Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
ANTHONYJA MICHAELA COLLINSA
od 11. travnja 2024.(1)
Predmet C-15/24 PPU [Stačev](i)
CH
protiv
Sofijska rajonna prokuratura
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Sofijski rajonen sad (Općinski sud u Sofiji, Bugarska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Hitni prethodni postupak – Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Direktiva 2013/48/EU – Pravo na pristup odvjetniku u kaznenom postupku – Odricanje od tog prava koje daje nepismena osoba”
I. Uvod
1. Sofijski rajonen sad (Općinski sud u Sofiji, Bugarska) upućuje Sudu šest pitanja o tumačenju, s obzirom na članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), Direktive 2013/48/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. o pravu na pristup odvjetniku u kaznenom postupku i u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga te o pravu na obavješćivanje treće strane u slučaju oduzimanja slobode i na komunikaciju s trećim osobama i konzularnim tijelima tijekom trajanja oduzimanja slobode(2).
II. Glavni postupak, zahtjev za prethodnu odluku i postupak pred Sudom
2. CH je bugarski državljanin koji nema znanje bugarskog pisanog jezika. Prethodno je kazneno osuđivan.
3. CH je 16. prosinca 2022. uhićen zbog sumnje da je 2. i 14. prosinca 2022. počinio kazneno djelo razbojništva. Nakon dovođenja u policijsku postaju, potpisao je izjavu kojom se odriče prava na to da ga zastupa odvjetnik. Na temelju bugarskog prava, kako bi se dokazalo da se nepismena osoba odrekla tog prava potrebni su potpisi policijskog službenika i neovisnog svjedoka. Čini se da nije bio ispunjen nijedan od tih uvjeta(3). Tijekom policijskog ispitivanja koje je uslijedilo bez prisutnosti odvjetnika, CH je priznao da je počinio drugo razbojništvo te je otkrio lokaciju predmeta koji su tada ukradeni. Tijekom dokazne radnje prepoznavanja ,koja je provedena kasnije tog dana, žrtva drugog razbojništva prepoznala je osobu CH kao počinitelja.
4. Žrtva prvog razbojništva prepoznala je 17. prosinca 2022. osobu CH kao počinitelja tijekom drugog prepoznavanja provedenog bez prisutnosti odvjetnika. Sofijska rajonna prokuratura (Općinsko državno odvjetništvo u Sofiji, Bugarska) zatim je optužilo osobu CH za počinjenje kaznenih djela razbojništva 2. i 14. prosinca 2022. Budući da na temelju bugarskog prava osoba koja je optužena za počinjenje kaznenog djela mora imati pravnog zastupnika, imenovan je odvjetnik koji će ga zastupati.
5. CH se 19. prosinca 2022. pojavio pred Sofijskim rajonen sadom (Općinski sud u Sofiji), koji je donio rješenje o zadržavanju u istražnom zatvoru do početka sudskog postupka. Sofijski gradski sad (Gradski sud u Sofiji) potvrdio je to rješenje 29. prosinca 2022.
6. Sofijski rajonen sad (Općinski sud u Sofiji) odbio je 13. lipnja 2023. zahtjev osobe CH za ukidanje mjere oduzimanja slobode. Sofijski gradski sad (Gradski sud u Sofiji) potvrdio je taj nalog 22. lipnja 2023.
7. Sofijski rajonen sad (Općinski sud u Sofiji) odlučio je 18. kolovoza 2023. pustiti osobu CH iz istražnog zatvora, uz uvjet da se periodično javlja policijskim tijelima u svojem mjestu boravka. To je učinio jer nije bilo moguće utvrditi je li se CH u vrijeme svojeg uhićenja dobrovoljno i uz poznavanje svih činjenica odrekao prava na to da ga zastupa odvjetnik, s obzirom na to da nije bio pismen i da njegovo navodno odricanje od prava nije potpisao svjedok. U tim je okolnostima Sofijski rajonen sad (Općinski sud u Sofiji) zaključio da je naknadna policijska istraga bila nezakonita, zbog čega se dokazi pribavljeni tijekom te istrage ne mogu upotrijebiti za kazneni progon osobe CH.
8. Sofijski gradski sad (Gradski sud u Sofiji) ukinuo je tu odluku 7. rujna 2023. i odlučio je da osoba CH treba ostati u istražnom zatvoru. Presudio je da, iako osobi CH između uhićenja i podizanja optužnice protiv njega nije pomagao odvjetnik, ne čini se da su dokazi koje je policija prikupila tijekom istrage nezakonito pribavljeni.
9. Sofijski rajonen sad (Općinski sud u Sofiji) ponovno je odlučio 2. listopada 2023. pustiti osobu CH, uz uvjet da se periodično javlja policijskim tijelima u svojem mjestu boravišta. Sofijski gradski sad (Gradski sud u Sofiji) ponovno je ukinuo tu odluku 7. studenoga 2023. te je odlučio da osoba CH treba ostati u istražnom zatvoru.
