potrebna prethodna suglasnost dotične države članice (gore navedene presude Švedska/Komisija, t. 50. i IFAW Internationaler Tierschutz‑Fonds/Komisija, t. 55.).
47 Slijedi, a contrario, da institucija bez suglasnosti države članice u pitanju nije ovlaštena objaviti predmetni dokument (gore navedene presude Švedska/Komisija, t. 44. i IFAW Internationaler Tierschutz‑Fonds/Komisija, t. 56.).
48 Međutim, člankom 4. stavkom 5. Uredbe br. 1049/2001 državi članici u pitanju ne dodjeljuje se opći i bezuvjetni veto koji bi joj omogućio da se diskrecijski i bez obrazloženja usprotivi otkrivanju svakog dokumenta kojim raspolaže institucija samo zato što potječe iz te države članice (gore navedene presude Švedska/Komisija, t. 58. i IFAW Internationaler Tierschutz‑Fonds/Komisija, t. 57.).
49 Naime, izvršavanje prava dodijeljenog državi članici člankom 4. stavkom 5. Uredbe br. 1049/2001 ograničeno je materijalnim izuzećima navedenima u stavcima 1. do 3. tog članka, pri čemu je toj državi članici u tom pogledu priznato samo pravo da sudjeluje u odlučivanju institucije. Prethodna suglasnost države članice na koju se odnosi taj članak stoga je slično nekom obliku pristanka kojim se potvrđuje da ne postoje razlozi za izuzeće iz stavaka 1. do 3. tog članka. U okviru postupka odlučivanja, koji je na taj način uređen spomenutim člankom, od institucije i države članice u pitanju stoga se zahtijeva da se drže materijalnih izuzeća utvrđenih spomenutim stavcima 1. do 3. (gore navedene presude Švedska/Komisija, t. 76. i 83. i IFAW Internationaler Tierschutz‑Fonds/Komisija, t. 58.).
50 Slijedom navedenog, člankom 4. stavkom 5. Uredbe br. 1049/2001 državi članici omogućeno je da se usprotivi objavljivanju dokumenata koji potječu od te države samo na temelju materijalnih izuzeća iz stavaka 1. do 3. tog članka i uz odgovarajuće obrazloženje svojeg stajališta u tom pogledu (gore navedena presuda Švedska/Komisija, t. 59.).
51 U odnosu na doseg članka 4. stavka 5. Uredbe br. 1049/2001 u pogledu institucije kojoj je podnesen zahtjev za pristup dokumentu, treba podsjetiti da je Sud već presudio da, sa stajališta podnositelja zahtjeva za pristup, intervencija države članice ne utječe na činjenicu da odluka koju mu je institucija uputila kao odgovor na njegov zahtjev za pristup dokumentu koji ta institucija drži predstavlja akt Unije (gore navedene presude Švedska/Komisija, t. 94. i IFAW Internationaler Tierschutz‑Fonds/Komisija, t. 60.).
52 Prema tome, institucija kojoj je upućen zahtjev za pristup dokumentu, kao autor odluke o uskrati pristupa dokumentima, odgovorna je za njezinu zakonitost. Sud je stoga presudio da ta institucija ne može uzeti u obzir protivljenje države članice da se objavi dokument koji potječe od nje ako je to protivljenje u potpunosti bez obrazloženja ili se razlozi na koje se država članica poziva u svrhu uskrate pristupa dokumentu u pitanju ne odnose na izuzeća iz članka 4. stavaka 1. do 3. Uredbe br. 1049/2001 (gore navedene presude Švedska/Komisija, t. 88. i IFAW Internationaler Tierschutz‑Fonds/Komisija, t. 61.).
53 Slijedi da, prije nego što uskrati pristup dokumentu koji potječe iz države članice, institucija u pitanju mora ispitati temelji li se protivljenje te države na materijalnim izuzećima iz članka 4. stavaka 1. do 3. Uredbe br. 1049/2001 te je li ona svoje stajalište u vezi s tim odgovarajuće obrazložila. Prema tome, u okviru postupka donošenja odluke o uskrati pristupa predmetna institucija mora provjeriti postoji li takvo obrazloženje i navesti ga u odluci koju donese na kraju postupka (gore navedene presude Švedska/Komisija, t. 99. i IFAW Internationaler Tierschutz‑Fonds/Komisija, t. 62.).
