PRESUDA OPĆEG SUDA (osmo vijeće)

9. prosinca 2014.(*)

Tržišno natjecanje – Karteli – Tržište betonsko‑armaturnog željeza u šipkama ili rolama – Odluka kojom se, nakon isteka važenja Ugovora o EZUČ-u, utvrđuje povreda članka 65. UEZUČ-a na temelju Uredbe (EZ) br. 1/2003 – Utvrđivanje cijena i rokova plaćanja – Ograničenje ili nadzor proizvodnje ili prodaje – Bitna povreda postupka – Pravna osnova – Prekoračenje ovlasti i zloporaba postupka – Novčane kazne – Najviši iznos predviđen u članku 23. stavku 2. Uredbe br. 1/2003 – Tužba za poništenje – Odluka o izmjeni – Nedopuštenost

U predmetima T‑472/09 i T‑55/10,

SP SpA, sa sjedištem u Brescii (Italija), koji zastupa G. Belotti, odvjetnik,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju su u predmetu T‑472/09 u početku zastupali R. Sauer, V. Di Bucci i B. Gencarelli, a zatim R. Sauer i R. Striani, u svojstvu agenata, uz asistenciju M. Moretta, odvjetnika, i u predmetu T‑55/10 R. Sauer i B. Gencarelli, a zatim R. Sauer i R. Striani, uz asistenciju M. Moretta,

tuženik,

u predmetu T‑472/09, povodom zahtjeva za utvrđenje nepostojanja ili poništenja Odluke Komisije C (2009) 7492 final od 30. rujna 2009. o primjeni članka 65. Ugovora o EZUČ-u (predmet COMP/37.956 – Betonsko‑armaturne šipke, ponovno donošenje), podredno, zahtjeva za poništenje članka 2. navedene odluke i, podredno gornjem, zahtjeva za smanjenje iznosa novčane kazne koja je izrečena tužitelju kao i, u predmetu T‑55/10, povodom zahtjeva za poništenje Odluke Komisije C (2009) 9912 final od 8. prosinca 2009. o izmjeni odluke C (2009) 7492 final,

OPĆI SUD (osmo vijeće),

u sastavu: M. E. Martins Ribeiro (izvjestiteljica), u svojstvu predsjednice vijeća, A. Popescu i G. Berardis, suci,

tajnik: T. Weiler, administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 29. siječnja 2013.,

donosi sljedeću

Presudu

 Pravni okvir

1.     Odredbe Ugovora o EZUČ-u

1        Članak 36. Ugovora o EZUČ-u predviđao je:

„Komisija, prije donošenja novčanih sankcija ili određivanja periodičnih penala koji su predviđeni ovim ugovorom, mora omogućiti zainteresiranoj osobi da podnese svoja očitovanja.

Novčane sankcije ili periodični penali koji su izrečeni na temelju odredaba ovog ugovora mogu se osporavati tužbom neograničene nadležnosti.

Tužitelji se u potporu svojoj tužbi, pod uvjetima predviđenima u prvom stavku članka 33. ovog ugovora, mogu pozvati na nezakonitost odluka i preporuka čije im se kršenje stavlja na teret.“ [neslužbeni prijevod]

2        Članak 47. Ugovora o EZUČ-u glasio je:

„Komisija može prikupljati podatke potrebne za ostvarenje zadaća koje su mu povjerene. Ono može provesti potrebne provjere.

Komisija ne smije otkriti podatke koji su zbog svoje naravi obuhvaćeni poslovnom tajnom, osobito informacije o poduzetnicima koje se odnose na njihove trgovačke odnose ili na elemente formiranja njihovih cijena. Poštujući navedeno ograničenje, ono mora objaviti podatke koji bi mogli biti korisni vladama ili drugim zainteresiranim osobama.

Komisija može poduzetnicima koji ne ispunjavaju svoje obveze koje im je to tijelo naložilo na temelju odluka donesenih primjenom odredaba ovog članka ili koji svjesno daju lažne podatke izreći novčane kazne u najvećem iznosu od 1 % godišnjih prihoda ili periodične penale u najvećem iznosu od 5 % prosječnog dnevnog prihoda za svaki dan kašnjenja.

Za svaku povredu poslovne tajne koju počini Komisija zbog koje je poduzetniku nastala šteta može se tražiti naknada štete pred Sudom, pod uvjetima predviđenima u članku 40.“ [neslužbeni prijevod]

3        Članak 65. Ugovora o EZUČ-u propisivao je:

„1. Zabranjeni su svi sporazumi među poduzetnicima, sve odluke udruženja poduzetnika i svako usklađeno djelovanje koji bi mogli, izravno ili neizravno, utjecati na zajedničko tržište sprječavanjem, ograničivanjem ili narušavanjem tržišnog natjecanja, a osobito oni kojima se:

(a)      određuje ili utvrđuje cijena;

(b)      ograničuje ili nadzire proizvodnja, tehnički razvoj ili ulaganja;

(c)      provodi podjela tržišta, proizvoda, klijenata ili izvora nabave.

[…]

4. Svi sporazumi ili odluke zabranjeni na temelju stavka 1. ovog članka ništavi su i na njih se ne može pozvati ni pred kojim sudom država članica.

Komisija isključivo je nadležno, osim u slučaju pokretanja postupka pred Sudom, za donošenje odluke o tome jesu li navedeni sporazumi ili odluke u skladu s odredbama ovog članka.

5. Komisija može poduzetnicima koji su zaključili ništav sporazum, koji primjenjuju ili bi mogli primijeniti, putem arbitraže, opoziva, bojkota ili na drugi način, ništav sporazum ili odluku ili sporazum za koji je dozvola odbijena ili opozvana, ili za koji postoji dozvola koja je dobivena na temelju lažnih ili nepotpunih podataka, ili kad se koristi u suprotnosti s odredbom iz stavka 1., izreći novčane kazne ili periodične penale do najviše dvostrukog iznosa prihoda ostvarenog na proizvodu koji je predmet sporazuma, odluke ili usklađenog djelovanja koje je u suprotnosti s ovim člankom, s time da može, ako je cilj ograničavanje proizvodnje, tehničkog razvoja ili ulaganja, povisiti tako utvrđen iznos za najviše 10 % godišnjih prihoda predmetnog poduzetnika, ako je riječ o novčanoj kazni, i za 20 % dnevnog prihoda, ako je riječ o periodičnim penalima.“ [neslužbeni prijevod]

4        Sukladno svojem članku 97., Ugovor o EZUČ-u prestao je važiti 23. srpnja 2002.

2.     Odredbe Ugovora o EZ‑u

5        Članak 304. stavak 1. Ugovora o EZ‑u propisivao je:

„Odredbe ovog ugovora ne utječu na odredbe Ugovora o osnivanju Europske zajednice za ugljen i čelik, osobito u odnosu na prava i obveze država članica, ovlasti institucija te zajednice i pravila određena tim ugovorom radi funkcioniranja zajedničkog tržišta za ugljen i čelik.“ [neslužbeni prijevod]

3.     Uredba br. 1/2003

6        Sukladno odredbi članka 4. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima 81. [Ugovora o EZ‑u] i 82. Ugovora o EZ‑u (SL 2003, L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.), za „potrebe primjene članaka 81. [Ugovora o EZ‑u] i 82. [Ugovora o EZ‑u], Komisija ima ovlasti utvrđene na temelju ove Uredbe“.

7        Članak 7. Uredbe br. 1/2003, naslovljen „Utvrđivanje i otklanjanje povrede odredaba Ugovora“, predviđa:

„1. Kada Komisija, postupajući po pritužbi ili po službenoj dužnosti, utvrdi da postoji povreda članka 81. [Ugovora o EZ‑u] ili članka 82. [Ugovora o EZ‑u], može odlukom zahtijevati od poduzetnika i udruženja poduzetnika da takvu povredu otklone. [...] U slučaju postojanja opravdanog interesa, Komisija može utvrditi i povredu propisa koja se dogodila u prošlosti.

[...]“

8        Članak 23. stavak 2. Uredbe br. 1/2003 propisuje:

„Komisija može poduzetnicima i udruženjima poduzetnika odlukom propisati novčane kazne ako bilo namjerno ili nepažnjom:

(a)       krše odredbe članka 81. [Ugovora o EZ‑u] ili članka 82. [Ugovora o EZ‑u] [...]“

 4. Obavijest Komisije o nekim aspektima postupanja s predmetima tržišnog natjecanja koji proizlaze iz prestanka važenja Ugovora o EZUČ-u

9        Dana 18. lipnja 2002. Komisija Europskih zajednica donijela je Obavijest o nekim aspektima postupanja s predmetima tržišnog natjecanja koji proizlaze iz prestanka važenja Ugovora o EZUČ-u (SL C 52, str. 5., u daljnjem tekstu: Obavijest od 18. lipnja 2002.).

10      U točki 2. Obavijesti od 18. lipnja 2002. određeno je da je njezin cilj:

„[…]

–        sažeti, u interesu gospodarskih subjekata i država članica jer se na njih primjenjuju Ugovor o EZUČ-u i njegovo sekundarno pravo, najvažnije izmjene materijalnog i postupovnog prava koje proizlaze iz prelaska na sustav Ugovora o EZ‑u […],

–        objasniti kako Komisija namjerava rješavati posebna pitanja koja se postavljaju zbog prelaska sa sustava UEZUČ-a na sustav UEZ‑a u području zabranjenih sporazuma i zloporabe vladajućeg položaja […], nadzora nad koncentracijama […] i nadzora nad državnim potporama.“ [neslužbeni prijevod]

11      Točka 31. Obavijesti od 18. lipnja 2002., koja se nalazi u pododjeljku o posebnim problemima koji su nastali zbog prelaska sa sustava Ugovora o EZUČ-u na sustav Ugovora o EZ‑u, propisuje kako slijedi:

„Ako prilikom primjene pravila Zajednice o tržišnom natjecanju na sporazume Komisija utvrdi povredu u području na koje se primjenjuje Ugovor o EZUČ-u, primjenjuje se ono materijalno pravo, bez obzira na datum primjene, koje je bilo na snazi u vrijeme kada se događaj koji predstavlja povredu dogodio. U svakom slučaju, u odnosu na postupak, pravo koje se primjenjuje nakon prestanka važenja Ugovora o EZUČ-a bit će pravo EZ‑a […]“ [neslužbeni prijevod]

 Predmet spora

12      Predmet je ovog postupka, s jedne strane, zahtjev za utvrđenje nepostojanja ili poništenje Odluke Komisije C (2009) 7492 final od 30. rujna 2009. o primjeni članka 65. Ugovora o EZUČ-u (predmet COMP/37.956 – Betonsko‑armaturne šipke, ponovno donošenje) (u daljnjem tekstu: prva odluka), podredno, zahtjev za poništenje članka 2. navedene odluke te, podredno gornjem, zahtjev za smanjenje iznosa novčane kazne koja je izrečena tužitelju SP SpA (predmet T‑472/09) i, s druge strane, zahtjev za poništenje Odluke Komisije C (2009) 9912 final od 8. prosinca 2009. o izmjeni prve odluke (u daljnjem tekstu: odluka o izmjeni) (predmet T‑55/10).

13      U pobijanoj odluci Komisija je zaključila da su sljedeća društva povrijedila članak 65. Ugovora o EZUČ-u:

–        Alfa Acciai SpA (u daljnjem tekstu: Alfa);

–        Feralpi Holding SpA (u daljnjem tekstu: Feralpi);

–        Ferriere Nord SpA;

–        IRO Industrie Riunite Odolesi SpA (u daljnjem tekstu: IRO);

–        Leali SpA i Acciaierie e Ferriere Leali Luigi SpA u likvidaciji (u daljnjem tekstu: AFLL) (ta se dva društva u daljnjem tekstu navode zajedno kao: Leali‑AFLL);

–        Lucchini SpA i tužitelj (ta se dva društva u daljnjem tekstu navode zajedno kao: Lucchini‑SP);

–        Riva Fire SpA (u daljnjem tekstu: Riva);

–        Valsabbia Investimenti SpA i Ferriera Valsabbia SpA (ta se dva društva u daljnjem tekstu navode zajedno kao: Valsabbia).

 Tužiteljevi navodi

14      Tužitelj je društvo u stečaju koje se u sudskom registru u Brescii (Italija) vodi kao neaktivno društvo čiji su vlasnici u omjeru od 83,333 % fizičke i pravne osobe koje pripadaju obitelji Lucchini, dok je preostalih 16,667 % vlasništvo Lucchinija.

15      Siderpotenza SpA (u daljnjem tekstu: prva Siderpotenza) bila je u razdoblju od 1989. do 1991. društvo koje su zajednički kontrolirali, s jedne strane, Lucchini Siderurgica SpA i, s druge strane, bivše Acciaierie e Ferriere Leali Luigi. Lucchini Siderurgica preuzela je 5. ožujka 1991. prvu Siderpotenzu. Dana 10. listopada 1998. Lucchini Siderurgica uključena je u Lucchini, s učinkom od 1. prosinca 1998.

16      Ogranak „betonsko‑armaturne šipke“ Lucchini Siderurgice prepušten je 31. listopada 1997. Siderpotenzi, društvu osnovanom u srpnju 1997. (u daljnjem tekstu: nova Siderpotenza). Nova Siderpotenza prepustila je 30. svibnja 2002. svoje proizvodne jedinice betonsko‑armaturnih šipki Ferriere Nordu.

17      Dana 12. rujna 2002. nova Siderpotenza promijenila je tvrtku tako da glasi SP. Nad SP‑om je 28. svibnja 2009. otvoren stečajni postupak.

 Činjenična osnova spora

18      Od listopada do prosinca 2000. Komisija je, sukladno članku 47. Ugovora o EZUČ-u, obavila provjere kod talijanskih poduzetnika proizvođača betonsko‑armaturnih šipki i kod talijanskog udruženja poduzetnika proizvođača željeza i čelika. Također im je uputila zahtjeve za informacije, na temelju članka 47. Ugovora o EZUČ-u.

19      Dana 26. ožujka 2002. Komisija je pokrenula upravni postupak i donijela obavijest o utvrđenim činjenicama na temelju članka 36. Ugovora o EZUČ-u (u daljnjem tekstu: obavijest o utvrđenim činjenicama). Tužitelj je dostavio svoja pisana očitovanja na obavijest o utvrđenim činjenicama. Rasprava je održana 13. lipnja 2002.

20      Dana 12. kolovoza 2002. Komisija je donijela obavijest o dodatno utvrđenim činjenicama (u daljnjem tekstu: obavijest o dodatno utvrđenim činjenicama), koja je dostavljena istim adresatima kao i obavijest o utvrđenim činjenicama. U obavijesti o dodatno utvrđenim činjenicama, koja se temelji na članku 19. stavku 1. Uredbe Vijeća br. 17 od 6. veljače 1962., Prve uredbe o provedbi članaka [81. Ugovora o EZ‑u] i [82. Ugovora o EZ‑u] (SL 1962, 13, str. 204.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 3.), Komisija je obrazložila svoje stajalište u odnosu na vođenje postupka nakon prestanka važenja Ugovora o EZUČ-u. Poduzetnicima na koje se to odnosi dan je rok za podnošenje očitovanja i 30. rujna 2002. provedeno je drugo saslušanje u prisutnosti predstavnika država članica.

21      Na kraju postupka Komisija je donijela Odluku C (2002) 5087 final od 17. prosinca 2002. o postupku primjene članka 65. Ugovora o EZUČ-u (COMP/37.956 – Betonsko‑armaturne šipke) (u daljnjem tekstu: odluka iz 2002.), kojom je utvrdila da su poduzetnici adresati odluke stvorili jedinstven, složen i kontinuiran zabranjeni sporazum na talijanskom tržištu betonsko‑armaturnog željeza u šipkama ili rolama koji je imao za cilj ili učinak utvrđivanje cijena i koji je također ograničavao ili organizirano nadzirao proizvodnju ili prodaju suprotno članku 65. stavku 1. Ugovora o EZUČ-u. Komisija je u toj odluci naložila Lucchiniju i tužitelju da solidarno isplate novčanu kaznu u iznosu od 16,14 milijuna eura.

22      Dana 30. siječnja 2003. tužitelj je podnio Općem sudu tužbu protiv odluke iz 2002. Presudom od 25. listopada 2007., SP i dr./Komisija (T‑27/03, T‑46/03, T‑58/03, T‑79/03, T‑80/03, T‑97/03 i T‑98/03, Zb., str. II‑4331.) Opći je sud poništio odluku iz 2002. Opći je sud istaknuo da je, s obzirom na činjenicu da se u odluci iz 2002. nije upućivalo na članak 3. i na članak 15. stavak 2. Uredbe br. 17, ta odluka utemeljena isključivo na članku 65. stavcima 4. i 5. Ugovora o EZUČ-u (već navedena presuda SP i dr./Komisija, t. 101.). S obzirom na to da su odredbe prestale važiti 23. srpnja 2002., Komisija više nije mogla temeljiti svoju nadležnost na tim odredbama, koje su prestale važiti u trenutku donošenja odluke iz 2002., za utvrđenje povrede članka 65. stavka 1. Ugovora o EZUČ-u i za izricanje novčane kazne poduzetnicima koji su sudjelovali u navedenoj povredi (već navedena presuda SP i dr./Komisija, t. 120.).

23      Dopisom od 30. lipnja 2008. Komisija je obavijestila tužitelja i druge poduzetnike kojih se to tiče o svojoj namjeri da ponovno donese odluku tako da izmijeni pravnu osnovu koju je bila izabrala za svoju odluku iz 2002. Također je navela da će se, imajući u vidu ograničen doseg presude SP i dr./Komisija, točka 22. supra, ponovno donesena odluka temeljiti na dokazima koji su izloženi u obavijesti o utvrđenim činjenicama i obavijesti o dodatno utvrđenim činjenicama. Predmetnim poduzetnicima dan je rok za podnošenje očitovanja.

24      Telefaksom od 11. rujna 2008. Komisija je zatražila od tužitelja podatke o njegovoj dioničarskoj strukturi od kolovoza 2002. i o ukupnom ostvarenom prometu u 2007. te mu je dostavila primjerak gore navedenog dopisa od 30. lipnja 2008. koji je bila dostavila na adresu koja se nije koristila. Tužitelj je odgovorio na zahtjev za pružanje informacija dopisom od 17. rujna 2008.

 Prva odluka

25      Komisija je 30. rujna 2009. donijela prvu odluku, koju je tužitelju dostavila dopisom od 1. listopada 2009.

26      U prvoj odluci Komisija je utvrdila da je izvorište ograničenja tržišnog natjecanja koje je u njoj opisano zabranjeni sporazum među talijanskim proizvođačima betonsko‑armaturnih šipki te među potonjima i njihovim udruženjima koji je postojao u razdoblju između 1989. i 2000. i koja su imala za cilj ili učinak određivanje ili utvrđivanje cijene i ograničenje ili nadzor proizvodnje ili prodaje putem razmjene znatnog broja podataka koji se odnose na tržište betonsko‑armaturnih šipki u Italiji.

27      U odnosu na pravnu ocjenu ponašanja o kojima se raspravlja u konkretnom slučaju, kao prvo, Komisija je, u uvodnim izjavama 353. do 369. prve odluke, naglasila da Uredbu br. 1/2003 treba tumačiti tako da joj, nakon 23. srpnja 2002., omogućuje utvrđivanje i sankcioniranje zabranjenih sporazuma u sektoru koji ulazi u područje primjene Ugovora o EZUČ-u ratione materiae i ratione temporis. U uvodnoj izjavi 370. prve odluke navela je da je istu donijela na temelju postupovnih pravila Ugovora o EZ‑u i Uredbe br. 1/2003. U uvodnim izjavama 371. do 376. prve odluke Komisija je osim toga ponovila da su načela koja se odnose na slijed pravila u vremenu mogla dovesti do primjene materijalnih odredaba koje više nisu bile na snazi u vrijeme kada je institucija Europske unije donijela akt, uz iznimku primjene općeg načela lex mitior, na temelju kojeg osoba ne može biti sankcionirana za djelo koje ne predstavlja kazneno djelo u smislu zakonodavstva koje je kasnije stupilo na snagu. Zaključila je da UFEU nije in concreto bio povoljniji od Ugovora o EZUČ-u i da se zbog toga nije moglo osnovano pozivati na načelo lex mitior kako bi se osporila primjena Ugovora o EZUČ-u na ponašanja o kojima se raspravlja u konkretnom slučaju.

28      Kao drugo, u odnosu na članak 65. stavak 1. Ugovora o EZUČ-u, Komisija je, u prvom redu, istaknula da je cilj zabranjenog sporazuma bio utvrđivanje cijene, čime se također odlučilo o ograničenju ili nadzoru proizvodnje ili prodaje. Prema Komisiji, zabranjeni je sporazum, što se tiče utvrđivanja cijene, bio u osnovi usmjeren na sporazume ili usklađeno djelovanje koji se odnose na osnovne cijene iz razdoblja od 15. travnja 1992. do 4. srpnja 2000. (i, sve do 1995., na sporazum ili usklađeno djelovanje koji se odnose na rokove plaćanja) i sporazum ili usklađeno djelovanje koji se odnose na „ekstradimenzije“ u razdoblju od 6. prosinca 1989. do 1. lipnja 2000.

29      Kad je riječ o tome kakav su utjecaj imala usklađena djelovanja na tržište, Komisija je, u drugom redu, navela da, s obzirom na to da se radilo o zabranjenom sporazumu čiji je cilj bio sprječavanje, ograničavanje ili narušavanje redovnog tijeka tržišnog natjecanja, nije bilo potrebno provjeriti je li imao utjecaj na tržištu. Ona je, međutim, procijenila da je zabranjeni sporazum imao stvarne učinke na tržištu. Komisija je nadasve zaključila da je zabranjeni sporazum utjecao na prodajnu cijenu koju su utvrđivali proizvođači betonsko‑armaturnih šipki u Italiji, iako mjere koje su donesene u okviru zabranjenog sporazuma nisu uvijek odmah davale rezultate koje su očekivali u njega uključeni poduzetnici. Osim toga, prema Komisiji, postojali su slučajevi s različitim učincima. Predmetni poduzetnici činili su oko 21 % talijanskog tržišta betonsko‑armaturnih šipki u 1989., 60 % u 1995. i oko 83 % u 2000., što upućuje na povećanje učinka usklađenih povećanja cijena na tržištu. Komisija je na kraju naglasila da je činjenica da su prijedlozi dani u tom području od 1989. dostavljani svim proizvođačima betonsko‑armaturnih šipki također povećala učinak u prvim godinama zabranjenog sporazuma.

30      Kao treće, Komisija je identificirala adresate prve odluke. U odnosu na tužitelja Komisija je navela, u uvodnim izjavama 538. do 544. prve odluke, da je za povredu odlučila optužiti Lucchini i tužitelja jer su potonji činili poduzetnika kojega se može optužiti ne samo za njegova vlastita djelovanja već također i za ona Lucchini Siderurgice i prve Siderpotenze.

31      U odnosu na postojanje gospodarske povezanosti između Lucchinija i tužitelja, Komisija je odluku utemeljila na činjenici da je obitelj Lucchini tijekom cijelog trajanja povrede neposredno ili posredno kontrolirala kako Lucchini tako i tužitelja. Također, Lucchini je kontrolirao upravljanje tužiteljevom proizvodnom politikom i trgovačkom politikom u odnosu na sektor betonsko‑armaturnih šipki, što je, prema Komisiji, ostavilo konkretne, detaljne i dokumentirane dokazne elemente kao i elemente o usklađenosti organizacijske strukture Lucchinija i tužitelja, osobito s obzirom na činjenicu da su određene osobe obavljale važne funkcije poslovnog upravljanja, katkad usporedno, u okviru tih društava.

32      U odnosu na optužbu protiv Lucchinija i tužitelja za navodna protutržišna ponašanja prve Siderpotenze i Lucchini Siderurgice, koje više pravno ne postoje, Komisija je, kao prvo, navela da je Lucchini Siderurgica postala pravni sljednik prve Siderpotenze nakon spajanja 5. ožujka 1991. te da je Lucchini na isti način postao pravni sljednik Lucchini Siderurgice nakon spajanja 1. prosinca 1998. Kao drugo, sveukupni materijalni i ljudski kapital koji je pripadao prvoj Siderpotenzi iskorištavala je Lucchini Siderurgica počevši od spajanja prve Siderpotenze s potonjim društvom 5. ožujka 1991. Kao treće, materijalni i ljudski kapital koji je bio vezan uz pogon u Potenzi (Italija) i kojim je upravljala Lucchini Siderurgica prenesen je, unutar iste grupe, na tužitelja. Kao četvrto, Lucchini Siderurgica, a kasnije i Lucchini, bitno su utjecali na tužiteljevo poslovanje sve do 1. lipnja 2002., odnosno do dana prijenosa pogona društva koji je proizvodio betonsko‑armaturne šipke na Ferriere Nord.

33      Komisija je stoga zaključila: a) da je postojalo pravno sljedništvo između prve Siderpotenze i Lucchini Siderurgice; b) da se ekonomska aktivnost dvaju društava i nove Siderpotenze (danas tužitelj) nastavila kroz pogon u Potenzi; c) da je postojala odgovornost, koja je proizlazila iz bitnog utjecaja Lucchini Siderurgice i Lucchinija na poslovanje nove Siderpotenze; i d) da je postojalo pravno sljedništvo između Lucchini Siderurgice i tužitelja. Komisija je ocijenila da iz toga proizlazi zaključak da su svi subjekti tvorili jednog te istog poduzetnika koji se podudarao s onim što su ga osnovali Lucchini i tužitelj.

34      Kao četvrto, Komisija je ocijenila da članak 65. stavak 2. Ugovora o EZUČ-u i članak 81. stavak 3. UEZ‑a nisu primjenjivi na konkretan slučaj. Ona je također istaknula da pravila koja se odnose na zastaru iz članka 25. Uredbe br. 1/2003 ne sprječavaju donošenje prve odluke.

35      Kao peto, u odnosu na izračun iznosa novčane kazne koja je izrečena u konkretnom slučaju, Komisija je navela da je, sukladno članku 23. stavku 2. Uredbe br. 1/2003, mogla izreći novčane kazne društvima koja su povrijedila pravila tržišnog natjecanja. Budući da je gornja granica novčanih kazni predviđena u članku 23. stavku 2. Uredbe br. 1/2003 različita od one koja je bila određena u članku 65. stavku 5. Ugovora o EZUČ-u, Komisija je navela da će primijeniti najnižu gornju granicu, sukladno načelu lex mitior. Također je navela da je, o čemu je već obavijestila predmetna društva dopisom od 30. lipnja 2008., imala namjeru u konkretnom slučaju primijeniti Smjernice o metodi za utvrđivanje novčanih kazni koje se propisuju u skladu s člankom 15. stavkom 2. Uredbe br. 17 i člankom 65. stavkom 5. [Ugovora o EZUČ‑u] (SL 1998, C 9, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 6., u daljnjem tekstu: Smjernice iz 1998.). Dodala je da je u konkretnom slučaju vodila računa o tome da je već tijekom donošenja odluke iz 2002. odlučila o iznosu novčane kazne koju je namjeravala izreći društvima.

36      Kao prvo, Komisija je ocijenila da zabranjeni sporazum čiji je cilj utvrđivanje cijena, koji se ima postići na različite načine, i to ograničenjem ili nadzorom proizvodnje ili prodaje, predstavlja tešku povredu prava tržišnog natjecanja Unije. Komisija je odbila argumentaciju predmetnih društava prema kojoj bi težina povrede bila manja s obzirom na konkretne ograničavajuće učinke na tržištu i ekonomsko okruženje u kojima su nastala. Prema Komisiji, ne dovodeći u pitanje ocjenu da je riječ o teškoj povredi, ona je prilikom utvrđenja visine osnovice novčane kazne vodila računa o posebnostima ovog predmeta, konkretno o tome kakav je utjecaj imala povreda na nacionalno tržište koje je u to vrijeme bilo podvrgnuto posebnim propisima Ugovora o EZUČ-u i na kojemu su društva adresati prve odluke u prvo vrijeme povrede imala ograničene udjele.

37      Kao drugo, Komisija je razmotrila veličinu svakog društva i razvrstala ih prema njihovoj relativnoj važnosti na predmetnom tržištu. Budući da je smatrala da relativni tržišni udjeli koje su adresati prve odluke dostigli tijekom zadnje godine u kojoj je ostvarena povreda (1999.) nisu pokazatelj stvarne prisutnosti potonjih na predmetnom tržištu tijekom razmatranog razdoblja, Komisija je na temelju srednjih tržišnih udjela u razdoblju 1990.‑1999. identificirala tri skupine društava, i to, kao prvu, Feralpi i Valsabbia, u odnosu na koju je primijenila početni iznos novčane kazne od 5 milijuna eura, kao drugu, Lucchini‑SP, Alfa, Riva i Leali‑AFLL, u odnosu na koju je primijenila početni iznos novčane kazne od 3,5 milijuna eura, i, kao treću, IRO i Ferriere Nord, u odnosu na koju je primijenila početni iznos novčane kazne od 1,75 milijuna eura.

38      Kako bi osigurala da novčana kazna ima dovoljno odvraćajući učinak, Komisija je povisila početni iznos novčane kazne u odnosu na Lucchini‑SP za 200 %, a onaj u odnosu na Rivu za 375 %.

