PRESUDA OPĆEG SUDA (šesto vijeće)
15. rujna 2016.(*)
„REACH – Naknada za registraciju tvari – Smanjena naknada odobrena mikropoduzećima, malim i srednjim poduzećima – Pogreška u izjavi o veličini poduzeća – Preporuka 2003/361/EZ – Odluka kojom se određuje administrativna pristojba – Određivanje veličine poduzeća – Ovlast ECHA‑e”
U predmetu T‑675/13,
K Chimica Srl, sa sjedištem u Miranu (Italija), koju zastupaju R. Buizza i M. Rota, odvjetnici,
tužitelj,
protiv
Europske agencije za kemikalije (ECHA), koju su zastupali M. Heikkilä, A. Iber, E. Bigi, E. Maurage i J.-P. Trnka, a zatim M. Heikkilä, E. Bigi, E. Maurage i J.-P. Trnka, u svojstvu agenata, uz asistenciju C. Garcije Molyneuxa, odvjetnika,
tuženika,
povodom, kao prvo, zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje odluke ECHA‑e SME(2013) 3665 od 15. listopada 2013., kojom se utvrđuje da tužitelj nije podnio dokaze potrebne za smanjenje naknade za malo poduzeće i kojom je zaračunata administrativna pristojba, kao drugo, zahtjeva da mu se prizna status malog poduzeća te da se na njega primijeni odgovarajuća naknada i, kao treće, zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje računa koje je izdala ECHA,
OPĆI SUD (šesto vijeće)
u sastavu: S. Frimodt Nielsen, predsjednik, F. Dehousse (izvjestitelj) i A. M. Collins, suci,
tajnik: J. Palacio González, glavni administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 20. siječnja 2016.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Tužitelj, K Chimica Srl, 10. studenoga 2011. registrirao je tvar na temelju Uredbe (EZ) br. 1907/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2006. o registraciji, evaluaciji, autorizaciji i ograničavanju kemikalija (REACH) i osnivanju Europske agencije za kemikalije te o izmjeni Direktive 1999/45/EZ i stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EEZ) br. 793/93 i Uredbe Komisije (EZ) br. 1488/94 kao i Direktive Vijeća 76/769/EEZ i direktiva Komisije 91/155/EEZ, 93/67/EEZ, 93/105/EZ i 2000/21/EZ (SL 2006., L 396, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 23., str. 3.).
2 Tijekom postupka registracije, tužitelj je izjavio da je „malo poduzeće” u skladu s Preporukom Komisije 2003/361/EZ od 6. svibnja 2003. o definiciji mikropoduzeća, malih i srednjih poduzeća (u daljnjem tekstu: MSP) (SL 2003., L 124, str. 36.) [neslužbeni prijevod]. Zahvaljujući toj izjavi za njega je bila zaračunata smanjena pristojba koja se treba platiti pri dostavi registracijske dokumentacije, predviđena člankom 6. stavkom 4. Uredbe br. 1907/2006. U skladu s člankom 74. stavkom 1. iste uredbe, ta je pristojba utvrđena Uredbom Komisije (EZ) br. 340/2008 od 16. travnja 2008. o naknadama i pristojbama plativima Europskoj agenciji za kemikalije u skladu s Uredbom br. 1907/2006 (SL 2008., L 107, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 25., str. 283.). Točnije, Prilog I. Uredbi br. 340/2008 sadržava iznose naknada koje se plaćaju za prijave za registraciju podnesene u skladu s člankom 6. Uredbe br. 1907/2006, kao i smanjenja naknada odobrena mikropoduzećima, malim i srednjim poduzećima. Osim toga, u skladu s člankom 13. stavkom 4. Uredbe br. 340/2008, ako fizička ili pravna osoba koja tvrdi da ima pravo na smanjenje ili oslobađanje od plaćanja neke naknade ne može dokazati da ima pravo na takvo smanjenje ili oslobađanje, Europska agencija za kemikalije (ECHA) zaračunava puni iznos naknade ili pristojbe, kao i administrativnu pristojbu. U tom smislu, Upravni odbor ECHA‑e 12. studenoga 2010. donio je Odluku MB/D/29/2010 o klasifikaciji usluga za koje se zaračunavaju pristojbe (u daljnjem tekstu: Odluka MB/D/29/2010). U članku 2. i tablici 1. iz Priloga toj odluci, kako je izmijenjena Odlukom Upravnog odbora ECHA‑e MB/21/2012/D od 12. veljače 2013., navedeno je da administrativna pristojba iz članka 13. stavka 4. Uredbe br. 340/2008 iznosi 19 900 eura za veliko poduzeće, 13 900 eura za srednje poduzeće i 7960 eura za malo poduzeće.
