Language of document : ECLI:EU:C:2018:123

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

NILSA WAHLA

od 28. veljače 2018.(1)

Predmet C15/17

Bosphorus Queen Shipping Ltd Corp.

protiv

Rajavartiolaitos

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Korkein oikeus (Vrhovni sud, Finska))

„Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora – Članak 220. stavak 6. – Provedbena jurisdikcija obalne države – Nadležnost Suda da tumači odredbe međunarodnog prava – Direktiva 2005/35/EZ – Onečišćenje s brodova – Članak 7. stavak 2. – Konvencija Marpol 73/78 – Izljev nafte u isključivom gospodarskom pojasu iz stranog broda u tranzitu – Okolnosti u kojima obalna država može pokrenuti postupak protiv stranog broda – Sloboda plovidbe – Zaštita morskog okoliša – Blizina – Velika šteta ili opasnost od velike štete obali, povezanim interesima ili bilo kojim drugim bogatstvima u teritorijalnom moru ili isključivom gospodarskom pojasu – Jasni i stvarni dokazi”






1.        Ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi se osobito na pravilno tumačenje članka 220. stavka 6. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora (u daljnjem tekstu: Konvencija o pravu mora)(2) i članka 7. stavka 2. Direktive 2005/35/EZ(3) o onečišćenju mora s brodova, u kojem je reproduciran sadržaj članka 220. stavka 6. Konvencije o pravu mora. Konkretno, sud koji je uputio zahtjev traži smjernice o okolnostima u kojima obalna država može pokrenuti postupak protiv stranog broda koji je izvor izljeva ulja u isključivom gospodarskom pojasu (u daljnjem tekstu: IGP) obalne države u pitanju.

2.        Ovaj predmet otvara važno načelno pitanje koje se tiče same srži tumačenja općepriznatih načela prava mora. Točnije, Sud će pri odgovaranju na pitanja koja su mu postavljena prvi put imati priliku pojasniti(4) okolnosti u kojima obalna država može prema pravu Unije protiv stranog broda provesti jurisdikciju u svojem IGP‑u kako bi zaštitila morski okoliš a da pritom ne ograniči neopravdano slobodu plovidbe.

I.      Pravni okvir

A.      Međunarodno pravo

1.      Konvencija o intervenciji

3.        Međunarodna konvencija o intervenciji na otvorenome moru za slučaj nesreće koja uzrokuje ili bi mogla uzrokovati zagađivanje naftom sklopljena je 29. studenoga 1969. u Bruxellesu (u daljnjem tekstu: Konvencija o intervenciji). Panama i Finska stranke su te konvencije, dok Europska unija i neke njezine države članice nisu.

4.        U skladu s člankom I. stavkom 1. Konvencije o intervenciji, stranke te konvencije „mogu poduzeti na otvorenome moru potrebne mjere kako bi spriječile, smanjile ili uklonile velike i neposredne opasnosti koje za njihove obale ili interese u vezi s njima znače zagađivanje ili prijetnja zagađivanja morske vode naftom, kao posljedica nesreće na moru ili akcija u vezi s takvom nesrećom, koje bi prema svim izgledima mogle imati vrlo štetne posljedice”.

5.        U članku II. stavku 4. te konvencije „interesi u vezi s njima” definirani su kao „interes[i] obalne države koji su izravno pogođeni ili kojima prijeti opasnost od nesreće na moru, a odnose se osobito: a) na pomorsku, obalnu, lučku aktivnost i onu koja se obavlja na ušću rijeka, uključujući aktivnost na području ribarstva kad je bitna za život interesenata, b) na turističku privlačnost područja o kojima je riječ, c) na zdravlje pučanstva koje je nastanjeno na obalama i blagostanje područja o kojemu je riječ, uključujući očuvanje morskoga biološkog blaga, faune i flore”.

2.      Konvencija Marpol 73/78

6.        Međunarodna konvencija o sprečavanju onečišćenja s brodova sklopljena je 2. studenoga 1973. u Londonu te je dopunjena Protokolom od 17. veljače 1978. (u daljnjem tekstu: Konvencija Marpol 73/78). Tom su konvencijom uspostavljena pravila namijenjena minimiziranju onečišćenja u morskom okolišu. Za razliku od svih država članica, Europska unija nije stranka Konvencije Marpol 73/78.

7.        U skladu s člankom 4. stavkom 2. Konvencije Marpol 73/78, povrede zahtjevâ iz Konvencije zabranjene su te ih se podvrgava sankcijama. Tom je odredbom također predviđeno da stranka Konvencije, kada god dođe do takve povrede, pokreće postupak u skladu sa svojim propisima ili državi zastave broda dostavlja informacije i dokaze o nastanku povrede kojima raspolaže.

8.        Prilog I. toj konvenciji sadržava odredbe o sprečavanju onečišćenja naftom. U pravilu 1. poglavlja I. Priloga I. („Pravila o sprečavanju onečišćenja naftom”) Baltičko more utvrđeno je posebnim područjem u smislu tog priloga. U pogledu takvih područja, zbog tehničkih razloga povezanih s njihovim oceanografskim i ekološkim uvjetima i pomorskim prometom koji se na njima odvija, potrebno je usvojiti posebne obvezne metode za sprečavanje onečišćenja mora. U skladu s Konvencijom Marpol 73/78, posebna područja uživaju višu razinu zaštite od drugih područja mora.

9.        Pravilo 15. (A) dijela C poglavlja 3. Priloga I. Konvenciji Marpol 73/78 odnosi se na kontrolu ispuštanja nafte. U njoj se navodi, u biti, da je svako ispuštanje tekućine u kojoj je koncentracija nafte veća od 15 ppm (parts per million) zabranjeno u pogledu plovila s bruto tonažom od 400 ili više tona. Ta je odredba u Pravilu 15. (B) dijela C poglavlja 3. Priloga I. u biti ponovljena za posebna područja.

3.      Konvencija o pravu mora

10.      Europska unija, kao i sve njezine države članice, potpisnica je Konvencije o pravu mora.

11.      U članku 1. Konvencije o pravu mora objašnjeno je da u njezine svrhe:

„(1) ‚Zona’ znači dno mora i oceana i njihovo podzemlje izvan granica nacionalne jurisdikcije;

[…]

(4) ‚onečišćenje morskog okoliša’ znači čovjekovo izravno ili neizravno unošenje tvari ili energije u morski okoliš, uključujući estuarije, koje uzrokuje ili može prouzročiti takve pogubne posljedice kao što su šteta živim bogatstvima i životu u moru, ugrožavanje ljudskog zdravlja, ometanje pomorskih djelatnosti, uključujući ribolov i druge zakonite upotrebe mora, pogoršanje upotrebne kvalitete morske vode i umanjenje privlačnosti;

[…]”

12.      Članak 56. te konvencije sadržava pravilo kojim je uređena jurisdikcija obalnih država u IGP‑u. Taj članak glasi:

„1. U [IGP‑u] obalna država ima:

(a)       suverena prava radi istraživanja i iskorištavanja, očuvanja i gospodarenja živim i neživim prirodnim bogatstvima voda nad morskim dnom i onih morskog dna i njegova podzemlja, te glede drugih djelatnosti radi gospodarskog istraživanja i iskorištavanja pojasa, kao što je proizvodnja energije korištenjem vode, struja i vjetrova;

(b)       jurisdikciju, u skladu s relevantnim odredbama Konvencije, glede:

[…]

iii.       zaštite i očuvanja morskog okoliša;

[…]”

13.      Prava i obveze drugih država u IGP‑u obalne države utvrđeni su u članku 58. te konvencije. U skladu s tom odredbom, druge države prilikom ostvarivanja svojih prava u IGP‑u obalne države moraju poštovati Konvenciju, dolično poštovati prava i dužnosti obalne države i držati se propisa koje je donijela obalna država u skladu s Konvencijom o pravu mora i drugim pravilima međunarodnog prava.

14.      Dio XII. Konvencije o pravu mora odnosi se na zaštitu i očuvanje morskog okoliša.

15.      U skladu s člankom 192. Konvencije o pravu mora, države su obvezne štititi i čuvati morski okoliš.

16.      U skladu s člankom 217. Konvencije o pravu mora, države zastave osiguravaju djelotvornu provedbu pravila i standarda za sprečavanje, smanjivanje i nadziranje onečišćenja morskog okoliša s brodova, ma gdje se prekršaj dogodio.

17.      Članak 220., koji se odnosi na provedbu jurisdikcije obalnih država, pripada tom dijelu konvencije.

18.      U stavcima 3. do 6. članka 220. utvrđeni su temelji jurisdikcije na osnovi kojih obalna država može poduzeti mjere provedbe protiv broda koji je u njezinu IGP‑u prekršio međunarodna pravila i standarde o onečišćenju s brodova. Ti stavci glase:

„3. Kada država ima ozbiljnih razloga vjerovati da je brod, koji plovi u njezinom [IGP‑u] ili u njezinom teritorijalnom moru, prekršio u [IGP‑u] primjenjiva međunarodna pravila i standarde za sprečavanje, smanjivanje i nadziranje onečišćenja s brodova ili zakone i druge propise te države, koji su usklađeni s tim pravilima i standardima i kojima se provode takva pravila i standardi, ta država može zahtijevati da brod dade informacije o svojem identitetu i luci upisa, svojoj posljednjoj i idućoj luci pristajanja, te druge relevantne informacije potrebne da bi se utvrdilo je li prekršaj počinjen.

4. Države donose zakone i druge propise i poduzimaju druge mjere da bi brodovi koji vijore njihovu zastavu udovoljili zahtjevima o pružanju informacija prema stavku 3.

5.  Kada država ima ozbiljnih razloga vjerovati da je brod, koji plovi u njezinom [IGP‑u] ili u njezinom teritorijalnom moru, počinio u [IGP‑u] prekršaj spomenut u stavku 3., čija je posljedica veliko ispuštanje koje je prouzročilo ili prijeti da će prouzročiti znatno onečišćenje morskog okoliša, ta država može pregledati brod radi utvrđivanja prekršaja, ako je brod odbio dati informaciju ili ako su informacije koje je pružio očito u suprotnosti sa stvarnom situacijom, te ako okolnosti slučaja opravdavaju takav pregled.