39      Kao treće, Komisija je procijenila da je zabranjeni sporazum trajao od 6. prosinca 1989. do 4. srpnja 2000. U odnosu na tužiteljevo sudjelovanje u povredi, Komisija je utvrdila da se ono protezalo od 6. prosinca 1989. do 27. lipnja 2000. Međutim, naglasila je da od 9. lipnja 1998. do 30. studenoga 1998. Lucchini‑SP nije sudjelovao u provedbi zabranjenog sporazuma koji se odnosio na ograničenje ili nadzor proizvodnje ili prodaje.

40      Za povredu koja je za sva društva, uz iznimku Ferriere Norda, trajala više od deset godina i šest mjeseci početni iznos novčane kazne bio je za sva društva povišen za 105 %, uz iznimku Ferriere Norda, čiji je početni iznos povećan za 70 %. Osnovni iznos novčane kazne određen je kako slijedi:

–        Feralpi: 10,25 milijuna eura,

–        Valsabbia: 10,25 milijuna eura,

–        Lucchini‑SP: 14,35 milijuna eura,

–        Alfa: 7,175 milijuna eura,

–        Riva: 26,9 milijuna eura,

–        Leali‑AFLL: 7,175 milijuna eura,

–        IRO: 3,58 milijuna eura,

–        Ferriere Nord: 2,97 milijuna eura (uvodne izjave 607. i 608. prve odluke).

41      Kao četvrto, u odnosu na otežavajuće okolnosti, Komisija je utvrdila da je Ferriere Nord već prije bio adresat jedne njezine odluke, koja je donesena 2. kolovoza 1989. zbog sudjelovanja u zabranjenom sporazumu koji se odnosio na utvrđivanje cijene i ograničenje prodaje u sektoru zavarenih žičanih mreža, pa je osnovni iznos njegove novčane kazne povisila za 50 %. Komisija nije našla nijednu olakotnu okolnost.

42      Kao peto, u odnosu na utvrđenje najvećeg dopuštenog iznosa novčane kazne sukladno članku 23. stavku 2. Uredbe br. 1/2003, Komisija je procijenila da iznos novčane kazne koja je izrečena predmetnim poduzetnicima ne prelazi najveći dopušteni iznos od 10 % prihoda ostvarenog na proizvodu, koji je predmet Ugovora o EZUČ-u na području Unije u 2007. Posebno u odnosu na tužitelja, Komisija je naglasila da to što je trenutačno neaktivan ne sprječava da mu se izrekne novčana kazna, s obzirom na to da ga se mora smatrati solidarno odgovornim zajedno s Lucchinijem jer su tvorili jednog te istog poduzetnika.

43      Kao šesto, u odnosu na primjenu Obavijesti o oslobađanju od kazni ili smanjenju njihova iznosa u predmetima koji se odnose na zabranjene sporazume (SL 1996, C 207, str. 4., u daljnjem tekstu: Obavijest o suradnji iz 1996.), Komisija je navela da joj je Ferriere Nord dostavio korisne podatke koji su joj omogućili bolje razumijevanje funkcioniranja zabranjenog sporazuma prije dostave obavijesti o utvrđenim činjenicama pa mu je zbog toga novčana kazna smanjena za 20 %. Komisija je ocijenila da druga društva nisu udovoljila uvjetima iz navedene obavijesti.

44      Izreka pobijane odluke glasi:

„Članak 1.

Sljedeća društva prekršila su članak 65. stavak 1. [Ugovora o EZUČ-u] tako što su tijekom navedenog razdoblja sudjelovala u stalnom sporazumu i/ili usklađenom djelovanju koje se odnosi na betonsko‑armaturno željezo u šipkama ili rolama, čiji je cilj i/ili učinak bio utvrđivanje cijena i ograničenje i/ili nadzor proizvodnje ili prodaje na zajedničkom tržištu:

–        [Leali‑AFLL], od 6. prosinca 1989. do 27. lipnja 2000.,

–        [Alfa], od 6. prosinca 1989. do 4. srpnja 2000.,

–        [Valsabbia Investimenti i Ferriera Valsabbia], od 6. prosinca 1989. do 27. lipnja 2000.,

–        [Feralpi], od 6. prosinca 1989. do 27. lipnja 2000.,

–        [IRO], od 6. prosinca 1989. do 27. lipnja 2000.,

–        [Lucchini‑SP], od 6. prosinca 1989. do 27. lipnja 2000.,

–        [Riva], od 6. prosinca 1989. do 27. lipnja 2000.,

–        [Ferriere Nord], od 1. travnja 1993. do 4. srpnja 2000.

Članak 2.

Sljedeće novčane kazne izriču se za povrede iz članka 1.:

[Alfa]: 7,175 milijuna eura,

[Feralpi]: 10,25 milijuna eura,

[Ferriere Nord]: 3,57 milijuna eura,

[IRO]: 3,58 milijuna eura,

[Leali i AFLL] solidarno: 6,093 milijuna eura,

[Leali]: 1,082 milijuna eura,

[Lucchini i SP] solidarno: 14,35 milijuna eura,

[Riva]: 26,9 milijuna eura,

[Valsabbia Investimenti i Ferriera Valsabbia] solidarno: 10,25 milijuna eura.

[…]“

 Razvoj događaja nakon dostave prve odluke

45      Dopisima upućenima između 20. i 23. studenoga 2009. osam od jedanaest društava adresata prve odluke, i to Riva, Feralpi, Ferriere Nord, Lucchini, Alfa, Ferriera Valsabbia, Valsabbia Investimenti i IRO, upozorilo je Komisiju da prilog prvoj odluci, kako je bio dostavljen adresatima, nije sadržavao tablice o kretanjima cijena.

46      Dana 24. studenoga 2009. Komisijine službe obavijestile su sve adresate prve odluke da će učiniti sve što je potrebno da im se dostavi odluka koja će sadržavati navedene tablice. Također su navele da će rokovi koji se primjenjuju na plaćanje novčane kazne i na eventualno korištenje pravnim sredstvima početi teći od dana dostave „potpune odluke“.

 Odluka o izmjeni

47      Dana 8. prosinca 2009. Komisija je donijela odluku o izmjeni koja je u prilogu sadržavala tablice koje su nedostajale te je u osam bilježaka na dnu stranice ispravila redne brojeve u navedenim tablicama na koje se upućivalo. Odluka o izmjeni dostavljena je tužitelju 9. prosinca 2009.

48      Izreka odluke o izmjeni odnosila se na bilješke na dnu stranice za 102., 127., 198., 264., 312., 362., 405. i 448. stranicu iz prve odluke. Tablice sadržane u prilogu odluci o izmjeni dodane su kao prilog prvoj odluci.

 Postupak i tužbeni zahtjevi stranaka

49      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 19. veljače 2010. tužitelj je pokrenuo postupak u predmetu T‑472/09.

50      U predmetu T‑472/09 tužitelj zahtijeva od Općeg suda da:

–        kao glavni zahtjev: proglasi nepostojećom ili ništavom prvu odluku i, u svakom slučaju, poništi prvu odluku zbog nezakonitosti i povrede postupka, a sve zbog toga što je nepotpuna;

–        kao glavni zahtjev o meritumu: proglasi nepostojećom i ništavom prvu odluku i, u svakom slučaju, poništi prvu odluku u dijelu koji se odnosi na sankciju zbog toga što je nezakonita, zbog nenadležnosti i zloporabe ovlasti;

–        podredno o meritumu: poništi prvu odluku zbog nedostatka obrazloženja i iskrivljavanja činjenica, zbog pogreški koje se tiču prava, zbog toga što činjenice nisu pravilno ili nisu uopće utvrđene, zbog povrede načela nepristranosti upravnog tijela u poduzimanju progona i povrede prava na obranu;

–        podredno gornjem o meritumu: smanji sankciju koja mu je izrečena tako da se, s jedne strane, ukloni primjena a) odvraćajućeg povećanja od 200 %, b) povećanja od 105 % zbog trajanja te, s druge strane, c) proporcionalno smanji visinu osnovice zbog zastare, beznačajnosti povrede, beznačajnog doprinosa tužitelja kod sudjelovanja u zabranjenom sporazumu i radnjama koje mu se izričito ne stavljaju na teret;

–        kao mjeru upravljanja postupkom ili izvođenja dokaza: naloži, primjenom članaka 64. i 65. Poslovnika Općeg suda, Komisiji da dostavi dokazne elemente o suradnji Ferriere Norda koji se odnose na tužitelja te da sasluša zakonskog zastupnika tog društva o okolnostima izloženima u točki 176. tužbe;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

51      U predmetu T‑472/09 Komisija zahtijeva od Općeg suda:

–        odbije tužbu u cijelosti;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

52      Dopisom od 8. siječnja 2010. Komisija je zatražila od Općeg suda da, kao mjeru upravljanja postupkom, izda nalog kojim se tužitelj poziva da razmotri je li svrhovito da nadopuni i izmijeni svoj zahtjev s obzirom na odluku o izmjeni koja mu je dostavljena nakon podnošenja tužbe u predmetu T‑472/09. Tužitelj se usprotivio tom zahtjevu. Opći je sud odbio Komisijin zahtjev.

53      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 10. veljače 2010. tužitelj je pokrenuo postupak u predmetu T‑55/10.

54      U predmetu T‑55/10 tužitelj zahtijeva od Općeg suda da:

–        kao glavni zahtjev: poništi odluku o izmjeni, kao prvo, zbog nedostatka odgovarajuće pravne osnove, kao drugo, jer Komisija nema ovlasti preinačiti prethodnu odluku kada je njezin tekst i sadržaj nepotpun odnosno kada je odluka zahvaćena očitom i bitnom povredom postupka te, kao treće, zbog povrede načela dobre uprave;

–        u slučaju da Komisija osporava činjenice iz točke I. tužbe, zatraži od iste dostavu zapisnika sa sastanaka od 30. rujna i 8. prosinca 2009. zajedno s njihovim prilozima;

–        naloži Komisiji snošenje svih troškova.

55      U predmetu T‑55/10 Komisija zahtijeva od Općeg suda da:

–        odbije tužbu u cijelosti;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

56      Na temelju izvještaja suca izvjestitelja Opći je sud (osmo vijeće) u ovim predmetima odlučio otvoriti usmeni postupak te je, u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih u članku 64. Poslovnika, u predmetu T‑472/09 zatražio od tužitelja dostavu dokumenta. Dokument je dostavljen u zatraženom roku.

57      Rješenjem od 14. prosinca 2012. predsjednik osmog vijeća, nakon što je prikupio očitovanja stranaka, odlučio je primjenom članka 50. Poslovnika spojiti predmete T‑472/09 i T‑55/10 radi provođenja jedinstvene rasprave.

58      Opći sud na raspravi 29. siječnja 2013. saslušao je izlaganja i odgovore stranaka na pitanja koja im je usmeno postavio.

 O pravu

59      Nakon što su stranke na raspravi navele da ne prigovaraju spajanju predmeta radi donošenja jedinstvene presude, Opći je sud odlučio spojiti te predmete u tu svrhu, sukladno članku 50. Poslovnika.

1.     Predmet T‑472/09

60      Uvodno valja navesti da tužba u predmetu T‑472/09 ima tri točke tužbenog zahtjeva, i to glavni zahtjev, zahtjev za utvrđenje nepostojanja ili poništenje prve odluke, podredno, zahtjev za poništenje prve odluke u dijelu koji se odnosi na novčanu kaznu koja je izrečena tužitelju i, podredno tomu, zahtjev za smanjenje novčane kazne koja je izrečena tužitelju.

61      U prilog osnovanosti svoje tužbe u predmetu T‑472/09 tužitelj ističe deset tužbenih razloga. Prvi se temelji na bitnoj povredi postupka. Drugi se temelji na nenadležnosti Komisije i na pogrešci koja se tiče prava glede pravne osnove povrede i sankcije. Treći se temelji na nedostatku obrazloženja i povredi članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 te na povredi načela jednakog postupanja. Četvrti se temelji na prekoračenju ovlasti i zloporabi postupka. Peti se temelji na povredi članka 65. Ugovora o EZUČ-u, nedostatku obrazloženja i iskrivljavanju činjenica. Šesti se temelji na povredi načela dobre uprave i nedostatku obrazloženja. Sedmi se temelji na pogrešnoj pravnoj ocjeni činjenica. Osmi se temelji na povredi tužiteljevih prava na obranu. Deveti se temelji na pogreškama koje se tiču prava i prekoračenju ovlasti prilikom primjene povećanja novčane kazne te na povredi načela proporcionalnosti. Konačno, deseti se temelji na zastari povrede.

62      Nakon što ga je Opći sud na raspravi pozvao da se očituje glede točnog dosega svoje argumentacije, tužitelj je pojasnio da je treći i deveti tužbeni razlog istaknut samo kako bi potkrijepio točke podrednog tužbenog zahtjeva, i to onu u kojoj se traži poništenje prve odluke u dijelu koji se odnosi na novčanu kaznu i onu u kojoj se podredno tomu traži smanjenje novčane kazne.

 O zahtjevu čiji je cilj ishoditi utvrđenje nepostojanja ili poništenje prve odluke

 O prvom tužbenom razlogu, koji se temelji na bitnoj povredi postupka

63      Ovim tužbenim razlogom tužitelj ističe više bitnih povreda postupka s obrazloženjem da je prva odluka nepotpuna zbog nedostatka tablica koje su joj trebale biti priložene.

64      Komisija je uvodno u svojem odgovoru na tužbu istaknula da tužitelj u tužbi nije dao nikakve argumente u potporu svojem zahtjevu za utvrđenje nepostojanja prve odluke. U odgovoru na repliku dodala je da „tužbeni razlog“ koji se temelji na nepostojanju prve odluke i koji je istaknut u replici nije istaknut u tužbi i mora se proglasiti nedopuštenim sukladno članku 48. stavku 2. Poslovnika.

65      Valja navesti da, prema članku 44. stavku 1. Poslovnika, tužba kojom se započinje postupak mora sadržavati sažeto izlaganje istaknutih tužbenih razloga. To izlaganje mora biti dovoljno jasno i precizno kako bi tuženiku omogućilo pripremanje obrane i Općem sudu da odluči o tužbi i u onom slučaju kada nema dodatnih podataka. U tužbi se stoga mora izričito navesti u čemu se sastoji tužbeni razlog na kojemu se ona temelji, s obzirom na to da isključivo apstraktno izlaganje ne udovoljava zahtjevima Poslovnika. Istovrsni zahtjevi traže se i kada je činjenica istaknuta u potporu tužbenom zahtjevu (presuda Općeg suda od 14. svibnja 1998., Mo och Domsjö/Komisija, T‑352/94, Zb., str. II‑1989., t. 333.). Također, Opći sud mora kao nedopuštenu odbiti točku tužbenog zahtjeva koja je sadržana u tužbi koja mu je dostavljena kada bitni činjenični i pravni elementi na kojima se ta točka tužbenog zahtjeva temelji nisu suvislo i razumljivo izloženi u tekstu same tužbe (presude Suda od 18. srpnja 2006., Rossi/OHIM, C‑214/05 P, Zb., str. I‑7057., t. 37. i od 15. travnja 2010., Gualtieri/Komisija, C‑485/08 P, Zb., str. I‑3009., t. 104.).

66      Osim toga, kada se dovedu u odnos odredbe članka 44. stavka 1. točke c) i članka 48. stavka 2. Poslovnika, proizlazi da tužba kojom je postupak pokrenut mora sadržavati navod o predmetu spora i sažeto izlaganje istaknutih tužbenih razloga te tijekom postupka nije dopušteno isticanje novih pravnih navoda osim ako se ti novi pravni navodi temelje na pravnim i činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka. Pravni navod koji predstavlja dopunu tužbenog razloga koji je, izravno ili implicitno, iznesen ranije u tužbi kojom je postupak pokrenut i koji je s njime usko vezan valja proglasiti dopuštenim (vidjeti presudu Općeg suda od 24. svibnja 2011., NLG/Komisija, T‑109/05 i T‑444/05, Zb., str. II‑2479., t. 149. i navedenu sudsku praksu).

67      U konkretnom slučaju valja navesti da, prema tužbenom zahtjevu sadržanom u tužbi, tužitelj od Općeg suda zahtijeva da utvrdi nepostojanje prve odluke i, u svakom slučaju, poništi navedenu odluku po osnovi nezakonitosti i povrede postupka zbog toga što je nepotpuna (vidjeti točku 50. ove presude). Međutim, u svojem podnesku tužitelj nije izrijekom istaknuo tužbene razloge u potporu zahtjevu za utvrđenje nepostojanja prve odluke.

68      U točkama 15. do 18. svoje tužbe, u okviru tužbenog razloga pod naslovom „Nepotpunost [prve odluke]. Bitna povreda postupka“, tužitelj navodi da prva odluka ne sadrži priloge iako Komisija na njih upućuje u više uvodnih izjava prve odluke kako bi potkrijepila činjenice koje su u njima navedene. Tužitelj, prije svega, navodi da mu prva odluka ne omogućuje razumijevanje koje su to točno činjenice zbog kojih je sankcioniran te da u odluci Komisijina optužba nije dovoljno potkrijepljena. Nadalje navodi da je razumno smatrati da je kolegij Komisijinih povjerenika odlučivao o nepotpunom prijedlogu odluke. Konačno, smatra da te povrede, „koje su nevjerojatno teške i izlaze iz okvira pravnih razmatranja“, opravdavaju poništenje prve odluke zbog bitne povrede postupka. U svoj replici naglašava „osnovanost [svojih] tužbenih razloga […] koji se odnose na nepostojanje i, podredno, nezakonitost [prve odluke]“.

69      Tužitelj je na raspravi u bitnome naveo da, s obzirom na to da mu je prva odluka dostavljena bez svojih priloga, u trenutku podnošenja tužbe u predmetu T‑472/09 nije imao saznanja o tome da je Komisija zapravo donijela odluku bez priloga i to je saznao tek u trenutku dostave odluke o izmjeni.

70      U konkretnom slučaju nema potrebe donijeti odluku o dopuštenosti argumentacije koja se temelji na nepostojanju prve odluke te valja navesti da ona nije osnovana.

71      Osim argumentacije koja je sažeto izložena u točki 67. ove presude, tužitelj smatra da Komisija ne može s uspjehom pokušati ispraviti povrede prve odluke upućujući, s jedne strane, na odluku o izmjeni i, s druge strane, na obavijest o utvrđenim činjenicama koja mu je navodno poslana prije osam godina, s obzirom na to da se zakonitost odluke ne može ocjenjivati prema drugoj prethodnoj ili naknadnoj mjeri.

72      Kad je riječ o tužiteljevu zahtjevu da Opći sud pobijanu odluku proglasi nepostojećom, treba napomenuti da iz sudske prakse Suda proizlazi da u odnosu na akte institucija Unije načelno vrijedi predmnijeva zakonitosti i da oni stoga proizvode pravne učinke čak i kada sadrže nepravilnosti, sve dok se ne ponište ili ne stave izvan snage (presude Suda od 15. lipnja 1994., Komisija/BASF i dr., C‑137/92 P, Zb., str. I‑2555., t. 48.; od 8. srpnja 1999., Hoechst/Komisija, C‑227/92 P, Zb., str. I‑4443., t. 69. i od 5. listopada 2004., Komisija/Grčka, C‑475/01, Zb., str. I‑8923., t. 18.).

73      Međutim, kao iznimka od tog načela, akti koji sadržavaju nepravilnost čija je ozbiljnost toliko očita da je pravni poredak Unije ne može prihvatiti imaju se smatrati kao da ne proizvode nikakav pravni učinak, pa ni privremeni, odnosno smatrati pravno nepostojećima. Cilj je te iznimke održati ravnotežu između dviju temeljnih potreba, koje su ponekad suprotne, i kojima pravni poredak mora udovoljiti, a to su pravna sigurnost i zakonitost (presuda Komisija/BASF i dr., točka 72. supra, t. 49. i presuda Hoechst/Komisija, točka 72. supra, t. 70.).

74      Ozbiljnost posljedica koje su vezane za utvrđenje nepostojanja akta institucije Unije zahtijeva da, zbog razloga pravne sigurnosti, to utvrđenje bude ograničeno na slučajeve koji su doista ekstremni (presuda Komisija/BASF i dr., točka 72. supra, t. 50. i presuda Hoechst/Komisija, točka 72. supra, t. 76.).

75      Valja utvrditi da se u konkretnom slučaju nepravilnosti na koje se poziva tužitelj ne doimaju tako ozbiljnima da bi se pobijana odluka morala smatrati pravno nepostojećom, i to zbog sljedećih razloga.

76      Kao prvo, tužitelj ističe da ne može iz prve odluke razabrati koje su to točno činjenice zbog kojih je sankcioniran te da u prvoj odluci Komisijina optužba nije dovoljno obrazložena, izrijekom upućujući u tom dijelu na uvodne izjave 496., 515., 516. i na bilješku na dnu 102. stranice prve odluke.

77      Na raspravi tužitelj je pojasnio se tim prigovorom prigovara isključivo neispunjenju Komisijine obveze davanja obrazloženja.

78      Valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, obrazloženje mora biti primjereno prirodi predmetnog akta i mora jasno i nedvosmisleno izraziti razmatranja institucije koja je donijela akt, i to tako da zainteresiranim strankama omogući da saznaju razloge na kojima se temelji donesena mjera, a nadležnom sudu da provede svoj nadzor. Potreba za obrazloženjem mora se ocijeniti s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, osobito na sadržaj akta, prirodu razloga na koje se poziva i interes adresata ili drugih osoba na koje se akt osobno i neposredno odnosi kako bi njime dobili sva objašnjenja. Nije potrebno da se u obrazloženju razmatraju svi relevantni činjenični i pravni elementi jer pitanje udovoljava li obrazloženje akta uvjetima iz članka 15. Ugovora o EZUČ-a valja sagledati ne samo u odnosu na njegov izričaj već također na njegov kontekst kao i na ukupnost pravnih pravila koja uređuju predmetno područje (vidjeti u tom smislu presude Općeg suda od 24. rujna 1996., NALOO/Komisija, T‑57/91, Zb., str. II‑1019., t. 298. i od 13. prosinca 2001., Krupp Thyssen Stainless i Acciai speciali Terni/Komisija, T‑45/98 i T‑47/98, Zb., str. II‑3757., t. 129.; vidjeti također po analogiji presude Suda od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, Zb., str. I‑1719., t. 63. i od 14. listopada 2010., Deutsche Telekom/Komisija, C‑280/08 P, Zb., str. I‑9555., t. 123. i navedenu sudsku praksu).

79      Osim toga, glede pojedinačnih odluka, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je cilj obrazlaganja odluke to da, osim da se omogući sudski nadzor, zainteresiranim osobama pruži dovoljnu uputu kako bi mogle zaključiti je li glede odluke počinjena povreda zbog koje se može osporavati njezina valjanost (vidjeti presudu Suda od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija, C‑521/09 P, Zb., str. I‑8947., t. 148. i navedenu sudsku praksu).

80      Stoga obrazloženje mora načelno zainteresiranoj osobi biti dostavljeno istodobno s odlukom koja za nju ima negativne posljedice (presuda Elf Aquitaine/Komisija, točka 79. supra, t. 149.).

81      Valja utvrditi da prva odluka nije sadržavala svoje priloge, među kojima i više tablica na koje je bilo upućeno u uvodnim izjavama 451. (tablica 13.), 513. (tablice 1. i 3.), 515. (tablice 1. do 3.), 516. (tablice 9., 11. do 14. i 16.) i 518. (tablice 11., 12. i 14.) kao i u bilješkama na dnu stranice 102. (tablice 15. do 17.), 127. (tablice 18. do 21.), 198. (tablice 22. i 23.), 264. (tablice 24. i 25.), 312. (tablica 26.), 362. (tablica 27.), 405. (tablica 28.), 448. (tablice 29. i 30.) i 563. (sve tablice priložene odluci) prve odluke. Što se toga tiče, Komisija ističe da se radilo o tablicama koje su izrađene radi lakšeg i bržeg pregleda promjena cijena navedenih u prvoj odluci, u kojima se samo shematski izložilo informacije i podatke koji su se nalazili u spisu.

82      Stoga valja provjeriti, bez obzira na nedostatak tablica u prilogu prvoj odluci koje su navedene u točki 81. ove presude, jesu li uvodne izjave te odluke, u čiju su potporu navedene tablice i spomenute, takve da iz njih jasno i nedvosmisleno proizlazi Komisijino rasuđivanje i da tužitelju omogućuju da se upozna s razlozima poduzete mjere.

83      Uvodno valja navesti, kao što je to učinila i Komisija, da su sve tablice koje su nedostajale bile priložene obavijesti o utvrđenim činjenicama i da je tužitelj imao saznanje o njihovu sadržaju, s obzirom na to da ih je dostavio u prilogu svojoj tužbi i da se na te tablice pozvao u njezinim točkama 83., 98., 100., 101. i 125.

84      Također valja naglasiti da u odluci o izmjeni Komisija nije izmijenila sva upućivanja na tablice koje su nedostajale u prvoj odluci, već samo ona koja su bila sadržana u bilješkama na dnu njezine 102., 127., 198., 264., 312., 362., 405. i 448. stranice.

85      U prvom redu, kad je riječ o tablicama 15. do 17. (navedenima u bilješci na dnu 102. stranice prve odluke), valja utvrditi da one sadrže, prema toj bilješci na dnu stranice, reprodukciju „podataka koji se odnose na promjene cijena ,ekstradimenzija’ koje su bile tipične za industriju betonsko‑armaturnog željeza u šipkama i rolama u Italiji od prosinca 1989. do lipnja 2000.“. Te je tablice Komisija navela u potporu prvoj rečenici uvodne izjave 126. prve odluke, koja glasi kako slijedi:

„Tijekom prvog sastanka o kojem Komisija ima saznanja (onoga od 6. prosinca 1989. u [Udruzi industrijskih proizvođača iz Brescie]) sudionici su jednoglasno odlučili da će povećati, počevši od ponedjeljka 11. prosinca 1989., cijene za ekstradimenzije koje su vezane za promjer betonsko‑armaturnog željeza u šipkama i rolama namijenjenima talijanskom tržištu (+10 ITL/kg za ,ekstradimenzije od 14 do 30 mm, +15 ITL/kg za one od 8 do 12 mm, +20 ITL/kg za one od 6 mm; općenito povećanje od 5 ITL/kg za materijal u rolama).“

86      Valja utvrditi da je Komisija u navedenoj uvodnoj izjavi izrijekom upozorila na povećanja cijene za ekstradimenzije koje su bile vezane za promjer betonsko‑armaturnih šipki o kojima je odlučeno na sastanku 6. prosinca 1989. kao i o datumu njihova stupanja na snagu. Osim toga, što se tiče naknadnih povećanja koja su, prema bilješci na dnu 102. stranice prve odluke, također preuzeta u tablicama (s obzirom na to da obuhvaćaju razdoblje između 1989. i 2000.), valja navesti da ona nisu bila predmet točke 4.1. prve odluke, na koju upućuje uvodna izjava 126. koja se odnosi na ponašanje poduzetnika između 1989. i 1992. U svakom slučaju, ta je argumentacija također spomenuta u uvodnim izjavama 126. do 128. i 133. (za godine 1989.‑1992.), 93. i 94. (za godine 1993.‑1994.), 149. do 151., 162. i 163. (za 1995.), 184. i 185. (za 1996.), 199., 200. i 213. (za 1997.), 269. (za 1999.) i 296. do 304. (za 2000.) kao i u uvodnim izjavama 439. i 515. prve odluke.

87      Kao drugo, u odnosu na tablice 18. do 21., koje su navedene u bilješci na dnu 127. stranice prve odluke, valja navesti da one sadrže, prema toj bilješci, „podatke koji se odnose na osnovne cijene prema cjeniku ili priopćenjima agentima za razdoblje od kraja 1989. do kraja 1992. koje je Komisija imala u posjedu“. Te tablice Komisija je navela u prilog uvodnoj izjavi 131. prve odluke, koja glasi kako slijedi:

„U odnosu na osnovne cijene betonsko‑armaturnih šipki koje su vrijedile tijekom razdoblja primjene gore navedenog sporazuma, primijetili smo da su IRO i (bivša) Ferriera Valsabbia SpA primjenjivali, počevši od 16. travnja 1992., cijenu od 210 ITL/kg i, počevši od 1./6. svibnja 1992., cijenu od 225 ITL/kg. Počevši od 1./8. lipnja 1992. IRO, (bivša) Ferriera Valsabbia SpA, Acciaieria di Darfo SpA i Acciaierie e Ferriere Leali Luigi SpA primjenjivali su cijenu od 235 ITL/kg.“

88      Stoga treba utvrditi da je Komisija, pozivajući se na pet stranica upravnog spisa koje su spomenute u bilješci na dnu 126. stranice prve odluke, u tom dijelu izrijekom navela osnovne cijene koje su utvrdili ondje navedeni poduzetnici kao i datum njihove primjene. Također valja istaknuti da je Komisija, u uvodnoj izjavi 419. prve odluke, utvrdila da je prvo ponašanje koje se odnosi na određivanje osnovne cijene nastupilo najkasnije 16. travnja 1992. Eventualni podaci koji su sadržani u tablicama 18. do 21. prve odluke, koji se odnose na osnovne cijene za uključeno razdoblje, prema bilješci na dnu 127. stranice prve odluke, između „kraja 1989.“ i 16. travnja 1992., nisu od značenja za razumijevanje činjenica koje je utvrdila Komisija, a koje su sadržane u uvodnoj izjavi 131. prve odluke.

