PRESUDA SUDA (treće vijeće)
14. srpnja 2022.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Okvirna odluka 2002/584/PUP – Članak 2. stavak 4. – Uvjet dvostruke kažnjivosti djela – Članak 4. točka 1. – Razlog za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga – Provjera pravosudnog tijela izvršenja – Djela koja u jednom dijelu predstavljaju kazneno djelo u skladu s pravom države članice izvršenja – Članak 49. stavak 3. Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Načelo proporcionalnosti kaznenih djela i kazni”
U predmetu C‑168/21,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Cour de cassation (Francuska), odlukom od 26. siječnja 2021., koju je Sud zaprimio 16. ožujka 2021., u postupku o izvršenju europskog uhidbenog naloga izdanog protiv
osobe KL
uz sudjelovanje:
Glavnog državnog odvjetnika pri Žalbenom sudu u Angersu
SUD (treće vijeće),
u sastavu: K. Jürimäe (izvjestiteljica), predsjednica vijeća, N. Jääskinen, M. Safjan, N. Piçarra i M. Gavalec, suci,
nezavisni odvjetnik: A. Rantos,
tajnik: M. Ferreira, glavna administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 20. siječnja 2022.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za osobu KL, A. Barletta, avvocato, C. Glon i P. Mathonnet, avocats,
– za francusku vladu, A. Daniel i A. L. Desjonquères, u svojstvu agenata,
– za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju W. Ferrante, avvocato dello Stato,
– za Europsku komisiju, A. Azéma i S. Grünheid, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 31. ožujka 2022.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 2. stavka 4. i članka 4. točke 1. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (SL 2002., L 190, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 83. i ispravak SL 2013., L 222, str. 14.), kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009. (SL 2009., L 81, str. 24.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 16., str. 169.; u daljnjem tekstu: Okvirna odluka 2002/584) i članka 49. stavka 3. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).
2 Zahtjev je upućen u okviru izvršenja u Francuskoj europskog uhidbenog naloga koji su izdala talijanska pravosudna tijela protiv osobe KL radi izvršenja kazne zatvora u trajanju od dvanaest godina i šest mjeseci zbog djela kvalificiranih kao organizirana oružana pljačka, uništavanje i pljačka, nošenje oružja i posjedovanje eksplozivnih naprava, koja su počinjena u Genovi (Italija) 2001. godine.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 Uvodne izjave 6. i 12. Okvirne odluke 2002/584 glase kako slijedi:
„(6) Europski uhidbeni nalog, predviđen ovom Okvirnom odlukom, prva je konkretna mjera u području kaznenog prava kojom se primjenjuje načelo uzajamnog priznavanja, koje Europsko vijeće smatra ‚kamenom temeljcem’ pravosudne suradnje.
[…]
(12) Ova Okvirna odluka poštuje temeljna prava i načela priznata u članku 6. [UEU‑a], koja se odražavaju i u [Povelji] […], a posebno u njezinu poglavlju VI. […]”
4 Člankom 1. ove okvirne odluke, naslovljenim „Definicija europskog uhidbenog naloga i obveza njegova izvršenja”, propisano je:
„1. Europski uhidbeni nalog je sudska odluka koju izdaje država članica s ciljem uhićenja i predaje tražene osobe od strane druge države članice, zbog vođenja kaznenog progona, izvršenja kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode.
2. Države članice izvršavaju svaki europski uhidbeni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja u skladu s odredbama ove Okvirne odluke.
3. Ova Okvirna odluka ne mijenja obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. [UEU‑a].”
5 Članak 2. navedene okvirne odluke, naslovljen „Područje primjene europskog uhidbenog naloga”, u stavcima 1., 2. i 4. propisuje:
„1. Europski uhidbeni nalog može biti izdan u slučajevima počinjenja djela za koja je, u skladu s pravom države članice koja ga izdaje, propisana najviša kazna zatvora ili oduzimanje slobode od najmanje 12 mjeseci ili za koja je izrečena kazna zatvora ili je izdan nalog za oduzimanje slobode od najmanje četiri mjeseca.
2. Sljedeća kaznena djela, ako su kažnjiva u skladu s pravom države članice koja izdaje uhidbeni nalog, [kaznom zatvora ili mjerom oduzimanja slobode u najvišem propisanom trajanju] od najmanje tri godine i [kako] su utvrđena pravom države [članice] koja izdaje uhidbeni nalog, u skladu s odredbama ove Okvirne odluke i bez provjere dvostruke kažnjivosti djela, predstavljaju razlog za predaju osobe na temelju europskog uhidbenog naloga:
[…]
4. Za kaznena djela koja nisu obuhvaćena stavkom 2., tražena osoba može biti predana pod uvjetom da djela zbog kojih je izdan europski uhidbeni nalog predstavljaju kazneno djelo u skladu s pravom države članice izvršenja, bez obzira na elemente ili opis kaznenog djela.”
6 U člancima 3., 4. i 4.a te okvirne odluke navedeni su razlozi za obvezno i moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga. Konkretno, članak 4. Okvirne odluke 2002/584, naslovljen „Razlozi za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga”, u točki 1. određuje:
„Pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga:
1) ako, u jednom od slučajeva iz članka 2. stavka 4., djelo zbog kojega je izdan europski uhidbeni nalog ne predstavlja kazneno djelo u skladu s pravom države članice izvršenja; […]”
7 Članak 5. Okvirne odluke 2002/584 predviđa jamstva koja u nekim slučajevima mora pružiti država članica koja izdaje nalog.
