MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

ATHANASIOSA RANTOSA

od 9. prosinca 2021.(1)

Predmet C‑377/20

Servizio Elettrico Nazionale SpA,

ENEL SpA,

ENEL Energia SpA

protiv

Autorità Garante della Concorrenza e del Mercato,

uz sudjelovanje

Eni Gas e Luce SpA,

Eni SpA,

Axpo Italia SpA,

Gala SpA,

E.Ja SpA,

Green Network SpA,

Associazione Italiana di Grossisti di Energia e Trader – AIGET,

Ass.ne Codici – Centro per i Diritti del Cittadino,

Associazione Energia Libera,

Metaenergia SpA

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Consiglio di Stato (Državno vijeće, Italija))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Tržišno natjecanje – Vladajući položaj – Zlouporaba – Članak 102. UFEU‑a – Otvorenost tržišta prodaje električne energije za tržišno natjecanje – Upotreba poslovno osjetljivih informacija u okviru grupe poduzetnika u vladajućem položaju – Pripisivanje postupanja društva kćeri društvu majci”

I.      Uvod

1.        U ovom zahtjevu za prethodnu odluku postavlja se velik broj pitanja o tumačenju i primjeni članka 102. UFEU‑a u području zloporabnih istiskujućih djelovanja vladajućeg poduzeća.

2.        U ovom predmetu, ponašanje u glavnom postupku koje je ispitala Autorità Garante della Concorrenza e del Mercato (u daljnjem tekstu: AGCM°)(2) ima za pozadinu otvaranje tržišta opskrbu energijom u Italiji i ima oblik navodne složene strategije zlouporabe koju su primjenjivala tri društva grupe ENEL (povijesni operator), a koja u biti ima za cilj učiniti težim ulazak konkurenata na liberalizirano tržište. Konkretnije, ta se strategija sastoji od diskriminirajuće upotrebe podataka korisnika sustava s većom zaštitom cijena, koji su prije liberalizacije bili dostupni voditelju tog tržišta, jednom od društava grupe ENEL, tj. Servizio Elettrico Nazionale SpA (u daljnjem tekstu: SEN). Postavljeni cilj bio je upotrijebiti te podatke za postavljanje komercijalnih ponuda klijenteli tog tržišta kako bi se ta klijentela prenijela u okvir grupe ENEL, tj. od SEN‑a prema društvu kćeri aktivne grupe na slobodnom tržištu, tj. Enel Energia SpA (u daljnjem tekstu: EE). To je dopustilo izbjegavanje masovnog napuštanja te klijentele prema trećim pružateljima, u perspektivi suzbijanja tog zaštićenog tržišta.

3.        U tom kontekstu sud koji je uputio zahtjev poziva Sud da precizira određene aspekte pojma „zlouporaba” u smislu članka 102. UFEU‑a:

–        elemente koji čine zlouporabu koji omogućuju određivanje „granice” između djelovanja koja proizlaze iz takozvanog „standardnog” i onih koja proizlaze iz „narušenog” tržišnog natjecanja;

–        na više filozofskom planu, interese koje štiti članak 102. UFEU‑a, kako bi se odredili dokazi koji se moraju uzeti u obzir u ocjeni postojanja zlouporabe;

–        dopuštenost relevantnosti dokaza koje su ex post iznijela dominantna poduzeća kojima se dokazuje nepostojanje stvarnih učinaka navodno zlouporabnog ponašanja, kako bi se osporila mogućnost tog ponašanja da proizvede učinke ograničavanja tržišnog natjecanja; i

–        relevantnost ograničavajuće namjere tržišnog natjecanja u ocjeni zlouporabnosti postupanja.

4.        Iako postojeća sudska praksa daje polazne točke za davanje korisnih odgovora na ta pitanja, ovaj predmet ima obilježja zbog kojih postoji poseban interes.

5.        Kao prvo, predmetno postupanje sud koji je uputio zahtjev pravilno opisuje kao „atipično” jer postupanje iz članka 102. UFEU‑a i nije vrsta postupanja koja je sustavno bila predmet analiziranja u nacionalnoj praksi odlučivanja ili onoj Europske komisije. U tom pogledu primjećujem da su sudovi Unije imali prilike primijeniti članak 102. UFEU‑a u okviru liberaliziranih tržišta kako bi se osigurao pravičan pristup novim poduzećima liberaliziranog tržišta. Međutim ti se predmeti uglavnom odnose na istiskujuće djelovanje u pogledu cijena koje je povijesni operator proveo u okviru predmeta u vezi s mrežnim industrijama(3). Stoga ovaj predmet daje Sudu priliku da se pozabavi širom problematikom primjene članka 102. UFEU‑a na liberalizirana tržišta, tj. kad zlouporaba proizlazi iz konkurentske prednosti koju je povijesni operator legitimno „naslijedio” od svojeg bivšeg zakonitog monopola, poput predodžbe žiga i ugleda te klijentele(4).

6.        Nadalje, ovaj će predmet Sudu omogućiti da kristalizira svoju nedavnu sudsku praksu u presudama TeliaSonera(5), Post Danmark I i II(6), Intel(7), Generics (UK)(8) i Deutsche Telekom II, u kojima je Sud pokazao da je spreman usvojiti manje formalan pristup ocjeni zloporabnosti postupanja, na temelju ispitivanja učinaka i uzimajući u obzir pravna obilježja predmetnog postupanja i gospodarski kontekst u kojem se ono odvija. Konkretnije, ovaj predmet Sudu daje priliku da precizira mogu li se određena načela koja proizlaze iz te nedavne sudske prakse o cjenovnim istiskujućim djelovanjima i osobito kriterij „jednako učinkovitog konkurenta” primijeniti u okviru necjenovnih istiskujućih djelovanja, kao u glavnom postupku.

7.        Naposljetku, predmet ima osobiti interes jer ulazi u okvir vrste postupanja koje je povezano sa zlouporabom baza podataka, što je danas vrlo važan pokazatelj snage na određenim tržištima, čak i izvan okvira digitalne ekonomije. Dana objašnjenja stoga će možda biti korisna u budućnosti za ocjenjivanje postupanja povezanih s upotrebom podataka s obzirom na članak 102. UFEU‑a.

II.    Glavni postupak, prethodna pitanja i postupak pred Sudom

8.        Ovaj se predmet odnosi na proces postupne liberalizacije tržišta za maloprodajnu opskrbu električnom energijom u Italiji.

9.        Kao prvo, otvaranje tog tržišta obilježila je razlika između, s jedne strane, takozvanih „povlaštenih” kupaca koji na slobodnom tržištu mogu odabrati opskrbljivača različitog od svojeg teritorijalno nadležnog distributera i, s druge strane, takozvanih „vezanih” kupaca koje čine pojedinci i mala poduzeća na koje se, s obzirom na to da se smatra da oni ne mogu pregovarati o energentima uz potpuno poznavanje činjenica ili pregovaračku prednost, primjenjuje uređen sustav, odnosno „servizio di maggior tutela” (usluga s većom zaštitom cijena), to jest zaštićeno tržište koje podliježe nadzoru nacionalnog tijela nadležnog za uređenje sektora u pogledu utvrđivanja uvjeta prodaje.

10.      Kao drugo, „vezanim” se kupcima postupno omogućilo da sudjeluju na slobodnom tržištu. Talijanski zakonodavac predvidio je konačan prijelaz sa zaštićenog na slobodno tržište, u kojem će potonji kupci moći slobodno izabrati ponudu koju smatraju najprikladnijom svojim potrebama i na koju se ne primjenjuje nikakva zaštita, te je utvrdio datum od kojeg više neće biti dostupne posebne zaštite u pogledu cijena. Nakon nekoliko odgoda datum prijelaza utvrđen je na 1. siječnja 2021. za mala i srednja poduzeća te na 1. siječnja 2022. za kućanstva.

11.      U tom je kontekstu ENEL, vertikalno integrirano poduzeće koje drži monopol u proizvodnji električne energije u Italiji te se bavi njezinom opskrbom, podvrgnut postupku razdvajanja (unbundling) kako bi se zajamčili transparentni i nediskriminirajući uvjeti pristupa ključnim infrastrukturama za proizvodnju i distribuciju. Nakon tog postupka različite faze postupka distribucije dodijeljene su različitim poduzetnicima, odnosno društvu E‑Distribuzione, koncesionaru usluge distribucije, društvu EE, opskrbljivaču električnom energijom na slobodnom tržištu, i društvu SEN, pružatelju, među ostalim, „usluge s većom zaštitom cijena”, među kojima je društvo E‑Distribuzione koncesionar usluge distribucije.

12.      Ovaj se spor temelji na pritužbi koju je Associazione Italiana di Grossisti di Energia e Trader (talijansko udruženje veletrgovaca i trgovaca električnom energijom (u daljnjem tekstu: AIGET)) podnijelo AGCM‑u te prijavama potrošača pojedinaca kojima se upozorava na to da se operatori koji zbog pripadnosti grupi ENEL raspolažu poslovno osjetljivim informacijama tim podacima nezakonito koriste. Stoga je AGCM 4. svibnja 2017. pokrenuo istragu protiv društava ENEL, SEN i EE kako bi provjerio čine li zajednička postupanja predmetnih društava povredu članka 102. UFEU‑a.

13.      Na kraju te istrage donesena je odluka od 20. prosinca 2018. (u daljnjem tekstu: sporna odluka) kojom je AGCM utvrdio da su društva SEN i EE, pod koordinacijom društva majke ENEL, kriva za to što su od siječnja 2012. do svibnja 2017. na tržištima prodaje električne energije kućanstvima i poslovnim korisnicima priključenima na niskonaponsku mrežu u područjima u kojima je grupa ENEL upravljala djelatnošću distribucije (u daljnjem tekstu: predmetno tržište) zlouporabila vladajući položaj, čime su povrijedila članak 102. UFEU‑a. Posljedično, AGCM je prethodno navedenim društvima solidarno izrekao novčanu kaznu u iznosu od 93 084 790,50 eura.

14.      Postupanje koje se stavlja na teret sastojalo se od primjene strategije istiskivanja na predmetnom tržištu kako bi SEN‑ovi klijenti (operator zaštićenog tržišta) „prešli” k EE‑u (djeluje na slobodnom tržištu). Konkretno, cilj grupe ENEL bio je izbjeći skupni odlazak SEN‑ovih korisnika k trećim opskrbljivačima s obzirom na najavljeno ukidanje (stanje koje se još nije dogodilo) zaštićenog tržišta, koje je, u skladu s pravilima o kojima se raspravljalo u nacrtima zakona od 2015., moglo značiti preraspodjelu tih korisnika „prodajom na dražbi”.

15.      U tu je svrhu, prema AGCM‑ovu mišljenju, kao prvo, SEN prikupio privole svojih kupaca na zaštićenom tržištu na primanje poslovnih ponuda na slobodnom tržištu „na diskriminirajući način” koji se sastoji od toga da se ta privola tražila odvojeno, s jedne strane, za društva grupe ENEL i, s druge strane, za treća društva. Kupci čija se privola tražila na taj su način obično, s jedne strane, davali privolu u korist društava grupe ENEL jer ih se zapravo navelo da smatraju da je davanje takve privole potrebno i korisno za upravljanje ugovornim odnosom s njihovim opskrbljivačem i, s druge strane, uskraćivali privolu u korist drugih operatora. SEN je tako količinski ograničio broj osobnih podataka dostupnih operatorima koji su konkurirali EE‑u na slobodnom tržištu s obzirom na to da je broj privola na primanje poslovnih ponuda i od konkurentnih operatora činio samo 30 % svih dobivenih privola. Imena kupaca na zaštićenom tržištu koji su prihvatili primati poslovne ponude unesena su na posebne popise (u daljnjem tekstu: SEN‑ovi popisi).

16.      Kao drugo, strategija istiskivanja materijalizirala se tako što se EE koristio SEN‑ovim popisima kako bi zaštićenim klijentima poslao poslovne ponude (odnosno ponudu „I dalje s tobom”) radi njihova prelaska sa zaštićenog tržišta na slobodno tržište. Time je ENEL preko SEN‑a svojem društvu kćeri EE prenio SEN‑ove popise pod uvjetima koji nisu bili dostupni konkurentima. Prema AGCM‑ovu mišljenju, ti su SEN‑ovi popisi imali „nezamjenjivu stratešku vrijednost” zbog informacija koje se drugdje nisu mogle pronaći, odnosno pripadnosti korisnika „usluzi s većom zaštitom cijena”, a koje su EE‑u omogućile slanje ponuda usmjerenih isključivo na tu kategoriju kupaca. Usto, upotreba navedenih SEN‑ovih popisa imala je „mogući ograničavajući učinak” jer je EE‑u omogućila da svojim konkurentima uskrati velik dio (veći od 40 %) „sporne potražnje” kupaca koji su prelazili sa zaštićenog tržišta na slobodno tržište.

17.      Društva grupe ENEL podnijela su prvostupanjskom sudu Tribunale amministrativo regionale per il Lazio (Okružni upravni sud za Lacij, Italija) zasebne tužbe protiv sporne odluke.

18.      Presudama od 17. listopada 2019. taj je sud, iako je utvrdio postojanje zlouporabe vladajućeg položaja, djelomično prihvatio tužbe koje su podnijeli EE i SEN u pogledu trajanja navodne zlouporabe i kriterija upotrijebljenih za izračun novčane kazne. AGCM je u okviru izvršavanja tih presuda smanjio novčanu kaznu na 27 529 786,46 eura. Suprotno tomu, navedeni sud u cijelosti je odbio tužbu koju je podnio ENEL te je također potvrdio izrečenu kaznu.

19.      Ta su tri društva odvojeno podnijela žalbe protiv tih presuda sudu koji je uputio zahtjev Consiglio di Stato (Državno vijeće, Italija) radi poništenja odluka kojima se izriču novčane kazne ili, podredno, novog smanjenja novčane kazne.

20.      U potporu svojoj žalbi žalitelji su tvrdili, među ostalim, kao prvo, da ne postoji dokaz o njihovoj zlouporabi i (potencijalnoj) sposobnosti njihova postupanja da dovede do protutržišnih učinaka istiskivanja.

21.      Najprije, običan unos imena kupca na popis za telemarketing radi promicanja usluga društava kćeri ne predstavlja zlouporabu jer ne podrazumijeva nikakvo preuzimanje obveze u pogledu opskrbe i ne sprečava kupca u pojavljivanju na drugim popisima, u primanju komercijalnih poruka ni odabiru ili promjeni opskrbljivača u bilo kojem trenutku, uključujući u nekoliko navrata.

22.      Nadalje, prema mišljenju žalitelja, upotreba SEN‑ovih popisa nije mogla omogućiti brz skupni prijelaz SEN‑ovih kupaca k EE‑u. Naime, između ožujka i svibnja 2017., odnosno u samo dva mjeseca koja su prošla od početka ponude „I dalje s tobom” do zatvaranja telefonske prodaje (teleselling outbound), EE je stekao, na temelju upotrebe SEN‑ovih popisa, samo 478 kupaca, odnosno 0,002 % korisnika „usluge s većom zaštitom cijena” i 0,001 % svih korisnika električne energije. Osim toga, AGCM nije ispitao gospodarske dokaze koje su podnijeli žalitelji, a kojima se dokazuje da utvrđena postupanja nisu dovela niti su mogla dovesti do ograničavajućih učinaka na tržišno natjecanje. U tom su pogledu pozitivni rezultati koje je EE zabilježio u pogledu stjecanja kupaca na temelju „usluge s većom zaštitom cijena” postignuti zbog dvaju sasvim zakonitih čimbenika kojima se može pružiti alternativno i uvjerljivije objašnjenje od onog koje zagovara AGCM, odnosno, s jedne strane, zbog toga što su na slobodnom tržištu bila uspješnija društva grupe ENEL kojoj pripada njihov teritorijalno nadležni opskrbljivač i, s druge strane, zbog privlačnosti marke ENEL.

23.      Konačno, SEN‑ovi popisi nisu bili ni strateški ni nezamjenjivi s obzirom na to da su na tržištu bili dostupni slični i potpuniji popisi kupaca „usluge s većom zaštitom cijena” od SEN‑ovih popisa, i to po manje opterećujućim cijenama.

24.      Kao drugo, ENEL je osporavao to što je AGCM primijenio običnu pretpostavku na kojoj se temelji njegova odgovornost kao društva majke. U tom pogledu tvrdi da je od 2014. došlo do dubinskog organizacijskog restrukturiranja grupe ENEL slijedom kojeg su decentralizirani postupci odlučivanja. U tom izmijenjenom organizacijskom kontekstu funkcija društva majke bila je samo promicati sinergiju i najbolje prakse među raznim operativnim društvima te ono više nije imalo nadležnost za odlučivanje.

25.      Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, koji je spojio te tri tužbe, nema dvojbe da se grupa ENEL nalazi u vladajućem položaju na dotičnom tržištu. Suprotno tomu, pojam „zlouporaba”, osobito u pogledu „atipične” zlouporabe kao što je ona u glavnom postupku kojom se nastojao spriječiti rast ili diversifikacija ponude konkurenata, dovodi do pitanja u pogledu tumačenja jer se, s jedne strane, u članku 102. UFEU‑a ne navode iscrpni parametri za definiciju i jer, s druge strane, nije relevantna tradicionalna razlika između zlouporabe u smislu iskorištavanja i zlouporabe u smislu istiskivanja.

26.      Naime, kako bi utvrdio zlouporabu vladajućeg položaja, sud koji je uputio zahtjev želi znati, među ostalim, u kojoj mjeri valja uzeti u obzir strategiju grupe ENEL kojom se, kao što to proizlazi iz dokumenata koje je prikupio AGCM, nastojao spriječiti odlazak SEN‑ovih kupaca konkurentima ili činjenicu da su sama postupanja te grupe zakonita u dijelu u kojem su SEN‑ovi popisi dobiveni zakonito. Sud koji je uputio zahtjev pita se i je li dovoljno da predmetno postupanje može isključiti konkurente s relevantnog tržišta s obzirom na to da je navedena grupa tijekom istrage podnijela gospodarske studije kojima se nastoji dokazati da njezino postupanje nije imalo konkretne učinke istiskivanja. Konačno, zlouporaba vladajućeg položaja grupe poduzetnika predstavlja problem u pogledu pitanja treba li podnijeti dokaz o aktivnoj koordinaciji među različitim društvima koja djeluju u okviru grupe ili je pripadnost toj grupi dovoljna za utvrđivanje sudjelovanja u zlouporabi, čak i ako je riječ o poduzetniku iz grupe koji nije provodio zlouporabu.