89      Kao treće, u odnosu na tablice 22. i 23., spomenute u bilješci na dnu 198. stranice prve odluke, valja utvrditi da sadrže, prema navedenoj bilješci, reprodukciju „podataka koji se odnose na osnovne cijene prema cjenicima ili priopćenjima agentima za godine 1993. i 1994., koje je Komisija imala u posjedu“. Te tablice, koje je Komisija spomenula u prilog uvodnoj izjavi 145. prve odluke, glase kako slijedi:

„Kako je predviđeno telefaksom Federacciaija od 25. studenoga 1994., novi sastanak održan je 1. prosinca 1994. u Brescii i na njemu su donesene odluke koje su bile precizirane u drugom telefaksu Federacciaija, a koji su drugi poduzetnici primili 5. prosinca 1994. Predmet tih odluka bili su:

–        cijena betonsko‑armaturnih šipki (320 ITL/kg, početna cijena iz Brescie, s učinkom odmah);

–        plaćanja (počevši od 1. siječnja 1995. najdulji rok bit će od 60/90 dana krajem mjeseca; počevši od 1. ožujka 1995. rok će biti ograničen na 60 dana) i popusti;

–        proizvodnja (obveza za svakog od poduzetnika da obavijesti Federacciai, do 7. prosinca 1994., koja je količina u tonama betonsko‑armaturnih šipki proizvedena u rujnu, listopadu i studenome 1994.).

Alfa Acciai Srl usvojio je novu osnovnu cijenu 7. prosinca 1994. Dana 21. prosinca 1994. Acciaieria di Darfo SpA također ju je usvojila, a Alfa Acciai Srl ponovno je potvrdio istu cijenu. Osnovna cijena [Lucchini‑SP‑a] u siječnju 1995. bila je također 320 ITL/kg.“

90      U tom pogledu valja naglasiti da je tablice navedene u bilješci na dnu 198. stranice prve odluke Komisija spomenula u prilog svojoj tvrdnji da je „Alfa Acciai Srl usvojio novu osnovnu cijenu 7. prosinca 1994.“, „da ju je dana 21. prosinca 1994. Acciaieria di Darfo SpA također usvojila, a da je Alfa Acciai Srl ponovno potvrdio istu cijenu“. Međutim, „nova osnovna cijena“ i „ista cijena“ koje se spominju cijene su od 320 talijanskih lira po kilogramu (ITL/kg), što je spomenuto u prvoj alineji navedene uvodne izjave. Eventualni podaci sadržani u tablicama 22. i 23. prve odluke, koji se odnose na osnovnu cijenu za razdoblje između 1993. i 7. prosinca 1994., nisu stoga od značenja za razumijevanje činjenica koje je Komisija utvrdila i koje su sadržane u uvodnoj izjavi 145. prve odluke.

91      Kao četvrto, u odnosu na tablice 24. i 25., koje se spominju u bilješci na dnu 264. stranice prve odluke, valja navesti da one, prema navedenoj bilješci, sadrže izlaganje „podataka koji se odnose na osnovnu cijenu prema cjenicima ili priopćenjima agenata (i, za Lucchini Siderurgicu, također podataka koji se odnose na mjesečno stanje) za 1995., koje je Komisija imala u posjedu“. Te je tablice Komisija spomenula u prilog uvodnoj izjavi 174. prve odluke, koja glasi kako slijedi:

„Nadalje, u dokumentu iz početka listopada 1995., koji je u posjedu Federacciaija (rukopis tajnice tadašnjeg vršitelja dužnosti generalnog direktora), navedeno je:

–        da će klijenti pregovarati o plaćanjima (zbog čega je potrebna obavijest koja će potvrditi odlučnost glede plaćanja);

–        da se od prethodnog tjedna cijena betonsko‑armaturnih šipki opet smanjila za 5/10 ITL/kg te se ustalila na oko 260/270 ITL/kg u području Brescie, s trgovanjima nižima od 250 ITL/kg izvan tog područja;

–        da je stanje tržišta koje je dosta nejasno otežavalo zadaću davanja točnih iznosa u pogledu cijene; i

–        da je od poduzetnika trebalo zatražiti podatke koji se odnose na narudžbe za 39. tjedan (od 25. do 29. rujna 1995.) i 40. tjedan (od 2. do 6. listopada 1995.).“

92      Stoga valja navesti da se, u uvodnoj izjavi 174. prve odluke, Komisija ograničila na to da vodi računa o sadržaju dokumenta koji je ručno sastavila tajnica tadašnjeg vršitelja dužnosti generalnog direktora u listopadu 1995. U tom pogledu, Komisija se pozvala na tablice br. 24 i 25 samo u prilog utvrđenju koje je bilo sadržano u tom dokumentu, a prema kojem je „stanje tržišta koje je dosta nejasno otežavalo zadaću davanja točnih iznosa u pogledu cijene“. Proizlazi, dakle, da tablice 24. i 25. nisu od značenja za razumijevanje činjenica koje je Komisija utvrdila i koje su sadržane u uvodnoj izjavi 174. prve odluke.

93      Kao peto, u odnosu na tablicu 26., koja je spomenuta u bilješci na dnu 312. stranice prve odluke, valja navesti da ona sadrži, prema navedenoj bilješci, izlaganje „podataka koji se odnose na osnovne cijene prema cjenicima ili priopćenjima agenata (i, za Lucchini Siderurgicu, također podataka koji se odnose na mjesečno stanje) za 1996., koje je Komisija imala u posjedu“. Tu je tablicu Komisija spomenula u prilog utvrđenju sadržanom u uvodnoj izjavi 200. prve odluke, prema kojoj „je tijekom razdoblja od 22. listopada 1996. do 17. srpnja 1997. održano najmanje dvanaest sastanaka voditelja prodaje poduzetnika, koji su se održavali […osobito u] utorak 22. listopada 1996., na kojem je za studeni 1996. potvrđen iznos od 230 ITL/kg početne cijene iz Brescie i zadržavanje kotacije od 210 ITL/kg isključivo za dostave za listopad“.

94      Valja naglasiti da je, bez obzira na nedostatak tablice 26. iz prve odluke, Komisija, u njezinoj uvodnoj izjavi 200., izrijekom spomenula osnovne cijene za predmetno razdoblje kao i trenutak njihova stupanja na snagu.

95      Kao šesto, što se tiče tablice 27., koja je spomenuta u bilješci na dnu 362. stranice prve odluke, ona, prema navedenoj bilješci, sadrži reprodukciju „podataka koji se odnose na osnovnu cijenu prema cjenicima ili priopćenjima agenata (i, za Lucchini Siderurgicu, također podataka koji se odnose na mjesečno stanje) za 1997., koje je Komisija imala u posjedu“. Tu je tablicu Komisija spomenula u prilog tvrdnji sadržanoj u uvodnoj izjavi 216. prve odluke, koja glasi kako slijedi:

„U svakom slučaju, [Lucchini‑SP …], Acciaieria di Darfo SpA, Alfa Acciai Srl, Feralpi Siderurgica Srl, IRO, Riva Prodotti Siderurgici SpA i (bivša) Ferriera Valsabbia SpA sedmero je poduzetnika kojima je Pierluigi Leali uputio obavijest (s nadnevkom od 24. studenoga 1997.), čiji je predmet ,sporazum o cijenama‑dostavi’ […] ,Cijenu od 270 ITL/kg zatražio je samo mali broj poduzetnika bez uspjeha – nastavlja se u obavijesti – tako da se u stvari kotacija ustalila na 260 ITL/kg, s manjim povišenjima, kako su to mnogi potvrdili na prethodnom sastanku voditelja prodaje. Primjećujemo, međutim, s djelomičnim zadovoljstvom, da se pad zaustavio zahvaljujući kvoti isporuke koju svi poštujemo i koju će, sukladno sporazumima, provjeriti vanjski inspektori koji su imenovani u tu svrhu.’ ,Na kraju ovog mjeseca – kaže se dalje u obavijesti – koji se sad već ovako lijeno vuče, potrebno je odmah intervenirati zadržavanjem minimalne kotacije od 260 ITL/kg (što sigurno neće utjecati na slabu prodaju u tom razdoblju). Zahvaljujući planiranju dogovorene dostave u prosincu (-20 % u odnosu na studeni), u stanju smo zadržati razinu dogovorene cijene; međutim, nužno je – zaključio je Pierluigi Leali – da nitko ne prihvati odstupanja od najniže utvrđene cijene (260 ITL/kg)’.“

96      Iz teksta navedene uvodne izjave stoga proizlazi da se Komisija ograničila na izlaganje sadržaja obavijesti od 24. studenoga 1997. koja je ondje spomenuta. Stoga proizlazi da tablica 27. nije od značenja za razumijevanje činjenica koje je Komisija utvrdila i koje su sadržane u uvodnoj izjavi 216. prve odluke.

97      Kao sedmo, u odnosu na tablicu 28., koja je spomenuta u bilješci na dnu 405. stranice prve odluke, valja utvrditi da sadrži, prema navedenoj bilješci, reprodukciju „podataka koji se odnose na osnovne cijene prema cjenicima ili priopćenjima agentima (i, za Lucchini/Siderpotenzu, također podataka koji se odnose na mjesečno stanje) za 1998., koje je Komisija imala u posjedu“. Tu je tablicu Komisija spomenula u prilog tvrdnji sadržanoj u uvodnoj izjavi 241. prve odluke, koja glasi kako slijedi:

„Dana 11. rujna 1998. Pierluigi Leali uputio je obavijest […], pozivajući se na izraženu namjeru (tijekom sastanka od 9. rujna 1998.) o zadržavanju minimalne kotacije na ,170 ITL početne osnovice’ ???, iz koje proizlaze ,neuobičajena kretanja, odnosno kotacije koje su u prosjeku za 5 ITL/kg niže od utvrđene razine, i koja su u određenim južnim područjima bila još veća’. ,Mi smo sa svoje strane – napisao je Pierluigi Leali – zadržali najnižu dogovorenu razinu zahvaljujući smanjenju zbog novog vala narudžbi’. ,Nadamo se – zaključio je u obavijesti – da će se na sastanku voditelja prodaje ovog utorka 15. postići dogovor o ravnoteži cijena u većem dijelu, što bi moglo dovesti do eventualnog oporavka kotacije’.“

98      Dakle, prema formulaciji navedenih uvodnih izjava proizlazi zaključak da se Komisija ograničila na izlaganje sadržaja obavijesti od 11. rujna 1998. koji je ondje spomenut. Proizlazi da tablica 28. nije od značenja za razumijevanje činjenica koje je Komisija utvrdila i koje su sadržane u uvodnoj izjavi 241. prve odluke.

99      Kao osmo, u odnosu na tablice 29. i 30., koje su spomenute u bilješci na dnu 448. stranice prve odluke, valja utvrditi da sadrže, prema navedenoj bilješci, reprodukciju „podataka koji se odnose na osnovnu cijenu prema cjenicima ili priopćenjima agentima (i, za Lucchini/Siderpotenzu, također podataka koji se odnose na mjesečno stanje) za 1999., koje je Komisija imala u posjedu“. Tu je tablicu Komisija spomenula u prilog izjavi sadržanoj u uvodnoj izjavi 276. prve odluke, koja glasi kako slijedi:

„Dodatni podaci o stanju tržišta betonsko‑armaturnih šipki u Italiji tijekom tog razdoblja sadržani su u dokumentu koji je izradio Leali 10. studenoga 1999., osobito u odjeljku naslovljenom ,Koristi i ograničenja trgovinskog sporazuma iz 1999.’, gdje se može pročitati sljedeće: ,Osnovni sporazum koji je zaključen između nacionalnih proizvođača omogućio je da se tijekom 1999. preokrene situacija slabosti cijena koja je obilježila prethodne dvije godine (1997. i 1998.) i da se povrati više od 50 ITL/kg bruto marže. Tijekom 1998. prosječna bruto marža (prodajna cijena – troškovi sirovina) iznosila je 70 ITL/kg i tijekom pet mjeseci spustila se ispod toga praga’. ,Postignuti sporazum omogućio je da se tijekom godine prodajna cijena stabilizira i proizvođači su mogli iskoristiti takvo stanje troškova sirovina da bi povećali bruto maržu za više od 50 ITL/kg, do razine od 122 ITL/kg neto.’“

100    Stoga iz teksta uvodne izjave 276. prve odluke proizlazi da se Komisija ograničila na reproduciranje sadržaja obavijesti od 10. studenoga 1999. koja je ondje spomenuta. Nedostatak tablica 29. i 30. nije stoga od značenja za razumijevanje činjenica koje je Komisija utvrdila i koje su sadržane u uvodnoj izjavi 276. prve odluke.

101    Kao deveto, tablica 13., spomenuta u uvodnoj izjavi 451. prve odluke, navedena je u prilog tvrdnji prema kojoj, „što se tiče 1997., treba utvrditi da ju je obilježilo, tijekom prvog semestra, stalno povećanje osnovne cijene koja je utvrđena na temelju protutržišnog zabranjenog sporazuma: 190 ITL/kg, utvrđena nakon sastanka od 30. siječnja; 210 ITL/kg, utvrđena nakon sastanka od 14. siječnja; 250 ITL/kg, utvrđena nakon sastanka od 10. srpnja (uvodna izjava 200.)“, i prema kojoj je „tijekom istog razdoblja prosječna osnovna tržišna cijena također neprekidno povećavana, tako da je sa 170 ITL/kg u siječnju došla na 240 ITL/kg u srpnju (tablica 13. u prilogu); u rujnu iste godine prosječna osnovna tržišna cijena još je povećana, da bi dostigla 290 ITL/kg (tablica 13. u prilogu)“. Valja, dakle, utvrditi da je Komisija u navedenoj uvodnoj izjavi izrijekom upozorila na povećanja osnovne cijene koja se odnose na 1997., tako da navedena tablica nije potrebna za razumijevanje Komisijina obrazloženja.

102    Kao deseto, valja navesti da se, u uvodnoj izjavi 496. prve odluke (bilješka na dnu 563. stranice prve odluke), Komisija pozvala općenito na „tablice priložene ovoj odluci“ kako bi potkrijepila izjavu: „njezini podaci […] upućuju na to da su svi poduzetnici prema kojima se vodi ovaj postupak objavili cjenike tijekom predmetnog razdoblja“. Valja, međutim, naglasiti da uvodna izjava 496. prve odluke upućuje također na uvodne izjave 419. do 433. iste, u kojima se „daje popis svih slučajeva u kojima je utvrđeno da je osnovna cijena bila predmet rasprave između poduzetnika (uključujući i udruženje)“. U odnosu na to Komisija je navela da su „među tim slučajevima neki već prije bili spomenuti kad se pozivalo na postizanje sporazuma (uvodne izjave 473. do 475.)“, da „za ostale slučajeve, između 1993. i 2000., valja primijeniti pojam koncentracije“ i da je „predmet te koncentracije bio da se utječe na ponašanje proizvođača na tržištu i da se javno objavi ponašanje koje je svaki od njih predložio da se konkretno prihvati u području određivanja osnovne cijene“. Sve tablice priložene prvoj odluci nisu stoga potrebne za razumijevanje činjenica koje je Komisija utvrdila.

103    Kao jedanaesto, u odnosu na pozivanja na tablice 1. do 3., 9., 11. do 14. i 16. u uvodnim izjavama 513., 515., 516. i 518. prve odluke, valja naglasiti da su navedene uvodne izjave smještene u odjeljku prve odluke koji se odnosi na utjecaj ograničavajuće prakse na tržište i da na temelju analize njihova sadržaja proizlazi da su u tablicama koje se ondje spominju samo preuzeti brojčani podaci koji se spominju u toj odluci ili ti podaci nisu potrebni za razumijevanje Komisijina obrazloženja u odnosu na utjecaj zabranjenog sporazuma.

104    S obzirom na prethodna objašnjenja, ne može se smatrati da je nedostatak tablica navedenih u točki 79. ove presude u prilogu prvoj odluci spriječio tužitelja da razumije utvrđene činjenice koje su sadržane u prvoj odluci.

105    Kao drugo, tužitelj ističe da se zbog navedenog nedostatka tablica može smatrati da je kolegij povjerenika Komisije pozvan na donošenje odluke a da pritom nije bio u cijelosti upoznat sa svim elementima na kojima se temelji odluka te da zbog tog razloga valja poništiti prvu odluku.

106    Valja navesti da nedostatak tablica spomenutih u točki 79. ove presude u prilogu prvoj odluci može dovesti do nezakonitosti pobijane odluke samo ako takav nedostatak nije omogućio kolegiju povjerenika Komisije da na temelju potpunog poznavanja predmeta sankcionira ponašanje navedeno u članku 1. pobijane odluke, odnosno bez dovođenja u zabludu u pogledu važne točke zbog netočnosti ili manjkavosti (vidjeti u tom smislu i analogno presude Općeg suda od 10. srpnja 1991., RTE/Komisija, T‑69/89, Zb., str. II‑485., t. 23. do 25., od 27. studenoga 1997., Kaysersberg/Komisija, T‑290/94, Zb., str. II‑2137., t. 88., od 15. ožujka 2000., Cimenteries CBR i dr./Komisija, T‑25/95, T‑26/95, T‑30/95 do T‑32/95, T‑34/95 do T‑39/95, T‑42/95 do T‑46/95, T‑48/95, T‑50/95 do T‑65/95, T‑68/95 do T‑71/95, T‑87/95, T‑88/95, T‑103/95 i T‑104/95, Zb., str. II‑491., t. 742. i od 17. veljače 2011., Zhejiang Xinshiji Foods i Hubei Xinshiji Foods/Vijeće, T‑122/09, t. 104. i 105.).

107    Budući da su, bez obzira na nedostatak navedenih tablica, elementi na kojima se temelji pobijana odluka dovoljno pravno izloženi u njezinu tekstu (vidjeti točke 76. do 104. ove presude), ne može se tvrditi da kolegij povjerenika Komisije u vrijeme donošenja prve odluke nije u potpunosti poznavao sve elemente na kojima se mjera temelji. Stoga takav propust nije mogao učiniti postupak donošenja pobijane odluke nezakonitim i nije takav da bi se zbog toga mogla osporiti njezina zakonitost.

108    Prvi tužbeni razlog stoga valja odbiti.

 O drugom i četvrtom tužbenom razlogu, koji se temelje na nenadležnosti Komisije, na pogrešci koja se tiče prava glede izbora pravnog temelja za pobijanu odluku, na prekoračenju ovlasti i zloporabi postupka

109    Drugi i četvrti tužbeni razlog za poništenje – koji se temelje na nenadležnosti Komisije, na pogrešci koja se tiče prava glede pravne osnove povrede i sankcije, na prekoračenju ovlasti i zloporabi postupka, kojima se u bitnome osporava nadležnost Komisija za donošenje prve odluke – valja ispitati zajedno.

110    Tužitelj u svojem drugom tužbenom razlogu ističe da se prva odluka mora poništiti jer je njome Komisija izrekla novčanu kaznu bez pravnog temelja, što je protivno načelu zakonitosti kaznenih djela i kazni (nullum crimen, nulla poena sine lege) kao i institucijskoj strukturi na kojoj se temelje Ugovori i na temelju koje Komisija ima autonomnu ovlast samo unutar točno određenog okvira nadležnosti koje su joj dodijeljene. Ugovor o EZUČ-u prestao je važiti 23. srpnja 2002. i Komisija od tada nije više nadležna ne samo za izricanje sankcija sukladno članku 65. Ugovora o EZUČ-u već i za utvrđenje povreda te odredbe, koja više nije na snazi.

111    Prije svega, sukladno načelu zakonitosti kaznenih djela, nitko ne može biti kažnjen za djelo koje nije zabranjeno u vrijeme donošenja odluke. Stoga, prema tom načelu, sankcija se može izreći samo ako je predmetno djelo nezakonito ne samo u vrijeme njegova počinjenja već i u vrijeme njegova formalnog sankcioniranja. Komisija zato nije mogla tužitelja sankcionirati na temelju članka 65. Ugovora o EZUČ-u.

112    Nadalje, sukladno načelu zakonitosti kazni i načelu dodijeljenih ovlasti propisanom u članku 5. prvom podstavku Ugovora o EZUČ-u, Komisija ne može temeljiti izricanje sankcije na „nesimetričnoj“ primjeni članka 23. Uredbe br. 1/2003 i članka 65. Ugovora o EZUČ-u, s obzirom na to da se potonja odredba ne navodi u navedenom propisu.

113    Konačno, zakonitost akata Unije mora se ocjenjivati u skladu s međunarodnim pravom i osobito člankom 70. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora od 23. svibnja 1969., na temelju koje ugovor između država koji prestaje važiti ne može više stvarati obveze za države koje su mu bile stranke ili na koje se primjenjivao. Stoga je Komisija mogla retroaktivno primijeniti članak 65. Ugovora o EZUČ-u samo u slučaju postojanja prijelazne odredbe koja se odnosi na pravila tržišnog natjecanja iz Ugovora o EZUČ-u, koja, prema tužiteljevu stajalištu, ne postoji. Suprotno Komisijinu stajalištu, Ugovor o EZ‑u i Ugovor o EZUČ-u predstavljaju različite pravne poretke.

114    Osim toga, Komisija ne može utemeljiti odluku na „općem pravnom načelu hijerarhije lex generalis nad lex specialis“ kao ni na Obavijesti od 18. lipnja 2002.

115    U svojem četvrtom tužbenom razlogu tužitelj ističe da je postupak koji je doveo do donošenja prve odluke vođen na temelju Uredbe br. 17, a zatim na temelju Uredbe br. 1/2003. Ti propisi ni u kojem slučaju ne predviđaju da se postupak koji se temelji na Ugovoru o EZUČ-a nastavi u okviru postupka koji se temelji na Ugovoru o EZ‑u te ne dopuštaju donošenje odluke koja se temelji na povredama Ugovora o EZUČ-u, s obzirom na to da nije uređena tim propisima. Zbog nepostojanja pravnih pravila o tome, nastavak postupka kao i to da se u okviru postupka koji se temelji na Ugovoru o EZ‑u koriste dokumenti koji su prikupljeni na temelju odredaba Ugovora o EZUČ-u predstavljaju prekoračenje ovlasti i zloporabu postupka.

–       O izboru pravnog temelja prve odluke

116    Valja podsjetiti da su Ugovori Zajednice uspostavili novi pravni poredak u čiju su korist države na sve više područja ograničile svoja suverena prava i čiji subjekti nisu samo države članice već i njihovi državljani (vidjeti u tom smislu presude Suda od 5. veljače 1963., van Gend & Loos, 26/62, Zb., str. 1.; od 15. srpnja 1964., Costa, 6/64, Zb., str. 1141., 1159.; mišljenje Suda 1/91 od 14. prosinca 1991., Zb., str. I‑6079., t. 22. i presude Općeg suda SP i dr./Komisija, točka 22. supra, t. 70. i od 1. srpnja 2009., ThyssenKrupp Stainless/Komisija, T‑24/07, Zb., str. II‑2309., t. 63.).

117    U okviru tog pravnog poretka institucije raspolažu samo dodijeljenim ovlastima. Zbog toga se u preambuli akata Zajednice navodi pravni temelj koji predmetnoj instituciji daje ovlast da postupa u konkretnom slučaju. Odabir prikladnog pravnog temelja ima doista ustavnu važnost (vidjeti presude SP i dr./Komisija, točka 22. supra, t. 71. i ThyssenKrupp Stainless/Komisija, točka 116. supra, t. 64. i navedenu sudsku praksu).

118    U konkretnom slučaju valja navesti da se u preambuli pobijane odluke upućuje na odredbe Ugovora o EZUČ-u, i to na njegove članke 36., 47. i 65., te se također spominju Ugovor o EZ‑u, Uredba br. 17, osobito njezin članak 11., i Uredba br. 1/2003, i to njezin članak 7. stavak 1., članak 18. i članak 23. stavak 2., te Uredba Komisije (EZ) br. 2842/98 od 22. prosinca 1998. o saslušanju stranaka u određenim postupcima prema člancima 85. i 86. Ugovora o EZ‑u (SL L 354, str. 18.).

119    Također valja navesti da je u obrazloženju pobijane odluke, u uvodnoj izjavi 1., Komisija upozorila na to da se „ovom odlukom utvrđuje povreda članka 65. stavka 1. [Ugovora o EZUČ-u] i [da je ona] donesena na temelju članka 7. stavka 1. Uredbe br. 1/2003“. U uvodnoj izjavi 3. pobijane odluke Komisija je dodala da se „ovom odlukom […] izriču novčane kazne poduzetnicima adresatima na temelju članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003“.

120    U uvodnoj izjavi 350. pobijane odluke Komisija je stoga navela kako smatra da „članak 7. stavak 1. i članak 23. stavak 2. Uredbe br. 1/2003 čine prikladan pravni temelj koji je ovlašćuje da donese ovu odluku“, da je „na temelju članka 7. stavka 1. […] utvrdila povredu članka 65. stavka 1. [Ugovora o EZUČ-u] i naložila adresatima ove odluke da prestanu s takvim ponašanjem te da im je sukladno članku 23. stavku 2. izrekla novčane kazne“ (vidjeti također uvodnu izjavu 361. pobijane odluke).

121    U tim okolnostima valja smatrati da je pobijana odluka, kojom je Komisija utvrdila povredu članka 65. stavka 1. Ugovora o EZUČ-u i izrekla tužitelju novčanu kaznu, utemeljena na članku 7. stavku 1. Uredbe br. 1/2003 za utvrđenje povrede i na članku 23. stavku 2. Uredbe br. 1/2003 za izricanje novčane kazne.

–        O nadležnosti Komisije da utvrdi i sankcionira povredu članka 65. stavka 1. Ugovora o EZUČ-u na temelju Uredbe br. 1/2003, nakon prestanka važenja Ugovora o EZUČ-u

122    Kao prvo, valja ponoviti da odredba koja predstavlja pravni temelj akta i koja ovlašćuje instituciju Unije da donese predmetni akt mora biti na snazi u trenutku njegova donošenja (presude Suda od 4. travnja 2000., Komisija/Vijeće, C‑269/97, Zb., str. I‑2257., t. 45.; od 29. ožujka 2011., ArcelorMittal Luxembourg/Komisija i Komisija/ArcelorMittal Luxembourg i dr., C‑201/09 P i C‑216/09 P, Zb., str. I‑2239., t. 75. i ThyssenKrupp Nirosta/Komisija, C‑352/09 P, Zb., str. I‑2359., t. 88.; presude SP i dr./Komisija, točka 22. supra, t. 118. i ThyssenKrupp Stainless/Komisija, točka 116. supra, t. 74.), što je nesporno slučaj s člankom 7. stavkom 1. i člankom 23. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003, koji predstavljaju pravni temelj pobijane odluke.

123    Kao drugo, valja naglasiti da su Ugovori Zajednice uspostavili jedinstven pravni sustav u okviru kojeg, kao što to proizlazi iz članka 305. stavka 1. Ugovora o EZ‑u, Ugovor o EZUČ-u čini poseban sustav koji odstupa od općih pravila utvrđenih Ugovorom o EZ‑u (vidjeti presude Općeg suda od 31. ožujka 2009, ArcelorMittal Luxembourg i dr./Komisija, T‑405/06, Zb., str. II‑771., t. 57. i ThyssenKrupp Stainless/Komisija, točka 116. supra, t. 75. i navedenu sudsku praksu).

124    Stoga, suprotno tužiteljevim navodima, Ugovor o EZUČ-u, sukladno svojem članku 305. stavku 1., predstavlja lex specialis koji odstupa od Ugovora o EZ‑u, koji je u odnosu na njega lex generalis (presuda Suda od 24. listopada 1985., Gerlach, 239/84, Zb., str. 3507., t. 9. do 11.; mišljenje Suda 1/94 od 15. studenoga 1994., Zb., str. I‑5267., t. 25. do 27.; presude SP i dr./Komisija, točka 22. supra, t. 111. i ThyssenKrupp Stainless/Komisija, točka 116. supra, t. 76., potvrđena povodom žalbe presudom ThyssenKrupp Nirosta/Komisija, točka 122. supra, t. 70. i 73.).

125    Iz navedenog proizlazi da su, što se tiče funkcioniranja zajedničkog tržišta, pravila Ugovora o EZUČ-u i sve odredbe koje služe za njegovu primjenu ostali na snazi, bez obzira na važenje Ugovora o EZ‑u (presude Suda Gerlach, točka 124. supra, t. 9. i od 24. rujna 2002., Falck i Acciaierie di Bolzano/Komisija, C‑74/00 P i C‑75/00 P, Zb., str. I‑7869., t. 100.; presuda ThyssenKrupp Stainless/Komisija, točka 116. supra, t. 77., koja je potvrđena povodom žalbe presudom ThyssenKrupp Nirosta/Komisija, točka 122. supra, t. 70. i 73.).

126    Međutim, kada neka pitanja nisu bila uređena odredbama Ugovora o EZUČ-u ili propisima donesenima na temelju njega, Ugovor o EZ‑u i odredbe koje su bile donesene radi njegove primjene, čak i prije prestanka važenja Ugovora o EZUČ-u, mogli su se primjenjivati na proizvode koji ulaze u područje Ugovora o EZUČ-u (presude Suda od 15. prosinca 1987., Deutsche Babcock, 328/85, Zb., str. 5119., t. 10. i Falck i Acciaierie di Bolzano/Komisija, točka 125. supra, t. 100.; presude Općeg suda od 25. listopada 2007., Ferriere Nord/Komisija, T‑94/03, t. 83. i ThyssenKrupp Stainless/Komisija, točka 116. supra, t. 78., koja je potvrđena povodom žalbe presudom ThyssenKrupp Nirosta/Komisija, točka 122. supra, t. 70. i 73.).