54 Međutim, u skladu sa sudskom praksom, institucija kojoj je upućen zahtjev za pristup dokumentu ne mora provesti temeljito ispitivanje odluke o protivljenju države članice u pitanju na način da provede nadzor koji bi prelazio jednostavnu provjeru postojanja obrazloženja u kojem se poziva na izuzeća iz članka 4. stavaka 1. do 3. Uredbe br. 1049/2001 (gore navedena presuda IFAW Internationaler Tierschutz‑Fonds/Komisija, t. 63.).
55 Naime, zahtjev takvog temeljitog ispitivanja mogao bi dovesti do toga da bi institucija kojoj je upućen zahtjev za pristup, jednom kad bi završila ispitivanje, dokument u pitanju mogla nepropisno proslijediti podnositelju zahtjeva, bez obzira na protivljenje države članice iz koje potječe taj dokument, odgovarajuće obrazloženo u smislu točaka 52. i 53. ove presude (gore navedena presuda IFAW Internationaler Tierschutz‑Fonds/Komisija, t. 64.).
56 Oba prigovora koje su tužitelji iznijeli u okviru prvog tužbenog razloga valja ispitati uzimajući u obzir ta načela.
– Navodna bitna povreda postupka
57 Tužitelji u vezi s prigovorom bitne povrede postupka ističu, kao prvo, da članak 4. stavak 4. Uredbe br. 1049/2001 treba tumačiti na način da je Komisija dužna, prije savjetovanja s državom članicom u smislu stavka 5. tog članka, na temelju dodijeljenog joj diskrecijskog prostora provjeriti treba li, s obzirom na izuzeća utvrđena spomenutom uredbom, otkriti dokument kojem se traži pristup.
58 U tom pogledu valja istaknuti da se navedenom tvrdnjom želi dovesti u pitanje navod Komisije, iznesen kako u pobijanoj odluci tako i u dopisima upućenima Općem sudu, da ona, ako se zahtjev za pristup odnosi na dokument koji potječe iz države članice, od te države traži suglasnost za objavljivanje.
59 Tužitelji s pravom prigovaraju takvom navodu Komisije jer je u članku 4. stavku 4. Uredbe br. 1049/2001 propisano da se u vezi s dokumentom trećih strana, uključujući države članice (vidjeti točku 40. ove presude), institucija kojoj je upućen zahtjev za pristup dokumentu dužna savjetovati s trećom stranom kako bi procijenila je li primjenjivo izuzeće iz stavaka 1. i 2. tog članka, osim ako je jasno smije li se dokument objaviti ili ne.
60 Usto valja istaknuti da je Sud u svojoj sudskoj praksi utvrdio da, u skladu s člankom 4. stavkom 4. Uredbe br. 1049/2001, institucija u pitanju, ako smatra da je jasno da na temelju izuzeća iz stavka 1. ili 2. tog članka treba uskratiti pristup dokumentu koji potječe iz države članice, mora odbiti zahtjev za pristup, pri čemu se nije dužna savjetovati s državom članicom iz koje potječe dokument, bez obzira na to je li ta država ranije podnijela zahtjev na temelju članka 4. stavka 5. spomenute uredbe (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu Švedska/Komisija, t. 68.).
61 Komisija se stoga, kao što to tvrde tužitelji, ako dokument koji potječe iz države članice i kojem je zatražen pristup ni na koji način nije povezan s izuzećima iz članka 4. Uredbe br. 1049/2001, nije obvezna savjetovati s tom državom članicom te bi trebala odmah objaviti sporni dokument, bez njezine suglasnosti. U tom pogledu potrebno je istaknuti da države članice, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 48. ove presude, nemaju pravo općeg i bezuvjetnog veta koji bi im omogućio da se diskrecijski i bez obrazloženja usprotive otkrivanju svakog dokumenta kojim raspolaže institucija samo zato što potječe iz tih država članica.
62 Međutim, Komisiji se u predmetnom slučaju ne može pripisati povreda članka 4. stavka 4. Uredbe br. 1049/2001 s obzirom na to da sporni dokument, kao što je to bilo navedeno u pobijanoj odluci, proizlazi iz postupka EU Pilot, pa se Savezna Republika Njemačka mogla pozvati na izuzeće u smislu članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001.
63 U tom pogledu najprije valja istaknuti da tužitelji ne osporavaju da sporni dokument proizlazi iz provođenja „istrage“ u smislu izuzeća iz članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001.
