PRESUDA OPĆEG SUDA (osmo vijeće)
23. rujna 2020.(*)
„Javna služba – Privremeno osoblje – Zdravstveni problemi koji su navodno povezani s radnim uvjetima – Zahtjev za priznanje profesionalnog uzroka bolesti – Članak 73. Pravilnika o osoblju – Pravo na saslušanje – Članak 41. Povelje o temeljnim pravima – Obveza saslušanja zainteresirane osobe prije donošenja prvotne odluke”
U predmetu T‑338/19,
UE, koju zastupaju S. Rodrigues i A. Champetier, avocats,
tužitelj,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju T. Bohr i L. Vernier, u svojstvu agenata,
tuženika,
povodom zahtjeva na temelju članka 270. UFEU‑a radi poništenja odluke Komisijina Ureda za upravljanje individualnim materijalnim pravima i njihovu isplatu (PMO) od 1. kolovoza 2018. kojom je tužiteljičin zahtjev za priznanje profesionalne bolesti, na temelju članka 73. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije, odbačen kao nedopušten,
OPĆI SUD (osmo vijeće),
u sastavu: J. Svenningsen, predsjednik, R. Barents i T. Pynnä (izvjestiteljica), suci,
tajnik: E. Coulon,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Tužiteljica je osam godina, od 1. listopada 2000. do 31. prosinca 2008., radila kao član privremenog osoblja u Europskoj agenciji za obnovu (u daljnjem tekstu: EAO).
2 Prema informacijama sadržanima u tužbi, tužiteljica je zbog izrazito toksičnog radnog okruženja tijekom svojih osam godina u službi pri EAO‑u počela patiti od brojnih bolesti, a osobito od psiholoških simptoma za koje je smatrala da se mogu zajedno nazvati profesionalnom premorenošću (burnout). Dokumenti priloženi tužbi potvrđuju da se tužiteljica od početka 2004. savjetovala s liječnicima u Irskoj i na svojem radnom mjestu. Nakon toga je u listopadu 2007. posjetila jednog psihijatra, a od ožujka 2009. posjećuje drugog psihijatra, osobu A.
3 Tužiteljica je 14. listopada 2013. podnijela zahtjev za pomoć na temelju članka 24. i članka 90. stavka 1. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju), koji se po analogiji primjenjuje na članove ugovornog osoblja u skladu s člancima 81. i 117. Uvjeta zaposlenja ostalih službenika Europske unije (u daljnjem tekstu: Uvjeti zaposlenja), u kojem je istaknula da se morala suočiti sa situacijom uznemiravanja koja je narušila njezino zdravstveno stanje (u daljnjem tekstu: zahtjev za pomoć). Također je zatražila naknadu štete koju je navodno pretrpjela zbog uznemiravanja koje je navela i koja je, među ostalim, obuhvaćala povrat liječničkih troškova (u daljnjem tekstu: zahtjev za naknadu štete).
4 Odlukom od 4. listopada 2016. tijelo ovlašteno za sklapanje ugovora o radu (u daljnjem tekstu: tijelo za sklapanje ugovora) odbilo je te zahtjeve. Što se tiče liječničkih troškova, tijelo za sklapanje ugovora smatralo je da liječničke potvrde koje je podnijela podnositeljica zahtjeva ne dokazuju da su bolesti bile nužno uzrokovane navodnim uznemiravanjem. Ono je također obavijestilo tužiteljicu da mora podnijeti zahtjev za priznanje profesionalnog uzroka navodne bolesti pod uvjetima predviđenima u članku 73. Pravilnika o osoblju, koji se primjenjuje po analogiji u skladu s člancima 28. i 95. Uvjeta zaposlenja, te u Zajedničkim pravilima o osiguranju od rizika nesreće i profesionalne bolesti dužnosnika Europskih zajednica, koja su 13. prosinca 2005. donijele institucije Unije na temelju članka 73. Pravilnika o osoblju (u daljnjem tekstu: Pravila o osiguranju). Prema mišljenju tijela za sklapanje ugovora, tužiteljica je, prema potrebi, mogla zatim zahtijevati naknadu imovinske i neimovinske štete koja nije obuhvaćena sustavom iz Pravilnika o osoblju.
5 Tužiteljica je 5. siječnja 2017., na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju, podnijela žalbu protiv odbijanja tijela za sklapanje ugovora zahtjeva za pomoć i zahtjeva za naknadu štete, pri čemu je osobito istaknula da šteta koju je navodno pretrpjela nije bila isključivo povezana s navodnom profesionalnom bolešću. Odlukom od 26. travnja 2017. tijelo za sklapanje ugovora odbilo je tu žalbu, ponovno istaknuvši da je naknadu određenih šteta trebalo najprije zahtijevati na temelju članka 73. Pravilnika o osoblju i Pravila o osiguranju.