10. Kazneni postupak protiv osobe CH u tijeku je pred Sofijskim rajonen sadom (Općinski sud u Sofiji). Taj sud dvoji u pogledu toga jesu li policijska tijela poštovala pravo osobe CH na pristup odvjetniku u razdoblju nakon njegova uhićenja i prije podizanja optužnice zbog počinjenja dvaju razbojničkih krađa. Želi saznati omogućuje li Direktiva 2013/48 da nacionalni sud prilikom odlučivanja o prisilnim mjerama tijekom faze koja prethodi sudskom postupku ocijeni jesu li dokazi protiv optuženika pribavljeni povredom njegova prava na pristup odvjetniku. Sofijski rajonen sad (Općinski sud u Sofiji) dvoji u pogledu postojanja izravnog učinka članka 3. stavka 6. točke (b) Direktive 2013/48, kojim se državama članicama omogućuje da u iznimnim okolnostima tijekom faze koja prethodi sudskom postupku privremeno odstupe od prava na pristup odvjetniku, ali koji nije prenesen u bugarsko pravo. Želi saznati i poštuje li se članak 9. stavak 1. Direktive 2013/48 ako se osumnjičenik, koji je nepismen i tvrdi da nije bio upoznat sa sadržajem dokumenta koji je potpisao, u pisanom obliku odrekne prava na pristup odvjetniku. Naposljetku, Sofijski rajonen sad (Općinski sud u Sofiji) želi saznati oslobađa li odricanje od prava na pomoć odvjetnika u trenutku uhićenja osumnjičenika policijska tijela od obveze da ga obavijeste o pravu na pristup odvjetniku prije nego što provedu daljnje istražne radnje.
11. Sofijski rajonen sad (Općinski sud u Sofiji) stoga je odlučio prekinuti postupak koji se vodi pred njim i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Jesu li nacionalni propis i sudska praksa na temelju kojih je sudu koji ispituje postoji li osnovana sumnja da je okrivljenik sudjelovao u počinjenju kaznenog djela koje mu se stavlja na teret, kako bi odlučio o izricanju ili izvršavanju odgovarajuće mjere osiguranja, uskraćena mogućnost da ocijeni jesu li dokazi pribavljeni povredom prava okrivljenika na pristup odvjetniku iz te direktive – kada su mu, kao osumnjičeniku, policijska tijela ograničila njegovo pravo na slobodno kretanje – u skladu s člankom 12. stavkom 2. [Direktive 2013/48], u vezi s člankom 47. stavkom 1. [Povelje]?
2. Je li udovoljeno zahtjevu poštovanja pravâ obrane i pravičnosti postupka u smislu članka 12. stavka 2. [Direktive 2013/48] ako sud koji ispituje primjerenost mjere osiguranja prilikom stjecanja vlastitog uvjerenja uzima u obzir dokaze pribavljene povredom zahtjevâ te direktive kada su osumnjičeniku policijska tijela ograničila njegovo pravo na slobodno kretanje?
3. Ima li isključivanje dokaza pribavljenih povredom [Direktive 2013/48], o kojemu je odlučio sud koji – unatoč suprotnim uputama višeg suda – ispituje pitanje primjerenosti mjere osiguranja, negativan utjecaj na zahtjeve iz članka 12. stavka 2. [Direktive 2013/48] u vezi s člankom 47. stavcima 1. i 2. [Povelje] u pogledu pravičnosti postupka i dovodi li u pitanje nepristranost suda?
4. Ima li mogućnost, predviđena člankom 3. stavkom 6. točkom (b) Direktive 2013/48, da se u iznimnim okolnostima tijekom faze koja prethodi sudskom postupku privremeno odstupi od prava na pristup odvjetniku ako je poduzimanje trenutačnog djelovanja istražnih tijela nužno za sprječavanje znatnih opasnosti za kazneni postupak, izravan […] učinak u predmetnoj državi članici Unije ako ta odredba nije prenesena u njezino nacionalno pravo?
5. Poštuju li se jamstva iz članka 9. stavka 1. točaka (a) i (b) u vezi s uvodnom izjavom 39. [Direktive 2013/48] ako je osumnjičenik, iako se u pisanom obliku odrekao prava na pristup odvjetniku, nepismen i nije bio obaviješten o mogućim posljedicama odricanja od tog prava te naknadno pred sudom navede da nije bio upoznat sa sadržajem dokumenta koji je potpisao u trenutku kada su mu policijska tijela ograničila pravo na slobodno kretanje?
6. Jesu li zbog osumnjičenikova odricanja, prilikom uhićenja, od prava na pristup odvjetniku na temelju odredbi [Direktive 2013/48] tijela oslobođena obveze da ga neposredno prije poduzimanja svake sljedeće istražne radnje u kojoj taj osumnjičenik sudjeluje obavijeste o pravu na pristup odvjetniku i mogućim posljedicama odricanja od tog prava?”