Francusko pravo
8 Članak 695‑23. Zakonika o kaznenom postupku propisuje:
„Izvršenje europskog uhidbenog naloga također se odbija ako djelo koje je predmet navedenog uhidbenog naloga ne predstavlja kazneno djelo u skladu s francuskim zakonom.
Odstupajući od prvog stavka, europski uhidbeni nalog provodi se bez provjere dvostruke kažnjivosti djelâ koja se stavljaju na teret ako su predmetna postupanja, u skladu sa zakonom države članice koja izdaje nalog, kažnjiva kaznom zatvora u trajanju jednakom ili duljem od tri godine ili mjerom oduzimanja slobode sličnog trajanja i ulaze u jednu od kategorija kaznenih djela predviđenih člankom 694‑32.
Kada se primjenjuju odredbe prethodnog stavka, pravna kvalifikacija činjenica i određivanje kazne ulaze u isključivu ocjenu pravosudnog tijela države članice koja izdaje nalog. […]”
Talijansko pravo
9 Članak 419. codicea penale (Kazneni zakonik), u verziji koja se primjenjuje na činjenice glavnog postupka, glasi:
„Svatko tko počini, osim kad je riječ o slučajevima predviđenima u članku 285., radnje uništavanja ili pljačke kaznit će se kaznom zatvora u trajanju od osam do petnaest godina. Ta se kazna izriče u duljem trajanju ako se kazneno djelo odnosi na oružje, streljiva ili hranu, a počinjeno je na prodajnom mjestu ili mjestu skladištenja.”
Glavni postupak i prethodna pitanja
10 Talijanska pravosudna tijela izdala su 6. lipnja 2016. protiv osobe KL europski uhidbeni nalog radi izvršenja kazne zatvora u trajanju od dvanaest godina i šest mjeseci koju je presudom od 9. listopada 2009. izrekao Corte d'appello di Genova (Žalbeni sud u Genovi, Italija), a koja je postala izvršna 13. srpnja 2012. nakon što je tog istog dana Corte suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud, Italija) odbio žalbu dotične osobe.
11 Ta kazna odgovara zbroju četiriju kazni izrečenih za četiri kaznena djela, i to prvo, organizirane oružane pljačke, za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od jedne godine, drugo, uništavanje i pljačku, za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od deset godina, treće, nošenje oružja, kažnjivo kaznom zatvora u trajanju od devet mjeseci i četvrto, posjedovanje eksplozivnih naprava, kažnjivo kaznom zatvora u trajanju od devet mjeseci.
12 Kad je konkretno riječ o kaznenom djelu koje je kvalificirano kao „uništavanje i pljačka”, okolnosti počinjenja tog kaznenog djela u europskom uhidbenom nalogu opisane su na sljedeći način:
„[P]rilikom sudjelovanja, zajedno s drugim sudionicima kojih je bilo više od pet, u prosvjedu protiv sastanka na vrhu skupine G 8, [osoba KL] počinila je radnje uništavanja i pljačke u okolnostima u kojima je, s obzirom na mjesto i vrijeme, postojala objektivna opasnost za javni poredak; nekoliko slučajeva oštećenja gradske infrastrukture i javnog vlasništva s posljedičnom štetom koju nije moguće precizno odrediti, ali ne manjom od nekoliko stotina milijuna lira; oštećenje, pljačka, uništenje kreditne institucije, vozila i drugih trgovina podmetanjem požara, uz otegotnu okolnost da je uključenim osobama prouzročena znatna imovinska šteta”.
13 Prema informacijama koje su dane Sudu, iz presude Cortea d'appello di Genova (Žalbeni sud u Genovi) od 9. listopada 2009. proizlazi da se osobi KL, pod kvalifikacijom „uništavanja i pljačke” predviđenom člankom 419. Kaznenog zakonika, stavlja na teret sedam djela za koja se uzima da čine jedno te isto kazneno djelo, i to oštećenje gradske infrastrukture i javnog vlasništva, oštećenje i pljačka gradilišta, potpuno oštećenje prostorija društva Credito Italiano SpA, potpuno oštećenje vozila vrste Fiat Uno podmetanjem požara, potpuno oštećenje prostorija društva Banca Carige SpA podmetanjem požara, potpuno oštećenje vozila vrste Fiat Brava podmetanjem požara te potpuno oštećenje i pljačka supermarketa.
14 Osoba KL nije pristala na svoju predaju u okviru izvršenja europskog uhidbenog naloga navedenog u točki 10. ove presude.
15 Presudom od 23. kolovoza 2019. istražno vijeće Žalbenog suda u Rennesu (Francuska) zatražilo je dodatne informacije koje se, među ostalim, odnose na donošenje presude Cortea d'appello di Genova (Žalbeni sud u Genovi) od 9. listopada 2009. i presude Cortea suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud) od 13. srpnja 2012. iz točke 10. ove presude.
16 Presudom od 15. studenoga 2019. istražno vijeće Žalbenog suda u Rennesu odbilo je predaju osobe KL zbog postupovnog razloga. Tu je presudu ukinuo Kasacijski sud (Francuska) i predmet je vraćen Žalbenom sudu u Angersu (Francuska).
