PRESUDA SUDA (peto vijeće)
4. listopada 2018.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Nadležnost u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću – Uredba (EZ) br. 2201/2003 – Članak 15. – Prijenos nadležnosti na sud koji je primjereniji za rješavanje – Područje primjene – Članak 19. – Litispendencija”
U predmetu C‑478/17,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Tribunalul Cluj (Okružni sud u Cluju, Rumunjska), odlukom od 17. srpnja 2017., koju je Sud zaprimio 9. kolovoza 2017., u postupku
IQ
protiv
JP
SUD (peto vijeće),
u sastavu: J. L. da Cruz Vilaça, predsjednik vijeća, E. Levits, A. Borg Barthet (izvjestitelj), M. Berger i F. Biltgen, suci,
nezavisni odvjetnik: M. Wathelet,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani postupak,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za rumunjsku vladu, u početku R. H. Radu kao i C.-M. Florescu i R. Mangu, a zatim C. R. Canţăr kao i C. M. Florescu i R. Mangu, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, M. Wilderspin i D. Calciu, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 10. srpnja 2018.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 15. Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću, kojom se stavlja izvan snage Uredba (EZ) br. 1347/2000 (SL 2003., L 338, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 133. i ispravak SL 2014., L 46, str. 22.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između IQ i JP u vezi s, među ostalim, izvršavanjem roditeljske skrbi nad troje zajedničke djece nakon njihova razvoda.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 Uvodne izjave 12. i 13. Uredbe br. 2201/2003 glase:
„(12) Nadležnost u predmetima povezanim s roditeljskom odgovornošću, utvrđena ovom Uredbom, temelji se u svjetlu zaštite interesa djeteta, posebno na kriteriju blizine. To znači da bi u prvome redu trebala biti nadležna država članica u kojoj dijete ima uobičajeno boravište, osim u određenim slučajevima mijenjanja djetetova boravišta ili u skladu sa sporazumom između nositelja roditeljske odgovornosti.
(13) U interesu djeteta, ovom se Uredbom omogućuje, kao izuzetak i pod određenim uvjetima, da nadležni sud može prepustiti rješavanje predmeta sudu druge države članice ako je taj sud prikladniji za rješavanje tog predmeta.
[…]”
4 Članak 1. te uredbe, naslovljen „Područje primjene”, u stavku 1. propisuje:
„Ova se Uredba primjenjuje, bez obzira na prirodu suda, u građanskim stvarima koje se odnose na:
[…]
(b) dodjelu, izvršavanje, prijenos, ograničenje ili oduzimanje roditeljske odgovornosti.”
5 Članak 2. točka 1. te uredbe glasi:
„U svrhe ove Uredbe:
izraz ,sud’ označava sva tijela u državama članicama nadležna u stvarima koje pripadaju u područje primjene ove Uredbe, u skladu s odredbama članka 1.”
6 U poglavlju II. odjeljku 1. te uredbe nalaze se pravila o nadležnosti u stvarima povezanim s razvodom braka, zakonskom rastavom i poništajem braka. U tom odjeljku 1. članak 3. stavak 1. Uredbe br. 2201/2003, naslovljen „Opća nadležnost”, određuje:
„U predmetima koji se odnose na razvod, zakonsku rastavu ili poništaj braka, nadležni su sudovi država članica
(a) na čijem području:
[…]
– protustranka ima uobičajeno boravište, […]
[…]”
7 U poglavlju II. odjeljku 2. te uredbe se, u člancima 8. do 15., nalazi niz pravila o nadležnosti u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću.
8 Člankom 8. te uredbe, naslovljenim „Opća nadležnost”, predviđeno je:
„1. Sudovi države članice nadležni su u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću prema djetetu koje ima uobičajeno boravište u državi članici u trenutku pokretanja postupka.
2. Stavak 1. podložan je primjeni odredaba članaka 9., 10. i 12.”
9 Članak 12. te uredbe, naslovljen „Prorogacija nadležnosti”, u stavcima 1. i 2. određuje:
„1. Sudovi države članice, nadležni prema odredbama članka 3. za rješavanje zahtjeva za razvod, zakonsku rastavu ili poništaj braka, nadležni su i za sve predmete koji se odnose na roditeljsku odgovornost povezanu s takvim zahtjevom ako:
(a) barem jedan od bračnih drugova ima roditeljsku odgovornost prema djetetu;
i
(b) ako su bračni drugovi i nositelji roditeljske odgovornosti izričito ili na neki drugi nedvosmisleni način prihvatili nadležnost sudova u trenutku pokretanja postupka pred sudom te ako je to u interesu djeteta.