27.      U tom je kontekstu, s obzirom na to da je imao dvojbe u pogledu tumačenja članka 102. UFEU‑a, Consiglio di Stato (Državno vijeće) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedećih pet prethodnih pitanja:

„1.      Mogu li postupanja koja predstavljaju zlouporabu vladajućeg položaja biti u potpunosti zakonita i može li ih se smatrati ‚zlouporabom’ samo zbog (mogućeg) ograničavajućeg učinka nastalog na mjerodavnom tržištu, […] ili moraju biti obilježena određenim elementom nezakonitosti, koji se sastoji od pribjegavanja ‚metodama (ili sredstvima) koja nisu’ ‚standardna’? U potonjem slučaju, na temelju kojih kriterija se može utvrditi granica između ‚standardnog’ i ‚narušenog’ tržišnog natjecanja?

2.      Je li svrha zlouporabe ostvarenje najveće moguće dobrobiti za potrošače, pri čemu sud mora odvagnuti je li ona smanjena (ili bi mogla biti smanjena), ili je cilj kažnjavanja povrede tržišnog natjecanja zadržavanje postojeće kompetitivne strukture na tržištu, radi izbjegavanja grupacija gospodarske moći koje se svakako smatraju štetnima za zajednicu?

3.      Može li u slučaju zlouporabe vladajućeg položaja, koja se sastojala od pokušaja sprečavanja zadržavanja postojeće razine tržišnog natjecanja ili njegova razvoja, poduzetniku u vladajućem položaju biti dopušteno da dokaže da, unatoč hipotetskoj mogućnosti ograničavajućeg učinka, postupanje u stvarnosti ne predstavlja povredu? Treba li, u slučaju potvrdnog odgovora, radi ocjene postojanja atipične zlouporabe radi isključivanja konkurenata s tržišta, članak 102. UFEU‑a tumačiti na način da se smatra da [t]ijelo za zaštitu tržišnog natjecanja ima obvezu točno ispitati ekonomske analize, koje je predočila jedna od stranaka, konkretne mogućnosti postupanja koje je predmet istrage, usmjerenog prema isključivanju njezinih konkurenata s tržišta?

4.      Treba li zloporabu vladajućeg položaja ocjenjivati samo na temelju njezinih (čak i potencijalnih) učinaka na tržište, bez ikakvog povezivanja sa subjektivnim motivima počinitelja ili pak dokazivanje namjere ograničavanja predstavlja parametar koji se (čak i isključivo) može upotrijebiti za ocjenu nepoštenog postupanja poduzetnika u vladajućem položaju ili se pak takvim dokazivanjem subjektivnog elementa samo prebacuje teret dokaza na poduzetnika u vladajućem položaju (koji bi u tom slučaju imao obvezu osigurati dokaz da nije došlo do učinka isključivanja)?

5.      Je li uz pretpostavku vladajućeg položaja koji se odnosi na više poduzetnika koji pripadaju istoj grupaciji društava, pripadnost toj grupaciji dovoljna za pretpostavku da su poduzetnici kod kojih nije došlo do zlouporabe također sudjelovali u povredi, tako da bi [t]ijelu za nadzor tržišnog natjecanja bilo dovoljno dokazati postojanje paralelnog namjernog usklađenog djelovanja, čak i bez dogovora poduzetnika koji djeluju u okviru grupe u vladajućem položaju? Ili ipak treba (kao što je to slučaj kod zabrane sporazumâ) predočiti dokaz, čak i neizravan, konkretne situacije koordiniranja i podređenosti raznih poduzetnika iz grupacije u vladajućem položaju, konkretno za dokazivanje umiješanosti matičnog društva?”

28.      Pisana očitovanja Sudu podnijeli su, s jedne strane, SEN, EE i ENEL te, s druge strane, AGCM, koji su žalitelji odnosno druga stranka u glavnom postupku, AIGET i Green Network SpA., intervenijenti iz glavnog postupka, talijanska i norveška vlada te Europska komisija. SEN, EE i norveška vlada u svojim su se očitovanjima usredotočili na prvo, drugo, treće i četvrto pitanje, dok je ENEL ispitao samo peto pitanje.

29.      Uz iznimku ENEL‑a, sve su te stranke usto iznijele očitovanja na raspravi održanoj 9. rujna 2021. Njemačka vlada i Nadzorno tijelo Europskog udruženja za slobodnu trgovinu (EFTA), koji nisu podnijeli pisana očitovanja, također su na toj raspravi iznijeli svoje argumente.

III. Analiza

A.      Prvo prethodno pitanje

30.      Svojim prvim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita može li se u „potpunosti zakonita” praksa izvan prava tržišnog natjecanja koju provodi poduzetnik u vladajućem položaju kvalificirati kao „zlouporaba” u smislu članka 102. UFEU‑a samo zbog njezina (mogućeg) ograničavajućeg učinka ili i to postupanje treba biti obilježeno određenim elementom „objektivne nezakonitosti”, koji se sastoji od pribjegavanja sredstvima koja nisu ona koja uređuju „standardno tržišno natjecanje”. U potonjem se slučaju od Suda traži da navede kriterije na temelju kojih se utvrđuje konkretna granica između „standardnog” i „narušenog” tržišnog natjecanja(9).

31.      To prethodno pitanje zapravo sadržava četiri dijela, koja su intrinzično povezana, ali koja ću radi jednostavnosti ispitati pojedinačno u redoslijedu kojim su postavljena:

–        prvim se dijelom nastoji odrediti relevantnost zakonitosti postupanja s obzirom na grane prava različite od prava tržišnog natjecanja kad je riječ o njegovoj kvalifikaciji kao zlouporabe u smislu članka 102. UFEU‑a,

–        drugim se dijelom nastoji provjeriti može li se postupanje kvalificirati kao zlouporaba samo zbog toga što proizvodi moguće ograničavajuće učinke,

–        trećim se dijelom nastoji odrediti treba li to postupanje, da bi ga se takvim kvalificiralo, usto biti obilježeno dodatnim elementom nezakonitosti, odnosno pribjegavanjem metodama ili sredstvima tržišnog natjecanja različitima od onih mjerodavnih za „normalno tržišno natjecanje”, i

–        četvrtim se dijelom nastoje razlikovati prakse koje predstavljaju zlouporabu u smislu članka 102. UFEU‑a jer se sastoje od pribjegavanja sredstvima koja nisu ona koja proizlaze iz „standardnog tržišnog natjecanja” od praksi koje ni u kojem slučaju ne dovode do takve zlouporabe.

1.      Prvi dio

32.      Prvim dijelom sud koji je uputio zahtjev pita može li se za potrebe članka 102. UFEU‑a zlouporaba vladajućeg položaja utvrditi uz prisutnost zakonitog postupanja s obzirom na grane prava različite od prava tržišnog natjecanja.

33.      To se pitanje temelji na utvrđenju suda koji je uputio zahtjev da je način dobivanja suglasnosti za SEN‑ove popise nesporno bio zakonit na planu građanskog prava jer nije podnesena nijedna pritužba u pogledu navodne povrede posebnih pravila koja uređuju obradu osobnih podataka ili jer je te popise EE stekao po tržišnoj cijeni.

34.      Najprije podsjećam na to da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je pojam „zlouporaba” u smislu članka 102. UFEU‑a „objektivan pojam koji se odnosi na postupanje poduzetnika u vladajućem položaju koje, na tržištu na kojem je razina tržišnog natjecanja već oslabljena upravo zbog prisutnosti tog poduzetnika, korištenjem sredstvima različitima od sredstava mjerodavnih za normalno tržišno natjecanje proizvoda ili usluga na temelju transakcija gospodarskih subjekata, narušava održavanje razine tržišnog natjecanja koja još postoji na tržištu ili razvoj tog tržišnog natjecanja”(10).

35.      Iz toga slijedi da se pojam „zlouporabe” temelji na objektivnoj ocjeni njegove sposobnosti postupanja kojim se ograničava tržišno natjecanje, pri čemu nije odlučujuća pravna kvalifikacija tog postupanja u drugim granama prava.

36.      Stoga je Sud presudio da „nezakonitost zlouporabe s obzirom na članak [102. UFEU‑a] nije povezana s eventualnom usklađenošću s drugim pravnim pravilima s obzirom na to da se zlouporaba vladajućeg položaja u većini slučajeva sastoji od postupanja koja su inače zakonita s obzirom na grane prava različite od prava tržišnog natjecanja”(11).

37.      Naime, kad bi se samo prakse koje su istodobno objektivno ograničavajuće za tržišno natjecanje i pravno nezakonite smatrale zlouporabom u smislu te odredbe, to bi značilo da se postupanje, iako je potencijalno štetno za tržišno natjecanje, samo zbog svoje zakonitosti ne bi moglo kazniti na temelju članka 102. UFEU‑a. Međutim, takav rezultat značio bi da se zlouporaba vladajućeg položaja praktički možda nikad ne bi mogla otkriti, čime bi se ugrozio cilj te odredbe kojim se nastoji uspostaviti sustav kojim se osigurava nenarušavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu. Suprotno tomu, postupanje koje nije u skladu s pravnim pravilima određenog sektora ne čini nužno zlouporabu koju provodi poduzetnik u vladajućem položaju ako ono ne može čak ni potencijalno nanijeti štetu tržišnom natjecanju(12).

38.      Iz toga slijedi da u ovom slučaju zakonitost stjecanja suglasnosti za SEN‑ove popise s obzirom na pravila građanskog prava ne mogu isključiti kvalifikaciju zlouporabnog postupanja u smislu članka 102. UFEU‑a. Međutim, na sudu koji je uputio zahtjev jest da ispita je li, s obzirom osobito na regulatorni okvir kojim se uređuje obrada osobnih podataka, način stjecanja suglasnosti mogao biti „diskriminatoran”, kao što to tvrdi AGCM(13). U tom smislu primjenjivi poseban pravni okvir (i sukladnost s njime) može biti relevantna činjenična okolnost u okviru ukupne ocjene zlouporabnosti postupanja(14).

2.      Drugi dio

39.      Drugim dijelom sud koji je uputio zahtjev pita se može li se postupanje kvalificirati kao zlouporaba samo zbog (mogućeg) ograničavajućeg učinka nastalog na mjerodavnom tržištu.

40.      U tom pogledu podsjećam na to da pojam „zlouporaba”, opisan gore, podrazumijeva da se člankom 102. UFEU‑a sankcionira postupanje koje narušava održavanje razine tržišnog natjecanja na tržištu ili razvoj tog tržišnog natjecanja(15). Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi, na temelju članka 102. UFEU‑a, na poduzetniku u vladajućem položaju osobita je odgovornost da svojim postupanjem ne ugrozi djelotvorno i nenarušeno tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu(16).

41.      Konkretnije, u okviru istiskujućih djelovanja, kao što je ono o kojem je riječ u glavnom postupku(17), Sud je opetovano presudio, s jedne strane, da zlouporabno postupanje pretpostavlja da je ono moglo ograničiti tržišno natjecanje i konkretno proizvesti učinke istiskivanja koji se stavljaju na teret(18), pri čemu se ta ocjena mora dati s obzirom na sve relevantne činjenične okolnosti navedenog postupanja(19). S druge strane, za potrebe utvrđivanja nedopuštenosti neke prakse njezin protutržišni učinak ne smije biti samo hipotetičan(20) i stoga mora postojati, ali taj učinak ne mora nužno biti konkretan, već je dovoljno pokazivanje potencijalnog protutržišnog učinka koji omogućava istiskivanje konkurenata koji su barem jednako toliko učinkoviti kao i poduzetnik koji se nalazi u vladajućem položaju(21).

42.      Iz toga slijedi da je mogućnost proizvodnje (mogućeg) ograničavajućeg učinka na relevantnom tržištu, kao što je protutržišni učinak istiskivanja, bitni element za kvalifikaciju postupanja kao zlouporabe.

43.      Međutim, u tom pogledu valja istaknuti da učinak istiskivanja ne nanosi nužno štetu tržišnom natjecanju i stoga nije uvijek „ograničavajući na referentnom tržištu”. Naime, sama činjenica da određena postupanja mogu istisnuti konkurenta ne znači da je tržište manje konkurentno ni a fortiori da ta postupanja predstavljaju zlouporabu u smislu članka 102. UFEU‑a. Stoga treba praviti razliku između rizika istiskivanja i rizika protutržišnog istiskivanja, pri čemu samo potonje istiskivanje može biti sankcionirano na temelju članka 102. UFEU‑a(22).

44.      Naime, kao što je to Sud objasnio u presudi Intel, „cilj članka 102. UFEU‑a nipošto nije spriječiti poduzetnika da vlastitim zaslugama osvoji vladajući položaj na tržištu. Cilj te odredbe nije ni osigurati da konkurenti koji su manje učinkoviti od poduzetnika u vladajućem položaju ostanu na tržištu […]. Prema tome, svaki učinak istiskivanja ne narušava nužno tržišno natjecanje. Tržišno natjecanje prema zaslugama po definiciji može dovesti do nestanka s tržišta ili do marginalizacije konkurenata koji su manje učinkoviti i stoga manje zanimljivi potrošačima, osobito u pogledu cijena, izbora, kvalitete ili inovacije”(23). Stoga, poduzetnik i dalje može dokazati da je njegovo djelovanje, iako proizvodi učinak istiskivanja, ipak objektivno (gospodarski) opravdano na temelju svih okolnosti slučaja(24) ili da učinci mogu imati protutežu, odnosno mogu ih nadmašiti pogodnosti u pogledu učinkovitosti od koje koristi imaju i potrošači(25). Takvo odvagivanje povoljnih i nepovoljnih učinaka za tržišno natjecanje osporavane prakse može se izvršiti samo nakon analize mogućnosti istiskivanja u najmanju ruku jednako učinkovitih konkurenata, svojstvene predmetnoj praksi(26).

45.      Stoga je pretpostavka na kojoj se temelji rasuđivanje Suda da, kad bi se svako postupanje koje ima (stvarni ili mogući) učinak istiskivanja automatski kvalificiralo kao protutržišno i stoga kao zlouporaba u smislu članka 102. UFEU‑a, ta bi odredba predstavljala sredstvo za zaštitu manje sposobnih i manje učinkovitih poduzetnika te ni na koji način ne bi štitila najzaslužnije poduzetnike koji mogu služiti kao poticaj konkurentnosti tržišta.

46.      S obzirom na prethodnu analizu, da bi se postupanje, poput prakse istiskivanja, smatralo zlouporabom u smislu članka 102. UFEU‑a, mora biti protutržišno na način da može proizvesti (stvarni ili mogući) ograničavajući učinak na referentnom tržištu. Međutim, kako bi se ocijenila protutržišna narav tog postupanja, valja utvrditi je li poduzetnik u vladajućem položaju pribjegao sredstvima različitima od onih mjerodavnih za „normalno” tržišno natjecanje. Upravo je ta ocjena predmet trećeg i četvrtog dijela.

3.      Treći dio

47.      Trećim dijelom sud koji je uputio zahtjev postavlja metodološko pitanje, tj. odnosi li se nužnost dokazivanja da je poduzetnik u vladajućem položaju pribjegao sredstvima različitima od onih mjerodavnih za „normalno” tržišno natjecanje na „dodatni element nezakonitosti” u odnosu na dokazivanje protutržišnog učinka istiskivanja, tako da „sposobnost ograničavanja tržišnog natjecanja” i „pribjegavanje sredstvima različitima od onih mjerodavnih za normalno tržišno natjecanje” čine različite zahtjeve koji trebaju biti ispunjeni kako bi se utvrdilo postojanje zlouporabe.

48.      U tom pogledu utvrđujem da se stajališta stranaka glavnog postupka, vlada i Komisije razlikuju(27). Međutim, uvjeren sam da pitanje je li poduzetnik u vladajućem položaju pribjegao sredstvima različitima od onih mjerodavnih za „normalno” tržišno natjecanje nije zahtjev koji treba ocijeniti odvojeno od ograničavajućeg učinka postupanja.

49.      Naime, kao što to proizlazi iz točke 44. ovog mišljenja, analiza postupanja poduzetnika ima ključnu ulogu u kvalifikaciji učinaka kao protutržišnih. Stoga su ta dva elementa dio jedne te iste analize. Konkretnije, kako bi se procijenilo je li učinak istiskivanja (stvarno ili moguće) ograničavajući za tržišno natjecanje, valja ispitati i jesu li sredstva obuhvaćena „normalnim” tržišnim natjecanjem. Isto tako, kako bi se otkrilo jesu li sredstva obuhvaćena takvim tržišnim natjecanjem, djelovanja trebaju imati sposobnost istiskivanja, odnosno proizvoditi (stvarne ili moguće) učinke istiskivanja na tom tržištu. Naime, „protutržišno” obilježje ne može se ispitivati odvojeno od učinaka tog postupanja. Ta su dva zahtjeva stoga suštinski povezana te ih treba ocijeniti s obzirom na sve relevantne činjenične okolnosti navedenog postupanja(28).

50.      Iz toga se može zaključiti da su sposobnost prakse da proizvede protutržišni učinak i pribjegavanje sredstvima koja ne ulaze u normalno tržišno natjecanje zahtjevi koji su dio istog ispitivanja koje se sastoji od utvrđivanja predstavlja li navedeno djelovanje zlouporabu.

51.      U ovom slučaju, iz činjeničnih elemenata sadržanih u odluci kojom se upućuje zahtjev proizlazi da AGCM smatra da je dotično postupanje grupe ENEL proizvelo ograničavajući učinak na tržišno natjecanje jer se strategija koju su uspostavili žalitelji imala za cilj, u biti, spriječiti ili otežati ulazak EE‑ovih konkurenata na slobodno tržište. S obzirom na prethodnu analizu, na sudu koji je uputio zahtjev jest da provjeri je li postupanje koje je navodno materijaliziralo tu strategiju moglo, barem potencijalno, proizvesti učinke istiskivanja EE‑ovih konkurenata i ocijeni je li taj učinak istiskivanja mogao naštetiti tržišnom natjecanju, utvrđivanjem je li to postupanje obuhvaćeno „normalnim” tržišnim natjecanjem.

4.      Četvrti dio

52.      Četvrtim dijeom sud koji je uputio zahtjev u biti traži od Suda da odredi granicu između djelovanja mjerodavnih za „normalno” tržišno natjecanje i djelovanja koja nisu mjerodavna za normalno tržišno natjecanje. To se pitanje stoga odnosi na srž onoga što čini zlouporabu u smislu članka 102. UFEU‑a i ima za cilj utvrditi ulazi li dotično postupanje u takvu zlouporabu.

53.      Najprije valja pojasniti da sud koji je uputio zahtjev pri upućivanju na „normalno tržišno natjecanje” upotrebljava izraz koji opetovano upotrebljava Sud(29). Međutim, želim navesti da pridjevu „normalno” valja pridati isto značenje koje imaju drugi izrazi koji su upotrijebljeni kako bi se opisalo to tržišno natjecanje, a to su, među ostalim, „pošteno tržišno natjecanje”(30), „tržišno natjecanje koje se temelji na učinkovitosti”(31) i „tržišno natjecanje na temelju zasluga”(32), za koji predlažem da se upotrebljava ubuduće(33). Ta brojnost formula otkriva objektivnu poteškoću u definiranju onog što čini zlouporabu. Naime, nije ni lako ni intuitivno osmisliti pravna pravila na temelju kojih je moguće jasno razlikovati postupanje koje je štetno za tržišno natjecanje i stoga zlouporabno. Ta je složenost neizbježno povezana s objektivnom poteškoćom prethodnog razlikovanja ponašanja koje proizlazi iz agresivnog, ali legitimnog tržišnog natjecanja od protutržišnog ponašanja(34).