12. Budući da je CH lišen slobode od 16. prosinca 2022. i da se u zahtjevu za prethodnu odluku pojavljuju pitanja u području obuhvaćenom glavom V. trećeg dijela Ugovora o funkcioniranju Europske unije, Sofijski rajonen sad (Općinski sud u Sofiji) također je zatražio, u odluci kojom je uputio zahtjev od 11. siječnja 2024., da Sud o njegovu zahtjevu za prethodnu odluku odluči u hitnom prethodnom postupku iz članka 107. Poslovnika Suda.
13. Odlukom od 25. siječnja 2024. Sud je odlučio prihvatiti taj zahtjev.
14. U pisanim očitovanjima koja su podnesena u ime osobe CH navodi se da ne želi ništa dodati odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku. Europska komisija podnijela je pisana očitovanja, iznijela usmena očitovanja i odgovorila na pitanja Suda na raspravi održanoj 11. ožujka 2024.
III. Ocjena
15. Pravna osnova Direktive 2013/48 je članak 82. stavak 2. točka (b) UFEU-a. Tom se odredbom ovlašćuje Europsku uniju da donese direktive kojima se utvrđuju minimalna pravila koja se odnose na prava pojedinaca u kaznenom postupku, pri čemu se poštuju razlike između pravnih tradicija i sustava država članica. Tako se člankom 1. Direktive 2013/48 utvrđuju minimalna pravila koja se odnose na prava osumnjičenika i optuženih osoba u kaznenom postupku, konkretno pravo na pristup odvjetniku, ne dovodeći u pitanje načela supsidijarnosti i proporcionalnosti(4). Države članice mogu pružiti veći stupanj zaštite(5).
A. Dopuštenost
16. U prvom, drugom i trećem pitanju sud koji je uputio zahtjev traži tumačenje Direktive 2013/48 s obzirom na članak 47. Povelje u kontekstu u kojem je osobi CH nalogom Sofijskog gradskog sada (Gradski sud u Sofiji) određen istražni zatvor.
17. Člankom 267. UFEU-a određuje se da prethodna odluka treba biti „potrebna” da bi sud koji je uputio zahtjev mogao „donijeti presudu” u predmetu o kojem odlučuje(6). Treba dakle postojati takva poveznica između spora o kojem odlučuje nacionalni sud i traženog tumačenja prava Unije, tako da je to tumačenje objektivno potrebno da sud koji je uputio zahtjev može odlučiti o tom sporu(7).
18. Nacionalni sudovi utvrđuju činjenični i pravni kontekst u kojem Sudu upućuju pitanja o tumačenju prava Unije. Sud ne utvrđuje točnost tih utvrđenja, tako da upućena pitanja o tumačenju uživaju presumpciju relevantnosti. Sud može odbiti odlučivati o prethodnom pitanju samo ako je očito da tumačenje prava Unije koje traži nacionalni sud nema nikakve veze s činjenicama ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim ili pravnim elementima potrebnima da može dati koristan odgovor na to pitanje. Funkcija Suda u okviru prethodnog postupka sastoji se zapravo od toga da doprinese sudovanju u državama članicama, a ne da iznosi savjetodavna mišljenja o općim ili hipotetskim pitanjima(8).
19. Iz spisa Suda proizlazi da je, u skladu s nalogom Sofijskog gradskog sada (Gradski sud u Sofiji) od 7. studenoga 2023. kojim se osobi CH određuje istražni zatvor, sud koji je uputio zahtjev po službenoj dužnosti odlučio 20. studenoga 2023. uputiti prethodna pitanja Sudu.(9) Iz zapisnika s rasprave koja se održala tog dana pred sudom koji je uputio zahtjev i odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da, kad je sud koji je uputio zahtjev donio tu odluku, nije mu bio podnesen zahtjev za izmjenu prisilne mjere koju je Sofijski gradski sad (Gradski sud u Sofiji) naložio u odnosu na osobu CH. Iako se člankom 270. stavkom 1. Nakazatelno-procesualen kodeksa(10) (Zakonik o kaznenom postupku) određuje da se izmjena prisilne mjere može zatražiti u bilo kojem trenutku prije sudskog postupka, ako u ime optužene osobe nije podnesen zahtjev, nacionalni sud nije nadležan izmijeniti prisilnu mjeru po službenoj dužnosti(11). U trenutku kad donosi konačnu odluku o meritumu optužbi, nacionalni sud ipak je nadležan donijeti prikladne odluke u pogledu bilo koje prisilne mjere koja je donesena u odnosu na optuženu osobu(12).
