MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
GIOVANNIJA PITRUZZELLE
od 16. lipnja 2022. (1)
Predmet C‑175/21
Harman International Industries, Inc.
protiv
AB SA
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Sąd Okręgowy w Warszawie (Okružni sud u Varšavi, Poljska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Članci 34. i 36. UFEU‑a – Slobodno kretanje robe – Žig Europske unije – Uredba (EU) 2017/1001 – Članak 15. – Iscrpljenje prava koja proistječu iz žiga Europske unije – Teret dokazivanja – Djelotvorna sudska zaštita”
1. Kako u postupku koji je pokrenuo nositelj žiga radi zaustavljanja distribucije neodobrenih proizvoda pronaći ravnotežu između zaštite nositelja žiga i zaštite distributera proizvoda koji se poziva na iscrpljenje žiga? Može li odobrenje nositelja žiga za stavljanje proizvoda na tržište EGP‑a biti prešutno? Je li općenita formulacija izreke presude i odgoda utvrđivanja proizvoda koji se stavljaju na tržište EGP‑a do stadija izvršenja u skladu s načelom djelotvorne sudske zaštite? Kako je raspodijeljen teret dokazivanja?
I. Pravni okvir
A. Pravo Unije
2. U skladu s člankom 9. Uredbe 2017/1001(2):
„1. Registracija žiga EU‑a nositelju žiga daje isključiva prava koja proizlaze iz njega.
[…]
3. […] osobito se može zabraniti sljedeće:
[…]
(b) nuđenje proizvoda ili njihovo stavljanje na tržište ili skladištenje u te svrhe pod tim znakom, ili nuđenje ili pružanje usluga pod tim znakom;
(c) uvoz ili izvoz proizvoda pod tim znakom;
[…]”
3. U skladu s člankom 15. stavkom 1. Uredbe 2017/1001:
„Žig EU‑a ne daje nositelju pravo da zabrani njegovu uporabu u odnosu na proizvode koji su pod tim žigom stavljeni na tržište Europskog gospodarskog prostora od strane samog nositelja žiga ili uz njegovo odobrenje.”
4. Člankom 129. stavkom 3. Uredbe 2017/1001, naslovljenim „Mjerodavno pravo”, utvrđuje se:
„Ako nije drukčije određeno ovom Uredbom, sud za žig EU‑a primjenjuje poslovnik kojim se uređuje isti tip parnice u odnosu na nacionalni žig u državi članici u kojoj se nalazi njegovo sjedište.”
5. Člankom 3. stavkom 2. Direktive 2004/48(3) propisuje se:
„Te mjere, postupci i pravna sredstva također moraju biti učinkoviti i razmjerni i moraju odvraćati od povrede te se moraju primjenjivati na takav način da se izbjegne stvaranje zapreka zakonitoj trgovini i da se osigura zaštita protiv njihove zlouporabe.”
B. Poljsko pravo
6. Člankom 325. Ustawe z dnia 17. listopada 1964. r. - Kodeks postępowania cywilnego (Zakon od 17. studenoga 1964. – Zakonik o građanskom postupku, pročišćeni tekst, kako je izmijenjen (Dz. U. iz 2019., poz. 1460.) (u daljnjem tekstu: Zakonik o građanskom postupku) utvrđuje se:
„Izreka presude mora sadržavati naziv suda, imena sudaca, sudskog službenika i državnog odvjetništva ako se potonji uključio u postupak, datum i mjesto rasprave te objave presude, imena stranaka i predmet postupka kao i odluku suda o zahtjevima stranaka.”
7. Za izvršenje su prema članku 758. Zakonika o građanskom postupku nadležni sądy rejonowe (općinski sudovi, Poljska) te sudski izvršitelji povezani s tim sudovima.
8. U skladu s člankom 767. stavcima 1. i 2. tog zakonika:
„1. Ako zakonom nije drukčije određeno, protiv akata sudskog izvršitelja može se podnijeti žalba sądu rejonowom (općinski sud). Žalba se može podnijeti i zbog toga što sudski izvršitelj nije podnio određenu ispravu. Ispituje ju sud na području na kojem se nalazi ured sudskog izvršitelja.
[…]2. Žalbu može podnijeti stranka ili druga osoba čija su prava povrijeđena ili ugrožena radnjom ili propustom sudskog izvršitelja.”
[…].
9. Člankom 843. stavkom 3. navedenog zakonika predviđa se:
„Žalitelj mora u žalbi iznijeti sve prigovore koji se mogu istaknuti u tom stadiju jer će u suprotnom izgubiti pravo pozvati se na njih u daljnjem tijeku postupka.”
10. Člankom 1050. istog zakonika, u stavcima 1. i 3. propisuje se:
„1. Ako je dužnik dužan poduzeti radnju koju ne može izvršiti druga osoba i čije izvršenje ovisi isključivo o njegovoj volji, sud u mjestu u kojem se radnja mora izvršiti, na zahtjev vjerovnika i nakon što sasluša stranke, određuje dužniku rok za izvršenje radnje, pod prijetnjom novčane kazne ako to ne učini u određenom roku.
[…]
3. Ako je rok dodijeljen dužniku za poduzimanje radnje istekao, a dužnik je nije izvršio, sud na zahtjev vjerovnika izriče dužniku novčanu kaznu te istodobno određuje novi rok za izvršenje radnje pod prijetnjom uvećane novčane kazne.”
11. Člankom 1051. stavkom 1. Zakonika o građanskom postupku utvrđuje se:
„Ako dužnik ima obvezu nečinjenja ili neometanja vjerovnikovih radnji, sud na čijem području dužnik nije ispunio svoju obvezu izriče mu na zahtjev vjerovnika novčanu kaznu nakon što sasluša stranke i utvrdi da dužnik nije ispunio svoju obvezu. Sud na isti način postupa u slučaju ponovnog vjerovnikova zahtjeva.”