54.      Zakonodavac Unije, koji je nedvojbeno svjestan te poteškoće, uključio je u članak 102. UFEU‑a popis zlouporaba koji nije iscrpan i ne obuhvaća sve zlouporabe vladajućeg položaja koje su zabranjene pravom Unije(35) i tako omogućuje prilagodbu primjene te odredbe na različite poslovne prakse u vremenu. Prema tome, praksa koju je sud koji je uputio zahtjev opisao kao „atipičnu”, kao u glavnom postupku, koja se ne povezuje s praksom nabrojenom u članku 102. UFEU‑a, može činiti zlouporabu. Naime, budući da se analiza provodi na temelju konkurentskih učinaka, a ne o obliku postupanja, tijelo za tržišno natjecanje mora provesti strogu provjeru svih relevantnih činjenica, bez pribjegavanja ikakvoj presumpciji(36) i „tipičnost” ili „atipičnost” stoga nije odlučujuća.

55.      Budući da pojam „tržišno natjecanje na temelju zasluga” nije povezan s nekim preciznim oblikom praksi, on ostaje apstraktan i ne može se definirati na način da bi na temelju njega unaprijed bilo moguće utvrditi je li neko postupanje mjerodavno za „tržišno natjecanje na temelju zasluga”. Naime, Sud je isključio pojam „zlouporaba sama po sebi” (per se), odnosno postojanje suštinskih zlouporaba, neovisno o njihovu protutržišnom učinku(37). Stoga izraz „tržišno natjecanje na temelju zasluga” odražava gospodarski ideal u skladu s trenutačnim nastojanjem prava tržišnog natjecanja Unije da se daje prednost analizi protutržišnih učinaka predmetnog postupanja (effects‑based approach), a ne njegova oblika (form‑based approach)(38).

56.      Iz toga slijedi da je pitanje obuhvaća li istiskujuće djelovanje sredstva koja su u skladu s tržišnim natjecanjem na temelju zasluga usko povezano s činjeničnim, pravnim i gospodarskim kontekstom te prakse. Naime, materijalno područje primjene posebne odgovornosti koju ima poduzetnik u vladajućem položaju mora se ocijeniti s obzirom na posebne okolnosti svakog slučaja(39).

57.      Unatoč apstraktnosti pojma „tržišno natjecanje na temelju zasluga”, iz sudske prakse Suda mogu se izdvojiti zajednički elementi. Ne dovodeći u pitanje ocjenu postupanja u glavnom postupku koje je na sudu koji je uputio zahtjev, smatram da sljedeći elementi mogu biti korisni.

58.      Kao prvo, „tržišno natjecanje na temelju zasluga” treba tumačiti u uskoj povezanosti s načelom, koje je također konsolidirano u sudskoj praksi Suda, prema kojem poduzetnik u vladajućem položaju snosi „posebnu odgovornost” za to da svojim postupanjem ne ugrozi djelotvorno i nenarušeno tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu(40). Međutim, ta „posebna odgovornost” ne može poduzetniku koji se nalazi u vladajućem položaju oduzeti pravo da uzima u obzir vlastite poslovne interese(41). U tom smislu upućivanje na „sredstva različita od onih na kojima se temelji tržišno natjecanje prema zaslugama” služi tomu da se pojasni sadržaj te „posebne odgovornosti” koju ima poduzetnik u vladajućem položaju, kojom se određuje dopušteni diskrecijski prostor.

59.      Logična je posljedica te „posebne odgovornosti” da se postupanje koje je prihvatljivo za poduzetnika koji nije u vladajućem položaju može kvalificirati kao zlouporaba ako ga provodi poduzetnik u vladajućem položaju zbog učinka njegova postupanja na relevantnom tržištu. Naime, općenito primjenjivana praksa ili poslovne aktivnosti koje obično pridonose poboljšanju proizvodnje ili distribuciji proizvoda i koje imaju pozitivan učinak na tržišno natjecanje mogu ograničiti to tržišno natjecanje ako ih provodi poduzetnik u vladajućem položaju(42).

60.      U tom pogledu, u ovom slučaju, ističem da se „posebna odgovornost” primjenjuje na sva vladajuća poduzeća, uključujući povijesne operatore koji su prethodno bili nositelji monopola, poput ENEL‑a, ili koji imaju obvezu javne službe, poput SEN‑a. Naime, kao što je to naveo Sud, „utvrđenje postojanja vladajućeg položaja ne znači samo po sebi nikakav prigovor u odnosu na dotično poduzeće, nego samo znači da je na njemu, neovisno o uzrocima takvog položaja, posebna odgovornost da svojim postupanjem ne ugrožava učinkovito i neiskrivljeno tržišno natjecanje na zajedničkom tržištu”(43). Prema tome, u okviru liberalizacije tržišta grupa ENEL mora poštovati članak 102. UFEU‑a i osobito zahtjev „posebne odgovornosti” na isti način kao i druga poduzeća.

61.      Kao drugo, kao što to proizlazi iz točke 55. ovog mišljenja, oblik ili vrsta postupanja koje provodi poduzetnik u vladajućem položaju nisu sami po sebi odlučujući. Važno je znati nastoji li se postupanjem ograničiti tržišno natjecanje ili ono može imati takav učinak(44). Međutim, postupanje koje očito odstupa od uobičajenih praksi na tržištu može se smatrati relevantnim činjeničnim elementom za potrebe ocjene zlouporabne prirode (primjerice na istoj osnovi kao i postojanje dokaza o namjeri(45)).

62.      Kao treće, valja napomenuti, pri čemu se ne teži iscrpnosti, da postupanja koja nisu obuhvaćena pojmom „tržišnog natjecanja na temelju zasluga” obično obilježava činjenica da se ne temelje na očitim gospodarskim(46) ili objektivnim(47) razlozima. Primjerom tržišnog natjecanja na temelju zasluga stoga se smatraju postupanja kojima se smanjuju troškovi poduzetnika u vladajućem položaju i pritom povećava učinkovitost na neki drugi način, a čiji je učinak povećanje izbora potrošača na način da se na tržište stavljaju novi proizvodi ili povećava količina ili kvaliteta onih koji se već nude na tržištu. Suprotno tomu, ako postupanje ne odgovara nijednom opravdanju, osim onom da se konkurentima nanese šteta, ono nije nužno mjerodavno za tržišno natjecanje na temelju zasluga(48).

63.      Kao četvrto, valja istaknuti da se „tržišno natjecanje na temelju zasluga” u okviru primjene članka 102. UFEU‑a na prakse istiskivanja odnosi, općenito, na situaciju tržišnog natjecanja od koje potrošači imaju koristi zbog nižih cijena, bolje kvalitete i šireg izbora novih ili boljih proizvoda i usluga(49).

64.      Međutim, u ovom slučaju sami cilj liberalizacije tržišta energijom odnosi se na otvaranje tog tržišta tržišnom natjecanju upravo kako bi se postigli korisni učinci postupka tržišnog natjecanja za potrošače, bez obzira na to odnosi li se to na razinu cijena, kvalitetu ili izbor nuđenih usluga. Prema tome, u okviru takvog postupka, djelovanja povijesnog operatora ne smiju biti takva da sprečavaju ili otežavaju ulazak konkurenata na tržište koji moraju moći djelovati ravnopravno na slobodnom tržištu. Naime, Sud je naveo da se sustav neiskrivljenog tržišnog natjecanja može zajamčiti samo ako je osigurana jednakost prilika između različitih gospodarskih subjekata(50).

65.      U tom kontekstu postavlja se pitanje može li grupa ENEL, koja je imala monopol na klijentelu zaštićenog tržišta, legitimno željeti zadržati tu klijentelu unutar grupe, unatoč postupku liberalizacije tog tržišta. Čini mi se da na to pitanje valja odgovoriti potvrdno.

66.      Naime, kao što je to navedeno u točki 44. ovog mišljenja, članak 102. UFEU‑a ni na koji način nema za cilj spriječiti poduzeće da osvoji ili zadrži, svojim vlastitim zaslugama, vladajući položaj na tržištu. Iz toga slijedi da čak i povijesni operatori, ako su podvrgnuti slobodnom tržišnom natjecanju, moraju težiti optimiziranju svoje dobiti osobito zadržavanjem svoje klijentele. Naime, osvajanje klijentele bitan je element normalnog funkcioniranja tržišnog natjecanja. Stoga, grupa ENEL u svakom je slučaju ovlaštena, odnosno od nje se to i očekuje, uspostaviti prakse kojima je cilj poboljšavanje svojih proizvoda i usluga kako bi ostala konkurentna i zadržala svoju klijentelu. Stoga mi se čini posve sukladnim s normalnim tržišnim natjecanjem da vladajuće poduzeće, poput ENEL‑a, želi zadržati svoju klijentelu, čak i u okviru liberalizacije. Prema tome, uspostava „strategije” za zadržavanje klijentele ne može sama za sebe činiti zlouporabu u smislu članka 102. UFEU‑a.

67.      U tom kontekstu čini mi se da prikupljanje podataka u okviru odnosa s klijentelom ostaje u načelu posve „normalno” iskorištavanje u uobičajenom tržišnom postupku. Međutim, u okviru takvog iskorištavanja, upravo zato što je vladajući, ENEL ima „posebnu odgovornost” pribjeći praksama tržišnog natjecanja koja se temelji na zaslugama koje ne uzrokuju podjelu tržišta. Stoga, ENEL ne smije pribjeći praksama koje, iskorištavanjem prednosti koje proizlaze iz zakonitog monopola, mogu proizvesti učinke istiskivanja za nove konkurente koji se smatraju jednako učinkovitima kao i on(51).

68.      S obzirom na to treba, prema mojem mišljenju, ocijeniti, kao peto, sposobnost konkurenata da imitiraju postupanja vladajućeg poduzeća. Ta je ocjena relevantna za utvrđivanje ulazi li dotična praksa u tržišno natjecanje na temelju zasluga i stoga njezinu ograničavajuću narav za tržišno natjecanje.

69.      Naime, prema mojem mišljenju, sudska praksa Suda potvrđuje da prakse istiskivanja vladajućeg poduzeća koje mogu replicirati jednako učinkoviti konkurenti u načelu nisu postupanja koja mogu dovesti do protutržišnog istiskivanja i stoga ulaze u tržišno natjecanje na temelju zasluga(52).

70.      S jedne strane, u okviru praksi istiskivanja u pogledu cijena – poput popusta zbog vjernosti, praksi nižih cijena u obliku selektivnih cijena i predatorskih cijena kao i kompresije marži(53) – takva mogućnost repliciranja ocjenjuje se, općenito, ali ne nužno, testom „jednako učinkovitog konkurenta” (u daljnjem tekstu: test JUK)(54). Pojedinosti tog testa razlikuju se ovisno o vrsti dotične prakse, ali zajednička zamisao je ispitati je li cjenovna praksa ekonomski razumna za konkurenta vladajućeg poduzeća, uzimajući kao referentni element, u načelu i prvenstveno, njegov odnos cijene/troškova(55). Drugim riječima, tim se testom utvrđuje može li to postupanje reproducirati jednako učinkoviti konkurent stavljajući vladajuće poduzeće na mjesto jednako učinkovitog konkurenta kako bi se provjerilo bi li ono pretrpjelo učinke istiskivanja od dotične prakse. Taj je test sukladan općem načelu pravne sigurnosti jer vladajućem poduzeću omogućuje prethodnu ocjenu zakonitosti postupanja na temelju vlastitih troškova(56).

71.      S druge strane, što se tiče praksi istiskivanja koje se ne odnose na cijene – poput odbijanja isporuke – čini se da sudska praksa potvrđuje relevantnost kriterija mogućnosti repliciranja jer izbor vladajućeg poduzeća da si zadrži vlastitu mrežu distribucije ne čini odbijanje isporuke koje je u suprotnosti s člankom 102. UFEU‑a ako je konkurentu moguće stvoriti drugu mrežu za distribuciju usporedive dimenzije. Drugim riječima, ne postoji zlouporaba ako ulazne stavke koje odbija vladajuće poduzeće mogu duplicirati jednako učinkoviti konkurenti kupujući ih od drugih isporučitelja ili sami ih razvijajući(57). Također, u okviru povezanih i grupiranih prodaja (tying and mixed bundling), element reprodukcije proizvoda ima osobitu važnost za utvrđivanje postojanja stvarnog ili mogućeg protutržišnog istiskivanja(58).

72.      U ovom slučaju postupanje u glavnom postupku, prema mišljenju AGCM‑a, ne odnosi se na cjenovnu praksu, nego na složenu nezakonitu praksu koju obilježava iskorištavanje podataka kojima je grupa ENEL imala pristup zahvaljujući svojem prethodnom zakonitom monopolu. Stoga se čini da ta praksa nema veze s teorijom cjenovnog istiskivanja i da, zbog zakonitog monopola, konkurenti nisu objektivno mogli, prije liberalizacije tržišta, reproducirati strategiju koja se pripisuje žaliteljima. Iz toga slijedi da test JUK zasigurno nije najprikladniji kriterij za ocjenu sposobnosti jednako učinkovitih konkurenata da imitiraju postupanje vladajućeg poduzeća.

73.      Međutim, logika na kojoj se temelji test JUK, kojim se u biti želi procijeniti je li vladajuće poduzeće moglo predvidjeti, na temelju podataka koji su mu poznati, je li konkurent mogao, unatoč dotičnom postupanju, ekonomski razumno djelovati ostajući konkurentan na tržištu, prema mojem mišljenju, ostaje i dalje relevantna. Stoga, test modeliran na logici tog testa trebao bi provjeriti jesu li, na temelju informacija za koje se presumira da ih je znalo vladajuće poduzeće, konkurenti mogli imati pristup, na ekonomski razuman način, popisima koji su prema svojoj korisnosti usporedivi sa SEN‑ovim popisima. Taj se pristup poklapa i s važnošću koji se pridaje kriteriju mogućnosti repliciranja u okviru necjenovnih praksi istiskivanja.

74.      Stoga smatram da objektivna nemogućnost konkurenata da točno reproduciraju istu strategiju ENEL‑a ne sprečava ispitivanje stvarne sposobnosti jednako učinkovitih konkurenata da repliciraju, ekonomski razumno i u prihvatljivim rokovima, prakse vladajućeg poduzeća, primjerice, upotrebom popisa koji su nesporno bili dostupni na tržištu i koji su sadržavali podatke slične onima na SEN‑ovim popisima. Smatram da to ispitivanje može biti pokazatelj stvarne sposobnosti postupanja grupe ENEL da proizvede protutržišne učinke istiskivanja i, prema tome, njezine sukladnosti s tržišnim natjecanjem na temelj zasluga.

75.      U okviru takvog ispitivanja, koje mora obaviti sud koji je uputio zahtjev, sljedeći elementi imaju osobitu relevantnost.

76.      Kao prvo, valjat će ocijeniti, s određenim odmakom, važnost koju SEN‑ovi popisi imaju s gledišta tržišnog natjecanja. U tom pogledu ističem da pristup podacima o klijenteli čini definitivan interes u okviru postupka liberalizacije, kako na apstraktnom planu, koji omogućuje bolje poznavanje tržišta, tako i na konkretnom planu, koji omogućuje „hvatanje” te klijentele ponudama prije ostalih isporučitelja. Međutim, važnost tih podataka mora također biti nijansirana jer se ne smije izgubiti iz vida da mogućnost kontaktiranja klijenta kako bi mu se, prema potrebi, dala ponuda, ne znači nužno „hvatanje” te klijentele jer, s jedne strane, ta klijentela neće nužno prihvatiti te ponude(59) i, s druge strane, ništa ne sprečava te klijente da prihvate ponude drugih isporučitelja u naknadnoj fazi, osobito ako prvi ugovor ne obvezuje te klijente na određeno razdoblje. Međutim, podsjećam na to da protutržišni učinci moraju imati uzročnu vezu s dotičnom praksom jer moraju biti pripisivi vladajućem poduzeću i ne smiju biti samo hipotetski(60).

77.      Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev morat će neizbježno pojasniti jesu li SEN‑ovi popisi bili stvarno stavljeni na raspolaganje konkurentima na diskriminatoran način, kako na razini prakse tako i na razini cijena, što bi u biti bila praksa davanja prednosti EE‑u. U tom kontekstu čini mi se relevantnim ispitati je li zahtjev za suglasnost SEN podnio na nediskriminatoran i transparentan način u pogledu konkretnih posljedica, osobito s gledišta zadržavanja postojećeg odnosa isporuke i mogućnosti dobivanja ponuda za isporuku od EE‑ovih konkurenata. Takva utvrđena diskriminacija mogla bi potkrijepiti stajalište AGCM‑a da ENEL‑ovo ponašanje nije bilo u skladu s tržišnim natjecanjem na temelju zasluga jer nije osigurana jednakost prilika između različitih gospodarskih subjekata(61).

78.      Kao treće, smatram da će, neovisno o analizi diskriminatorne naravi postupanja, sud koji je uputio zahtjev također morati ocijeniti mogućnost repliciranja SEN‑ovih popisa. Iako, doduše, točan sadržaj tih popisa EE‑ovi konkurenti ne mogu reproducirati jer su ti popisi sastavljeni u okviru zadaće javne službe SEN‑a, iz spisa predmeta proizlazi da su popisi sličnog sadržaja bili također dostupni na talijanskom tržištu jer se veliki broj poduzeća posvećuje profesionalnom sastavljanju popisa za telemarketing. Međutim, ako se utvrdi postojanje takvih alternativnih popisa, oni bi EE‑ovim konkurentima stvarno omogućili davanje ponuda isporuke energije na ciljani način klijenteli zaštićenog tržišta. U takvom slučaju smatram da će sud koji je uputio zahtjev morati usporediti alternativne popise sa SEN‑ovima, u pogledu njihove dostupnosti, cijene, sadržaja i zemljopisnog opsega, kako bi ocijenio je li konkurent, makar bio znatno manje ekonomske snage nego grupa ENEL, zbog pristupa takvim popisima stvarno bio sposoban, na ekonomski razuman način, biti učinkoviti konkurent EE‑u u odnosu na isti dio sporne klijentele zaštićenog tržišta.