17 Presudom od 4. studenoga 2020. istražno vijeće Žalbenog suda u Angersu je, s jedne strane, odbilo predaju osobe KL talijanskim tijelima na temelju europskog uhidbenog naloga u dijelu u kojem je on izdan radi izvršenja kazne zatvora u trajanju od deset godina, izrečene za djela koja su kvalificirana kao „uništavanje i pljačka” i, s druge strane, zatražilo dodatne informacije u okviru kojih je talijansko pravosudno tijelo pitalo želi li da se u Francuskoj izvrši osuda na dvije godine i šest mjeseci zatvora izrečena na temelju triju drugih kazni iz tog naloga.
18 Glavni državni odvjetnik pri Žalbenom sudu u Angersu i osoba KL podnijeli su Kasacijskom sudu žalbu u kasacijskom postupu protiv te presude, a potonji je sud sud koji je uputio zahtjev.
19 Taj sud smatra da se u predmetu koji se pred njim vodi javljaju pitanja tumačenja uvjeta dvostruke kažnjivosti djela predviđenog u članku 2. stavku 4. i članku 4. točki 1. Okvirne odluke 2002/584 (u daljnjem tekstu: uvjet dvostruke kažnjivosti djela).
20 U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev ističe da je istražno vijeće Žalbenog suda u Angersu, kako bi odbilo predaju osobe KL na temelju izvršenja kazne zatvora u trajanju od deset godina izrečene zbog djela koja su kvalificirana kao „uništavanje i pljačka”, istaknulo da dva postupanja na kojima se temelji to kazneno djelo ne mogu predstavljati kazneno djelo u Francuskoj, i to, s jedne strane, oštećenje prostorija društva Credito Italiano i, s druge strane, oštećenje vozila vrste Fiat Brava podmetanjem požara. To je istražno vijeće na temelju toga zaključilo da, s obzirom na to da su Corte d'appello di Genova (Žalbeni sud u Genovi) i Corte suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud) „izrazili nedvosmislenu namjeru” da sedam djela za koja se postupak vodi pod kvalifikacijom „uništavanja i pljačke” razmatraju kao neodvojivu cjelinu, uvjet dvostruke kažnjivosti djela nalaže neuzimanje u obzir svih neodvojivih djela koja se kažnjavaju u okviru te kvalifikacije.
21 U tom kontekstu, sud koji je uputio zahtjev navodi da je prilikom ocjene uvjeta dvostruke kažnjivosti djela, s obzirom na sudsku praksu Suda proizašlu iz presude od 11. siječnja 2017., Grundza (C‑289/15, EU:C:2017:4), pravosudno tijelo izvršenja dužno provjeriti bi li se za djela na kojima se temelji dotično kazneno djelo, kako su navedena u presudi koju je donijelo nadležno tijelo države članice koja izdaje nalog, kao takva također mogla izreći kazna na državnom području države članice izvršenja, u slučaju da su se dogodila na tom državnom području. Ne zahtijeva se potpuno podudaranje ni između sastavnih elemenata tog kaznenog djela, kako je opisano u pravu države članice koja izdaje nalog i u pravu države članice izvršenja, ni u nazivu ili klasifikaciji navedenog kaznenog djela prema dotičnim nacionalnim pravima.
22 Navedeni sud ističe da je ta sudska praksa, iako je nastala u okviru tumačenja Okvirne odluke Vijeća 2008/909/PUP od 27. studenoga 2008. o primjeni načela uzajamnog priznavanja presuda u kaznenim predmetima kojima se izriču kazne zatvora ili mjere koje uključuju oduzimanje slobode s ciljem njihova izvršenja u Europskoj uniji (SL 2008., L 327, str. 27.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 111.), primjenjiva na uvjete u kojima treba provjeriti dvostruku kažnjivost djela u području europskog uhidbenog naloga zbog sličnosti odredbi o dvostrukom kažnjavanju u dvama okvirnim odlukama.
23 Isti sud navodi da se u talijanskom pravu kazneno djelo „uništavanja i pljačke” odnosi na višestruke, masovne radnje uništavanja i oštećivanja kojima se ne samo uzrokuje šteta vlasnicima imovine nego se također ugrožava javni red, čime se u opasnost dovodi uobičajeno odvijanje javnog života. U francuskom kaznenom pravu nije posebno kažnjivo dovođenje u opasnost javnog reda masovnim uništavanjem pokretne ili nepokretne imovine. Kažnjavaju se samo uništavanja, oštećenja, pljačka s oštećenjima koji su, ako je to slučaj, koje je počinilo više osoba i mogu prouzročiti štetu vlasnicima takve imovine.
24 Iako se ne zahtijeva da postoji potpuno podudaranje između sastavnih elemenata dotičnog kaznenog djela u talijanskom pravu i tih elemenata odgovarajućeg kaznenog djela u francuskom pravu, ipak se čini da je ugrožavanje javnog reda ključan element za kvalifikaciju kaznenog djela kao „uništavanja i pljačke”, tako da se, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, primjena uvjeta dvostruke kažnjivosti djela ne čini toliko očitom da ne bi ostavljala mjesta ikakvoj razumnoj sumnji.