6 U istom dopisu od 5. siječnja 2017. tužiteljica je na temelju članka 90. stavka 1. Pravilnika o osoblju također zatražila od tijela za sklapanje ugovora naknadu štete za koju je smatrala da ju je pretrpjela zbog toga što je tijelo za sklapanje ugovora povrijedilo razuman rok u pogledu trajanja administrativne istrage o navodnom uznemiravanju. Odlukom od 27. travnja 2017. tijelo za sklapanje ugovora odbilo je taj zahtjev opravdavajući rok za provođenje te istrage činjenicom da je zahtjev za pomoć bio podnesen 2013., a odnosio se na događaje od 2003. do 2008. u agenciji koja ne postoji od 2008. Stoga je odbilo zahtjev za naknadu štete povezan s navodnom povredom razumnog roka.
7 Tužiteljica je 25. srpnja 2017. na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju podnijela novu žalbu protiv odbijanja zahtjeva navedenog u točki 6. ove presude zbog povrede razumnog roka. Tijelo za sklapanje ugovora odbilo je tu žalbu odlukom od 20. studenoga 2017.
8 Tužbom koju je tajništvo Općeg suda zaprimilo 3. kolovoza 2017. tužiteljica je na temelju članka 270. UFEU‑a pokrenula postupak za poništenje odluke od 4. listopada 2016. o odbijanju zahtjeva za pomoć i zahtjeva za naknadu štete te, ovisno o slučaju, odluke od 26. travnja 2017. o odbijanju žalbi u vezi sa zahtjevom za pomoć i zahtjevom za naknadu štete (T‑487/17).
9 Tužbom koju je tajništvo Općeg suda zaprimilo 2. ožujka 2018. tužiteljica je pokrenula drugi postupak, ovaj put protiv odluke tijela za sklapanje ugovora od 20. studenoga 2017. o odbijanju žalbe koju je tužiteljica podnijela protiv odbijanja tog tijela da prihvati zahtjev za naknadu štete zbog navodne povrede razumnog roka u provođenju administrativne istrage (T‑148/18).
10 Nakon odluke Općeg suda na temelju članka 125.a Poslovnika Općeg suda da se ispitaju mogućnosti mirnog rješavanja tih sporova, stranke su se sporazumjele na temelju prijedloga suca izvjestitelja pa su utvrđenjem sporazuma stranaka, uključujući o troškovima, ti predmeti brisani iz upisnika Općeg suda (rješenja od 19. lipnja 2018., UE/Komisija, T‑487/17, neobjavljeno, EU:T:2018:376, i od 19. lipnja 2018., UE/Komisija, T‑148/18, neobjavljeno, EU:T:2018:377).
11 Dana 3. svibnja 2017. tužiteljičini savjetnici uputili su Službi za financije, nesreće i profesionalne bolesti Ureda Europske komisije za upravljanje individualnim materijalnim pravima i njihovu isplatu (PMO) dopis kojim je u skladu s člankom 73. Pravilnika o osoblju bilo zatraženo priznanje profesionalnog uzroka tužiteljičine bolesti. U tom je dopisu bilo navedeno da je nakon osam godina službe u okviru EAO‑a tužiteljica počela trpjeti od više bolesti, a osobito psihološke simptome koji se, promatrani zajedno, mogu kvalificirati kao profesionalna premorenost (burnout).
12 Dana 15. lipnja 2017. tužiteljičini savjetnici poslali su dodatan zahtjev, kojem je priložen obrazac izjave o profesionalnoj bolesti od 10. lipnja 2017. koji je potpisala tužiteljica (u daljnjem tekstu zajedno sa zahtjevom od 3. svibnja 2017.: zahtjev za priznanje profesionalnog uzroka bolesti). Tužiteljica je u tom obrascu navela da je patila od „poteškoća posttraumatskog stresa uz povećanje razine anksioznosti i od bulimijskih epizoda”.
13 Obaviješću od 20. lipnja 2017. PMO je potvrdio primitak zahtjeva za priznanje profesionalnog uzroka bolesti i obavijestio tužiteljicu da će se s tim zahtjevom postupati u skladu s člankom 16. Pravila o osiguranju, kojim se određuje:
„1. Osiguranik koji zahtijeva primjenu ovih pravila zbog profesionalne bolesti mora podnijeti izjavu upravi institucije kojoj pripada u razumnom roku nakon početka bolesti ili datuma prvog liječničkog nalaza. Osiguranik ili bivši osiguranik može podnijeti tu izjavu ako se navodna bolest profesionalnog uzroka pojavi nakon datuma konačnog prestanka njegove dužnosti […].
2. Uprava provodi istragu kako bi prikupila sve elemente na temelju kojih se može utvrditi priroda bolesti, njezin profesionalni uzrok kao i okolnosti u kojima je nastala. […]”
14 U toj obavijesti od 20. lipnja 2017. PMO je naveo da će se provesti istraga „u svrhu prikupljanja svih elemenata na temelju kojih se može utvrditi priroda bolesti, njezin mogući profesionalni uzrok kao i okolnosti u kojima je nastala” te da će te informacije zatim biti proslijeđene liječniku kojeg je odredilo tijelo za sklapanje ugovora, koji će naknadno pregledati tužiteljicu i dostaviti joj svoje nalaze u skladu s člankom 18. Pravila o osiguranju.