II. Činjenično stanje, glavni postupak i prethodna pitanja
12. Društvo Harman International Industries, Inc. (u daljnjem tekstu: tužitelj) sa sjedištem u Stamfordu (Sjedinjene Američke Države) nositelj je isključivih prava koja proizlaze iz žigova Unije registriranih pod brojevima 001830967, 005336755, 015577621, 003191004, 003860665, 0150221652, 001782523, 005133251 i 009097494.
13. Tužiteljeve proizvode (audiovizualnu opremu, uključujući zvučnike, slušalice i audiosustave) s navedenim žigovima na državnom području Poljske distribuira samo jedan subjekt, s kojim je tužitelj sklopio ugovor o distribuciji i čijim se posredstvom njegovi proizvodi prodaju krajnjim kupcima u trgovinama elektroničke opreme.
14. Tužitelj za svoje proizvode primjenjuje sustave oznaka na temelju kojih se ne može uvijek utvrditi je li tužitelj svoj proizvod namijenio tržištu Europskog gospodarskog prostora (EGP).
Naime, oznake na dijelu primjeraka obilježenih tužiteljevim žigovima ne sadržavaju kratice koje se odnose na teritorijalna pitanja, pa nije navedeno mjesto na kojem je roba trebala biti prvi put stavljena na tržište uz njegovu suglasnost. To znači da se neke oznake nalaze na pakiranjima primjeraka proizvoda namijenjenih stavljanju na tržište EGP‑a kao i na pakiranjima primjeraka proizvoda namijenjenih stavljanju na tržište izvan EGP‑a. U pogledu tih primjeraka utvrđivanje tržišta kojem su namijenjeni zahtijeva upotrebu informatičkog alata kojim raspolaže tužitelj, a koji obuhvaća bazu podataka o proizvodima s navedenim tržištem kojem je namijenjen konkretan primjerak proizvoda.
15. AB SA sa sjedištem u Magnicama (Poljska), društvo koje je tuženik u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: tuženik), obavlja gospodarsku djelatnost distribucije elektroničke opreme. Tuženik je na poljsko tržište stavljao robu koju je tužitelj proizveo i označio svojim žigovima Unije. Tuženik je navedenu robu dobavljao od prodavatelja različitog od distributera proizvoda za poljsko tržište s kojim je tužitelj sklopio ugovor. Tuženik tvrdi da ga je taj prodavatelj uvjeravao da se stavljanjem navedenih proizvoda na poljsko tržište ne povređuju tužiteljeva isključiva prava koja proizlaze iz žigova Unije jer su ta prava iscrpljena prethodnim stavljanjem proizvoda obilježenih žigovima Unije na tržište Europskog gospodarskog prostora od strane samog nositelja žiga ili uz njegovo odobrenje.
16. Tužitelj je Sadu Okregowom w Warszawie (Okružni sud u Varšavi, Poljska), kao prvostupanjskom sudu, podnio tužbu zahtijevajući da se tuženiku zabrani da povređuje tužiteljeva prava koja proizlaze iz žigova Unije zabranom uvoza, stavljanja na tržište, nuđenja, oglašavanja i skladištenja zvučnika, slušalica i njihovih pakiranja obilježenih barem jednim tužiteljevim žigom Unije, a koji čine robu koju tužitelj prethodno ni sâm ni uz svoje odobrenje nije stavio na tržište EGP‑a. Osim toga, tužitelj zahtijeva da sud naloži tuženiku povlačenje s tržišta ili uništavanje tih zvučnika i slušalica te njihovih pakiranja.
17. Tuženik je osporio tužbene zahtjeve pozivanjem na načelo iscrpljenja prava koja proistječu iz žiga EU‑a, pri čemu je svoju obranu usredotočio na uvjeravanja prodavatelja da su predmetni proizvodi već stavljeni na tržište EGP‑a.
18. Sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu ističe da se na temelju sustavâ oznaka tužiteljevih proizvoda ne može utvrditi jesu li oni bili namijenjeni tržištu EGP‑a. Smatra da zbog toga tuženik ne može dokazati da je primjerak proizvoda označenog žigom Unije stavljen na tržište EGP‑a od strane tužitelja ili uz njegovo odobrenje. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, tuženik se svakako može obratiti svojem prodavatelju, ali malo je vjerojatno da će dobiti korisne informacije o identitetu osobe od koje je dobavljač nabavio predmetne primjerke ili o osobama koje su dio distribucijskog lanca primjeraka na poljskom državnom području, s obzirom na to da dobavljači obično nisu spremni otkriti od koga nabavljaju robu kako ne bi izgubili kupce.
19. U tako opisanom kontekstu sud koji je uputio zahtjev ističe da sudska praksa poljskih sudova prema kojoj se u izrekama odluka kojima se prihvaća tužba koristi općenit izraz „roba obilježena tužiteljevim žigovima koja prethodno nije stavljena na tržište [EGP‑a] od strane samog tužitelja (nositelja žiga Unije) ili uz njegovo odobrenje” uzrokuje ozbiljne poteškoće pri ostvarivanju prava obrane i nesigurnosti u vezi s primjenom prava. Izravna posljedica takvog načina sastavljanja izreke odluka je, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, praktična nemogućnost njihova izvršenja na temelju podataka koje sadržavaju.
20. Naime, bez obzira na to izvršava li se odluka dobrovoljno ili je izvršava tijelo nadležno za izvršenje, radi njezine praktične izvršivosti potrebno je od nositelja ili tuženika pribaviti dodatne informacije kako bi se utvrdili određeni primjerci proizvoda koji nose žig Unije.