2. Nadležnost dodijeljena u stavku 1. prestaje kada:
(a) sudska odluka kojom se dopušta ili odbija razvod, zakonska rastava ili poništaj braka postane pravomoćna;
(b) u onim predmetima u kojima je postupak koji se odnosi na roditeljsku odgovornost na dan iz točke (a) još u tijeku, sudska odluka u tome postupku postane pravomoćna;
(c) postupak iz točaka (a) i (b) bude završen zbog nekog drugog razloga.”
10 U skladu s člankom 15. Uredbe br. 2201/2003, naslovljenim „Prijenos nadležnosti na sud koji je primjereniji za rješavanje”:
„1. Iznimno, sudovi države članice koji imaju stvarnu nadležnost [koji su nadležni za rješavanje o meritumu] mogu, ako smatraju da bi sud druge države članice, s kojom je dijete posebno povezano, mogao bolje rješavati predmet, ili neki posebni dio predmeta, i ako je to u interesu djeteta:
(a) zastati s rješavanjem predmeta ili dijela predmeta i pozvati stranke da podnesu zahtjev sudu te države članice u skladu sa stavkom 4.; ili
(b) zahtijevati od suda druge države članice da se proglasi nadležnim u skladu sa stavkom 5.
2. Stavak 1. primjenjuje se:
(a) na zahtjev stranke; ili
(b) po službenoj dužnosti; ili
(c) na zahtjev suda druge države članice s kojom je dijete posebno povezano, u skladu sa stavkom 3.
Prijenos po službenoj dužnosti ili na zahtjev suda druge države članice mora prihvatiti barem jedna stranka.
3. Smatra se da je dijete posebno povezano s nekom državom članicom, kao što je spomenuto u stavku 1., ako je u toj državi članici:
(a) dijete dobilo uobičajeno boravište nakon pokretanja postupka pred sudom iz stavka 1.; ili
(b) je u njoj bilo prethodno uobičajeno boravište djeteta; ili
(c) je dijete njezin državljanin; ili
(d) je u njoj uobičajeno boravište nositelja roditeljske odgovornosti; ili
(e) se u njoj nalazi imovina djeteta, a predmet se odnosi na upravljanje, čuvanje ili raspolaganje njegovom imovinom.
4. Sud države članice koji je stvarno nadležan [koji je nadležan za rješavanje o meritumu] određuje vremenski rok za pokretanje postupka pred sudovima druge države članice u skladu sa stavkom 1.
Ako u tome roku nije pokrenut postupak pred tim sudovima, sud pred kojim je pokrenut postupak nastavlja biti nadležan u skladu s člancima 8. do 14.
5. Sudovi te druge države članice mogu, ako to opravdavaju posebne okolnosti u predmetu, u svrhe zaštite interesa djeteta, prihvatiti nadležnost u roku od šest mjeseci od pokretanja postupka pred tim sudovima, u skladu sa stavkom 1. točkom (a) ili (b). U tom slučaju, sud pred kojim je prvotno pokrenut postupak proglašava se nenadležnim. U protivnome, sud pred kojim je prvotno pokrenut postupak nastavlja biti nadležan u skladu s člancima 8. do 14.
6. Sudovi surađuju u svrhe ovog članka, izravno ili putem svojih središnjih tijela, određenim u skladu s člankom 53.”
11 U odjeljku 3., naslovljenom „Zajedničke odredbe”, poglavlja II. te uredbe među ostalim je i njezin članak 19., koji pod naslovom „Litispendencija i paralelni postupci” u stavcima 2. i 3. propisuje:
„2. Ako je postupak koji se odnosi na roditeljsku odgovornost u vezi s istim djetetom i o istom predmetu [i osnovi] pokrenut pred sudovima različitih država članica, sud pred kojim je postupak započeo kasnije s njim zastaje, po službenoj dužnosti, dok se ne utvrdi nadležnost suda pred kojim je postupak započeo ranije.