20. Nadalje, napominjem da se nove zahtjeve za izmjenu prisilnih mjera na temelju članka 270. stavka 1. Zakonika o kaznenom postupku može podnijeti samo ako optužena osoba dokaže da su se promijenile njezine okolnosti(13). U odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ne navodi se nikakva promjena u okolnostima osobe CH u razdoblju od trinaest dana koje je prošlo između dostave naloga Sofijskog gradskog sada (Gradski sud u Sofiji) i odluke suda koji je uputio zahtjev da uputi zahtjev za prethodnu odluku u ovom predmetu. Stoga se čini da Sofijski rajonen sad (Općinski sud u Sofiji) u toj odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku traži od Suda da provjeri je li s pravom Unije usklađen nalog žalbenog suda u okolnostima u kojima sud koji je uputio zahtjev na temelju nacionalnog prava nije nadležan izmijeniti ili revidirati taj nalog.
21. Budući da sudu koji je uputio zahtjev nije podnesen zahtjev da se zbog promjene okolnosti izmijeni prisilna mjera koju je donio Sofijski gradski sad (Gradski sud u Sofiji), prvo, drugo i treće pitanje očito je hipotetsko. Stoga predlažem Sudu da ta pitanja proglasi nedopuštenima. Međutim, predlažem da ta pitanja ovdje ispitam kako bih pomogao Sudu u slučaju da odluči drukčije.
B. Meritum
1. Prvo, drugo i treće pitanje
22. Prvim, drugim i trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita zahtijeva li se člankom 12. stavkom 2. Direktive 2013/48, u vezi s člankom 47. Povelje, da je nacionalni sud kojem je podnesen zahtjev za izmjenu prisilne mjere tijekom predsudske faze kaznenog postupka ovlašten ocijeniti jesu li dokazi pribavljeni povredom prava na pristup odvjetniku, neovisno o bilo kakvim suprotnim uputama koje je dao žalbeni sud.
23. Komisija podsjeća na to da se Direktivom 2013/48 utvrđuju minimalna pravila. U skladu s člankom 12. stavkom 1. te direktive, osumnjičenici ili optužene osobe moraju imati djelotvorni pravni lijek u okviru nacionalnog prava u slučaju povreda njihovih prava iz te direktive. Budući da ne postoje detaljna pravila na razini Unije, potrebno je da se takva pravila utvrde u nacionalnom pravnom sustavu svake države članice, pod uvjetom da se poštuju načela ekvivalentnosti i djelotvornosti. Komisija stoga smatra da se Direktivom 2013/48 ne omogućuje sudu da automatski odbije sporne dokaze kao nedopuštene te predlaže da provede odvagivanje.
24. Iz uvodnih izjava 4. i 6. Direktive 2013/48 proizlazi da se njome nastoji provesti načelo uzajamnog priznavanja odluka u kaznenim stvarima, koje se temelji na povjerenju država članica u kaznenopravne sustave drugih država članica. Ciljevi te direktive uključuju promicanje prava na savjetovanje, obranu i zastupanje koja su utvrđena člankom 47. drugim stavkom Povelje i prava obrane koja su zajamčena člankom 48. stavkom 2. Povelje(14). Direktivom 2013/48 ipak se utvrđuju minimalna pravila u pogledu ostvarivanja prava osumnjičenika i okrivljenika na pristup odvjetniku u kaznenom postupku(15). To je u skladu s činjenicom da je, u trenutačnom stanju prava Unije, uređivanje kaznenog postupka pretežno u nadležnosti država članica(16).
25. Člankom 12. stavkom 1. Direktive 2013/48 zahtijeva se da države članice osiguraju djelotvorne pravne lijekove u okviru nacionalnog prava u slučaju povrede prava koja se dodjeljuju tom direktivom. S obzirom na jasan, bezuvjetan i precizan tekst te odredbe, čini se da joj je protivna svaka nacionalna mjera koja bi onemogućila pristup djelotvornom pravnom lijeku u slučaju bilo kakve povrede tih prava(17). Međutim, člankom 12. stavkom 1. Direktive 2013/48 se određuje da se pravo utvrđivanja mogućih povreda prava koja se dodjeljuju tom direktivom ostvaruje u skladu s nacionalnim pravnim postupcima. Prema tome, njime se ne nastoji odrediti način na koji se takva povreda ističe, način na koji se dokazuje ni trenutak u kojem treba utvrditi točnost takvih optužbi(18).
26. Člankom 12. stavkom 2. Direktive 2013/48 određuje se da države članice osiguravaju da se, prilikom ocjene dokaza pribavljenih uslijed povrede prava na pristup odvjetniku u kaznenom postupku, poštuju prava obrane i pravičnost tog postupka. Budući da se u članku 2. stavku 4. Direktive 2013/48 navodi da se ta direktiva primjenjuje kada je osumnjičeniku ili optuženoj osobi oduzeta sloboda, neovisno o fazi kaznenog postupka, on jasno ide u prilog prijedlogu da se na članak 12. stavak 2. Direktive 2013/48 može pozivati tijekom cijelog kaznenog postupka.
