PRESUDA SUDA (sedmo vijeće)
5. svibnja 2022.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Socijalna politika – Direktiva 2008/94/EZ – Zaštita zaposlenika u slučaju insolventnosti poslodavca – Članak 2. stavak 2. – Pojam ‚zaposlenik’ – Članak 12. točke (a) i (c) – Ograničenja odgovornosti jamstvenih ustanova – Osoba koja na temelju ugovora o radu sklopljenog s trgovačkim društvom obavlja dužnosti člana upravnog odbora i direktora tog društva – Kumuliranje dužnosti – Nacionalna sudska praksa kojom se toj osobi odbija korištenje jamstava predviđenih tom direktivom”
U predmetu C‑101/21,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Nejvyšší správní soud (Vrhovni upravni sud, Češka Republika), odlukom od 11. veljače 2021., koju je Sud zaprimio 18. veljače 2021., u postupku
HJ
protiv
Ministerstvo práce a sociálních věcí,
SUD (sedmo vijeće),
u sastavu: J. Passer, predsjednik vijeća, F. Biltgen (izvjestitelj) i N. Wahl, suci,
nezavisni odvjetnik: J. Richard de la Tour,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani postupak,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za češku vladu, M. Smolek i J. Vláčil, u svojstvu agenata,
– za španjolsku vladu, M. J. Ruiz Sánchez, u svojstvu agenta,
– za Europsku komisiju, J. Hradil i B.-R. Killmann, u svojstvu agenata,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 2. stavka 2. i članka 12. točaka (a) i (c) Direktive 2008/94/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2008. o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihova poslodavca (SL 2008., L 283, str. 36.), kako je izmijenjena Direktivom (EU) 2015/1794 Europskog parlamenta i Vijeća od 6. listopada 2015. (SL 2015., L 263, str. 1.) (u daljnjem tekstu: Direktiva 2008/94).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između tužitelja u glavnom postupku, osobe HJ i Ministerstvo práce a sociálních věcí (Ministarstvo rada i socijalnih pitanja, Češka Republika), u vezi sa zahtjevom za isplatu plaća koje nije platilo insolventno društvo.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 U skladu s uvodnom izjavom 7. Direktive 2008/94, države članice mogu ograničiti odgovornost jamstvenih ustanova, a ta ograničenja moraju biti usklađena sa socijalnim ciljem te direktive i mogu voditi računa o različitim razinama potraživanja.
4 Članak 1. navedene direktive propisuje:
„1. Ova se direktiva primjenjuje na potraživanja zaposlenika koja su nastala iz ugovora o radu ili radnih odnosa i koja postoje prema poslodavcima koji su insolventni u smislu članka 2. stavka 1.
2. Države članice mogu iznimno isključiti potraživanja određenih kategorija zaposlenika iz opsega ove Direktive, na temelju postojanja drugih oblika jamstva, ako je utvrđeno da ona tim osobama nude stupanj zaštite jednak onome koji bi proizašao iz ove Direktive.
3. Ako se takva odredba već primjenjuje u njihovu nacionalnom zakonodavstvu, države članice mogu i dalje iz opsega ove Direktive isključiti radnike u kućanstvu koje zapošljava fizička osoba.”
5 Članak 2. stavak 2. iste direktive predviđa:
„Ova Direktiva ne dovodi u pitanje nacionalno pravo koje se odnosi na definiciju izraza ,zaposlenik’, ,poslodavac’, ,naknada za rad’, ,stečeno pravo’ i ,buduće pravo’.
Ipak, države članice iz opsega ove Direktive ne mogu isključiti:
(a) zaposlenike sa skraćenim radnim vremenom u smislu Direktive Vijeća 97/81/EZ [od 15. prosinca 1997. o Okvirnom sporazumu o radu s nepunim radnim vremenom koji su sklopili UNICE, CEEP i ETUC (SL 1998., L 14, str. 9.)];
(b) zaposlenike s ugovorom [o radu] na određeno vrijeme u smislu Direktive Vijeća 1999/70/EZ [od 28. lipnja 1999. o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP (SL 1999., L 175, str. 43.)];
(c) zaposlenike u privremenom radnom odnosu u smislu članka 1. točke 2. Direktive Vijeća 91/383/EEZ [od 25. lipnja 1991. o dopunama mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja na radu radnika u radnom odnosu na određeno vrijeme ili privremenom radnom odnosu (SL 1991., L 206, str. 19.)].”