21. Konkretno, za pristup bazi podataka koja sadržava podatke nužne za utvrđivanje proizvoda potrebna je posebna suradnja tužitelja, nositelja žiga.
22. Osim toga, iz obrazloženja zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da praksa koja se primjenjuje prilikom izvršenja presuda čija je izreka sastavljena općenito, nije ujednačena i razlikuje se ovisno o prirodi presude koja se izvršava te u brojnim slučajevima može dovesti i do zapljene proizvoda koji su u prometu, bez bilo kakve povrede isključivog prava koje proizlazi iz žiga. U biti može se konkretno proširiti zaštita isključivog prava koje proizlazi iz žiga Unije na proizvode u pogledu kojih je to pravo iscrpljeno.
23. Osim toga, predmetna praksa uzrokuje dodatne nesigurnosti u vezi s postupovnim jamstvima za stranke u predmetima koji se odnose na zaštitu isključivog prava koje proizlazi iz žiga Unije. Naime, iz teksta zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je tuženiku u okviru sudskog spora vrlo teško dokazati da je određeni primjerak robe stavljen na tržište EGP‑a od strane tužitelja ili uz njegovo odobrenje.
24. U skladu s odredbama poljskog prava, kako ih navodi sud koji je uputio zahtjev, pravnim sredstvima koja dužnik ima na raspolaganju u postupcima izricanja zaštitne mjere i izvršenja, to jest žalbom protiv postupanja sudskog izvršitelja i zahtjevom za obustavu izvršenja, ne omogućuje se učinkovito osporavanje načina na koji je tijelo izvršenja izvršilo presudu, odnosno učinkovito utvrđivanje primjeraka koje treba izuzeti iz prisilnog izvršenja.
25. Zbog svih tih razloga sud koji je uputio zahtjev dvoji o usklađenosti te prakse poljskih sudova s načelima slobodnog kretanja robe, iscrpljenja prava koja proizlaze iz žiga Unije te obvezom država članica da utvrde pravna sredstva potrebna za osiguravanje djelotvorne sudske zaštite.
26. Sąd Okręgowy w Warszawie (Okružni sud u Varšavi, Poljska) stoga je prekinuo postupak i uputio Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Treba li članak 36. drugu rečenicu UFEU‑a u vezi s člankom 15. stavkom 1. Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2017. o žigu Europske unije kao i u vezi s člankom 19. stavkom 1. [drugom rečenicom] Ugovora o Europskoj uniji tumačiti na način da im se protivi sudska praksa nacionalnih sudova država članica koja se temelji na tome da ti sudovi:
– prilikom ispitivanja zahtjeva nositelja žiga u pogledu zabrane uvoza, stavljanja na tržište, nuđenja, oglašavanja robe obilježene žigom Unije, nalaganja povlačenja s tržišta ili uništavanja takve robe,
– prilikom donošenja odluke u postupku izricanja zaštitne mjere o zapljeni robe obilježene žigom Unije,
u odlukama upućuju na ,predmete koji nisu stavljeni na tržište Europskog gospodarskog prostora od strane samog nositelja žiga ili uz njegovo odobrenje’, slijedom čega se, zbog općenite formulacije odluke, utvrđivanje toga na koje se predmete obilježene žigom Unije odnose izrečeni nalozi i zabrane (odnosno utvrđivanje toga koji predmeti nisu stavljeni na tržište Europskog gospodarskog prostora od strane samog nositelja žiga ili uz njegovo odobrenje) prepušta tijelu izvršenja. To se tijelo prilikom navedenog utvrđivanja oslanja na izjave nositelja žiga ili alate koje je dostavio nositelj žiga (uključujući informatičke alate i baze podataka), a mogućnost osporavanja tih utvrđenja tijela izvršenja pred sudom u postupku o meritumu isključena je ili ograničena prirodom pravnih sredstava koje tužitelj ima u postupku izricanja zaštitne mjere ili u postupku izvršenja”?
III. Pravna analiza
A. Uvodne napomene
27. Jedinim prethodnim pitanjem, koje se odnosi na stupanj preciznosti koji se zahtijeva u formulaciji izreke presude u pogledu iscrpljivanja prava žiga iz članka 15. stavka 1. Uredbe 2017/1001, sud koji je uputio zahtjev izražava dvojbe o jamstvu slobodnog kretanja robe i djelotvornoj sudskoj zaštiti distributera, protiv kojeg je nositelj žiga Unije pokrenuo sudski postupak zbog navodnog nezakonitog stavljanja proizvoda zaštićenih pravom žiga na tržište EGP‑a.
28. Točnije, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, učinak općenite formulacije izreke pravosudnog tijela u postupku o meritumu je pretjerano otežavanje obrane distributera proizvoda, koji je tuženik u sporu. To dovodi do problema raspodjele tereta dokazivanja u postupku, osobito u stadiju izvršenja, i zbog posebnog postupovnog sustava države članice koja, podvrgavajući tuženika strogim uvjetima u vezi s podnošenjem zahtjeva za obustavu izvršenja ne može, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, omogućiti tuženiku djelotvornu zaštitu.
29. Pisana očitovanja podnijeli su tužitelj, tuženik, poljska vlada i Europska komisija.
30. Tužitelj smatra da na prethodno pitanje valja odgovoriti niječno jer bi bilo koje drukčije rješenje bilo protivno pravilu o iscrpljenju prava žiga. Konkretno, osim što osporava opis činjenica i tumačenje poljskog zakonodavstva koje je naveo sud koji je uputio zahtjev, smatra da bi, ako bi se prihvatila predložena rješenja, osobito nalaganje nositelju žiga obveze točnog navođenja „žigova ili serijskih brojeva” na proizvodima, postojala diskriminacija subjekata čiji je žig povrijeđen s obzirom na to da takva obveza nije predviđena ni pravom Unije ni nacionalnim pravom.