3. Ako je utvrđena nadležnost suda pred kojim je postupak započeo ranije, sud pred kojim je postupak započeo kasnije proglašava se nenadležnim u korist prvog suda.
U tom slučaju, stranka koja je pokrenula odgovarajući postupak pred drugim sudom može pokrenuti postupak pred prvim sudom.”
Rumunjsko pravo
12 U skladu s člankom 448. stavkom 1. točkom 1. rumunjskog Zakona o građanskom postupku, odluke u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću izrečene u prvom stupnju izvršne su. Usto, u skladu s rumunjskim postupovnim zakonodavstvom, sudske odluke donesene u prvom stupnju u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću mogu se poništiti samo ako je žalba prihvaćena.
Glavni postupak i prethodna pitanja
13 U braku JP i IQ rođeno je troje djece koja od 2012. imaju boravište u Ujedinjenoj Kraljevini s IQ, svojom majkom.
14 Dana 26. studenoga 2014. IQ je Judecătoriji Cluj‑Napoca (Prvostupanjski sud u Cluj‑Napoci) podnijela zahtjev za razvod braka protiv svojeg muža, JP, koji ima boravište u Floreştiju (Rumunjska). Od Judecătorije Cluj‑Napoca (Prvostupanjski sud u Cluj‑Napoci) također je zahtijevala da joj dodijeli isključivo izvršavanje roditeljske skrbi nad troje djece rođene u braku, povjeri brigu o njihovu stanovanju te da JP‑u naloži plaćanje alimentacije u svrhu njihova uzdržavanja i školovanja.
15 JP je podnio protuzahtjev kojim je zahtijevao sporazumni razvod braka ili, podredno, zbog krivnje obaju bračnih drugova, zatim da se roditeljska skrb nad troje djece rođene u braku izvršava zajednički i da se utvrdi program održavanja osobnih odnosa s djecom.
16 Na raspravi održanoj 28. rujna 2015. Judecătoria Cluj‑Napoca (Prvostupanjski sud u Cluj‑Napoci) ispitala je svoju međunarodnu nadležnost te se proglasila nadležnom za rješavanje. Budući da su se stranke suglasile oko sporazumnog razvoda braka, taj je sud utvrdio da su ispunjeni uvjeti za odlučivanje o tom dijelu tužbenog zahtjeva. Stoga je proglasio sporazumni razvod braka i razdvojio sporedne dijelove tužbenog zahtjeva od onih koji se odnose na razvod, u pogledu kojih je nastavio s odlučivanjem zakazavši datum rasprave radi izvođenja dokaza.
17 Presudom u građanskom predmetu, Judecătoria Cluj‑Napoca (Prvostupanjski sud u Cluj‑Napoci, Rumunjska) djelomično je prihvatila zahtjev IQ te protuzahtjev JP‑a, odlučila da će se roditeljska skrb nad troje djece rođene u braku izvršavati zajednički, kao boravište djece odredila stalno prebivalište IQ, utvrdila iznos alimentacije koju JP mora plaćati djeci i utvrdila program održavanja osobnih odnosa oca s djecom.
18 Dana 7. rujna 2016. IQ i JP protiv te su odluke uložili žalbu sudu koji je uputio zahtjev, Tribunalulu Cluj (Okružni sud u Cluju, Rumunjska).
19 IQ je pred tim sudom zahtijevala da joj se dodijeli isključivo pravo izvršavanja roditeljske skrbi te da program održavanja osobnih odnosa oca s djecom bude stroži. JP je pak zahtijevao da se taj program proširi.
20 Dana 26. prosinca 2016. IQ je High Court of Justice (England & Wales), Family Division (family court), Birmingham (Visoki sud (Engleska i Wales), Obiteljski odjel (obiteljski sud), Birmingham, Ujedinjena Kraljevina) podnijela zahtjev za donošenje rješenja o zabrani pristupa protiv JP‑a. Dana 3. siječnja 2017. od tog je suda zahtijevala i da donese odluku o čuvanju i odgoju djece te o načinu izvršavanja prava na posjećivanje za JP‑a.