25 U slučaju kad uvjet dvostruke kažnjivosti djela ne sprječava predaju osobe KL, taj sud smatra da se onda postavlja pitanje proporcionalnosti kazne za koju se traži ta predaja samo u odnosu na djela za koja je taj uvjet ispunjen.
26 U tom pogledu, kao prvo, sud koji je uputio zahtjev navodi da Okvirna odluka 2002/584 ne sadržava nijednu odredbu na temelju koje pravosudno tijelo izvršenja može odbiti predaju dotične osobe uz obrazloženje da je kazna izrečena u državi članici koja izdaje nalog neproporcionalna u odnosu na djela za koja se traži predaja.
27 Kao drugo, iako je člankom 5. te okvirne odluke bilo propisano da izvršenje europskog uhidbenog naloga može, u skladu s pravom države članice izvršenja, biti podložno uvjetu da država članica koja izdaje nalog u svojem pravnom sustavu ima odredbe o reviziji izrečene kazne ili mjere, o tome je riječ samo u slučaju kad je kazneno djelo zbog kojeg je izdan europski uhidbeni nalog kažnjivo doživotnom kaznom zatvora ili doživotnom mjerom oduzimanja slobode.
28 Stoga, čak i ako pravosudno tijelo izvršenja smatra da postoje ozbiljne poteškoće u pogledu proporcionalnosti europskog uhidbenog naloga, ono zbog toga ne može odbiti naložiti predaju tražene osobe radi izvršenja kazne izrečene u državi članici koja izdaje nalog. Osim toga, s obzirom na to da je u načelu na pravosudnom tijelu koje izdaje uhidbeni nalog da provjeri proporcionalnost europskog uhidbenog naloga prije njegova izdavanja, u slučaju kad je takav nalog izdan radi izvršenja kazne izrečene za jedinstveno kazneno djelo koje karakterizira više postupanja, od kojih međutim samo neka predstavljaju kazneno djelo u skladu s pravom države članice izvršenja, moguće je da taj nalog u stadiju svojeg izvršenja više ne bude proporcionalan, iako je takav bio u stadiju svojeg izdavanja.
29 U tim okolnostima, s obzirom na temeljna prava i pravna načela koja se u skladu s člankom 1. stavkom 3. Okvirne odluke 2002/584 moraju poštovati u okviru europskog uhidbenog naloga, sud koji je uputio zahtjev pita se nalaže li se člankom 49. stavkom 3. Povelje, kojim se utvrđuje načelo prema kojem strogost kazne ne smije biti nerazmjerna dotičnom kaznenom djelu, pravosudnom tijelu izvršenja da odbije izvršenje europskog uhidbenog naloga kad je on, s jedne strane, izdan radi izvršenja jedinstvene kazne zbog počinjenja jedinstvenog kaznenog djela i kad, s druge strane, jedan dio djela za koja je izrečena ta kazna nisu kaznena djela u skladu s pravom države članice izvršenja.
30 U tim je okolnostima Kasacijski sud odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„ 1. Treba li članak 2. stavak 4. i članak 4. [točku] 1. Okvirne odluke 2002/584 tumačiti na način da je uvjet dvostruke kažnjivosti [djela] ispunjen u situaciji kao što je ona u glavnom postupku, u kojoj je zatražena predaja zbog radnji koje se u državi [članici] u kojoj je izdan uhidbeni nalog kvalificiraju kao uništavanje i pljačka, a sastoje se od djela uništavanja i pljačke koja mogu ugroziti javni red, ako u državi [članici] izvršenja postoje kažnjiva djela krađe s oštećenjima, uništavanja i oštećenja koja ne zahtijevaju taj element ugrožavanja javnog reda?
2. U slučaju da na prvo pitanje treba odgovoriti potvrdno, treba li članak 2. stavak 4. i članak 4. [točku] 1. Okvirne odluke 2002/584 tumačiti na način da sud države [članice] izvršenja može odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog izdan radi izvršenja kazne ako utvrdi da su pravosudna tijela države [članice] u kojoj je izdan uhidbeni nalog dotičnu osobu osudila na tu kaznu zbog počinjenja jedinstvenog kaznenog djela čija prevencija obuhvaća različita postupanja i da samo dio tih postupanja predstavlja kazneno djelo u skladu s državom [članicom] izvršenja? Treba li činiti razliku ovisno o tome jesu li pravosudna tijela države [članice] u kojoj je izdan nalog smatrala da su ta različita postupanja djeljiva ili ne?
3. Nalaže li članak 49. stavak 3. [Povelje] pravosudnom tijelu države članice izvršenja da odbije izvršiti europski uhidbeni nalog ako je, s jedne strane, izdan u svrhu izvršenja jedinstvene kazne zbog počinjenja jedinstvenog kaznenog djela i ako se, s druge strane, s obzirom na to da određena djela zbog kojih je izrečena ta kazna ne predstavljaju kazneno djelo u skladu s pravom države članice izvršenja, predaja može odobriti samo za dio tih djela?”
O prethodnim pitanjima
Prvo pitanje
31 Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 2. stavak 4. i članak 4. točku 1. Okvirne odluke 2002/584 tumačiti na način da je uvjet dvostruke kažnjivosti djela ispunjen u situaciji kad je europski uhidbeni nalog izdan radi izvršenja kazne oduzimanja slobode izrečene za djela koja su u državi članici koja izdaje nalog obuhvaćena kaznenim djelom za koje je potrebno da se tim djelima ugrožava pravni interes zaštićen u toj državi članici i kad su takva djela također predmet kaznenog djela u skladu s pravom države članice izvršenja, čiji sastavni element nije ugrožavanje tog zaštićenog pravnog interesa.