6. Kada ima jasnih i stvarnih dokaza da je brod, koji plovi u [IGP‑u] ili u teritorijalnom moru neke države, počinio u [IGP‑u] prekršaj spomenut u stavku 3., čija je posljedica ispuštanje koje uzrokuje veliku štetu ili opasnost od velike štete obali ili povezanim interesima obalne države, ili bilo kojim bogatstvima njezinog teritorijalnog mora ili [IGP‑a], ta države može, uz uvjet poštovanja odsjeka 7., kada dokazi to opravdavaju, pokrenuti postupak, uključujući zadržavanje broda, u skladu sa svojim unutrašnjim pravom.”

B.      Pravo Unije

19.      Direktiva 2005/35 odnosi se na onečišćenje s brodova i adekvatne mjere koje države članice moraju poduzeti radi suzbijanja takvog onečišćenja.

20.      Osobito, iz uvodnih izjava 2. i 3. vidljivo je da je ta direktiva namijenjena poboljšanju provedbe Konvencije Marpol 73/78 putem usklađivanja te provedbe na razini Unije. Potreba za usklađivanjem smatrala se posebno hitnom zbog razloga što je, s jedne strane, vrlo velik broj brodova koji su plovili vodama Europske unije svakodnevno ignorirao pravila predviđena Konvencijom Marpol 73/78, pri čemu se nisu poduzimale korektivne mjere. S druge strane, prakse država članica vezane uz izricanje sankcija za ispuštanje onečišćujućih tvari s brodova znatno su se razlikovale prije usvajanja direktive.

21.      U članku 1. Direktive opisana je njezina svrha. Taj članak glasi:

„1. Svrha je ove Direktive ugraditi u pravo Zajednice međunarodne standarde za onečišćenja s brodova i osigurati da osobe odgovorne za ispuštanje onečišćujućih tvari podliježu odgovarajućim sankcijama, što uključuje i kaznene sankcije radi veće pomorske sigurnosti i bolje zaštite morskog okoliša od onečišćenja s brodova.

2. Ova Direktiva ne sprečava države članice u poduzimanju strožih mjera protiv onečišćenja s brodova u skladu s međunarodnim pravom.”

22.      U skladu s člankom 3. stavkom 1. te direktive:

„Ova Direktiva se primjenjuje, u skladu s međunarodnim pravom, na ispuštanja onečišćujućih tvari u:

[…]

(b) teritorijalnom moru države članice;

(c) tjesnacima koji se koriste za međunarodnu plovidbu po režimu tranzitnog prolaza, u skladu s dijelom III. [odsjekom] 2. [Konvencije o pravu mora], ako država članica provodi nadležnost nad tim prolazima;

(d) [IGP‑u] ili istovjetnom pojasu države članice uspostavljenom u skladu s međunarodnim pravom; i

(e) na otvorenom moru.”

23.      U članku 7. Direktive 2005/35 govori se o prisilnim mjerama obalnih država u odnosu na brodove u tranzitu. Njime je predviđeno:

„1. Ako se sumnja da se ispuštanje onečišćujućih tvari odvija u područjima navedenim u članku 3. stavku 1. točkama (b), (c), (d) ili (e), a brod za koji se sumnja da je izvršio ispuštanje ne pristane u luku države članice koja ima podatke o eventualnom ispuštanju, vrijedi sljedeće:

(a) ako je sljedeća luka pristajanja broda luka u drugoj državi članici, predmetna država članica blisko surađuje u inspekciji iz članka 6. stavka 1. i u odlučivanju o odgovarajućim mjerama u vezi s bilo kojim takvim ispuštanjem;

(b) ako je sljedeća luka pristajanja broda luka države izvan Zajednice, država članica poduzima odgovarajuće mjere kako bi osigurala da sljedeća luka pristajanja broda bude informirana o eventualnom onečišćenju i traži od države sljedeće luke pristajanja poduzimanje odgovarajućih mjera u odnosu na bilo koje takvo ispuštanje.

2. Ako postoje jasni, objektivni dokazi da je brod koji plovi u područjima navedenima u članku 3. stavku 1. točkama (b) ili (d), u području navedenom u članku 3. stavku 1. točki (d), počinio kršenje koje je dovelo do ispuštanja koje je uzrokovalo veću štetu ili opasnost od veće štete obali ili s tim povezanim interesima predmetne države članice ili bilo kojim resursima područja navedenih u članku 3. stavku 1. točkama (b) ili (d), ta država, u skladu s dijelom XII. [odsjekom] 7. [Konvencije o pravu mora] i pod uvjetom da je to potkrijepljeno dokazima, predaje predmet svojim nadležnim tijelima s ciljem pokretanja postupka, uključujući zadržavanje broda, u skladu sa svojim nacionalnim propisima.

3. U svakom slučaju moraju biti obaviještena tijela države zastave.”

C.      Finsko pravo

24.      U članku 1. poglavlja 3. Merenkulun ympäristönsuojelulaki (1672/2009) (Zakon o zaštiti okoliša u pomorskom prijevozu) predviđeno je:

„Za povrede zabrane izlijevanja nafte ili naftnih smjesa u finske vode ili [IGP], koja je predviđena člankom 1. poglavlja 2., izriče se novčana kazna (novčana kazna za izlijevanje nafte) ako izlijevanje nije moguće smatrati zanemarivim s obzirom na njegovu količinu ili utjecaj. Međutim, za povrede zabrane izlijevanja koje počini strano plovilo koje je u tranzitu kroz finski [IGP] novčana se kazna izriče samo ako je izlijevanje uzrokovalo veliku štetu ili opasnost od velike štete finskoj obali ili povezanim interesima, ili bilo kojim bogatstvima finskog teritorijalnog mora ili [IGP‑a].”

II.    Činjenično stanje, postupak i prethodna pitanja

25.      Bosphorus Queen brod je za prijevoz rasutog tereta registriran u Panami. Rajavartiolaitos (Tijelo za zaštitu granice, Finska; u daljnjem tekstu: Tijelo) navodi da je iz tog broda 11. srpnja 2011., tijekom tranzita kroz finski IGP, nafta izlivena u more.

26.      Izljev se dogodio na vanjskom rubu finskog IGP‑a, približno 25 do 30 kilometara od finske obale. Nafta se raspršila otprilike 37 kilometara u približno 10 metara širokoj liniji. Površina izljeva procijenjena je na približno 0,222 km2, a njezin obujam na između 0,898 i 9,050 m3.

27.      U pogledu izljeva nafte nisu poduzete nikakve protumjere. Nije primijećeno da je nafta došla do obale niti je utvrđeno da je uzrokovala ikakvu konkretnu štetu.

28.      Kada se Bosphorus Queen vraćao iz Sankt Peterburga, Rusija, kroz finski IGP, Tijelo je odlukom od 23. srpnja 2011. zatražilo od brodovlasnika, društva Bosphorus Queen Shipping Ltd Corp. (u daljnjem tekstu: Bosphorus), da položi novčano jamstvo u iznosu od 17 112 eura u vezi s mogućom obvezom plaćanja novčane kazne za izljev nafte. Brod je nastavio putovanje nakon što je jamstvo položeno 25. srpnja 2011.

29.      Dana 26. srpnja 2011. Suomen ympäristökeskus (Finska agencija za zaštitu okoliša; u daljnjem tekstu: Agencija) dostavila je Tijelu stručno mišljenje o rizicima povezanima s tim izljevom nafte. Utjecaj izljeva na okoliš utvrđen je na temelju procijenjene minimalne količine izlivene nafte. U skladu s tim mišljenjem:

–        Postojala je mogućnost da barem dio nafte dođe do finskog obalnog područja. Ona bi u tom slučaju štetno utjecala na korištenje tim područjem za razonodu.

–        Dio nafte utjecao je i na otvoreno more u blizini mjesta izlijevanja.

–        Izljev nafte doveo je u pitanje povoljan razvoj stanja okoliša u Baltičkom moru.

–        Izljev nafte štetno je utjecao na ptice koje obitavaju i hrane se na otvorenom moru.

–        Nafta je naštetila biljnom i životinjskom planktonu. Naftni spojevi ušli su u hranidbeni lanac.

–        Izljev nafte vjerojatno je izravno naštetio koljuškama koje obitavaju na površinskoj vodi otvorenog mora, što znači da se nije mogao isključiti kratkoročni štetni utjecaj na riblje stokove.

–        Razina sedimentacije na odnosnom području bila je visoka te je postojala vjerojatnost da će dio naftnih spojeva doći do morskog dna i naštetiti tamošnjoj biocenozi.

–        U blizini mjesta izljeva nalazilo se mnogo vrijednih prirodnih staništa iz mreže Natura 2000.

–        Trenutak izljeva nafte bio je osobito nepovoljan za populacije morskih ptica jer su se u to vrijeme sastojale od velikog broja mladih ptica koje nisu mogle letjeti u vodama koje se protežu od vanjskih grebena poluotoka Hanko do Arhipelaškog mora, a mlade gavke obitavale su na znatnoj udaljenosti od obale.

–        U vrijeme izljeva nafte oko poluotoka Hanko bilo je na desetke tisuće gavki. Izljev je izazvao veliku opasnost za populaciju morskih ptica na finskoj obali.

30.      Tijelo je 16. rujna 2011. društvu Bosphorus izreklo novčanu kaznu u iznosu od 17 112 eura zbog izlijevanja nafte. Na temelju stručnog mišljenja, Tijelo je zaključilo da je izljev uzrokovao veliku štetu ili opasnost od velike štete finskoj obali ili povezanim interesima, ili bogatstvima njezina teritorijalnog mora ili IGP‑a.

31.      Društvo Bosphorus potom je podnijelo tužbu Helsingin käräjäoikeus (Prvostupanjski sud u Helsinkiju, Finska), kao pomorskom sudu. Zahtijevalo je poništenje odluka o polaganju jamstva i izricanju novčane kazne za izljev nafte.

32.      Pomorski sud u presudi od 30. siječnja 2012. zaključio je da je dokazano da je Bosphorus Queen u more ispustio najmanje oko 900 litara nafte. Taj je sud s obzirom na procjenu učinaka na okoliš zaključio da je izljev nafte uzrokovao opasnost od velike štete u smislu članka 1. poglavlja 3. Zakona o zaštiti okoliša u pomorskom prijevozu. Na temelju toga je odbio tužbu.

33.      Helsingin hovioikeus (Žalbeni sud u Helsinkiju, Finska) odlukom od 18. studenoga 2014. odbio je žalbu podnesenu protiv presude pomorskog suda.