21 Taj je sud istoga dana donio privremenu mjeru kojom se ocu zabranjuje čuvanje i odgoj djece do donošenja konačne odluke u ovom predmetu. Dana 2. veljače 2017. pozvao je sud koji je uputio zahtjev da se proglasi nenadležnim za odlučivanje u predmetu jer je, uz suglasnost roditelja, boravište djece u Ujedinjenoj Kraljevini.
22 Rješenjem od 6. srpnja 2017. High Court of Justice (England & Wales), Family Division (family court) Birmingham (Visoki sud (Engleska i Wales), Obiteljski odjel (obiteljski sud), Birmingham) zahtijevao je od rumunjskog suda da mu na temelju članka 15. Uredbe br. 2201/2003 prenese nadležnost za odlučivanje u predmetu zbog činjenice da je, s obzirom na to da je uobičajeno boravište troje djece o kojima je riječ od, barem 2013., u Ujedinjenoj Kraljevini, i to tijekom cjelokupnog postupka pred rumunjskim sudovima, taj sud primjereniji za rješavanje u smislu te odredbe.
23 Sud koji je uputio zahtjev ističe da sud od kojeg se zahtijeva prijenos nadležnosti bi o predmetu rješavao u žalbenom postupku te da već postoji prvostupanjska odluka.
24 Postavlja pitanje kako treba postupiti s potonjom odlukom zato što je ona, u skladu s člankom 448. stavkom 1. točkom 1. rumunjskog Zakona o parničnom postupku, u načelu izvršna tako da JP može tražiti njezino izvršenje sve dok se ta odluka ne ukine.
25 Ako sud koji je uputio zahtjev na temelju članka 15. Uredbe br. 2201/2003 treba prenijeti nadležnost na High Court of Justice (England & Wales), Family Division (family court), Birmingham (Visoki sud (Engleska i Wales), Obiteljski odjel (obiteljski sud), Birmingham), neće moći odlučiti o žalbi koju su mu uložili IQ i JP tako da će odluka donesena u prvom stupnju u skladu s rumunjskim Zakonom o parničnom postupku i dalje ostati na snazi.
26 U tim je okolnostima Tribunalul Cluj (Okružni sud u Cluju) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Odnosi li se izraz ‚sudovi države članice koji imaju stvarnu nadležnost’ [koji su nadležni za rješavanje o meritumu] iz članka 15. [Uredbe br. 2201/2003] i na sudove koji su rješavali predmet u prvom stupnju i na drugostupanjske sudove? Važno je znati može li se na temelju članka 15. Uredbe br. 2201/2003 predmet uputiti primjerenijem sudu ako je nadležni sud kojemu je podnesen zahtjev za upućivanje predmeta primjerenijem sudu žalbeni sud, a primjereniji je sud prvostupanjski sud?
2. U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje, kako nadležni sud koji upućuje predmet primjerenijem sudu treba postupiti s odlukom donesenom u prvom stupnju?”
O prethodnim pitanjima
27 Uvodno treba istaknuti da situaciju o kojoj je riječ u glavnom postupku obilježava činjenica da dva suda, rumunjski i sud iz Ujedinjene Kraljevine, svoju nadležnost temelje na Uredbi br. 2201/2003.
28 Naime, iz spisa dostavljenog Sudu proizlazi da su rumunjski sudovi razmotrili jesu li nadležni te su se na temelju članka 12. stavka 1. Uredbe br. 2201/2003, u vezi s člankom 3. stavkom 1. te uredbe proglasili nadležnima, dok sud iz Ujedinjene Kraljevine, pred kojim je kao drugim po redu pokrenut postupak, svoju nadležnost u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću temelji na članku 8. Uredbe br. 2201/2003, s obzirom na to da troje djece ima uobičajeno boravište u Ujedinjenoj Kraljevini gdje živi s majkom od 2012.
29 Stoga, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 47. svojeg mišljenja, kako bi se odgovorilo na postavljena pitanja, potrebno je ispitati treba li članak 15. Uredbe br. 2201/2003 tumačiti na način da se primjenjuje na situaciju u kojoj su sudovi dviju država članica o kojima je riječ nadležni za rješavanje o meritumu na temelju članaka 8. i 12. te uredbe.