32 U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, kako bi se utvrdio doseg uvjeta dvostruke kažnjivosti djela, valja uzeti u obzir ne samo tekst članka 2. stavka 4. i članka 4. točke 1. Okvirne odluke 2002/584, nego i njihov kontekst te ciljeve koji se žele postići propisom kojeg su te odredbe dio (vidjeti u tom smislu presudu od 28. siječnja 2021., Specializirana prokuratura (Obavijest o pravima), C‑649/19, EU:C:2021:75, t. 42. i navedenu sudsku praksu).
33 Kao prvo, iz teksta članka 2. stavka 4. Okvirne odluke 2002/584 proizlazi da ocjena uvjeta dvostruke kažnjivosti djela zahtijeva provjeru predstavljaju li djela zbog kojih je izdan europski uhidbeni nalog kazneno djelo u skladu s pravom države članice izvršenja i to „bez obzira na elemente ili opis kaznenog djela”. Usporedno s time, u članku 4. te okvirne odluke, koji se odnosi na razloge za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga, u njegovoj točki 1. navedeno je da pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga ako, u jednom od slučajeva iz članka 2. stavka 4. navedene okvirne odluke, djelo zbog kojega je izdan europski uhidbeni nalog ne predstavlja kazneno djelo u skladu s pravom države članice izvršenja.
34 Stoga, da bi se utvrdilo je li ispunjen uvjet dvostruke kažnjivosti djela, potrebno je i dovoljno da djela zbog kojih je izdan europski uhidbeni nalog također predstavljaju kazneno djelo u skladu s pravom države članice izvršenja. Iz toga slijedi da nije nužno da kaznena djela budu identična u dvije dotične države članice (vidjeti po analogiji, u pogledu primjene načela uzajamnog priznavanja presuda u kaznenim predmetima, presudu od 11. siječnja 2017., Grundza, C‑289/15, EU:C:2017:4, t. 34.).
35 Naime, iz teksta „bez obzira na elemente ili opis” kaznenog djela kako je predviđeno u državi članici izvršenja jasno proizlazi da zakonodavac Unije nije zahtijevao potpuno podudaranje ni između sastavnih elemenata kaznenog djela, kako je kvalificirano u pravu države članice koja izdaje nalog i u pravu države članice izvršenja, ni u nazivu ili klasifikaciji tog kaznenog djela prema tim nacionalnim pravima (vidjeti po analogiji presudu od 11. siječnja 2017., Grundza, C‑289/15, EU:C:2017:4, t. 35.).
36 Iz toga proizlazi da je pravosudno tijelo izvršenja prilikom ocjene uvjeta dvostruke kažnjivosti djela, kako bi utvrdilo postoji li razlog za neizvršavanje europskog uhidbenog naloga na temelju članka 4. točke 1. Okvirne odluke 2002/584, dužno provjeriti bi li činjenični elementi kaznenog djela zbog kojeg je izdan taj europski uhidbeni nalog, također, kao takvi, predstavljali kazneno djelo u skladu s pravom države članice izvršenja u slučaju da su se dogodili na njezinu državnom području (vidjeti po analogiji presudu od 11. siječnja 2017., Grundza, C‑289/15, EU:C:2017:4, t. 38.).
37 Kao drugo, kontekst u kojem se nalaze članak 2. stavak 4. i članak 4. točka 1. Okvirne odluke 2002/584 te ciljevi te okvirne odluke govore također u prilog takvom tumačenju.
38 U tom pogledu, valja podsjetiti na to da navedena okvirna odluka nastoji – uvođenjem pojednostavnjenog i učinkovitog sustava predaje osuđenih osoba ili osoba osumnjičenih da su povrijedile kazneni zakon – olakšati i ubrzati pravosudnu suradnju u svrhu pridonošenja ostvarenju cilja dodijeljenog Europskoj uniji da postane područje slobode, sigurnosti i pravde, zasnivajući se pritom na visokoj razini povjerenja koje mora postojati između država članica (presuda od 22. veljače 2022., Openbaar Ministerie (Zakonom ustanovljen sud u državi članici izdavateljici naloga), C‑562/21 PPU i C‑563/21 PPU, EU:C:2022:100, t. 42. i navedena sudska praksa).
39 Načelo uzajamnog priznavanja – koje je prema uvodnoj izjavi 6. Okvirne odluke 2002/584 „kamen temeljac” pravosudne suradnje u kaznenom području – nalazi svoju primjenu u članku 1. stavku 2. te okvirne odluke, koji sadržava pravilo da su države članice obvezne izvršiti svaki europski uhidbeni nalog na temelju tog načela i u skladu s odredbama te okvirne odluke (presuda od 22. veljače 2022., Openbaar Ministerie (Zakonom ustanovljen sud u državi članici izdavateljici naloga), C‑562/21 PPU i C‑563/21 PPU, EU:C:2022:100, t. 43. i navedena sudska praksa).