34.      Društvo Bosphorus potom je podnijelo žalbu sudu koji je uputio zahtjev zahtijevajući od njega da ukine odluku Helsingin hovioikeusa (Žalbeni sud u Helsinkiju) i presudu pomorskog suda, da poništi odluke o polaganju jamstva i izricanju novčane kazne za izljev nafte i da opozove izrečenu mu novčanu kaznu.

35.      Budući da je dvojio u pogledu pravilnog tumačenja relevantnih odredbi Konvencije o pravu mora i Direktive 2005/35, sud koji je uputio zahtjev odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1.      Treba li izraz ‚obala ili povezani interesi’ iz članka 220. stavka 6. Konvencije o pravu mora odnosno izraz ‚obala ili s tim povezani interesi’ iz članka 7. stavka 2. Direktive [2005/35] tumačiti u vezi s definicijom izraza ‚obale ili interes[i] u vezi s njima’ iz članka II. stavka 4. [Konvencije o intervenciji]?

2.      Prema definiciji iz članka II. stavka 4. točke (c) [Konvencije o intervenciji] navedenoj u prvom prethodnom pitanju, izraz ‚interes[i] u vezi s njima’ među ostalim znači blagostanje područja o kojemu je riječ, uključujući očuvanje morskoga biološkog blaga, faune i flore. Primjenjuje li se ta odredba i na živa morska bogatstva, faunu i floru u [IGP‑u] ili se ona odnosi samo na očuvanje interesa obalnog područja?

3.      U slučaju negativnog odgovora na prvo pitanje, što znači izraz ‚obala ili povezani interesi’ iz članka 220. stavka 6. Konvencije o pravu mora odnosno izraz ‚obala ili s tim povezani interesi’ iz članka 7. stavka 2. Direktive [2005/35]?

4.      Što znači izraz ‚bogatstva njezinog teritorijalnog mora ili [IGP‑a]’ u smislu članka 220. stavka 6. Konvencije o pravu mora odnosno izraz ‚resursi [teritorijalnog mora ili IGP‑a]’ te države iz članka 7. stavka 2. Direktive [2005/35]? Odnose li se živa bogatstva samo na vrste koje se mogu loviti ili također i na vrste koje su s njima udružene ili o njima ovise u smislu članka 61. stavka 4. Konvencije o pravu mora, poput biljnih i životinjskih vrsta koje im služe za prehranu?

5.      Kako treba tumačiti izraz ‚uzrokuje [...] opasnost’ iz članka 220. stavka 6. Konvencije o pravu mora odnosno izraz ‚uzrokovalo [...] opasnost’ iz članka 7. stavka 2. Direktive [2005/35]? Treba li prijetnju prouzročenja odrediti na temelju pojma apstraktne ili konkretne opasnosti ili pak na neki drugi način?

6.      Treba li prilikom ocjenjivanja uvjeta u pogledu izvršavanja ovlasti obalne države, predviđenih člankom 220. stavkom 6. Konvencije o pravu mora i člankom 7. stavkom 2. Direktive [2005/35], smatrati da je uzrokovanje velike štete ili opasnosti od takve štete teža posljedica od prouzročenja ili prijetnje prouzročenja znatnog onečišćenja morskog okoliša u smislu članka 220. stavka 5. [Konvencije o pravu mora]? Kako treba definirati ‚znatno onečišćenje morskog okoliša’ i na koji način ga treba uzeti u obzir prilikom ocjenjivanja prouzročene velike štete ili opasnosti od takve štete?

7.      Koje čimbenike treba uzeti u obzir prilikom ocjenjivanja težine uzrokovane štete ili opasnosti od takve štete? Treba li prilikom ocjenjivanja uzeti u obzir, primjerice, trajanje i geografski opseg nepovoljnih učinaka koji se javljaju u obliku štete? U slučaju pozitivnog odgovora, kako treba ocijeniti trajanje i opseg šteta?

8.      Direktiva [2005/35] sadržava minimalna pravila i ne sprečava države članice u poduzimanju strožih mjera protiv onečišćenja s brodova u skladu s međunarodnim pravom (članak [1. stavak 2.]). Odnosi li se mogućnost primjene strožih odredbi i na članak 7. stavak 2. te direktive, kojim je uređena ovlast obalne države za poduzimanje mjera protiv broda u tranzitu?

9.      Može li se prilikom tumačenja uvjeta u pogledu izvršavanja ovlasti obalne države, određenih člankom 220. stavkom 6. Konvencije o pravu mora i člankom 7. stavkom 2. Direktive [2005/35], ikakav značaj dati posebnim geografskim i ekološkim značajkama te osjetljivosti područja Baltičkog mora?

10.      Podrazumijeva li izraz ‚jasni i stvarni dokazi’ u smislu članka 220. stavka 6. Konvencije o pravu mora odnosno izraz ‚jasni, objektivni dokaz’ iz članka 7. stavka 2. Direktive [2005/35] ne samo dokaze o tome da je brod počinio kršenja na koja se te odredbe odnose nego i dokaze o posljedicama izljeva? Kakvi se dokazi zahtijevaju u pogledu postojanja opasnosti od nastanka velike štete obali ili povezanim interesima ili bogatstvima teritorijalnog mora ili [IGP‑a], poput populacije ptica i riba odnosno morskog okoliša tog područja? Znači li zahtijevanje jasnih i stvarnih/objektivnih dokaza to da se, primjerice, ocjenjivanje štetnih posljedica ispuštene nafte na morski okoliš uvijek mora temeljiti na konkretnim istraživanjima i studijama učinaka ispuštanja nafte koje se dogodilo?”

36.      Pisana očitovanja podnijele su belgijska, grčka, francuska, nizozemska i finska vlada kao i Europska komisija. Na neki način obilježavajući stotu obljetnicu od kada je Finska postala pomorska nacija, društvo Bosphorus, finska, francuska i nizozemska vlada te Komisija iznijele su usmena očitovanja na raspravi održanoj 6. prosinca 2017.

III. Analiza

37.      Sud koji je uputio zahtjev postavio je Sudu mnoga pitanja, osobito u pogledu pravilnog tumačenja članka 220. stavka 6. Konvencije o pravu mora (te time i članka 7. stavka 2. Direktive 2005/35) prema pravu Unije. Iako problematici pristupaju iz različitih kutova, prethodna pitanja u biti se odnose na dva međusobno povezana pitanja, koja se tiču okolnosti u kojima obalna država može provoditi jurisdikciju u svojem IGP‑u, odnosno na interese obuhvaćene jurisdikcijom obalne države i na dokaze koji su potrebni da bi se opravdalo usvajanje mjera provedbe protiv broda u tranzitu.

38.      Nakon nekoliko uvodnih napomena, pitanja suda koji je uputio zahtjev razmotrit ću prema njihovoj tematici: 1. interesi obuhvaćeni jurisdikcijom obalne države u IGP‑u na temelju članka 220. stavka 6. Konvencije o pravu mora i članka 7. stavka 2. Direktive 2005/35 (prvo, drugo, treće i četvrto pitanje); 2. dokazi koji su na temelju članka 220. stavka 6. Konvencije o pravu mora i članka 7. stavka 2. Direktive 2005/35 potrebni kako bi obalna država pokrenula postupak protiv stranog broda (peto, šesto, sedmo, deveto i deseto pitanje); i 3. margina prosudbe država članica na temelju članka 7. stavka 2. Direktive 2005/35 (osmo pitanje).

A.      Uvodne napomene

39.      Radi boljeg razumijevanja problematičnih pitanja na kojima se temelji ovaj zahtjev za prethodnu odluku, smatram korisnim svoju analizu započeti s nekoliko uvodnih napomena. Kao prvo, imajući na umu da se u ovom zahtjevu za prethodnu odluku upućuje na nekoliko različitih međunarodnih sporazuma u području prava mora, prvo ću podsjetiti na načela koja uređuju nadležnost Suda da u okviru prethodnog postupka tumači odredbe međunarodnog prava. Kao drugo, opisat ću pravnu strukturu u pogledu razgraničenja jurisdikcija država zastava i obalnih država u kontekstu prava mora. U tom ću kontekstu osobito objasniti na koji se način u Konvenciji o pravu mora pristupa potrebi za postizanjem ravnoteže između slobode plovidbe i zaštite morskog okoliša.

1.      Nadležnost Suda da tumači odredbe međunarodnog prava

40.      Sud koji je uputio zahtjev prepoznaje tri skupine propisa međunarodnog prava koji su relevantni u ovom predmetu. To su Konvencija o pravu mora, Konvencija Marpol 73/78 i Konvencija o intervenciji. Svaka od tih konvencija ima različit status u pravu Unije.

41.      Kao prvo, kako se sve stranke slažu, Sud je nadležan tumačiti odredbe Konvencije o pravu mora. Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je Sud nadležan tumačiti odredbe međunarodnog prava koje su dio pravnog poretka Unije(5). Budući da je Europska unija pristupila Konvenciji o pravu mora, ona je sastavni dio pravnog poretka Unije. Sud je stoga nadležan tumačiti odredbe te konvencije.

42.      Kao drugo, što se tiče Konvencije Marpol 73/78, sve države članice Europske unije vezane su njome, dok Europska unija nije. Upravo zbog činjenice da su države članice njome vezane, Sud je prihvatio da Konvenciju Marpol 73/78 treba uzeti u obzir prilikom tumačenja, s jedne strane, Konvencije o pravu mora i, s druge strane, odredbi sekundarnog prava koje spadaju u područje primjene Konvencije Marpol 73/78. To osobito vrijedi za Direktivu 2005/35(6).

43.      Kao treće, Konvencijom o intervenciji nisu vezane ni Europska unija ni sve njezine države članice. Stranke koje su iznijele pisana očitovanja imaju suprotna stajališta u pogledu opsega nadležnosti Suda da tumači odredbe te konvencije. Dok belgijska i francuska vlada tvrde, kako se čini, da ih Sud može tumačiti, Komisija te nizozemska i finska vlada smatraju da je to izvan nadležnosti Suda. Kada je o tome upitana na raspravi, Komisija je doradila svoje stajalište: prihvatila je da Konvencija o intervenciji može biti izvor inspiracije Sudu prilikom tumačenja članka 220. Konvencije o pravu mora.

44.      Čini mi se da su sve stranke koje su se očitovale o tom pitanju u pravu.