30 S tim u vezi treba podsjetiti da članak 15. stavak 1. Uredbe br. 2201/2003 predviđa mogućnost da sudovi države članice koji su nadležni rješavati o predmetu prenesu nadležnost za rješavanje tog predmeta ili nekog njegova posebnog dijela na sud druge države članice s kojom je dijete posebno povezano, ako bi taj sud mogao bolje rješavati predmet i ako je to u najboljem interesu djeteta.
31 Taj članak 15., koji se nalazi u odjeljku 2. poglavlja II. Uredbe br. 2201/2003, kojim se utvrđuje skup pravila o nadležnosti u predmetima iz područja roditeljske odgovornosti, predviđa posebno pravilo o nadležnosti kojim se odstupa od pravila o općoj nadležnosti kojima se sudovi mjesta uobičajenog boravišta djeteta određuju kao stvarno nadležni za rješavanje tih predmeta [nadležni za rješavanje o meritumu predmeta], a koje je navedeno u članku 8. navedene uredbe (presuda od 27. listopada 2016., D., C‑428/15, EU:C:2016:819, t. 29.).
32 Prema tome, članak 15. stavak 1. Uredbe br. 2201/2003 omogućuje prijenos nadležnosti za rješavanje određenog predmeta sudu države članice različite od one čiji je sud redovno nadležan, pod uvjetom da, kao što proizlazi iz uvodne izjave 13. te uredbe, takav prijenos ispunjava posebne uvjete, s jedne strane, i da do njega može doći samo u iznimnim slučajevima, s druge strane (presuda od 27. listopada 2016., D., C‑428/15, EU:C:2016:819, t. 47.).
33 Iz toga proizlazi da članak 15. stavak 1. Uredbe br. 2201/2003 omogućuje sudu koji je redovno nadležan za rješavanje u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću, bilo na temelju općeg pravila iz članka 8. stavka 1. te uredbe ili prorogacijom nadležnosti na temelju članka 12. te uredbe, da prenese svoju nadležnost nad cjelokupnim ili posebnim dijelom predmeta o kojem odlučuje na sud koji je redovno nenadležan u tim stvarima, ali za koji, u konkretnoj situaciji, treba smatrati da je „primjereniji” za rješavanje tog predmeta.
34 Kako bi se utvrdilo koji je sud najprimjereniji za rješavanje konkretnog predmeta, potrebno je, među ostalim, odrediti sud druge države članice s kojom je predmetno dijete „posebno povezano” (vidjeti u tom smislu presudu od 27. listopada 2016., D., C‑428/15, EU:C:2016:819, t. 50.).
35 U skladu sa sudskom praksom Suda, kako bi se utvrdilo postojanje takve povezanosti u određenom predmetu, valja se pozvati na elemente navedene taksativno u članku 15. stavku 3. točkama (a) do (e) Uredbe br. 2201/2003. Iz toga proizlazi da se predmeti u kojima ti elementi nedostaju odmah isključuju iz mehanizma prijenosa (presuda od 27. listopada 2016., D., C‑428/15, EU:C:2016:819, t. 51.).
36 Treba utvrditi da u situaciji o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojoj su djeca imala i još uvijek imaju uobičajeno boravište u Ujedinjenoj Kraljevini, država članica s kojom treba utvrditi postojanje posebne povezanosti nije povezana s nijednim elementom navedenim u toj odredbi.
37 Osobito se u elementu navedenom u članku 15. stavku 3. točki (b) Uredbe br. 2201/2003, u skladu s kojim „je u [toj državi članici] bilo prethodno uobičajeno boravište djeteta”, svakako navodi situacija u kojoj je dijete imalo, ali više nema uobičajeno boravište u toj državi članici s kojom treba utvrditi postojanje posebne povezanosti.
38 Osim toga, elementi navedeni u članku 15. stavku 3. te uredbe potvrđuju – ako ne izričito, onda barem u biti – blisku povezanost djeteta o kojem je riječ u predmetu s državom različitom od one čiji je sud nadležan za postupanje u predmetu na temelju članka 8. stavka 1. ili članka 12. te uredbe (vidjeti po analogiji presudu od 27. listopada 2016., D., C‑428/15, EU:C:2016:819, t. 52.).