3 ECHA je 10. studenoga 2011. izdala račun br. 10029302 na iznos od 9300 eura. Taj se iznos u skladu s Prilogom I. Uredbi br. 340/2008, u tekstu koji je važio u trenutku nastanka činjenica, primjenjivao na naknadu za malo poduzeće, u okviru zajedničke prijave, za tvari u količini iznad 1000 tona.
4 ECHA je 15. srpnja 2012. pozvala tužitelja da predoči određen broj dokumenata kako bi provjerila njegovu izjavu da je malo poduzeće.
5 Nakon razmjene dokumenata i poruka elektroničke pošte ECHA je 14. lipnja 2013. donijela Odluku SME(2013) 2249. U toj je odluci ECHA zaključila da joj nisu bili dostavljeni dokazi potrebni za zaključak da je tužitelj malo poduzeće i da je navedeni tužitelj, u skladu s člankom 4 stavkom 1. Odluke MB/D/29/2010, dužan platiti naknadu koja se primjenjuje na veliko poduzeće. U tim okolnostima, ECHA je izvijestila tužitelja da će mu poslati račun za razliku između prvotno plaćene naknade i stvarno dugovane naknade te račun za plaćanje administrativne pristojbe u iznosu od 19 900 eura.
6 Tužitelj je 17. lipnja 2013. ECHA‑i poslao poruku elektroničke pošte koja je u prilogu sadržavala nove dokumente. Tužitelj je od ECHA‑e zatražio i pojašnjenja u pogledu izračuna njegove veličine.
7 ECHA je 2. srpnja 2013. tužitelju odgovorila da njegov zahtjev u biti smatra zahtjevom za ponovno preispitivanje njegova položaja. Konkretnije, uzimajući u obzir napore tužitelja da razjasni činjeničnu situaciju u predmetnom slučaju, ECHA je navela da je iznimno odlučila uzeti u obzir dodatne informacije koje joj se podnesu.
8 ECHA je 15. listopada 2013. nakon daljnje razmjene dokumenata i poruka elektroničke pošte donijela Odluku SME(2013) 3665 (u daljnjem tekstu: pobijana odluka). U toj je odluci ECHA zaključila da podaci koji su joj dostavljeni nakon donošenja Odluke SME(2013) 2249 ne mogu utjecati na izmjenu zaključka koji je sadržan u navedenoj odluci. Konkretnije, ECHA je navela da tužitelj nije dostavio nikakve informacije o „neizravnom partnerskom poduzeću” Compagnie d’Investissement des Alpes SA. Na temelju toga, ECHA je došla do zaključka da tužitelj nije predočio potrebne dokaze na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je on malo poduzeće. ECHA je tužitelju pojasnila i da su računi koji su izdani nakon donošenja Odluke SME(2013) 2249 istekli te da će mu stoga poslati nove račune.
9 Na temelju pobijane odluke, ECHA je 15. listopada 2013. izdala račun br. 10045647 na iznos od 13 950 eura i račun br. 10045649 na iznos od 19 900 eura.
Postupak i zahtjevi stranaka
10 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 16. prosinca 2013. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak. Tužba je dio grupe povezanih predmeta.
11 U prvom predmetu iz te grupe donesena je poništavajuća presuda od 2. listopada 2014., Spraylat/ECHA (T‑177/12, EU:T:2014:849).
12 Dana 8. siječnja 2015., u okviru mjera upravljanja postupkom iz članka 64. Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991., stranke su bile pozvane dati svoja očitovanja o mogućoj relevantnosti presude od 2. listopada 2014., Spraylat/ECHA (T‑177/12, Zb., EU:T:2014:849) za predmetni spor i odgovoriti na jedno pitanje. Stranke su u dodijeljenom roku udovoljile tom zahtjevu.
13 Na prijedlog suca izvjestitelja Opći sud (šesto vijeće) odlučio je 13. studenoga 2015. otvoriti usmeni postupak te je u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih u članku 89. njegova poslovnika pozvao stranke da odgovore na pitanja i da podnesu određene dokumente. Stranke su tim zahtjevima udovoljile u određenom roku.