6 Članak 3. stavak 1. Direktive 2008/94 propisuje:
„Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da jamstvene ustanove jamče, ovisno o članku 4., isplatu nepodmirenih potraživanja zaposlenika koja su nastala iz ugovora o radu ili radnih odnosa, uključujući, gdje je to predviđeno nacionalnim zakonodavstvom, isplatu otpremnina nakon prestanka radnog odnosa.”
7 Članak 12. Direktive 2008/94 glasi kako slijedi:
„Ova Direktiva ne utječe na pravo država članica da:
(a) poduzmu potrebne mjere kako bi izbjegle zlouporabe;
[…]
(c) odbiju ili umanje odgovornost iz članka 3. ili jamstvenu obvezu iz članka 7. u slučajevima gdje je zaposlenik, sam ili zajedno sa svojim bliskim rođacima, bio imatelj značajnog dijela poslodavčeva poduzeća ili pogona i izvršavao značajan utjecaj na njegovo poslovanje.”
Češko pravo
Zakon br. 118/2000
8 Zákon č. 118/2000 Sb. o ochraně zaměstnanců při platební neschopnosti zaměstnavatele a o změně některých zákonů (Zakon br. 118/2000 o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti poslodavca i izmjeni određenih zakona) prenosi Direktivu 2008/94 u češki pravni poredak.
9 U skladu s člankom 2. stavkom 3. Zakona br. 118/2000, on se ne primjenjuje na zaposlenika koji je u određenom razdoblju bio zaposlenik insolventnog poslodavca i istodobno je u tom razdoblju bio njegovo statutarno tijelo ili član njegova statutarnog tijela i držao udjel u tom poslodavcu u visini od najmanje polovice temeljnog kapitala.
10 U skladu s člankom 3. točkom (a) Zakona br. 118/2000, „zaposlenik” je, za potrebe tog zakona, „fizička osoba s kojom je poslodavac zaključio radni odnos, ugovor o izvršenju rada […] ili ugovor o funkciji rada, na temelju kojih je ta osoba u određenom razdoblju stekla potraživanja na ime naknade za rad koja poslodavac nije isplatio”.
Zakonik o radu
11 U skladu s člankom 2. zákona č. 262/2006 Sb., zákoník práce (Zakon br. 262/2006 o Zakoniku o radu) (u daljnjem tekstu: Zakonik o radu):
„(1) Zaposlenje je djelatnost koja se obavlja u odnosu nadređenosti poslodavca i podređenosti zaposlenika, za račun poslodavca, u skladu s poslodavčevim naputcima i koju zaposlenik obavlja osobno za poslodavca.
(2) Zaposlenje se mora obavljati u zamjenu za plaću, primanje ili naknadu za obavljeni rad, troškove i pod odgovornošću poslodavca, tijekom određenog radnog vremena i na radnom mjestu poslodavca ili eventualno na drugom dogovorenom mjestu.”
12 Članak 4. tog zakonika glasi kako slijedi:
„Radni odnos uređen je ovim zakonom; kada se ovaj zakon ne može primijeniti, radni odnos uređen je Građanskim zakonikom, i to uvijek u skladu s temeljnim načelima koja uređuju radne odnose.”
13 Članak 6. navedenog zakonika propisuje:
„Zaposlenik je fizička osoba koja se obvezala obavljati djelatnost u svojstvu zaposlene osobe u okviru temeljnog radnog odnosa.”