127    Sukladno članku 97., Ugovor o EZUČ-u prestao je važiti 23. srpnja 2002. Slijedom toga, 24. srpnja 2002. područje primjene općeg sustava koji je izveden iz Ugovora o EZ‑u proširilo se na područja koja su prvotno bila uređena Ugovorom o EZUČ-u (presude ArcelorMittal Luxembourg i dr./Komisija, točka 123. supra, t. 58. i ThyssenKrupp Stainless/Komisija, točka 116. supra, t. 79., koje su potvrđene povodom žalbe presudama ArcelorMittal Luxembourg/Komisija i Komisija/ArcelorMittal Luxembourg i dr., točka 122. supra, t. 59. i 63. i ThyssenKrupp Nirosta/Komisija, točka 122. supra, t. 70. i 73.).

128    Iako je prelazak s pravnog okvira Ugovora o EZ‑u na onaj iz Ugovora o EZUČ-u doveo, počevši od 24. srpnja 2002., do izmjene pravnih osnova, primjenjivih postupaka i materijalnih propisa, tu izmjenu valja sagledati u kontekstu jedinstva i kontinuiteta pravnog poretka Zajednice i njegovih ciljeva (presude Općeg suda od 12. rujna 2007., González y Díez/Komisija, T‑25/04, Zb., str. II‑3121., t. 55.; ArcelorMittal Luxembourg i dr./Komisija, točka 123. supra, t. 59. i ThyssenKrupp Stainless/Komisija, točka 116. supra, t. 80., potvrđenima povodom žalbe presudama ArcelorMittal Luxembourg/Komisija i Komisija/ArcelorMittal Luxembourg i dr., točka 122. supra, t. 60. i 63., i ThyssenKrupp Nirosta/Komisija, točka 122. supra, t. 71. i 73.).

129    U tom pogledu valja navesti da uspostava i održavanje sustava slobodnog tržišnog natjecanja, u okviru kojeg su osigurani redovni uvjeti tržišnog natjecanja, što je polazište pravila u području državnih potpora i zabranjenih sporazuma između poduzetnika, predstavljaju jedan od bitnih ciljeva Ugovora o EZ‑u i Ugovora o EZUČ-u (vidjeti presude ArcelorMittal Luxembourg i dr./Komisija, točka 123. supra, t. 60. i ThyssenKrupp Stainless/Komisija, točka 116. supra, t. 81. i navedenu sudsku praksu, potvrđene povodom žalbe presudama ArcelorMittal Luxembourg/Komisija i Komisija/ArcelorMittal Luxembourg i dr., točka 122. supra, t. 60. i 63. i ThyssenKrupp Nirosta/Komisija, točka 122. supra, t. 71. i 73.).

130    U tom kontekstu, iako se pravila Ugovora o EZUČ-u i Ugovora o EZ‑u koja uređuju područje zabranjenih sporazuma djelomično razlikuju, valja naglasiti da su pojmovi sporazuma i usklađenog djelovanja u smislu članka 65. stavka 1. Ugovora o EZUČ-u istovjetni pojmovima sporazuma i usklađenog djelovanja u smislu članka 81. Ugovora o EZ‑u te sud Unije navedene dvije odredbe tumači na isti način. Stoga postizanje cilja stvarnog tržišnog natjecanja u području koje je bilo prvotno obuhvaćeno zajedničkim tržištem za ugljen i čelik nije prekinuto zbog toga što je Ugovor o EZUČ-u prestao važiti, s obzirom na to da isti cilj u okviru Ugovora o EZ‑u nastavlja ostvarivati ista institucija, i to Komisija kao upravno tijelo koje je nadležno za provedbu i razvoj politike tržišnog natjecanja u općem interesu Europske zajednice (vidjeti presude ArcelorMittal Luxembourg i dr./Komisija, točka 123. supra, t. 61. i ThyssenKrupp Stainless/Komisija, točka 116. supra, t. 82. i navedenu sudsku praksu, potvrđene povodom žalbe presudama ArcelorMittal Luxembourg/Komisija i Komisija/ArcelorMittal Luxembourg i dr., točka 122. supra, t. 60. i 63. i ThyssenKrupp Nirosta/Komisija, točka 122. supra, t. 71. i 73.).

131    Nastavak pravnog poretka Zajednice i ciljeva koji su temelj njezina djelovanja traži da Europska zajednica, koja je sljednica Europske zajednice za ugljen i čelik, u svojem postupovnom okviru za slučajeve koji su nastali tijekom važenja Ugovora o EZUČ-u osigura poštovanje prava i obveza koje su naložene eo tempore državama članicama i pojedincima na temelju Ugovora o EZUČ-u i pravila koja služe za njegovu primjenu. Taj je zahtjev utoliko veći ukoliko se narušavanje tržišnog natjecanja, kao posljedica nepoštovanja pravila iz područja zabranjenog sporazuma, može povećati nakon prestanka važenja Ugovora o EZUČ-u u okviru Ugovora o EZ‑u (vidjeti presude ArcelorMittal Luxembourg i dr./Komisija, točka 123. supra, t. 63. i ThyssenKrupp Stainless/Komisija, točka 116. supra, t. 83. i navedenu sudsku praksu, potvrđene povodom žalbe presudama ArcelorMittal Luxembourg/Komisija i Komisija/ArcelorMittal Luxembourg i dr., točka 122. supra, t. 62. i 63. i ThyssenKrupp Nirosta/Komisija, točka 122. supra, t. 72. i 73.).

132    Sud je stoga također podsjetio da sukcesija Ugovora o EZUČ-u, Ugovora o EZ‑u i Ugovora o funkcioniranju Europske unije osigurava, kako bi se zajamčilo slobodno tržišno natjecanje predviđeno u članku 65. stavku 1. Ugovora o EZUČ-u, da Komisija može sankcionirati svako ponašanje koje činjenično odgovara članku 65. stavku 1. Ugovora o EZUČ-u, bez obzira na to je li nastupilo prije ili nakon 23. srpnja 2002. (presude ThyssenKrupp Nirosta/Komisija, točka 122. supra, t. 65. do 67. i t. 77. i ArcelorMittal Luxembourg/Komisija i Komisija/ArcelorMittal Luxembourg i dr., točka 122. supra, t. 55. do 57. i t. 65.).

133    Osim toga, iz sudske prakse proizlazi da, s jedne strane, sukladno načelu koje je zajedničko pravnim sustavima država članica, čije se izvorište može pronaći u rimskom pravu, kod promjene zakonodavstva, kada zakonodavac nije izrazio drukčiju volju, mora biti osiguran nastavak pravnih struktura te se, s druge strane, to načelo primjenjuje i kod izmjena primarnog prava Unije (presude Suda od 25. veljače 1969., Klomp, 23/68, Zb., str. 43., t. 13. i ArcelorMittal Luxembourg/Komisija i Komisija/ArcelorMittal Luxembourg i dr., točka 122. supra, t. 62.).

134    Ništa ne upućuje na to da je zakonodavac Unije želio da se za tajno dogovorena djelovanja koja su zabranjena na temelju Ugovora o EZUČ‑u može nakon njegova prestanka važenja isključiti primjena bilo kakve sankcije (presuda ArcelorMittal Luxembourg/Komisija i Komisija/ArcelorMittal Luxembourg i dr., točka 122. supra, t. 64.).

135    Naime, s jedne strane, Sud je utvrdio da su Vijeće i predstavnici vlada država članica istaknuli da su spremni poduzeti mjere potrebne za rješavanje posljedica prestanka važenja navedenog Ugovora. S druge strane, Sud je naglasio da je Komisija navela da nije dužna podnositi prijedloge prijelaznih odredaba, osim ako se to smatra nužnim, i da ona smatra da, s obzirom na primjenjiva opća pravna načela, za pravno područje o zabranjenim sporazumima ne postoji takva potreba (presuda ThyssenKrupp Nirosta/Komisija, točka 122. supra, t. 75.).

136    Slijedom navedenog, tužitelj nije dao nijedan valjan argument koji bi se temeljio na nepostojanju prijelaznih odredaba u tom području (vidjeti u tom smislu presudu ThyssenKrupp Nirosta/Komisija, točka 122. supra, t. 76.).

137    U tim okolnostima bilo bi protivno cilju i dosljednosti Ugovora te nespojivo s nastavkom pravnog poretka Unije ako Komisija ne bi imala ovlasti osigurati jedinstvenu primjenu odredaba iz Ugovora o EZUČ-u koje nastavljaju proizvoditi učinke i nakon prestanka njegova važenja (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 18. srpnja 2007., Lucchini, C‑119/05, Zb., str. I‑6199., t. 41.).

138    Iz svega navedenog, suprotno tužiteljevim tvrdnjama, proizlazi da Uredbu br. 1/2003 i osobito njezin članak 7. stavak 1. i članak 23. stavak 2. treba tumačiti tako da omogućuju Komisiji da nakon 23. srpnja 2002. utvrdi postojanje i sankcionira zabranjene sporazume koji su nastali u sektorima koji ulaze u područje primjene Ugovora o EZUČ‑u ratione materiae i ratione temporis, čak i u slučaju kada odredbe navedene uredbe izrijekom ne spominju članak 65. Ugovora o EZUČ-u (vidjeti presude ArcelorMittal Luxembourg i dr./Komisija, točka 123. supra, t. 64. i ThyssenKrupp Stainless/Komisija, točka 116. supra, t. 84. i navedenu sudsku praksu, potvrđene povodom žalbe presudama ArcelorMittal Luxembourg/Komisija i Komisija/ArcelorMittal Luxembourg i dr., točka 122. supra, t. 74. i ThyssenKrupp Nirosta/Komisija, točka 122. supra, t. 72., 73. i 87.).

139    U tom pogledu valja smatrati neosnovanom tužiteljevu argumentaciju koja se odnosi na Obavijest od 18. lipnja 2002. i na to da ona ne može biti temelj nadležnosti Komisije za primjenu članka 65. Ugovora o EZUČ-u, s obzirom na to da se nadležnost Komisije u konkretnom slučaju i ne temelji na navedenoj obavijesti, već na prije navedenim člancima Uredbe br. 1/2003 (vidjeti u tom smislu presudu ThyssenKrupp Stainless/Komisija, točka 116. supra, t. 71.). Osim toga, argumenti koje je dao tužitelj, a koji upućuju na zaključak da bi „automatski i neformalni nastavak […] postupka UEZUČ-a u okviru postupka UEZ‑a“ predstavljao prekoračenje ovlasti i zloporabu postupka, također se moraju odbiti

140    Osim toga, valja navesti da se, u okviru pravnog poretka Unije, pravila Ugovora o EZ‑u na području koje je prvotno bilo uređeno Ugovorom o EZUČ-u moraju primijeniti zbog poštovanja načela koja uređuju vremensku primjenu zakona. U odnosu na to, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da, iako se postupovna pravila općenito prestaju primjenjivati na postupke koji su započeti u vrijeme dok su ona bila na snazi, to ne vrijedi za materijalna pravila. Naime, ta se pravila, kako bi se zajamčilo poštovanje načela pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja, moraju tumačiti tako da se primjenjuju na slučajeve koji su nastali prije njihova stupanja na snagu samo ako iz njihova sadržaja, ciljeva ili strukture jasno proizlazi da imaju takav učinak (presude Suda od 12. studenoga 1981., Meridionale Industria Salumi i dr., 212/80 do 217/80, Zb., str. 2735., t. 9. i od 10. veljače 1982., Bout, 21/81, Zb., str. 381., t. 13.; presude Općeg suda od 19. veljače 1998., Eyckeler & Malt/Komisija, T‑42/96, Zb., str. II‑401., t. 55.; ArcelorMittal Luxembourg i dr./Komisija, točka 123. supra, t. 65. i ThyssenKrupp Stainless/Komisija, točka 116. supra, t. 85., potvrđena povodom žalbe presudom ThyssenKrupp Nirosta/Komisija, točka 122. supra, t. 79.).

141    U tom pogledu, u odnosu na pitanje primjene materijalnih odredaba na pravni slučaj koji se nesporno dogodio prije prestanka važenja Ugovora o EZUČ-u, nastavak pravnog poretka Unije i načela pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja nalažu primjenu materijalnih odredaba Ugovora o EZUČ-u koje se primjenjuju na činjenice koje potpadaju pod njegovo područje primjene ratione materiae i ratione temporis. To što u trenutku ocjene činjeničnog stanja predmetni pravni okvir više nije bio na snazi zbog prestanka važenja Ugovora o EZUČ-u ne mijenja naprijed navedeno jer se ta ocjena odnosi na pravni slučaj koji se nesporno dogodio u vrijeme kada su bile primjenjive materijalne odredbe koje su preuzete iz Ugovora o EZUČ-u (presude ArcelorMittal Luxembourg i dr./Komisija, točka 123. supra, t. 66. i ThyssenKrupp Stainless/Komisija, točka 116. supra, t. 86., potvrđena povodom žalbe presudom ThyssenKrupp Nirosta/Komisija, točka 122. supra, t. 79.; vidjeti također u tom smislu presudu Ferriere Nord/Komisija, točka 126. supra, t. 96.).

142    U konkretnom slučaju u odnosu na materijalni propis valja napomenuti da se pobijana odluka odnosi na pravni slučaj koji je nesporno nastao prije prestanka važenje Ugovora o EZUČ-u 23. srpnja 2002. i da je povreda počinjena u razdoblju od 6. prosinca 1989. do 4. srpnja 2000. (vidjeti t. 39. ove presude). Zbog nepostojanja retroaktivnog učinka materijalnog prava o tržišnom natjecanju koje se primjenjuje od 24. srpnja 2002., valja navesti da je članak 65. stavak 1. Ugovora o EZUČ-u materijalno pravilo koje se može primijeniti i koje je Komisija doista i primijenila u pobijanoj odluci, a imajući u vidu narav Ugovora o EZ‑u kao lex generalis u odnosu na Ugovor o EZUČ-u, što je uređeno u članku 305. Ugovora o EZ‑u, proizlazi da je posebni sustav koji je nastao iz Ugovora o EZUČ-u i propisa koji su doneseni radi njegove primjene, sukladno načelu lex specialis derogat legi generali, jedini primjenjiv na slučajeve nastale prije 24. srpnja 2002. (vidjeti u tom smislu presude ArcelorMittal Luxembourg i dr./Komisija, točka 123. supra, t. 68. i ThyssenKrupp Stainless/Komisija, točka 116. supra, t. 89., potvrđene povodom žalbe presudama ArcelorMittal Luxembourg/Komisija i Komisija/ArcelorMittal Luxembourg i dr., točka 13. supra, t. 77. i ThyssenKrupp Nirosta/Komisija, točka 122. supra, t. 79.).

143    Slijedom navedenog, tužitelj ne može osnovano tvrditi da se, sukladno načelu zakonitosti kaznenih djela i kazni, sankcija može izreći samo ako je djelo za koje se optužuje bilo nezakonito ne samo u vrijeme njegova počinjenja već i u vrijeme formalnog izricanja sankcije. On ne može osnovano tvrditi da je Komisija mogla eventualno sankcionirati predmetne poduzetnike primjenjujući članak 81. Ugovora EZ‑a nakon što dokaže postojanje činjeničnih i pravnih pretpostavki za primjenu te odredbe.

144    Nadalje, Sud je podsjetio da načelo zakonitosti kaznenih djela i kazni, kako je uređeno u članku 49. stavku 1. Povelje o temeljnim pravima, zahtijeva da propisi Unije jasno određuju kažnjiva djela i sankcije (vidjeti presudu ThyssenKrupp Nirosta/Komisija, točka 122. supra, t. 80. i navedenu sudsku praksu).

145    Budući da su prije nastanka događaja Ugovori jasno određivali nezakonite radnje kao i narav i težinu sankcija koje se mogu izreći po toj osnovi, cilj navedenih načela nije bio da se poduzetnicima zbog kasnije izmjene pravne osnove i postupovnih odredaba omogući da izbjegnu svaku sankciju za nezakonito ponašanje u prošlosti (presude ArcelorMittal Luxembourg/Komisija i Komisija/ArcelorMittal Luxembourg i dr., točka 122. supra, t. 70. i ThyssenKrupp Nirosta/Komisija, točka 122. supra, t. 83.).

146    Valja navesti da poduzetnik koji postupa s dužnom pažnjom i koji se nalazi u istoj situaciji kao i tužitelj ni u kojem trenutku ne može zanemariti posljedice svojeg ponašanja niti računati na to da će zbog prelaska s pravnog okvira Ugovora o EZ‑u na onaj iz Ugovora o EZUČ‑u moći izbjeći svaku sankciju za povrede članka 65. Ugovora o EZUČ-u koje su počinjene u prošlosti (presude ArcelorMittal Luxembourg/Komisija i Komisija/ArcelorMittal Luxembourg i dr., točka 122. supra, t. 73. i ThyssenKrupp Nirosta/Komisija, točka 122. supra, t. 86.).

147    Nadalje, pobijana odluka donesena je na temelju članka 7. stavka 1. i članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, nakon završetka postupka koji je vođen sukladno uredbama br. 17 i br. 1/2003. Odredbe koje se odnose na pravni temelj i na postupak koji se odvijao sve do donošenja pobijane odluke pripadaju u postupovni propis u smislu sudske prakse navedene u točki 147. ove presude. Budući da je pobijana odluka donesena nakon prestanka važenja Ugovora o EZUČ-u, Komisija je ispravno primijenila pravila sadržana u Uredbi br. 1/2003 (vidjeti presude ArcelorMittal Luxembourg i dr./Komisija, točka 123. supra, t. 67. i ThyssenKrupp Stainless/Komisija, točka 116. supra, t. 87. i navedenu sudsku praksu, potvrđene povodom žalbi presudama ArcelorMittal Luxembourg/Komisija i Komisija/ArcelorMittal Luxembourg i dr., točka 122. supra, t. 74. i ThyssenKrupp Nirosta/Komisija, točka 122. supra, t. 90.; vidjeti također u tom smislu presudu Ferriere Nord/Komisija, točka 126. supra, t. 96.).

148    Slijedom navedenog, ovaj tužbeni razlog valja odbiti.

 O petom tužbenom razlogu, koji se temelji na povredi članka 65. Ugovora o EZUČ-u zbog nedostatka obrazloženja i iskrivljavanja činjenica

149    Tužitelj smatra da je prvom odlukom počinjena povreda članka 65. Ugovora o EZUČ-u, da nedostaje obrazloženje te da su u njoj iskrivljene činjenice.

150    Kao prvo, tužitelj ističe da, bez obzira na postojanje analogije između članka 65. Ugovora o EZUČ-u i članka 81. Ugovora o EZ‑u, te odredbe nisu takve da zamjenjuju jedna drugu. Iako protutržišni sporazum, sukladno članku 81. Ugovora o EZ‑u, može biti predmet pravnog postupka pod uvjetom da postoji barem pokušaj postizanja sporazuma, na sporazum koji nema utjecaja na tržište niti tomu teži ne primjenjuje se članak 65. Ugovora o EZUČ-u. Međutim, u prvoj odluci Komisija nije izvela dokaze o stvarnom utjecaju na tržištu betonsko‑armaturnih šipki.

151    Takvu argumentaciju valja odbiti. U svari, iz sudske prakse proizlazi da članak 65. stavak 1. Ugovora o EZUČ-u zabranjuje sporazume koji „teže“ sprječavanju, ograničavanju ili narušavanju redovnog tijeka tržišnog natjecanja. Iz navedenog proizlazi da je u smislu te odredbe zabranjen sporazum čiji je cilj ograničiti tržišno natjecanje i u slučaju kada njegovi protutržišni učinci nisu utvrđeni. S obzirom na to da je Komisija u uvodnoj izjavi 399. prve odluke navela da je cilj zabranjenog sporazuma bio utvrđivanje cijene, na temelju čega je također utvrdila ograničenje ili nadzor proizvodnje ili prodaje, ona nije bila dužna dokazati postojanje štetnog utjecaja na tržišno natjecanje za utvrđenje povrede članka 65. stavka 1. Ugovora o EZUČ-u (presuda Suda od 2. listopada 2003., Ensidesa/Komisija, C‑198/99 P, Zb., str. I‑11111., t. 59. i 60. i presuda Općeg suda od 11. ožujka 1999., Thyssen Stahl/Komisija, T‑141/94, Zb., str. II‑347., t. 277.) (vidjeti također uvodnu izjavu 463. prve odluke). U svakom slučaju, suprotno onomu što smatra tužitelj, Komisija je u cijelosti ispitala učinke zabranjenog sporazuma te je na temelju svih elemenata koji su izloženi u uvodnim izjavama 513. do 524. prve odluke zaključila da je zabranjeni sporazum imao konkretne učinke. Kako bi osporio taj zaključak, tužitelj je u predmetu T‑472/09 ograničio svoje navode glede ovog tužbenog razloga na to da kupci betonsko‑armaturnih šipki, osobito Nacionalno društvo poduzetnika proizvođača željeza (u daljnjem tekstu: Ansfer), nikada nisu osporili niti sumnjali na postojanje takvog sporazuma. To što kupci betonsko‑armaturnih šipki nisu znali za postojanje sporazuma nije, međutim, takve naravi da dokazuje da zabranjeni sporazum nije imao utjecaja na tržište, kako to tvrdi tužitelj.

152    Kao drugo, tužitelj prije svega smatra da se Komisija u prvoj odluci nije očitovala o razlici između sporazuma i usklađenog djelovanja. On smatra da je ta razlika presudna, s obzirom na to da, iako nije potrebno uzeti u obzir konkretne učinke utvrđenog protutržišnog sporazuma, situacija je drukčija u odnosu na usklađeno djelovanje koje pretpostavlja da se koncentracija konkretizira u radnjama koje se mogu staviti na teret poduzetnicima za koje se sumnja da su stranke zabranjenog sporazuma na tržištu.

153    Nadalje, tužitelj smatra da se navodni sporazumi koji se spominju u prvoj odluci ni u kojem slučaju ne mogu smatrati sporazumima koji odražavaju zajedničku i ustrajnu volju sudionika zabranjenog sporazuma, uključujući tužitelja, da postupaju na način koji je utvrđen i unaprijed određen u istom sporazumu. Stoga na temelju nijednog elementa iz Komisijina spisa nije moguće utvrditi postojanja potpisanog ili nepotpisanog sporazuma između stranaka koji bi uključivao tužitelja, makar i posredno.

154    Konačno, u odnosu na usklađeno djelovanje, za utvrđenje povrede nužan je objektivan element, i to konkretno ponašanje poduzetnika koji sudjeluje u zabranjenom sporazumu na zajedničkom tržištu. Valja razlikovati dva elementa koji čine usklađeno djelovanje, i to ponašanje, postupanje ili djelovanje na tržištu i prethodnu koncentraciju. U tom pogledu, povreda nastaje samo ako se ograničavajući učinci sporazuma odražavaju na konkurenciju jer bi, da toga nema, postojao samo pokušaj usklađenog djelovanja, na koji se ne primjenjuje članak 81. Ugovora o EZ‑u ni članak 65. Ugovora o EZUČ-u.

155    Tužitelj navodi da se u prvoj odluci Komisija nije osvrnula na konkretno ponašanje poduzetnika na tržištu, kao da se radi o formalnom sporazumu, a ne o navodnoj neformalnoj koncentraciji. Tužitelj, međutim, smatra da u konkretnom slučaju nema ni pisanog sporazuma ni posrednih dokaza o postojanju kartela.

156    Kao prvo, u odnosu na tužiteljevu argumentaciju prema kojoj se Komisija nije očitovala o razlici između sporazuma i usklađenog djelovanja koja je, prema njemu, od „prvorazredne važnosti“, valja navesti da je u prvoj odluci Komisija upozorila da je zabranjeni sporazum u osnovi bio implementiran sporazumima ili usklađenim djelovanjem koji se odnose na osnovne cijene iz razdoblja od 15. travnja 1992. do 4. srpnja 2000. (i, sve do 1995., sporazumima ili usklađenim djelovanjem koji se odnose na rokove plaćanja) te sporazumima ili usklađenim djelovanjem koji se odnose na „eksradimenzije“ u razdoblju od 6. prosinca 1989. do 1. lipnja 2000.

157    U uvodnim izjavama 403. i 405. prve odluke Komisija je objasnila pojmove „sporazuma“ i „usklađenog djelovanja“ u smislu članka 65. stavka 1. Ugovora o EZUČ-u, pojašnjavajući u uvodnoj izjavi 407. da ne treba, napose u slučaju dugotrajne i složene povrede, kvalificirati ponašanje tako da potpada isključivo pod jedan ili drugi oblik nezakonitog ponašanja. Komisija je u uvodnim izjavama 409. i 410. prve odluke na temelju sudske prakse zaključila da zabranjeni sporazum može istodobno predstavljati sporazum i niz usklađenih djelovanja te da članak 65. Ugovora o EZUČ-u ne predviđa nikakvu posebnu kategoriju za složenu povredu kao što je ona utvrđena u konkretnom slučaju.

158    Komisija je također podsjetila na mogućnost da se ponašanja koja imaju isti protutržišni cilj – glede kojih svako ponašanje sagledano pojedinačno ulazi u pojam „sporazuma“, „usklađenog djelovanja“ ili „odluka udruženja poduzetnika“ – mogu kvalificirati kao jedna povreda.

159    U svakom slučaju, kako to proizlazi iz sudske prakse, ako se pojmovi sporazuma i usklađenog djelovanja sastoje od konstitutivnih elemenata koji su djelomično različiti, oni nisu međusobno isključivi. Stoga Komisija nije bila dužna kao sporazum ili usklađeno djelovanje kvalificirati svako utvrđeno ponašanje, već je mogla opravdano neka od tih ponašanja, kao glavna, kvalificirati kao sporazum, a druga, kao sporedna, kao „usklađeno djelovanje“ (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 8. srpnja 1999., Komisija/Anic Partecipazioni, C‑49/92 P, Zb., str. I‑4125., t. 132.).

160    Iz prethodno navedenog proizlazi da je prva odluka dovoljno pravno obrazložena u odnosu na razliku između pojmova „sporazuma“ i „usklađenog djelovanja“.

161    Kao drugo, tužitelj smatra da se na temelju nijednog elementa iz Komisijina spisa ne može utvrditi postojanje potpisanog ili nepotpisanog sporazuma koji bi ga uključivao, pa ni posredno. U odnosu na postojanje usklađenog djelovanja, tužitelj smatra da Komisiju ne zanima konkretno ponašanje poduzetnika na tržištu.

162    Valja podsjetiti da se pojam sporazuma u smislu članka 65. stavka 1. Ugovora o EZUČ-u temelji na tome da poduzetnici sudionici izražavaju zajedničku volju da se na tržištu ponašaju na određeni način (u odnosu na članak 81. stavak 1. Ugovora o EZ‑u vidjeti presudu Komisija/Anic Partecipazioni, točka 159. supra, t. 130., u odnosu na članak 65. stavak 1. Ugovora o EZUČ-u vidjeti presudu Thyssen Stahl/Komisija, točka 151. supra, t. 262.) (vidjeti također uvodnu izjavu 403. prve odluke).

163    Osim toga, kao što je to Komisija navela u uvodnim izjavama 491. i 492. prve odluke, pojam usklađenog djelovanja u smislu te odredbe predstavlja oblik koordinacije među poduzetnicima koji svjesno uspostavljaju međusobnu praktičnu suradnju na štetu tržišnog natjecanja a da nisu pristupili izradi ugovora u užem smislu riječi (presude Suda od 16. prosinca 1975., Suiker Unie i dr./Komisija, 40/73 do 48/73, 50/73, 54/73 do 56/73, 111/73, 113/73 i 114/73, Zb., str. 1663., t. 26., od 31. ožujka 1993., Ahlström Osakeyhtiö i dr./Komisija, C‑89/85, C‑104/85, C‑114/85, C‑116/85, C‑117/85 i C‑125/85 do C‑129/85, Zb., str. I‑1307., t. 63., Komisija/Anic Partecipazioni, točka 159. supra, t. 115. i od 8. srpnja 1999., Hüls/Komisija, C‑199/92 P, Zb., str. I‑4287., t. 158.; presuda Thyssen Stahl/Komisija, točka 151. supra, t. 266.).

164    Sud je dodao da kriterije za koordinaciju i suradnju treba ocjenjivati u skladu s konceptom koji je sadržan u odredbama Ugovora o tržišnom natjecanju, prema kojemu svi gospodarski subjekti moraju samostalno utvrditi pravila ponašanja koja namjeravaju slijediti na zajedničkom tržištu (presude Suda Suiker Unie i dr./Komisija, točka 163. supra, t. 173., Ahlström Osakeyhtiö i dr./Komisija, točka 163. supra, t. 63., Komisija/Anic Partecipazioni, točka 159. supra, t. 116. i od 2. listopada 2003., Corus UK/Komisija, C‑199/99 P, Zb., str. I‑11177., t. 106.).

165    Prema toj sudskoj praksi, iako ta potreba za autonomijom ne isključuje pravo gospodarskih subjekata da se razumno prilagode utvrđenom ili predviđenom ponašanju svojih konkurenata, ona istodobno strogo zabranjuje svako uspostavljanje neposrednog ili posrednog kontakta između takvih subjekata koji bi mogao utjecati na ponašanje aktualnog ili potencijalnog konkurenta na tržištu ili bi takvom konkurentu mogao otkriti sadržaj ponašanja koje je odlučio poduzeti ili razmatra poduzeti za sebe na tržištu, s obzirom na to da ti kontakti imaju za cilj ili učinak uspostavu tržišnih uvjeta koji ne odgovaraju uobičajenim uvjetima na predmetnom tržištu, s time da valja voditi računa o naravi proizvoda ili pruženih usluga, o važnosti i broju poduzetnika i veličini navedenog tržišta (presude Suiker Unie i dr./Komisija, točka 163. supra, t. 174., Komisija/Anic Partecipazioni, točka 159. supra, t. 117., Hüls/Komisija, točka 163. supra, t. 160. i Corus UK/Komisija, točka 164. supra, t. 107.).