27. U uvodnoj izjavi 50. Direktive 2013/48 navodi se da obveza da se osigura poštovanje prava obrane i pravičnosti postupka ne smije dovoditi u pitanje nacionalna pravila ili sustave koji se tiču prihvatljivosti dokaza. Ta obveza ne sprečava države članice da zadrže sustav u okviru kojeg se svi postojeći dokazi mogu dati pred sudom „a da nije postojala nikakva zasebna ni prethodna procjena o [njihovoj] prihvatljivosti”(19). Ta uvodna izjava stoga potvrđuje namjeru zakonodavca Unije da državama članicama dodijeli marginu prosudbe prilikom utvrđivanja posebnog postupka u tu svrhu.
28. Iz toga proizlazi da se načelo postupovne autonomije država članica primjenjuje a da se pritom ne dovode u pitanje ograničenja utvrđena pravom Unije(20). U nedostatku pravila Unije, unutarnji pravni sustav svake države članice treba odrediti nadležnost sudova i utvrditi detaljna postupovna pravila kojima se uređuju pravni lijekovi kojima se štite prava koja osobe izvode iz prava Unije. Detaljna postupovna pravila utvrđena u tu svrhu ne smiju biti manje povoljna od pravila o sličnim pravnim lijekovima nacionalnog prava (načelo ekvivalentnosti) i ne smiju u praksi pretjerano otežavati ili onemogućavati ostvarivanje prava koja proizlaze iz prava Unije (načelo djelotvornosti)(21).
29. Kad je riječ o načelu djelotvornosti, pravom Unije ne zahtijeva se od država članica da uvedu pravne lijekove različite od onih koji postoje na temelju nacionalnog prava, osim ako iz opće strukture nacionalnog pravnog poretka proizlazi da ne postoji nijedan pravni lijek u sudskom postupku koji osigurava, makar posredno, poštovanje prava koja osobe imaju na temelju prava Unije(22).
30. Iz toga slijedi da se pravu Unije ne protivi to da država članica ograniči sudski nadzor dokaza na temelju kojih su se donijele prisilne mjere tijekom faze koja prethodi sudskom postupku ako nakon toga sud koji odlučuje o meritumu optužbe za kazneno djelo može provjeriti jesu li poštovana prava okrivljene osobe koja proizlaze iz Direktive 2013/48, u vezi s člankom 47. i člankom 48. stavkom 2. Povelje(i).
31. U odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku navodi se da, prema mišljenju Sofijskog gradskog sada (Gradski sud u Sofiji), na temelju bugarskog prava, kad je sudu koji je uputio zahtjev bio podnesen zahtjev za izmjenu prisilnih mjera donesenih tijekom faze koja prethodi sudskom postupku na temelju članka 270. Zakonika o kaznenom postupku, taj sud nije bio nadležan istražiti okolnosti u kojima su pribavljeni dokazi protiv optužene osobe. S obzirom na zaključak do kojeg sam došao u tom pogledu30 u ovom mišljenju, članku 12. Direktive 2013/48 ne protive se pravila i nacionalna sudska praksa u tom smislu, pod uvjetom da sud koji odlučuje o meritumu optužbi protiv optužene osobe može ocijeniti postojanje povrede prava koja se štite Direktivom 2013/48 te može uzeti u obzir sve posljedice koje mogu proizaći iz takve povrede, osobito u pogledu nedopuštenosti ili dokazne vrijednosti dokaza pribavljenih u takvim okolnostima(i).
32. Suprotno tomu, kad je na temelju bugarskog prava sud koji je uputio zahtjev, kad mu je podnesen zahtjev na temelju članka 270. Zakonika o kaznenom postupku, nadležan istražiti okolnosti u kojima su pribavljeni dokazi protiv optužene osobe, tu nadležnost treba izvršavati na način koji je u skladu s člankom 12. Direktive 2013/48, čime osigurava poštovanje prava obrane.
33. Nažalost, u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku to pitanje nije pojašnjeno u okviru bugarskog prava. Čini se da se u njoj navodi da se u nalogu Sofijskog gradskog sada (Gradski sud u Sofiji) od 7. rujna 2023. odlučilo da sud koji je uputio zahtjev nije nadležan razmatrati pitanje koje se odnosi na to je li došlo do povrede prava na pristup odvjetniku. Zanimljivo je da sud koji je uputio zahtjev ne iznosi istu tvrdnju u pogledu naloga Sofijskog gradskog sada (Gradskog suda u Sofiji) od 7. rujna 2023., u kojem se odlučilo o meritumu zahtjeva za izmjenu prisilne mjere, čime se implicitno priznaje da je sud koji je uputio zahtjev nadležan izdati nalog.
34. S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da na prvo, drugo i treće pitanje odgovori na način da se člankom 12. stavkom 2. Direktive 2013/48, u vezi s člankom 47. Povelje, ne zahtijeva da nacionalni sud kojem je podnesen zahtjev za izmjenu prisilne mjere tijekom predsudske faze kaznenog postupka bude nadležan ocijeniti jesu li dokazi pribavljeni povredom prava na pristup odvjetniku, pod uvjetom da sud koji odlučuje o meritumu optužbe za kazneno djelo može ocijeniti postojanje takve povrede i uzeti u obzir sve posljedice koje mogu proizaći iz te povrede, osobito u pogledu dopuštenosti ili dokazne vrijednosti bilo kojeg dokaza pribavljenog u takvim okolnostima. Prilikom izvršavanja nadležnosti za provođenje takve ocjene tijekom predsudske faze kaznenog postupka, nacionalni sud treba postupati u skladu s člankom 12. Direktive 2013/48.