64 U svakom slučaju, iz Komunikacije od 5. rujna 2007. (vidjeti točku 10. ove presude) slijedi da je cilj postupaka EU Pilot provjeravanje poštovanja i pravilne primjene prava Unije u državama članicama. Komisija obično u tu svrhu upućuje zahtjeve za pružanje podataka i informacija, i to kako državama članicama tako i državljanima i poduzetnicima u pitanju. U posebnom okviru postupka EU Pilot 2070/11/SNCO Komisija je ispitala mogu li elementi koje su tužitelji naveli u svojoj pritužbi stvarno predstavljati povredu Uredbe br. 1394/2007 od Savezne Republike Njemačke. Komisija je u tom pogledu toj državi članici najprije uputila zahtjeve za pružanje informacija. Zatim je analizirala dobivene odgovore. Naposljetku, Komisija je u okviru izvješća upućenog tužiteljima iznijela svoje zaključke, iako su bili provizorne naravi.
65 Slijedi da je Komisija, protivno tvrdnjama tužiteljâ, ispunila svoje obveze iz članka 4. stavka 5. Uredbe br. 1049/2001 time što se savjetovala sa Saveznom Republikom Njemačkom o tome jesu li izuzeća iz stavaka 1. i 2. članka 4. Uredbe br. 1049/2001 primjenjiva na njihov zahtjev za pristup. Osim toga, treba ustvrditi da je Komisijina odluka o zahtjevu za pristup ovisila o odluci njemačkih tijela, koju su ona donijela u okviru postupka donošenja pobijane odluke (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu IFAW Internationaler Tierschutz‑Fonds/Komisija, t. 56.).
66 Kao drugo, tužitelji prigovaraju da je Komisija od Savezne Republike Njemačke zatražila da se usprotivi otkrivanju spornog dokumenta. Međutim, treba ustvrditi da takva tvrdnja nije ničim potkrijepljena. Naime, kao što to proizlazi iz Komisijina dopisa od 12. kolovoza 2011. (vidjeti točku 16. ove presude), ta institucija obavijestila je Saveznu Republiku Njemačku o zahtjevu tužiteljâ za pristup spornim dokumentima, pri čemu je u vezi s tim od nje samo zatražila mišljenje o objavljivanju spornog dokumenta. Protivno tvrdnjama tužiteljâ, navedeno se ne može smatrati pozivom da se ta država usprotivi njihovu zahtjevu za pristup, već je zapravo usmjereno na ispunjenje obveze koju Komisija ima na temelju članka 4. stavka 4. Uredbe br. 1049/2011, a to je da se savjetuje s državom članicom na koju se odnosi spomenuti zahtjev.
67 Kao treće, tužitelji tvrde da je Komisija pogrešno postupila obrativši se „njemačkim tijelima“, a ne „Saveznoj Republici Njemačkoj“. U tom je pogledu dovoljno istaknuti da se ta tvrdnja temelji na pogrešnom shvaćanju sadržaja pobijane odluke. Naime, Komisija je u svojem obrazloženju izraz „njemačka tijela“ upotrijebila kao izraz koji je istoznačan s izrazom „Savezna Republika Njemačka“. Budući da se oba izraza u predmetnom slučaju odnose na državu članicu iz koje potječe dokument koji je predmet zahtjeva za pristup u smislu članka 4. stavka 5. Uredbe br. 1049/2001, Komisiji se ne može prigovoriti da je povrijedila taj članak. Valja podsjetiti da se taj članak odnosi na sve dokumente koji potječu iz država članica, a koje one proslijede nekoj instituciji, bez obzira na to tko je unutar država članica, u skladu s nacionalnom podjelom ovlasti, autor predmetnog dokumenta (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu Švedska/Komisija, t. 61.).
68 Kao četvrto, tužitelji u biti prigovaraju da je Komisija povrijedila načelo ravnopravnosti i da im nije dopustila da se upoznaju s mišljenjem Savezne Republike Njemačke nakon provedbe savjetovanja u skladu s člankom 4. stavkom 5. Uredbe br. 1049/2011.
69 U tom pogledu najprije treba istaknuti da, kao što to tvrdi Komisija, nije zadaća te institucije da u okviru primjene članka 4. stavka 5. Uredbe br. 1049/2001 odluči, uzimajući u obzir načelo ravnopravnosti, o sporu između podnositelja zahtjeva za pristup dokumentu i države članice koja je autor tog dokumenta. U predmetnom slučaju Komisija je, kao institucija nadležna za odlučivanje o pristupu spornom dokumentu, trebala samo ispitati je li Savezna Republika Njemačka, s obzirom na izuzeća iz članka 4. Uredbe br. 1049/2001, iznijela razloge na temelju kojih je moguće prima facie obrazložiti odbijanje zahtjeva za pristup.