31. Tužitelj također osporava činjenicu da Harman ima samo jednog distributera njegovih proizvoda na poljskom tržištu, pa stoga smatra da se ne može prihvatiti prebacivanje tereta dokazivanja, kako je utvrđeno u presudi Van Doren + Q(4), s obzirom na to da je, osim u slučajevima isključive distribucije, na tuženiku teret dokazivanja postojanja odobrenja za stavljanje robe na tržište izvan EGP‑a.
32. Nasuprot tomu, tuženik, poljska vlada i Komisija smatraju da na zahtjev za prethodnu odluku treba odgovoriti potvrdno.
33. Tuženik i poljska vlada slažu se s činjeničnim stanjem koje je naveo sud koji je uputio zahtjev. Među ostalim, tuženik smatra da svaka sudska presuda treba omogućiti tuženiku da je dobrovoljno izvrši bez upotrebe podataka iz tužiteljevih baza podataka, koje mu nisu dostupne. Taj se praktični problem može prema njegovim tvrdnjama riješiti uvođenjem jedinstvenog sustava označivanja koji sadržava obvezu navođenja odredišnog tržišta na primjercima proizvoda.
34. Poljska vlada smatra da bi se – s obzirom na to da tradicionalna pravila o raspodjeli tereta dokazivanja u postupcima zbog povrede isključivog prava žiga mogu u određenim slučajevima dovesti do de facto ograničenja slobodnog kretanja robe – njegovo prilagođavanje moglo opravdati primjenom načela navedenih u presudi Van Doren + Q. Konkretno, poljska vlada smatra da je poštovanje navedenih načela moguće isključivo ako je dokazni postupak u cijelosti proveo sud koji odlučuje o meritumu.
35. Nasuprot tomu, Komisija, iako se slaže s mogućnosti da se teret dokazivanja odobrenja za stavljanje robe na tržište izvan EGP‑a stavi na nositelja prava na žig, smatra da se pravu Unije u načelu ne protivi mogućnost da se tijelu izvršenja prepusti zadaća utvrđivanja predmeta obilježenih žigom Unije na koje se odnose sudski nalozi i zabrane. Međutim, dodaje da takvo rješenje pretpostavlja u skladu s načelom djelotvorne sudske zaštite da ovršenik u postupcima izricanja zaštitne mjere i izvršenja raspolaže svim sredstvima potrebnima za sudsku zaštitu svojeg prava.
36. Iz spisa ovog predmeta proizlazi da se glavni postupak odnosi, među ostalim, na paralelni uvoz „mješovitih” proizvoda, odnosno proizvoda u pogledu kojih su iscrpljena isključiva prava nositelja žiga i koji se mogu slobodno kretati u EGP‑u i proizvoda namijenjenih stavljanju na tržište izvan EGP‑a čije stavljanje na tržište EGP‑a povrjeđuje prava nositelja.
37. Konkretno, sud koji je uputio zahtjev ističe da je u trenutku pljenidbe vrlo teško razlikovati te dvije skupine proizvoda i da zbog toga jedine pouzdane informacije za utvrđivanje mjesta na kojem su proizvodi stavljeni na tržište vrlo često potječu od nositelja žiga.
38. Općenita formulacija izreke u kojoj se samo navodi odredba članka 15. stavka 1. Uredbe 2017/1001 zapravo dovodi do odgode utvrđivanja mjesta u kojem je roba stavljena na tržište do trenutka njezina izvršenja. Odgoda do stadija izvršenja problematična je s obzirom na to da iz rješenja kojim se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da su u poljskom pravu ovršenikova postupovna prava vrlo ograničena u stadiju prisilnog izvršenja, osobito zbog nužnog sudjelovanja nositelja prava žiga Unije. Nužna suradnja tužitelja, nositelja žiga, ne omogućuje tuženiku, distributeru proizvoda, da učinkovito i samostalno zaštiti svoj položaj u sudskom postupku.
39. U svojoj analizi usredotočit ću se na dva pitanja koja mi se čine bitnima za odgovor na prethodno pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev: načelo iscrpljenja prava žiga s obzirom na propise o slobodnom kretanju robe, djelotvornost sudske zaštite tuženika‑distributera proizvoda, u istom sudskom postupku, s obzirom na kako općenitu formulaciju izreke tako i raspodjelu tereta dokazivanja.
B. Iscrpljenje prava žiga Unije i slobodno kretanje robe: pojam odobrenja
40. Poznato je da je odredbom članka 15. stavka 1. Uredbe (EU) 2017/1001 kodificirano(5) načelo iscrpljenja žiga, na temelju kojeg se nositelj isključivog prava na znak, nakon što je proizvod označen njegovim žigom izravno ili u svakom slučaju uz njegovo odobrenje stavljen na tržište, više ne može pozivati na prava povezana sa žigom kako bi spriječio daljnju prodaju tih proizvoda.
41. Tom odredbom preuzima se u biti istovjetan tekst članka 7. Direktive 89/104/EEZ(6), kojim je kodificirana sudska praksa koja se odnosi na načelo iscrpljenja u području žigova, kao što je člankom 13. Uredbe (EZ) br. 40/94(7) kodificirana sudska praksa koja se odnosi na žig Zajednice. Direktiva 89/104/EEZ stavljena je izvan snage Direktivom 2008/95/EZ, koja je pak stavljena izvan snage Direktivom (EU) 2015/2436(8). S druge strane, Uredba (EZ) br. 40/94 stavljena je izvan snage Uredbom Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu(9), koja je pak stavljena izvan snage Uredbom (EU) 2017/1001. Iako se tekst članka 15. Uredbe 2017/1001, kao i članka 15. Direktive 2015/2436, djelomično razlikuje od teksta odredbi koje su vremenom stavljene izvan snage, smatra se da su tumačenja Suda o prethodnim tekstovima i dalje aktualna s obzirom na to da obje odredbe imaju isti cilj uravnoteženja prava žiga i zaštite slobodnog kretanja robe na unutarnjem tržištu.