45.      S jedne strane, Sud načelno nije nadležan autoritativno u okviru prethodnog postupka tumačiti međunarodne sporazume sklopljene između država članica i trećih zemalja. To stajalište potvrđuje sudska praksa Suda u tom području(7). Naime, ne računajući poseban slučaj konvencija kao što su gorenavedena Konvencija Marpol 73/78 i situaciju u kojoj je Europska unija preuzela ovlasti koje su u području uređenom međunarodnim sporazumom u pitanju ranije izvršavale države članice(8), Sud je nadležan tumačiti samo pravila koja su dio pravnog poretka Unije.

46.      To je načelo potvrđeno u presudi Suda u predmetu Manzi(9), u pogledu protokola uz Konvenciju Marpol 73/78, kojem neke države članice nisu pristupile. Sud je u tom predmetu zaključio da odredbe sekundarnog prava nije moguće tumačiti u smislu obveze koja proizlazi iz međunarodnog sporazuma koji ne obvezuje sve države članice. U suprotnom bi došlo do proširenja dosega te obveze na one države članice koje nisu stranke takvog sporazuma(10).

47.      Iako je navedeni zaključak u okolnostima presude Manzi kao takav mogao biti točan, smatram da se navod Suda ne može shvatiti na način da pravila međunarodnog prava koja ne obvezuju Europsku uniju ili sve njezine države članice nije moguće uzeti u obzir prilikom tumačenja odredbi prava Unije.

48.      Opće je prihvaćeno da se sudsko tumačenje ne odvija u vakuumu. Iako je jasno da Sud nije nadležan autoritativno tumačiti pravila koja nisu dio pravnog poretka Unije, teško mi je prihvatiti da iz takvih pravila nije moguće izvući pouke – gdje je to relevantno – u pogledu tumačenja odredbi prava Unije. To osobito vrijedi kada zakonodavna povijest međunarodnog sporazuma koji obvezuje Europsku uniju ili njezine države članice upućuje na to da je on blisko povezan sa sporazumom koji ih ne obvezuje.

49.      Drukčije rečeno, iz jasne činjenice da Sud nije nadležan tumačiti Konvenciju o intervenciji ne proizlazi da on iz te konvencije ne može izvući inspiraciju prilikom tumačenja sličnih koncepata iz Konvencije o pravu mora. Drugim riječima, nije moguće isključiti da Sud može Konvenciju o pravu mora tumačiti na način koji se podudara s terminologijom iz Konvencije o intervenciji. Kako ću to pokazati u okviru ocjene prvog, drugog, trećeg i četvrtog prethodnog pitanja, relevantne odredbe Konvencije o intervenciji mogu biti od pomoći prilikom tumačenja prema pravu Unije članka 220. stavka 6. Konvencije o pravu mora(11).

50.      Međutim, prije razmatranja tog pitanja odredit ću glavna načela pravnog okvira kojim je uređeno razgraničenje jurisdikcije države zastave i obalne države u specifičnom kontekstu Konvencije o pravu mora.

2.      Načela koja uređuju provedbu jurisdikcije obalnih država: sloboda plovidbe i zaštita morskog okoliša

51.      Kako je to Sud utvrdio, Konvencijom o pravu mora nastoji se postići pravična ravnoteža između interesa obalnih država i interesa drugih država, koji mogu biti međusobno suprotstavljeni(12). Ti se interesi odnose, među ostalim, na legitiman interes plovidbe neovisno o geografskoj lokaciji države, iskorištavanje prirodnih bogatstava i potrebu za očuvanjem morskog okoliša.

52.      Sloboda plovidbe tu je od posebne važnosti. Naime, kao izdanak starog načela slobode mora(13), sloboda plovidbe kamen je temeljac međunarodnog prava mora. S ciljem izbjegavanja fragmentacije mora za protekcionističke svrhe, sloboda plovidbe osigurava da se svi dijelovi mora izvan teritorijalnog mogu koristiti za opće dobro(14).

53.      To je načelo odraženo u Konvenciji o pravu mora: kao posljedica slobode plovidbe, obalne države prema pravilu imaju jurisdikciju samo nad brodovima koji plove u njihovu teritorijalnom moru, koje se proteže najviše 12 morskih milja od polazne crte(15). Ta je jurisdikcija čak i ondje ograničena obvezom osiguravanja slobodnog prolaza brodova u tranzitu(16). Izvan tog područja polazno je načelo da država zastave ima jurisdikciju nad brodovima koji vijore njezinu zastavu. Točnije, na državi zastave je da odredi primjenjive sigurnosne, socijalne i okolišne standarde te da ta pravila u odnosu na brodove koji vijore njezinu zastavu provodi u skladu s međunarodnim pravilima i standardima(17). Međutim, ne samo to: država zastave mora, u skladu s člankom 217. Konvencije o pravu mora, djelotvorno provoditi međunarodna pravila i standarde u pogledu onečišćenja s brodova, neovisno o tome gdje se povreda dogodila.

54.      Međutim, u skladu sa sustavom jurisdikcije uspostavljenim Konvencijom o pravu mora, jurisdikcija države zastave izvan teritorijalnog mora obalne države podliježe važnim iznimkama. Jedna od tih iznimki odnosi se na jurisdikciju obalne države u IGP‑u.

55.      IGP je u članku 57. Konvencije o pravu mora definiran kao područje koje se nastavlja na teritorijalno more, a prostire se najviše 200 morskih milja od polazne crte. IGP podliježe posebnom pravnom režimu, koji je utvrđen u dijelu V. Konvencije o pravu mora (članci 55. do 75.). U skladu s člankom 56. te konvencije, obalna država u tom pojasu ima, među ostalim, (ograničenu) provedbenu jurisdikciju radi adekvatne zaštite morskog okoliša. S druge strane, u skladu s člankom 58. te konvencije, druge države moraju poštovati Konvenciju prilikom ostvarivanja svojih prava u IGP‑u, dolično poštovati prava i dužnosti obalne države i držati se propisa koje je donijela obalna država u skladu s odredbama Konvencije o pravu mora i drugim pravilima međunarodnog prava.

56.      Moglo bi se reći da ta načela odražavaju širok međunarodni konsenzus koji postoji u pogledu potrebe za zaštitom morskog okoliša od onečišćenja (s brodova). Osobito, jurisdikciju koju obalne države u IGP‑u, u skladu s člankom 220. stavcima 3. do 6. Konvencije o pravu mora, imaju za poduzimanje mjera protiv brodova u tranzitu moguće je shvatiti kao konkretan izraz te potrebe.

57.      Točnije, u drugoj polovici 20. stoljeća sklopljeno je nekoliko međunarodnih ugovora kao odgovor na sve veću zabrinutost u pogledu onečišćenja mora(18). Primjerice, Konvencija o intervenciji sklopljena je 1969., u jeku razorne katastrofe Torrey Canyon. Njome je svim njezinim strankama dana ovlast da interveniraju na otvorenom moru u slučajevima kada onečišćenje naftom uzrokovano nezgodom na moru prijeti moru ili obali. To načelo o pravu na intervenciju potvrđeno je u članku 221. Konvencije o pravu mora(19).

58.      Doista, čini se općeprihvaćenim da jurisdikcija države zastave broda sama nije dovoljna za suzbijanje onečišćenja s brodova(20). Ako promatram iz te perspektive, smatram da ovlasti dodijeljene obalnim državama u članku 220. Konvencije o pravu mora – koji, moglo bi se reći, proširuje ovlasti koje su obalnim državama dodijeljene Konvencijom o intervenciji i člankom 221. Konvencije o pravu mora u smislu da im dopušta pokretanje postupka i kada se nije dogodila nikakva nezgoda na moru – odražavaju želju međunarodne zajednice da osmisli sredstva za djelotvornije suzbijanje onečišćenja s brodova i zaštiti morski okoliš kao opće dobro. U tom pogledu ističem da Konvencija o intervenciji nije utjecala samo na sastavljanje članka 221. Konvencije o pravu mora, nego i na sastavljanje njezina članka 220.(21).

59.      Ovdje treba naglasiti da stavci 3. do 6. članka 220. Konvencije o pravu mora dodjeljuju provedbenu jurisdikciju obalnim državama samo u jasno definiranim okolnostima te da ona postoji uz jurisdikciju države zastave. Tim je stavcima obalnim državama dodijeljena (ograničena) jurisdikcija radi zaštite morskog okoliša u slučaju kršenja primjenjivih međunarodnih pravila i standarda glede onečišćenja s brodova.Materijalna pravila Konvencije Marpol 73/78 koja se odnose na sprečavanje onečišćenja naftom takav su skup pravila. Naime, ne treba zaboraviti da je Konvencija o pravu mora okvirna konvencija koja je nadopunjena drugim međunarodnim sporazumima, kao što je Konvencija Marpol 73/78(22).

60.      S druge strane, stavci 3. do 6. članka 220. Konvencije o pravu mora ne nameću, primjerice, standarde u pogledu onečišćenja strože od onih koji bi inače vrijedili. Isto tako, ta pravila ne dodjeljuju obalnim državama jurisdikciju da interveniraju protiv stranih brodova koja bi prelazila jurisdikciju države zastave. Naime, kako je to vidljivo iz članka 228. stavka 1. Konvencije o pravu mora, država zastave može preuzeti postupak u roku od šest mjeseci od kada ju je obalna država obavijestila o mjerama poduzetima protiv broda koji vijori njezinu zastavu(23).

61.      Kao i sve druge države, države zastave moraju, u skladu s člankom 192. Konvencije o pravu mora, štititi i čuvati morski okoliš. One također moraju osigurati djelotvornu provedbu međunarodnih pravila i standarda o onečišćenju s brodova, sukladno članku 217. Konvencije o pravu mora. Međutim, u skladu s načelom blizine, stavci 3. do 6. članka 220. Konvencije o pravu mora jurisdikciju dodjeljuju i državi koja za to ima najočitiji interes, odnosno obalnoj državi. Moglo bi se reći da je obalna država u praksi u najboljem položaju da prepozna kršenje relevantnih međunarodnih pravila o onečišćenju s brodova i da, ovisno o slučaju, protiv dotičnog broda poduzme mjere provedbe.

62.      Promatrani iz te perspektive, temelji jurisdikcije iz stavaka 3. do 6. članka 220. Konvencije o pravu mora o jurisdikciji obalne države u IGP‑u namijenjeni su osiguravanju djelotvorne provedbe pravila te konvencije koja se odnose na zaštitu i očuvanje morskog okoliša.