70 Nadalje, protivno tvrdnjama tužiteljâ, potrebno je ustvrditi da Komisija u pobijanoj odluci nije samo iznijela stajalište Savezne Republike Njemačke u vezi s njihovim zahtjevom za pristup, nego je usto citirala odlomke mišljenja koje joj je ta država dostavila nakon provođenja savjetovanja (odjeljak 3. pobijane odluke). Točnije, riječ je odlomcima u kojima je Savezna Republika Njemačka u bitnome pojasnila da bi, prema njezinu mišljenju, u okviru postupka EU Pilot trebao prevladavati odnos uzajamnog povjerenja s Komisijom, koji će omogućiti pokretanje postupka pregovaranja i kompromisa u svrhu brzog i potpunog rješavanja spora. Iz spomenutih odlomaka također slijedi da bi, prema stajalištu Savezne Republike Njemačke, objava spornog dokumenta samo ugrozila lojalnu suradnju između nje i Komisije, koju u okviru pokrenute istrage treba očuvati.
71 Slijedom navedenog, treba smatrati da je Komisija tužiteljima omogućila da saznaju razloge protivljenja otkrivanju spornog dokumenta koje je navela Savezna Republika Njemačka.
72 Osim toga, treba odbiti argumentaciju tužiteljâ prema kojoj je u biti Komisija povrijedila njihovo pravo saslušanja jer im nije omogućila da iznesu svoja očitovanja o odgovoru Savezne Republike Njemačke.
73 U tom pogledu valja istaknuti da je u okviru Uredbe br. 1049/2001 propisano da podnositelji zahtjeva, nakon što institucija kojoj je bio upućen zahtjev za pristup dokumentu donese odluku o uskrati, mogu podnijeti ponovni zahtjev na temelju članka 7. stavka 2. spomenute uredbe. Oni tom prilikom zadržavaju mogućnost iznošenja očitovanja o eventualnom stajalištu spomenute institucije. Konkretnije, ako se država članica u skladu s člankom 4. stavkom 5. Uredbe br. 1049/2001 usprotivila zatraženoj objavi pozvavši se na izuzeća iz stavaka 1. i 2. te odredbe, podnositelji zahtjeva imaju mogućnost putem ponovnog zahtjeva očitovati se o razlozima koje je navela ta država članica.
74 Tužitelji su u predmetnom slučaju, nakon Komisijine odluke od 22. rujna 2011. kojom je ona odbila njihov zahtjev za pristup spornom dokumentu (vidjeti točku 18. ove presude), toj instituciji podnijeli ponovni zahtjev na temelju članka 7. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001 (vidjeti točku 19. ove presude). Prema tome, treba ustvrditi da su tužitelji, protivno svojim tvrdnjama, imali mogućnost iznijeti prigovore kako u odnosu na Komisijine postupke u vezi sa savjetovanjem sa Saveznom Republikom Njemačkom na temelju članka 4. stavka 5. spomenute uredbe tako i u odnosu na negativno stajalište te države glede njihova zahtjeva. Osim toga, treba istaknuti da je Komisija u okviru svojeg obrazloženja konkretno odgovorila na navode i očitovanja koje su tužitelji iznijeli u ponovnom zahtjevu (odjeljak 4. pobijane odluke).
75 Kao peto, iako tužitelji Komisiji prigovaraju da nije ispravno identificirala dokument koji je predmet njihova zahtjeva za pristup, treba ustvrditi da se Komisija, kako u okviru svojeg zahtjeva Saveznoj Republici Njemačkoj tako i u pobijanoj odluci, pravilno pozvala na taj dokument, navodeći da je riječ o odgovoru koji je ta država članica 7. srpnja 2011. uputila Komisiji slijedom zahtjeva u okviru postupka EU Pilot 2070/11/SNCO. Argument tužiteljâ stoga treba odbiti.
76 Slijedom navedenog, budući da je Komisija poštovala obveze koje proizlaze osobito iz članka 4. stavaka 4. i 5. Uredbe br. 1049/2001, kako ih tumači Sud u sudskoj praksi, tužitelji ne mogu uspješno tvrditi da je počinila bitnu povredu postupka prilikom rješavanja njihova zahtjeva za pristup.