42. Taj institut temelji se na dodjeljivanju nositelju prava da nadzire isključivo prvo stavljanje proizvoda označenih žigom na mjerodavno tržište bez sprečavanja ili ograničavanja kasnijeg stavljanja zaštićenih proizvoda na tržište koja nisu u skladu s načelom slobode trgovine(10).
43. Naime, tu odredbu treba tumačiti s obzirom na članak 36. UFEU‑a(11), uzimajući u obzir i činjenicu da se njome osigurava potpuno usklađivanje(12) pravila o iscrpljenju prava žiga kodificiranjem velikog dijela sudske prakse Suda u području slobodnog kretanja robe(13).
44. Slijedom toga, učinak primjene odredbe članka 15. stavka 1. Uredbe br. 2017/1001 nipošto ne može biti opravdavanje prepreka slobodnom kretanju robe ni de facto ponovno uvođenje međudržavnih prepreka i carinskih granica ukinutih zajedničkim tržištem(14) kao ni smanjivanje postupovnih jamstava za stranke u slučajevima koji se odnose na zaštitu isključivog prava koje proizlazi iz žiga Unije.
45. S obzirom na ta razmatranja valja ocijeniti, kao što predlaže sud koji je uputio zahtjev, može li praksa poljskih sudova da se općenito formulira izreka presude, povezana s činjenicom da se kategorije proizvoda, čini se, mogu razlikovati isključivo na temelju informacija i baza podataka koje ima tužitelj, biti sredstvo diskriminacije ili prikriveno ograničenje trgovine među državama članicama u smislu članka 36. UFEU‑a.
46. Naime, tom se praksom u okviru koji je naveo sud koji je uputio zahtjev mogu, makar neizravno, zadržati ta ograničenja i proširiti zaštita isključivog prava žiga Unije na proizvode u pogledu kojih je to pravo iscrpljeno.
47. Sud je u više navrata presudio da se na temelju članka 36. UFEU‑a(15), a prema tome i zabranom ograničenja uvoza i mjera s istovrsnim učinkom, mogu odobriti odstupanja radi zaštite prava industrijskog i trgovačkog vlasništva; međutim, s obzirom na to da se zabranom utječe na ostvarivanje prava, a ne na njihovo postojanje, iznimka je dopuštena u mjeri u kojoj se odstupanja „čine neophodnima za zaštitu prava koja predstavljaju poseban predmet”(16) prava vlasništva(17).
48. Nositelj žiga mora sâm staviti na tržište(18) ili odobriti stavljanje na tržište svakog proizvoda obilježenog njegovim žigom(19). Izjednačavanje tih dviju pretpostavki – stavljanja na tržište proizvoda označenih žigom od strane nositelja ili uz njegovo odobrenje – potvrđivana je uvijek već od prvih odluka kojima je utvrđeno načelo iscrpljenja(20).
49. Stoga, pristanak predstavlja razlikovni element u slučajevima u kojima načelo slobodnog kretanja robe mora imati prednost pred zaštitom prava intelektualnog vlasništva.
50. U presudi Ideal Standard pružene su smjernice u pogledu definicije odobrenja, kojima je pojašnjeno da ono nikad ne može biti prešutno(21).
51. U presudi Sebago Sud je, pozivajući se na Direktivu 89/104/EEZ o žigovima, pojasnio da „odobrenje u smislu članka 7. stavka 1. […] postoji ako je dano za svaki primjerak proizvoda u pogledu kojeg se poziva na iscrpljenje”(22).
52. U spojenim predmetima Davidoff i Levi Strauss(23), koji se odnose na Direktivu 89/104, Sud je presudio da se utvrđivanje obilježja odobrenja za stavljanje na tržište EGP‑a u smislu članka 7. stavka 1. Direktive 89/104 ne smije prepustiti nacionalnim pravnim sustavima jer bi se u suprotnom zaštita razlikovala ovisno o mjerodavnom pravu.
53. Što se tiče mogućnosti „neizričitog” odobrenja, Sud je pojasnio da je potrebno utvrditi moguće oblike izražavanja odobrenja nositelja žiga za stavljanje na tržište EGP‑a, koje se mora izraziti na način iz kojeg jasno proizlazi volja nositelja tog prava da ga se odrekne, ali nije isključio da ono „može prešutno proizlaziti iz elemenata i okolnosti nastalih prije, za vrijeme ili nakon stavljanja na tržište izvan EGP‑a”(24).
54. Naime, prešutno odobrenje za stavljanje na tržište ne može proizlaziti isključivo iz šutnje nositelja žiga ni iz činjenice da nositelj nije sve naknadne kupce proizvoda obavijestio o svojem protivljenju uvozu u EGP ili da na njima nije istaknuo zabranu ili nametnuo ugovorna ograničenja prilikom prodaje robe(25).
55. Dakle, odobrenje može pod određenim posebnim uvjetima iznimno proizlaziti i iz prešutnog ponašanja nositelja žiga, iako valja ponoviti da je ono u pravilu izričito.
56. Tko u eventualnom sudskom postupku mora pružiti dokaz o takvom, izričitom ili prešutnom, odobrenju? Što sud mora utvrditi kako bi odredio proizvode stavljene na tržište koji su još obuhvaćeni zaštitom žiga i one koji to više nisu; moraju li se ta utvrđenja nužno izvesti u stadiju postupka o meritumu ili se mogu izvršiti i u stadiju izvršenja?