79.      Ako sud koji je uputio zahtjev ocijeni da su ti alternativni popisi mogli dati iste mogućnosti kao SEN‑ovi popisi, polazeći od pretpostavke da je ENEL morao znati kako za postojanje tako i za sadržaj tih alternativnih popisa, čini mi se da bi mogao zaključiti da je eventualni rizik istiskivanja s relevantnog tržišta postojao ne zbog postupanja ENEL‑a, nego zbog nemarnosti njegovih konkurenata koji nisu djelovali u skladu s logikom tržišnog natjecanja kako bi pridobili klijentelu zaštićenog tržišta. Drugim riječima, SEN‑ovi popisi nisu bili prikladni kako bi grupi ENEL dali znatnu tržišnu prednost koju navodi AGCM zbog njihove mogućnost repliciranja. U takvom slučaju, mogućnost dotičnog postupanja da ograniči tržišno natjecanje ne može se dokazati, tako da postupanje u glavnom postupku ulazi u tržišno natjecanje na temelju zasluga.

80.      Nasuprot tomu, ako iz analize suda koji je uputio zahtjev proizađe da je mogućnost poslovnog iskorištavanja tih alternativnih popisa bila mala i da su jedino SEN‑ovi popisi omogućavali, primjerice, izravno utvrđivanje pripadanja klijenta zaštićenom tržištu, učinak (mogućeg) istiskivanja teretio je primarno ENEL, koji je, ako se ocijeni da je djelovao diskriminatorno i netransparentno, stvarno djelovao na način koji ne ulazi u tržišno natjecanje na temelju zasluga. Usto valja istaknuti da činjenica da konkurenti mogu „ograničiti ili zaobići” učinke postupanja ENEL‑a pristupom alternativnim popisima ne isključuje to da je, s obzirom na tržišnu snagu ENEL‑a, dotično postupanje ipak moglo imati protutržišne učinke. Drugim riječima, činjenica da postoje alternative zasigurno je relevantna, ali sama za sebe nije odlučujuća.

81.      S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da se na prvo pitanje odgovori da se praksa koju provodi poduzetnik u vladajućem položaju, neovisno o njezinoj zakonitosti s obzirom na grane prava različite od prava tržišnog natjecanja, ne može kvalificirati kao zlouporaba u smislu članka 102. UFEU‑a samo zbog njezine mogućnosti stvaranja učinka istiskivanja na relevantnom tržištu jer se to postupanje ne smije poistovjetiti s ograničavajućim učinkom na tržišno natjecanje, osim ako se ne dokaže da je taj poduzetnik pribjegao sredstvima različitima od onih mjerodavnih za tržišno natjecanje na temelju zasluga. U načelu, praksa istiskivanja koju konkurenti mogu replicirati na ekonomski razuman način ne čini postupanje koje može dovesti do protutržišnog istiskivanja i stoga ulazi u tržišno natjecanje na temelju zasluga.

B.      Drugo prethodno pitanje

82.      Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti traži od Suda da pojasni nastoji li se člankom 102. UFEU‑a zaštititi potrošače ili pak konkurentsku strukturu na tržištu i da, ovisno o danom odgovoru, odredi predmet dokaza koji se zahtijeva da bi se istiskujuće djelovanje kvalificiralo kao zlouporaba.

1.      Dopuštenost

83.      AIGET osporava dopuštenost tog pitanja na temelju dviju osnova. S jedne strane, odgovor očito proizlazi iz ustaljene sudske prakse Suda. S druge strane, to pitanje nije relevantno za rješavanje spora jer je predmetno postupanje utjecalo na strukturu tržišta, odnosno konkurentne isporučitelje, i na potrošače, odnosno kupce na zaštićenom tržištu kojima je onemogućen izbor usluga koje se pružaju na slobodnom tržištu.

84.      Prema mojem mišljenju, te prigovore treba odbiti, pod uvjetom da ih Sud odluči izričito ispitati iako nije podnesen službeni zahtjev za utvrđivanje nedopuštenosti drugog prethodnog pitanja.

85.      Naime, s jedne strane, valja podsjetiti na to da, čak i uz postojanje sudske prakse koja rješava predmetno pravno pitanje, nacionalni sudovi imaju potpunu slobodu obratiti se Sudu kada to smatraju svrsishodnim(62). Okolnost da je Sud ranije već tumačio članak 102. UFEU‑a ne čini sama po sebi nedopuštenima pitanja postavljena u ovom predmetu. Osim toga, sud koji je uputio zahtjev tvrdi da odgovor nije očit jer je Komisija dala različita tumačenja: ona smatra da se člankom 102. UFEU‑a nastoji što više povećati dobrobit potrošača(63), dok se, prema mišljenju Suda, tim člankom nastoji očuvati struktura tržišnog natjecanja, neovisno o šteti nanesenoj potrošačima(64).

86.      S druge strane, što se tiče relevantnosti pitanja, valja podsjetiti na to da je isključivo na nacionalnom sudu da ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost postavljenih pitanja(65). Sud koji je uputio zahtjev opravdava nužnost drugog pitanja time što u biti objašnjava da odgovor koji treba dati na to pitanje određuje predmet dokaza koji se zahtijeva(66). Stoga je, prema mojem mišljenju, navedeno pitanje u izravnom odnosu s predmetom glavnog postupka i nije hipotetsko.

2.      Meritum

87.      Drugo prethodno pitanje sadržava dva dijela:

–        prvim se dijelom nastoji odrediti interes zaštićen člankom 102. UFEU‑a time što se predviđaju dva moguća rješenja, predstavljena kao alternativni ciljevi, odnosno „što veća zaštita potrošača” ili „zadržavanje konkurentske strukture na tržištu” i

–        drugim se dijelom nastoje izvesti zaključci u dokaznom smislu o odnosu između tih dvaju ciljeva članka 102. UFEU‑a.

a)      Prvi dio

88.      Prije ispitivanja merituma prvog dijela valja navesti nekoliko uvodnih napomena.

89.      Najprije valja utvrditi da se u ovom slučaju pitanje postavlja u kontekstu istiskujućeg djelovanja kojim se osobito nastoji isključiti konkurente s relevantnog tržišta, a ne u kontekstu praksi iskorištavanja kao što je, među ostalim, nametanje nepravednih kupovnih ili prodajnih cijena ili drugih nepravednih trgovinskih uvjeta u smislu članka 102. točke (a) UFEU‑a(67). Naime, iako potonje prakse podrazumijevaju izravnu štetu za dobrobit potrošača (primjerice primjenom previsokih cijena), njima se obično ne mijenja struktura tržišta(68).

90.      Nadalje, valja podsjetiti na to da je članak 102. UFEU‑a izraz općeg cilja djelovanja Unije navedenog u članku 3. stavku 1. točki (b) UFEU‑a, odnosno utvrđivanja pravila o tržišnom natjecanju potrebnih za funkcioniranje unutarnjeg tržišta(69). Na taj se cilj podsjeća u Protokolu (br. 27) o unutarnjem tržištu i tržišnom natjecanju, koji je priložen UEU‑u i UFEU‑u i koji je, na temelju članka 51. UEU‑a, njihov sastavni dio.

91.      U tom se kontekstu nalaze dva cilja koja navodi sud koji je uputio zahtjev, odnosno zaštita potrošača i zaštita konkurentske strukture na tržištu.

92.      Kad je riječ o prvom cilju, Sud je naveo da je članak 102. UFEU‑a dio brojnih pravila o tržišnom natjecanju čiji je cilj upravo izbjeći da se tržišno natjecanje narušava na štetu općeg interesa, pojedinačnih poduzetnika i potrošača, čime se pridonosi dobrobiti u Uniji(70). Dobrobit potrošača stoga je nesporno dio ciljeva koji se nastoje postići tom odredbom. Naime, Sud je izričito priznao cilj Ugovora kojim se potrošača nastoji zaštititi nenarušenim tržišnim natjecanjem(71). Konkretno, interesi potrošača izričito su, osim toga, navedeni u članku 102. točki (b) UFEU‑a u vezi s praksama s kojima se povezuje zlouporabno istiskujuće djelovanje, odnosno „ograničivanj[e] proizvodnje, tržištâ ili tehničkog razvoja na štetu potrošača” (moje isticanje).

93.      Što se tiče drugog cilja, valja podsjetiti na to da je u prvim presudama Sud u području zlouporabe vladajućeg položaja jasno navedeno da su učinci na „strukturu tržišta” srž članka 102. UFEU‑a. Primjerice, Sud je u presudi Hoffmann‑La Roche naveo da se zlouporaba „odnosi na postupanja poduzetnika u vladajućem položaju koja mogu utjecati na strukturu tržišta na kojem je upravo zbog prisutnosti predmetnog poduzetnika razina tržišnog natjecanja već oslabljena […]”(72). Taj je pojam, na koji je nedvojbeno utjecao tadašnji ordoliberalizam, prvotno zamišljen kao sinonim jamstva „gospodarske slobode”. U tom smislu navedeni pojam može obuhvaćati i cilj „zaštite konkurenata” koji su dio tog tržišta. Međutim, iz sad već ustaljene sudske prakse proizlazi da se članak 102. UFEU‑a ne odnosi, ili više ne odnosi, na zaštitu konkurenata u odnosu na poduzetnika u vladajućem položaju. Naime, nakon revizije politike tržišnog natjecanja u području zlouporabe koju je Komisija provela tijekom 2005.(73), Sud je priznao da se člankom 102. UFEU‑a ne zabranjuje poduzetniku da vlastitim zaslugama zauzme vladajući položaj na tržištu i da se njime stoga ne nastoji ni osigurati da konkurenti koji su manje učinkoviti od poduzetnika u vladajućem položaju ostanu na tržištu(74). Taj je pristup potvrđen u presudi Intel, u kojoj je Sud pojasnio da „[t]ržišno natjecanje prema zaslugama […] može dovesti do nestanka s tržišta ili do marginalizacije konkurenata koji su manje učinkoviti”(75). Čini se da je poimanje prema kojem se članak 102. UFEU‑a ne odnosi prije svega na zaštitu konkurenata (koji nisu toliko učinkoviti), s kojim se, osim toga, slaže i Komisija(76), sad dio stečevine prava tržišnog natjecanja Unije.

94.      Upravo s obzirom na ta utvrđenja valja ocijeniti odnos između tih dvaju ciljeva te može li očuvanje konkurentske strukture tržišnog natjecanja činiti cilj koji je autonoman i stoga alternativan zaštiti dobrobiti potrošača, kao što to predlaže sud koji je uputio zahtjev.

95.      Prema mojem mišljenju, na to pitanje valja odgovoriti niječno.

96.      Kao prvo, utvrđujem da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, člankom 102. UFEU‑a, kao i člankom 101. UFEU‑a(77), nisu obuhvaćene samo prakse koje potrošačima mogu uzrokovati izravnu štetu, nego i one koje im uzrokuju neizravnu štetu ugrožavanjem strukture djelotvornog tržišnog natjecanja(78). Sud je time, prema mojem mišljenju, stvorio nerazdvojivu vezu između tih dvaju ciljeva. Naime, očuvanje strukture djelotvornog tržišnog natjecanja suštinski je povezano s krajnjim ciljem, odnosno zaštitom potrošača(79). U tom je smislu krajnji cilj tih pravila, kojima se nastoji osigurati nenarušavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu, povećati dobrobit potrošača. Logički stoga nema razloga za to da se štiti konkurentno tržište in abstracto ako ne postoji nikakav (stvarni ili mogući) rizik od toga da se nanese šteta potrošačima.

97.      Kao drugo, podsjećam na to da je prema novijoj sudskoj praksi Suda šteta nanesena potrošačima neophodni element za provedbu članka 102. UFEU‑a. Naime, Sud je u sastavu velikog vijeća u presudi Post Danmark I podsjetio na to da se taj članak odnosi na postupanja poduzetnika u vladajućem položaju „koja imaju za učinak sprečavanje, na štetu potrošača, pribjegavanjem sredstvima različitima od onih mjerodavnih za normalno tržišno natjecanje, zadržavanja postojećeg tržišnog natjecanja na tržištu […]”(80). Isto tako, Sud je, i dalje u sastavu velikog vijeća, u presudi Intel potvrdio taj pristup te je istaknuo neophodnost zaštite potrošačâ u primjeni pravila o zlouporabi vladajućeg položaja. Naime, podsjetio je na to da „[t]ržišno natjecanje prema zaslugama […] može dovesti do nestanka s tržišta ili do marginalizacije konkurenata koji su manje učinkoviti i stoga manje zanimljivi potrošačima, osobito u pogledu cijena, izbora, kvalitete ili inovacije”(81). Iz toga zaključujem da je dobrobit potrošača krajnji cilj koji opravdava intervenciju prava tržišnog natjecanja u području istiskujućeg djelovanja.

98.      Kao treće, ključna uloga zaštite potrošača proizlazi i iz činjenice da je, u dijelu u kojem se člankom 102. UFEU‑a ne propisuje odstupanje jednako onomu koje je utvrđeno u članku 101. stavku 3. UFEU‑a, Sud utvrdio da povećanje učinkovitosti također može neutralizirati štetnost zlouporabe ako se prednosti prenose na potrošače. Naime, poduzetnik u vladajućem položaju može opravdati postupanja koja bi mogla biti obuhvaćena zabranom iz članka 102. UFEU‑a na način da dokaže, među ostalim, da „učinak istiskivanja do kojeg dovodi može imati protutežu, odnosno mogu ga nadmašiti pogodnosti u pogledu učinkovitosti od koje koristi imaju i potrošači”(82).

99.      Kao četvrto, čini se da je to prevlast zaštite „dobrobiti potrošača” dosljedno Komisijinoj praksi odlučivanja u okviru koje zaštita potrošača predstavlja lajtmotiv svake intervencije članka 102. UFEU‑a(83) i prava tržišnog natjecanja općenito(84).

100. Na temelju te analize odnosa između dvaju ciljeva zaključujem da se člankom 102. UFEU‑a u kontekstu zlouporabnog istiskujućeg djelovanja nastoji u konačnici što više povećati dobrobit potrošačâ zaštitom konkurentske strukture na tržištu. Prema tome, ta zaštita doista može biti cilj članka 102. UFEU‑a, ali ne samostalno, nego samo kad je u konkretnom slučaju dio krajnjeg cilja (izravne ili neizravne) zaštite potrošača. Stoga dva cilja za koja se čini da ih sud koji je uputio zahtjev smatra suprotnima to zapravo nisu.

b)      Drugi dio

101. Drugim dijelom drugog pitanja sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud na koji se način odnos između dvaju prethodno navedenih ciljeva odražava u dokazima.

102. Prema logici suda koji je uputio zahtjev, ako je interes koji se štiti člankom 102. UFEU‑a što više povećati dobrobit potrošača, sud (i a fortiori tijela nadležna za tržišno natjecanje) trebali bi na neki način mjeriti smanjenje (ili rizik od smanjenja) te dobrobiti koje je posljedica predmetnog postupanja (primjerice usporedbom dobrobiti potrošača prije i nakon postupanja). Suprotno tomu, ako je interes koji se štiti zadržati konkurentsku strukturu na tržištu, sud ne treba istraživati je li postupanje poduzetnika u vladajućem položaju nanijelo štetu potrošačima, nego treba samo ispitati može li postupanje utjecati na strukturu, raznolikost, kvalitetu ili inovaciju.

103. Ne mogu se složiti s tom logikom suda koji je uputio zahtjev jer, kao što je to prethodno opisano, ta dva cilja nisu suprotna.

104. U tom pogledu iz sudske prakse Suda proizlazi da, s obzirom na to da se članak 102. UFEU‑a ne odnosi samo na prakse koje mogu uzrokovati izravnu štetu potrošačima, nego i na praksu koja im uzrokuje štetu ugrožavanjem strukture djelotvornog tržišnog natjecanja, tijelo nadležno za tržišno natjecanje ili, po potrebi, sud, ne treba ispitati je li predmetno postupanje stvarno prouzročilo „štetu potrošačima” u smislu članka 102. točke (b) UFEU‑a, nego treba ispitati je li predmetno postupanje imalo ograničavajući učinak na tržišno natjecanje(85). Naime, potencijalna štetnost postupanja obično se uzima u obzir kako bi se utvrdila zlouporaba vladajućeg položaja, a da pritom nije potrebno dokazati konkretan učinak, osobito na razini potrošačâ(86).

105. Ako je na tijelu nadležnom za tržišno natjecanje i, u ovom slučaju, na nacionalnom sudu da ocijeni štetni učinak istiskujućeg djelovanja i osobito ako to djelovanje može naštetiti strukturi tržišta, a stoga i potrošačima, smatram da je korisno iznijeti sljedeća pojašnjenja.

106. Kao prvo, s obzirom na to da je predmet krajnje zaštite dobrobit potrošača, a ne određena struktura tržišta kao takva, dokaz o ograničavajućem učinku na strukturu tržišta bit će dovoljan u svrhu kvalifikacije zlouporabe samo ako to ograničenje može izravno ili neizravno utjecati na potrošače. Međutim, iako je utjecaj na konkurentsku strukturu na tržištu dobar pokazatelj (proxy) posljedica koje istiskujuće djelovanje može imati na potrošače(87), to nije uvijek slučaj. Naime, postupanje poduzetnika u vladajućem položaju ne treba smatrati zlouporabom u smislu članka 102. UFEU‑a ako ono, neovisno o šteti nanesenoj strukturi tržišta, ne može stvarno ili potencijalno nanijeti štetu i potrošačima na koje utječe. Stoga mi se čini manjkavim tumačiti postojeću sudsku praksu Suda na način da se u njoj samo navodi da je, kako bi se dokazalo zlouporabno istiskujuće djelovanje, dovoljno utvrditi da predmetno djelovanje može utjecati na strukturu tržišta. Naime, štetni učinak na konkurentsku strukturu na tržištu ne odražava se nužno ni automatski u mogućem smanjenju dobrobiti potrošača. Iako takva pretpostavka štete postoji u pogledu zabranjenih sporazuma, to nije slučaj u okviru zlouporabe vladajućeg položaja(88). Primjerice, kao što je to navedeno u točki 44. ovog mišljenja, ako je struktura tržišta izmijenjena istiskivanjem konkurenta, to ne znači nužno da je to postupanje protutržišno na način da bi moglo naštetiti potrošačima.

107. Kao drugo, valja utvrditi da postoji objektivna poteškoća u pogledu kvantifikacije promjena koje utječu na dobrobit potrošačâ. U tom pogledu valja podsjetiti na to da, prije svega, definicija „potrošač” u pravu tržišnog natjecanja obuhvaća kako posredne tako i krajnje potrošače. Međutim, ako su posredni potrošači stvarni ili mogući konkurenti vladajućeg poduzeća, ocjena se u biti odnosi na učinke tog postupanja na klijente na kraju lanca(89). Nadalje, ističem da sam pojam „dobrobiti potrošača” sadržava inherentni element subjektivnosti jer se ta dobrobit može ocijeniti ne samo s obzirom na cijene nego, ovisno o proizvodu ili usluzi, i s obzirom na izbor, kvalitetu i inovaciju(90). Naposljetku, članak 102. UFEU‑a odnosi se na prakse čiji se učinci na tržište nužno ne odražavaju. Naime, analiza protutržišnih učinaka, kao što će se analizirati u okviru trećeg pitanja, može biti i prospektivna. Stoga, kad bi se zahtijevao, kao što na to upućuje sud koji je uputio zahtjev, konkretan dokaz o smanjenju dobrobiti potrošača s vremenom, to bi bilo protivno logici i učinkovitosti te odredbe. Naime, razina dokaza koji se zahtijevaju u pogledu utjecaja na potrošače ovisi o vrsti zlouporabe i datumu postupanja(91).

108. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na drugo pitanje odgovori da članak 102. UFEU‑a treba tumačiti na način da se njime ne nastoje zabraniti samo istiskujuća djelovanja koja mogu nanijeti neposrednu štetu potrošačima, što je krajnji cilj te odredbe, nego i postupanja koja im mogu nanijeti štetu neizravno zbog utjecaja na strukturu tržišta. Tijela nadležna za tržišno natjecanje dužna su dokazati da takvo istiskujuće djelovanje nanosi štetu strukturi djelotvornog tržišnog natjecanja i pritom provjeriti može li uzrokovati i stvarnu ili potencijalnu štetu tim potrošačima.

C.      Treće prethodno pitanje

109. Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li, kako bi se utvrdilo postojanje povrede članka 102. UFEU‑a, smatrati da je relevantan dokaz koji je podnio poduzetnik u vladajućem položaju, a kojim se utvrđuje da, neovisno o njegovoj apstraktnoj sposobnosti da proizvede ograničavajuće učinke, postupanja do njih nisu stvarno dovela i, u slučaju potvrdnog odgovora, je li tijelo nadležno za tržišno natjecanje dužno ispitati dokaze koje je taj poduzetnik podnio u pogledu konkretne sposobnosti postupanja da proizvedu predmetne učinke.

110. Kao prvo, valja podsjetiti na to da, kako bi se utvrdilo postojanje povrede članka 102. UFEU‑a, nije potrebno dokazati da je predmetno postupanje stvarno proizvelo protutržišne učinke u konkretnom slučaju, nego je dovoljno dokazati da je ih ono moglo proizvesti(92). Tijelo nadležno za tržišno natjecanje dužno je samo dokazati moguću štetnost postupanja koje se stavlja na teret, neovisno o konkretnom nastanku protutržišnih učinaka. Naime, bilo bi protivno logici koja je svojstvena toj odredbi, koja je i preventivne i prospektivne prirode, da bi trebalo čekati nastanak protutržišnih učinaka na tržištu kako bi se zakonito utvrdila zlouporaba.

111. U tom pogledu mogu biti ilustrativni određeni primjeri iz novije sudske prakse Suda.

112. Sud je u presudi TeliaSonera izričito pojasnio da se „na temelju okolnosti da očekivani rezultat, odnosno isključivanje tih konkurenata, u konačnici nije postignut ne može odbaciti kvalifikacija zlouporabe u smislu članka 102. UFEU‑a(93)”. Isto tako, Sud je u presudi Tomra presudio da je, „kako bi se dokazala zlouporaba vladajućeg položaja, dovoljno dokazati da zlouporaba koju je počinio poduzetnik u vladajućem položaju ima za cilj ograničiti tržišno natjecanje ili da to postupanje može imati takav učinak”(94). Prema istoj logici, što se tiče postupanja u pogledu sustava rabata, Sud je naveo da ocjena sposobnosti sustava popusta da ograniči tržišno natjecanje ima za cilj „odrediti ima li postupanje poduzetnika u vladajućem položaju za posljedicu stvarno ili vjerojatno istiskivanje konkurenata, na štetu tržišnog natjecanja i time i interesa potrošača”(95). U tom pogledu, „određivanje praga znatnosti (de minimis) radi utvrđivanja zloporabe vladajućeg položaja nije opravdano. Naime, to djelovanje suprotno pravilima tržišnog natjecanja može samo po sebi prouzročiti narušavanje tržišnog natjecanja koje nije zanemarivo”, te da stoga „protutržišni učinak sustava rabata koji primjenjuje poduzetnik u vladajućem položaju […], kako bi bio obuhvaćen područjem primjene [članka 102. UFEU‑a], mora biti vjerojatan, pri čemu nije potrebno dokazivati da je ozbiljan ili znatan”(96).Usto, Sud je u presudi Intel uputio upravo na nužnost da se ocijeni je li „[rabat] mog[ao] ograničiti tržišno natjecanje”, pri čemu je naveo određen broj elemenata koji su relevantni za tu ocjenu(97). Konačno, Sud je u novijoj presudi Generics (UK) podsjetio na to da „zlouporabno postupanje pretpostavlja da je ono moglo ograničiti tržišno natjecanje i konkretno proizvesti učinke istiskivanja koji se stavljaju na teret”(98).

113. Iako se u toj sudskoj praksi upotrebljavaju ponekad različiti izrazi, odnosno izrazi „mogućnost” i „vjerojatnost”, koji u biti imaju isto značenje(99), na temelju nje se može potvrditi da tijelo nadležno za tržišno natjecanje nije dužno dokazati da su protutržišni učinci stvarno nastali kako bi se postupanje kvalificiralo kao zlouporaba.

114. U tom smislu dokazi koje poduzetnik podnese ex post kako bi uputio na nepostojanje protutržišnih učinaka, kao što su gospodarske analize ili drugi dokazi, ne mogu imati oslobađajuću funkciju niti se njima može prenijeti teret dokazivanja na tijelo nadležno za tržišno natjecanje na način da mu se naloži teret dokazivanja konkretne materijalizacije štete koja je proizašla iz postupanja koje se stavlja na teret(100), čak i ako je proteklo dugo vremena od kad se zlouporaba dogodila(101). Usto, kao općenito pravilo, protutržišna priroda postupanja mora se ocijeniti u trenutku u kojem je ono počinjeno(102), što je u skladu s općim načelom pravne sigurnosti jer vladajuće poduzeće može ocijeniti zakonitost svojeg postupanja na temelju postojećih elemenata(103).

115. Kao drugo, u istoj se sudskoj praksi ipak potvrđuje obveza ocjenjivanja svih relevantnih okolnosti slučaja kako bi se odredilo može li određeno postupanje stvarno proizvesti navodne protutržišne učinke, neovisno o tome jesu li ti učinci kasnije stvarno nastali.

116. U tom mi se pogledu najprije čini nespornim da, s postupovnog gledišta, tijelo nadležno za tržišno natjecanje treba uzeti u obzir dokaze o nepostojanju protutržišnih učinaka iznesenih ex post, osobito ako se ti dokazi odnose na postupanje koje je prestalo prije donošenja odluke kojom se utvrđuje zlouporaba. Naime, Sud je u presudi Intel objasnio da, ako poduzetnik u vladajućem položaju tijekom upravnog postupka ističe dokaze u prilog tomu da njegovo postupanje nije moglo ograničiti tržišno natjecanje, Komisija je dužna ispitati određeni broj elementa kako bi ocijenila je li predmetno postupanje moglo istisnuti s tržišta konkurente koji su u najmanju ruku jednako učinkoviti(104). Uostalom, mogućnost istiskivanja također je relevantna za ocjenu pitanja može li se određeno postupanje objektivno opravdati odnosno pitanja mogu li protutežu njegovim ograničavajućim učincima činiti pogodnosti u pogledu učinkovitosti(105). U tom će se kontekstu gospodarski dokaz kojim se dokazuje, nakon kraja spornog postupanja, nepostojanje učinaka istiskivanja trebati smatrati prihvatljivim ako poduzetnik u vladajućem položaju želi dokazati da nije postojala mogućnost ograničavanja tržišnog natjecanja. Nadalje, protutržišni učinak određene prakse ne smije biti samo hipotetski(106), a dokazi kojima se osporava sposobnost ograničavanja tržišnog natjecanja mogu potkrijepiti takvu hipotetsku prirodu. Stoga, s postupovnog gledišta, u dijelu u kojem je teret dokazivanja protutržišnih učinaka istiskivanja na tijelu nadležnom za tržišno natjecanje, smatram da ta tijela imaju obvezu u okviru svoje analize o postojanju zlouporabe pažljivo uzeti u obzir dokaze koje je podnio poduzetnik u vladajućem položaju.

117. Nadalje, što se tiče dokazne vrijednosti te vrste dokaza u pogledu postojanja zlouporabe, valja navesti da nepostojanje ograničavajućih učinaka postupanja u stvarnosti može imati nekoliko različitih uzroka. Međutim, ne može se odmah isključiti da je nepostojanje takvih učinaka posljedica činjenice da predmetno postupanje samo po sebi nije moglo ograničiti tržišno natjecanje. U tom smislu tijelo nadležno za tržišno natjecanje, ovisno o konkretnom kontekstu, treba uzeti u obzir tu vrstu dokaza kao element kojim se potencijalno potkrepljuje nepostojanje mogućnosti ograničavanja tržišnog natjecanja.

118. U tom pogledu napominjem da Sud u svojoj sudskoj praksi nije utvrdio zahtijevanu razinu vjerojatnosti učinka protutržišnog istiskivanja(107) ili, drugim riječima, sadržaj mogućnosti istiskivanja. Takav zahtjev očito ovisi o činjeničnom, pravnom i ekonomskom kontekstu svakog predmeta, ali smatram da takva mogućnost treba upućivati na konkretne elemente, kao što su trajanje i dostatna pokrivenost relevantnog tržišta.

119. U tom kontekstu važnost koju treba pridati dokazima o nepostojanju ograničavajućih učinaka ex post ovisi o tome je li apstraktna sposobnost za stvaranje ograničavajućih učinaka utemeljena na riziku istiskivanja koji ima stvarne i moguće učinke, pri čemu je nedostatak stvarnih učinaka na tržišno natjecanje manje relevantno u drugom slučaju. Nasuprot tomu, nepostojanje stvarnih učinaka na tržištu može biti relevantno čak i ako se teorija istiskivanja temelji na mogućem riziku, ako se postupanje dogodilo u prošlosti te, kao u ovom slučaju, ako je završilo prije istrage tijela nadležnog za tržišno natjecanje. Naime, u skladu s Uputom, „ako se postupanje dogodilo dovoljno davno, uspješnost poduzetnika u vladajućem položaju i njegovih konkurenata na tržištu može biti izravan dokaz protutržišnog istiskivanja”(108). Suprotno tomu, prema mojem mišljenju, na temelju nepostojanja stvarnih učinaka može se smatrati da praksa nije čak ni teoretski mogla naštetiti konkurentima, tako da se teorija o šteti pokaže isključivo hipotetskom. To bi bio osobito slučaj ako se dokaže da na postojanje takvih stvarnih učinaka ne mogu utjecati drugi naknadni čimbenici, koji nisu povezani s dotičnim postupanjem.

120. Konačno, radi iscrpnosti podsjećam na to da nepostojanje učinaka može biti relevantno i u procjeni težine povrede, što također može znatno umanjiti iznos sankcija koje treba izreći poduzetniku koji je počinio zlouporabu.

121. S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem da se na treće pitanje odgovori da članak 102. UFEU‑a treba tumačiti na način da je, kako bi se utvrdilo postojanje zlouporabe vladajućeg položaja, tijelo nadležno za tržišno natjecanje dužno dokazati, s obzirom na sve relevantne okolnosti i osobito dokaze na koje se poziva poduzetnik u vladajućem položaju, da je postupanje tog poduzetnika moglo ograničiti tržišno natjecanje na način da analizira, po potrebi i u tom pogledu, i dokaze u skladu s kojima predmetno postupanje nije proizvelo protutržišne učinke na relevantnom tržištu.

D.      Četvrto prethodno pitanje

122. Svojim četvrtim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita je li namjera poduzetnika u vladajućem položaju da ograniči tržišno natjecanje relevantna za ocjenu toga predstavlja li postupanje zlouporabu.

1.      Dopuštenost

123. Green Network izražava dvojbe u pogledu dopuštenosti tog prethodnog pitanja. Tvrdi da, s obzirom na to da je AGCM doista analizirao je li zlouporaba bila namjerna, odgovor na to pitanje nije potreban, pri čemu ipak ne traži da ga se proglasi nedopuštenim. Osim toga, odgovor nesporno proizlazi iz sudske prakse Suda.

124. Te prigovore treba, prema mojem mišljenju, odbiti zbog istih razloga koji su navedeni u točkama 85. i 86. ovog mišljenja. Naime, sud koji je uputio zahtjev opravdava njegovu nužnost time što u biti objašnjava da sudska praksa nije jasna i dovodi do zbunjenosti(109). Usto, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da je pitanje izravno povezano s predmetom glavnog postupka i nije hipotetsko jer je AGCM u ovom slučaju prikupio dokumente istrage kojima se nastoji dokazati da je grupa ENEL imala stratešku namjeru neutralizirati odlazak kupaca na način da ih je poticala da na slobodno tržište prijeđu s EE‑om.

2.      Meritum

125. Četvrto prethodno pitanje sadržava dva dijela:

–        prvi se odnosi na utvrđivanje treba li članak 102. UFEU‑a tumačiti na način da se postupanje mora kvalificirati zloporabnim samo zbog svojih (mogućih) ograničavajućih učinaka ili namjera ograničavanja tržišnog natjecanja čini samo koristan kriterij (uključujući po isključivoj osnovi) za tu ocjenu i

–        drugi se odnosi na to treba li dokaz o toj namjeri smatrati dovoljnim kako bi se dotičnom postupanju pripisali sporni protutržišni učinci ili samo prebaciti teret dokazivanja na vladajuće poduzeće, koje bi u tom stadiju bilo obvezno dokazati da učinak isključivanja nije postojao.

a)      Prvi dio

126. Tim prvim dijelom sud koji je uputio zahtjev u biti se pita je li dokaz o namjeri istiskivanja koju je imao poduzetnik u vladajućem položaju dokaz koji je potreban ili dovoljan za analizu postojanja zlouporabe.

127. U tom pogledu podsjećam na to da je Sud u nekoliko navrata naveo da je zlouporaba vladajućeg položaja koja je zabranjena člankom 102. UFEU‑a objektivan pojam(110), neovisno o bilo kakvoj krivnji(111), i da se za njegovu primjenu nipošto ne zahtijeva utvrđivanje postojanja protutržišne namjere poduzetnika u vladajućem položaju(112). Iz toga slijedi da, osim u iznimnim slučajevima(113), subjektivni motiv poduzetnika u vladajućem položaju nije dio elemenata koji čine zlouporabu, tako da ga tijelo nadležno za tržišno natjecanje nije dužno dokazati kako bi se utvrdilo postojanje takve zlouporabe.

128. Sud je pak smatrao da dokaz o takvoj namjeri, ako ne može dostajati sam za sebe, jest činjenična okolnost koja se može uzeti u obzir radi utvrđivanja zlouporabe vladajućeg položaja. Naime, Sud je presudio da je Komisija u okviru svojeg ispitivanja postupanja poduzetnika u vladajućem položaju te radi otkrivanja moguće zlouporabe tog položaja dužna utvrditi sve relevantne činjenične okolnosti tog postupanja i da to uključuje i ocjenu poslovne strategije koju se slijedi. U tom okviru izgleda uobičajeno da se poziva na subjektivne čimbenike, odnosno motive na kojima se temelji predmetna poslovna strategija. Stoga, prema mišljenju Suda, postojanje moguće protutržišne namjere samo je jedna od brojnih činjeničnih okolnosti koje se mogu uzeti u obzir radi utvrđivanja takve zlouporabe(114).

129. Takva se protutržišna namjera, ako je očita i utvrđena, stvarno može pokazati relevantnom za utvrđivanje zlouporabe vladajućeg položaja. Naime, Komisija je navela da su „izravni dokazi o strategiji istiskivanja” jedan od čimbenika koji se obično uzimaju u obzir u svrhu ocjene ne samo toga može li navodno zlouporabno postupanje proizvesti protutržišno istiskivanje, nego i „u svrhu tumačenja postupanja poduzetnika u vladajućem položaju”. Takve dokaze mogu činiti, među ostalim, „interni dokumenti koji sadržavaju izravne dokaze o strategiji čiji je cilj isključiti konkurente, kao što je detaljni plan o primjeni određenih praksi radi istiskivanja konkurenta, o sprečavanju ulaska na tržište ili sprečavanju nastanka tržišta, ili pak dokaze o konkretnim prijetnjama mjera istiskivanja”(115).

130. U stvarnosti se u većini slučajeva zlouporabno istiskujuće djelovanje ne temelji na dokazivanju posebne subjektivne namjere poduzetnika u vladajućem položaju da ograniči tržišno natjecanje, nego na gospodarskoj logici predmetnih postupanja koja objektivno proizlazi iz obilježja tih postupanja i njihova konteksta. Takva protutržišna logika postupanja može primjerice proizlaziti iz „nepostojanja bilo kakvog drugog objektivnog gospodarskog opravdanja”(116). Međutim, ako takva logika ne postoji, upotreba subjektivnih dokaza može biti vrlo korisna. Naime, ta se vrsta dokaza upotrijebila u slučaju određivanja cijena(117), ali i u slučaju necjenovne prakse(118).

131. Stoga, što se tiče brojnih činjeničnih okolnosti koje se mogu uzeti u obzir radi utvrđivanja zlouporabe, na samom je tijelu nadležnom za tržišno natjecanje da ocijeni dokaznu vrijednost izravnih dokaza o strategiji istiskivanja. U tom mi se pogledu sljedeći elementi čine relevantnima.

132. Kao prvo, da bi ti dokazi bili relevantni, pa makar kao pokazatelji, u pogledu postojanja zlouporabnog istiskujućeg djelovanja, namjera isključivanja treba se odraziti i u mogućnosti istiskivanja(119). Analiza namjere ne može stoga nadoknaditi analizu učinaka. Sud je u tom pogledu izričito naveo da je Komisija, kad poduzetnik u vladajućem položaju osporava da je njegovo postupanje moglo ograničiti tržišno natjecanje, među ostalim, „također dužna ocijeniti eventualno postojanje strategije kojoj je cilj istisnuti konkurente koji su u najmanju ruku jednako učinkoviti”(120).

133. Kao drugo, takvi dokazi mogu poslužiti kao važni pokazatelji prirode predmetnog postupanja, a stoga i njegove sklonosti ograničavanju tržišnog natjecanja. Primjerice, mogu se sastojati od dokaza koji pokazuju da je poduzetnik u vladajućem položaju na temelju svoje analize tržišta ili vlastitog poznavanja tog tržišta očito očekivao da će njegovo postupanje imati protutržišni učinak, pri čemu je ta vrsta naznaka relevantna s obzirom na stručnost poduzetnika u vladajućem položaju u pogledu strukture tržišta na kojem djeluje. Stoga, ako taj poduzetnik donese određenu strategiju radi isključivanja svojih konkurenata s tržišta ili njihove marginalizacije, iz toga se logički može zaključiti da to postupanje može proizvesti takve učinke.