77 Prvi prigovor stoga treba odbiti.
– Navodna povreda obveze tumačenja
78 Što se tiče prigovora povrede obveze tumačenja, tužitelji navode niz argumenata u okviru kojih prigovaraju da je Komisija samo površno provjerila obrazloženje Savezne Republike Njemačke izneseno u prilog njezinu odbijanju zahtjeva za pristup. Tvrde da je Komisija, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, bila dužna konkretno i pojedinačno ispitati navedeno obrazloženje i, u slučaju uskrate pristupa, obrazložiti zašto bi pristup spornom dokumentu povrijedio odredbu na koju se poziva Savezna Republika Njemačka, to jest članak 4. stavak 2. treću alineju Uredbe br. 1049/2001.
79 Najprije treba istaknuti da tužitelji tim prigovorom postavljaju pitanje naravi i opsega ispitivanja koje treba provesti kao i pitanje obrazloženja koje Komisija treba pružiti ako se odluči pozvati na izuzeća iz članka 4. Uredbe br. 1049/2001.
80 U tom pogledu tužitelji ispravno navode da je Sud utvrdio da, kako bi se opravdala uskrata pristupa dokumentu čije se otkrivanje zahtijeva, u načelu nije dovoljno da taj dokument bude obuhvaćen područjem spomenutim u članku 4. stavcima 2. i 3. Uredbe br. 1049/2001. Institucija u pitanju mora također pružiti objašnjenja o tome na koji bi način pristup spomenutom dokumentu mogao konkretno i stvarno ugroziti interes zaštićen izuzećem predviđenim u tom članku (presude Suda od 29. lipnja 2010., Komisija/Technische Glaswerke Ilmenau, C‑139/07 P, Zb., str. I‑5885., t. 53.; od 21. rujna 2010., Švedska i dr./API i Komisija, C‑514/07 P, C‑528/07 P i C‑532/07 P, Zb., str. I‑8533., t. 72. i od 14. studenoga 2013., LPN/Komisija, C‑514/11 P i C‑605/11 P, t. 44.).
81 Međutim, valja napomenuti da se obveza konkretnog i pojedinačnog ispitivanja koja proizlazi iz načela transparentnosti, kako je određeno gore navedenom sudskom praksom, ne primjenjuje ako se zahtjev za pristup odnosi na dokument koji potječe iz države članice u smislu članka 4. stavka 5. Uredbe br. 1049/2001.
82 Naime, kao što to proizlazi iz točaka 53. i 55. ove presude, Sud je presudio da Komisija u okviru postupka donošenja odluke o uskrati pristupa mora samo provjeriti, s jedne strane, temelji li se protivljenje države članice u pitanju na materijalnim izuzećima iz članka 4. stavaka 1. do 3. Uredbe br. 1049/2001 i, s druge strane, je li ona svoje stajalište u vezi s tim odgovarajuće obrazložila.
83 Osim toga, Sud je, odgovarajući na argumente slične onima koje tužitelji iznose u ovom predmetu, pojasnio da institucija kojoj je upućen zahtjev za pristup dokumentu ne mora provesti temeljito ispitivanje odluke o protivljenju države članice u pitanju na način da provede nadzor koji bi prelazio jednostavnu provjeru postojanja obrazloženja u kojem se poziva na izuzeća iz članka 4. stavaka 1. do 3. Uredbe br. 1049/2001.
84 Treba napomenuti da je Komisija u predmetnom slučaju utvrdila da se u okviru svojeg protivljenja Savezna Republika Njemačka poziva na materijalna izuzeća iz članka 4. stavaka 1. do 3. Uredbe br. 1049/2001 i da je to protivljenje u tom pogledu odgovarajuće obrazloženo. Osim toga, ona je, kao prvo, istaknula da su se njemačka tijela usprotivila otkrivanju spornog dokumenta oslanjajući se na izuzeće iz članka 4. stavka 2. treće alineje te uredbe, koje se odnosi na zaštitu svrhe istraga. Ona je u tom pogledu čak citirala odgovor Savezne Republike Njemačke. Nadalje, istaknula je da se pojašnjenja te države čine prima facie utemeljenima, kao što je to, prema njezinu mišljenju, zahtijevao Sud u gore navedenoj presudi Švedska/Komisija. Konačno, odgovorila je na argumente koje su glede savjetovanja s njemačkim tijelima tužitelji iznijeli u svojem ponovnom zahtjevu od 27. rujna 2011. (vidjeti točku 19. gore).