57. Upravo ta dva aspekta istaknuta u zahtjevu za prethodnu odluku proizlaze, iako imaju autonomno značenje, iz prakse poljskih sudova da općenito formuliraju izreku te upućuju na zajednički pravni problem, to jest pitanje djelotvorne sudske zaštite tuženika‑distributera proizvoda, koji se u postupku za zaštitu žiga poziva na iscrpljenje tog prava.
58. Naime, sud koji je uputio zahtjev traži od Suda da ocijeni je li praksa poljskih sudova da općenito formuliraju izreku odluka o povredi prava žiga paralelnim uvozom u skladu s temeljnim načelima slobodnog kretanja robe i djelotvorne sudske zaštite. Konkretno, taj sud ističe da upućivanje na „proizvode koji nisu stavljeni na tržište EGP‑a od strane nositelja ili uz njegovo odobrenje” u obrazloženju i izreci presude može, ovisno o okolnostima, biti neprikladno i nedovoljno precizno.
59. Posljedica takve prakse sastavljanja izreke presuda je prema navodima suda koji je uputio zahtjev praktična nemogućnosti izvršenja tih presuda, koje nemaju podatke potrebne za izvršenje. Naime, bez obzira na to izvršava li se odluka dobrovoljno ili je izvršava tijelo nadležno za izvršenje, ipak su potrebne dodatne informacije kako bi se utvrdili proizvodi na koje se odnosi presuda.
60. Također, isključivo nositelj žiga može prema navodima suda koji je uputio zahtjev naznačiti namjenu sporne robe i tuženik stoga ne može osporavati ta utvrđenja ni u stadiju izricanja zaštitne mjere ni izvršenja jer nema pristup tim podacima.
61. U prethodno opisanom kontekstu postavlja se pitanje usklađenosti poljskog prava s načelima utvrđenima u članku 19. stavku 1. UEU‑a i članku 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima: je li tuženiku‑distributeru, omogućena djelotvorna sudska zaštita u državi članici?
C. Djelotvorna sudska zaštita i postupovna autonomija država članica
62. U skladu s člankom 19. stavkom 1. UEU‑a, pojedincima se moraju osigurati pravni lijekovi koje utvrde države članice i dostatni su za osiguranje učinkovite pravne zaštite u područjima obuhvaćenima pravom Unije(26).
63. Načelo djelotvorne sudske zaštite prava koja osobe izvode iz prava Unije, na koje upućuje ta odredba, „opće je načelo prava Unije koje proizlazi iz ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama i zaštićeno je člancima 6. i 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950., te je sada potvrđeno člankom 47. Povelje”(27).
64. Kao što je poznato, člankom 47. stavkom 1. Povelje propisuje se da svatko čija su prava i slobode zajamčeni pravom Unije povrijeđeni ima pravo na djelotvoran pravni lijek, u skladu s uvjetima utvrđenima tim člankom. Tom pravu odgovara obveza država članica iz članka 19. stavka 1. UEU‑a da osiguravaju pravne lijekove dostatne za osiguranje djelotvorne pravne zaštite u područjima obuhvaćenima pravom Unije.
65. Kao što to proizlazi iz ustaljene sudske prakse Suda, na pravo na djelotvoran pravni lijek moguće se pozvati samo na temelju članka 47. Povelje a da njegov sadržaj ne mora biti pojašnjen drugim odredbama prava Unije ili odredbama nacionalnog prava država članica(28).
66. Također, iz sudske prakse Suda proizlazi da bitan sadržaj prava na djelotvoran pravni lijek, propisanog člankom 47. Povelje, uključuje, među ostalim elementima, ono koje se sastoji od toga da osoba koja je nositelj tog prava može pristupiti sudu nadležnom za osiguranje poštovanja prava koja joj jamči pravo Unije i, u tu svrhu, za ispitivanje svih pravnih i činjeničnih pitanja relevantnih za rješavanje spora koji se pred njim vodi(29).
67. Međutim, država članica ima ovlast da u skladu s načelom postupovne autonomije odluči o postupovnim pravilima za pravne lijekove namijenjene pojedincima, pod uvjetom da u situacijama na koje se primjenjuje pravo Unije ta pravila „ne budu nepovoljnija od onih kojima se uređuju slične situacije na koje se primjenjuje nacionalno pravo (načelo ekvivalentnosti) i da u praksi ne onemogućuju ili pretjerano otežavaju ostvarivanje pravâ dodijeljenih pravom Unije (načelo djelotvornosti)”(30).
68. U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, načelo ekvivalentnosti „zahtijeva da se nacionalno pravilo o kojem je riječ primjenjuje bez razlikovanja pravnih sredstava koja se temelje na pravima koja pojedinci uživaju u pravu Unije i pravnih sredstava sa sličnim ciljem i uzrokom koja se temelje na povredi unutarnjeg prava”(31). Poštovanje tog načela stoga podrazumijeva jednako postupanje s pravnim sredstvima koja se temelje na povredi prava Unije i onim sličnima, koja se temelje na povredi nacionalnog prava(32).
69. Nasuprot tomu, načelo djelotvornosti zahtijeva da, čak i na temelju načela postupovne autonomije, postupovna pravila u praksi ne onemogućuju ili pretjerano otežavaju ostvarivanje pravâ dodijeljenih pravom Unije(33).
70. Međutim, „pravo Unije nema za učinak to da prisiljava države članice na uvođenje pravnih lijekova različitih od onih utvrđenih nacionalnim pravom, osim ako iz opće strukture odnosnog nacionalnog pravnog poretka proizlazi da ne postoji nijedan pravni lijek koji osigurava, makar posredno, poštovanje prava koja proizlaze iz prava Unije ili kad bi za pojedince jedini način pristupa sudu bio prekršiti pravo”(34).