Zakon o trgovačkim društvima i zadrugama
14 Članak 59. stavci 1. i 2. zákona č. 90/2012 Sb., o obchodních společnostech a družstvech (Zakon br. 90/2012 o trgovačkim društvima i zadrugama) propisuje:
„(1) Prava i obveze između trgovačkog društva i člana njegova izabranog tijela uređeni su, mutatis mutandis, odredbama Građanskog zakonika o zastupanju, osim ako zakonom ili ugovorom o obavljanju dužnosti nije drukčije propisano. Odredbe Građanskog zakonika koje se odnose na upravljanje imovinom druge osobe se ne primjenjuju.
(2) U društvu kapitala ugovor o obavljanju dužnosti sklapa se u pisanom obliku te ga, uključujući njegove izmjene, odobrava najviše tijelo društva; ako se ne sklopi na takav način, ugovor ne proizvodi učinke. […]”
15 Članak 60. tog zakona propisuje:
„U društvu kapitala ugovor o obavljanju dužnosti mora sadržavati i sljedeće podatke:
(a) određivanje svih sastavnica naknade koja se plaća ili se može platiti članu izabranog tijela, uključujući sve moguće naknade u naravi, plaćanje doprinosa u mirovinski sustav ili druga davanja;
[…]”
16 Članak 435. stavak 3. navedenog zakona predviđa:
„Upravni odbor dioničkog društva vodi se načelima i uputama koje je usvojila glavna skupština, pod uvjetom da su u skladu s propisima i statutom. Međutim, nitko nije ovlašten davati upute upravnom odboru o vođenju poslovanja.”
Glavni postupak i prethodno pitanje
17 Dok je radio za trgovačku društvo AA, od 2010. godine kao arhitekt na temelju ugovora o radu, tužitelj u glavnom postupku izabran je tijekom rujna 2017. za predsjednika upravnog odbora tog društva te je u tu svrhu sklopio ugovor s navedenim društvom u kojem je pojašnjeno da nema pravo na naknadu za obavljanje te dužnosti.
18 Nakon toga je sklopljen dodatak njegovu prvotnom ugovoru o radu, u kojem se navodi da kao zaposlenik ima pravo na plaću. Tim dodatkom pojašnjeno je da je od listopada 2017. obavljao dužnost direktora društva AA.
19 Budući da je društvo AA postalo insolventno tijekom 2018. godine, tužitelj u glavnom postupku podnio je Úřadu práce České republiky – krajská pobočka pro hl. m. Prahu (Zavod za zapošljavanje Češke Republike – regionalni odjel za glavni grad Prag, Češka Republika) zahtjev kojim se na temelju Zakona br. 118/2000 traži isplata njegovih naknada za rad za razdoblje od srpnja do rujna 2018. (u daljnjem tekstu: predmetno razdoblje).
20 Taj je zahtjev odbijen uz obrazloženje da se tužitelja u glavnom postupku ne može smatrati zaposlenikom u smislu članka 3. točke (a) Zakona br. 118/2000.
21 Žalbu koju je podnio tužitelj u glavnom postupku odbilo je Ministarstvo rada i socijalnih pitanja. Naime, ono je smatralo da je, tijekom predmetnog razdoblja, tužitelj u glavnom postupku u okviru svojih dužnosti predsjednika uprave i direktora društva AA obavljao jednu te istu djelatnost, odnosno vodio je poslove tog društva, i da se stoga ne može smatrati da je vezan radnim odnosom s navedenim društvom.
22 Tužba podnesena pred Městským soudom v Praze (Gradski sud u Pragu, Češka Republika) također je odbijena presudom od 11. lipnja 2020. Taj je sud smatrao, primjenom nacionalne sudske prakse koja se odnosi na „kumuliranje dužnosti”, da, s obzirom na to da je tijekom predmetnog razdoblja tužitelj u glavnom postupku kumulirao dužnosti direktora i predsjednika uprave tog društva, nije postojao odnos nadređenosti ni podređenosti s potonjim, tako da ga se ne može smatrati zaposlenikom u smislu Zakona br. 118/2000.