2. Četvrto pitanje
35. Četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita ima li članak 3. stavak 6. točka (b) Direktive 2013/48 izravan učinak.
36. Komisija tvrdi da na to pitanje treba odgovoriti niječno.
37. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, u svim slučajevima u kojima se odredbe neke direktive čine, s obzirom na njihov sadržaj, bezuvjetnima i dovoljno preciznima, pojedinci se mogu na njih pozivati pred nacionalnim sudovima protiv države, ako je ona u roku utvrđenom direktivom propustila prenijeti direktivu u nacionalno pravo ili ako ju je pogrešno prenijela(23). Iz toga slijedi da pozivanje na odredbu direktive koja nije dovoljno jasna, precizna i bezuvjetna da bi joj se priznao izravan učinak ne može samo na temelju prava Unije dovesti do toga da sud države članice izuzme iz primjene odredbu nacionalnog prava(24). U skladu s ustaljenom sudskom praksom je i to da direktiva ne može sama po sebi stvoriti obveze za pojedinca te se stoga protiv njega pred nacionalnim sudom nije moguće pozivati na direktivu kao takvu(25).
38. Člankom 3. stavkom 6. točkom (b) Direktive 2013/48 određuje se da države članice u iznimnim okolnostima tijekom faze koja prethodi sudskom postupku mogu privremeno odstupiti od prava na pristup odvjetniku ako je poduzimanje trenutačnog djelovanja istražnih tijela nužno za sprječavanje znatnih opasnosti za kazneni postupak, u mjeri u kojoj je to opravdano s obzirom na posebne okolnosti slučaja.
39. Uvodnom izjavom 38. Direktive 2013/48 obvezuje se države članice da u svojem nacionalnom pravu jasno naznače temelje i kriterije za mogućnost primjene takvih privremenih odstupanja i da ograniče njihovu upotrebu. Člankom 8. Direktive 2013/48 utvrđuju se opći uvjeti za primjenu privremenih odstupanja na koja se upućuje u članku 3. stavku 6. te direktive. Takva privremena odstupanja moraju biti razmjerna i strogo vremenski ograničena. Može ih se odobriti isključivo obrazloženom odlukom koja se donosi ovisno o slučaju, a donose je pravosudno tijelo ili drugo nadležno tijelo, pod uvjetom da se potonje odluke mogu predati na sudsko preispitivanje.
40. Iz toga slijedi da države članice ne mogu primijeniti privremeno odstupanje od prava na pristup odvjetniku na štetu pojedinca ako nisu donijele detaljna pravila kako bi se iskoristila mogućnost dodijeljena člankom 3. stavkom 6. Direktive 2013/48(26).
41. Stoga predlažem da Sud na četvrto pitanje odgovori na način da članak 3. stavak 6. točka (b) Direktive 2013/48 nema izravan učinak.
42. Iako je to na sudu koji je uputio zahtjev da ocijeni, napominjem da taj sud navodi da članak 3. stavak 6. točka (b) Direktive 2013/48 nije prenesen u bugarsko pravo. U tim okolnostima nacionalni sudovi ne mogu se osloniti na članak 3. stavak 6. točku (b) Direktive 2013/48 kako bi ograničili prava koja se Direktivom 2013/48 dodjeljuju pojedincima. Dodajem da, u svakom slučaju, ništa u spisu Suda ne upućuje na to da postoje bilo kakve iznimne okolnosti koje zahtijevaju trenutno djelovanje policijskih tijela.
3. Peto pitanje
43. Sud koji je uputio zahtjev petim pitanjem želi saznati treba li članak 9. Direktive 2013/48 tumačiti na način da se nepismeni osumnjičenik može odreći prava na pristup odvjetniku pod uvjetom da je primio jasne i zadovoljavajuće informacije o sadržaju tog prava i o mogućim posljedicama odricanja od njega na način koji može razumjeti s obzirom na svoje pojedinačne okolnosti.
44. Komisija tvrdi da članak 9. Direktive 2013/48 sadržava niz jamstava kojima se osigurava da odricanje od prava na pristup odvjetniku osumnjičenika odnosno optuženika ne dovede do toga da iznese samoinkriminirajuće izjave ili pruži samoinkriminirajuće dokaze. Pravo na pristup odvjetniku ključno je za osiguravanje ravnopravnosti stranaka, osobito u trenutku uhićenja osumnjičenika odnosno optuženika kad je on osobito ugrožen zbog složene prirode kaznenih postupaka. Činjenica da je CH nepismen čini ga ugroženom osobom u smislu članka 13. Direktive 2013/48(27).