15 Člankom 18. tih Pravila o osiguranju navodi se da je postupak donošenja odluka sljedeći:
„Odluke o priznanju nesretnog uzroka događaja […] i s njima povezane odluke o priznanju profesionalnog uzroka bolesti […] donosi [tijelo za sklapanje ugovora] u skladu s postupkom utvrđenim u članku 20.:
– na temelju nalaza jednog liječnika ili više njih, koje su odredile institucije
i
– ako to zahtijeva osiguranik, nakon savjetovanja s liječničkim povjerenstvom iz članka 22.”
16 Člankom 20. stavkom 1. Pravila o osiguranju predviđa se da „[p]rije donošenja odluke na temelju članka 18., [tijelo za sklapanje ugovora] dostavlja osiguraniku ili njegovim pravnim sljednicima nacrt odluke zajedno s nalazima jednog liječnika ili više njih, koje je odredila institucija […]”.
17 Tužiteljica je na poziv tijela za sklapanje ugovora 29. siječnja 2018. obavila liječnički pregled koji je provela osoba B, institucijski savjetodavni liječnik kojeg je na temelju članka 16. Pravila o osiguranju odredilo tijelo za sklapanje ugovora, kao i dopunski liječnički pregled koji je provela osoba C, liječnik specijalist za psihijatriju, čije je mišljenje zatražila osoba B.
18 Liječnik specijalist sastavio je 13. veljače 2018. nalaz u kojem je, među ostalim, zaključio da je tužiteljica razvila psihijatrijske simptome „nakon sindroma profesionalne premorenosti koji je usko povezan s iskustvom uznemiravanja na radu”.
19 Osoba B, institucijski savjetodavni liječnik, zaključila je 26. veljače 2018., a nakon što je pregledala nalaz liječnika specijalista, pri čemu je kao datum pregleda naveden 24. veljače 2018., da prihvaća zahtjev za priznanje profesionalnog uzroka bolesti, pri čemu je kao štetu navela „blag[u] poteškoć[u] u prilagodbi slijedom sindroma profesionalne premorenosti”. U tom je pogledu pojasnila da je tužiteljici „bila dijagnosticirana blaga poteškoća u prilagodbi koja podrazumijeva tjeskobu, povezanu s određenom razinom disforije, koja upućuje na narcističku smetnju” i da je „to moglo biti povezano s obavljanjem njezinih dužnosti u institucijama Unije”.
20 Nakon tog nalaza tijelo za sklapanje ugovora 12. srpnja 2018. uputilo je poruku elektroničke pošte savjetodavnom liječniku kako bi saznalo mogu li, na temelju informacija dostupnih u tužiteljičinoj liječničkoj dokumentaciji, postojati zdravstveni razlozi koji bi opravdavali nepravodobno podnošenje njezina zahtjeva.
21 Dana 15. srpnja 2018. osoba B odgovorila je na taj zahtjev navodeći da je tijekom liječničkog pregleda tužiteljica izjavila da su njezini problemi započeli 2004. godine kada je bila u službi u EAO‑u. Osoba B spomenula je nekoliko naznaka u pogledu prekomjernog rada i dijagnoze profesionalne premorenosti, koje se nalaze u dokumentaciji liječnika koje je tužiteljica posjećivala 2004., 2006. i 2017. Svoju komunikaciju završila je sljedećom rečenicom: „Ne postoji medicinski razlog kojim bi se objasnila nepravodobna izjava”.
22 Komisijin Ured za upravljanje individualnim materijalnim pravima i njihovu isplatu (PMO) preporučenim dopisom od 1. kolovoza 2018. upućenim tužiteljičinim savjetnicima (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) odbio je u svojstvu tijela za sklapanje ugovora zahtjev za priznanje profesionalnog uzroka bolesti zbog nepravodobnosti i stoga nedopuštenosti. Naime, tijelo za sklapanje ugovora smatralo je da gotovo deset godina nakon početka istaknutih zdravstvenih problema taj zahtjev nije bio podnesen u „razumnom roku” koji se zahtijeva člankom 16. stavkom 1. Pravila o osiguranju. PMO je usto istaknuo da je tužiteljica, iako je 2013. podnijela zahtjev za pomoć, također mogla u tom trenutku zatražiti priznanje profesionalne bolesti, što bi instituciji omogućilo zadržavanje podataka potrebnih za obradu spisa, osobito uzimajući u obzir prestanak rada EAO‑a u prosincu 2008. Tijelo za sklapanje ugovora objasnilo je da je unatoč tim razlozima ipak odlučilo pozvati tužiteljicu na liječnički pregled kod svojeg savjetodavnog liječnika s obzirom na to da nije bilo moguće isključiti mogućnost da se kašnjenje u podnošenju zahtjeva za priznanje profesionalnog uzroka bolesti moglo opravdati medicinskim razlogom. Prema navodima tijela za sklapanje ugovora, liječnik kojeg je odredila institucija zaključio je 15. srpnja 2018. da „nijedan medicinski razlog nije opravdao razdoblje koje je bilo potrebno za podnošenje navedenog zahtjeva”.