166    Također valja pretpostaviti, pod uvjetom da ne postoji suprotan dokaz koji moraju dostaviti zainteresirani subjekti, da poduzetnici koji sudjeluju u koncentraciji i koji poduzimaju radnje na tržištu vode računa o informacijama koje su razmijenili sa svojim konkurentima kako bi predvidjeli njihovo ponašanje na tržištu. To je osobito tako kada se koncentracija odvija redovito tijekom dugog razdoblja (presuda Komisija/Anic Partecipazioni, točka 159. supra, t. 121., vidjeti također u tom smislu presudu Hüls/Komisija, točka 163. supra, t. 162.).

167    Osim toga, valja podsjetiti da usporedba pojma sporazuma i pojma usklađenog djelovanja sa subjektivnog stajališta upućuje na zaključak da oni obuhvaćaju oblike tajnog sporazuma koji su iste naravi i koji se razlikuju samo prema intenzitetu i pojavnim oblicima (presuda Komisija/Anic Partecipazioni, točka 159. supra, t. 131.).

168    U konkretnom slučaju u odnosu na postojanje sporazuma tužitelj ne može s uspjehom tvrditi da se na temelju nijednog elementa iz Komisijina spisa ne može utvrditi postojanje bilo kakvog sporazuma između stranaka koji ga uključuje, makar posredno.

169    Kao što to osnovano navodi Komisija, ona je u uvodnoj izjavi 473. prve odluke, u kojoj se upućuje na sastanke na kojima su na temelju sporazuma između sudionika izrađeni dokumenti i na relevantne uvodne izjave prve odluke, naglasila da su postojali sporazumi koje su sudionici postizali na sastancima i koji su potvrđeni dokumentima koji se odnose na 27 sastanaka održanih u razdoblju između 6. prosinca 1989. i 4. srpnja 2000. Međutim, tužitelj u svojem tužbenom razlogu ne ističe nijedan element koji bi opovrgnuo dokaze što ih je Komisija prihvatila u navedenim uvodnim izjavama (vidjeti osobito uvodne izjave 126., 142., 146. i 147., 154., 158., 160., 165., 168., 183., 200., 212. do 214., 216. do 287., 290. do 293., 295. i 296., 299., 300. i 305. prve odluke).

170    Isti se zaključak nameće u odnosu na sastanke koji su navedeni u uvodnoj izjavi 474. prve odluke, prema kojoj postojanje sporazuma proizlazi iz činjenice da se, prema Federacciaijevim navodima, određena cijena jednostavno „pojavila“ (vidjeti osobito uvodne izjave 137., 141., 201., 210., 282. prve odluke) kao i iz primjera u kojima je cijena bila „navedena“ (vidjeti osobito uvodne izjave 138., 200., 210. i 289. prve odluke).

171    Također, u uvodnoj izjavi 475. prve odluke Komisija je spomenula devet sporazuma u odnosu na koje raspolaže nacrtima ili prijedlozima sporazuma i glede kojih konkretni elementi dokazuju da su stupili na snagu ili da su ih poduzetnici nakon raspravljanja prihvatili.

172    Primjera radi može se navesti, kako je to razvidno iz spisa, da tužiteljevo sudjelovanje u sporazumu prije svega proizlazi iz nacrta sporazuma iz travnja‑svibnja 1992. čiji je glavni cilj poštovanje najniže prodajne cijene (uvodne izjave 129. do 132. prve odluke), u kojem se izrijekom spominje Lucchini, koji, prema prvoj odluci, zajedno s tužiteljem predstavlja jednog poduzetnika. Kao što je to Komisija osnovano istaknula u uvodnoj izjavi 130. prve odluke, činjenica da osam poduzetnika nije pristupilo tom sporazumu, iako su namjeravali pristupiti, počevši od 1. lipnja 1992., „duhu i uvjetima postojećeg sporazuma“, dokazuje da je taj nacrt sporazuma doista stupio na snagu (vidjeti također uvodnu izjavu 314. prve odluke).

173    Nadalje, u odnosu na sporazum od 27. i 30. rujna 1996., predmet kojega je podjela talijanskog tržišta betonsko‑armaturnih šipki za kolovoz, studeni i prosinac 1996. (i eventualno za siječanj te od veljače do ožujka 1997.) (uvodna izjava 196. prve odluke), tužiteljevo sudjelovanje proizlazi također iz samog nacrta sporazuma, onoga u kojemu je izrijekom spomenut Lucchini, kao i datuma i sata njegova pristupanja sporazumu. Kao što je to navedeno u istoj uvodnoj izjavi, to da su predmetni poduzetnici stvarno pristupili sporazumu potvrđuju dvije tablice u posjedu bivših Acciaierie i Ferriere Leali Luigi koje se odnose na navedene poduzetnike, a u kojima su sadržani podaci o tržišnim udjelima u listopadu i studenome 1996. svakoga od njih (koji su istovjetni onima navedenima u sporazumu), podaci iz knjige narudžbi i zaliha za kraj studenoga i za kraj listopada 1996. te podaci o narudžbama koje je primio svaki od tih poduzetnika za svaki tjedan listopada i studenoga 1996. U uvodnoj izjavi 560. prve odluke Komisija je također naglasila da daljnja potvrda o sudjelovanju Lucchini‑SP‑a u zabranjenom sporazumu 1996. proizlazi i iz činjenice da je on bio jedan od poduzetnika kojemu je, u pozivu na sastanak od 7. siječnja 1997., Leali zahvalio „za suradnju i iskazanu dostupnost tijekom 1996. godine radi održavanja uređenog stanja na tržištu“ (vidjeti također uvodnu izjavu 202. prve odluke).

174    Konačno, u odnosu na sporazum od rujna do studenoga 1998. koji se odnosi na poštovanje prodajnih kvota na talijanskom tržištu (uvodne izjave 245. do 254. prve odluke), tužiteljevo sudjelovanje proizlazi iz više dokumenata među kojima je i sam nacrt sporazuma u kojemu se izrijekom spominju Siderpotenza i Lucchini. To da se sporazum provodio u odnosu na njega proizlazi, kao prvo, iz telefaksa koji je Valsabbia 12. studenoga 1998. otposlala Lealiju, kojim je zatražila dodjelu većeg tržišnog udjela od onog navedenog u sporazumu, kao drugo, iz tablica koje su pronađene kod Ferriere Norda i koje se odnose na predviđanja za veljaču 1999. i na kretanja u posljednjem kvartalu 1998. godine kao i iz tablica koje su pronađene kod Lealija koje za svakog poduzetnika sadrže postotak dodijeljenih kvota za isporuke i za „povrate“, što odgovara sustavu naknada predviđenom u sporazumu (vidjeti također uvodnu izjavu 251. prve odluke) i, kao treće, iz telefaksa od 22. veljače i 14. lipnja 1999. (vidjeti također uvodnu izjavu 248. prve odluke ).

175    Tužitelj ne može s uspjehom tvrditi da nijedno od postupanja u kojima je navodno sudjelovao ne može biti kvalificirano kao usklađeno djelovanje.

176    S jedne strane, u odnosu na povećanje ekstradimenzija, kako to proizlazi iz uvodne izjave 493. prve odluke, podaci kojima raspolaže Komisija dokazuju da je tijekom predmetnog razdoblja došlo do najmanje 19 povećanja ekstradimenzija i da za njih devet postoje neposredni dokazi o sporazumima i usklađenom djelovanju u odnosu na povećanja (vidjeti uvodnu izjavu 439. prve odluke). Prema navedenoj uvodnoj izjavi, postojanje konkretnog usklađenog djelovanja u odnosu na određenje dodataka na cijenu za betonsko‑armaturne šipke utvrđeno je također u deset drugih slučajeva, s obzirom na to da je postojalo zajedničko stajalište da, ako jedan proizvođač poveća cijenu ekstradimenzija, svi će ostali automatski učiniti isto (vidjeti uvodne izjave 440. i 489. prve odluke).

177    S druge strane, u odnosu na temeljne cijene, iz uvodnih izjava 494. i 495. prve odluke proizlazi da su poduzetnici objavili cjenike temeljne cijene za predmetno razdoblje. Komisija je u uvodnoj izjavi 496. prve odluke također naglasila da njezine uvodne izjave 419. do 433. sadrže popis svih slučajeva u kojima je temeljna cijena bila predmet raspravljanja među poduzetnicima (vidjeti također točku 102. ove presude). Ona je također navela da za druge slučajeve u razdoblju od 1993. do 2000. valja upotrijebiti pojam koncentracije, čiji je predmet bio da se utječe na ponašanje proizvođača na tržištu i da se javno objavi postupanje koje je svaki od njih predložio da se konkretno prihvati u području određivanja osnovne cijene.

178    Osim toga, u odnosu na tužiteljev argument prema kojemu pojam „usklađenog djelovanja“ u smislu članka 65. stavka 1. Ugovora o EZUČ-u pretpostavlja da su poduzetnici sudjelovali u radnjama koje su bile predmet njihove koncentracije i da su radnje imale utjecaja na tržišno natjecanje, iz sudske prakse proizlazi da za donošenje zaključka o postojanju usklađenog djelovanja nije nužno da koncentracija ima neposredno djelovanje, u smislu kako to smatra tužitelj, na ponašanje konkurenata na tržištu. Dovoljno je utvrditi da je, s obzirom na okolnosti slučaja, svaki poduzetnik zasigurno morao neposredno ili posredno voditi računa o podacima koji su dobiveni kontaktima s njegovim konkurentima. U odnosu na to nije nužno da Komisija dokaže da su zamjene predmetnih podataka dovele do posebnog rezultata ili do njihove konkretne primjene na tržištu (presuda Thyssen Stahl/Komisija, točka 151. supra, t. 269. do 271.).

179    Slijedom navedenog, Komisija je osnovano zaključila da su predmetni poduzetnici rizike redovnog tržišnog natjecanja koji su navedeni u Ugovoru zamijenili međusobnom praktičnom suradnjom i to je osnovano kvalificirala kao „usklađeno djelovanje“.

180    Kao treće, tužitelj ističe da to što su cjenici bili različiti za sve poduzetnike konkurente (što proizlazi iz tablica priloženih odluci iz 2002.) i to što je iz računa koje je izdavao razvidno da se u istom danu za iste količine betonsko‑armaturnih šipki u odnosu na različite klijente primjenjivala različita cijena prema različitim uvjetima dokazuje nepostojanje tajnog ugovora.

181    Međutim, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 166. ove presude, takav se argument ne može prihvatiti. U stvari, izdani računi ne mogu predstavljati dokaz o tome da tužitelj nije vodio računa o podacima koje je razmijenio s drugim subjektima jer, kao što je to Komisija navela u uvodnoj izjavi 494. prve odluke, nije moguće na temelju uzorka računa utvrditi odgovara li primijenjena prosječna cijena cijeni iz cjenika ili odstupa od nje, s obzirom na to da nije moguće utvrditi, primjerice, koji se računi odnose na redovne ili privilegirane klijente. Stoga se može samo zaključiti da je za transakcije koje su potvrđene dokumentima cijena bila različita, ali to nipošto ne dokazuje da su cijene koje su primjenjivane za sve transakcije izvršavane u danima ili razdobljima nakon povećanja bile različite od onih iz cjenika. Osim toga, kao što je to istaknuto u točki 151. ove presude, sporazumi i usklađeno djelovanje zabranjeni su na temelju članka 81. Ugovora o EZ‑u i članka 65. Ugovora o EZUČ-u bez obzira na svoj učinak, s obzirom na to da imaju protutržišni cilj (vidjeti u tom smislu presudu Komisija/Anic Partecipazioni, točka 159. supra, t. 122. i 123.).

182    Imajući u vidu sva prethodna razmatranja, četvrti tužbeni razlog valja odbiti.

 O šestom tužbenom razlogu, koji se temelji na povredi načela dobre uprave i nedostatku obrazloženja

183    Tužitelj smatra da je Komisija povrijedila načelo dobre uprave te da je bila pristrana. Smatra da Komisija nije vodila računa o nekim okolnostima koje su se pokazale bitnima za provjeru osnovanosti utvrđenja činjenica koje se stavljaju na teret poduzetnicima koji su sudjelovali u zabranjenom sporazumu. On je također upozorio na nedostatak obrazloženja prve odluke.

184    Uvodno valja podsjetiti da se u uvodnoj izjavi 37. Uredbe br. 1/2003 navodi da ona „poštuje temeljna prava i sukladna je načelima koja su naročito priznata Poveljom EU‑a o temeljnim pravima“ i da „se treba tumačiti i primjenjivati uzimajući u obzir i ta prava i načela“.

185    Članak 41. Povelje o temeljnim pravima, pod nazivom „Pravo na dobru upravu“, u stavku 1. predviđa da „[s]vatko ima pravo da institucije, tijela, uredi i agencije Unije njegove predmete obrađuju nepristrano, pravično i u razumnom roku“.

186    Sukladno praksi suda Unije koja se odnosi na načelo dobre uprave, u slučaju kada institucije Unije imaju diskrecijsku ovlast, poštovanje jamstava u upravnim postupcima koja su predviđena pravnim poretkom Unije od presudnog je značenja. Među tim je jamstvima osobito obveza nadležne institucije da pažljivo i nepristrano ispita sve bitne elemente konkretnog slučaja (presuda Suda od 21. studenoga 1991., Technische Universität München, C‑269/90, Zb., str. I‑5469., t. 14., presude Općeg suda od 24. siječnja 1992,, La Cinq/Komisija, T‑44/90, Zb., str. II‑1., t. 86., od 15. prosinca 2010., E.ON Energie/Komisija, T‑141/08, Zb., str. II‑5761., t. 65. i od 22. ožujka 2012., Slovak Telekom/Komisija, T‑458/09 i T‑171/10, još neobjavljena u Zborniku, t. 68.).

187    Osim toga, kao što je to osnovano navela Komisija u uvodnoj izjavi 468. prve odluke, dokazi se moraju ocjenjivati u svojoj ukupnosti, s time da se vodi računa o svim relevantnim okolnostima (vidjeti presudu Thyssen Stahl/Komisija, točka 151. supra, t. 175. i navedenu sudsku praksu).

188    Kao prvo, tužitelj smatra da Komisija nije vodila računa o trima objektivnim i dokazanim okolnostima koje su bitne za provjeru osnovanosti činjenica utvrđenih na teret poduzetnika koji su sudjelovali u navodnom kartelu, što dokazuje pristranost u provođenju njezine istrage. Prije svega, Ansfer, koji predstavlja gotovo 65 % kupaca betonsko‑armaturnih šipki u Italiji, nije imao saznanja o tome da su poduzetnici koji se bave preoblikovanjem utvrdili protutržišna ponašanja. Nadalje, tužitelj je namjerno dostavio više računa o prodaji kako bi Komisiji omogućio da provjeri različitost cijena kod različitih proizvođača kao i više računa dobavljača energije kako bi osporio činjenice organiziranih zastoja u proizvodnji tijekom različitih razdoblja, kada se razdoblja poklapaju s ljetnim i božićnim godišnjim odmorima. Konačno, Komisija nije vodila računa o istraživanju Leara (Laboratorio di Economia, Antitrust, Regolamentazione) pod naslovom „Industrija betonsko‑armaturnih šipki u Italiji od 1989. do 2000.“ koje su naručili poduzetnici Alfa, Feralpi, IRO, SP i Valsabbia (u daljnjem tekstu: Learovo istraživanje), a koje dokazuje izostanak utjecaja navodnog kartela na tržište. U prvoj odluci Komisija uopće nije vodila računa o tim elementima niti je u odnosu na to dala bilo kakvo objašnjenje, što dokazuje pristranost u vođenju njezine istrage. Sukladno načelu dobre uprave, Komisija je također morala od drugih poduzetnika koji su sudjelovali u navodnom kartelu zatražiti njihove račune o prodaji istih količina u istim razdobljima.

189    Kao prvo, suprotno onomu što smatra tužitelj, Komisija je u uvodnim izjavama 55., 63. do 66. i 524. prve odluke pravilno uzela u obzir Ansferovo stajalište. Stoga je u uvodnoj izjavi 524. prve odluke naglasila da očitovanje koje je dao Ansfer ne može prevagnuti u odnosu na nespornu činjenicu o postojanju dokumentiranih dokaza o povredi.

190    Kao drugo, Komisija je u uvodnim izjavama 481. do 487. i 494. do 496. prve odluke uzela u obzir račune o prodaji koje je dostavio tužitelj kako bi dokazao da nije bilo usklađivanja s dogovorenim cijenama kao i račune dobavljača energije koji bi mogli dovesti u pitanje utvrđene činjenice dogovorenog zastoja proizvodnje tijekom određenih razdoblja.

191    U odnosu na predmetne sporazume, u uvodnoj izjavi 481. prve odluke Komisija je osobito podsjetila na sudsku praksu Općeg suda prema kojoj to što poduzetnik ne postupa sukladno dogovoru sa sastanaka čiji je cilj očito protutržišni nije takve naravi da isključuje njegovu punu odgovornost za sudjelovanje u zabranjenom sporazumu, s obzirom na to da se nije javno ogradio od predmeta sastanaka. Komisija je dodala da nije od važnosti to što nije dokazala da su svi poduzetnici koji su sudjelovali u sporazumu izvršavali taj sporazum ili da su ga svi primjenjivali na isti način. Komisija je u uvodnoj izjavi 486. prve odluke također naglasila da, kada se radi o sporazumu, nije od važnosti činjenica da postoji različito ponašanje (koje nije istovjetno ili koje se ne provodi usporedno) u odnosu na izraženu zajedničku volju da se usvoji određeno ponašanje na tržištu, međutim ta činjenica može eventualno biti ispitana prilikom ocjene postoji li usklađeno djelovanje. Osim toga, Komisija je u uvodnoj izjavi 487. prve odluke navela da činjenice da je kod svih proizvođača zastoj u proizvodnji bio u razdobljima praznika i da je uobičajena praksa ili činjenica da su rokovi plaćanja bili uobičajeni mogu biti bitne samo u slučaju kada ne postoji prethodna koncentracija.

192    Vezano za usklađena djelovanja iz prve odluke, Komisija je u njezinim uvodnim izjavama 494. do 496. navela da u odnosu na temeljne cijene sudska praksa zahtijeva da ponašanje bude stvarno izvršavano. Objava cjenika smatra se ponašanjem u smislu sudske prakse. Dodala je da je predmet te koncentracije bio da se utječe na ponašanje proizvođača na tržištu i da se javno objavi ponašanje koje se svaki od njih obvezao konkretno prihvatiti u području određivanja temeljne cijene. U odnosu na to, razlika između cijena prema cjenicima i stvarno primjenjivanih cijena na tržištu koje su stranke zabranjenog sporazuma isticale nije presudna, s obzirom na to da primjerci računa koji se odnose na razdoblja u kojima se odlučivalo o povećanju cijena, a koje su dostavile stranke zabranjenog sporazuma, nisu bili takvi da bi omogućili provjeru je li primjenjivana srednja cijena odgovarala cijeni prema cjenicima ili je od nje odstupala. Osim toga, i u primjeru gdje je srednja cijena bila dana ne može se isključiti je li razlika bila povezana s kretanjima na tržištu ili s namjerom da se zabranjeni sporazum iskoristi u vlastitu korist.

193    U odnosu na to, u točki 166. ove presude također je ponovljeno da je na zainteresiranim subjektima da opovrgnu presumpciju prema kojoj poduzetnici koji sudjeluju u koncentraciji i koji poduzimaju radnje na tržištu vode računa o informacijama koje razmjenjuju sa svojim konkurentima kako bi utvrdili njihovo ponašanje na tržištu. Slijedom navedenog, tužitelj ne može osnovano smatrati da je na Komisiji, sukladno načelu dobre uprave, da od drugih poduzetnika koji su sudjelovali u navodnom kartelu zatraži račune koji se odnose na prodaju istih količina u istom razdoblju.

194    Kao treće, Komisija je u uvodnim izjavama 42., 50. do 56., 62., 513., 521. i 585. prve odluke ispravno vodila računa o Learovu istraživanju. Osobito u odnosu na zaključke tog istraživanja o učincima zabranjenog sporazuma, Komisija je u uvodnoj izjavi 513. prve odluke, među ostalim, navela da je „na temelju prosječne cijene za ekstradimenzije od prosinca 1989. do siječnja 1990. i svibnja do lipnja 2000. [… ona] procijenila povećanje cijene za ekstradimenzije za najmanje 40 % u stvarnim uvjetima“. Prema Komisijinu stajalištu, „[t]o znači da, iako se smanjenje temeljne cijene u stvarnim uvjetima htjelo prikazati važnim, podaci ne potkrjepljuju tezu Learova istraživanja o smanjenju ukupne cijene za 32 % u stvarnim uvjetima“ i „[u] svakom slučaju, Learovo istraživanje temelji se na pretpostavkama koje su nužne za procjenu jednog dijela podataka (koji se odnose na prvotno razdoblje) koji nisu bili dostupni. Također, Komisija je u uvodnoj izjavi 521. prve odluke podsjetila na sudsku praksu Općeg suda prema kojoj ekonomska analiza ne može dovesti u pitanje nepobitno utvrđene činjenice na temelju dokumentiranih dokaza (presuda Cimenteries CBR i dr./Komisija, točka 106. supra, t. 1088.).

195    S obzirom na navode iz točaka 189. do 194. ove presude, tužitelj ne može osnovano tvrditi da Komisija nije uzela u obzir elemente navedene u točki 188. ove presude niti da Komisija glede toga nije dala objašnjenje.

196    Kao drugo, tužitelj ističe da Komisija nije pravilno ocijenila ni dokaze navedene u odluci iz 2002. i njezinim prilozima u odnosu na cjenike koji se ne spominju u prvoj odluci. Betonsko‑armaturne šipke su sirovina (commodity) glede koje se tržišno natjecanje odražava jedino u cijeni. Međutim, cijene koje su navodili različiti proizvođači, osim što su gotovo uvijek bile navedene kao „ciljevi“, često su se kretale između 10 i 15 ITL/kg odnosno 10 i 20 ITL/kg, što je važna razlika. U odnosu na to, tužitelj smatra da je objava različitih cjenika proizvođača betonsko‑armaturnih šipki u Italiji trebala za Komisiju biti jasan dokaz o bitnom ograđivanju svakog poduzetnika, u slučaju da je eventualno postojao navodni zabranjeni sporazum. Tužitelj u odnosu na to kao primjer navodi to da nije izvršavao zabranjeni sporazum u odnosu na temeljne cijene od 7. veljače 1994., od 30. kolovoza 1994. ili još od 21. veljače 1995.

197    Takav argument, međutim, valja odbiti, s obzirom na to da iz sudske prakse Općeg suda koja je navedena u uvodnoj izjavi 481. prve odluke (vidjeti t. 191. ove presude) proizlazi da to što poduzetnik ne postupa u skladu s dogovorom sa sastanaka čiji je cilj očito protutržišni nije takve naravi da isključuje njegovu punu odgovornost za sudjelovanje u zabranjenom sporazumu, s obzirom na to da se nije javno ogradio od sadržaja sastanaka. Pod pretpostavkom da ponašanje na tržištu tužitelja i drugih proizvođača koji su objavili ciljane cijene nije bilo u skladu s dogovorenim ponašanjem, to ni u kojem slučaju ne utječe na njihovu odgovornost (vidjeti u tom smislu presudu Općeg suda od 14. svibnja 1998., Sarrió/Komisija, T‑334/94, Zb., str. II‑1439., t. 118., potvrđenu povodom žalbe presudom Suda od 16. studenoga 2000., Sarrió/Komisija, C‑291/98 P, Zb., str. I‑9991., t. 43. i 49.), s obzirom na to da su se oni mogli pokušati okoristiti zabranjenim sporazumom u svoju korist (vidjeti u tom smislu presudu Općeg suda od 15. lipnja 2005., Tokai Carbon i dr./Komisija, T‑71/03, T‑74/03, T‑87/03 i T‑91/03, t. 74. i navedenu sudsku praksu).

198    Kao treće, tužitelj smatra da su velik broj uvodnih izjava prve odluke koje se odnose na činjenice (uvodne izjave 124. do 341. prve odluke) subjektivne ocjene koje se ne mogu prikazati kao činjenice na temelju kojih se može pristupiti ocjeni predmeta.

199    Tužitelj, s jedne strane, navodi da je Komisija u uvodnoj izjavi 130. prve odluke navela da „nije sporno da je sporazum opisan u uvodnoj izjavi 129. ove odluke stupio na snagu“. Komisija zapravo smatra da „osam poduzetnika koji nisu pristupili tom sporazumu nije htjelo, počevši od 1. lipnja 1992., pristupiti ,duhu i uvjetima postojećeg sporazuma’“, a to je, prema tužiteljevu stajalištu, Komisijin zaključak, a ne činjenica.

200    Valja naglasiti da je Komisija u uvodnoj izjavi 129. prve odluke navela da je cilj sporazuma iz travnja‑svibnja 1992. bilo utvrđivanje najniže cijene za prodaju betonsko‑armaturnih šipki. Postojanje tog sporazuma utvrđeno je na temelju dokumenta koji je Komisija pronašla u Federacciaijevim poslovnim prostorima. Komisija je u uvodnoj izjavi 130. prve odluke navela da je, zbog toga što je osam poduzetnika htjelo pristupiti sporazumu dana 1. lipnja 1992., sporazum „zasigurno bio na snazi dana 31. svibnja 1992. (dan koji je prethodio onomu u kojemu je osam već navedenih dodatnih poduzetnika htjelo pristupiti sporazumu)“. Takav činjenični zaključak koji se temelji na dokumentima sadržanima u spisu ne može se smatrati Komisijinim subjektivnim zaključkom. Usto valja navesti da pravna ocjena navedenog sporazuma nije sadržana u dijelu prve odluke pod nazivom „Činjenično stanje“, već u dijelu pod nazivom „Pravna ocjena“ i osobito u uvodnim izjavama 419., 478. i 479. navedene odluke.

201    S druge strane, tužitelj smatra da je Komisija kao činjenicu koja se stvarno dogodila ocijenila to što su neki poduzetnici u razdoblju od travnja do srpnja 1992. željeli pristupiti sporazumu o cijenama s predviđenim zastojem u proizvodnji samo na temelju jednog pronađenog dokumenta u kojemu pojedinačno nije naveden nijedan poduzetnik. Tužitelj je naveo da je izvor tog dokumenta nepoznat te, iako je takav dokument mogao poslužiti kao nacrt za izradu jednog drugog dokumenta, on nije ni potpisan ni parafiran. Međutim, valja naglasiti da se u dokumentu na koji se poziva Komisija u uvodnoj izjavi 132. prve odluke, koji je pronađen u Federacciaijevim poslovnim prostorima, uz 19 predmetnih poduzetnika, navode određeni datumi koji potvrđuju da je donesen između 13. travnja 1992. i srpnja 1992. kao i zastoji u proizvodnji u trajanju od tri tjedna u srpnju i kolovozu te jednog tjedna na mjesec od rujna 1992. do veljače 1993. Osobito u odnosu na kontekst opisan u uvodnim izjavama 124. do 134. prve odluke, tužiteljev argument prema kojemu navedeni nacrt nije bio ni pripremljen ni potpisan nije od važnosti. U stvari, zabrana sudjelovanja u protutržišnim radnjama i sporazumima kao i sankcije koje se mogu izreći prekršiteljima notorne su činjenice te je uobičajeno da je dokumentacija koja se odnosi na to ograničena na najmanju mjeru (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, Zb., str. I‑123., t. 55.).

202    Zbog toga tužiteljevi argumenti nisu prihvatljivi.

203    Kao četvrto, tužitelj je u replici naglasio, s jedne strane, da Komisija nije vrednovala činjenicu da je, bez obzira na to što je kartel trajao više od 10 godina, broj poduzetnika koji je prvotno sudjelovao u njemu smanjen za četiri petine, uz prestanak i zatvaranje mnogih pogona, i, s druge strane, da je cijena betonsko‑armaturnih šipki u stvarnim uvjetima tijekom tog razdoblja pala za 30 %.

204    S obzirom na to da su činjenice navedene u točki 203. ove presude istaknute jedino u replici i ne predstavljaju proširenje tužbenog razloga ili činjenicu navedenu u tužbi, sukladno sudskoj praksi navedenoj u točki 65. ove presude, valja ih proglasiti nedopuštenima.

205    U svakom slučaju, valja naglasiti da je Komisija, suprotno onomu što smatra tužitelj, s jedne strane, u uvodnim izjavama 551., 552. i 585. doista uzela u obzir smanjenje broja aktivnih poduzetnika na tržištu i, s druge strane, u uvodnoj izjavi 513. prve odluke odbila argument koji se temelji na navodnom smanjenju stvarne cijene. Stoga tužiteljev argument nije osnovan.