85 Slijedi da je Komisija ispunila svoju obvezu brižnog ispitivanja, poštujući stupanj opsežnosti koji zahtijeva Sud u svojoj sudskoj praksi u vezi s člankom 4. stavkom 5. Uredbe br. 1049/2001, kao i svoju obvezu obrazlaganja.
86 Drugi prigovor stoga treba odbiti.
87 S obzirom na gore navedeno, prvi tužbeni razlog treba u cijelosti odbiti.
Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi zadnjeg dijela rečenice članka 4. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001
Argumenti stranaka
88 Tužitelji na prvome mjestu navode da Komisija svoju odluku nije dovoljno obrazložila što se tiče nepostojanja prevladavajućeg javnog interesa u smislu zadnjeg dijela rečenice članka 4. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001. Podredno, smatraju da Komisija nije ispravno odvagnula suprotne interese o kojima je riječ u predmetnom slučaju i zato osporavaju zaključak prema kojem nijedan javni interes koji prevladava nad interesom postupka EU Pilot nije mogao opravdati otkrivanje spornog dokumenta. Oni u biti ističu da bi cilj zaštite zdravlja trebao prevladavati nad pojedinačnim interesom Komisije da nastavi svoju istragu.
89 Komisija osporava argumente tužiteljâ.
Ocjena Općeg suda
90 Najprije valja istaknuti da, čak i ako se Komisija, kao u predmetnom slučaju, osloni na članak 4. stavak 5. Uredbe br. 1049/2001 kako bi uskratila pristup zatraženim dokumentima, nije isključena mogućnost da se dokaže postojanje prevladavajućeg javnog interesa koji opravdava otkrivanje spomenutih dokumenata u smislu zadnjeg dijela rečenice članka 4. stavka 2. te uredbe. Naime, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 49. ove presude, u okviru postupka odlučivanja uspostavljenog člankom 4. stavkom 5. Uredbe br. 1049/2001 od institucije i države članice u pitanju zahtijeva se da se drže materijalnih izuzeća utvrđenih člankom 4. stavcima 1. do 3. te uredbe, što nužno uključuje zadnji dio rečenice članka 4. stavka 2.
91 Međutim, u skladu sa sudskom praksom, osoba koja se poziva na postojanje prevladavajućeg javnog interesa mora navesti konkretne okolnosti koje opravdavaju otkrivanje dokumenata u pitanju (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 28. lipnja 2012., Komisija/Agrofert Holding, C‑477/10 P, t. 68. i gore navedene presude Komisija/Technische Glaswerke Ilmenau, t. 62.; Švedska i dr./API i Komisija, t. 103. i LPN/Komisija, t. 94.).
92 Osim toga, navođenje samo općih razmatranja ne može biti dovoljno za utvrđenje da javni interes prevladava nad razlozima koji opravdavaju uskratu otkrivanja dokumenata u pitanju (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu LPN/Komisija, t. 93.).
93 Nadalje, prevladavajući javni interes na osnovi kojeg se može opravdati otkrivanje dokumenta ne mora se nužno razlikovati od načela na kojima je utemeljena Uredba br. 1049/2001 (vidjeti u tom smislu gore navedene presude Švedska i Turco/Vijeće, t. 74. i 75. i LPN/Komisija, t. 92.).
94 U predmetnom slučaju valja istaknuti da je Komisija u pobijanoj odluci smatrala da nijedan prevladavajući javni interes ne opravdava otkrivanje dokumenata na temelju zadnjeg dijela rečenice članka 4. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001 jer je u tom slučaju najbolji način da se postupi u skladu s javnim interesom taj da postupak EU Pilot glede Savezne Republike Njemačke bude proveden do kraja. Prema stajalištu Komisije, koja je u bitnome preuzela obrazloženje koje su u vezi s tim iznijela njemačka tijela u dopisu od 19. kolovoza 2011. (vidjeti točku 18. ove presude kao i točke 3. i 6. pobijane odluke), to bi omogućilo da se provjeri je li pravo Unije, s obzirom na činjenice koje su tužitelji iznijeli u pritužbi protiv njemačkih tijela, doista bilo povrijeđeno.