23 Osim toga, navedeni je sud odbio argumente tužitelja u glavnom postupku koji se temelje na tome da on tijekom predmetnog razdoblja nije obavljao samo poslove koji se odnose na upravljanje društvom AA, nego je također radio kao voditelj gradilišta i voditelj projekta. Utvrdio je da je tužitelj u glavnom postupku bio izabran za predsjednika uprave kako bi se izbjegla nepovoljna ekonomska situacija za društvo, kao što je stečaj. Međutim, Zakon br. 118/2000 nema za cilj nadoknaditi štetu koju su članovi statutarnog tijela insolventnog društva pretrpjeli zbog njihova neuspješnog upravljanja.
24 Tužitelj u glavnom postupku podnio je sudu koji je uputio zahtjev žalbu u kasacijskom postupku protiv te presude.
25 Taj sud ističe da je, prema nacionalnoj sudskoj praksi koja se odnosi na kumuliranje dužnosti, koja je bila predmet rasprave između čeških sudova, osobito između Nejvyšší souda (Vrhovni sud, Češka Republika) i Ústavnog souda (Ustavni sud, Češka Republika), ugovor o radu sklopljen između trgovačkog društva i osobe, koji predviđa da ta osoba kumulira dužnosti člana statutarnog tijela i direktora tog društva, valjan s obzirom na Zakonik o radu. Međutim, osoba koja se nalazi u takvoj situaciji ne može se smatrati zaposlenikom u smislu Zakona br. 118/2000. Naime, čak i ako postoji ugovor o radu, član statutarnog tijela koji upravlja djelatnošću trgovačkog društva ne može izvršavati svoje dužnosti u okviru odnosa podređenosti, tako da ne postoji radni odnos između tog člana i navedenog društva.
26 Sud koji je uputio zahtjev pita protivi li se takva nacionalna sudska praksa članku 2. stavku 2. i članku 12. točkama (a) i (c) Direktive 2008/94.
27 On u tom pogledu podsjeća na to da u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, Direktiva 2008/94 ima socijalni cilj da se svim zaposlenicima zajamči minimalna razina zaštite u slučaju insolventnosti poslodavca (vidjeti u tom smislu presude od 10. veljače 2011., Andersson, C‑30/10, EU:C:2011:66, t. 25. i od 5. studenoga 2014., Tümer, C‑311/13, EU:C:2014:2337, t. 37.) i da stoga države članice mogu isključiti određene osobe iz te zaštite samo u posebnim slučajevima predviđenima tom direktivom (vidjeti u tom smislu presude od 16. prosinca 1993., Wagner Miret, C‑334/92, EU:C:1993:945, t. 14.; od 17. studenoga 2011., van Ardennen, C‑435/10, EU:C:2011:751, t. 39. i od 5. studenoga 2014., Tümer, C‑311/13, EU:C:2014:2337, t. 37.). Osim toga, eventualno isključenje prava mora biti objektivno opravdano i predstavljati mjeru koja je potrebna da se izbjegne zlouporaba (presuda od 21. veljače 2008., Robledillo Núñez, C‑498/06, EU:C:2008:109, t. 44.).
28 U tim je okolnostima Nejvyšší správní soud (Vrhovni upravni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Protivi li se članku 2. u vezi s člankom 12. točkama (a) i (c) Direktive [2008/94] sudska praksa nacionalnih sudova prema kojoj se direktor trgovačkog društva ne smatra ,zaposlenikom’ u svrhu podmirenja potraživanja na ime naknade za rad u skladu s tom direktivom, samo zbog toga što je taj direktor, kao zaposlenik [u smislu te direktive], istodobno i član statutarnog tijela tog trgovačkog društva?”
O prethodnom pitanju
29 Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 2. stavak 2. i članak 12. točke (a) i (c) Direktive 2008/94 tumačiti na način da im se protivi nacionalna sudska praksa prema kojoj se osoba koja na temelju ugovora o radu kumulativno obavlja funkcije direktora i člana statutarnog tijela društva ne može kvalificirati kao zaposlenik i, stoga, ne može uživati jamstva predviđena navedenom direktivom.