40 Iz toga slijedi da pravosudna tijela izvršenja u načelu mogu odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog samo zbog taksativno navedenih razloga za neizvršenje koji su propisani Okvirnom odlukom 2002/584 i da se njegovo izvršenje može uvjetovati samo jednim od uvjeta koji su taksativno propisani u članku 5. te okvirne odluke. Slijedom toga, izvršenje europskog uhidbenog naloga je načelo, a odbijanje izvršenja zamišljeno je kao iznimka koja se mora usko tumačiti (presuda od 22. veljače 2022., Openbaar Ministerie (Zakonom ustanovljen sud u državi članici izdavateljici naloga), C‑562/21 PPU i C‑563/21 PPU, EU:C:2022:100, t. 44. i navedena sudska praksa).
41 Načelo uzajamnog priznavanja, na kojem se temelji mehanizam predaje uspostavljen Okvirnom odlukom 2002/584, dovelo je, među ostalim, do utvrđivanja, u članku 2. stavku 2. te okvirne odluke, popisa kaznenih djela koja predstavljaju razlog za predaju dotične osobe na temelju europskog uhidbenog naloga bez provjere dvostruke kažnjivosti djela.
42 Što se tiče kaznenih djela koja se ne nalaze na tom popisu, člankom 2. stavkom 4. navedene okvirne odluke predviđena je mogućnost da država članica izvršenja izvršenje europskog uhidbenog naloga uvjetuje okolnošću da je ispunjen uvjet dvostruke kažnjivosti djela.
43 Taj uvjet na temelju članka 4. točke 1. te okvirne odluke predstavlja razlog za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga i stoga iznimku od pravila prema kojem se europski uhidbeni nalog mora izvršiti, tako da područje primjene tog razloga za neizvršenje europskog uhidbenog naloga treba usko tumačiti da bi se slučajevi neizvršavanja tog uhidbenog naloga ograničili (vidjeti, po analogiji, presudu od 11. siječnja 2017., Grundza, C‑289/15, EU:C:2017:4, t. 46.).
44 Stoga, iako članak 4. točka 1. Okvirne odluke 2002/584 pravosudnom tijelu izvršenja daje ovlast da odbije izvršiti europski uhidbeni nalog kad nije ispunjen uvjet dvostruke kažnjivosti djela, ta se odredba, s obzirom na to da propisuje pravilo koje odstupa od načela uzajamnog priznavanja iz članka 1. stavka 2. te okvirne odluke, ne može tumačiti na način koji bi ugrozio ostvarenje cilja iz točaka 38. do 40. ove presude, kojim se nastoje pojednostavniti i ubrzati predaje između pravosudnih tijela država članica imajući na umu uzajamno povjerenje koje mora postojati među njima (vidjeti, po analogiji, presudu od 24. rujna 2020., Generalbundesanwalt beim Bundesgerichtshof (Načelo specijalnosti), C‑195/20 PPU, EU:C:2020:749, t. 35. i navedenu sudsku praksu).
45 Međutim, tumačenje uvjeta dvostruke kažnjivosti djela na način da taj uvjet zahtijeva postojanje potpunog podudaranja između sastavnih elemenata kaznenog djela kako je kvalificirano u pravu države članice koja izdaje nalog i tih elemenata kaznenog djela predviđenog u pravu države članice izvršenja, kao i što se tiče pravnog interesa koji se štiti u pravima tih dviju država članica, dovelo bi u pitanje djelotvornost postupka predaje.
46 Naime, imajući u vidu minimalno usklađivanje u području kaznenog prava na razini Unije, vjerojatno je da ne postoji takvo potpuno podudaranje u pogledu velikog broja kaznenih djela. Tumačenje predviđeno u prethodnoj točki stoga bi znatno ograničilo situacije u kojima bi uvjet dvostruke kažnjivosti djela mogao biti ispunjen, čime bi se ugrozio cilj koji se želi postići Okvirnom odlukom 2002/584.
47 Osim toga i posljedično tomu, to bi tumačenje povrijedilo i cilj koji se sastoji od borbe protiv toga da tražena osoba koja se nalazi na državnom području različitom od onog na kojem je počinjeno kazneno djelo ostane nekažnjena, što također predstavlja cilj Okvirne odluke 2002/584 (vidjeti u tom smislu presudu od 17. prosinca 2020., Openbaar Ministerie (Neovisnost pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog), C‑354/20 PPU i C‑412/20 PPU, EU:C:2020:1033, t. 62. i navedenu sudsku praksu).
48 Naime, tumačenje uvjeta dvostruke kažnjivosti djela na način da taj uvjet zahtijeva da zaštićeni pravni interes čija je povreda sastavni element kaznenog djela u skladu s pravom države članice koja izdaje nalog mora biti sastavni element kaznenog djela u skladu s pravom države članice izvršenja, moglo bi dovesti do odbijanja predaje dotične osobe pri izvršavanju europskog uhidbenog naloga, čak i ako je ta osoba osuđena u državi članici koja izdaje nalog i ako djela za koja je izdan taj europski uhidbeni nalog predstavljaju kazneno djelo u skladu s pravom države članice izvršenja.
49 Stoga primjena uvjeta dvostruke kažnjivosti djela ne može zahtijevati da pravosudno tijelo izvršenja provjeri je li ugrožavanje pravnog interesa zaštićenog pravom države članice koja izdaje nalog također sastavni element kaznenog djela u skladu s pravom države članice izvršenja.