95 Ta Komisijina ocjena nije pogrešna.
96 Naime, kao prvo, treba smatrati da je Komisija, kao što to proizlazi iz točke 94. ove presude, obrazložila svoj zaključak da se u predmetnom slučaju otkrivanje spornog dokumenta ne može opravdati prevladavajućim javnim interesom u smislu zadnje rečenice članka 4. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001. Slijedom navedenog, argument tužiteljâ o nedostatku u obrazloženju ne može biti prihvaćen.
97 Kao drugo, treba istaknuti da tužitelji, osim općih navoda o potrebi zaštite javnog zdravlja i o tome da je liječenje u privatnoj klinici prouzrokovalo smrt nekoliko pacijenata u Njemačkoj, ne iznose konkretne razloge koji bi u predmetnom slučaju opravdali otkrivanje spornog dokumenta. Oni osobito ne objašnjavaju u kojoj bi mjeri otkrivanje tog dokumenta tužiteljima, to jest odgovora Savezne Republike Njemačke na pitanja koja joj je Komisija postavila u okviru predmetnog postupka EU Pilot, služilo interesu zaštite javnog zdravlja. U tom pogledu valja istaknuti da, iako je, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točkama 91. i 92. ove presude, prilikom primjene izuzeća iz članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001 teret dokazivanja na instituciji koja se poziva na to izuzeće, kada je riječ o zadnjem dijelu rečenice članka 4. stavka 2. navedene uredbe, teret dokazivanja snose osobe koje se pozivaju na postojanje prevladavajućeg javnog interesa u smislu zadnjeg dijela rečenice te odredbe.
98 Kao treće, čak i uz pretpostavku da je trebalo prihvatiti opće navode o postojanju općeg interesa zaštite zdravlja, ne može se smatrati da bi otkrivanje zatraženih dokumenata u predmetnom slučaju omogućilo ostvarenje takvog interesa. Naime, treba ustvrditi da nije zadaća tužitelja da utvrđuju jesu li njemačka tijela, imajući u vidu činjeničnu pozadinu iznesenu u pritužbi, poštovala pravo Unije, osobito Uredbu br. 1394/2007. S druge strane, treba potvrditi Komisijinu ocjenu prema kojoj je javni interes da ona razjasni je li Savezna Republika Njemačka poštovala pravo Unije bio najučinkovitiji način zaštite javnog zdravlja.
99 Kao četvrto, tužitelji ističu da sporni dokument predstavlja osnovu za tužbu zbog izvanugovorne odgovornosti koju bi oni mogli podnijeti njemačkim nacionalnim sudovima. Zahtjev tužiteljâ u biti je usmjeren na pribavljanje dokaznih dokumenata u prilog tužbi radi utvrđenja odgovornosti na način da se u tu svrhu oslone na istražne ovlasti Komisije kojima ona raspolaže kao zaštitnik UFEU‑a. Međutim, interes tužiteljâ da nacionalnom sudu podnesu dokazne dokumente ne može se smatrati „prevladavajućim javnim interesom“ u smislu zadnjeg dijela rečenice članka 4. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001, već privatnim interesom (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu Komisija/Agrofert Holding, t. 86.). Ne može se stoga prihvatiti da Komisija bude upotrijebljena kao sredstvo u svrhu dobivanja pristupa dokazima koji nisu dostupni drugim putovima.
100 U tom pogledu treba istaknuti da, iako je jasno da su okolnosti koje su razlog za tužbu tužiteljâ pred njemačkim i europskim sudovima tragične i vrijedne žaljenja, Komisija je s pravom istaknula da tužitelji moraju poduzeti pravne radnje koristeći se pravnim sredstvima i sredstvima prikupljanja dokaza koja su priznata njihovim nacionalnim pravnim poretkom.
101 Kao peto, tužitelji prigovaraju da im s obzirom na istaknuti javni interes Komisija nije odobrila pristup spornom dokumentu ni nakon zatvaranja postupka EU Pilot 2070/11/SNCO.
102 U tom pogledu dovoljno je podsjetiti da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se u okviru tužbe za poništenje na temelju članka 263. UFEU‑a zakonitost pobijanog akta treba ocijeniti na osnovi činjeničnih i pravnih elemenata koji su postojali u vrijeme donošenja akta (vidjeti presudu Općeg suda od 30. rujna 2009., Francuska/Komisija, T‑432/07, još neobjavljena u Zborniku, t. 43. i navedenu sudsku praksu).