30 Najprije valja podsjetiti na to da se u skladu s člankom 1. stavkom 1. Direktive 2008/94, ona primjenjuje na potraživanja zaposlenika koja su nastala iz ugovora o radu ili radnih odnosa i koja postoje prema poslodavcima koji su insolventni u smislu članka 2. stavka 1. te direktive. Osim toga, člankom 3. navedene direktive uvodi se obveza plaćanja nepodmirenih potraživanja zaposlenika. Iz toga slijedi da su zaposlenici u smislu te direktive obuhvaćeni područjem primjene Direktive 2008/94.
31 Valja dodati da situacije koje nacionalna sudska praksa o kojoj je riječ u glavnom postupku isključuje iz primjene Zakona br. 118/2000 nisu obuhvaćene iznimkama predviđenima u članku 1. stavcima 2. i 3. navedene direktive. Naime, s jedne strane, iako članak 1. stavak 2. Direktive 2008/94 iznimno dopušta državama članicama da iz njezina područja primjene isključe potraživanja određenih kategorija zaposlenika, to mora biti pod uvjetom da postoje drugi oblici jamstva koji dotičnim osobama osiguravaju zaštitu jednaku onoj koja proizlazi iz navedene direktive. Međutim, u ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da se nacionalnom sudskom praksom o kojoj je riječ u glavnom postupku takva istovjetna zaštita ne dodjeljuje osobama koje su članovi statutarnog tijela društva i koje, osim toga, na temelju ugovora o radu obavljaju dužnosti direktora tog društva. S druge strane, članak 1. stavak 3. Direktive 2008/94 odnosi se na radnike u kućanstvu koje zapošljava fizička osoba, što nije slučaj s osobama na koje se odnosi nacionalna sudska praksa o kojoj je riječ u glavnom postupku.
32 Kako bi se sudu koji je uputio zahtjev dao koristan odgovor, najprije valja ispitati usklađenost nacionalne sudske prakse poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku s člankom 2. stavkom 2. Direktive 2008/94.
33 U tom pogledu važno je naglasiti da Direktiva 2008/94 sama ne definira pojam „zaposlenika” i u svojem članku 2. stavku 2. prvom podstavku predviđa da se njome ne dovodi u pitanje nacionalno pravo u pogledu definicije tog izraza, pod uvjetom da određene kategorije radnika, pojašnjene u njezinu članku 2. stavku 2. drugom podstavku, koje nisu relevantne za ovaj predmet, nisu isključene.
34 Međutim, iz sudske prakse Suda proizlazi da margina prosudbe kojom raspolažu države članice pri definiranju tog pojma nije neograničena. Stoga, prema toj sudskoj praksi, članak 2. stavak 2. prvi podstavak Direktive 2008/94 mora se tumačiti s obzirom na socijalni cilj te direktive da se svim zaposlenicima zajamči minimalna razina zaštite na razini Europske unije u slučaju insolventnosti poslodavca, podmirivanjem nepodmirenih potraživanja koja proizlaze iz ugovora o radu ili radnih odnosa, a odnose se na naknadu koja se odnosi na točno određeno razdoblje. Države članice prema tome ne mogu prema vlastitoj volji definirati pojam „zaposlenika” na način da se ugrozi socijalni cilj navedene direktive (vidjeti prema analogiji presudu od 5. studenoga 2014., Tümer, C‑311/13, EU:C:2014:2337, t. 42.).
35 Osim toga, Sud je već presudio da se, uzimajući u obzir taj socijalni cilj Direktive 2008/94 te njezin članak 1. stavak 1., definicija pojma „zaposlenik” nužno odnosi na radni odnos iz kojeg nastaje pravo na zahtijevanje od poslodavca naknade za obavljeni rad (vidjeti po analogiji presudu od 5. studenoga 2014., Tümer, C‑311/13, EU:C:2014:2337, t. 44.). Stoga bi bilo u suprotnosti s navedenim socijalnim ciljem kad bi se osobama kojima nacionalni propis općenito priznaje svojstvo zaposlenika i koje na temelju tog propisa imaju potraživanja iz ugovora o radu ili radnih odnosa sa svojim poslodavcem iz članka 1. stavka 1. i članka 3. prvog stavka te direktive uskratila zaštita koju ta direktiva predviđa u slučaju insolventnosti poslodavca (vidjeti po analogiji presudu od 5. studenoga 2014., Tümer, C‑311/13, EU:C:2014:2337, t. 45.).