134. Kao treće, dokazna vrijednost dokaza o namjeri ovisi o činjeničnom kontekstu. Najprije, prijedlozi istiskivanja koji potječu iz kadrova rukovodećeg osoblja poduzetnika, koje izvršava odlučujući utjecaj na prakse poduzetnika, ili prijedlozi izneseni u okviru službenih prezentacija relevantniji su od spontanih prijedloga(121). Nadalje, ne smije se zanemariti činjenica da je sam predmet tržišnog natjecanja upravo poticanje poduzetnika na međusobno nadmašivanje. Stoga su izjave usmjerene protiv konkurenata ili ponižavajuće izjave česte u okruženju koje je obilježeno tržišnim natjecanjem na temelju zasluga te ih treba smatrati relevantnima samo kad su dio strategije istiskivanja. Konačno, čini mi se očitim da se ti dokazi trebaju odnositi na razdoblje predmetnog postupanja.

135. Kao četvrto, postojanje dokaza kojima se može dokazati da je poduzetnik u vladajućem položaju nije imao namjeru istisnuti svoje konkurente može biti relevantno i za izračun novčane kazne i predstavlja olakotnu okolnost, osobito u pogledu pitanja je li povreda počinjena namjerno ili nepažnjom(122).

b)      Drugi dio

136. Što se tiče drugog dijela, sud koji je uputio zahtjev u biti pita je li uloga dokaza o namjeri istiskivanja da se teret dokazivanja protutržišnog učinka istiskivanja koji ima postupanje prebaci na poduzetnika u vladajućem položaju.

137. U tom mi se pogledu čini logičnim smatrati da u tom smislu ne bi trebalo biti posljedica povezanih s utvrđenjem subjektivne namjere ograničavanja tržišnog natjecanja jer taj dokaz, koji je obična činjenična okolnost, nije dovoljan da se samo na temelju njega utvrdi da je takvo postupanje protivno članku 102. UFEU‑a(123). Drugim riječima, na tom se utvrđenju ne može temeljiti oboriva pretpostavka takvog postupanja jer takav pristup nije u skladu s ciljem članka 102. UFEU‑a i objektivnošću pojma zlouporabe. Naime, takva pravna pretpostavka može navesti na zaključak o postojanju zlouporabe samo s obzirom na namjeru poduzetnika u vladajućem položaju, što bi bilo protivno prethodno navedenoj ustaljenoj sudskoj praksi Suda.

138. Međutim, čini mi se logičnim da, ako tijela nadležna za tržišno natjecanje mogu upotrebljavati tu vrstu dokaza kako bi potkrijepila postojanje zlouporabe, predmetni poduzetnici također trebaju moći upotrebljavati interne dokumente u potporu nepostojanja namjere istiskivanja(124). A takav je dokaz, s obzirom na to da je negativne prirode, očito teško podnijeti te on sam po sebi, pod pretpostavkom da se utvrdi, ne može dokazati nepostojanje zlouporabe(125).

139. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da se na četvrto pitanje odgovori na način da, kako bi se istiskujuće djelovanje poduzetnika u vladajućem položaju kvalificiralo kao zlouporaba, nije nužno utvrditi njegovu subjektivnu namjeru isključivanja konkurenata. Međutim, tu se namjeru može uzeti u obzir kao činjeničnu okolnost, među ostalim, kako bi se utvrdilo da to postupanje može ograničiti tržišno natjecanje. Dokaz o navodnoj namjeri istiskivanja ne dovodi ni do kakvog prebacivanja tereta dokazivanja zlouporabne prirode navedenog postupanja.

E.      Peto prethodno pitanje

140. Svojim petim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita je li pripadnost istoj grupi društava koja su izravno sudjelovala u zlouporabi dovoljna da se odgovornost pripiše društvu majci koje je stopostotni vlasnik tih društava, a da pritom nije potrebno podnijeti dokaz o tome da je potonje društvo podupiralo zlouporabu ili barem o tome da je to društvo majka provodilo aktivnu koordinaciju društava koja djeluju u okviru grupe(126).

1.      Dopuštenost

141. AGCM i AIGET izražavaju dvojbe u pogledu dopuštenosti tog pitanja, koje se odnosi na uvjete za primjenu pretpostavke odgovornosti društva majke(127), jer nije relevantno za rješenje spora s obzirom na to da AGCM nije temeljio odgovornost ENEL‑a na pretpostavci koja proizlazi iz stopostotnog vlasništva nad SEN‑om i EE‑om, nego na njegovu izravnom sudjelovanju u praksama koje se smatraju zlouporabama. Naime, AGCM‑ova istraga otkrila je da postoji stvarna strategija grupe, koja se stoga također može pripisati ENEL‑u i čiji je cilj prenijeti što veći broj kupaca društva koje djeluje na zaštićenom tržištu (SEN) na društvo koje djeluje na slobodnom tržištu (EE).

142. Suprotno tomu, ENEL ističe da je u spornoj odluci AGCM smatrao da je suodgovoran za povredu zbog aktivnog sudjelovanja u strategiji zlouporabe i na temelju pretpostavke odlučujućeg utjecaja. U tom je pogledu, zbog organizacijskog restrukturiranja unutar grupe, u dovoljnoj mjeri dokazao da više nema nadzor nad odlučivanjem svojih društava kćeri te je stoga oborio pretpostavku odlučujućeg utjecaja.

143. Budući da su uvjeti za primjenu navedene pretpostavke, u skladu s utvrđenjima navedenog suda, dio rasprave koja se vodi pred njim, i da je u svakom slučaju isključivo u nadležnosti nacionalnog suda da na temelju činjenica spora utvrdi potrebu za prethodnom odlukom koja će mu pomoći u donošenju presude, kao i relevantnost pitanja koja upućuje Sudu, smatram da bi Sud trebao donijeti odluku o tom pitanju(128).

144. Osim toga, čini mi se da bi uvjeti za primjenu pretpostavke odlučujućeg utjecaja mogli biti relevantni za rješavanje glavnog postupka. Naime, ENEL pred sudom koji je uputio zahtjev tvrdi da je AGCM utvrdio da je on aktivno sudjelovao u postupanju koje se stavlja na teret, a da pritom nije uzeo u obzir dokumente koje je podnio kako bi potkrijepio da nakon restrukturiranja grupe više nema nadležnost za odlučivanje. Međutim, ako sud koji je uputio zahtjev utvrdi da su ti dokazi uvjerljivi, morat će odlučiti i o primjeni te pretpostavke. Stoga je korisno znati može li se navedena pretpostavka primijeniti i samo na temelju pripadnosti grupi. Pitanje stoga nije hipotetsko(129).

2.      Meritum

145. Kako bi se odgovorilo na peto pitanje o meritumu, valja se pozvati na ustaljene pojmove u pravu tržišnog natjecanja, kao što su pojmovi „poduzetnik” i „pretpostavka odlučujućeg utjecaja”, na kojima se temelji logika pripisivanja odgovornosti za povredu pravila tržišnog natjecanja(130).

146. Najprije podsjećam na to da su autori Ugovorâ izabrali upotrebu pojma „poduzetnik” kako bi označili počinitelja povrede prava tržišnog natjecanja(131). Taj autonomni pojam prava Unije obuhvaća svaki subjekt koji se sastoji od osobnih, materijalnih i nematerijalnih elemenata i koji obavlja gospodarsku djelatnost, neovisno o pravnom statusu i njegovu načinu financiranja. Stoga navedeni pojam treba tumačiti tako da označava gospodarsku jedinicu s gledišta cilja protutržišnog djelovanja o kojem je riječ, čak i ako se, s pravnog stajališta, ta gospodarska jedinica sastoji od više fizičkih ili pravnih osoba(132).

147. Iz tog izbora proizlazi, s jedne strane, da ako takav gospodarski subjekt povrijedi pravila tržišnog natjecanja, u skladu s načelom osobne odgovornosti, on je dužan odgovarati za tu povredu i, s druge strane, da se pravna osoba u određenim uvjetima može smatrati osobno i solidarno odgovornom za protutržišno djelovanje druge pravne osobe koja pripada tom istom gospodarskom subjektu(133).

148. Iz toga slijedi da se protupravno postupanje društva kćeri može pripisati društvu majci osobito u slučaju kada društvo kći samostalno ne odlučuje o svojem postupanju na tržištu, već u biti provodi upute koje mu daje društvo majka, posebno uzimajući u obzir gospodarske, organizacijske i pravne veze koje spajaju ta dva pravna subjekta(134). Naime, budući da u takvoj situaciji društvo majka i njezino društvo kći čine dijelove iste gospodarske jedinice i tako čine jednog poduzetnika, društvu majci može se uputiti odluka kojom joj se izriču novčane kazne a da pritom nije potrebno utvrditi osobnu uključenost društva majke u povredu(135).

149. U tom pogledu, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u posebnom slučaju kao što je onaj u glavnom postupku, kada društvo majka (izravno ili neizravno) drži cijeli kapital svojeg društva kćeri koje je počinilo povredu pravila Unije o tržišnom natjecanju, s jedne strane, to društvo majka može izvršavati odlučujući utjecaj na ponašanje tog društva kćeri i, s druge strane, postoji oboriva pretpostavka (koja se također naziva „običnom”) da navedeno društvo majka stvarno izvršava takav utjecaj, osim ako društvo majka ne dokaže suprotno(136).

150. Takva pretpostavka znači, osim ako je se ne opovrgne, da se stvarno izvršavanje odlučujućeg utjecaja društva majke na njezino društvo kćer smatra utvrđenim, tako da se prvonavedeno društvo može smatrati odgovornim za ponašanje drugonavedenog društva, a da pritom nije potrebno podnijeti nikakav dodatni dokaz(137). Društvo majka kojem je pripisano protupravno ponašanje njegova društva kćeri osobno je odgovorno za povredu pravila Unije o tržišnom natjecanju za koju se smatra da je ono sâmo počinilo zbog odlučujućeg utjecaja koji je izvršavalo na društvo kćer i koji mu je omogućivao određivanje ponašanja potonjeg društva(138).

151. Iz toga slijedi da je u tim okolnostima dovoljno da tijelo nadležno za tržišno natjecanje dokaže da sav kapital društva kćeri drži njezino društvo majka kako bi se moglo smatrati da društvo majka stvarno izvršava odlučujući utjecaj na trgovačku politiku tog društva kćeri. To tijelo slijedom toga može smatrati društvo majku solidarno odgovornim za plaćanje novčane kazne izrečene njegovu društvu kćeri, osim ako to društvo majka, na kojem je teret obaranja te pretpostavke, ne podnese dokaze koji su dostatni za dokazivanje da njegovo društvo kći samostalno djeluje na tržištu(139). Prema tome, primjena pretpostavke odlučujućeg utjecaja stoga nije uvjetovana podnošenjem dodatnih indicija o stvarnom izvršavanju utjecaja društva majke(140).

152. S obzirom na prethodno navedeno, pripadnost istoj grupi društava koja su izravno sudjelovala u zlouporabi dovoljna je da se odgovornost pripiše društvu majci koje je stopostotni vlasnik tih društava, a da pritom nije potrebno podnijeti nikakav dodatan dokaz, osim ako to društvo majka ne podnese dokaze koji su dostatni za dokazivanje da su ta društva samostalno djelovala na tržištu.

153. Međutim, u ovom je slučaju nesporno da je ENEL stopostotni vlasnik svojih društava kćeri SEN i EE. Stoga ENEL ne osporava primjenjivost pretpostavke odlučujućeg utjecaja, nego samo određene aspekte te primjene.

154. Kao prvo, tvrdi da obična prisutnost odnosa kontrole nije sama po sebi dovoljna da se društvo majka kazni zbog postupanja društva kćeri, čak i u slučaju stopostotnog vlasništva. Prema njegovu mišljenju, čak se i u takvoj situaciji potrebno uvjeriti da društvo majka ima ovlast stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja na svoje društvo kćer.

155. Prema mojem mišljenju, takva se argumentacija ne može prihvatiti. Naime, iz prethodno navedene sudske prakse jasno proizlazi da pretpostavka odlučujućeg utjecaja podrazumijeva upravo da stvarno izvršavanje odlučujućeg utjecaja treba smatrati utvrđenim, a da pritom ne treba podnijeti nikakav dokaz. Suprotno bi tumačenje bilo protivno korisnom učinku te pretpostavke koja se temelji na premisi da stopostotno vlasništvo nad društvom kćeri nužno znači (ekonomsku) sposobnost izvršavanja takvog utjecaja(141). Naime, Sud je utvrdio da nije samo vlasništvo kapitala društva kćeri samo po sebi ono što utemeljuje tu pretpostavku, nego stupanj kontrole koji to vlasništvo podrazumijeva(142).

156. Kao drugo, ENEL tvrdi da je, što se tiče oborive pretpostavke, ako društvo majka podnese dokaze kojima se može dokazati da je društvo kći djelovalo samostalno na tržištu, tijelo nadležno za tržišno natjecanje dužno primjereno obrazložiti svoje drukčije stajalište. ENEL u ovom slučaju osporava činjenicu da je izvršavao odlučujući utjecaj s obzirom na to da nakon organizacijskog restrukturiranja grupe tijekom 2014. više nije imao nadležnost za odlučivanje ni operativnu ulogu, nego je samo promicao sinergije i najbolje prakse među različitim operativnim društvima kćerima. ENEL je u tom pogledu podnio dokumente koji se ipak nisu uzeli u obzir ili koji su pobijeni a da AGCM nije dao prikladno obrazloženje.

157. U pogledu tih argumenata valja navesti tri niza napomena.

158. Kao prvo, što se tiče tereta dokazivanja, u dijelu u kojem je pretpostavka odlučujućeg utjecaja oboriva, nesporno je da je društvo majka dužno podnijeti dokaze o njegovu nepostojanju(143). Međutim, sama činjenica podnošenja takvih dokaza nije dovoljna da se ipso facto prebaci teret dokazivanja. Naime, jedino tijelo nadležno za tržišno natjecanje može utvrditi može li društvo majka oboriti pretpostavku odlučujućeg utjecaja dokazivanjem samostalnosti svojeg društva kćeri. Ako je to slučaj, odgovornost društva majke ne može mu se pripisati samo zbog toga što je stopostotni vlasnik društva kćeri(144). Stoga, ako to tijelo odluči pokrenuti postupak protiv društva majke, njegovu odgovornost treba temeljiti na drugim konkretnim elementima odlučujućeg utjecaja. Naime, kao u ovom slučaju, tijela nadležna za tržišno natjecanje često odluče potkrijepiti tu pretpostavku na temelju drugih činjeničnih elemenata(145).

159. Kao drugo, što se tiče obveze obrazlaganja tijela nadležnog za tržišno natjecanje, iz sudske prakse Suda proizlazi da odluka o primjeni prava tržišnog natjecanja treba sadržavati dostatno obrazloženje u pogledu svakog od njezinih adresata, osobito u odnosu na one koji trebaju snositi posljedice te povrede. Stoga, u pogledu društva majke odgovornog za protupravno ponašanje svojeg društva kćeri, takva odluka mora sadržavati podrobno obrazloženje kojim se može opravdati pripisivanje odgovornosti za povredu tom društvu(146). Ako se takva odluka isključivo oslanja na pretpostavku o odlučujućem utjecaju, tijelo nadležno za tržišno natjecanje dužno je, ako ne želi tu pretpostavku u stvarnosti učiniti neoborivom, primjereno objasniti zašto činjenični i pravni elementi na koje se pozivalo nisu bili dovoljni za obaranje navedene pretpostavke(147).

160. Ta obveza tijela nadležnog za tržišno natjecanje da obrazloži svoje odluke u tom pogledu osobito proizlazi iz oborivosti pretpostavke odlučujućeg utjecaja. Naime, podsjećam na to da je Sud utvrdio da je svrha te pretpostavke uspostava ravnoteže između važnosti, s jedne strane, cilja koji se sastoji od suzbijanja ponašanja protivnih pravilima tržišnog natjecanja i sprečavanja njihovih ponavljanja i, s druge strane, zahtjeva određenih općih načela prava Unije kao što su, među ostalim, načela pretpostavke nedužnosti, individualizacije kazni i pravne sigurnosti kao i prava obrane, uključujući načelo jednakosti oružja. Upravo je zbog tog razloga pretpostavka oboriva(148). Osim toga, Sud je smatrao da činjenica da je teško podnijeti suprotni dokaz potreban za obaranje pretpostavke odlučujućeg utjecaja sama po sebi ne znači da je ona de facto neoboriva i stoga protivna načelu pretpostavke nedužnosti(149).

161. S obzirom na to, valja podsjetiti na to da je Sud presudio da Komisija ipak nije dužna u takvom kontekstu zauzeti stajalište o elementima koji su očito nevažni, beznačajni ili nedvojbeno sporedni(150). Usto, tom obvezom obrazlaganja ne nalaže se nužno obveza da se pruži obrazloženje kojim bi se iscrpno i pojedinačno odgovorilo na sve tvrdnje koje su iznijele stranke u sporu. Obrazloženje stoga može biti implicitno, pod uvjetom da omogućuje zainteresiranim osobama da saznaju razloge na kojima se temelji odluka, a pravosudnom tijelu da raspolaže s dovoljno elemenata za izvršavanje svojeg nadzora u okviru tužbe(151). Ta se načela po analogiji mogu primijeniti i na nacionalna tijela nadležna za tržišno natjecanje.

162. Kao treće, podsjećam na to da je Sud, pri čemu ne želim zadirati u ocjenu koju će u glavnom postupku u konačnici donijeti sud koji je uputio zahtjev, već imao priliku pojasniti, najprije, da činjenica da društva nad kojima se provodi (potpuni) nadzor imaju određenu samostalnost u pogledu svojih industrijskih djelatnosti, da društvo majka ima ulogu običnog tehničkog i financijskog koordinatora ili da ono tim društvima pruža financijsku i imovinsku pomoć nije sama po sebi dovoljna da se obori pretpostavka odlučujućeg utjecaja(152). Nadalje, Sud je također presudio da okolnost da je subjekt „financijski holding” koji nema svojstvo poduzetnika ne može utjecati na primjenu te pretpostavke na njega(153). Konačno, Sud je odbio argumentaciju prema kojoj primjena navedene pretpostavke na „holding za ulaganje” povređuje članak 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950., članke 17. i 21. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, kao i članak 345. UFEU‑a jer dovodi do proizvoljnog i neopravdanog različitog postupanja među različitim sustavima vlasništva(154).

163. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da se na peto pitanje odgovori na način da je pripadnost društva majke grupi društava koja se sastoji, među ostalim, od društava kćeri koja su u njegovu stopostotnom vlasništvu i koja su izravno sudjelovala u zlouporabi u smislu članka 102. UFEU‑a dovoljna za pretpostavku da je to društvo majka izvršavalo odlučujući utjecaj na politiku tih društava kćeri, tako da mu tijelo nadležno za tržišno natjecanje može pripisati odgovornost za to postupanje, a da pritom nije potrebno podnijeti dokaz o tome da je potonje društvo podupiralo zlouporabu. Na navedenom je društvu majci teret obaranja te oborive pretpostavke podnošenjem dokaza o tome da su društva kćeri djelovala samostalno na tržištu. U takvom je slučaju to tijelo obvezno primjereno objasniti zašto smatra da ti elementi nisu dovoljni za obaranje navedene pretpostavke, osim ako smatra da su ti elementi očito nevažni, beznačajni ili nedvojbeno sporedni.