63.      Ukratko, glavno je pravilo Konvencije o pravu mora ono o jurisdikciji države zastave broda. Unatoč tomu, Konvencija o pravu mora, time što u slučaju kršenja relevantnih međunarodnih pravila obalnoj državi dodjeljuje istodobnu jurisdikciju u IGP‑u, odražava priznatu potrebu za djelotvornom zaštitom interesa obalne države te – u doba sve većeg iskorištavanja mora – za zaštitom i očuvanjem morskog okoliša kao općeg dobra čovječanstva(24).

64.      Te stvari treba imati na umu prilikom ocjene pitanja koja su Sudu postavljena u ovom predmetu.

B.      Prvo, drugo, treće i četvrto pitanje: interesi obuhvaćeni člankom 220. stavkom 6. Konvencije o pravu mora

65.      Uvodno ističem da Sud nije nadležan odgovoriti na drugo postavljeno pitanje jer se njime izričito zahtijeva tumačenje Konvencije o intervenciji. Kako je to gore objašnjeno, Sud na to pitanje ne može odgovoriti zbog nenadležnosti(25).

66.      Unatoč tomu, ako to pitanje kontekstualno promatram, čini mi se da se njime, zajedno s prvim, trećim i četvrtim pitanjem, u biti pita na koji način treba tumačiti interese obuhvaćene člankom 220. stavkom 6. Konvencije o pravu mora te ponovljene u članku 7. stavku 2. Direktive 2005/35. Ne treba zaboraviti da, pored drugih elemenata navedenih u članku 220. stavku 6. Konvencije o pravu mora, obalna država ima jurisdikciju pokrenuti postupak samo ako se interesi koje nastoji zaštititi provedbom jurisdikcije podudaraju s onima navedenima u toj odredbi.

67.      Kako bi utvrdio je li to slučaj u predmetu koji se pred njim vodi, sud koji je uputio zahtjev pita Sud da pojasni značenje izraza „obala ili povezani interesi” i „bilo koja bogatstva njezinog teritorijalnog mora ili [IGP‑a]”. Iz odluke kojom je upućeno prethodno pitanje, naime, proizlazi da sud koji je uputio zahtjev nije siguran jesu li interesi određeni u stručnom mišljenju Agencije obuhvaćeni tim izrazima(26).

68.      Kako sam to gore objasnio, članak 220. stavak 6. Konvencije o pravu mora namijenjen je osiguravanju djelotvorne zaštite i očuvanja morskog okoliša. Interese navedene u toj odredbi treba tumačiti s obzirom na taj cilj.

1.      Izraz „obala ili povezani interesi”

69.      Što se tiče, kao prvo, izraza „obala ili povezani interesi”, okolnost da Sud nije nadležan tumačiti odredbe Konvencije o intervenciji ne može značiti da ih treba u potpunosti zanemariti – ili da nije moguće doći do istog tumačenja kao u toj konvenciji – prilikom tumačenja članka 220. stavka 6. Konvencije o pravu mora. Istodobno je očito da ne postoji obveza izravne primjene definicije „povezanih interesa” iz članka II. stavka 4. Konvencije o intervenciji na članak 220. stavak 6. Konvencije o pravu mora.

70.      Točnije, iz zakonodavne povijesti članka 220. stavka 6. Konvencije o pravu mora jasno proizlazi da su ugovorne stranke vukle inspiraciju iz Konvencije o intervenciji kada su utvrdile da obalne države trebaju imati i jurisdikciju za poduzimanje mjera protiv stranih brodova koji su počinili prekršaj u IGP‑u(27). Istina, ništa ne upućuje na to da i definicije iz Konvencije o intervenciji treba primijeniti na Konvenciju o pravu mora, koja ne sadržava nikakvu definiciju „obale ili povezanih interesa”, a ni „bilo kojih bogatstava njezinog teritorijalnog mora ili [IGP‑a]”.

71.      Ipak, kako je to gore prikazano, Konvencija o intervenciji nedvojbeno čini dio šireg zakonodavnog konteksta u kojem članak 220. stavak 6. Konvencije o pravu mora djeluje. Imajući na umu da su pravila Konvencije o pravu mora, kako se čini, namijenjena dopuni i proširenju onih iz Konvencije o intervenciji koja se odnose na jurisdikciju obalne države da intervenira u slučaju nezgode na moru, značenje koje je u Konvenciji o intervenciji pripisano „povezanim interesima” koristan je vodič pri definiranju interesa obuhvaćenih člankom 220. stavkom 6. Konvencije o pravu mora.

72.      U tom pogledu ističem da je definicija „povezanih interesa” iz Konvencije o intervenciji široka. U skladu s člankom II. stavkom 4. Konvencije o intervenciji, „povezani interesi” uključuju interese obalne države na koje nezgoda na moru izravno utječe ili im prijeti, kao što su pomorske, obalne, lučke ili estuarijske djelatnosti, uključujući ribolovne djelatnosti, koje su ključno egzistencijalno sredstvo pogođenih osoba, turistička privlačnost pogođenog područja te zdravlje obalnog stanovništva i dobrobit pogođenog područja, uključujući očuvanje živih morskih bogatstava, faune i flore.

73.      Ne vidim nijedan razlog koji bi išao u prilog stajalištu da u kontekstu Konvencije o pravu mora treba usvojiti drukčije tumačenje. Naime, ne treba zaboraviti da se člankom 220. stavkom 6. te konvencije nastoji osigurati djelotvorna zaštita morskog okoliša. Ta odredba s tim ciljem daje jurisdikciju obalnim državama da interveniraju u IGP‑u. Jasno je da bi mogućnost intervencije bila znatno ograničena ako bi se interese navedene u toj odredbi usko tumačilo.

74.      Jednostavno ništa ne upućuje na to da bi samo neki aspekti okoliša trebali biti relevantni ili da pozornost treba obratiti samo na interese obalne države u teritorijalnom moru. Zato smatram da „obalu ili povezane interese” treba tumačiti na način da uključuju sve interese obalne države u teritorijalnom moru i IGP‑u koji se odnose na iskorištavanje mora i zdrav okoliš.

2.      Izraz „bilo koja bogatstva njezinog teritorijalnog mora ili [IGPa]”

75.      Što se tiče, kao drugo, izraza „bilo koja bogatstva njezinog teritorijalnog mora ili [IGP‑a]”, ističem da činjenica da se, ako ništa, u članku 220. stavku 6. Konvencije o pravu mora izričito spominju i „bilo koja bogatstva njezinog teritorijalnog mora ili [IGP‑a]” zapravo odražava želju da se u područje primjene članka 220. stavka 6. Konvencije o pravu mora uključe svi aspekti morskog okoliša na koje može utjecati onečišćenje s brodova.

76.      Što se tiče konkretnog pitanja suda koji je uputio zahtjev, na temelju sljedećih razloga zaključujem da interesi obuhvaćeni izrazom „bilo koja bogatstva njezinog teritorijalnog mora ili [IGP‑a]” moraju uključivati biljne i životinjske vrste koje služe za prehranu vrstama koje se mogu iskorištavati.

77.      Kao prvo, uporaba riječi „bilo koja” za opis odnosnih bogatstava sugerira da treba usvojiti široko tumačenje u skladu s uobičajenim značenjem tih riječi; to jest, mora ga se shvatiti na način da se odnosi na sva živa i neživa bogatstva, neovisno o tome mogu li se ta bogatstva izravno iskorištavati ili ne.

78.      Kao drugo, tumačenje „bilo kojih bogatstava” prema kojem izraz „bilo koja bogatstva njezinog teritorijalnog mora ili [IGP‑a]” obuhvaća biljne i životinjske vrste koje služe za prehranu vrstama koje se mogu iskorištavati u skladu je s pristupom utemeljenim na ekosustavu koji Unija primjenjuje u politici morskog okoliša i zajedničkoj ribarstvenoj politici(28). Taj pristup vrste ne promatra odvojeno od šireg ekosustava, nego uzima u obzir interakcije u ekosustavu, uključujući one između vrsta(29). Te su interakcije jasno uvažene i u Konvenciji o pravu mora, a osobito u njezinu članku 61. stavku 4.(30), na koji upućuje i sud koji je uputio zahtjev.

79.      Kao treće i najvažnije, ne treba zaboraviti da je članak 220. Konvencije o pravu mora namijenjen osiguravanju djelotvorne zaštite i očuvanja morskog okoliša kao cjeline. Jednostavno rečeno, ograničenje područja primjene te odredbe na bogatstva koja obalna država ne iskorištava izravno bilo bi suprotno tom cilju.

80.      Shodno tomu, predlažem da odgovor na prvo, drugo, treće i četvrto prethodno pitanje bude da članak 220. stavak 6. Konvencije o pravu mora i članak 7. stavak 2. Direktive 2005/35 treba tumačiti na način da, s jedne strane, izraz „obala ili povezani interesi” obuhvaća sve interese obalne države u teritorijalnom moru i IGP‑u koji se odnose na iskorištavanje mora i zdrav okoliš te da, s druge strane, izraz „bilo koja bogatstva njezinog teritorijalnog mora ili [IGP‑a]” obuhvaća i živa bogatstva – kao što su biljne i životinjske vrste koje služe za prehranu vrstama koje se mogu iskorištavati – i neživa bogatstva.

C.      Peto, šesto, sedmo, deveto i deseto pitanje: dokazi koji su na temelju članka 220. stavka 6. Konvencije o pravu mora potrebni za opravdanje mjera provedbe obalne države

81.      Svojim petim, šestim, sedmim, devetim i desetim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti traži smjernice u pogledu dokaza koji su, u skladu s člankom 220. stavkom 6. Konvencije o pravu mora i člankom 7. stavkom 2. Direktive 2005/35, potrebni da bi obalna država pokrenula postupak protiv stranog broda koji plovi njezinim IGP‑om.

82.      Kako bih u tom pogledu pružio smjernice, analizu ću razdvojiti na dva dijela. Kao prvo, razmotrit ću odnos između stavaka 3., 5. i 6. članka 220. Konvencije o pravu mora. Kao drugo, osvrnut ću se na element „opasnosti od velike štete” iz članka 220. stavka 6. Konvencije o pravu mora.

1.      Odnos između stavaka 3., 5. i 6. članka 220. Konvencije o pravu mora: tri zasebna temelja jurisdikcije

83.      Kako bismo bolje razumjeli unutarnji smisao članka 220. Konvencije o pravu mora i djelovanje njegova stavka 6., korisno je započeti razmatranjem odnosa između stavaka 3., 5. i 6. članka 220. Konvencije o pravu mora, pri čemu se o dvama potonjima detaljno govorilo na raspravi.