36 Iz toga slijedi da okolnost da je osoba koja obavlja dužnost direktora trgovačkog društva također član njegova statutarnog tijela ne omogućuje sama po sebi pretpostavku ili isključenje postojanja radnog odnosa ni kvalifikaciju te osobe kao zaposlenika u smislu Direktive 2008/94.
37 Stoga članak 2. stavak 2. prvi podstavak Direktive 2008/94 treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalna sudska praksa poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, prema kojoj se osoba koja na temelju ugovora o radu kumulativno obavlja dužnosti direktora i člana statutarnog tijela trgovačkog društva ne može smatrati zaposlenikom u smislu navedene direktive.
38 U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je tužitelj u glavnom postupku kumulativno obavljao dužnosti direktora i predsjednika uprave društva AA na temelju ugovora o radu sklopljenog s tim društvom i da je na temelju toga primao naknadu za rad. Budući da je, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, takav ugovor o radu valjan s obzirom na Zakonik o radu, nije isključeno da se tužitelja u glavnom postupku može smatrati zaposlenikom u smislu članka 2. stavka 2. prvog podstavka Direktive 2008/94, što je, međutim, dužan provjeriti sud koji je uputio zahtjev.
39 Kao drugo, kad je riječ o usklađenosti nacionalne sudske prakse poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku s člankom 12. točkom (a) Direktive 2008/94, valja podsjetiti na to da ta odredba dopušta državama članicama da poduzmu potrebne mjere kako bi izbjegle zlouporabe.
40 Budući da je njome uspostavljena iznimka od općeg pravila, navedenu odredbu treba usko tumačiti. Osim toga, njezino tumačenje mora biti u skladu sa socijalnom svrhom Direktive 2008/94 (vidjeti po analogiji presudu od 11. rujna 2003., Walcher, C‑201/01, EU:C:2003:450, t. 38. i navedenu sudsku praksu).
41 Također valja podsjetiti na to da su zlouporabe na koje se odnosi članak 12. točka (a) Direktive 2008/94 zlonamjerne prakse koje nanose štetu jamstvenim institucijama stvarajući umjetno potraživanje za plaću a time i nezakonitu obvezu plaćanja na teret tih institucija. Mjere koje su države članice ovlaštene donijeti u skladu s tom odredbom su one mjere koje su potrebne za izbjegavanje takvih praksi (vidjeti po analogiji presudu od 11. rujna 2003., Walcher, C‑201/01, EU:C:2003:450, t. 39. i 40.).
42 U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je cilj nacionalne sudske prakse o kojoj je riječ u glavnom postupku izbjeći da osobe koje kumulativno obavljaju funkcije direktora i člana uprave trgovačkog društva mogu dobiti isplatu potraživanja koja zbog insolventnosti tog društva nisu podmirena, s obzirom na to da su one vjerojatno djelomično odgovorne za navedenu insolventnost. Prema tome, ona je u skladu s logikom članka 12. točke (a) Direktive 2008/94.
43 Međutim, tom se sudskom praksom uvodi neoboriva pretpostavka prema kojoj takva osoba ne obavlja svoje dužnosti u okviru odnosa podređenosti, nego u stvarnosti vodi trgovačko društvo o kojem je riječ i da, slijedom toga, činjenica da joj se dodjeljuje korištenje jamstava predviđenih Direktivom 2008/94 predstavlja zlouporabu u smislu njezina članka 12. točke (a). Međutim, opća pretpostavka o postojanju zlouporabe, koja se ne može oboriti s obzirom na sve karakteristične elemente svakog pojedinog slučaja, ne može se prihvatiti (vidjeti po analogiji presude od 4. ožujka 2004., Komisija/Francuska, C‑334/02, EU:C:2004:129, t. 27., i od 25. listopada 2017., Polbud – Wykonawstwo, C‑106/16, EU:C:2017:804, t. 64., kao i mišljenje nezavisne odvjetnice Kokott u predmetu Grenville Hampshire, C‑17/17, EU:C:2018:287, t. 65.).