23 Nadalje, na zahtjev tužiteljice nekoliko dokumenata iz liječničke dokumentacije bilo je poslano krajem listopada 2018. osobi A, njezinu psihijatru.
24 Tužiteljica je 2. studenoga 2018. na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju podnijela žalbu protiv pobijane odluke u kojoj je istaknula, kao prvo, da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni razumnosti roka u kojem je tužiteljica podnijela zahtjev za priznanje profesionalnog uzroka bolesti, uzimajući u obzir činjenicu da je bila vrlo slaba u 2013. i 2014. godini, osobito zbog smrti svojih roditelja, da je „razumno” da prvo podnese zahtjev za pomoć kako bi se mogao uzeti u obzir način na koji će se njezina bolest liječiti i da je bila pozvana na liječničke preglede, što potvrđuje da je etapa razmatranja dopuštenosti već bila završena i da stoga treba postupati povodom njezina zahtjeva. Kao drugo, prigovorila je Komisiji zlouporabu ovlasti jer je ona aludirala na navodno provedene preglede 24. veljače 2018. i 15. srpnja 2018. s ciljem utvrđivanja nedopuštenosti zahtjeva za priznanje profesionalnog uzroka bolesti, iako je tužiteljica osporavala da je bila pregledana na te datume. Kao treće, tvrdila je da su njezina prava obrane bila povrijeđena jer ju je trebalo saslušati prije nego što je osoba B donijela svoj nalaz 15. srpnja 2018. A upravo time što joj je uskraćeno pravo na saslušanje ona nije imala mogućnost da pred savjetodavnim liječnikom, kao ni in fine tijelom za sklapanje ugovora, iznese razloge zbog kojih nije bila u stanju ranije podnijeti svoj zahtjev za priznanje profesionalnog uzroka bolesti. Tužiteljica navodi da liječnička dokumentacija poslana osobi A potvrđuje da joj u tom pogledu nije postavljeno nijedno pitanje. Osim toga, istaknula je da liječnički nalaz osobe B nije obrazložen.
25 Odlukom tijela za sklapanje ugovora od 5. ožujka 2019. odbijena je žalba od 2. studenoga 2018. (u daljnjem tekstu: odluka o odbijanju žalbe). Što se tiče očite pogreške u ocjeni, tijelo za sklapanje ugovora razmotrilo je tri tužiteljičina prigovora. Smatralo je da su tužiteljičini zdravstveni problemi, među kojima oni navedeni u potporu zahtjevu za priznanje profesionalnog uzroka bolesti, počeli 2004.; da je tužiteljica pokrenula nekoliko upravnih postupaka u vezi s bolešću za koju je podnesen zahtjev; da se zahtjev za priznanje profesionalnog uzroka bolesti podnosio na obrascu od dvije stranice koji je zahtijevao malo truda podnositelja zahtjeva te da je osoba B zaključila da u tužiteljičinu slučaju ne postoji medicinski razlog koji bi opravdao nepravodobno podnošenje tog zahtjeva. Tako je tijelo za sklapanje ugovora potvrdilo da smatra nepravodobnim zahtjev za priznanje profesionalnog uzroka bolesti koji je podnesen više od dvanaest godina nakon pojave prvih simptoma i više od osam godina nakon tužiteljičina prestanka dužnosti u EAO‑u.
26 Nadalje, tijelo za sklapanje ugovora smatralo je da zahtjev za priznanje profesionalnog uzroka bolesti na temelju članka 73. Pravilnika o osoblju uopće nije povezan s mogućim zahtjevom za pomoć koji se podnosi na temelju članka 24. navedenog Pravilnika o osoblju i da postupanje povodom tih dvaju različitih vrsta zahtjeva provode različita tijela. Tako je, prema mišljenju tijela za sklapanje ugovora, tužiteljica trebala ranije podnijeti zahtjev za priznanje profesionalnog uzroka bolesti, a barem istodobno sa zahtjevom za pomoć. Naposljetku, tijelo za sklapanje ugovora istaknulo je da okolnost što je tužiteljicu pozvalo da se podvrgne liječničkim pregledima njegova savjetodavnog liječnika nije prejudicirala smisao konačne odluke koju je trebalo donijeti na kraju upravnog postupka.
27 U pogledu zlouporabe ovlasti tijelo za sklapanje ugovora je u odluci o odbijanju žalbe istaknulo da je tužiteljica osobno pregledana tek 29. siječnja 2018. „Pregledi” od 24. veljače 2018. i 15. srpnja 2018., koje je zainteresirana osoba navela, bili su samo analize tužiteljeva spisa, koje nisu prejudicirale smisao konačne odluke koju je donijelo tijelo za sklapanje ugovora.