14 Dana 8. siječnja 2016., u okviru produljenja mjera upravljanja postupkom od 13. studenoga 2015., ECHA je predočila nova dokazna sredstva. Ta su dokazna sredstva uložena u spis.
15 Stranke su na raspravi od 20. siječnja 2016. iznijele svoja izlaganja i odgovorile na usmena pitanja koja je postavio Opći sud.
16 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku;
– njemu prizna status MSP‑a na temelju dokumentacije dostavljene ECHA‑i te naloži ograničavanje istrage na četiri društva;
– primijeni smanjenu naknadu predviđenu za MSP‑ove;
– poništi račun br. 10029302 na iznos od 9300 eura, koji se potražuje na temelju razlike do punog iznosa naknade koja se na njega primjenjuje;
– poništi račun br. 10043954 koji je ECHA izdala za plaćanje administrativne pristojbe.
17 Tužitelj u svojoj replici, pored prvog prethodno navedenog dijela zahtjeva, od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi račun br. 10045647 od 15. listopada 2013. na iznos od 13 950 eura, koji se potražuje na temelju razlike do punog iznosa naknade koja se na njega primjenjuje i odredi povrat iznosa plaćenog 24. siječnja 2014.;
– poništi račun br. 10045649 od 15. listopada 2013. koji je ECHA izdala za plaćanje administrativne pristojbe;
– naloži tuženiku snošenje troškova.
18 U odgovoru na mjere upravljanja postupkom od 13. studenoga 2015. (točka 13. supra) tužitelj je naveo da odustaje od dijelova zahtjeva za poništenje računa br. 10029302 i br. 10043954.
19 ECHA od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
Dopuštenost određenih dijelova tužbenog zahtjeva
20 Kao prvo, što se tiče drugog i trećeg dijela tužbenog zahtjeva iznesenih u tužbi, koji su usmjereni, s jedne strane, na priznavanje statusa MSP‑a tužitelju na temelju dokumentacije dostavljene ECHA‑i i nalaganje ograničenja istrage na četiri društva te, s druge strane, na primjenu smanjenih naknada predviđenih za MSP‑ove, valja podsjetiti da nije na sudovima Europske unije da, u okviru nadzora zakonitosti koji izvršavaju, izdaju naloge institucijama ili da ih zamjenjuju, već je na predmetnom upravnom tijelu da donese mjere koje su potrebne za izvršenje presude donesene u okviru tužbe za poništenje (vidjeti presudu od 15. rujna 1998., European Night Services i dr./Komisija, T‑374/94, T‑375/94, T‑384/94 i T‑388/94, EU:T:1998:198, t. 53. i navedenu sudsku praksu). Stoga, drugi i treći dio tužbenog zahtjeva iz akta kojim se pokreće postupak, valja odbaciti kao nedopuštene.
21 Kao drugo, što se tiče dijelova tužbenog zahtjeva koji su prvi put istaknuti u fazi replike, usmjerenih na poništenje računa br. 10045647 te povrat iznosa plaćenoga 24. siječnja 2014. i poništenje računa br. 10045649, valja podsjetiti da je na temelju članka 44. stavka 1. točke (d) Poslovnika od 2. svibnja 1991. tužitelj dužan svoje zahtjeve navesti u tužbi. Osim toga, iz sudske prakse proizlazi da se uvjetom sadržanim u članku 48. stavku 2. Poslovnika od 2. svibnja 1991., koji ne omogućava iznošenje novih tužbenih razloga osim ako se ne temelje na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka, a fortiori uređuje svaka izmjena tužbenog zahtjeva. Dakle, u nedostatku pravnih ili činjeničnih pitanja za koja se saznalo tijekom pisanog postupka, u obzir se mogu uzeti samo tužbeni zahtjevi sadržani u tužbi, dok osnovanost tužbe valja ocijeniti samo s obzirom na tužbene zahtjeve sadržane u aktu kojim se pokreće postupak (vidjeti u tom smislu presudu od 13. rujna 2013., Berliner Institut für Vergleichende Sozialforschung/Komisija, T‑73/08, neobjavljena, EU:T:2013:433, t. 42. i 43. i navedenu sudsku praksu).