206    Slijedom navedenog, ovaj tužbeni razlog valja odbiti.

 O sedmom tužbenom razlogu, koji se temelji na pogrešnoj pravnoj ocjeni činjenica, na neosnovanosti utvrđenih činjenica u odnosu na tužitelja i na iskrivljavanju činjenica

207    U okviru prvog dijela, koji se odnosi na pogrešnu ocjenu činjenica, tužitelj podsjeća da je Komisija u uvodnoj izjavi 442. prve odluke povredu kvalificirala kao jedinstvenu, trajnu i složenu. U odnosu na trajnost povrede, tužitelj smatra da sastanci proizvođača, pod pretpostavkom da su se održali, nisu imali nikakav konkretan učinak na tržište. Stoga ono što je trajalo nije bio zabranjeni sporazum, već neuspješan pokušaj postizanja usklađenosti na tržištu. Također, Komisijina utvrđenja koja se odnose na trajanje zabranjenog sporazuma nisu osnovana u odnosu na tužitelja. Čak i kada bi se priznalo postojanje zabranjenog sporazuma o ekstradimenzijama u trajanju duljem od deset godina, zabranjenog sporazuma o temeljnim cijenama u trajanju od osam godina i zabranjenog sporazuma o kontroli proizvodnje u trajanju od pet godina, može se očekivati da bi ti sporazumi bili predmetno vrlo uski i kratkotrajni, tako da bi stalno bili potrebni novi sastanci proizvođača. U svakom slučaju, tužitelj smatra da je povećanje novčane kazne od 105 % na temelju trajanja, odnosno zbog zabranjenog sporazuma u trajanju od deset i pol godina, moguće primijeniti samo na osnovicu novčane kazne koja se odnosi na taj jedan oblik zabranjenog sporazuma o cijenama ekstradimenzija, a ne i na druge oblike zabranjenog sporazuma.

208    Prije svega valja navesti da tužiteljev argument prema kojemu sastanci proizvođača nisu imali nikakav konkretan učinak na tržište ne može dovesti u pitanje dugotrajnost povrede.

209    S jedne strane, ako tužiteljev argument ide za tim da on nije postupao u skladu s dogovorima sa sastanaka proizvođača, valja ga odbiti zbog razloga navedenih u točki 197. ove presude.

210    S druge strane, u točki 151. ove presude ponovljeno je da iz sudske prakse proizlazi da članak 65. stavak 1. Ugovora o EZUČ-u zabranjuje sporazume koji „teže“ sprječavanju, ograničavanju ili narušavanju redovnog tijeka tržišnog natjecanja. Iz navedenog proizlazi da je u smislu te odredbe zabranjen sporazum čiji je cilj ograničiti tržišno natjecanje i u slučaju kada njegovi protutržišni učinci nisu utvrđeni. Stoga Komisija nije bila dužna pri utvrđenju povrede članka 65. stavka 1. Ugovora o EZUČ-u dokazati postojanje štetnog utjecaja na tržišno natjecanje (presude Ensidesa/Komisija, točka 151. supra, t. 59. i 60. i Thyssen Stahl/Komisija, točka 151. supra, t. 277.).

211    Nadalje, kao što je to Komisija osnovano istaknula u uvodnim izjavama 414. i 415. prve odluke, povreda članka 81. Ugovora o EZ‑u (i analogno članka 65. Ugovora o EZUČ-u) može se izvršiti ne samo pojedinačnom radnjom već i nizom radnji ili trajnim ponašanjem. Takvo tumačenje ne može se s uspjehom osporavati time da jedan ili više elemenata iz tog niza radnji ili trajnog ponašanja može sam za sebe podstavljati povredu tih odredaba (vidjeti analogno presudu Komisija/Anic Partecipazioni, točka 159. supra, t. 81.).

212    U konkretnom slučaju iz prve odluke proizlazi da su ponašanja koja se odnose na utvrđenje temeljne cijene i rokova plaćanja ocijenjena kao dijelovi izvršenja u praksi jednog jedinstvenog plana usmjerenog na utvrđenje dogovorene najniže cijene, s obzirom na to da se svako od tih ponašanja (uz iznimku prvotnog dogovora iz travnja 1992.) konkretiziralo u oblicima koji su manje ili više vremenski slični, putem kojih je i utvrđena dogovorena najniža cijena. Osim toga, u odnosu na ekstradimenzije, prema uvodnoj izjavi 442. prve odluke, trajnost povrede proizlazi iz naravi kršiteljskih ponašanja koja su se ponavljala i koja su se sastojala u utvrđenju usklađenja cijene za navedene ekstradimenzije, što potvrđuje da su sva opisana ponašanja predstavljala izvršenje istog plana.

213    Međutim, tužitelj u odnosu na to ograničava svoje navode na to da su koncentracije bile predmetno uske i tako kratkotrajne da su uvijek bili nužni novi sastanci. Taj se argument ne može prihvatiti. Kao što je to Komisija istaknula u uvodnoj izjavi 510. prve odluke, ista ponašanja primijenjena su u pogledu temeljne cijene, cijena ekstradimenzija, rokova plaćanja te nadzora ili ograničenja proizvodnje ili prodaje, i to tijekom više godina. Također postoje dokazi glede sastanaka o nadzoru usklađenog ponašanja koji dokazuju da je stanje na tržištu stalno nadzirano i da su se usvajale nove inicijative kada su predmetni poduzetnici to smatrali potrebnim, tako da predmetna ponašanja nisu bila kratkotrajna.

214    Konačno, time što osporava povećanja novčane kazne na osnovi trajanja tužitelj osporava jedinstvenu narav povrede koju je utvrdila Komisija a da pritom nije dao ni najmanji argument koji bi bio usmjeren na opovrgavanje Komisijinih zaključaka prema kojima dijelovi zabranjenog sporazuma koji se odnose na utvrđenje temeljne cijene, na utvrđenje dodataka na cijenu i na ograničenje ili nadzor proizvodnje i prodaje predstavljaju povredu čiji je jedini i isti cilj povećanje cijene betonsko‑armaturnih šipki na talijanskom tržištu. Stoga njegove prigovore valja odbiti.

215    U okviru drugog dijela tužitelj osporava osnovanost činjenica koje su utvrđene u odnosu na njega te ističe da je došlo do njihova iskrivljavanja.

–       O utvrđenju temeljne cijene iz Brescie

216    U odnosu na utvrđenje temeljne cijene, tužitelj ističe da njegovo sudjelovanje u zabranjenom sporazumu za utvrđenje „temeljne cijene iz Brescie“ nije bilo ni od kakve koristi, s obzirom na to da mu je proizvodnja bila smještena isključivo u njegovu sjedištu u Potenzi, koje se nalazi 1000 km od Brescie. Stoga prodajna cijena iz Brescie za tužitelja nije imala nikakvo značenje i nije mogla predstavljati uporište.

217    Tužitelj također navodi da je teško utvrditi usklađenost temeljne cijene betonsko‑armaturnih šipki između tužitelja i drugih proizvođača, s obzirom na to da su oni djelovali u različitim regijama. Komisija je, osim toga, u uvodnoj izjavi 587. prve odluke navela da su prodaje koje se odnose na jug Italije bile predmet raspravljanja na sastancima samo u trima rijetkim slučajevima. Ta je pojedinost trebala navesti Komisiju da tužiteljev slučaj razmotri zasebno, tako da povoljnije ocijeni njegovu stvarnu ulogu u događaju koji mu stavlja na teret. U odnosu na to, Komisija nije ni u kojem slučaju mogla utvrditi da su poduzetnici izvršavali više sporazuma niti tužiteljevo sudjelovanje u njima.

218    Kao prvo, valja odbiti tužiteljev argument koji se temelji na tome da njegovo sudjelovanje u zabranjenom sporazumu za utvrđenje „temeljne cijene iz Brescie“ nije bilo ni od kakve koristi. Valja navesti da temeljne cijene predstavljaju referentnu cijenu (uvodne izjave 153., 289., 425., 445. i 516. prve odluke) koja ne sadrži nužno sustavni dodatak troškova prijevoza od Brescie do odredišta. U odnosu na to, s obzirom na to da je Komisija u uvodnoj izjavi 129. prve odluke koja se odnosi na sporazum iz travnja‑svibnja 1992. u odnosu na načine prodaje doista navela „početnu osnovicu iz Brescie, s time da se klijentima izdaje račun s uključenim troškovima prijevoza iz Brescie u slučaju da se dostava obavlja sredstvima kojima raspolaže proizvođač“, valja imati u vidu da se takvo upućivanje na temeljnu cijenu iz Brescie objašnjava time da je većina poduzetnika koji su sudjelovali u sporazumima imala sjedište u tom mjestu (uvodne izjave 79., 85., 89., 91. i 105. prve odluke). Osim toga, tužitelj ne osporava da je Federacciai upućivao svoja pismena koja se odnose na temeljnu cijenu svim talijanskim proizvođačima betonsko‑armaturnih šipki, uključujući tužitelja, pozivajući se na temeljnu cijenu iz Brescie (uvodne izjave 135. i 140. prve odluke). Tužitelj ne može s uspjehom tvrditi da utvrđenje temeljne cijene iz Brescie za njega nije bilo ni od kakve koristi ili da je, u odnosu na to da je početna cijena bila „cijena iz Brescie“, bilo teško utvrditi usklađenost temeljnih cijena betonsko‑armaturnih šipki između proizvođača čija se sjedišta nalaze u vrlo različitim regijama. Osim toga, tužitelj se ne može s uspjehom pozvati na uvodnu izjavu 587. prve odluke, u kojoj je Komisija zaključila da „prodaje koje se odnose na jug Italije nisu bile usklađene s odlukama koje su bile donošene na sastancima ili su bile samo u trima rijetkim slučajevima“, kako bi dokazao da je Komisija njegov slučaj morala razmotriti zasebno, s obzirom na to da se ne radi o Komisijinu utvrđenju, već o argumentu koji su istaknuli neki poduzetnici koji su sudjelovali u zabranjenom sporazumu (bilješka na dnu 654. stranice prve odluke).

219    Kao drugo, valja odbiti tužiteljev argument koji se temelji na tome da Komisija nije utvrdila da su predmetni poduzetnici izvršili navodne sporazume od 7. veljače (uvodna izjava 138. prve odluke), 30. kolovoza (uvodna izjava 140. prve odluke), 13. rujna (uvodna izjava 142. prve odluke) i 25. studenoga 1994. (uvodna izjava 143. prve odluke), od 13. lipnja (uvodna izjava 153. prve odluke), 4. srpnja (uvodna izjava 160. prve odluke) i 29. kolovoza 1995. (uvodna izjava 168. prve odluke), od 23. veljače (uvodna izjava 186. prve odluke), 2. travnja (uvodna izjava 191. prve odluke), 25. srpnja (uvodna izjava 192. prve odluke) i 22. listopada 1996., od 30. siječnja, 14. veljače i 10. srpnja 1997. (uvodna izjava 200. prve odluke) te od 18. veljače (uvodna izjava 220. prve odluke) i 9. lipnja 1998. (uvodna izjava 233. prve odluke).

220    Stoga, kao što je to ponovljeno u točki 151. ove presude, članak 65. stavak 1. Ugovora o EZUČ-u zabranjuje sporazume koji „teže“ sprječavanju, ograničavanju ili narušavanju redovnog tijeka tržišnog natjecanja. Iz navedenog proizlazi da je u smislu te odredbe zabranjen sporazum čiji je cilj ograničiti tržišno natjecanje. Slijedom toga, u slučaju kada dolazi do sklapanja sporazuma na sastancima konkurentskih poduzetnika, povreda te odredbe počinjena je kada ti sastanci imaju takav cilj i kada stoga teže umjetnom organiziranju djelovanja na tržištu. U takvom se slučaju osnovano smatra da postoji odgovornost poduzetnika za povredu, s obzirom na to da on sudjeluje na tim sastancima te ima saznanja o njihovu predmetu, čak i u slučaju kada on odmah ne izvršava neku od mjera dogovorenih na tim sastancima. Veće ili manje sudjelovanje poduzetnika na sastancima kao i izvršenje dogovorenih mjera u cijelosti ili djelomično ne utječe na postojanje odgovornosti, već na njezin opseg i stoga na visinu sankcije (vidjeti analogno presude Suda od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, C‑238/99 P, C‑244/99 P, C‑245/99 P, C‑247/99 P, C‑250/99 P do C‑252/99 P i C‑254/99 P, Zb., str. I‑8375., t. 508. do 510. i od 28. lipnja 2005., Dansk Rørindustri i dr./Komisija, C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, Zb., str. I‑5425., t. 145.). Navodni izostanak izvršenja sporazuma koji imaju protutržišni cilj, kao što je onaj naveden u točki 219. ove presude, nije od važnosti.

221    Zbog istih razloga valja odbiti tužiteljev argument prema kojemu on nije izvršavao sporazume iz travnja‑svibnja 1992. (uvodna izjava 129. prve odluke), od 1. travnja 1993. (uvodna izjava 137. prve odluke), od 13. veljače 1996. (uvodna izjava 183. prve odluke) te od 16. listopada (uvodne izjave 204. do 210. prve odluke) i 17. studenoga 1997. (uvodna izjava 214. prve odluke) i prema kojemu je njegovo nesudjelovanje u tim sporazumima bilo razvidno.

222    U svakom slučaju, kao što je to Komisija naglasila u svojim podnescima, što nije osporio ni tužitelj, ona je u odnosu na dijelove zabranjenog sporazuma o utvrđenju temeljne cijene prikupila dokumentirane dokaze koji dokazuju sudjelovanje predmetnih poduzetnika na sastancima od 13. veljače 1996. (uvodna izjava 183. prve odluke), od 16. listopada 1997. (uvodne izjave 204. do 210. prve odluke), od 9. lipnja 1998. (uvodna izjava 233. prve odluke), od 11. (uvodna izjava 280. prve odluke) i 25. siječnja (uvodna izjava 282. prve odluke), 1. (uvodna izjava 283. prve odluke) i 9. veljače (uvodna izjava 285. prve odluke), 10. ožujka (uvodna izjava 289. prve odluke), 8. (uvodna izjava 297. prve odluke), 16. (uvodna izjava 298. prve odluke) i 23. svibnja (uvodna izjava 299. prve odluke) i 27. lipnja 2000. (uvodna izjava 304. prve odluke). Osim toga, ona je navela da je Lucchini‑SP sudjelovao na najmanje osam od tih sastanaka koji su se održali od 1996. do 1998. i tijekom 2000. (uvodne izjave 183., 204., 233., 282., 283., 289., 298., 299. i 304. prve odluke).

223    Međutim, prema stalnoj sudskoj praksi, kako bi se s potrebnim stupnjem dokazalo sudjelovanje poduzetnika u zabranjenom sporazumu, dovoljno je dokazati da je predmetni poduzetnik sudjelovao na sastancima na kojima su doneseni sporazumi protutržišne naravi a da se pritom na njima nije jasno usprotivio. Kada je dokazano sudjelovanje na takvim sastancima, na tom je poduzetniku da dostavi indicije na temelju kojih se može utvrditi da njegovo sudjelovanje na navedenim sastancima nije bilo vođeno protutržišnim razlozima te da dokaže da je upozorio svoje konkurente da on sudjeluje na tim sastancima s drukčijim polaznim stajalištima od njihovih (presude Suda Komisija/Anic Partecipazioni, točka 159. supra, t. 96., Aalborg Portland i dr./Komisija, točka 201. supra, t. 81. i od 19. ožujka 2009., Archer Daniels Midland/Komisija, C‑510/06 P, Zb., str. I‑1843., t. 119.). Tužitelj ne dostavlja indicije koje bi u tom smislu bile prihvatljive.

224    Što se tiče drugih sastanaka o cijenama i rokovima plaćanja koje je organizirao Federacciai, glede kojih raspoloživi dokazi ne omogućuju jasno utvrđenje sudionika, svi su talijanski proizvođači betonsko‑armaturnih šipki bili na njih pozvani i dobivali su izvješća koja je sastavljao Federacciai i kojima su bili obaviješteni o ishodima tih sastanaka (uvodne izjave 465. i 466. prve odluke).

225    Komisija je također naglasila, što tužitelj nije osporio, da su sastanci bili međusobno povezani tako da su u više navrata održani sastanci na kojima se ocjenjivao učinak prethodno donesenih odluka na temelju stalnog nadzora tržišta ili sastanci na kojima su donošene mjere kojima su izmijenjene prethodne odluke (uvodna izjava 468. prve odluke).

226    Osim toga, kao što je to Komisija osnovano upozorila u uvodnoj izjavi 469. prve odluke, sama fizička odsutnost s određenog sastanka ne znači nužno da odsutni nije prihvatio ciljeve tog sastanka. Stoga proizlazi da Lucchini‑SP nije sudjelovao na jednom sastanku zbog „očite nemogućnosti ili pomanjkanja volje nekih proizvođača da održe cijenu koja je dogovorena na prethodnim sastancima“ (vidjeti uvodne izjave 208., 215. i 560. prve odluke koje se odnose na sastanak od 17. studenoga 1997.). Tužitelj ne može s uspjehom tvrditi da je njegovo nesudjelovanje u zabranjenom sporazumu bilo očito.

227    Valja također navesti, kao što je to Komisija naglasila u uvodnim izjavama 419. do 433. i 560. do 562. prve odluke, što tužitelj nije posebno osporio, da iz upravnog spisa proizlazi da je Lucchini‑SP pristupio sporazumu iz travnja‑svibnja 1992. i dijelu zabranjenog sporazuma čiji je cilj utvrđenje temeljne cijene sve do lipnja 2000. Zbog toga je 25. siječnja 1993. Federacciai uputio svim talijanskim proizvođačima betonsko‑armaturnih šipki pismeno koje se odnosi na sastanak održan istog dana na kojemu su temeljne cijene utvrđene na 280 ITL/kg, koje je tužitelj odmah prihvatio (uvodne izjave 136. i 420. prve odluke). Za 1994. Lucchini je usvojio temeljne cijene koje su utvrđene na sastanku od 1. prosinca 1994. (uvodne izjave 145. i 422. prve odluke). On je, nadalje, nastavio primati pismena Federacciaija i Lealija koja se odnose na određenje temeljne cijene u 1995. (uvodne izjave 149., 160., 161., 164. i 424. prve odluke), u 1996. (uvodne izjave 192. i 426. prve odluke), u 1997. (uvodne izjave 200. i 428. prve odluke) i u 1998. (uvodne izjave 220., 233., 241. i 430. prve odluke). U odnosu na 1999., činjenica da je Lucchini‑SP pristupio tom dijelu zabranjenog sporazuma proizlazi iz unutarnjih izvješća tog društva od veljače, ožujka, travnja i svibnja 1999. (uvodne izjave 268. i 432. prve odluke). Konačno, u odnosu na 2000. godinu, u točki 222. ove presude navedeno je da je Lucchini‑SP pristupio sastancima od 1. veljače (uvodna izjava 283. prve odluke), od 10. ožujka (uvodna izjava 289. prve odluke), od 16. (uvodna izjava 298. prve odluke) i 23. svibnja (uvodna izjava 299. prve odluke) i od 27. lipnja (uvodna izjava 304. prve odluke) (vidjeti također uvodnu izjavu 434. prve odluke).

228    Kao treće, u odnosu na tužiteljev argument prema kojemu bi sustavna praksa diferencirane cijene predmetnih poduzetnika pobijala teoriju o izvršenju koncentracije između poduzetnika, valja uputiti na uvodne izjave navedene u točki 197. ove presude.

–       O utvrđenju cijena za ekstradimenzije

229    U odnosu na utvrđenje cijena za ekstradimenzije tužitelj, kao prvo, smatra da su Komisijino utvrđenje minimalnih cijena za ekstradimenzije te objava orijentacijskih i preporučenih cijena koje također vrijede za betonsko‑armaturne šipke doprinijeli ukidanju ili smanjenju samostalnosti poduzetnika u odlučivanju o visini svojih prodajnih cijena. Ekstradimenzije, kao i drugi dodaci, u biti su istovjetne unutar Unije jer to olakšava pregovaranja proizvođača i kupaca. U odnosu na to, tužitelj je 10. prosinca 2001. Komisiji uputio dopis, o kojem se ona nikada nije očitovala, kako bi doznao predstavlja li njegovo eventualno usklađenje u odnosu na cijene o kojima su ga izvijestili konkurenti, što implicitno proizlazi iz članka 60. Ugovora o EZUČ-u, zabranjeni sporazum koji je zabranjen člankom 65. stavkom 1. Ugovora o EZUČ‑u. Konačno, tužitelj dodaje da to što je došlo do redovnog usklađenja u pogledu ekstradimenzija predstavlja „neizbježnu pojavu na tržištu koja se s vremenom pojavljuje na svim područjima“.

230    Kao prvo, valja podsjetiti da je prema sudskoj praksi smisao obveze objave cijena, koja je predviđena u članku 60. stavku 2. Ugovora o EZUČ-u, prije svega da spriječi moguću zabranjenu praksu, zatim da omogući kupcima da dobiju točne informacije o cijeni kao i da utvrde postojanje diskriminacije te, konačno, da omogući poduzetnicima da saznaju točne cijene svojih konkurenata, što im omogućuje da se s njima usklade (vidjeti presudu Thyssen Stahl/Komisija, točka 151. supra, t. 308. i navedenu sudsku praksu).

231    Također, prema stalnoj sudskoj praksi, cijene koje su sadržane u cjenicima mora utvrđivati svaki poduzetnik neovisno, s time da pritom ne smije postojati međusobni sporazum, pa ni prešutni. Osobito to što su odredbe članka 60. Ugovora o EZUČ-u usmjerene na ograničavanje tržišnog natjecanja ne sprječava primjenu pravila o zabrani zabranjenih sporazuma iz članka 66. stavka 1. Ugovora o EZUČ-u. Osim toga, članak 60. Ugovora o EZUČ-u ne predviđa da prije objave cjenika moraju postojati kontakti između poduzetnika koji imaju za cilj međusobnu razmjenu informacija o svojim budućim cijenama. Međutim, s obzirom na to da takvi kontakti sprječavaju da se isti cjenik utvrdi na neovisan način, oni mogu narušiti redovan tijek tržišnog natjecanja u smislu članka 65. stavka 1. Ugovora o EZUČ-u (vidjeti presudu Thyssen Stahl/Komisija, točka 151. supra, t. 312. i 313. i navedenu sudsku praksu).

232    Uvažavajući tu sudsku praksu, Komisija je u uvodnoj izjavi 442. prve odluke osnovano procijenila da, s obzirom na to da kod redovne koncentracije poduzetnici konkurenti usvajaju trajno ponašanje koje ide za tim da se putem sporazuma ili usklađenog djelovanja isključi nesigurnost koja se osobito odnosi na cijenu ekstradimenzija koje primjenjuju na tržištu, to ponašanje predstavlja zabranjeni sporazum koji je zabranjen u smislu članka 65. Ugovora o EZUČ-u. Komisija je takva ponašanja utvrdila osobito u uvodnim izjavama 438. do 441. prve odluke.

233    U odnosu na to, tužitelj ne može s uspjehom tvrditi da je ta ujednačenost rezultat posebnosti tržišta i proizvodnje, zbog čega se, kao prvo, tržišno natjecanje temelji na razlikama u temeljnim cijenama različitih poduzetnika, kao drugo, manje važni poduzetnici sustavno slijede kretanje cijene ekstradimenzija koje autonomno utvrđuju najreprezentativniji i najvažniji poduzetnici proizvođači čelika i željeza i, kao treće, svi su subjekti suglasni da su jednoznačni cjenici ekstradimenzija potrebni za olakšavanje pregovaranja proizvođača i kupaca, koje je isključivo usmjereno na temeljnu cijenu određenog proizvoda, što omogućuje da se odmah uoče prednosti koje se odnose na različite proizvode.

234    U stvari, valja naglasiti da usklađenje cijena ekstradimenzija na najvišoj razini proizlazi iz, ponekad prešutnog, ponekad izričitog, zajedničkog sporazuma da se ne stvara konkurencija (uvodna izjava 440. prve odluke) i iz činjenice da je od 6. prosinca 1989. do 2000. dogovoreno i primijenjeno najmanje 19 povećanja navedenih ekstradimenzija (uvodna izjava 439. prve odluke). Stoga se ne može prihvatiti teza o razumnom usklađenju koje slijedi inicijativu važnog proizvođača, s obzirom na to da je Komisija dostavila dokaz o koncentraciji u području povećanja dodataka na cijenu i o tome da je postojalo zajedničko stajalište o preduvjetu prema kojemu cijene ekstradimenzija među proizvođačima moraju uvijek biti usklađene (uvodne izjave 441. i 489. i bilješka na dnu 542. stranice prve odluke). Osim toga, kao što je to Komisija osnovano istaknula u uvodnoj izjavi 440. prve odluke, ako bi usklađivanje cijena ekstradimenzija bilo rezultat redovnog razvoja na tržištu, bilo bi teško razumjeti zašto su stranke zabranjenog sporazuma našle da su potrebni redovni susreti radi postizanja dogovora o tim povećanjima.

235    U drugom redu, tužitelj ne može s uspjehom isticati da Komisija nije odgovorila na njegov dopis od 10. prosinca 2001. u kojemu je od nje zatražio očitovanje predstavlja li njegovo usklađivanje s cijenama o kojima ga je izvijestio konkurent zabranjeni sporazum koji je zabranjen člankom 65. Ugovora o EZUČ-u. Osim što takva primjedba nije osnovana, valja navesti, kao što je to navela Komisija, da je ona odgovorila na taj argument u točki 280. na kraju obavijest o utvrđenim činjenicama koja je tužitelju upućena 27. ožujka 2002.

236    Kao drugo, tužitelj smatra da on nije među poduzetnicima koji su primjenjivali cijene za ekstradimenzije na temelju provedbe prethodnog zabranjenog sporazuma. U odnosu na to nijedan dokaz ni konkretan element, uz iznimku često neformalnih pismena, ne dokazuje da je Federacciai okupio sve poduzetnike proizvođače betonsko‑armaturnih šipki. Također, kao što to proizlazi iz izdanih računa, tužitelj je naveo da je sustavno samostalno utvrđivao svoje cijene, što dokazuje da se jasno ogradio od dostavljenih smjernica.

237    Međutim, takav argument valja odbiti, s obzirom na to da je, kao što to Komisija osnovano naglašava, posebno u uvodnim izjavama 438. do 444. prve odluke, ona utvrdila da je tužitelj aktivno sudjelovao u sporazumima i usklađenim djelovanjima čiji je cilj bio utvrđenje cijene ekstradimenzija.

238    U odnosu na to, iz spisa osobito proizlazi da je Lucchini‑SP a) bio primatelj Federacciaijeva pismena od 6. prosinca 1989. (uvodna izjava 126. prve odluke) i slijedom toga izmijenio svoj cjenik (uvodna izjava 127. prve odluke), b) bio primatelj Federacciaijeva pismena od 25. siječnja 1993. (uvodna izjava 135. prve odluke) i slijedom toga izmijenio svoj cjenik (uvodna izjava 136. prve odluke), c) bio primatelj Federacciaijeva pismena od 7. veljače 1994. (uvodna izjava 138. prve odluke) i usvojio predmetna povećanja na dogovoreni dan (uvodna izjava 139. prve odluke) te d) bio primatelj Federacciaijevih pismena od 30. kolovoza (uvodna izjava 140. prve odluke) i od 13. rujna 1994. (uvodna izjava 142. prve odluke) kao i onog od 22. veljače 1995. (uvodna izjava 149. prve odluke). Također, od siječnja do srpnja 1997. tužitelj je nastavljao primati Federacciaijeva pismena (uvodna izjava 200. i bilješka na dnu 328. stranice prve odluke) te je osobito preuzeo inicijativu koja ima za cilj da svi proizvođači usvoje povećanje cijene (uvodna izjava 200. prve odluke). Također je sudjelovao na sastancima koji su se odnosili na cijene ekstradimenzija (uvodne izjave 298. i 299. prve odluke).

239    Osim toga, Komisija je utvrdila sudjelovanje Lucchini‑SP‑a u usklađenim djelovanjima koja se odnose na cijene ekstradimenzija od 1990. i od 1991. (uvodna izjava 128. prve odluke), od 1992. (uvodna izjava 133. prve odluke), od srpnja 1995. (uvodna izjava 162. prve odluke), od veljače do listopada 1996. (uvodne izjave 184. i 199. prve odluke) te od lipnja i od srpnja 1999. (uvodna izjava 269. prve odluke).

–       O uvjetima prodaje i rokovima plaćanja

240    Tužitelj podsjeća da je u uvodnoj izjavi 435. i pratećima prve odluke Komisija zaključila da su predmetni poduzetnici zaključili zabranjeni sporazum koji se odnosi na uvjete i rokove plaćanja najmanje za razdoblje od 15. travnja 1992. do 30. rujna 1995. Međutim, smatra da se SP nikada nije dogovarao s drugim proizvođačima i da je njegova politika u tom dijelu bila potpuno autonomna, što proizlazi iz računa koje je tužitelj izdao. Osim toga, navedeni rokovi plaćanja (od 60 do 90 dana) česti su kod prodaje među subjektima koji posluju u području čelika i željeza.

241    Valja navesti da iz prve odluke proizlazi da se zabranjeni sporazum također odnosio na rokove plaćanja, najmanje za razdoblje do 30. rujna 1995. (uvodna izjava 435. prve odluke). Kako bi potkrijepila taj zaključak, Komisija je naglasila da je opće pravilo o plaćanju u roku od 90 dana, s ograničenim i utvrđenim iznimkama, navedeno u sporazumu od travnja 1992. koji se odnosi na utvrđenje minimalne temeljne cijene (uvodne izjave 129. i 130. prve odluke). Nove odluke koje se odnose na rokove plaćanja donesene su 1993. (uvodna izjava 135. prve odluke), 1994. (uvodna izjava 145. prve odluke) i 1995. (uvodne izjave 161., 163. do 168. i 174. prve odluke).

242    U odnosu na to, tužitelj ne može s uspjehom tvrditi da se on nije dogovorio o utvrđenju rokova plaćanja s drugim proizvođačima i da je njegova politika u tom dijelu bila potpuno autonomna.