28 U odgovoru na treći prigovor tijelo za sklapanje ugovora ocijenilo je, upućujući na presude od 29. travnja 2004., Parlament/Reynolds (C‑111/02 P, EU:C:2004:265, t. 57.), i od 12. svibnja 2010., Bui Van/Komisija (T‑491/08 P, EU:T:2010:191, t. 75.), da se na temelju činjenice da odluka nepovoljno utječe na dužnosnika ili člana osoblja ne može zaključiti da je tijelo koje je donijelo odluku bilo obvezno prije toga saslušati zainteresiranu osobu. Stoga je u sudskoj praksi pravo na saslušanje priznato u posebnim upravnim postupcima, odnosno isključivo u postupcima pokrenutima protiv zainteresirane osobe. Međutim, u ovom slučaju tijelo za sklapanje ugovora nije bilo obvezno saslušati tužiteljicu prije donošenja pobijane odluke jer se radilo o odluci donesenoj kao odgovor na zahtjev koji je podnijela tužiteljica na vlastitu inicijativu te je zapravo u toj vrsti postupka „na zahtjev” zainteresirane osobe tužiteljica bila dužna pružiti upravi relevantne informacije za ocjenu navedenog zahtjeva. U tim je okolnostima tijelo za sklapanje ugovora smatralo da se tužiteljica nije mogla pozivati na pravo da je se sasluša prije donošenja pobijane odluke. U svakom slučaju, podnošenjem žalbe na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju tužiteljica je ostvarila svoje pravo da je tijelo za sklapanje ugovora sasluša. Naposljetku, tijelo za sklapanje ugovora smatralo je da tužiteljica nije dokazala da bi njezino saslušanje izmijenilo ishod postupka da je bila saslušana prije donošenja pobijane odluke.
29 Što se tiče obrazloženja pobijane odluke, tijelo za sklapanje ugovora navelo je da se osoba B u podnesenom nalazu pozvala na nalaze različitih tužiteljičinih liječnika te da je razmotrila razvoj njezina zdravstvenog stanja od 2004. kako bi provjerila postoji li medicinski razlog koji je mogao opravdati nepravodobno podnošenje zahtjeva za priznanje profesionalnog uzroka bolesti u lipnju 2017. Dakle, postojala je veza između liječničkih nalaza nekoliko liječnika i zaključka osobe B. Tijelo za sklapanje ugovora je naposljetku podsjetilo da se u svakom slučaju obrazloženje odluke osporavane na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju može dopuniti ili čak dostaviti najkasnije prilikom odbijanja žalbe.
Postupak i zahtjevi stranaka
30 Tužbom koju je tajništvo Općeg suda zaprimilo 6. lipnja 2019. tužiteljica je pokrenula ovaj postupak.
31 Kako bi zaštitio osobne podatke tužiteljice i drugih osoba navedenih u okviru postupka, Opći sud je na temelju članka 66. Poslovnika po službenoj dužnosti odlučio izostaviti njihova imena.
32 Nakon dvostruke razmjene podnesaka pisani dio postupka zatvoren je 5. prosinca 2019. s obzirom na to da je tužiteljica bila naknadno pozvana da podnese ispravljenu verziju tužbe, koja je dostavljena Komisiji. Budući da stranke u dodijeljenim rokovima nisu na temelju članka 106. stavka 2. Poslovnika zatražile održavanje usmenog dijela postupka, Opći sud primjenom članka 106. stavka 3. Poslovnika odlučuje o tužbi bez provođenja usmenog dijela postupka, smatrajući da je na temelju sadržaja spisa predmet dovoljno razjašnjen.
33 Tužiteljica od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku;
– ovisno o slučaju, poništi odluku o odbijanju žalbe;
– naloži povrat troškova koje je istaknuo.
34 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužiteljici snošenje troškova postupka.
Pravo
1. Predmet tužbe
35 Iako tužiteljica zahtijeva poništenje pobijane odluke i, ovisno o slučaju, poništenje odluke o odbijanju žalbe, valja utvrditi da je tijelo za sklapanje ugovora odlukom o odbijanju žalbe dopunilo obrazloženje pobijane odluke, osobito odgovarajući na prigovore koje je tužiteljica istaknula u svojoj žalbi. Stoga, uzimajući u obzir razvoj predsudskog postupka, prilikom ispitivanja zakonitosti prvotnog akta koji nepovoljno utječe, odnosno pobijane odluke, također treba uzeti u obzir obrazloženje odluke o odbijanju žalbe s obzirom na to da se smatra da se to obrazloženje poklapa s obrazloženjem pobijane odluke (vidjeti presude od 21. svibnja 2014., Mocová/Komisija, T‑347/12 P, EU:T:2014:268, t. 34. i navedenu sudsku praksu, i od 10. lipnja 2016., HI/Komisija, F‑133/15, EU:F:2016:127, t. 87. i navedenu sudsku praksu).
36 U ovom slučaju odlukom o odbijanju žalbe samo se potvrđuje pobijana odluka. U tim okolnostima valja smatrati da je jedini akt koji nepovoljno utječe na tužiteljicu pobijana odluka, čija će se zakonitost razmotriti uzimajući u obzir obrazloženje odluke o odbijanju žalbe (vidjeti u tom smislu presudu od 19. rujna 2019., WI/Komisija, T‑379/18, neobjavljena, EU:T:2019:617, t. 19. i navedenu sudsku praksu).