F.      Zaključak

164. S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Consiglio di Stato (Državno vijeće, Italija) odgovori na sljedeći način:

1.      Članak 102. UFEU‑a treba tumačiti na način da se praksa koju provodi poduzetnik u vladajućem položaju, neovisno o njezinoj zakonitosti s obzirom na grane prava različite od prava tržišnog natjecanja, ne može kvalificirati kao zlouporaba u smislu te odredbe samo zbog njezina potencijala da proizvede učinak istiskivanja na relevantnom tržištu jer se to postupanje ne smije poistovjetiti s ograničavajućim učinkom na tržišno natjecanje, osim ako se ne dokaže da je taj poduzetnik pribjegao sredstvima različitima od onih mjerodavnih za tržišno natjecanje na temelju zasluga. Načelno, istiskujuće djelovanje koje konkurenti mogu replicirati na ekonomski isplativ način nije djelovanje koje bi moglo dovesti do protutržišnog istiskivanja i stoga potpada pod tržišno natjecanje na temelju zasluga.

2.      Članak 102. UFEU‑a treba tumačiti na način da se njime ne nastoje zabraniti samo istiskujuća djelovanja koja mogu nanijeti neposrednu štetu potrošačima, što je krajnji cilj te odredbe, nego i postupanja koja im mogu nanijeti štetu neizravno zbog utjecaja na strukturu tržišta, a stoga i na zadržavanje djelotvornog tržišnog natjecanja. Tijela nadležna za tržišno natjecanje dužna su dokazati da takvo istiskujuće djelovanje nanosi štetu strukturi djelotvornog tržišnog natjecanja i pritom provjeriti može li uzrokovati i stvarnu ili potencijalnu štetu tim potrošačima.

3.      Članak 102. UFEU‑a treba tumačiti na način da je, kako bi se utvrdilo postojanje zlouporabe vladajućeg položaja, tijelo nadležno za tržišno natjecanje dužno dokazati, s obzirom na sve relevantne okolnosti i osobito elemente na koje se poziva poduzetnik u vladajućem položaju, da je postupanje tog poduzetnika moglo ograničiti tržišno natjecanje na način da analizira, po potrebi i u tom pogledu, i dokaze na koje se poziva poduzetnik u vladajućem položaju u skladu s kojima predmetno postupanje nije proizvelo protutržišne učinke na relevantnom tržištu.

4.      Članak 102. UFEU‑a treba tumačiti na način da, kako bi se istiskujuće djelovanje poduzetnika u vladajućem položaju kvalificiralo kao zlouporaba, nije nužno utvrditi njegovu subjektivnu namjeru isključivanja konkurenata. Međutim, tu se namjeru može uzeti u obzir kao činjeničnu okolnost, među ostalim, kako bi se utvrdilo da to postupanje može ograničiti tržišno natjecanje. Dokaz o navodnoj namjeri istiskivanja ne dovodi ni do kakvog prebacivanja tereta dokazivanja zlouporabne prirode navedenog postupanja.

5.      Pripadnost društva majke grupi društava koja se sastoji, među ostalim, od društava kćeri koja su u njegovu stopostotnom vlasništvu i koja su izravno sudjelovala u zlouporabi u smislu članka 102. UFEU‑a dovoljna je za pretpostavku da je to društvo izvršavalo odlučujući utjecaj na politiku tih društava kćeri, tako da mu tijelo nadležno za tržišno natjecanje može pripisati odgovornost za to postupanje, a da pritom nije potrebno podnijeti dokaz o tome da je potonje društvo podupiralo zlouporabu. Na navedenom je društvu majci teret obaranja te oborive pretpostavke podnošenjem dokaza o tome da su društva kćeri djelovala samostalno na tržištu. U takvom je slučaju to tijelo obvezno primjereno objasniti zašto smatra da ti elementi nisu dovoljni za obaranje navedene pretpostavke, osim ako smatra da su ti dokazi očito nevažni, beznačajni ili nedvojbeno sporedni.

1      Izvorni jezik: francuski

2      Nacionalno tijelo nadležno za tržišno natjecanje i tržište, Italija

3      Vidjeti presude Suda od 2. travnja 2009., France Télécom/Komisija (C‑202/07 P, u daljnjem tekstu: presuda France Télécom, EU:C:2009:214); od 14. listopada 2010., Deutsche Telekom/Komisija (C‑280/08 P, u daljnjem tekstu: presuda Deutsche Telekom I, EU:C:2010:603); od 27. ožujka 2012., Post Danmark (C‑209/10, u daljnjem tekstu: presuda Post Danmark I, EU:C:2012:172); od 25. ožujka 2021., Deutsche Telekom/Komisija (C‑152/19 P, u daljnjem tekstu: presuda Deutsche Telekom II, EU:C:2021:238); i Općeg suda od 29. ožujka 2012., Telefónica i Telefónica de España/Komisija (T‑336/07, EU:T:2012:172), i od 17. prosinca 2015., Orange Polska/Komisija (T‑486/11, EU:T:2015:1002). Ti se predmeti često spominju u pogledu povrede članka 106. stavka 1. UFEU‑a u vezi s člankom 102. UFEU‑a (vidjeti presude od 25. ožujka 2015., Slovenská pošta/Komisija (T‑556/08, EU:T:2015:189), i od 15. prosinca 2016., DEI/Komisija (T‑169/08 RENV, EU:T:2016:733).

4      Kao primjer iz nacionalne prakse odlučivanja vidjeti Odluku br. 13-D-20 od 17. prosinca 2013. Francuskog tijela za tržišno natjecanje o praksama koje je proveo EDF u sektoru proizvodnje solarne energije (t. 286. do 293., i 294. do 296.).

5      Presuda od 17. veljače 2011., TeliaSonera Sverige (C‑52/09, u daljnjem tekstu: presuda TeliaSonera, EU:C:2011:83)

6      Presuda od 6. listopada 2015., Post Danmark (C‑23/14, u daljnjem tekstu: presuda Post Danmark II, EU:C:2015:651)

7      Presuda od 6. rujna 2017., Intel/Komisija (C‑413/14 P, u daljnjem tekstu: presuda Intel, EU:C:2017:632)

8      Presuda od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr. (C‑307/18, u daljnjem tekstu: presuda Generics (UK), EU:C:2020:52)

9      Za terminološko objašnjenje pojma „normalnog” tržišnog natjecanja vidjeti točku 53. ovog mišljenja.

10      Presude Generics (UK) (t. 148.) i Deutsche Telekom II (t. 41.). Vidjeti u tom smislu presude od 13. veljače 1979., Hoffmann‑La Roche/Komisija (85/76, u daljnjem tekstu: presuda Hoffmann‑La Roche, EU:C:1979:36, t. 91.); od 3. srpnja 1991., AKZO/Komisija (C‑62/86, u daljnjem tekstu: presuda AKZO, EU:C:1991:286, t. 69.); od 6. prosinca 2012., AstraZeneca/Komisija (C‑457/10 P, u daljnjem tekstu: presuda AstraZeneca, EU:C:2012:770, t. 74.) i Post Danmark II (t. 26.).

11      Presuda AstraZeneca (t. 132.). Vidjeti i mišljenje nezavisnog odvjetnika J. Mazáka u predmetu AstraZeneca/Komisija (C‑457/10 P, EU:C:2012:293, t. 78.).

12      Vidjeti u tom smislu odluku Bundeskartellamta (Savezni ured za tržišno natjecanje, Njemačka) B6-22/15 od 6. veljače 2019., kojom je postupanje koje nije u skladu s pravnim pravilima o zaštiti osobnih podataka proglašeno također povredom prava tržišnog natjecanja (predmet koji je doveo do zahtjeva za prethodnu odluku koji je uputio Oberlandesgericht Düsseldorf (Visoki zemaljski sud u Düsseldorfu, Njemačka) 22. travnja 2021., u predmetu C‑252/21, Facebook Inc. i dr./Bundeskartellamt).

13      Vidjeti točku 15. ovog mišljenja.

14      Vidjeti u tom smislu točku 115. ovog mišljenja.

15      Vidjeti točku 34. ovog mišljenja.

16      Vidjeti osobito presude od 9. studenoga 1983., Nederlandsche Banden‑Industrie‑Michelin/Komisija, 322/81, u daljnjem tekstu: presuda Michelin I, EU:C:1983:313, t. 57.), Post Danmark I (t. 23.) i Intel (t. 135.).

17      Tradicionalno postoji razlika između „istiskujućih djelovanja” (odnosno nezakonitih pokušaja da se s tržišta isključi konkurentne poduzetnike) i „praksi iskorištavanja” (odnosno izravno iskorištavanje potrošača primjenom primjerice previsokih cijena). Vidjeti u pogledu te razlike mišljenje nezavisnog odvjetnika D. Ruiz‑Jaraba Colomera u spojenim predmetima Sot. Lélos kai Sia i dr. (C‑468/06 do C‑478/06, EU:C:2008:180, t. 74.).

18      Vidjeti presude TeliaSonera (t. 64.), Intel (t. 138.) i Generics (UK) (t. 154.).

19      Vidjeti presude TeliaSonera (t. 68.) i Generics (UK) (t. 154.).

20      Presuda Post Danmark II (t. 65.)

21      Presuda TeliaSonera (t. 64. i 66.)

22      Vidjeti u tom smislu točku 19. Komunikacije Komisije – Uputa o provedbenim prioritetima Komisije u primjeni članka 82. [UEZ‑a] na postupanja poduzetnika u vladajućem položaju koja za posljedicu mogu imati zlouporabu u smislu istiskivanja konkurenata s tržišta (SL 2009., C 45, str. 7., u daljnjem tekstu: Uputa).

23      Presuda Intel (t. 133. i 134., moje isticanje). Vidjeti i presudu Post Danmark I (t. 21. do 23. i navedena sudska praksa).

24      Vidjeti presude TeliaSonera (t. 75. i 76 te navedena sudska praksa) i Intel (t. 140.).

25      Vidjeti presude od 15. ožujka 2007., British Airways/Komisija (C‑95/04 P, u daljnjem tekstu: presuda British Airways, EU:C:2007:166, t. 86.), Post Danmark I (t. 40. i 41.) i Intel (t. 140.).

26      Presuda Intel (t. 140.)

27      Društva SEN i EE te Komisija u svojim očitovanjima predlažu da se na to pitanje odgovori na način da (mogući) ograničavajući učinak na tržište nije sam po sebi dovoljan da se djelovanje kvalificira kao zlouporaba u smislu članka 102. UFEU‑a i da je potreban dodatni element nezakonitosti koji se sastoji od pribjegavanja sredstvima različitima od onih mjerodavnih za tržišno natjecanje koje se temelji na zaslugama. Suprotno tomu, AGCM, AIGET, Green Network te talijanska i norveška vlada slažu se da pojam zlouporabe vladajućeg položaja ne zahtijeva dokaz određenog elementa nezakonitosti koji se dodaje stvarnom ili mogućem ograničavajućem učinku postupanja tog poduzetnika.

28      Vidjeti u tom smislu presude Post Danmark II (t. 29.) i Generics (UK) (t. 151. i 154.).

29      Presude Hoffmann‑La Roche (t. 91.) i Deutsche Telekom II (t. 41.)

30      Vidjeti presude od 14. veljače 1978., United Brands i United Brands Continentaal/Komisija (27/76, u daljnjem tekstu: presuda United Brands, EU:C:1978:22, t. 189.), i od 1. travnja 1993., BPB Industries i British Gypsum/Komisija (T‑65/89, EU:T:1993:31, t. 94.).

31      Presude od 1. travnja 1993., BPB Industries i British Gypsum/Komisija (T‑65/89, EU:T:1993:31, t. 113.) i od 7. listopada 1999., Irish Sugar/Komisija (T‑228/97, EU:T:1999:246, t. 111.)

32      Izrazi koje je Sud prvotno upotrijebio u presudi AKZO (t. 70.). Vidjeti nedavne presude Deutsche Telekom I (t. 83., 176. i 177.) i Intel (t. 135. i 136.).

33      „Normalno” tržišno natjecanje izraz je koji može dovesti u zabludu jer se uobičajeno zakonitim i redovnim praksama koje su u skladu s moralnim načelima tržišta te se stoga mogu opisati kao „normalne” ipak može povrijediti članak 102. UFEU‑a, iako ih provodi poduzetnik u vladajućem položaju, zbog toga što potonji poduzetnik ima „posebnu odgovornost” (vidjeti t. 58. i 59. ovog mišljenja).

34      Primjerice, primjena niske cijene, ako je dovoljno niska, može ukloniti konkurenta, ali je u skladu s tržišnim natjecanjem jer ide u korist potrošaču. Međutim, cijena može biti toliko niska da je neumjerena i stoga potencijalno štetna za potrošače u dugoročnom smislu, nakon što se istisne konkurenta.

35      Presude Continental Can (t. 26.), Deutsche Telekom I (t. 173.) i TeliaSonera (t. 26.)

36      Prema mojim saznanjima, jedina vrsta postupanja za koju postoji jednostavna presumpcija ograničavanja tržišnog natjecanja koja dovodi do prebacivanja tereta dokazivanja jest ona o isključivim popustima za vjernost, tj. popustima u vezi s uvjetom da klijent, bez obzira na iznos kupnje, svoje potrebe u potpunosti ili djelomično namiruje kod vladajućeg poduzeća (vidjeti presudu Intel, t. 137.).

37      Vidjeti u tom smislu presudu AstraZeneca (t. 106.).

38      Za opći pregled primjene „effects‑based approacha” u pravu tržišnog natjecanja vidjeti Bourgeois, J. i Waelbroeck, D., Ten years of effects‑based approach in EU competition law: state of play and perspectives, Bruylant, 2013.; i Ibáñez Colomo, P., Anticompetitive Effects in EU Competition Law, Journal of Competition Law & Economics, sv. 17, br. 2, 2021., str. 309. do 363.

39      Presude od 14. studenoga 1996., Tetra Pak/Komisija (C‑333/94 P, EU:C:1996:436, t. 24.) i od 16. ožujka 2000., Compagnie maritime belge transports i dr./Komisija (C‑395/96 P i C‑396/96 P, EU:C:2000:132, t. 114.)

40      Presude Michelin I (t. 57.), Post Danmark I (t. 21. do 23.) i Intel (t. 135.)

41      Presuda United Brands (t. 189.)

42      Vidjeti presude od 30. rujna 2003., Atlantic Container Line i dr./Komisija (T‑191/98 i T‑212/98 do T‑214/98, EU:T:2003:245, t. 1124. i 1460.), i od 23. listopada 2003., Van den Bergh Foods/Komisija (T‑65/98, EU:T:2003:281, t. 159.).

43      Presuda Michelin I (t. 57., moje isticanje)

44      Presuda od 19. travnja 2012., Tomra Systems i dr./Komisija (C‑549/10 P, u daljnjem tekstu: presuda Tomra, EU:C:2012:221, t. 68.)

45      Vidjeti točku 128. ovog mišljenja.

46      Presude TeliaSonera (t. 88.) i AKZO (t. 71.)

47      Vidjeti u tom smislu presudu AstraZeneca (t. 130.).

48      Presuda od 18. studenoga 2020., Lietuvos geležinkeliai/Komisija (T‑814/17, EU:T:2020:545, t. 292. do 299.)

49      Vidjeti u tom smislu Uputu, t. 5.

50      Presuda Deutsche Telekom I (t. 230. i navedena sudska praksa). Razlog zbog kojeg je u okviru postupka disocijacije povijesnog operatora bitno provesti strogo razdvajanje između djelatnosti u vezi s monopolom i onih u vezi sa slobodnim tržištem, pri čemu takvo razdvajanje mora istodobno biti pravno, materijalno, računovodstveno, financijsko i poslovno.

51      Presuda Intel (t. 136.)

52      Međutim, to pravilo nije apsolutno, s obzirom na to da postoje situacije u kojima, s jedne strane, postupanje koje ne može reproducirati jednako učinkovit konkurent ipak ulazi u pojam tržišnog natjecanja na temelju zasluga (vidjeti, primjerice, odbijanje pružanja ulaznog elementa bitnog za klijenta koji ga ne može prikladno platiti ili aktivnosti istraživanja i razvoja koje poduzeću omogućuju patentiranje i iskorištavanje jedinstvenog izuma koji se ne može reproducirati). S druge strane, u određenim slučajevima postupanje koje može reproducirati jednako učinkovit konkurent ne ulazi nužno u tržišno natjecanje na temelju zasluga (vidjeti, primjerice, podnošenje prijevarnih prijava javnim tijelima (presuda AstraZeneca (t. 18.)).

53      Presuda Post Danmark II (t. 55. i navedena sudska praksa)

54      Vidjeti u tom smislu Uputu, t. 23. do 27. Sud je utvrdio da ne postoji pravna obveza da se sustavno osloni na test JUK radi utvrđivanja zloporabnosti prakse jer je taj test samo jedan instrument među drugima. Naime, taj je test lišen relevantnosti ako struktura tržišta čini praktički nemogućim pojavljivanje jednako učinkovitog konkurenta, kao u okviru tržišta koje obilježava, s jedne strane, držanje od strane nositelja zakonitog monopola jednog vrlo velikog dijela tržišta i, s druge strane, pristup zaštićen znatnim preprekama (presuda Post Danmark II (t. 57. do 61.)).

55      Presuda Post Danmark II (t. 53.). Međutim, troškovi i cijene konkurenata na istom tržištu mogu biti relevantni ako nije moguće, uzimajući u obzir okolnosti, uputiti na cijene vladajućeg poduzeća, osobito ako se struktura troškova vladajućeg poduzeća ne može utvrditi zbog objektivnih razloga (presuda TeliaSonera (t. 45.)).

56      Presuda TeliaSonera (t. 42. do 44.)

57      Presuda od 26. studenoga 1998., Bronner (C‑7/97, EU:C:1998:569, t. 44. i 45.)

58      Vidjeti Uputu, t. 54. i 61.

59      Naime, u ovom je slučaju EE upotrebom SEN‑ovih popisa stekao jedva 0,002 % korisnika na zaštićenom tržištu (vidjeti t. 22. ovog mišljenja).

60      Presuda Post Danmark II (t. 47. i 65.) i t. 41. ovog mišljenja.

61      Vidjeti t. 64. ovog mišljenja.

62      Presuda od 3. ožujka 2020., Vodafone Magyarország (C‑75/18, EU:C:2020:139, t. 34.)

63      Sud koji je uputio zahtjev u tom smislu navodi Uputu, t. 19.

64      Sud koji je uputio zahtjev u tom smislu navodi presude British Airways (t. 66. i 106.), France Télécom (t. 104. do 107.) i od 6. listopada 2009., GlaxoSmithKline Services i dr./Komisija i dr. (C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P, u daljnjem tekstu: presuda GSK, EU:C:2009:610, t. 63.).