50 Slijedom toga, nije relevantno to da su djela zbog kojih je izdan europski uhidbeni nalog u državi članici koja izdaje nalog obuhvaćena kaznenim djelom kojim se zahtijeva da ta djela budu takve naravi da ugrožavaju pravni interes zaštićen na temelju prava te države članice, kao što je u ovom slučaju ugrožavanje javnog reda, a da se taj element ne zahtijeva u pravu države članice izvršenja kako bi ista djela mogla biti predmet kaznenog djela.
51 S obzirom na prethodno navedeno, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 2. stavak 4. i članak 4. točku 1. Okvirne odluke 2002/584 treba tumačiti na način da je uvjet dvostruke kažnjivosti djela ispunjen u situaciji kad je europski uhidbeni nalog izdan radi izvršenja kazne oduzimanja slobode izrečene za djela koja su u državi članici koja izdaje nalog obuhvaćena kaznenim djelom za koje je potrebno da se tim djelima ugrožava pravni interes zaštićen u toj državi članici i kad su takva djela također predmet kaznenog djela u skladu s pravom države članice izvršenja, čiji sastavni element nije ugrožavanje tog zaštićenog pravnog interesa.
Drugo i treće pitanje
52 Svojim drugim i trećim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 2. stavak 4. i članak 4. točku 1. Okvirne odluke 2002/584 u vezi s člankom 49. stavkom 3. Povelje tumačiti na način da pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog izdan radi izvršenja kazne oduzimanja slobode kad je ta kazna u državi članici koja izdaje nalog traženoj osobi izrečena zbog počinjenja jedinstvenog kaznenog djela koje se sastoji od više djela, od kojih samo jedan dio predstavlja kazneno djelo u državi članici izvršenja.
53 Najprije valja utvrditi da se člankom 2. stavkom 4. i člankom 4. točkom 1. Okvirne odluke 2002/584 ne predviđa izričito slučaj u kojem je moguće odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga zbog toga što samo jedan dio djelâ koja su dovela do jedinstvenog kaznenog djela u državi članici izdavanja, na kojem se temelji taj europski uhidbeni nalog, predstavlja kazneno djelo u skladu s pravom države članice izvršenja.
54 U tim okolnostima valja uzeti u obzir kontekst u kojem se nalaze te odredbe i ciljeve koji se žele postići Okvirnom odlukom 2002/584.
55 Kao prvo, iz odgovora na prvo pitanje proizlazi da za potrebe ocjene uvjeta dvostruke kažnjivosti djela nije relevantno to da su djela za koja je izdan europski uhidbeni nalog kvalificirana kao jedinstveno kazneno djelo u skladu s pravom države članice koja izdaje nalog.
56 Naime, kao što to proizlazi iz točke 51. ove presude, tom se ocjenom samo utvrđuje bi li dotična djela, u slučaju da su se dogodila na državnom području države članice izvršenja, također predstavljala kazneno djelo u skladu s pravom države članice izvršenja, neovisno o sastavnim elementima tog kaznenog djela i o kvalifikaciji iz države članice koja izdaje nalog.
57 Kao drugo, što se tiče pitanja može li pravosudno tijelo izvršenja pronaći razlog za neizvršenje europskog uhidbenog naloga u okolnosti da samo jedan dio tih djela predstavlja kazneno djelo u skladu s pravom države članice izvršenja, valja podsjetiti na to da se uvjet dvostruke kažnjivosti djela, kao što je to navedeno u točki 43. ove presude, nalazi među razlozima za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga, navedenima u članku 4. te okvirne odluke, koje treba usko tumačiti da bi se ograničili slučajevi neizvršavanja tog uhidbenog naloga.
58 Slijedom toga, kao što je to nezavisni odvjetnik u bitnome istaknuo u točki 55. svojeg mišljenja, osim ako se razlog za neizvršenje iz članka 4. točke 1. Okvirne odluke 2002/584 proširi na dio djelâ koji predstavlja kazneno djelo u skladu s pravom države članice izvršenja i koji stoga ne ulazi u područje primjene tog razloga, pravosudno tijelo izvršenja ne može na temelju okolnosti da samo jedan dio djelâ koja čine kazneno djelo u državi članici koja izdaje nalog također predstavlja kazneno djelo u skladu s pravom države članice izvršenja, odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog.
59 To tumačenje potvrđuje struktura te okvirne odluke.
60 Naime, pod pretpostavkom da je u okolnostima iz točke 58. ove presude predaja uvjetovana uvjetom da dotična osoba ne snosi kaznu u državi članici koja izdaje nalog za dio djela koji ne predstavlja kazneno djelo u državi članici izvršenja, valja istaknuti da takav uvjet nije naveden u članku 5. Okvirne odluke 2002/584. Naime, sud je opetovano presuđivao da izvršenje europskog uhidbenog naloga može podlijegati samo uvjetima taksativno predviđenima u tom članku 5. (vidjeti u tom smislu presudu od 3. ožujka 2020., X (Europski uhidbeni nalog – Dvostruka kažnjivost), C‑717/18, EU:C:2020:142, t. 41. i navedenu sudsku praksu).