2. Zahtjev za poništenje
37 U prilog svojoj tužbi tužiteljica ističe tri tužbena razloga, koji se temelje na:
– očitoj pogrešci u ocjeni razumnosti roka u kojem je podnesen zahtjev za priznanje profesionalnog uzroka bolesti;
– zlouporabi ovlasti;
– povredi prava obrane i obveze obrazlaganja.
38 Opći sud smatra prikladnim razmotriti treći tužbeni razlog jer se odnosi na odvijanje upravnog postupka i razumijevanje odluke.
Treći tužbeni razlog, koji se odnosi na povredu prava obrane i obveze obrazlaganja
39 U prvom dijelu svojeg trećeg tužbenog razloga tužiteljica se poziva na temeljnu narav prava na saslušanje, koje je zajamčeno člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).
40 Prema tužiteljičinu mišljenju, pobijana odluka temelji se samo na liječničkom nalazu koji je sastavljen bez odgovarajućeg pregleda. U tom pogledu ona navodi da joj nije bilo omogućeno iznijeti razloge zbog kojih nije ranije podnijela svoj zahtjev. To pitanje nije joj postavljeno tijekom liječničkog pregleda 29. siječnja 2018., a ni prije nego što je osoba B 15. srpnja 2018. izradila liječnički nalaz. Tužiteljica smatra da bi odluka bila drukčija da je bila saslušana tijekom pregleda 29. siječnja 2018. i prije nalaza iz srpnja 2018. Tužiteljica tvrdi da je pobijanom odlukom, time što joj je uskraćena ta mogućnost, povrijeđeno načelo prava na saslušanje.
41 U drugom dijelu trećeg tužbenog razloga tužiteljica tvrdi da obveza obrazlaganja nije poštovana jer zaključak liječničkog nalaza od 15. srpnja 2018., prema kojem „ne postoji nijedan medicinski razlog koji bi opravdao nepravodobnu izjavu”, nije potkrijepljen nikakvim medicinskim pojašnjenjem, dok se u pobijanoj odluci navodi da su se u zaključku predmetnog liječničkog nalaza uzeli u obzir nalazi liječnika D, E i F te da je, slijedom toga, uzet u obzir razvoj zdravstvenog stanja tužitelja od 2004.
42 Komisija zahtijeva da se tužbeni razlog odbije kao neosnovan, pri čemu u biti ponavlja argumentaciju koju je tijelo za sklapanje ugovora iznijelo u odluci o odbijanju žalbe.
43 U tom pogledu valja podsjetiti da se člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje, koja od 1. prosinca 2009. ima istu pravnu snagu kao i Ugovori, priznaje „pravo svake osobe na saslušanje prije poduzimanja bilo kakve pojedinačne mjere koja bi na nju mogla nepovoljno utjecati”.
44 Suprotno onomu što tvrdi Komisija, pravo na saslušanje ima opću primjenu (vidjeti presudu od 11. rujna 2013., L/Parlament, T‑317/10 P, EU:T:2013:413, t. 81. i navedenu sudsku praksu).
45 Stoga se poštovanje tog prava nalaže neovisno o prirodi upravnog postupka koji vodi do donošenja pojedinačne mjere ako upravno tijelo, prema samom tekstu te odredbe, namjerava protiv neke osobe poduzeti takvu „pojedinačnu mjeru koja bi na nju mogla nepovoljno utjecati”. Pravo na saslušanje, koje treba osigurati čak i ako ne postoje primjenjivi propisi, zahtijeva da dotična osoba može učinkovito prethodno iznijeti svoje stajalište o elementima za koje bi joj se moglo prigovoriti u aktu koji treba donijeti (presuda od 24. travnja 2017., HF/Parlament, T‑584/16, EU:T:2017:282, t. 150.).
46 Konkretno, poštovanje prava na saslušanje podrazumijeva da se zainteresiranoj osobi prije donošenja odluke koja na nju nepovoljno utječe omogućuje da učinkovito iznese svoje stajalište o postojanju i važnosti činjenica i okolnosti na temelju kojih će se ta odluka donijeti (vidjeti u tom smislu presudu od 11. rujna 2013., L/Parlament, T‑317/10 P, EU:T:2013:413, t. 80. i 81., i rješenje od 17. lipnja 2019., BS/Parlament, T‑593/18, neobjavljeno, EU:T:2019:425, t. 76. i 77.).
47 Što se tiče argumentacije Komisije koja se temelji na presudama od 29. travnja 2004., Parlament/Reynolds (C‑111/02 P, EU:C:2004:265, t. 57.), i od 12. svibnja 2010., Bui Van/Komisija (T‑491/08 P, EU:T:2010:191, t. 75.), valja navesti da iz te sudske prakse proizlazi da činjenica da odluka predstavlja akt koji nepovoljno utječe ne omogućuje automatski zaključak, a da se ne uzme u obzir narav postupka pokrenutog protiv zainteresirane osobe, da je tijelo za sklapanje ugovora odnosno tijelo za imenovanje, ovisno o slučaju, imalo obvezu učinkovitog saslušanja zainteresirane osobe prije donošenja odluke.