243    Kao prvo, kao što to Komisija osnovano navodi, iz spisa proizlazi da je Lucchini‑SP pristupio sporazumu iz travnja 1992. koji je osobito propisivao pravilo o plaćanju u roku od 90 dana na kraju mjeseca (uvodne izjave 129. i 130. prve odluke).

244    Kao drugo, čak i pod pretpostavkom da tužitelj nije sudjelovao na sastanku od 25. siječnja 1993., valja naglasiti da je Federacciai na navedenom sastanku obavijestio sve proizvođače betonsko‑armaturnih šipki da je rok plaćanja u roku od 60 dana uspostavljen počevši od 26. siječnja 1993. (uvodna izjava 135. prve odluke).

245    Kao treće, na sastanku od 1. prosinca 1994., koji je uslijedio odmah nakon Federacciaijeva telefaksa od 25. studenoga 1994., među ostalim, donesene su odluke čiji su predmet bili rokovi plaćanja i rabati (uvodna izjava 145. prve odluke). Iz spisa također proizlazi da je sadržaj tih odluka upućen Lucchini‑SP‑u.

246    Kao četvrto, telefaksom od 21. srpnja 1995. Federacciai je otposlao proizvođačima betonsko‑armaturnih šipki na potpis obrazac koji je sadržavao obvezu primjene, počevši od 1. rujna 1995., rokova plaćanja za sve klijente od 60 do najviše 90 dana od dana isporuke te plaćanja najkasnije od 10. do 20., do 30. ili do 31. dana svakog mjeseca, sukladno datumu konkretne isporuke. Tom je obrascu prethodila izjava vršitelja dužnosti generalnog direktora Federacciaija kojom je potvrđeno postojanje namjere o smanjenju rokova plaćanja i o primjeni nove raspodjele istih rokova (uvodna izjava 164. prve odluke). Dana 27. srpnja 1995. Lucchini‑SP izričito je potvrdio pristupanje novim rokovima plaćanja (uvodna izjava 165. prve odluke).

247    Kao peto, 31. srpnja 1995. Federacciai je sastavio pismeno namijenjeno proizvođačima betonsko‑armaturnih šipki u kojemu je potvrdio da su se ispunili uvjeti za strogu primjenu uvjeta plaćanja od „60‑90 dana na kraju mjeseca“ (uvodna izjava 167. prve odluke). Na sastanku od 29. kolovoza 1995. jednoglasno je potvrđena primjena plaćanja od „60‑90 dana“ za narudžbe počevši od 1. rujna 1995. (uvodna izjava 168. prve odluke).

248    Imajući u vidu sve elemente, tužitelj ne može s uspjehom isticati da je utvrdio svoju trgovinsku politiku u odnosu na uvjete prodaje i rokove plaćanja na autonoman način ni da su navedeni rokovi plaćanja (od 60 do 90 dana) česti kod prodaje među subjektima koji posluju u području čelika i željeza.

249    Stoga tužiteljevu primjedbu valja odbiti.

–       O ograničenju ili kontroli proizvodnje ili prodaje

250    Tužitelj tvrdi da Komisija nije dostavila nikakav dokaz o njegovu sudjelovanju u dijelu zabranjenog sporazuma koji se odnosi na zastoj u proizvodnji. Suprotno tomu, navodi da su računi o kupnji dostavljeni Komisiji i da oni dokazuju redovnu potrošnju metana u tužiteljevim proizvodnim pogonima. Također, notorna je činjenica da velika većina malih, srednjih i velikih tvornica potpuno prestaje s radom tijekom četiri tjedna u kolovozu. U odnosu na to, navodi da je dostava podataka Federacciaiju, a ne i proizvođačima betonsko‑armaturnih šipki, bila uobičajena dostava podataka toj udruzi u statističke svrhe.

251    Tužiteljevi argumenti nisu prihvatljivi.

252    Kao što je to Komisija navela u uvodnoj izjavi 458. prve odluke, dio zabranjenog sporazuma koji se odnosi na ograničenje ili kontrolu proizvodnje ili prodaje trajao je najmanje od 13. lipnja 1995. do 23. svibnja 2000.

253    U odnosu na tužiteljevo sudjelovanje u tom dijelu zabranjenog sporazuma, kao prvo, valja naglasiti da iz spisa proizlazi da je on sudjelovao na sastanku od 13. lipnja 1995. tijekom kojega su sudionici jednoglasno dogovorili prekid proizvodnje u trajanju od četiri tjedna, prije kraja kolovoza 1995. (uvodne izjave 152. do 154. i 445. prve odluke). To da je tužitelj pristupio toj odluci proizlazi iz telefaksa Lucchini Siderurgice koji je upućen Federacciaiju 26. lipnja 1995. (uvodna izjava 158. i bilješka na dnu 228. stranice prve odluke) kao odgovor na telefaks vršitelja dužnosti generalnog direktora Federacciaija od 21. lipnja 1995. koji je upućen Lealiju i čiji je sadržaj to društvo prenijelo drugim proizvođačima betonsko‑armaturnih šipki 22. lipnja 1995. (uvodne izjave 156. do 158. prve odluke).

254    Kao drugo, u mjesečnom izvješću od siječnja 1996. (Area 80 Informa – Report mensile – Mese: Gennaio 1996) Lucchini se poziva na činjenicu da je „odluka proizvođača da zaustave pogone na dva tjedna u veljači trebala dovesti do smanjenja razine zalihe u skladištima proizvođača i istovremeno do laganog povećanja prodajnih cijena“ (uvodna izjava 185. prve odluke). Osim toga, Lucchini‑SP bio je prisutan na sastanku od 13. veljače 1996. na kojemu je definiran program zatvaranja čeličana (uvodna izjava 183. prve odluke), dok je pristupanje Lucchini‑SP‑a potvrđeno pismenom delegiranog člana upravnog vijeća bivših Acciaierie i Ferriere Leali Luigi od 20. veljače 1996. (uvodna izjava 185. prve odluke).

255    Kao treće, Komisija je u uvodnim izjavama 205., 206. i 451. prve odluke u odnosu na 1997. godinu navela, a što tužitelj ne osporava, da je cilj izvršenja dijela zabranjenog sporazuma koji se odnosi na kontrolu ili ograničenje proizvodnje ili prodaje bilo održavanje i konsolidacija najviših cijena koje su postignute na temelju zabranjenog sporazuma, koji je konkretiziran u tom stadiju izvršenja u sporazumu osam poduzetnika, među kojima je i Lucchini, i čiji je cilj bio izvoz više proizvedene količine u odnosu na dostavnu kvotu ili da se pristupi zaustavljanju proizvodnje u trajanju od jednog tjedna od 1. rujna do 30. studenoga. Također, u internom Lucchinijevu dokumentu iz listopada 1997. navedeno je da bi „izvozi koje su izvršili neki proizvođači (Feralpi, IRO, Valsabbia, Riva), zajedno s prekidima proizvodnje koje će tijekom studenoga izvršiti neki drugi proizvođači (Leali, Lucchini, Alfa Acciao, Darfo), morali stabilizirati tržište u nadolazećem mjesecu i u najmanju ruku spriječiti vjerojatno smanjenje cijena“ (vidjeti također uvodnu izjavu 207. prve odluke).

256    Kao četvrto, prema jednom drugom Lucchinijevu dokumentu iz travnja 1998., „sporazum između proizvođača [morao bi omogućiti] povećanje cijene za otprilike 15‑20 ITL tijekom svibnja“. Prema tom dokumentu, s obzirom na to da „[p]otražnja nije bila posebno podržana, taj je pokušaj [trebao biti] podržan smanjenjem proizvodnje svih proizvođača“ (uvodne izjave 228. i 453. prve odluke). Osim toga, iz uvodne izjave 454. prve odluke proizlazi da je sporazum iz rujna‑studenoga 1998., čija je stranka bio i Lucchini‑SP, predviđao također kontrolu ili ograničenje proizvodnje namijenjene talijanskom tržištu.

257    Kao peto, u odnosu na 1999. godinu, postojanje ograničenja ili kontrole proizvodnje ili prodaje proizlazi osobito iz pismena adresata Alfa, Valsabbia, Ferriere Nord i Lucchini‑SP koja se odnose na odluku o prekidu proizvodnje betonsko‑armaturnih šipki za sva tri tjedna prosinca ili „od 22/11 do 26/11 te od 1/12 do 3/12“ (uvodne izjave 277. i 455. prve odluke).

258    Kao šesto, Komisija je utvrdila da je ograničenje ili kontrola proizvodnje u 2000. i dalje bila predmet zabranjenog sporazuma, a što osobito proizlazi iz sastanka od 23. svibnja 2000. između društava Lucchini‑SP, Alfa, Valsabbia i Feralpi na kojemu se raspravljalo „o tome tko [je prekoračio] i tko [nije dosegnuo] kvote, što je pokazatelj tko [je popustio] i tko [je], suprotno tomu, [obranio] cijenu“ (uvodne izjave 299. i 456. prve odluke).

259    S obzirom na prethodne navode, tužitelj ne može s uspjehom isticati da je potrošnja metana u proizvodnim pogonima bila uobičajena ni da je dostava podataka Federacciaiju koji se odnose na prekid proizvodnje bila obavljana u statističke svrhe. U odnosu na to, kao što je to Komisija također naglasila u uvodnoj izjavi 445. prve odluke, glede sastanka od 13. lipnja 1995., Federacciai je naglasio da je radi održavanja nove temeljne cijene, koja je viša i koja je dogovorena na tom sastanku, bilo važno „zadržati ujedinjenu frontu glede ljetnog zastoja u trajanju od četiri tjedna“. Osim toga, u telefaksu Lealija od 22. lipnja 1995. koji je upućen svim proizvođačima betonsko‑armaturnih šipki, a kojemu je prethodio Federacciaijev telefaks od 21. lipnja 1995., izrijekom se spominjala „potreba združivanja razdoblja zastoja u trajanju od četiri tjedna […] radi uravnoteženja proizvodnje i potražnje u srpnju i kolovozu“ (uvodne izjave 156. i 157. prve odluke).

260    Imajući u vidu sve prethodne navode, tužiteljev prigovor nije osnovan.

–       O nacrtu sporazuma od 27. rujna 1996., sastancima od 16. listopada i 17. studenoga 1997. i sporazumu iz travnja‑svibnja 1992.

261    Tužitelj tvrdi da nije sudjelovao u nacrtu sporazuma od 27. rujna 1996. i da mu nije poznato kako je Leali mogao imati saznanja o proizvodnim podacima, s obzirom na to da mu ih nikada nije dostavio (uvodna izjava 196. prve odluke). Navodi da on nije imao saznanja ni o sporazumu koji je zaključen na sastanku od 16. listopada 1997. i da je podatke o svojim dostavama i proizvodnji dostavio samo Federacciaiju (uvodna izjava 204. prve odluke i prateće). Također, on nije sudjelovao na sastanku od 17. studenoga 1997. (uvodna izjava 208. prve odluke) i nije zaustavio proizvodnju u studenome 1997. Osim toga, tužitelj nije imao saznanja o tome koja su konkurentska društva raspolagala podacima poduzetnika o njegovim prodajama, izvozima i proizvodnji (uvodna izjava 209. prve odluke). Konačno, tužitelj je naveo da nije zaključio ugovor u razdoblju od travnja do svibnja 1992. i da se ne sjeća da ga je prije vidio.

262    Kao prvo, kao što je to već navedeno u točki 173. ove presude, iz sadržaja sporazuma iz rujna 1996. koji je pronađen kod Lealija proizlazi da je Lucchini doista izrazio svoje pristupanje tom sporazumu telefaksom od 30. rujna kao i dvjema tablicama koje su također pronađene kod Lealija, a koje za svakog predmetnog poduzetnika, uključujući Lucchini‑SP, sadrže podatke koji se odnose na dijelove tržišta od listopada i studenoga 1996., koji su istovjetni onima utvrđenima u sporazumu, na količinu naručene, a neisporučene robe, na zalihe i na zaprimljene narudžbe (uvodna izjava 196. prve odluke). Tužitelj stoga ne može tvrditi da nije sudjelovao u nacrtu sporazuma iz rujna 1996.

263    Kao drugo, iz spisa proizlazi da je Lucchini Siderurgica doista sudjelovao na sastanku od 16. listopada 1997. na kojemu je zaključen sporazum o samoograničenju proizvodnje za studeni 1997. Istog je dana Leali telefaksom zaprimio pojedinačne podatke koji se odnose na proizvodnju, dostavu u Italiji i izvoz pojedinog poduzetnika za pojedini mjesec (od siječnja do rujna) 1996. i 1997. (bilješka na dnu 336. stranice prve odluke). Stoga se tužiteljev argument da nije imao saznanja o sporazumu koji je zaključen na sastanku od 16. listopada 1997. ne može prihvatiti.

264    Kao treće, u odnosu na sastanak od 17. studenoga 1997., valja navesti da je Lucchini‑SP najavio da njegov predstavnik ne može na njemu sudjelovati (uvodna izjava 208. prve odluke). U odnosu na to, valja također naglasiti da je telefaksom upućenim Lealiju 7. studenoga 1997. Lucchini‑SP izrazio svoju namjeru nesudjelovanja na sljedećem susretu voditelja prodaje zbog „očite nemogućnosti ili pomanjkanja volje nekih proizvođača da održe cijenu koja je dogovorena na prethodnim sastancima“ (uvodna izjava 215. prve odluke). Stoga je Komisija u uvodnoj izjavi 560. prve odluke osnovano procijenila da se nesudjelovanje Lucchini‑SP‑a na sastanku osoba odgovornih za prodaju iz sredine studenoga ne smije tumačiti kao njegovo ograđivanje od zabranjenog sporazuma koji se odnosi na utvrđenje temeljne cijene, s obzirom na to da se, suprotno tomu, radi o obliku prosvjeda koji je usmjeren na postizanje veće učinkovitosti zabranjenog sporazuma u odnosu na cijenu. Osim toga, valja također navesti da je tužitelj primatelj pismena od 24. studenoga 1997. kojim Leali izvješćuje predmetne poduzetnike o sporazumima zaključenima na sastanku od 17. studenoga 1997. (uvodna izjava 216. prve odluke).

265    Kao četvrto, tužiteljeve argumente koji se odnose na sporazum iz travnja‑svibnja 1992. valja odbaciti zbog razloga navedenih u točkama 171. i 243. ove presude.

266    Slijedom navedenog, valja odbaciti tužiteljeve prigovore koji se odnose na nacrt sporazuma od 2. rujna 1996., na sastanke od 16. listopada 1996. i od 17. studenoga 1997. kao i na sporazum iz travnja‑svibnja 1992.

–       O nesudjelovanju SP‑a u istraživanjima konzultantskog društva K.

267    Tužitelj ističe, suprotno onomu što smatra Komisija, da SP nije sudjelovao u istraživanjima koja je provelo konzultantsko društvo K. (uvodne izjave 223. do 244. prve odluke) te da je Komisija to, uostalom, i priznala (uvodna izjava 226. i bilješka na dnu 390. stranice prve odluke). Navodi da Komisija ne može s uspjehom tvrditi da je tužitelj tijekom 1998. godine, kada više nije sudjelovao u kontroli konzultantskog društva K., imao o tome saznanja i da se ponašao kao da je član skupine poduzetnika koji neposredno sudjeluju u sustavu. Također, suprotno onomu što je Komisija navela u uvodnoj izjavi 257. prve odluke, tužitelj navodi da nikada nije uzimao u obzir sporazum o „kvoti Darfo“ te dokumenti koje je Komisija u odnosu na to navela nisu odlučujući.

268    Kao prvo, s jedne strane, iako je Komisija priznala da tužitelj nije neposredno sudjelovao u istraživanjima koja je 1998. provelo konzultantsko društvo K. (uvodne izjave 223. do 244. i bilješka na dnu 390. stranice te uvodna izjava 560. i bilješka na dnu 624. stranice prve odluke), postoje dokazi da je u njima neposredno sudjelovao 1997. (uvodne izjave 217. i 560. te bilješka na dnu 624. stranice prve odluke). U stvari, iz spisa proizlazi da je 10. prosinca 1997. konzultantsko društvo K. izdalo predračun za istraživanje koje je provedeno u prosincu 1997. i da je ukupni iznos računa podijeljen među sedam poduzetnika.

269    S druge strane, Komisija je na temelju dokumenta čiju dokaznu snagu tužitelj nije osporio utvrdila da, iako potonji nije sudjelovao u istraživanjima konzultantskog društva K. u 1998., on je o njemu imao saznanja te se ponašao, barem do početka lipnja 1998., „kao da je član skupine poduzetnika koji neposredno sudjeluju u sustavu intervencije i kontrole nad [konzultantskim društvom K.]“ (uvodne izjave 228., 337. i 560. prve odluke), pristupajući stoga cilju dijela zabranjenog sporazuma koji se odnosi na ograničenje ili kontrolu proizvodnje ili prodaje, čiji su dio bila i istraživanja konzultantskog društva K. Tužitelj ne može s uspjehom osporavati to tumačenje tvrdeći da se na autonoman način prilagodio novim prilikama na tržištu. U stvari, u točki 166. ove presude ponovljeno je da valja presumirati, pod uvjetom da ne postoji suprotan dokaz koji moraju dati zainteresirani subjekti, da poduzetnici koji sudjeluju u koncentraciji i koji poduzimaju radnje na tržištu vode računa o informacijama koje su razmijenili sa svojim konkurentima kako bi predvidjeli njihovo ponašanje na tržištu. To više kada se koncentracija odvija redovito tijekom dugog razdoblja (presuda Komisija/Anic Partecipazioni, točka 159. supra, t. 121.).

270    Kao drugo, u odnosu na tvrdnju prema kojoj tužitelj nikada nije vodio računa o „kvoti Darfo“, valja podsjetiti, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 256. prve odluke, da je Acciaieria di Darfo podnijela talijanskom ministarstvu za industriju zahtjev za dodjelu subvencija za uništenje vlastitih proizvodnih pogona betonsko‑armaturnih šipki. Prema navedenoj uvodnoj izjavi, bivše Acciaierie i Ferriere Leali Luigi, (bivša) Ferriera Valsabbia, IRO, Alfa i Feralpi dogovorili su se s Acciaierijom di Darfo da joj, u zamjenu za njezin angažman na prestanku poslovanja u području proizvodnje čelika i željeza, isplate naknadu za svaki kilogram betonsko‑armaturnih šipki koji prodaju i isporuče na talijanskom području od 1. siječnja 1999. do 31. siječnja 2001.

271    U odnosu na to, valja navesti da je poštovanje sporazuma o „kvoti Darfo“ Lucchini‑SP‑a dokazano vlastoručnom bilješkom predsjednika Ferriere Norda (uvodna izjava 257. prve odluke) koja glasi kako slijedi: „Riva, Lucchini i ja, kao također i ostali, založili smo se da ćemo poštovati sporazum.“

272    Tužiteljevi prigovori stoga se ne mogu prihvatiti.

273    Proizlazi da četvrti tužbeni razlog valja odbiti u cijelosti. Slijedom navedenog, sedmi tužbeni razlog valja odbiti u cijelosti.

 O osmom tužbenom razlogu, koji se temelji na povredi tužiteljevih prava na obranu

–       O prvom dijelu, koji se temelji na nepostojanju obavijesti o novim utvrđenim činjenicama

274    Tužitelj ističe da prvoj odluci nije prethodila dodatna obavijest o utvrđenim činjenicama, koja je uslijedila nakon poništenja odluke iz 2002., već da joj je prethodio običan dopis od 30. lipnja 2008. Smatra da je prva odluka zbog toga nezakonita jer je donesena nakon postupka u kojemu poduzetnicima koji su u njemu sudjelovali nije bilo dopušteno ostvarivanje prava na obranu na prikladan i potpun način.

275    Valja podsjetiti da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da poštovanje prava na obranu tijekom cijelog postupka koji može rezultirati sankcijama, osobito novčanim kaznama ili periodičnim penalima, predstavlja temeljno načelo prava Unije koje treba biti poštovano i u slučaju kad se radi o postupku upravne naravi. U tom pogledu, obavijest o utvrđenim činjenicama predstavlja postupovno jamstvo da će se primijeniti temeljno načelo Unije koje zahtijeva poštovanje prava na obranu tijekom cijelog postupka. To načelo zahtijeva da obavijest o utvrđenim činjenicama koju Komisija upućuje poduzetniku kojemu namjerava izreći sankciju zbog povreda pravila tržišnog natjecanja sadrži bitne elemente kojima raspolaže u odnosu na tog poduzetnika, kao što su činjenice koje mu stavlja na teret, njihova kvalifikacija te dokazi na kojima Komisija temelji svoju odluku, kako bi taj poduzetnik mogao korisno istaknuti svoje argumente u okviru upravnog postupka koji je pokrenut u odnosu na njega (vidjeti u tom smislu presude Suda od 3. rujna 2009, Papierfabrik August Koehler i dr./Komisija, C‑322/07 P, C‑327/07 P i C‑338/07 P, Zb., str. I‑7191., t. 34. do 36. i navedenu sudsku praksu te Prym i Prym Consumer/Komisija, C‑534/07 P, Zb., str. I‑7415., t. 26. do 28.).

276    Poštovanje prava na obranu nalaže da se zainteresiranom poduzetniku omogući da tijekom upravnog postupka korisno iznese svoje stajalište o događaju i o značaju navedenih činjenica i okolnosti kao i o dokumentima na kojima Komisija temelji navod o postojanju povrede (vidjeti presudu Aalborg Portland i dr./Komisija, točka 201. supra, t. 66. i navedenu sudsku praksu).

277    Valja također podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, poništenje akta Unije ne utječe nužno na pripremne akte te se postupak koji ima za cilj nadomještanje poništenog akta u načelu može nastaviti od točke gdje je nezakonitost nastala (presude Suda od 12. studenoga 1998., Španjolska/Komisija, C‑415/96, Zb., str. I‑6993., t. 31. i 32. te Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, točka 222. supra, t. 73., presuda Općeg suda od 25. lipnja 2010., Imperial Chemical Industries/Komisija, T‑66/01, Zb., str. II‑2631., t. 125.).

278    Osim toga, prema sudskoj praksi, kada Komisija odluči, nakon poništenja odluke iz područja tržišnog natjecanja, ispraviti jednu ili više utvrđenih nezakonitosti i donijeti istovjetnu odluku koja ne sadrži nezakonitosti, ta se odluka odnosi na iste utvrđene činjenice o kojima su se poduzetnici već očitovali (presuda Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, točka 222. supra, t. 98.).

279    U konkretnom slučaju valja navesti da su u vrijeme poništenja odluke iz 2002. Komisijini pripremni akti dopuštali iscrpnu analizu ponašanja predmetnih poduzetnika u odnosu na članak 65. stavak 1. Ugovora o EZUČ-u. Osim toga, u okviru ovog tužbenog razloga tužitelj ne ističe da je u prvoj odluci sadržaj Komisijine obavijesti izmijenjen u odnosu na sadržaj obavijesti koji je sadržan u obavijesti o utvrđenim činjenicama i u dodatnoj obavijesti o utvrđenim činjenicama.

280    Kao što je to ponovljeno u točki 22. ove presude, s obzirom na to da je odluka iz 2002. poništena zbog toga što su stavci 4. i 5. članka 65. Ugovora o EZUČ-u prestali važiti dana 23. srpnja 2002., Komisija više nije mogla temeljiti svoju nadležnost na tim odredbama, koje su prestale važiti u trenutku donošenja navedene odluke, za utvrđenje povrede članka 65. stavka 1. Ugovora o EZUČ-u i za izricanje novčane kazne poduzetnicima koji su sudjelovali u navedenoj povredi, te je presuda SP i dr./Komisija, već navedena u točki 22., nalagala Komisiji da nastavi postupak od točke gdje je nezakonitost nastala, i to od donošenja odluke iz 2002. Komisija tada nije bila dužna uputiti tužitelju novu obavijest o utvrđenim činjenicama.

281    Stoga prvi dio osmog tužbenog razloga valja odbiti.

–       O drugom dijelu, koji se temelji na nedostavljanju dokumenata koji se odnose na suradnju Ferriere Norda

282    U okviru drugog dijela ovog tužbenog razloga tužitelj ističe da su njegova prava na obranu povrijeđena time što mu Komisija nije dopustila uvid u dokumente koje joj je dostavio Ferriere Nord u okviru svoje suradnje na temelju Obavijesti o suradnji iz 1996.

283    Prema uvodnoj izjavi 636. prve odluke, „Ferriere Nord dostavio je Komisiji korisne indicije koje su joj omogućile da bolje shvati djelovanje zabranjenog sporazuma“. U uvodnoj izjavi 637. prve odluke Komisija je dodala da je „Ferriere Nord jedini koji [joj] je dostavio […] obavijesti koje su joj omogućile bolje shvaćanje djelovanja zabranjenog sporazuma“. Komisija je u bilješci na dnu 685. stranice prve odluke pojasnila da je „Ferriere Nord dostavio pojašnjenja o dokumentima koji su pronađeni u njegovu sjedištu“ i da joj je bez prethodnog traženja dostavio tablicu iz uvodne izjave 251. prve odluke koju je dopunio tako što je u njoj naveo imena poduzetnika sadržana u dokumentu kojim je raspolagala. Stoga, prema Komisiji, doprinos Ferriere Norda omogućio joj je da utvrdi vezu s dokumentom „Radna hipoteza“ iz uvodne izjave 247. prve odluke, potvrdivši da su oznaka i ključ za razumijevanje bili istovjetni. Ona je također naglasila da djelomično prihvaćanje zahtjeva dvaju poduzetnika koji su zatražili povećanje svojih kvota, što je bilo predmet sporazuma s kraja 1998., doprinijelo dokazivanju da radna hipoteza nije ostala samo hipoteza, već da je sporazum iz rujna‑studenoga 1998. izvršavan.

284    Tužitelj navodi da je Ferriere Nord surađivao s Komisijinim službama tako što je dostavio podneske od 14. veljače i 13. srpnja 2001. i ispravak od 30. srpnja 2001. (uvodna izjava 114. prve odluke) koji su Komisiji omogućili da bolje razumije djelovanje zabranjenog sporazuma. Ferriere Nord stoga je stekao korist u obliku smanjenja visine novčane kazne od 20 %. Navodi da Komisija, međutim, sve do donošenja obavijesti o utvrđenim činjenicama nije upozorila druge poduzetnike sudionike u zabranjenom sporazumu da suradnju Ferriere Norda smatra korisnom za bolje razumijevanje djelovanja zabranjenog sporazuma (točka 152. obavijesti o utvrđenim činjenicama) i nije učinila njegove podneske dostupnima navedenim poduzetnicima prije donošenja prve odluke, povrijedivši stoga njihova prava na obranu. Tužitelj ističe da, s obzirom na to da proizlazi kako Ferriere Nord priznaje samo činjenice koje se odnose na razdoblje nakon 1997., postavlja pitanje kako je Komisija mogla utvrditi činjenice za razdoblje prije 1997. a da pritom ne postoji suradnja koja je odlučujuća za razumijevanje djelovanja zabranjenog sporazuma. Ferriere Nord stoga se mogao pozvati samo na sporazum između proizvođača o minimalnoj cijeni i o smanjenju proizvodnje koji uključuje i tužitelja, a koji nije sadržan u prvoj odluci (uvodna izjava 98. na kraju odluke iz 2002.). Tužitelj traži da Opći sud, sukladno člancima 64. i 65. Poslovnika, naloži Komisiji dostavu navedenih podnesaka i odredi saslušanje zakonskog zastupnika Ferriere Norda kako bi ga se ispitalo o tome je li tužitelj bio među poduzetnicima koji su se dogovorili o minimalnim cijenama i ograničenjima u proizvodnji.

285    Valja podsjetiti da obavijest o utvrđenim činjenicama, s jedne strane, i pristup spisu, s druge strane, omogućuju poduzetnicima nad kojima se provodi istraga da doznaju kojim dokaznim elementima Komisija raspolaže i osiguravaju potpunu učinkovitost prava na obranu (presude Suda Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, točka 222. supra, t. 315. i 316., Aalborg Portland i dr./Komisija, točka 201. supra, t. 66. i 67. i od 10. svibnja 2007., SGL Carbon/Komisija, C‑328/05 P, Zb., str. I‑3921., t. 55.).

286    Posljedica je načela poštovanja prava na obranu i prava na uvid u spis to da Komisija poduzetnicima na koje se to odnosi mora omogućiti analizu svih dokumenata koji se nalaze u istražnom spisu koji mogu biti korisni za njihovu obranu. To se odnosi kako na dokazne elemente koji ih terete tako i na one koji ih oslobađaju, uz rezervu poslovne tajne drugih poduzetnika, Komisijinih unutarnjih dokumenata i drugih povjerljivih podataka (presuda Aalborg Portland i dr./Komisija, točka 201. supra, t. 68.).

287    Nedostavljanje dokumenta koji tereti predstavlja povredu prava na obranu samo ako poduzetnik na kojega se to odnosi dokaže, s jedne strane, da je Komisija na tom dokumentu utvrdila činjenicu koja se odnosi na postojanje povrede i, s druge strane, da se ta činjenica može dokazati samo pozivajući se na navedeni dokument. Ako bi postojali drugi dokumentirani dokazi za koje su stranke zabranjenog sporazuma doznale tijekom upravnog postupka, a koji konkretno potkrjepljuju Komisijine zaključke, isključenje dokumenta kao dokaznog sredstva zbog propusta dostave ne bi dovelo u pitanje osnovanost činjenica utvrđenih u pobijanoj odluci. Na poduzetniku na kojega se to odnosi stoga je do dokaže da bi zaključak do kojega je Komisija došla u svojoj odluci bio drukčiji da je kao dokazno sredstvo isključen dokument koji nije dostavljen, na kojemu je Komisija osnovala svoju odluku o inkriminiranju tog poduzetnika (presuda Aalborg Portland i dr./Komisija, točka 201. supra, t. 71. do 73.).