61 Tumačenje članka 2. stavka 4. i članka 4. točke 1. Okvirne odluke 2002/584 iz prethodnih točaka ove presude potkrjepljuje osim toga analiza ciljeva koji se žele postići Okvirnom odlukom 2002/584, navedenih u točkama 38. do 40. i 47. te presude, i to, s jedne strane, cilja da se olakšaju i ubrzaju predaje između pravosudnih tijela država članica imajući u vidu uzajamno povjerenje koje mora postojati između njih i, s druge strane, cilja koji se sastoji od borbe protiv toga da tražena osoba koja se nalazi na državnom području različitom od onog na kojem je navodno počinila povredu ostane nekažnjena.
62 Kao što to francuska vlada u bitnome tvrdi u svojim pisanim očitovanjima, tumačenje uvjeta dvostruke kažnjivosti djela u smislu da se izvršenje europskog uhidbenog naloga može odbiti zbog toga što jedan dio inkriminiranih djela u državi članici koja izdaje nalog ne predstavlja kazneno djelo u državi članici izvršenja stvorilo bi prepreke stvarnoj predaji dotične osobe i dovelo do njezina nekažnjavanja za sva predmetna djela. Naime, to bi tumačenje dovelo do odbijanja predaje iako dio tih djela ispunjava taj uvjet.
63 Stoga valja smatrati da je uvjet dvostruke kažnjivosti djela ispunjen kad je europski uhidbeni nalog izdan radi izvršenja kazne oduzimanja slobode, čak i kad je ta kazna u državi članici koja izdaje nalog traženoj osobi izrečena zbog počinjenja jedinstvenog kaznenog djela koje se sastoji od više djela, od kojih samo jedan dio predstavlja kazneno djelo u državi članici izvršenja.
64 Takvo tumačenje također je u skladu s načelom proporcionalnosti kaznenih djela i kazni, predviđenim u članku 49. stavku 3. Povelje, na koje se odnose pitanja suda koji je uputio zahtjev.
65 Naime, s jedne strane, u sustavu uspostavljenom Okvirnom odlukom 2002/584, poštovanje načela proporcionalnosti kaznenih djela i kazni osiguravaju pravosudna tijela države članice koja izdaje nalog. Sud je presudio da je jamstvo poštovanja prava osobe čija se predaja traži primarno odgovornost države članice koja izdaje nalog (presude od 23. siječnja 2018., Piotrowski, C‑367/16, EU:C:2018:27, t. 50. i od 6. prosinca 2018., IK (Izvršenje dodatne kazne), C‑551/18 PPU, EU:C:2018:991, t. 66.).
66 S druge strane, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 63. svojeg mišljenja, eventualna neproporcionalnost kazne izrečene u državi članici koja izdaje nalog nije jedan od razloga za obvezno i moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga koji su navedeni u člancima 3., 4. i 4.a Okvirne odluke 2002/584.
67 Osim toga, iz točke 36. ove presude proizlazi da uvjet dvostruke kažnjivosti djela podrazumijeva samo provjeru bi li činjenični elementi kaznenog djela zbog kojeg je izdan taj europski uhidbeni nalog također, kao takvi, predstavljali kazneno djelo u skladu s pravom države članice izvršenja u slučaju da su se dogodili na njezinu državnom području.
68 Stoga u okviru ocjene tog uvjeta nije na pravosudnom tijelu izvršenja da kaznu izrečenu u državi članici koja izdaje nalog ocijeni s obzirom na članak 49. stavak 3. Povelje.
69 S obzirom na sva prethodna razmatranja, na drugo i treće pitanje valja odgovoriti tako da članak 2. stavak 4. i članak 4. točku 1. Okvirne odluke 2002/584 u vezi s člankom 49. stavkom 3. Povelje treba tumačiti na način da pravosudno tijelo izvršenja ne može odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog izdan radi izvršenja kazne oduzimanja slobode kad je ta kazna u državi članici koja izdaje nalog traženoj osobi izrečena zbog počinjenja jedinstvenog kaznenog djela koje se sastoji od više djela, od kojih samo jedan dio predstavlja kazneno djelo u državi članici izvršenja.
Troškovi
70 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje:
1. Članak 2. stavak 4. i članak 4. točku 1. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009., treba tumačiti na način da je uvjet dvostruke kažnjivosti djela, predviđen tim odredbama, ispunjen u situaciji kad je europski uhidbeni nalog izdan radi izvršenja kazne oduzimanja slobode izrečene za djela koja su u državi članici koja izdaje nalog obuhvaćena kaznenim djelom za koje je potrebno da se tim djelima ugrožava pravni interes zaštićen u toj državi članici i kad su takva djela također predmet kaznenog djela u skladu s pravom države članice izvršenja naloga, čiji sastavni element nije ugrožavanje tog zaštićenog pravnog interesa.
2. Članak 2. stavak 4. i članak 4. točku 1. Okvirne odluke 2002/584, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom 2009/299, u vezi s člankom 49. stavkom 3. Povelje Europske unije o temeljnim pravima treba tumačiti na način da pravosudno tijelo izvršenja ne može odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog izdan radi izvršenja kazne oduzimanja slobode kad je ta kazna u državi članici koja izdaje nalog traženoj osobi izrečena zbog počinjenja jedinstvenog kaznenog djela koje se sastoji od više djela, od kojih samo jedan dio predstavlja kazneno djelo u državi članici izvršenja.
Potpisi