71. Iz uravnoteženja načela djelotvorne sudske zaštite i postupovne autonomije država članica valja izvući zaključke kako bi se ocijenilo je li tumačenje koje je opisao sud koji je uputio zahtjev u suprotnosti s prethodno navedenim načelima prava Unije.
1. Općenita formulacija izreke u postupcima za zaštitu žiga
72. Pitanje pravilne formulacije izreke i zaštite koja se ostvaruje u sudskom postupku za zaštitu žiga u načelu je uređeno nacionalnim postupovnim pravom. Naime, u skladu s člankom 129. stavkom 3. Uredbe 2017/1001, sud za žig primjenjuje postupovna pravila primjenjiva na istu vrstu postupka u području nacionalnih žigova u državi članici u kojoj taj sud ima sjedište, pod uvjetom da se poštuju načela ekvivalentnosti i djelotvornosti te da se poštuje temeljno pravo na djelotvornu sudsku zaštitu u smislu članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima(35).
73. Kao što je to napomenula Komisija(36), za osiguranje učinkovite zaštite prava zajamčenih pravnim poretkom Unije potrebni su precizna formulacija izreke i prikladno obrazloženje presude, iako se time ne isključuje mogućnost da tijelo izvršenja utvrdi predmete obilježene žigom Unije na koje se odnose sudski nalozi i zabrane, pod uvjetom da se na temelju pravnih sredstava predviđenih nacionalnim pravom te odluke mogu osporavati pred sudom.
74. Čini se da tuženik prema navodima suda koji je uputio zahtjev ne može dobrovoljno postupiti u skladu sa sudskim nalozima i zabranama sadržanima u općenito formuliranoj presudi te da je stoga automatski izložen postupcima prisilnog izvršenja, raspolažući usto ograničenim pravnim sredstvima.
75. U tom bi kontekstu moguće rješenje bilo, kao što se čini da predlaže nacionalni sud, nametanje obveze da se na proizvodima prethodno označi odredišno tržište.
76. Međutim, puko utvrđenje o tuženikovim poteškoćama prilikom pribavljanja informacija o prvotnom dobavljaču prema mojem mišljenju ne može sâmo po sebi predstavljati pravnu osnovu koja opravdava nametanje takve obveze nositelju prava. Naime, u pravu Unije ne postoje tekstualni elementi, teleološko tumačenje ili kontekst koji bi mogli dovesti do takvog rješenja.
77. Stoga ne smatram da postoji prostor za nametanje obveze navođenja namjene proizvoda, koje bi, osim dodatnih obveza za nositelja, zapravo moglo predstavljati tek djelomično rješenje. Naime, ne može se isključiti da je stvarna namjena proizvoda u praksi različita od one navedene i da takva obveza stoga može otežati prijenos distribucije određenog proizvoda s jednog tržišta na drugo, ograničavajući u biti slobodu kretanja robe predviđenu člankom 36. UFEU‑a. Osim toga, eventualan učinak nametanja takve obveze, koja također podrazumijeva dodatna financijska opterećenja za nositelje prava žiga, mogao bi biti širenje prakse nezakonitog uvoza.
78. Međutim, kako bi se poštovalo pravo na djelotvoran pravni lijek, potrebno je osigurati da sud može ispitati koji su proizvodi stavljeni na unutarnje tržište, a koji nisu.
79. Poželjno bi bilo da se to ispita u postupku o meritumu, tako da se ishod utvrđivanja navede u izreci presude.
80. Utvrđivanje proizvoda u presudi suda koji odlučuje o meritumu proizlazilo bi iz tumačenja koje je u skladu s pravom Unije i stoga omogućavalo da se u potpunosti poštuju prethodno navedena načela djelotvorne sudske zaštite.
81. Ako to nije moguće, kao što se čini da proizlazi iz navoda suda koji je uputio zahtjev, s obzirom na to da pretpostavlja da nositelj žiga prethodno navede konačno odredište proizvodâ, to bi se utvrđenje moglo odgoditi do izvršenja, pod uvjetom da tuženik tom prilikom može upotrijebiti postupovne instrumente kojima može ishoditi odluku „suda” o činjeničnom pitanju koje je relevantno za rješavanje spora koji se pred njim vodi, to jest preciznim utvrđivanjem proizvoda stavljenih na tržište EGP‑a i zaštićenih žigom.
82. Naposljetku, prilikom opće ocjene prikladnosti nacionalnog postupovnog sustava valja razmotriti eventualno postojanje sustava građanskopravne odgovornosti za neopravdane zapljene koji bi se, iako predstavlja pravno sredstvo ex post zaštite, mogao, s jedne strane, smatrati odgovarajućim pravnim sredstvom naknade štete pretrpljene u slučaju nezakonite zapljene, a koji bi, s druge strane, mogao imati odvraćajući učinak na nositelja prava, koji bi tako bio potaknut da podnese zahtjeve za izricanje zaštitne mjere isključivo u situacijama u kojima je dokazano nezakonito podrijetlo proizvodâ. Naime, kao što je tužitelj istaknuo u svojim očitovanjima(37), već postoje primjeri europskih zakonodavstava kojima se predviđa nacionalni postupak s prethodno navedenom strukturom s ciljem uravnoteženja cilja slobodnog kretanja robe i borbe protiv povreda.
83. Svaka ocjena konkretnog slučaja očito je na nacionalnom sudu, koji će prema tome morati utvrditi priznaje li nacionalnim postupovnim pravom tuženiku u sudskom postupku za zaštitu žiga Unije konkretno pravo na potpunu sudsku zaštitu s obzirom na načela prava Unije navedena u prethodnim razmatranjima.