22 U predmetnom slučaju valja navesti da, u skladu s tvrdnjama samog tužitelja i kao što to proizlazi iz prilogâ replici, računi br. 10045647 i br. 10045649 nose datum 15. listopada 2013., odnosno isti datum kao i pobijana odluka. Tužitelj nije podnio nikakav dokaz koji bi upućivao da su ti računi primljeni nakon podnošenja predmetne tužbe. Stoga ne postoji nijedno pravno ili činjenično pitanje za koje se saznalo tijekom pisanog postupka kojim bi se opravdalo nepravodobne zahtjeve u pogledu tih računa.
23 Osim toga, u svakom slučaju, valja podsjetiti da su prema ustaljenoj sudskoj praksi akti koji mogu biti predmet tužbe za poništenje u smislu članka 263. UFEU‑a, samo one mjere koje proizvode obvezujuće pravne učinke koji utječu na interese tužitelja, značajno mijenjajući njegovu pravnu situaciju (presuda od 11. studenoga 1981., IBM/Komisija, 60/81, EU:C:1981:264, t. 9.; rješenje od 4. listopada 1991., Bosman/Komisija, C‑117/91, EU:C:1991:382, t. 13., te presuda od 15. siječnja 2003., Philip Morris International/Komisija, T‑377/00, T‑379/00, T‑380/00, T‑260/01 i T‑272/01, EU:T:2003:6, t. 77.).
24 Prilikom određivanja može li se protiv mjere podnijeti tužba, treba voditi računa o sadržaju mjere čije se poništenje traži, a oblik u kojemu je ona poduzeta načelno je nevažan u tom pogledu (presude od 11. studenoga 1981., IBM/Komisija, 60/81, EU:C:1981:264, t. 9.; od 28. studenoga 1991., Luksemburg/Parlament, C‑213/88 i C‑39/89, EU:C:1991:449, t. 15., te od 24. ožujka 1994., Air France/Komisija, T‑3/93, EU:T:1994:36, t. 43. i 57.).
25 Osim toga, odluka kojom se samo potvrđuje prethodna odlukane predstavlja akt koji se može pobijati, pa je tužba protiv takve odluke nedopuštena (presude od 25. listopada 1977., Metro SB‑Großmärkte/Komisija, 26/76, EU:C:1977:167, t. 4., te od 5. svibnja 1998., Ujedinjena Kraljevina/Komisija, C‑180/96, EU:C:1998:192, t. 27. i 28.; vidjeti i rješenje od 10. lipnja 1998., Cementir/Komisija, T‑116/95, EU:T:1998:120, t. 19. i navedenu sudsku praksu).
26 U pogledu pojma potvrđujućeg akta, iz sudske prakse proizlazi da se smatra da se aktom isključivo potvrđuje prijašnja odluka, ako on ne sadržava nijedan novi element u odnosu na prijašnju odluku te mu nije prethodilo preispitivanje situacije adresata te odluke (presuda od 7. veljače 2001., Inpesca/Komisija, T‑186/98, EU:T:2001:42, t. 44., i rješenje od 29. travnja 2004., SGL Carbon/Komisija, T‑308/02, EU:T:2004:119, t. 51.).
27 U predmetnom slučaju valja istaknuti da, za razliku od okolnosti u predmetu koji je doveo do presude od 2. listopada 2014., Spraylat/ECHA (T‑177/12, EU:T:2014:849), u Odluci SME(2013) 2249, na koju se ukazuje u pobijanoj odluci, izričito se upućuje na Odluku MB/D/29/2010, kako je izmijenjena Odlukom MB/21/2012/D, te se u njoj pojašnjava da će „ECHA izdati […] račun za administrativnu pristojbu na iznos od 19 900 eura”. U Odluci SME(2013) 2249 navedeno je i da će ECHA izdati dodatni račun kako bi se pokrila razlika između prvotno plaćene naknade i naknade predviđene Uredbom br. 340/2008 za veliko poduzeće. Osim toga, ECHA je u pobijanoj odluci navela da će tužitelju poslati nove račune kojima će se zamijeniti računi br. 10043953 i br. 10043954 koji su izdani nakon donošenja Odluke SME(2013) 2249 i koji su istekli. Iz toga proizlazi da je pobijana odluka, tumačena s obzirom na Odluku SME(2013) 2249, sadržavala bitne elemente tužiteljevih obveza prema ECHA‑i. Stoga računi br. 10045647 i br. 10045649 imaju karakter provedbenih akata te odluke i predstavljaju potvrđujuće akte u smislu sudske prakse navedene u točki 26. ove presude (vidjeti, po analogiji, rješenje od 30. lipnja 2009., CPEM/Komisija, T‑106/08, neobjavljeno, EU:T:2009:228, t. 32.).