65      Vidjeti u tom smislu presudu od 23. siječnja 2018., F. Hoffmann‑La Roche i dr. (C‑179/16, EU:C:2018:25, t. 44. i 45., kao i navedena sudska praksa).

66      Vidjeti konkretnije točku 102. ovog mišljenja.

67      Vidjeti Uputu, t. 7., i bilješku 17. ovog mišljenja.

68      Vidjeti u tom smislu presudu od 21. veljače 1973., Europemballage i Continental Can/Komisija (6/72, u daljnjem tekstu: presuda Continental Can, EU:C:1973:22, t. 26.). Međutim, između istiskivanja i isključujućeg djelovanja može doći do preklapanja s obzirom na to da se i potonjim djelovanjem ponekad može istisnuti konkurent (vidjeti u tom smislu, Petit, N., Droit européen de la concurrence, 3. izd., LGDJ, 2020., t. 1000. do 1002.).

69      Vidjeti u tom smislu presude Continental Can (t. 26.), Hoffmann‑La Roche (t. 38.), France Télécom (t. 103.) i Deutsche Telekom I (t. 170.).

70      Vidjeti u tom smislu presudu TeliaSonera (t. 22. i navedena sudska praksa).

71      Presude od 16. rujna 2008., Sot.Lélos kai Sia i dr. (C‑468/06 do C‑478/06, EU:C:2008:504, t. 68.) i Deutsche Telekom I (t. 180.)

72      Presuda Hoffmann‑La Roche (t. 91., moje isticanje), koja se u puno navrata ponavlja u sudskoj praksi (vidjeti osobito bilješku 10.).

73      Vidjeti „dokument za raspravu Glavne uprave za tržišno natjecanje o primjeni članka 82. UEZ‑a na zlouporabno istiskujuće djelovanje” iz prosinca 2005.

74      Vidjeti u tom smislu presude Deutsche Telekom I (t. 177.), TeliaSonera (t. 31. do 33., 39., 40., 43., 63., 64., 70. i 73.), kao i Post Danmark I (t. 21.).

75      Presuda Intel (t. 134., moje isticanje)

76      Vidjeti Uputu, t. 6. i 23.

77      Vidjeti u tom smislu presude Continental Can (t. 25.) i GSK (t. 63.).

78      Vidjeti u tom smislu presude Continental Can (t. 26.), Hoffmann‑La Roche (t. 125.), British Airways (t. 106. i 107.), France Télécom (t. 105.), Deutsche Telekom I (t. 176.), TeliaSonera (t. 24.) i Post Danmark I (t. 20.).

79      Vidjeti u tom smislu mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu T‑Mobile Netherlands i dr. (C‑8/08, EU:C:2009:110, t. 71.) i presudu od 7. lipnja 2006., Österreichische Postsparkasse und Bank für Arbeit und Wirtschaft/Komisija (T‑213/01 i T‑214/01, EU:T:2006:151, t. 115.). Vidjeti u tom smislu također presudu od 14. prosinca 2006., Raiffeisen Zentralbank Österreich i dr./Komisija (T‑259/02 do T‑264/02 i T‑271/02, EU:T:2006:396, t. 99.), u kojoj se istaknulo da, u okviru članka 101. UFEU‑a, taj krajnji cilj proizlazi iz teksta, među ostalim, članka 101. stavka 3. UFEU‑a.

80      Presuda Post Danmark I (t. 24., moje isticanje)

81      Presuda Intel (t. 134., moje isticanje)

82      Presude Post Danmark I (t. 40. i 41., moje isticanje) i Intel (t. 140.)

83      Vidjeti Uputu, t. 5. i 6.

84      Vidjeti Komunikaciju o Smjernicama za primjenu članka [101. stavka 3. UFEU‑a] (SL 2004., C 101, str. 97.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 269.), t. 13., kao i Komunikaciju o Smjernicama Komisije za ocjenu nehorizontalnih koncentracija prema Uredbi Vijeća o kontroli koncentracija između poduzetnika (SL 2008., C 265, str. 6.), t. 16. Vidjeti također esej povjerenika N. Kroesa od 15. rujna 2005., naslovljen „European Competition Policy – Delivering Better Markets and Better Choices”, u okviru „European Consumer and Competition Day”.

85      Presuda British Airways (t. 106. i 107.). Međutim, za određene vrste zlouporaba dokaz u vezi s neposrednom štetom potrošačima dio je ocjene zlouporabe. Stoga je Sud ocijenio da „kako bi se odbijanje poduzeća nositelja autorskog prava da pruži pristup proizvodu ili usluzi koja je nužna za obavljanje određene aktivnosti moglo kvalificirati kao zloporabno, dovoljno je da su ispunjena tri kumulativna uvjeta, tj. da to odbijanje čini prepreku pojavi novog proizvoda za koji postoji moguća potražnja potrošača, da nema opravdanja i da isključuje svaku konkurenciju na sekundarnom tržištu” (vidjeti presudu od 6. travnja 1995., RTE i ITP/Komisija, poznatu kao „presuda Magill” (C‑241/91 P i C‑242/91 P, EU:C:1995:98), kako je sažeta u točkama 32. do 38. presude od 29. travnja 2004., IMS Health (C‑418/01, EU:C:2004:257, moje isticanje)).

86      Vidjeti presudu od 10. srpnja 2014., Telefónica i Telefónica de España/Komisija (C‑295/12 P, u daljnjem tekstu: presuda Telefónica, EU:C:2014:2062, t. 124.).

87      Vidjeti mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu British Airways/Komisija (C‑95/04 P, EU:C:2006:133, t. 68.).

88      U tom pogledu valja utvrditi da se člankom 17. stavkom 2. Direktive 2014/104/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. studenoga 2014. o određenim pravilima kojima se uređuju postupci za naknadu štete prema nacionalnom pravu za kršenje odredaba prava tržišnog natjecanja država članica i Europske unije (SL 2014., L 349, str. 1.) određuje da se samo za povrede počinjene u obliku zabranjenog sporazuma pretpostavlja da uzrokuju štetu.

89      Vidjeti Uputu, t. 19. i bilješku 15.

90      Vidjeti osobito presudu Intel (t. 134. i navedenu sudsku praksu), i Uputu, t. 6.

91      Primjerice u okviru prakse predatorskih cijena, cijenama nižima od troškova očito se pogoduje potrošačima (svakako kratkoročno), osim ako i tako dugo dok gubici nisu nadoknađeni većim cijenama u kasnijoj fazi. Međutim, praksa predatorskih cijena može se osuditi na temelju članka 102. UFEU‑a a da se ne podnese dokaz o naknadi gubitaka jer može dovesti do izlaska ili marginalizacije protivnika izmjenom strukture tržišnog natjecanja na način da se potrošačima može nanijeti šteta (vidjeti presudu France Télécom (t. 110. do 112.).

92      Vidjeti u tom smislu presude British Airways (t. 106. i 107.) i Telefónica (t. 124.). Vidjeti također točke 41. i 104. ovog mišljenja.

93      Presuda TeliaSonera (t. 65.). Vidjeti u tom smislu presude Deutsche Telekom I (t. 254.) i od 30. siječnja 2020., České dráhy/Komisija (C‑538/18 P i C‑539/18 P, neobjavljena, EU:C:2020:53, t. 70.).

94      Presuda Tomra (t. 68., moje isticanje)

95      Presuda Post Danmark II (t. 69., moje isticanje)

96      Presuda Post Danmark II (t. 73. i 74., moje isticanje)

97      Presuda Intel (t. 138. i 139., moje isticanje)

98      Presuda Generics (UK) (t. 154., moje isticanje)

99      Mišljenje nezavisnog odvjetnika N. Wahla u predmetu Intel Corporation/Komisija (C‑413/14 P, EU:C:2016:788, t. 115.)

100      Vidjeti također mišljenje nezavisnog odvjetnika Mazák u predmetu AstraZeneca/Komisija (C‑457/10 P, EU:C:2012:293, t. 64.).

101      Vidjeti u tom smislu presudu od 29. ožujka 2012., Telefónica i Telefónica de España/Komisija (T‑336/07, EU:T:2012:172, t. 272.).

102      Vidjeti u tom smislu presudu AstraZeneca (t. 110.).

103      Vidjeti u tom smislu presudu TeliaSonera (t. 44.).

104      Presuda Intel (t. 138. i 139.)

105      Presuda Intel (t. 140.)

106      Presuda Post Danmark II (t. 65.) i t. 41. ovog mišljenja

107      To je pitanje nezavisni odvjetnik N. Wahl razmotrio u svojem mišljenju u predmetu Intel (C‑413/14 P, EU:C:2016:788 t. 117. i 118.), u skladu s kojim je cilj ocjene mogućnosti da se utvrdi ima li sporno postupanje, po svoj prilici, učinak protutržišnog istiskivanja. To znači da „vjerojatnost mora predstavljati znatno više od puke mogućnosti određenog ponašanja da ograniči tržišno natjecanje. Nasuprot tomu, činjenica da se istiskujući učinak čini više vjerojatnim nego ne jednostavno nije dovoljna”. Vidjeti međutim mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu Post Danmark (C‑23/14, EU:C:2015:343, t. 82.).

108      Vidjeti Uputu, t. 20. Međutim, ističem da taj tekst samo definira Komisijin pristup o izboru predmeta koje namjerava prioritetno obraditi, tako da njezina upravna praksa ne obvezuje nacionalna tijela za tržišno natjecanje i sudove.

109      Sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu upućuje na presude od 30. rujna 2003., Michelin/Komisija (T‑203/01, EU:T:2003:250, t. 241.) i od 30. siječnja 2007., France Télécom/Komisija (T‑340/03, EU:T:2007:22, t. 195.).

110      Vidjeti točku 34. ovog mišljenja.

111      Vidjeti presude Continental Can (t. 29.) i od 9. rujna 2009., Clearstream/Komisija (T‑301/04, EU:T:2009:317, t. 141.).

112      Presuda Tomra (t. 21.).

113      Međutim, u nekim iznimnim slučajevima namjera poduzetnika u vladajućem položaju da isključi konkurenta može biti potreban dokaz o postojanju povrede. To je slučaj: i. u određenim situacijama praksi predatorskih cijena kad su prodajne cijene niže od prosjeka ukupnih troškova koji obuhvaćaju fiksne i varijabilne troškove, ali više od prosjeka varijabilnih troškova, u kojima je Sud priznao da te cijene treba smatrati zlouporabom „ako su utvrđene u okviru plana čiji je cilj ukloniti konkurenta” (vidjeti presudu AKZO (t. 72.), Tetra Pak/Komisija (t. 41.) i France Télécom (t. 109.)), i ii. u okviru takozvanih zlonamjernih sporova s obzirom na to da je Komisija utvrdila dva kumulativna kriterija kako bi se moglo odrediti u kojim slučajevima tužba predstavlja zlouporabu, pri čemu se drugi od tih kriterija odnosi na pitanje je li tužba „osmišljena u okviru plana čiji je cilj ukloniti konkurenciju” (vidjeti presudu od 17. srpnja 1998., ITT Promedia/Komisija (T‑111/96, EU:T:1998:183, t. 55.)). Međutim, u tim iznimnim slučajevima subjektivni element nije sam po sebi dovoljan za utvrđivanje nezakonitosti postupanja.

114      Presude Tomra (t. 18. do 21.) i Generics (UK) (t. 162. i 164.)

115      Vidjeti Uputu, t. 20.

116      Presuda TeliaSonera (t. 88.). Vidjeti u tom smislu t. 62. ovog mišljenja.

117      Kao što su prakse predatorskih cijena (presuda AKZO (t. 72.)), popusta za vjernost (vidjeti presudu od 16. ožujka 2000., Compagnie maritime belge transports i dr./Komisija (C‑395/96 P i C‑396/96 P, EU:C:2000:132)) i prakse u okviru isključivih dogovora (vidjeti presudu Tomra (t. 19. i 21.)).

118      Među ostalim, ako poduzetnik u vladajućem položaju podnese zlonamjerne tužbe nacionalnim sudovima (vidjeti presudu od 17. srpnja 1998., ITT Promedia/Komisija (T‑111/96, EU:T:1998:183, t. 55.)) ili dovede u zabludu tijela javne vlasti kako bi isključio proizvođače generičkih lijekova (vidjeti presudu od 1. srpnja 2010., AstraZeneca/Komisija (T‑321/05, EU:T:2010:266, t. 359.)); kao i u takozvanim predmetima „pay for delay” (vidjeti presudu Generics (UK) (t. 161.)).

119      Vidjeti u tom smislu mišljenje nezavisnog odvjetnika N. Wahla u predmetu Intel Corporation/Komisija (C‑413/14 P, EU:C:2016:788, t. 128.).

120      Presuda Intel (t. 139. i navedena sudska praksa, moje isticanje)

121      Vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2007., France Télécom/Komisija (T‑340/03, EU:T:2007:22, t. 202.).

122      Presuda Tomra (t. 12.). Vidjeti i Smjernice o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe (EZ) br. 1/2003 (SL 2006., C 210, str. 2., t. 27. i 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 58.).

123      Vidjeti u tom smislu mišljenje nezavisnog odvjetnika N. Wahla u predmetu Intel Corporation/Komisija (C‑413/14 P, EU:C:2016:788, t. 128.).

124      Vidjeti u tom smislu mišljenje nezavisnog odvjetnika J. Mazáka u predmetu Tomra Systems i dr./Komisija (C‑549/10 P, EU:C:2012:55, t. 10.).

125      Vidjeti u tom smislu presudu Tomra (t. 22.)

126      Napominjem da se to pitanje, kako je postavljeno, odnosi na sva društva koja pripadaju istoj grupi, neovisno o odnosu kontrole među društvima koja su sudjelovala u zlouporabi. Budući da se u okviru glavnog postupka to pitanje postavlja samo u pogledu odgovornosti društva majke grupe, predlažem da se preoblikuje na način da se odnosi na pravila o pripisivanju odgovornosti društva majke koje je, kao u ovom slučaju, stopostotni vlasnik društava kćeri koja su počinila povredu.

127      U skladu s tom pretpostavkom, društvo majka koje je stopostotni vlasnik svojih društava kćeri koja su počinila povredu pravila tržišnog natjecanja izvršava odlučujući utjecaj na postupanje potonjih društava te ga se može smatrati odgovornim za tu povredu na istoj osnovi kao i njegova društva kćeri (u daljnjem tekstu: pretpostavka odlučujućeg utjecaja, vidjeti točku 149. ovog mišljenja).

128      Vidjeti presudu od 4. ožujka 2020., Schenker (C‑655/18, EU:C:2020:157, t. 22.).

129      Vidjeti u tom smislu točke 260. i 261. sporne odluke, čija je javna verzija dostupna (na talijanskom jeziku) na AGCM‑ovim internetskim stranicama.

130      Na pravila o pripisivanju osobito se podsjeća u presudama od 10. rujna 2009., Akzo Nobel i dr./Komisija (C‑97/08 P, EU:C:2009:536) i od 27. travnja 2017., Akzo Nobel i dr./Komisija (C‑516/15 P, EU:C:2017:314).

131      Presuda od 27. travnja 2017., Akzo Nobel i dr./Komisija (C‑516/15 P, EU:C:2017:314, t. 46. i navedena sudska praksa)

132      Presuda Deutsche Telekom II (t. 72. i navedena sudska praksa)

133      Presuda Deutsche Telekom II (t. 73. i navedena sudska praksa)

134      Presuda Deutsche Telekom II (t. 74. i navedena sudska praksa)

135      Presuda od 15. travnja 2021., Italmobiliare i dr./Komisija (C‑694/19 P, neobjavljena, u daljnjem tekstu: presuda Italmobiliare, EU:C:2021:286, t. 54. i navedena sudska praksa). Vidjeti također presude od 14. srpnja 1972., Imperial Chemical Industries/Komisija (48/69, EU:C:1972:70, t. 140.) i Deutsche Telekom II (t. 94.).

136      Vidjeti presudu Italmobiliare (t. 47. i 55. te navedena sudska praksa).

137      Presuda Italmobiliare (t. 55.). Vidjeti u tom smislu presudu od 16. lipnja 2016., Evonik Degussa i AlzChem/Komisija (C‑155/14 P, EU:C:2016:446, t. 30.).

138      Presuda Italmobiliare (t. 56. i navedena sudska praksa)

139      Presuda Italmobiliare (t. 48. i navedena sudska praksa)

140      Presuda od 27. siječnja 2021., The Goldman Sachs Group/Komisija (C‑595/18 P, u daljnjem tekstu: presuda Goldman Sachs, EU:C:2021:73, t. 33. i navedena sudska praksa)

141      Vidjeti u tom smislu presudu od 13. rujna 2013., Total Raffinage Marketing/Komisija (T‑566/08, EU:T:2013:423, t. 501. i 502.).

142      Presuda Goldman Sachs (t. 35.)

143      Vidjeti presudu od 16. lipnja 2016., Evonik Degussa i AlzChem/Komisija (C‑155/14 P, EU:C:2016:446, t. 32. do 34.).

144      Presuda od 28. listopada 2020., Pirelli & C./Komisija (C‑611/18 P, neobjavljena, EU:C:2020:868, t. 74.)

145      Vidjeti u tom smislu presudu Goldman Sachs (t. 40. i navedenu sudsku praksu)

146      Vidjeti po analogiji presudu od 2. listopada 2003., Aristrain/Komisija (C‑196/99 P, EU:C:2003:529, t. 93. do 101.).

147      Vidjeti u tom smislu presude od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija (C‑521/09 P, EU:C:2011:620, t. 153.); od 14. rujna 2017., LG Electronics i Koninklijke Philips Electronics/Komisija (C‑588/15 P i C‑622/15 P, EU:C:2017:679, t. 87.) i od 28. listopada 2020., Pirelli & C./Komisija (C‑611/18 P, neobjavljena, EU:C:2020:868, t. 45.).

148      Vidjeti presude od 8. svibnja 2013., Eni/Komisija (C‑508/11 P, EU:C:2013:289, t. 57. do 59.) i Italmobiliare (t. 57.).

149      Presuda Italmobiliare (t. 58. i navedena sudska praksa)

150      Vidjeti presude od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija (C‑521/09 P, EU:C:2011:620, t. 154. i navedena sudska praksa) i od 28. listopada 2020., Pirelli & C./Komisija (C‑611/18 P, neobjavljena, EU:C:2020:868, t. 46.).

151      Vidjeti po analogiji presudu od 26. studenoga 2013., Groupe Gascogne/Komisija (C‑58/12 P, EU:C:2013:770, t. 37. do 39.).

152      Presuda od 8. svibnja 2013., Eni/Komisija (C‑508/11 P, EU:C:2013:289, t. 64.)

153      Presuda Italmobiliare (t. 41.)

154      Presuda Italmobiliare (t. 62. i 63.)