288    S druge strane, u odnosu na propust dostave oslobađajućeg dokumenta, poduzetnik na kojega se to odnosi mora dokazati samo da je izostanak njegova obznanjivanja mogao, na njegovu štetu, utjecati na postupak i sadržaj Komisijine odluke. Dovoljno je da poduzetnik dokaže da se nije mogao koristiti oslobađajućim dokumentima u svoju obranu u tom smislu da se, ako se njima mogao okoristiti u upravnom postupku, mogao pozvati na elemente koji nisu sukladni s Komisijinim zaključcima donesenima u tom stadiju i koji bi stoga na neki način mogli utjecati na Komisijinu ocjenu u eventualnoj odluci, barem u odnosu na težinu i trajanje ponašanja koje mu se stavlja na teret odnosno na visinu novčane kazne (presuda Aalborg Portland i dr./Komisija, točka 201. supra, t. 74. i 75.).

289    Uvodno valja naglasiti da je u točki 52. obavijesti o utvrđenim činjenicama Komisija jasno navela podneske koje joj je dostavio Ferriere Nord kao i odnosne brojeve stranica svojeg spisa.

290    Kao prvo, valja odbiti tužiteljev argument koji se temelji na tome da Komisija sve do donošenja obavijesti o utvrđenim činjenicama nije upozorila druge poduzetnike sudionike u zabranjenom sporazumu da je suradnju s Ferriere Nordom smatrala korisnom. U stvari, iz točke E stavka 2. Obavijesti o suradnji iz 1996. proizlazi da je Komisija takvu korisnost ocijenila tek u vrijeme donošenja odluke.

291    Kao drugo, tužitelj ne može s uspjehom tvrditi da je Komisija povrijedila njegova prava na obranu time što nije omogućila uvid u podneske iz točke 284. ove presude. U svari, tužiteljev argument prema kojemu Komisija nije mogla utvrditi činjenice za razdoblje prije 1997. bez postojanja suradnje koja je odlučujuća za razumijevanje utjecaja zabranjenog sporazuma nije prihvatljiv jer, kao što je to ponovljeno u točki 283. ove presude, doprinos Ferriere Norda samo je omogućio Komisiji da utvrdi vezu s dokumentom „Radna hipoteza“ iz uvodne izjave 247. prve odluke, koji se odnosi na sporazum od siječnja do studenoga 1998. Također, iz svih elemenata navedenih osobito u uvodnim izjavama 419. do 459. prve odluke proizlazi da Komisija nije utemeljila svoju odluku samo na zahtjevu za suradnjom Ferriere Norda kako bi utvrdila povredu za razdoblje koje je prethodilo 1997.

292    U svakom slučaju, s jedne strane, valja naglasiti da je na temelju podneska od 14. veljače 2001. Ferriere Nord dostavio Komisiji podatke i dokumente koji se odnose na zapisnike o provjeri od listopada 2000. kao i primjerak tablice sastavljene prilikom provjere koja je pravilno popunjena tako što su u njoj navedena imena poduzetnika na koje se odnosi, a koja su u dokumentu u Komisijinu posjedu bila označena lozinkom. Taj se dokument nalazio u Komisijinu spisu i bio je dostupan za uvid.

293    S druge strane, u odnosu na podnesak od 12. srpnja 2001., valja navesti da se radi o tajnom dokumentu kojim je Ferriere Nord formalno zatražio mogućnost primjene Obavijesti o suradnji iz 1996. Tužitelj je imao saznanja o postojanju tog podneska (kao i ispravka od 30. srpnja 2001.), s obzirom na to da je spomenut u točki 52. obavijesti o utvrđenim činjenicama, te je sadržaj navedenog podneska i ispravka od 30. srpnja 2001. bio ukratko izložen u dokumentu dostavljenom u spisu, koji je bio također dostupan za uvid.

294    Osim toga, upitan na raspravi o tom pitanju, tužitelj je potvrdio Općem sudu da u upravnom postupku nije zatražio uvid u dokumente koje je Ferriere Nord dostavio Komisiji u okviru svoje suradnje na temelju Obavijesti o suradnji iz 1996., koji su sadržani u istražnom spisu, i da nije prigovorio tomu što su podnesak od 12. srpnja 2001. i njegov ispravak, na koje se poziva Komisija, označeni kao povjerljivi. Stoga se njegov prigovor ne može prihvatiti.

295    Slijedom svega navedenog, nije potrebno, primjenjujući članke 64. i 65. Poslovnika, naložiti dostavu tih podnesaka niti saslušati zakonskog zastupnika Ferriere Norda, kako je to zatražio tužitelj (vidjeti u tom smislu presuda Suda od 22. studenoga 2007., Sniace/Komisija, C‑260/05 P, Zb., str. I‑10005., t. 77. do 79. i navedenu sudsku praksu).

296    Kao treće, tužiteljevu tvrdnju, koja je uobličena pozivom na prvi tužbeni razlog, prema kojoj nedostatak tablica koje su trebale biti sadržane u prilogu prvoj odluci također predstavlja povredu njegovih prava na obranu, treba odbiti sukladno sudskoj praksi navedenoj u točki 65. ove presude.

297    Imajući u vidu sve prethodne navode, ovaj dio valja odbiti, kao i osmi tužbeni razlog te stoga odbiti zahtjev da se utvrdi nepostojanje prve odluke ili da je se poništi.

 O zahtjevu kojim se zahtijeva poništenje prve odluke u odnosu na novčanu kaznu

298    Tužitelj ističe da članak 23. stavak 2. Uredbe br. 1/2003 ne dopušta da se sankcioniraju poduzetnici koji nemaju prihoda, što je s njime slučaj, s obzirom na to da je nad njime pokrenut likvidacijski postupak i u godini koja je prethodila donošenju prve odluke nije uopće ostvario prihod niti je obavljao ikakvu djelatnost. Također smatra da je „neobično“ da se na poduzetnika koji je u likvidaciji i koji je neaktivan primijeni povećanje novčane kazne kako bi se osigurao njezin odvraćajući učinak. Komisija uopće nije obrazložila nepoštovanje obveze navedene u toj odredbi, već se zadovoljila upućivanjem, u uvodnoj izjavi 632. prve odluke, na ukupan promet društava koja čine jednog poduzetnika kako bi zaobišla zabranu navedenu u članku 23. stavku 2. Uredbe br. 1/2003, pozivajući se na umjetan način na solidarnu odgovornost. Tužitelj je naveo da, čak i pod uvjetom da ga se moglo povezati s grupom Lucchini, od 2005. to se više nije moglo jer je od tada grupa Lucchini bila članica grupe Severstal. Također, postoje prijašnji slučajevi u kojima je Komisija, zbog razloga svrsishodnosti, odlučila ne sankcionirati poduzetnike u likvidaciji.

299    Kao prvo, imajući u vidu stalnu sudsku praksu navedenu u točki 78. ove presude, valja ispitati tužiteljev prigovor koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja.

300    U uvodnoj izjavi 632. prve odluke Komisija je upozorila da je, „posebno u odnosu na SP u likvidaciji te Acciaierie i Ferriere Leali u likvidaciji, [valjalo] navesti da to što je jedan [tada bio] neaktivan, a drugi u likvidaciji nije bilo prepreka […] da im se izreknu novčane kazne, s obzirom na to da su oni [bili] solidarno odgovorni, osobito zajedno s društvima Lucchini i Leali“. Komisija je u odnosu na to podsjetila da „ta društva tvore jednog te istog poduzetnika te se, sukladno stalnoj sudskoj praksi, radi primjene najveće mjere određene u članku 23. stavku 2. Uredbe br. 1/2003 mora uzeti u obzir ukupan promet društava koja čine tog jednog poduzetnika“.

301    Komisija je također u uvodnim izjavama 538. do 544. prve odluke objasnila razloge zbog kojih smatra da je tijekom trajanja povrede tužitelj bio dio istog poduzetnika kao i Lucchini. U odnosu na to ona je svoju odluku utemeljila, kao prvo, na činjenici da je tijekom cijelog trajanja povrede kontrolu nad dioničarskim kapitalom Lucchinija kao i nad onim druge Siderpotenze (danas SP) imala obitelj Lucchini, kao drugo, na postojanju međuodnosa između osoba koje su imale ključan položaj unutar Lucchinija, prve Siderpotenze i druge Siderpotenze, kao treće, na ugovoru o zastupanju iz 1998. između Lucchinija i druge Siderpotenze i, kao četvrto, na više unutarnjih dokumenata tih društava koji datiraju iz vremena trajanja povrede.

302    U odnosu na promjene u dioničarskoj strukturi Lucchinija nakon prestanka trajanja povrede, Komisija je, prije svega, u uvodnoj izjavi 95. prve odluke upozorila da je „20. travnja 2005. kontrolu nad [Lucchinijem] stekla grupa Severstal“ i da je „do 23. svibnja 2007. grupa Severstal držala 79,82 % udjela u Lucchiniju SpA, u odnosu na 20,18 %, koliko je držala obitelj Lucchini“. Nadalje, u bilješci na dnu 586. stranice prve odluke, u uvodnoj izjavi 540. te odluke, pojasnila je da „to što je grupa Severstal postala većinski dioničar Lucchinija SpA u travnju 2005. nije [utjecalo] na zaključak [da Lucchini SpA i SP predstavljaju jednog poduzetnika], s obzirom na to da je Lucchini SpA u vrijeme donošenja ove odluke i dalje [postojao] kao pravna osoba“. Konačno, u uvodnoj izjavi 631. prve odluke, koja se odnosi na najviši mogući iznos novčane kazne utvrđen sukladno članku 23. stavku 2. Uredbe br. 1/2003, Komisija je upozorila da iznos utvrđen u tom stadiju izračuna od 14,35 milijuna eura nije prelazio najviši dopušteni iznos od 10 % ostvarenog prometa predmetnog poduzetnika za proizvode na koje se primjenjuje Ugovor o EZUČ-u na području Unije u 2007. (Komisija se koristila podacima za 2007., s obzirom na to da joj u vrijeme donošenja prve odluke neki poduzetnici nisu mogli dostaviti podatke za 2008.).

303    Iz navedenog proizlazi da je prva odluka pravno dovoljno obrazložena u odnosu na primjenu najviše dopuštene mjere iz članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 i u odnosu na to da je pritom, radi izračuna najvišeg iznosa novčane kazne, uzet u obzir ukupan promet jednog poduzetnika kojeg su činili tužitelj i Lucchini.

304    Kao drugo, tužitelj ističe da više nije bio član grupe Lucchini, koja je od tada bila članica grupe Severstal, i da, pod uvjetom da su ispunjene pretpostavke, solidarna odgovornost može postojati samo kada su poduzetnici članovi iste grupe u trenutku izricanja sankcije. S jedne strane, tužitelj upozoravaju da Lucchini raspolaže samo manjinskim, a ne kontrolnim udjelom u kapitalu društva. S druge strane, Lucchini je član grupe Severstal od travnja 2005. Tužitelj je stoga pojasnio da su se „od 2005. dva poduzetnika udaljila i nisu više članovi iste grupe“. U prilogu svojem tužbenom razlogu tužitelj se pozvao na zajedničku izjavu za tisak grupe Lucchini i grupe Severstal od 20. travnja 2005. u kojoj je najavljena Severstalova akvizicija 62 % kapitala Lucchinija, koju je Komisija potvrdila odlukom od 12. travnja 2005. Prema navedenoj izjavi, obitelj Lucchini na taj je dan zadržala 29 % kapitala Lucchinija, dok je preostalih 9 % ostalo u rukama malih dioničara. Prema istoj izjavi, Giuseppe Lucchini imenovan je predsjednikom upravnog odbora Lucchinija.

305    Valja navesti da tužitelj svojim prigovorom koji se odnosi na najviši dopušteni iznos novčane kazne predviđen u članku 23. stavku 2. Uredbe br. 1/2003 samo nastoji osporiti Komisijina utvrđenja prema kojima je sve do donošenja prve odluke nastavio biti član iste ekonomske zajednice kao i Lucchini.

306    Valja podsjetiti da, prema članku 23. stavku 2. Uredbe br. 1/2003, „za svakog poduzetnika […] koj[i] sudjeluje u povredi propisa novčana kazna ne smije prelaziti 10 % njegovog ukupnog prihoda u prethodnoj poslovnoj godini“.

307    Stoga je smisao najviše dopuštene visine zaštita poduzetnika u odnosu na pretjeranu visinu novčane kazne koja bi ih mogla gospodarski uništiti. Iz toga slijedi da se najviša dopuštena visina ne odnosi na razdoblje u kojem je nastala povreda koja se sankcionira, koje može i više godina prethoditi datumu izricanja novčane kazne, već na razdoblje koje je blizu tog datuma (vidjeti u tom smislu presudu Tokai Carbon i dr./Komisija, točka 197. supra, t. 389.).

308    Slijedom navedenog, cilj koji se želi postići uvođenjem najviše dopuštene visine od 10 % može se ostvariti samo kada je ta najviša dopuštena visina u prvoj fazi primijenjena na svakog adresata, odvojeno od odluke kojom se izriče novčana kazna. Samo ako u drugoj fazi na dan donošenja te odluke više adresata tvori „poduzetnika“ u smislu ekonomske zajednice koja je odgovorna za povredu koja se sankcionira, najviša dopuštena visina može se izračunati na temelju ukupnih prihoda tog poduzetnika, odnosno svih njegovih kumuliranih dijelova. S druge strane, ako se u međuvremenu ta ekonomska zajednica prekine, svaki adresat odluke ima pravo da se na njega pojedinačno primijeni predmetna najviša dopuštena visina (presuda Tokai Carbon i dr./Komisija, točka 197. supra, t. 390., vidjeti također u tom smislu presudu Općeg suda od 16. studenoga 2011., Groupe Gascogne/Komisija, T‑72/06, t. 115.).

309    Stoga valja provjeriti je li, kako to ističe tužitelj, u vrijeme donošenja prve odluke prestalo ekonomsko zajedništvo koje je utvrdila Komisija u uvodnim izjavama 538. do 544. prve odluke.

310    U odnosu na to, kao prvo, valja navesti da je Komisija u prvoj odluci, na temelju odgovora na zahtjeve za davanje informacija koje je 24. srpnja 2008. uputila tužitelju i Lucchiniju, s jedne strane, upozorila na to da su 83,33 % vlasništva tužitelja držale fizičke i pravne osobe koje su pripadale obitelji Lucchini, a preostalih 16,667 % držao je Lucchini (uvodna izjava 99. prve odluke) i, s druge strane, da obitelj Lucchini na dan 23. svibnja 2007. nije držala više od 20,18 % dionica Lucchinija te je preostalih 79,82 % stekla grupa Severstal, koja je preuzela kontrolu tog društva (uvodna izjava 95. i bilješka na dnu 586. stranice prve odluke).

311    Slijedom navedenog, u vrijeme donošenja prve odluke zaključak o postojanju ekonomskog zajedništva nije mogao proizlaziti iz sudjelovanja Lucchinija i članova obitelji Lucchini. Stoga, ako je obitelj Lucchini u vrijeme donošenja prve odluke još i raspolagala većinskim udjelom u kapitalu tužitelja, ona nije raspolagala takvim udjelom u kapitalu Lucchinija, čiju je kontrolu stekao Severstal nakon prestanka trajanja povrede, ali prije donošenja prve odluke.

312    U odnosu na to, valja odbiti Komisijin argument prema kojemu je tužitelj dopisom od 17. prosinca 2008., kao odgovor na zahtjev za pružanje informacija naveden u točki 310. ove presude, naveo da nije bilo važnih promjena u pogledu njegova dioničarstva, što bi navelo na zaključak da vlasništvo SP‑a drži posredno ili neposredno obitelj Lucchini. Takav argument u stvari nije značajan, s obzirom na to da, kao što je to tužitelj naglasio na raspravi, njegova vlasnička struktura nije bila izmijenjena, već ona Lucchinija.

313    Kao drugo, zaključak o postojanju ekonomskog zajedništva u vrijeme donošenja prve odluke ne može se temeljiti na tome da je u Lucchiniju i SP‑u postojalo zajedničko osoblje, što je navedeno u uvodnoj izjavi 538. prve odluke, s obzirom na to da se ono odnosi samo na razdoblje između 30. studenoga 1998. i kraja 2002. godine.

314    Komisija je na raspravi, pozivajući se na izjavu za tisak od 20. travnja 2005. koju je dostavio tužitelj, navela da su, unatoč manjinskom udjelu članova obitelji Lucchini u vlasništvu Lucchinija od 20,18 %, oni i dalje imali vrlo važnu ulogu u upravljačkim tijelima društva, toliku da je mogla zaključiti da je obitelj Lucchini nastavila izvršavati odlučujući utjecaj nad Lucchinijem i nakon 2005., sve do dana donošenja prve odluke. Komisija je stoga navela da je, s jedne strane, u 2005. obitelj Lucchini imenovala tri člana upravnog vijeća Lucchinija i, s druge strane, da je Giuseppe Lucchini bio dioničar SP‑a te da je postao predsjednik upravnog vijeća Lucchinija nakon što je to društvo u 2005. stekao Severstal.

315    Takav argument nije osnovan.

316    Prije svega, Komisija svoju odluku temelji samo na navodima iz izjave za tisak od 20. travnja 2005., koja se odnosi na Severstalovo stjecanje 62 % kapitala Lucchinija u 2005., u kojoj se navodi da obitelj Lucchini do tog dana još zadržava 29 % kapitala tog društva. Međutim, iz uvodne izjave 95. prve odluke proizlazi da su u vrijeme njezina donošenja članovi obitelj Lucchini držali samo 20,18 % dionica Lucchinija. Komisija u odnosu na to ne dostavlja elemente na temelju kojih se može izvesti zaključak da bi, iako je to sudjelovanje u kapitalu članova obitelji Lucchini smanjeno, oni i dalje bili zastupljeni s istim brojem članova upravnog vijeća.

317    Nadalje, čak i kada bi se uzelo da su članovi obitelji Lucchini i dalje, nakon smanjenja svojeg sudjelovanja u kapitalu Lucchinija, bili zastupljeni s istim brojem članova u upravnom vijeću Lucchinija, Komisija ne navodi razloge na temelju kojih je, zbog činjenice da je obitelj Lucchini zastupana u navedenom vijeću s četiri (predsjednik i tri člana upravnog vijeća) od devet članova, u vrijeme donošenja prve odluke ona i dalje izvršavala presudan utjecaj na to društvo.

318    Konačno, u odnosu na Komisijinu tvrdnju, koja se također temelji na izjavi za tisak od 20. travnja 2005. koju je dostavio tužitelj, prema kojoj je potpredsjednik Severstala izjavio da „odlukama koje su donijeli svi dioničari započinje strateško i trajno partnerstvo između grupe Severstal, obitelji Lucchini i svih dioničara talijanskog društva“, valja navesti da takva tvrdnja nije dovoljna za zaključak da je u vrijeme donošenja prve odluke postojao odlučujući utjecaj obitelji Lucchini nad Lucchinijem.

319    Kao treće, Komisija u vrijeme donošenja prve odluke nije mogla temeljiti svoju odluku na postojanju ugovora o zastupstvu između Lucchinija i tužitelja, s obzirom na to da je sama Komisija na raspravi navela da je tužitelj od 2002. prestao s proizvodnjom betonsko‑armaturnih šipki i da je Ferriere Nordu ustupio svoj pogon u Potenzi, tako da nije više bilo potrebno održati na snazi navedeni ugovor o zastupstvu.

320    Kao četvrto, u odnosu na druge unutarnje dokumente koji su navedeni u uvodnoj izjavi 538. prve odluke, valja navesti da su svi doneseni u vrijeme trajanja povrede i ne omogućuju da se na temelju njih utvrdi da je u vrijeme donošenja prve odluke postojalo ekonomsko zajedništvo Lucchinija i tužitelja.

321    Kao peto, Komisija je na raspravi navela da je tužiteljevo sjedište bilo istovjetno upravnom sjedištu Lucchinija. Međutim, ni ta okolnost, uzeta sama za sebe, ne može biti osnova za zaključak da je u vrijeme donošenja prve odluke postojalo ekonomsko zajedništvo Lucchinija i tužitelja.

322    Iz izloženog proizlazi da, unatoč informacijama kojima raspolaže i koje su navedene u prvoj odluci, pozivajući se na znatne promjene u dioničarstvu Lucchinija, Komisija u njezinim uvodnim izjavama 538. do 543. nije dokazala da je ekonomsko zajedništvo Lucchinija i tužitelja u vrijeme donošenja prve odluke još postojalo.

323    Stoga prvu odluku valja poništiti jer nije pojedinačno na tužitelja primijenjena najviša dopuštena visina novčane kazne koja je predviđena u članku 23. stavku 2. Uredbe br. 1/2003.

324    U odnosu na to, s obzirom na to da iz spisa proizlazi da tužitelj u 2007. nije ostvario promet, nije mu se mogla izreći novčana kazna.

325    Imajući u vidu sve prije navedeno, ovaj tužbeni razlog valja prihvatiti i poništiti članak 2. prve odluke, u kojemu je Komisija tužitelju izrekla novčanu kaznu i u kojemu tužitelja smatra solidarno odgovornim za novčanu kaznu od 14,35 milijuna eura koja je također izrečena Lucchiniju.

326    Slijedom navedenog, nije potrebno ispitati ostale prigovore navedene u ovom tužbenom razlogu, kao ni deveti i deseti tužbeni razlog (vidjeti presudu Općeg suda od 29. lipnja 2012., GDF Suez/Komisija, T‑370/09, t. 272. i navedenu sudsku praksu).

2.     Predmet T‑55/10

327    Predmet tužbe u predmetu T‑55/10 jest zahtjev za poništenje odluke o izmjeni.

328    U prilog svojoj tužbi u predmetu T‑55/10 tužitelj je u pismenima istaknuo tri tužbena razloga. Prvi se temelji na nezakonitosti naknadnog ispravka akta koji je zahvaćen bitnim povredama. Drugi se temelji na povredi načela dobre uprave. Konačno, treći se temelji na nepostojanju odgovarajuće pravne osnove za odluku o izmjeni.

329    Tužitelj je na raspravi povukao prvi tužbeni razlog naveden u tužbi koja je podnesena u predmetu T‑55/10.

330    Uvodno, valja se očitovati o dopuštenosti tužbe u predmetu T‑55/10.

331    Prema stalnoj sudskoj praksi, tužba za poništenje koju podnosi fizička ili pravna osoba dopuštena je samo ako tužitelj ima interes da se pobijani akt poništi. Takav interes pretpostavlja da poništenje tog akta može u odnosu na njega proizvesti pravne učinke (presuda Suda od 24. lipnja 1986., AKZO Chemie i AZKO Chemie UK/Komisija, 53/85, Zb., str. 1965., t. 21., vidjeti također presudu Općeg suda od 14. rujna 1995., Antillean Rice Mills i dr./Komisija, T‑480/93 i T‑483/93, Zb., str. II‑2305., t. 59. i 60. i navedenu sudsku praksu te presudu Općeg suda od 20. lipnja 2001., Euroalliages/Komisija, T‑188/99, Zb., str. II‑1757., t. 26.) ili, prema drugoj formulaciji, da tužba može strani koja ju je podnijela svojim rezultatom proizvesti koristi (presude Suda od 13. srpnja 2000., Parlament/Richard, C‑174/99 P, Zb., str. I‑6189., t. 33. i od 25. srpnja 2002., Unión de Pequeños Agricultores/Vijeće, C‑50/00 P, Zb., str. I‑6677., t. 21., presuda Općeg suda od 28. rujna 2004., MCI/Komisija, T‑310/00, Zb., str. II‑3253., t. 44.).

332    U konkretnom slučaju valja navesti da je na temelju odluke o izmjeni Komisija prvoj odluci dodala više tablica koje nisu bile sadržane u njezinu prilogu te je ispravila redne brojeve navedenih tablica u više bilješki na dnu stranice.

333    Međutim, kao što je to izloženo u točkama 47. i 48. ove presude i kao što to proizlazi iz ispitivanja prvog tužbenog razloga u predmetu T‑472/09 (vidjeti točke 63. do 108. ove presude), odluka o izmjeni ograničena je na dodavanje prvoj odluci više tablica koje nisu sadržane u njezinim prilozima i na ispravak rednih brojeva navedenih tablica u više bilješki na dnu stranice, s time da ta izmjena obrazloženja prve odluke ne mijenja sadržaj onoga što je odlučeno u njezinoj izreci. Iz toga slijedi da poništenjem odluke o izmjeni tužitelj ne može steći nikakvu korist. Uostalom, ako tužitelj želi u okviru tužbe u predmetu T‑55/10 dobiti odluku Općeg suda koja bi u stvari imala učinak u odnosu na prvu odluku, valja navesti da se takav zahtjev u bitnome isprepliće sa zahtjevom koji je istaknut u tužbi u predmetu T‑472/09.

334    Slijedom navedenog, tužba u predmetu T‑55/10 nije dopuštena i stoga je valja u cijelosti odbaciti.

 Troškovi

335    U skladu s člankom 87. stavkom 3. Poslovnika Općeg suda, Opći sud ima pravo podijeliti troškove ili odlučiti da svaka stranka snosi vlastite troškove ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima ili zbog izvanrednih okolnosti.

336    S obzirom na to da je tužba u predmetu T‑472/09 samo djelomično prihvaćena, na temelju pravične ocjene okolnosti slučaja odlučeno je da tužitelj snosi polovicu vlastitih troškova. Komisija će snositi vlastite troškove i polovicu tužiteljevih troškova.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (osmo vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Predmeti T‑472/09 i T‑55/10 spajaju se radi donošenja jedinstvene presude.

2.      U predmetu T‑472/09, SP/Komisija:

–        poništava se članak 2. Odluke Komisije C (2009) 7492 final od 30. rujna 2009. o primjeni članka 65. Ugovora o EZUČ-u (predmet COMP/37.956 – Betonsko‑armaturne šipke, ponovno donošenje) u dijelu u kojemu se SP‑u SpA solidarno izriče novčana kazna od 14,35 milijuna eura,

–        u preostalom dijelu tužba se odbija,

–        SP će snositi polovicu vlastitih troškova,

–        Komisija će snositi vlastite troškove i polovicu SP‑ovih troškova.

3.      U predmetu T‑55/10, SP/Komisija:

–        tužba se odbija,

–        SP‑u se nalaže snošenje troškova.

Martins Ribeiro Popescu Berardis

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 9. prosinca 2014.

Potpisi

Sadržaj

Pravni okvir

1.  Odredbe Ugovora o EZUČ-u

2.  Odredbe Ugovora o EZ‑u

3.  Uredba br. 1/2003

4. Obavijest Komisije o nekim aspektima postupanja s predmetima tržišnog natjecanja koji proizlaze iz prestanka važenja Ugovora o EZUČ-u

Predmet spora

Tužiteljevi navodi

Činjenična osnova spora

Prva odluka

Razvoj događaja nakon dostave prve odluke

Odluka o izmjeni

Postupak i tužbeni zahtjevi stranaka

O pravu

1.  Predmet T‑472/09

O zahtjevu čiji je cilj ishoditi utvrđenje nepostojanja ili poništenje prve odluke

O prvom tužbenom razlogu, koji se temelji na bitnoj povredi postupka

O drugom i četvrtom tužbenom razlogu, koji se temelje na nenadležnosti Komisije, na pogrešci koja se tiče prava glede izbora pravnog temelja za pobijanu odluku, na prekoračenju ovlasti i zloporabi postupka

– O izboru pravnog temelja prve odluke

– O nadležnosti Komisije da utvrdi i sankcionira povredu članka 65. stavka 1. Ugovora o EZUČ-u na temelju Uredbe br. 1/2003, nakon prestanka važenja Ugovora o EZUČ-u

O petom tužbenom razlogu, koji se temelji na povredi članka 65. Ugovora o EZUČ-u zbog nedostatka obrazloženja i iskrivljavanja činjenica

O šestom tužbenom razlogu, koji se temelji na povredi načela dobre uprave i nedostatku obrazloženja

O sedmom tužbenom razlogu, koji se temelji na pogrešnoj pravnoj ocjeni činjenica, na neosnovanosti utvrđenih činjenica u odnosu na tužitelja i na iskrivljavanju činjenica

– O utvrđenju temeljne cijene iz Brescie

– O utvrđenju cijena za ekstradimenzije

– O uvjetima prodaje i rokovima plaćanja

– O ograničenju ili kontroli proizvodnje ili prodaje

– O nacrtu sporazuma od 27. rujna 1996., sastancima od 16. listopada i 17. studenoga 1997. i sporazumu iz travnja‑svibnja 1992.

– O nesudjelovanju SP‑a u istraživanjima konzultantskog društva K.

O osmom tužbenom razlogu, koji se temelji na povredi tužiteljevih prava na obranu

– O prvom dijelu, koji se temelji na nepostojanju obavijesti o novim utvrđenim činjenicama

– O drugom dijelu, koji se temelji na nedostavljanju dokumenata koji se odnose na suradnju Ferriere Norda

O zahtjevu kojim se zahtijeva poništenje prve odluke u odnosu na novčanu kaznu

2.  Predmet T‑55/10

Troškovi

*Jezik postupka: talijanski