45. Ne dovodeći u pitanje nacionalno pravo kojim se zahtijeva prisutnost ili pomoć odvjetnika, člankom 9. stavkom 1. Direktive 2013/48 predviđa se odricanje od prava na pristup odvjetniku u kaznenom postupku. U tim okolnostima, države članice trebaju osigurati da osumnjičenik odnosno optuženik primi, u usmenom ili pisanom obliku, jasne i zadovoljavajuće informacije na jednostavnom i razumljivom jeziku o sadržaju tog prava i posljedicama takvog odricanja. Svako odricanje od prava daje se dobrovoljno i nedvosmisleno. U uvodnoj izjavi 39. Direktive 2013/48 navodi se da, prilikom pružanja informacija o sadržaju prava na pristup odvjetniku i mogućim posljedicama odricanja od tog prava, treba uzeti u obzir posebne okolnosti osumnjičenikâ odnosno optuženikâ, uključujući njegovu dob te mentalno i tjelesno stanje. Činjenica da je osumnjičenik nepismen stoga je relevantna okolnost koju nacionalna tijela trebaju uzeti u obzir prilikom pružanja informacija koje se zahtijevaju člankom 9. stavkom 1. te direktive. Članak 13. te direktive implicitno podupire to tumačenje jer se njime zahtijeva da se potrebe ugroženih osoba(28) uzimaju u obzir a da ih se pritom ne sprečava da se odluče odreći prava na pristup odvjetniku(29).
46. Iako osumnjičenicima i okrivljenicima mora nacionalnim pravom biti ponuđena praktična i stvarna mogućnost korištenja pomoći odvjetnika, ako se odreknu takve mogućnosti u skladu s uvjetima utvrđenima u članku 9. Direktive 2013/48, moraju snositi moguće posljedice tog odricanja(30).
47. Člankom 9. stavkom 1. Direktive 2013/48 zahtijeva se da se, kako bi odricanje bilo valjano, moguće posljedice tog odricanja trebaju objasniti osumnjičeniku odnosno optuženiku na jednostavnom i razumljivom jeziku. Iz toga slijedi da se ne može dati valjano odricanje ako se nisu pružila takva objašnjenja. U ovom slučaju, čini se da iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da, iako sud koji je uputio zahtjev smatra da CH nije bio obaviješten o posljedicama odricanja od prava na pristup odvjetniku, Sofijski gradski sad (Gradski sud u Sofiji) zauzima suprotno stajalište. U konačnici je na nacionalnim sudovima da odluče o tom naizgled spornom činjeničnom pitanju.
48. Člankom 9. stavkom 2. Direktive 2013/48 određuje se da se odricanje od prava može dati u usmenom ili pisanom obliku u skladu s postupcima utvrđenima pravom relevantne države članice. U samoj Direktivi 2013/48 ne utvrđuju se nikakvi formalni uvjeti za davanje odricanja od prava jer se takvi uvjeti uređuju nacionalnom pravom. Postojanje povrede formalnog uvjeta koje se zahtijeva nacionalnim pravom kako bi odricanje od prava bilo valjano, kao što je uvjet da svjedok potvrdi ili potpiše odricanje od prava, i posljedice takve povrede pitanja su nacionalnog prava o kojima odlučuju nacionalni sudovi.
49. Stoga predlažem Sudu da na peto pitanje odgovori da članak 9. Direktive 2013/48 treba tumačiti na način da se nepismeni osumnjičenik odnosno optuženik može odreći prava na pristup odvjetniku pod uvjetom da je primio jasne i zadovoljavajuće informacije o sadržaju tog prava i o mogućim posljedicama odricanja od njega na način koji može razumjeti s obzirom na svoje pojedinačne okolnosti.
4. Šesto pitanje
50. Sud koji je uputio zahtjev šestim pitanjem želi saznati zahtijeva li se člankom 9. stavkom 3. Direktive 2013/48 od država članica da obavijeste osumnjičenika odnosno optuženika koji se odrekao prava na pristup odvjetniku o tome da može opozvati odricanje od tog prava u bilo kojem trenutku prije nego što nadležna tijela provedu istražnu radnju koja uključuje njegovo sudjelovanje.
51. Komisija tvrdi da na to pitanje treba odgovoriti potvrdno.
52. Člankom 9. stavkom 3. Direktive 2013/48 određuje se da države članice osiguravaju da osumnjičenici odnosno optuženici mogu naknadno opozvati odricanje od prava, u bilo kojem trenutku tijekom kaznenog postupka i da budu obaviješteni o toj mogućnosti. Takav opoziv stupa na snagu od trenutka kad je učinjen.
53. Zahtjev da osumnjičenike odnosno optuženike treba obavijestiti o tome da mogu naknadno opozvati odricanje od prava u bilo kojem trenutku tijekom kaznenog postupka može se ispuniti ako ih se o tome obavijesti u trenutku u kojem su se odrekli tog prava. Čini se da takav pristup podrazumijeva da jednom kad se osumnjičenik odnosno optuženik odrekao prava, tada je na njemu da odluči hoće li ostvariti pravo na to da opozove to odricanje.