2. Teret dokazivanja odobrenja nositelja žiga
84. Opće pravilo jest da je teret dokazivanja odobrenja nositelja prava žiga na stranci koja se poziva na odobrenje. Sud je više puta podsjetio na to da je teret dokazivanja odobrenja nositelja žiga na stranci koja se poziva na to odobrenje(38).
85. Međutim, mogu postojati situacije u kojima je potrebno prilagođavanje tog pravila. Naime, kao što je utvrđeno u presudi Van Doren + Q, nositelj je dužan dokazati da su ispunjeni uvjeti za iscrpljenje prava žiga ako bi primjena općeg pravila, to jest tuženikove obveze dokazivanja, mogla imati za učinak to da se nositelju prava omogući podjela nacionalnih tržišta(39), od čega postoji opasnost, kao što je to Sud naveo u navedenoj presudi, „kad […] nositelj žiga stavlja svoje proizvode na tržište EGP‑a u okviru sustava isključive distribucije”(40).
86. Naime, ako tuženik ne može pribaviti informacije potrebne za utvrđivanje je li nositelj žiga Unije namijenio predmetni proizvod za stavljanje na tržište EGP‑a, mogli bi nastati negativni učinci kao što je rascjepkanost unutarnjeg tržišta. Dakle, teret dokazivanja mogao bi se u tim slučajevima prebaciti na način da je „nositelj žiga dužan dokazati da je proizvode prvotno sâm stavio na tržište izvan EGP‑a ili da su stavljeni uz njegovo odobrenje. Ako se podnese takav dokaz, tada je na trećoj osobi da dokaže postojanje odobrenja nositelja za daljnje stavljanje proizvodâ na tržište EGP‑a”(41).
87. Dokaz o tome da nositelj žiga upotrebljava sustav isključive distribucije stoga je dovoljan uvjet za prebacivanje tereta dokazivanja pod navedenim uvjetima.
88. Međutim, iz elemenata koje je naveo sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku ne proizlazi jasno je li taj kriterij ispunjen u predmetnom slučaju: naprotiv, tužitelj osporava upotrebu sustava isključive distribucije, iako tvrdi da samo jedan subjekt ima status ovlaštenog distributera na poljskom državnom području i da, osim distribucijske mreže u čijem je stvaranju sudjelovao Harman, postoje mnogi drugi subjekti koji u Poljskoj distribuiraju Harmanove proizvode te je sâm tuženik imao tu ulogu(42).
89. Stoga je na nacionalnom sudu da utvrdi može li se u predmetnom slučaju tužiteljeva distribucija smatrati isključivom. U slučaju potvrdnog odgovora teret dokazivanja mogao bi se na temelju presude Van Doren + Q prebaciti na tužitelja, čime bi se tužitelja obvezalo da dokaže da nije iscrpljeno pravo.
90. U slučaju da se ne utvrdi postojanje isključive distribucije mogla bi se dopustiti prilagodba tradicionalnih pravila o dokazivanju u postupcima za povredu isključivog prava žiga s obzirom na posebne okolnosti stavljanja robe na tržište. Ako predmetna roba nema nikakve naznake o tržištu na koje je prvi put stavljena, sud će, nakon što je utvrdio da ne postoje praktična sredstva kojima se može premostiti navedena poteškoća u dokazivanju, prilagoditi teret dokazivanja u skladu s prethodno navedenim načelom djelotvorne sudske zaštite.
91. Cilj utvrđivanja, koje je na nacionalnom sudu, jest ispitati je li na tuženiku teret „probatio diabolica” jer činjenični elementi kojima se može dokazati iscrpljenje prava žiga u potpunosti su izvan sfere njegovih utjecaja i saznanja.
92. Međutim, napominjem da puko utvrđenje o tuženikovim poteškoćama prilikom pribavljanja informacija od svojeg dobavljača ne može sâmo po sebi predstavljati pravnu osnovu koja opravdava prilagođavanje tereta dokazivanja.
93. U slučaju da nije utvrđena isključiva distribucija nositelja žiga prilagođavanje tereta dokazivanja iscrpljenja prava žiga treba smatrati mogućim isključivo ako se utvrdi praktična nemogućnost za tuženika da pruži dokaze o okolnostima na kojima se temelji pravo na koje se poziva.
IV. Zaključak
94. S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je uputio Sąd Okręgowy w Warszawie (Okružni sud u Varšavi, Poljska) odgovori na sljedeći način:
„Članak 15. stavak 1. Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2017. o žigu Europske unije u vezi s člankom 36. drugom rečenicom UFEU‑a, člankom 19. stavkom 1. drugom rečenicom UEU‑a i člankom 47. Povelje o temeljnim pravima treba tumačiti na način da im se ne protivi sudska praksa prema kojoj sud u postupku zaštite žiga Unije upotrebljava općenitu formulaciju izreke presude, prepuštajući tako tijelu izvršenja da utvrdi proizvode na koje se odnosi odluka. To vrijedi pod uvjetom da je u okviru izvršenja tuženiku omogućeno osporavati utvrđenje o proizvodima stavljenima na tržište i da sud može ispitati i odlučiti koji su proizvodi stvarno stavljeni na tržište EGP‑a uz odobrenje nositelja žiga. Ako se u sudskom postupku zaštite žiga Unije tuženik pozove na iscrpljenje prava, ali nema pristup potrebnim podacima, na nacionalnom sudu je da ocijeni mogućnost izmjene raspodjele tereta dokazivanja kako u slučaju u kojem je utvrđeno da je distribucija isključiva tako i u slučaju da je tuženiku praktički nemoguće dokazati činjenične okolnosti u prilog svojim prigovorima”.