44 Stoga se nacionalna sudska praksa poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku ne može opravdati na temelju članka 12. točke (a) Direktive 2008/94.
45 Kao treće, kad je riječ o usklađenosti nacionalne sudske prakse poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku s člankom 12. točkom (c) Direktive 2008/94, ta odredba dopušta državama članicama da odbiju ili umanje odgovornost iz članka 3. te direktive ili jamstvenu obvezu iz članka 7. te direktive u slučajevima gdje je zaposlenik, sam ili zajedno sa svojim bliskim rođacima, bio imatelj značajnog dijela poslodavčeva poduzeća ili pogona i izvršavao značajan utjecaj na njegovo poslovanje, pri čemu su ta dva uvjeta kumulativna.
46 Ta se odredba, među ostalim, temelji na implicitnoj pretpostavci prema kojoj zaposlenik koji je istodobno bio imatelj značajnog udjela u predmetnom poduzeću i izvršavao značajan utjecaj na njegovo poslovanje, može, samim time, biti djelomično odgovoran za insolventnost tog društva (presuda od 10. veljače 2011., Andersson, C‑30/10, EU:C:2011:66, t. 24.).
47 U ovom slučaju, iako bi se nacionalna sudska praksa o kojoj je riječ u glavnom postupku mogla, ovisno o slučaju, opravdati činjenicom da osoba koja kumulira dužnosti direktora i člana uprave trgovačkog društva može imati značajan utjecaj na djelatnosti tog društva, činjenica je da ta sudska praksa ne sadržava nikakvo upućivanje na prvi uvjet predviđen člankom 12. točkom (c) Direktive 2008/94, odnosno da zaposlenik mora biti, sam ili zajedno sa svojim bliskim rođacima, imatelj značajnog dijela navedenog društva.
48 Iz toga slijedi da se članku 12. točkama (a) i (c) Direktive 2008/94 protivi nacionalna sudska praksa, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, kojom se uspostavlja neoboriva pretpostavka prema kojoj se osoba koja – čak i na temelju ugovora o radu valjanog prema nacionalnom pravu – kumulativno obavlja dužnosti direktora i člana statutarnog tijela trgovačkog društva ne može kvalificirati kao zaposlenik u smislu te direktive i, stoga, ne može uživati jamstva predviđena navedenom direktivom.
49 Slijedom toga, na prethodno pitanje valja odgovoriti tako da članak 2. stavak 2. i članak 12. točke (a) i (c) Direktive 2008/94 treba tumačiti na način da im se protivi nacionalna sudska praksa prema kojoj se osoba koja na temelju ugovora o radu valjanog s obzirom na nacionalno pravo kumulativno obavlja dužnosti direktora i člana statutarnog tijela trgovačkog društva ne može kvalificirati kao zaposlenik u smislu te direktive i, stoga, ne može uživati jamstva predviđena navedenom direktivom.
Troškovi
50 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenoga, Sud (sedmo vijeće) odlučuje:
Članak 2. stavak 2. i članak 12. točke (a) i (c) Direktive 2008/94/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2008. o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihova poslodavca, kako je izmijenjena Direktivom (EU) 2015/1794 Europskog parlamenta i Vijeća od 6. listopada 2015. treba tumačiti na način da im se protivi nacionalna sudska praksa prema kojoj se osoba koja na temelju ugovora o radu valjanog s obzirom na nacionalno pravo kumulativno obavlja dužnosti direktora i člana statutarnog tijela trgovačkog društva ne može kvalificirati kao zaposlenik u smislu te direktive i, stoga, ne može uživati jamstva predviđena navedenom direktivom.
Potpisi