39 Iz toga slijedi da sud druge države članice s kojom konkretno dijete ima posebnu povezanost koji je primjereniji za rješavanje, iz članka 15. stavka 1. Uredbe br. 2201/2003, ne može biti onaj koji je redovno nadležan za rješavanje o meritumu predmeta na temelju članka 8. ili 12. te uredbe.
40 Iz prethodnih razmatranja proizlazi da članak 15. Uredbe br. 2201/2003 treba tumačiti na način da se ne primjenjuje na situaciju u kojoj su sudovi dviju država članica nadležni za rješavanje o meritumu na temelju članka 8. ili članka 12. te uredbe.
41 Kao prvo, svako suprotno tumačenje protivilo bi se volji zakonodavca Unije opisanoj u točki 32. ove presude, jasno izraženoj u uvodnoj izjavi 13. Uredbe br. 2201/2003 i u samom tekstu članka 15. te uredbe, da mehanizam prijenosa predviđen tom odredbom bude iznimka.
42 Nadalje, treba podsjetiti da Uredba br. 2201/2003 u poglavljima II. i III. utvrđuje, među ostalim, pravila koja uređuju nadležnost te priznavanje i izvršenje sudskih odluka u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću, pri čemu ta pravila imaju za cilj osigurati pravnu sigurnost (vidjeti u tom smislu presudu od 13. listopada 2016., Mikołajczyk, C‑294/15, EU:C:2016:772, t. 33. i navedenu sudsku praksu).
43 Međutim, tumačenjem članka 15. Uredbe br. 2201/2003 na način da je njime dopušten prijenos predmeta iako pretpostavke za primjenu te odredbe nisu ispunjene kršila bi se pravila o podjeli nadležnosti utvrđena tom uredbom i, u skladu s tim, cilj pravne sigurnosti koji zakonodavac Unije želi postići.
44 Naposljetku, takvim bi tumačenjem, u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, članak 19. stavak 2. te uredbe, čija je svrha rješavanje situacija u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću u kojima su nadležni sudovi iz različitih država članica, izgubio smisao.
45 Naime, tom je odredbom propisano da ako je postupak koji se odnosi na roditeljsku odgovornost u vezi s istim djetetom i o istom predmetu [i osnovi] pokrenut pred sudovima različitih država članica, sud pred kojim je postupak započeo kasnije s njim zastaje, po službenoj dužnosti, dok se ne utvrdi nadležnost suda pred kojim je postupak započeo ranije.
46 U ovom slučaju, iz spisa kojim Sud raspolaže proizlazi da pretpostavke za primjenu te odredbe nisu ispunjene. Prema tome, na High Court of Justice (England & Wales), Family Division (family court), Birmingham (Visoki sud (Engleska i Wales), Obiteljski odjel (obiteljski sud), Birmingham), pred kojim je postupak započeo kasnije, jest da zastane, po službenoj dužnosti, dok se ne utvrdi nadležnost suda koji je uputio zahtjev, pred kojim je postupak započeo ranije.
47 S tim u vezi, kao što je navedeno u točki 28. ove presude, sud koji je uputio zahtjev ispitao je svoju nadležnost te se na temelju članka 12. Uredbe br. 2201/2003 proglasio nadležnim. Ipak, na tom je sudu i dalje da ispita je li njegova nadležnost prestala na temelju stavka 2. tog članka.
48 Budući da, kao što je istaknuto u točki 40. ove presude, članak 15. Uredbe br. 2201/2003 treba tumačiti na način da se ne primjenjuje na situaciju poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, ne treba odgovoriti na pitanja o tumačenju pretpostavki za provedbu tog članka.
49 S obzirom na sva prethodna razmatranja, treba zaključiti da članak 15. Uredbe br. 2201/2003 treba tumačiti na način da se ne primjenjuje na situaciju poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojoj su dva suda pred kojima je pokrenut postupak nadležna za rješavanje o meritumu na temelju, redom, članka 12. i članka 8. te uredbe.
Troškovi
50 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) odlučuje:
Članak 15. Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću, kojom se stavlja izvan snage Uredba (EZ) br. 1347/2000, treba tumačiti na način da se ne primjenjuje na situaciju poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojoj su dva suda pred kojima je pokrenut postupak nadležna za rješavanje o meritumu na temelju, redom, članka 12. i članka 8. te uredbe.
Potpisi