54. Iz članka 3. stavka 1. Direktive 2013/48, u vezi s njezinim člankom 2. stavkom 1., proizlazi da se pravom na pristup odvjetniku u kaznenom postupku nastoji osigurati da osumnjičenik odnosno optuženik može praktično i djelotvorno ostvarivati prava obrane do završetka kaznenog postupka. Uzimajući u obzir dobrovoljnu prirodu odricanja na temelju članka 9. stavka 1. točke (b) Direktive 2013/48 i potrebu da se zaštite konkretne potrebe ugroženih osumnjičenika odnosno optuženika u skladu s tom direktivom, kao što se to zahtijeva njezinim člankom 13., jasno je da je tumačenje članka 9. stavak 3. te direktive koje se iznosi u točki 53. ovog mišljenja protivno cilju i strukturi njezinih odredbi. U takvim okolnostima, daje se prednost tumačenju članka 9. stavka 3. Direktive 2013/48 prema kojem se nalaže obveza državama članicama da osiguraju da se osumnjičenike i optužene osobe, posebno ugrožene osobe, redovno obavještava o pravu da opozovu odricanje koje su slobodno dale dok se ne završi kazneni postupak.
55. Budući da postoji potreba da se pruži takva informacija kako bi se osobi koju se sumnjiči ili koja je optužena za počinjenje kaznenih djela omogućilo da praktično i djelotvorno ostvari prava obrane, taj zahtjev treba ispuniti na praktičan, a ne formalan način(31). Države članice ne mogu samo obavijestiti osumnjičenika odnosno optuženika o mogućnosti da opozove odricanje od prava u trenutku u kojem ga je dao, osobito ako je osumnjičenik odnosno optuženik ugrožena osoba. Iz toga nužno ne slijedi da države članice trebaju podsjećati osumnjičenika na mogućnost da opozove odricanje od prava prije svake faze istrage navodnog kaznenog djela koja uključuje njegovo sudjelovanje. Potreba da se osumnjičenika odnosno optuženika podsjeti na opoziv ovisi o prirodi i objektivnoj važnosti predviđene istražne radnje, koja se razmatra s obzirom na relevantne okolnosti. Stoga predlažem Sudu da prilikom tumačenja članka 9. stavka 3. Direktive 2013/48 primijeni sljedeći kriterij. U bilo kojem trenutku kad postoje objektivni razlozi na temelju kojih se smatra da osumnjičenikovo odnosno optuženikovo odricanje od prava na pristup odvjetniku može u znatnoj mjeri ometati njegovu obranu i koji su posljedica tog odricanja, država članica treba poduzeti razumne mjere kako bi osigurala da je osumnjičenik obaviješten o pravu da opozove to odricanje.
56. Stoga predlažem Sudu da na šesto pitanje odgovori da članak 9. stavak 3. Direktive 2013/48 treba tumačiti na način da, ako se osumnjičenik odnosno optuženik odrekne prava na pristup odvjetniku, država članica treba poduzeti razumne mjere kako bi osigurala da je on obaviješten o pravu da opozove to odricanje u bilo kojem trenutku ako je posljedica tog odricanja da postoje objektivni razlozi na temelju kojih se smatra da to odricanje može u znatnoj mjeri ometati osumnjičenikovu odnosno optuženikovu obranu.
IV. Zaključak
57. S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je odlukom od 11. siječnja 2024. uputio Sofijski rajonen sad (Općinski sud u Sofiji, Bugarska) odgovori na sljedeći način:
1. Prva tri pitanja treba proglasiti nedopuštenima.
2. Članak 3. stavak 6. točka (b) Direktive 2013/48/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. o pravu na pristup odvjetniku u kaznenom postupku i u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga te o pravu na obavješćivanje treće strane u slučaju oduzimanja slobode i na komunikaciju s trećim osobama i konzularnim tijelima tijekom trajanja oduzimanja slobode nema izravan učinak.
3. Članak 9. Direktive 2013/48 treba tumačiti na način da se nepismeni osumnjičenik odnosno optuženik može odreći prava na pristup odvjetniku pod uvjetom da je primio jasne i zadovoljavajuće informacije o sadržaju tog prava i o mogućim posljedicama odricanja od njega na način koji može razumjeti s obzirom na svoje okolnosti.
4. Članak 9. stavak 3. Direktive 2013/48 treba tumačiti na način da, ako se osumnjičenik odnosno optuženik odrekne prava na pristup odvjetniku, država članica treba poduzeti razumne mjere kako bi osigurala da je on obaviješten o pravu da opozove to odricanje u bilo kojem trenutku ako je posljedica tog odricanja da postoje objektivni razlozi na temelju kojih se smatra da to odricanje može u znatnoj mjeri ometati osumnjičenikovu odnosno optuženikovu obranu.