84.      Uvodno treba istaknuti da je općeprihvaćeno da se članak 220. Konvencije o pravu mora temelji na stupnjevanom pristupu.

85.      U ovom su predmetu osobito relevantni oni temelji jurisdikcije iz stavaka 3., 5. i 6. članka 220. Konvencije o pravu mora koji obalnoj državi daju jurisdikciju nad stranim brodovima koji plove u njezinu IGP‑u. U biti, kako će se to vidjeti u nastavku, svaki od tih stavaka sadržava zaseban temelj jurisdikcije obalne države. Ti se temelji primjenjuju u različitim okolnostima te se znatno razlikuju u pogledu mjera koje obalna država može poduzeti na temelju svakog od njih. Shodno tomu, relevantne elemente svakog temelja jurisdikcije potrebno je zasebno razmotriti, s obzirom na okolnosti predmetnog slučaja.

86.      Stupnjevan pristup vidljiv je iz razine intervencije koju svaki od tih stavaka dopušta. Kao prvo, stavak 3. članka 220. Konvencije o pravu mora daje obalnoj državi pravo da od stranog broda zahtijeva informacije kako bi utvrdila jesu li prekršena međunarodna pravila i standardi u pogledu onečišćenja s brodova. Kao drugo, stavak 5. članka 220. Konvencije o pravu mora daje obalnoj državi pravo da pregleda strani brod. Kao treće, stavak 6. članka 220. Konvencije o pravu mora daje obalnoj državi pravo da pokrene postupak protiv stranog broda.

87.      Temelji jurisdikcije iz stavaka 3. i 5. članka 220. jasno su povezani. S jedne strane, oba se stavka odnose na okolnosti u kojima obalna država sumnja (to jest država ima ozbiljnih razloga vjerovati) da je strani brod prekršio međunarodna pravila i standarde u pogledu onečišćenja s brodova. Mjere navedene u tim stavcima namijenjene su tomu da se brod utvrdi kao izvor kršenja u pitanju. S druge strane, u skladu sa stavkom 5. članka 220. Konvencije o pravu mora, obalna država može pregledati strani brod – koji je odbio surađivati s tijelima obalne države u pogledu zahtjeva za informacije na temelju stavka 3. članka 220. – samo ako je prekršaj koji se istražuje kao posljedicu imao veliko ispuštanje koje je prouzročilo ili prijeti da će prouzročiti znatno onečišćenje morskog okoliša.

88.      Drugim riječima, odbijanje suradnje ne znači automatski da obalna država može pregledati brod u skladu sa stavkom 5. članka 220. Konvencije o pravu mora. Naprotiv, pregled je moguć samo pod strogim uvjetima kada su količina ispuštanja i onečišćenje uzrokovano tim ispuštanjem dovoljno značajni.

89.      U suprotnosti sa stavcima 3. i 5. članka 220., stavak 6. članka 220. Konvencije o pravu mora odnosi se na situaciju u kojoj obalna država ima jasne i stvarne dokaze o prekršaju(31). Osim toga, da bi obalna država imala pravo pokrenuti postupak, prekršaj mora kao posljedicu imati ispuštanje koje uzrokuje veliku štetu ili opasnost od velike štete interesima zaštićenima tim stavkom.

90.      Važno je naglasiti da u pogledu stavka 6. članka 220. Konvencije o pravu mora, u suprotnosti sa stavcima 3. i 5. tog članka, ništa ne upućuje na to da njegova primjena ovisi o prethodnoj primjeni stavka 5. tog članka. Tim su stavcima jednostavno uređene različite okolnosti.

91.      Naravno, sasvim je zamislivo da bi pregled u smislu stavka 5. članka 220. Konvencije o pravu mora mogao iznjedriti jasne i stvarne dokaze o prekršaju koji su potrebni za primjenu stavka 6. članka 220. Konvencije o pravu mora. Međutim, to se ne mora nužno dogoditi. Obalna država može raspolagati, primjerice, (zračnim) fotografskim dokazima koji pokazuju da je dotični strani brod počinio prekršaj primjenjivih međunarodnih pravila i standarda u pogledu onečišćenja s brodova. Predmetni je slučaj u tom pogledu ilustrativan: na raspravi je objašnjeno da je Tijelo imalo na raspolaganju zračne snimke koje su potvrđivale da je Bosphorus Queen bio izvor dotičnog izljeva.

92.      Unatoč tomu, kako sam to gore sugerirao, jasni i stvarni dokazi o tome da je konkretni strani brod počinio prekršaj sami po sebi nisu dovoljni da bi se opravdalo pokretanje postupka protiv tog broda u skladu s člankom 220. stavkom 6. Konvencije o pravu mora. Taj je prekršaj kao posljedicu morao imati ispuštanje koje je uzrokovalo veliku štetu ili opasnost od velike štete.

93.      Koliko shvaćam, sud koji je uputio zahtjev dvoji o tome radi li se u okolnostima predmetnog slučaja o „opasnosti od velike štete” u smislu stavka 6. članka 220. Konvencije o pravu mora. Osobito dvoji o tome kakve dokaze o toj prijetnji obalna država mora posjedovati da bi provela jurisdikciju na temelju stavka 6. članka 220. Konvencije o pravu mora (i članka 7. stavka 2. Direktive 2005/35).

94.      Bez daljnjeg otezanja, sada ću razmotriti na koji način taj element treba tumačiti u konkretnim okolnostima predmetnog slučaja.

2.      Opasnost od velike štete iz članka 220. stavka 6. Konvencije o pravu mora: konkretna ocjena na temelju Konvencije Marpol 73/78

95.      Za početak je korisno podsjetiti da su u članku 220. stavku 6. Konvencije o pravu mora utvrđeni temelji jurisdikcije koji obalnoj državi dopuštaju da pokrene postupak protiv stranog broda koji plovi u njezinu IGP‑u. U skladu sa stupnjevanim pristupom iz članka 220., njegov stavak 6. obalnoj državi daje najšire ovlasti u odnosu na strane brodove.

96.      Međutim, važno je naglasiti da pitanje dokaza koji su potrebni da bi se u postupku navedenom u članku 220. stavku 6. Konvencije o pravu mora odredile sankcije stranom brodu – poput novčane kazne za izlijevanje nafte izrečene u predmetnom slučaju – nije uređenotim stavkom. Pitanje dokaza potrebnih za određivanje sankcija u tom postupku i njihove količine uređuje dotična obalna država u svojem nacionalnom pravu(32).

97.      S obzirom na navedeno, pojavljuje se pitanje na koji način sud koji je uputio zahtjev treba ocijeniti postoji li opasnost od velike štete za potrebe pokretanja postupka u skladu s člankom 220. stavkom 6. Konvencije o pravu mora.

98.      Kao prvo, prilikom definiranja „opasnosti od velike štete” iz stavka 6. članka 220. Konvencije o pravu mora treba se oduprijeti kušnji da se taj izraz usporedi s izrazom „prijeti da će prouzročiti znatno onečišćenje” iz stavka 5. članka 220. te konvencije. Kako je to već istaknuto, okolnosti u kojima obalna država može provesti jurisdikciju na osnovi temelja jurisdikcije iz tih stavaka različite su, pa elemente sadržane u tim stavcima treba zasebno ocjenjivati. Osobito ne treba zaboraviti da su „onečišćenje” i „šteta” dva različita pojma. Ovisno o okolnostima, znatno onečišćenje može – ali ne mora – uzrokovati veliku štetu (ili prijetnju od velike štete) posebnim interesima. Drugim riječima, ne postoji automatska veza između tih dvaju pojmova.

99.      Kao drugo, članak 220. stavak 6. Konvencije o pravu mora zahtijeva jasne i stvarne dokaze o kršenju međunarodnih pravila i standarda u pogledu onečišćenja s brodova. Kako je to gore kratko objašnjeno, Konvencija Marpol 73/78 sadržava materijalna međunarodna pravila o onečišćenju naftom. Na tu se konvenciju izričito upućuje i u članku 220. stavku 3. Konvencije o pravu mora i u Direktivi 2005/35.

100. U skladu s Pravilom 15. dijela C poglavlja 3. Priloga I. Konvenciji Marpol 73/78, svako ispuštanje u kojem je koncentracija nafte veća od 15 ppm zabranjeno je u pogledu plovila s bruto tonažom od 400 ili više tona. Drugim riječima, svako ispuštanje s koncentracijom većom od navedene povreda je Konvencije Marpol 73/78 za koju treba odrediti sankciju u skladu s njezinim člankom 4. stavkom 2.

101. Kada je izljev nafte, kao u predmetnom slučaju, vidljiv golim okom, ta je granica znatno premašena(33). Međutim, odgovor na pitanje je li to dovoljno da uzrokuje opasnost od velike štete, kako to zahtijeva članak 220. stavak 6. Konvencije o pravu mora, ovisi, prema mojem shvaćanju, o konkretnim okolnostima u kojima je došlo do izlijevanja.

102. Drugim riječima, ozbiljnost opasnosti od štete ne treba apstraktno određivati. U suprotnom bi obalna država, kako to francuska vlada u biti tvrdi, mogla protiv stranog broda koji plovi u njezinu IGP‑u automatski pokrenuti postupak, svaki put, ako posjeduje dokaze da je odnosni brod ispustio naftu u njezinu IGP‑u u suprotnosti s relevantnim odredbama Konvencije Marpol 73/78. Ta vlada, naime, navodi da je opasnost od velike štete moguće pretpostaviti ako postoje dokazi da je brod u pitanju izvor izljeva koji (znatno) premašuje granicu iz Pravila 15. dijela C poglavlja 3. Priloga I. Konvenciji Marpol 73/78.

103. Takav bi pristup nedvojbeno bio u skladu s ciljem članka 220. Konvencije o pravu mora da se osigura djelotvorna zaštita i očuvanje morskog okoliša. Unatoč tomu, kako je to gore objašnjeno, jurisdikcija države zastave i dalje je glavno pravilo Konvencije o pravu mora. Naime, ne treba zaboraviti da prije svega države zastave moraju osigurati da brodovi koji vijore njihovu zastavu poštuju primjenjiva međunarodna pravila i standarde i poduzeti odgovarajuće mjere provedbe kada njihovi brodovi prekrše takva pravila. Obalna država može tek u iznimnim, jasno definiranim okolnostima, u skladu s načelom blizine, poduzeti mjere protiv stranog broda u IGP‑u. Stoga, kako iznimka u pogledu jurisdikcije obalne države ne bi postala glavno pravilo, opasnost od velike štete ne treba jednostavno pretpostaviti.