48 Međutim, činjenice iz te sudske prakse nastale su prije stupanja na snagu Povelje i njezina članka 41. stavka 2. točke (a), kojim se nalaže poštovanje prava svake osobe na saslušanje prije poduzimanja pojedinačne mjere koja bi na nju mogla nepovoljno utjecati. Kao što je to već istaknuto u točki 44. ove presude, poštovanje tog prava nalaže se neovisno o prirodi upravnog postupka koji vodi do donošenja pojedinačne mjere, čak i ako primjenjivi propis to ne predviđa (vidjeti u tom smislu presudu od 3. srpnja 2019., PT/EIB, T‑573/16, EU:T:2019:481, t. 265. (neobjavljena)).
49 U tom pogledu Komisija tvrdi da je, s obzirom na to da se radilo o tome da tijelo za sklapanje ugovora donosi odluku kao odgovor na zahtjev zainteresirane osobe, u ovom slučaju kao odgovor na zahtjev za priznanje profesionalnog uzroka bolesti, tužitelj bio dužan dostaviti tijelu za sklapanje ugovora sve relevantne informacije kako bi dokazao da su pretpostavke predviđene primjenjivim propisom bile ispunjene, a osobito, kao što se to predviđa člankom 16. stavkom 1. Pravila o osiguranju, elemente koji omogućuju stajalište da je taj zahtjev bio podnesen u razumnom roku nakon početka bolesti odnosno datuma prvog medicinskog utvrđenja bolesti.
50 Kao prvo, valja utvrditi da se takva iznimka uopće ne nalazi u tekstu članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje te da je treba odbiti kao očito neosnovanu. Kao što je to istaknuto u točkama 44. i 48. ove presude, pravo na saslušanje ima opću primjenu. To je osobito slučaj kada uprava namjerava donijeti odluku kao odgovor na zahtjev koji je podnijela osoba na vlastitu inicijativu.
51 Kao drugo, valja podsjetiti da članak 16. Pravila o osiguranju određuje da uprava provodi istragu kako bi prikupila sve elemente na temelju kojih se može utvrditi priroda bolesti, njezin profesionalni uzrok kao i okolnosti u kojima je nastala. Kao što to proizlazi iz te odredbe, tijelo za sklapanje ugovora ne donosi odluku samo na temelju informacija koje podnosi podnositelj zahtjeva. Usto, člankom 20. stavkom 1. tih pravila predviđa se da prije donošenja odluke na temelju članka 18. tih pravila tijelo za sklapanje ugovora dostavlja osiguraniku ili njegovim pravnim sljednicima nacrt odluke zajedno s nalazima jednog liječnika ili više njih, koje je odredila institucija.
52 U ovom slučaju valja utvrditi da je pobijana odluka, s obzirom na to da je njome zbog nepravodobnosti odbačen zahtjev za priznanje profesionalnog uzroka bolesti, utjecala na tužiteljicu jednako nepovoljno kao odluka o odbijanju takvog zahtjeva zbog neosnovanosti. Stoga, suprotno onomu što je tijelo za sklapanje ugovora tvrdilo u odluci o odbijanju žalbe i Komisija u odgovoru na tužbu, takva odluka o nedopuštenosti nije se mogla donijeti a da se prethodno nije poštovalo tužiteljevo pravo na saslušanje, zajamčeno člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje.
53 Komisija također tvrdi da je tužiteljica mogla podnijeti žalbu protiv odluke tijela za sklapanje ugovora, tako da je činjenično i pravno mogla istaknuti svoja prava podnoseći tijelu za sklapanje ugovora argumente kojima se opravdava poštovanje razumnog roka u kojem je podnesen zahtjev za priznanje profesionalne bolesti.
54 Međutim, u tom pogledu valja podsjetiti da bi se prihvaćanjem takvog argumenta, kao što je to Službenički sud već presudio, oduzeo sadržaj temeljnom pravu na saslušanje iz članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje s obzirom na to da sam sadržaj tog prava podrazumijeva da je zainteresirana osoba imala mogućnost utjecati na postupak odlučivanja o kojem je riječ, u ovom slučaju već u fazi donošenja prvotne odluke, odnosno pobijane odluke, a ne samo prilikom podnošenja žalbe na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju (vidjeti presudu od 5. veljače 2016., GV/ESVD, F‑137/14, EU:F:2016:14, t. 79. i navedenu sudsku praksu).
55 Kao što to proizlazi iz sudske prakse, postojanje povrede prava na saslušanje mora biti procijenjeno osobito s obzirom na pravna pravila kojima se uređuje predmetno područje (presuda od 9. veljače 2017., M., C‑560/14, EU:C:2017:101, t. 33.).
56 Što se tiče odluka o priznanju uzroka profesionalne bolesti, članak 18. Pravila o osiguranju zahtijeva da ih donosi tijelo za sklapanje ugovora u skladu s postupkom predviđenim člankom 20. istih pravila, osobito na temelju nalaza jednog liječnika ili više njih, koje su odredile institucije. Također, člankom 20. stavkom 1. Pravila o osiguranju predviđa se da prije donošenja odluke na temelju članka 18. tijelo za sklapanje ugovora dostavlja osiguraniku ili njegovim pravnim sljednicima nacrt odluke zajedno s nalazima jednog liječnika ili više njih, koje je odredila institucija.