103 Valja ustvrditi da je do zatvaranja postupka EU Pilot 2070/11/SNCO došlo nakon donošenja pobijane odluke. Prema tome, argument tužiteljâ treba odbiti.
104 U svakom slučaju ne može se isključiti da bi se, kao što to proizlazi, s jedne strane, iz točke 12. gore navedene presude LPN/Komisija i, s druge strane, iz navodâ Komisije na raspravi, potpuni ili djelomični pristup dokumentima o kojima je riječ u ovom predmetu tužiteljima mogao dodijeliti ako bi izuzeće iz članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001 prestalo biti primjenjivo jer je Komisija obustavila postupak u vezi s pritužbom i ako spomenuti dokumenti nisu obuhvaćeni nekim drugim izuzećem u smislu te uredbe. Međutim, to bi bilo moguće jedino ako bi Komisiji bio podnesen novi zahtjev za pristup.
105 Slijedi da Komisija u predmetnom slučaju prilikom primjene zadnjeg dijela rečenice članka 4. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001 nije povrijedila obvezu obrazlaganja ni počinila pogrešku u ocjeni.
106 Drugi tužbeni razlog stoga treba odbiti.
Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 4. stavka 6. Uredbe br. 1049/2001
Argumenti stranaka
107 Tužitelji tvrde da je Komisija povrijedila njihovo pravo na djelomičan pristup spornom dokumentu.
108 Komisija osporava argumente tužiteljâ.
Ocjena Općeg suda
109 U skladu s člankom 21. prvim stavkom Statuta Suda, koji se u skladu s člankom 53. prvim stavkom tog Statuta i člankom 44. stavkom 1. točkom c) Poslovnika primjenjuje na postupak pred Općim sudom, svaka tužba sadržava predmet spora i kratak opis razloga na kojima se temelji. Ta naznaka mora biti dovoljno jasna i precizna da tuženiku omogući da pripremi svoju obranu, a Općem sudu da provede sudski nadzor. Kako bi se osigurala pravna sigurnost i dobro sudovanje, bitni činjenični i pravni elementi na kojima se tužba temelji moraju barem sažeto, međutim na dosljedan i razumljiv način, proizlaziti iz sadržaja tužbe (rješenja Općeg suda od 28. travnja 1993., De Hoe/Komisija, T‑85/92, Zb., str. II‑523., t. 20. i od 11. srpnja 2005., Internationaler Hilfsfonds/Komisija, T‑294/04, Zb., str. II‑2719., t. 23.).
110 Valja ustvrditi da u predmetnom slučaju tužitelji u okviru tužbe samo apstraktno navode tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 4. stavka 6. Uredbe br. 1049/2001 (vidjeti, među ostalim, točku 91. tužbe), međutim ne iznose nikakvu argumentaciju u njegov prilog. Naime, oni samo navode da „Komisija treba precizno navesti autora spornog dokumenta, njegov opseg kao i njegove priloge, referentni broj itd., kako bi omogućila njegovu identifikaciju“ i da se „[u] nedostatku takve identifikacije [spornog dokumenta] ,njemačkih tijela’ […] ne može govoriti o pravičnom postupku“.
111 Međutim, budući da ta tvrdnja ni na koji način nije povezana s primjenom članka 4. stavka 6. Uredbe br. 1049/2001 u predmetnom slučaju, nego s obvezom obrazlaganja, ispitanom u točkama 78. do 86. ove presude, valja je smatrati irelevantnom za potkrepljenje ovog tužbenog razloga.
112 Osim toga, treba ustvrditi da se ne mogu ispitati ni argumenti koje su tužitelji iznijeli u replici, osobito zato što se temelje na elementima pobijane odluke koji su bili poznati u vrijeme podnošenja tužbe (vidjeti u tom smislu presudu Općeg suda od 21. listopada 2010., Umbach/Komisija, T‑474/08, neobjavljena u Zborniku, t. 60.).
113 Prema tome, treći tužbeni razlog treba odbaciti kao nedopušten.
114 Tužbu treba odbiti u cijelosti.
Troškovi
115 Sukladno članku 87. stavku 3. Poslovnika, Opći sud može podijeliti troškove ili odlučiti da svaka stranka snosi vlastite troškove ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima ili zbog izvanrednih okolnosti.
116 S obzirom na okolnosti predmetnog slučaja, treba odlučiti da će svaka stranka snositi vlastite troškove.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (osmo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Svaka će stranka snositi svoje troškove.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 25. rujna 2014.
Potpisi