104. Zbog toga se, koliko shvaćam, element „opasnosti od velike štete” treba temeljiti na konkretnoj ocjeni okolnosti na temelju kojih se može razumno pretpostaviti da ispuštanje uzrokuje opasnost od velike štete interesima obalne države navedenima u članku 220. stavku 6. Konvencije o pravu mora. Među čimbenicima koji su relevantni za ocjenu postojanja opasnosti od velike štete mogu biti, primjerice, ranjivost područja pogođenog izljevom i količina, geografska lokacija, razmjer i trajanje izljeva te meteorološki uvjeti na odnosnom području u vrijeme izljeva.

105. Izljev nafte u predmetnom slučaju dogodio se u Baltičkom moru, točnije u Finskom zaljevu. Baltičko more međunarodno je priznato kao posebno područje koje obilježavaju geografske specifičnosti i izrazito ranjiv ekosustav kojemu je potrebna posebna zaštita(34). Tu okolnost nedvojbeno treba uzeti u obzir prilikom tumačenja članka 220. stavka 6. Konvencije o pravu mora: relevantna je pri utvrđivanju je li izljev u okolnostima predmetnog slučaja uzrokovao opasnost od velike štete.

106. Kako je to Komisija istaknula na raspravi, apstraktna opasnost od (velike) štete (odnosno postojanje vidljivog izljeva) pretvara se, pomalo paradoksalno, u konkretnu opasnost od velike štete kada se radi o izlijevanju koje se dogodilo u osobito ranjivom području. To je zato što se u tom slučaju za sâmo postojanje izljeva poput onoga koji je u pitanju u glavnom postupku može pretpostaviti da uzrokuje opasnost od velike štete.

107. Drukčije rečeno: specifična geografska i ekološka obilježja i osjetljivost Baltičkog mora ne utječu na opseg jurisdikcije obalne države na temelju članka 220. stavka 6. Konvencije o pravu mora u smislu da taj temelj jurisdikcije proširuju na situacije u kojima povreda primjenjivih odredbi Konvencije Marpol 73/78 ne uzrokuje opasnost od velike štete. Ta obilježja utječu na ocjenu postojanja opasnosti od velike štete.

108. S obzirom na navedeno, smatram da na peto, šesto, sedmo, deveto i deseto prethodno pitanje treba odgovoriti na način da obalna država može izvršiti provedbenu jurisdikciju predviđenu člankom 220. stavkom 6. Konvencije o pravu mora i člankom 7. stavkom 2. Direktive 2005/35 kada, s jedne strane, ta država raspolaže jasnim i stvarnim/objektivnim dokazima da je strani brod izvor ispuštanja koje je u suprotnosti s primjenjivim međunarodnim pravilima i standardima u pogledu onečišćenja s brodova te kada se, s druge strane, za to ispuštanje u konkretnim okolnostima odnosnog slučaja razumno može pretpostaviti da uzrokuje opasnost od velike štete morskom okolišu. U ocjeni postojanja opasnosti od velike štete osobitu važnost treba pridati ranjivosti područja pogođenog izljevom, veličini, geografskoj lokaciji, razmjeru i trajanju izljeva te meteorološkim uvjetima koji su na odnosnom području postojali.

D.      Osmo pitanje: margina prosudbe država članica na temelju članka 7. stavka 2. Direktive 2005/35

109. Naposljetku ću se kratko osvrnuti na osmo prethodno pitanje. Sud koji je uputio zahtjev tim pitanjem u biti pita na koji način članak 1. stavak 2. Direktive 2005/35 treba utjecati na tumačenje članka 7. stavka 2. te direktive, koji se odnosi na ovlast obalne države da pokrene postupak protiv broda u tranzitu. To je zato što članak 1. stavak 2. predviđa da ta direktiva ne sprečava države članice u poduzimanju strožih mjera protiv onečišćenja s brodova, pod uvjetom da su te mjere u skladu s međunarodnim pravom.

110. S jedne strane, ništa u Direktivi 2005/35 ne upućuje na to da se mogućnost primjene strožih pravila radi suzbijanja onečišćenja ne odnosi na sve njezine odredbe. Stoga se mogućnost primjene strožih pravila načelno odnosi i na članak 7. stavak 2. te direktive.

111. Međutim, s druge strane, budući da takva pravila moraju biti u skladu s međunarodnim pravom, države članice ne mogu poduzeti mjere protiv stranog broda na temelju članka 7. stavka 2. Direktive 2005/35, osim ako su takve mjere dopuštene člankom 220. stavkom 6. Konvencije o pravu mora. Potonjom je odredbom u međunarodnom pravu definiran temelj jurisdikcije koji obalnoj državi dopušta pokretanje postupka protiv stranog broda. To u praksi znači da članak 220. stavak 6. Konvencije o pravu mora, tumačen u vezi s relevantnim odredbama Konvencije Marpol 73/78, definira granice ovlasti države članice da poduzme mjere protiv broda u tranzitu u skladu s člankom 7. stavkom 2. Direktive 2005/35(35). Jednostavno rečeno, margina prosudbe koju Direktiva 2005/35 daje državama članicama da usvoje dalekosežnije mjere za suzbijanje onečišćenja s brodova ograničena je primjenjivim međunarodnim pravilima, koja se, u skladu s pravom Unije, ne smije prekoračiti.

112. U tom je pogledu svejedno važno naglasiti da države članice, bez prekoračenja tih granica, prilikom provedbe jurisdikcije na temelju članka 220. stavka 6. Konvencije o pravu mora i članka 7. stavka 2. Direktive 2005/35 mogu uzeti u obzir posebne značajke i, ovisno o slučaju, ranjivost područja u kojem je došlo do izljeva. Kako je to gore objašnjeno, te su značajke relevantne pri utvrđivanju je li povreda relevantnih odredbi Konvencije Marpol 73/78 uzrokovala veliku štetu (ili opasnost od velike štete) interesima obalne države u smislu članka 220. stavka 6. Konvencije o pravu mora(36). Drugim riječima, države članice i unatoč granicama koje predviđaju mjerodavna međunarodna pravila imaju veliku marginu prosudbe prilikom ocjene u kojoj je mjeri pokretanje postupka protiv stranog broda u tranzitu prikladno za potrebe adekvatne zaštite i očuvanja morskog okoliša u danim okolnostima.

113. Stoga na osmo prethodno pitanje treba odgovoriti na način da, unatoč članku 1. stavku 2. Direktive 2005/35, države članice svoju provedbenu jurisdikciju predviđenu člankom 7. stavkom 2. te direktive ne mogu proširiti izvan onoga što dopušta članak 220. stavak 6. Konvencije o pravu mora.

IV.    Zaključak

114. S obzirom na izložene argumente, predlažem da Sud na sljedeći način odgovori na pitanja koja mu je uputio Korkein oikeus (Vrhovni sud, Finska):

Članak 220. stavak 6. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora, sklopljene 10. prosinca 1982. u Montego Bayu, i članak 7. stavak 2. Direktive 2005/35/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. rujna 2005. o onečišćenju mora s brodova i uvođenju sankcija, uključujući i kaznene sankcije, za kažnjiva djela onečišćenja, kako je izmijenjena Direktivom 2009/123/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 21. listopada 2009., treba tumačiti na način da, s jedne strane, izraz „obala ili povezani interesi” uključuje sve interese obalne države u teritorijalnom moru i isključivom gospodarskom pojasu koji se odnose na iskorištavanje mora i zdrav okoliš te da, s druge strane, izraz „bilo koja bogatstva njezinog teritorijalnog mora ili isključivog gospodarskog pojasa” obuhvaća i živa bogatstva – kao što su biljne i životinjske vrste koje služe za prehranu vrstama koje se mogu iskorištavati – i neživa bogatstva.

Obalna država može izvršiti provedbenu jurisdikciju predviđenu člankom 220. stavkom 6. Konvencije o pravu mora i člankom 7. stavkom 2. Direktive 2005/35 kada, s jedne strane, ta država raspolaže jasnim i stvarnim dokazima da je strani brod izvor ispuštanja koje je u suprotnosti s primjenjivim međunarodnim pravilima i standardima u pogledu onečišćenja s brodova te kada se, s druge strane, za to ispuštanje u konkretnim okolnostima odnosnog slučaja razumno može pretpostaviti da uzrokuje opasnost od velike štete morskom okolišu. U ocjeni postojanja opasnosti od velike štete osobitu važnost treba pridati ranjivosti područja pogođenog izljevom, veličini, geografskoj lokaciji, razmjeru i trajanju izljeva te meteorološkim uvjetima koji su na odnosnom području postojali.

Unatoč članku 1. stavku 2. Direktive 2005/35, države članice svoju provedbenu jurisdikciju predviđenu člankom 7. stavkom 2. te direktive ne mogu proširiti izvan onoga što dopušta članak 220. stavak 6. Konvencije o pravu mora.


1      Izvorni jezik: engleski


2      Sklopljena 10. prosinca 1982. u Montego Bayu, na Jamajci, te stupila na snagu 16. studenoga 1994. U ime sadašnje Europske unije odobrena je Odlukom Vijeća 98/392/EZ od 23. ožujka 1998. o sklapanju Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora od 10. prosinca 1982. i Sporazuma o primjeni njezinog dijela XI. od 28. srpnja 1994. od strane Europske zajednice (SL 1998., L 179, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 4., svezak 2., str. 86.).


3      Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 7. rujna 2005. o onečišćenju s brodova i uvođenju sankcija, uključujući i kaznene sankcije, za kažnjiva djela onečišćenja (SL 2005., L 255, str. 11.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 28., str. 18.), kako je izmijenjena Direktivom 2009/123/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 21. listopada 2009. (SL 2009., L 280, str. 52.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 28., str. 67.)


4      Novitet pitanja postavljenih Sudu dodatno naglašava okolnost da, barem koliko je meni poznato, Međunarodni sud pravde u svojoj sudskoj praksi još nikada nije tumačio članak 220. Konvencije o pravu mora.