57 Iz tih odredbi proizlazi da je njihov cilj povjeriti medicinskim stručnjacima konačnu ocjenu svih medicinskih pitanja. U ovom je slučaju tijelo za sklapanje ugovora smatralo da je prije donošenja odluke o nedopuštenosti bilo nužno zatražiti mišljenje osobe B kako bi se moglo ocijeniti je li postojao medicinski razlog koji opravdava nepravodobnost zahtjeva za priznanje profesionalnog uzroka bolesti. Tijelo za sklapanje ugovora je uostalom navelo da je zaključak osobe B bio razlog za odluku o nedopuštenosti zahtjeva. Prije donošenja pobijane odluke tijelo za sklapanje ugovora nije tužiteljici dostavilo ni nacrt odluke ni zaključke liječnika kojeg je odredilo tijelo za sklapanje ugovora kao ni, konkretno, zaključak osobe B o nepravodobnosti zahtjeva za priznanje profesionalnog uzroka bolesti. Naime, tek je na zahtjev tužiteljice nekoliko dokumenata iz liječničke dokumentacije poslano osobi A, njezinu psihijatru, krajem listopada 2018., odnosno nakon pobijane odluke od 1. kolovoza 2018.
58 Naposljetku, Komisija tvrdi da prema pravu Unije povreda prava obrane, osobito prava na saslušanje, dovodi do poništenja odluke donesene nakon provedenog predmetnog upravnog postupka samo ako bi taj postupak mogao imati drukčiji ishod da nije postojala ta nepravilnost. Komisija naglašava da se u ovom slučaju argumenti koje je tužiteljica iznijela već nalaze u njezinoj medicinskoj dokumentaciji i da su bili poznati upravnom tijelu u okviru drugih upravnih postupaka koje je tužiteljica pokrenula i koji su navedeni u točkama 3. do 7. ove presude.
59 U tom pogledu valja utvrditi da prema ustaljenoj sudskoj praksi povreda prava na saslušanje dovodi do poništenja odluke donesene nakon provedenog predmetnog upravnog postupka samo ako bi taj postupak mogao imati drukčiji ishod da nije postojala ta nepravilnost (presuda od 10. siječnja 2019., RY/Komisija, T‑160/17, EU:T:2019:1, t. 51.).
60 Međutim, u okolnostima ovog slučaja, u kojem tužiteljica čak nije znala ni da je od savjetodavnog liječnika zatraženo i dobiveno liječničko mišljenje, utvrđenje da bi tijelo za sklapanje ugovora nužno donijelo istovjetnu odluku da je tužiteljici bilo omogućeno da učinkovito iznese svoje stajalište tijekom upravnog postupka bilo bi jednako oduzimanju sadržaja temeljnom pravu na saslušanje, utvrđenom u članku 41. stavku 2. točki (a) Povelje, s obzirom na to da sam sadržaj tog prava podrazumijeva da zainteresirana osoba može utjecati na predmetni postupak odlučivanja (vidjeti presudu od 10. siječnja 2019., RY/Komisija, T‑160/17, EU:T:2019:1, t. 56. i navedenu sudsku praksu).
61 Naime, prema mišljenju tužiteljice, poštovanje njezina prava na saslušanje omogućilo bi joj da konkretnije objasni posljedice svoje bolesti i druge okolnosti koje su je mogle spriječiti da ranije podnese zahtjev, ostavljajući je potpuno fizički i mentalno iscrpljenom, kao što to ističe u tužbi. Ona naglašava da se mogla sama izjasniti o razlozima zbog kojih zahtjev za priznanje profesionalnog uzroka bolesti nije bio podnesen u ranijoj fazi.
62 Iz tih elemenata proizlazi da tužiteljica nije bila obaviještena o predviđenoj odluci uprave i da nije bila saslušana kako bi mogla iznijeti argumente s ciljem obrane svoje situacije, u ovom slučaju u stadiju donošenja prvotne odluke, odnosno pobijane odluke, a ne samo prilikom podnošenja žalbe na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju.
63 Iz prethodno iznesenog proizlazi da treba prihvatiti prvi dio trećeg tužbenog razloga koji se temelji na povredi prava na saslušanje zajamčenog člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje. Stoga pobijanu odluku treba poništiti, pri čemu nije potrebno ispitati drugi dio trećeg tužbenog razloga koji je tužiteljica istaknula i koji se temelji na obvezi obrazlaganja, kao ni prva dva tužbena razloga.
Troškovi
64 U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
65 Budući da Komisija nije uspjela u postupku, treba joj naložiti snošenje troškova sukladno tužiteljevom zahtjevu.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (osmo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Poništava se Odluka Ureda Europske komisije za upravljanje individualnim materijalnim pravima i njihovu isplatu (PMO) od 1. kolovoza 2018. kojom je zahtjev osobe UE za priznanje profesionalne bolesti, na temelju članka 73. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije, odbačen kao nedopušten.
2. Komisiji se nalaže snošenje troškova.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 23. rujna 2020.
Potpisi