5      Vidjeti presude od 30. travnja 1974., Haegeman, 181/73, EU:C:1974:41, t. 4. do 6.; od 3. lipnja 2008., The International Association of Independent Tanker Owners i dr., C‑308/06, EU:C:2008:312, t. 42. i 43.; od 4. svibnja 2010., TNT Express Nederland, C‑533/08, EU:C:2010:243, t. 60. i navedenu sudsku praksu te od 8. ožujka 2011., Lesoochranárske zoskupenie, C‑240/09, EU:C:2011:125, t. 30. i navedenu sudsku praksu.


6      Presuda od 3. lipnja 2008., The International Association of Independent Tanker Owners i dr., C‑308/06, EU:C:2008:312, t. 52.


7      Presude od 4. svibnja 2010., TNT Express Nederland, C‑533/08, EU:C:2010:243, t. 61. i navedena sudska praksa i od 17. srpnja 2014., Qurbani, C‑481/13, EU:C:2014:2101, t. 22.


8      Osobito vidjeti presude od 12. prosinca 1972., International Fruit Company i dr., 21/72 do 24/72, EU:C:1972:115, t. 18.; od 14. srpnja 1994., Peralta, C‑379/92, EU:C:1994:296, t. 16.; od 3. lipnja 2008., The International Association of Independent Tanker Owners i dr., C‑308/06, EU:C:2008:312, t. 48. i mišljenje 2/15 (Sporazum o slobodnoj trgovini između EU‑a i Singapura) od 16. svibnja 2017., EU:C:2017:376, t. 248.


9      Presuda od 23. siječnja 2014., Manzi i Compagnia Naviera Orchestra, C‑537/11, EU:C:2014:19


10      Presuda od 23. siječnja 2014., Manzi i Compagnia Naviera Orchestra, C‑537/11, EU:C:2014:19, t. 47. i 48.


11      Vidjeti točku 69. i sljedeće u nastavku.


12      Presuda od 3. lipnja 2008., The International Association of Independent Tanker Owners i dr., C‑308/06, EU:C:2008:312, t. 58.


13      Načelo slobode mora i pravo svih naroda da se koriste morem za trgovinu vuku korijene još iz traktata nizozemskog znanstvenika Huga Grotiusa Mare Liberum, koji je prvi put objavljen 1609.


14      Guilfoyle, D., „Part VII. High Seas”, u Proels, A. (ur.), The United Nations Convention on the Law of the Sea, A commentary, Verlag, C., Beck, H., München, 2017., str. 679.


15      Opće je pravilo da se „polazna crta” podudara s obalnom crtom za vrijeme oseke.


16      To je vidljivo iz zajedničkog tumačenja članaka 2., 3. i 17. Konvencije o pravu mora.


17      Osobito vidjeti članak 94. Konvencije o pravu mora.


18      Od osobite su važnosti u tom pogledu Konvencija Marpol 73/78 i Konvencija o intervenciji. Osim toga, u tom je razdoblju sklopljeno i nekoliko regionalnih međunarodnih ugovora. Među njima je Konvencija o zaštiti morskog okoliša na području Baltičkog mora, koja je sklopljena 1992. u Helsinkiju (u daljnjem tekstu: Konvencija iz Helsinkija) te je stupila na snagu 17. siječnja 2000.


19      Vidjeti Odjel za pomorstvo i pravo mora i Pravni ured Ujedinjenih naroda, The Law of the Sea, Enforcement by Coastal States, Legislative History of Article 220 of the United Nations Convention on the Law of the Sea (Pravo mora, Provedbene mjere obalnih država, Zakonodavna povijest članka 220. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora), publikacija Ujedinjenih naroda, New York, 2005., str. 4., t. 17.


20      Vidjeti u tom pogledu uvodnu izjavu 2. Direktive 2005/35, u kojoj je izričito navedeno da je vrlo velik broj brodova koji su plovili morima Zajednice svakodnevno ignorirao međunarodna pravila o onečišćenju s brodova predviđena Konvencijom Marpol 73/78.


21      Vidjeti Odjel za pomorstvo i pravo mora i Pravni ured Ujedinjenih naroda, The Law of the Sea, Enforcement by Coastal States, Legislative History of Article 220 of the United Nations Convention on the Law of the Sea (Pravo mora, Provedbene mjere obalnih država, Zakonodavna povijest članka 220. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora), publikacija Ujedinjenih naroda, New York, 2005., str. 4., t. 17. U tom pogledu također vidjeti Churchill, R. R. i Lowe, A. V., The law of the sea (Pravo mora), 3. izdanje, Juris Publishing, Manchester University Press, Manchester, 1999., str. 354.


22      Churchill, R. R. i Lowe, A. V., op. cit., str. 369.


23      Na raspravi je pojašnjeno da su u predmetnom slučaju tijela države zastave (Panama) obaviještena, u skladu s relevantnim odredbama Konvencije o pravu mora, o mjerama koje su finska tijela poduzela protiv Bosphorus Queena. Važno je istaknuti da, osim članka 228. Konvencije o pravu mora, i ostala pravila u odsjeku 7. dijela XII. Konvencije o pravu mora, koja se odnose na jamstva, osiguravaju da se prava države zastave adekvatno uzmu u obzir kada obalna država provodi jurisdikciju.


24      Morsko dno je u članku 136. Konvencije o pravu mora izričito određeno kao „zajednička baština čovječanstva”.


25      Vidjeti gornju točku 45.


26      Vidjeti gornju točku 29.


27      Vidjeti gornju točku 58.


28      Vidjeti uvodnu izjavu 44. Direktive 2008/56/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o uspostavljanju okvira za djelovanje Zajednice u području politike morskog okoliša (Okvirna direktiva o pomorskoj strategiji) (SL 2008., L 164, str. 19.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 26., str. 136.) i uvodne izjave 13. i 22. Uredbe (EU) br. 1380/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. prosinca 2013. o zajedničkoj ribarstvenoj politici, izmjeni uredaba Vijeća (EZ) br. 1954/2003 i (EZ) br. 1224/2009 i stavljanju izvan snage uredaba (EZ) br. 2371/2002 i (EZ) br. 639/2004 i Odluke Vijeća 2004/585/EZ (SL 2013., L 354, str. 22.).


29      Vidjeti također moje mišljenje u predmetu Deutscher Naturschutzring, Dachverband der deutschen Natur- und Umweltschutzverbände e.V., C 683/16, EU:C:2018:38, t. 18. do 31.


30      U skladu s člankom 61. stavkom 4. Konvencije o pravu mora, obalna država prilikom poduzimanja mjera za očuvanje i gospodarenje živim bogatstvima vodi računa o učincima na one vrste koje su udružene s vrstama koje se love ili su ovisne o njima, radi održavanja ili obnavljanja populacija tih udruženih ili ovisnih vrsta iznad razina na kojima bi se njihova reprodukcija mogla ozbiljno ugroziti.


31      U tom se pogledu engleska i francuska službena verzija članka 220. stavka 6. Konvencije o pravu mora razlikuju. Dok engleski tekst spominje „jasan objektivni dokaz” („clear objective evidence”), u francuskom se tekstu spominje samo „jasan dokaz” („preuve manifeste”).


32      Članak 4. stavak 2. Konvencije Marpol 73/78 obvezuje njezine stranke da odrede sankcije u skladu sa svojim propisima. U okviru Unije članak 8. Direktive 2005/35 zahtijeva od država članica da za ispuštanja onečišćujućih tvari odrede učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće sankcije.


33      Prijedlog Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o onečišćenju s brodova i uvođenju sankcija, uključujući i kaznene sankcije, za kažnjiva djela onečišćenja, COM(2003)0092 final, Memorandum s objašnjenjima, t. 4.2. Vidjeti također Rezoluciju MEPC.61(34), usvojenu 9. srpnja 1993., Granice vidljivosti ispuštanja nafte iz Priloga I. Konvenciji Marpol 73/78. U skladu s tom rezolucijom, ispuštanje naftne smjese u kojoj koncentracija nafte iznosi 15 ppm ni u kojim okolnostima nije moguće zapaziti, ni vizualno ni opremom za daljinsku detekciju. Ispuštanja moraju imati koncentraciju nafte od najmanje 50 ppm da bi bila vidljiva iz zrakoplova, neovisno o povezanim čimbenicima, kao što su postavke instalacije, brzina broda koji ispušta naftu, vjetar i visina valova.


34      Tomu ne svjedoči samo regionalna Konvencija iz Helsinkija kojom su utvrđena posebna pravila namijenjena suzbijanju onečišćenja u Baltičkom moru. Baltičko more je i u Pravilu 1. poglavlja 1. Priloga I. Konvenciji Marpol 73/78 priznato kao posebno područje u pogledu kojeg su potrebne posebne obvezne metode za sprečavanje onečišćenja mora naftom. Osim toga, Međunarodna pomorska organizacija (u daljnjem tekstu: IMO) 2005. odredila je Baltičko more kao „osobito osjetljivo morsko područje”, što znači da mu je „potrebna posebna zaštita putem IMO‑ovih mjera jer je važno zbog priznatih ekoloških, socio‑ekonomskih ili znanstvenih obilježja, kada su takva obilježja izložena šteti od međunarodnih plovidbenih aktivnosti”. Vidjeti Rezoluciju IMO‑a A. 982 (24), Revidirane smjernice za prepoznavanje i određivanje osobito osjetljivih morskih područja, usvojenu 1. prosinca 2005.       


35      U biti, čini mi se da se mogućnost primjene strožih pravila, navedena u članku 1. stavku 2. Direktive 2005/35, prije svega odnosi na sankcije u slučaju povrede relevantnih standarda onečišćenja iz Konvencije Marpol 73/78. U tom se pogledu u uvodnoj izjavi 5. Direktive 2005/35 izričito upućuje na potrebu za usklađivanjem, osobito precizne definicije odnosnog kršenja, slučajeva izuzeća i minimalnih pravila za sankcije kao i pravila o odgovornostima i jurisdikciji.


36      Također je korisno istaknuti da je u članku 237. stavku 1. Konvencije o pravu mora izričito predviđeno da njezine odredbe koje se odnose na zaštitu i očuvanje morskog okoliša ne diraju u posebne obveze koje su države preuzele na temelju ranije zaključenih posebnih konvencija i sporazuma o zaštiti i očuvanju morskog okoliša ni u sporazume koji se mogu zaključiti radi promicanja općih načela sadržanih u Konvenciji o pravu mora.