28 Uzevši u obzir te elemente, valja odbiti kao nedopuštene dijelove tužbenog zahtjeva koji su prvi put istaknuti u fazi replike i usmjereni na poništenje računa br. 10045647, te povrat iznosa plaćenog 24. siječnja 2014. i poništenje računa br. 10045649.
29 Vodeći računa o navedenom, okvir ispitivanja tužbe valja ograničiti na zahtjev za poništenje pobijane odluke.
Meritum
30 Tužitelj ističe dva tužbena razloga u prilog svojoj tužbi. Prvi se tužbeni razlog temelji, u biti, na pogrešnom tumačenju Preporuke 2003/361. Drugi se tužbeni razlog temelji na nezakonitom nepriznavanju statusa MSP‑a tužitelju.
Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešnom tumačenju Preporuke 2003/361
31 Pozivajući se na mjerodavne odredbe Preporuke 2003/361, tužitelj tvrdi da je za izračun veličine poduzeća potrebno podacima predmetnog poduzeća dodati podatke eventualnih partnerskih poduzeća (kao i podatke poduzeća koja su povezana s potonjima) i podatke eventualnih povezanih poduzeća (kao i podatke o poduzećima koja su u partnerstvu s potonjim poduzećima, koja su neposredno uzlazna ili silazna u odnosu na njih). U predmetnom je slučaju ECHA pogrešno zaključila da su Medini Ltd i A. L. O. Immobilien GmbH „partnerska” poduzeća tužitelja. U biti, ta bi poduzeća bila partnerska poduzeća društva I. C. B. Srl jer je ono povezano s tužiteljem. Osim toga, ni Compagnie d’Investissement des Alpes ni eventualna partnerska poduzeća društva Medini, za koja je ECHA zatražila informacije, nisu partnerska poduzeća I. C. B.-a, niti su neposredno uzlazna ili silazna u odnosu na njega. Stoga bi za određivanje veličine tužitelja u obzir trebalo uzeti isključivo podatke tužitelja, I. C. B.-a (kao povezanog poduzeća) i društava Medini i A. L. O. Immobilien (kao partnerskih poduzeća I. C. B.-a). Tužitelj je ECHA‑i poslao sve mjerodavne informacije o tim poduzećima. Što se tiče ECHA‑ina tumačenja članka 6. stavka 3. drugog podstavka Priloga Preporuci 2003/361, sadržanog u njezinim podnescima, tužitelj ističe da izraz „isključivo” nije prisutan u talijanskoj jezičnoj verziji tog članka. Osim toga, ECHA‑ino tumačenje dovelo bi do toga da se u obzir uzimaju podaci o partnerskim ili povezanim poduzećima „u beskonačnost”. Takvo bi tumačenje bilo suviše široko. Tužitelj nije dio grupe poduzeća koja obuhvaća Compagnie d’Investissement des Alpes ili eventualna partnerska poduzeća društva Medini. U vodiču za korisnike o definiciji malih i srednjih poduzeća, koji je objavila Europska komisija i koji je dostupan na internetu (u daljnjem tekstu: vodič o definiciji MSP‑a), na koji se ECHA poziva u svojim podnescima, potvrđeno je tumačenje tužitelja.
32 Prije svega, ECHA ističe da se poduzeća Medini i A. L. O. Immobilien nisu smatrala partnerskim poduzećima tužitelja. Osim toga, u pobijanoj se odluci upućuje na Compagnie d’Investissement des Alpes u svojstvu „neizravnog” partnerskog poduzeća tužitelja. Zahtjevi za pružanje informacija o tom poduzeću, kao i o poduzećima koja su potencijalno povezana s društvom Medini, utemeljeni su na članku 6. Priloga Preporuci 2003/361. Konkretnije, u skladu s člankom 6. stavkom 3. drugim podstavkom Priloga Preporuci 2003/361, ECHA je pokušala ocijeniti podatke dvaju partnerskih poduzeća I. C. B.-a (odnosno društava Medini i A. L. O. Immobilien). Zbog toga je ECHA navela da je primijenila članak 6. stavak 3. prvi podstavak, u kojemu su sadržane smjernice o tomu na koji način utvrditi podatke partnerskog poduzeća povezanog poduzeća. Stoga je ECHA od tužitelja zatražila da dostavi podatke društava A. L. O. Immobilien i Medini, uključujući i podatke njihovih povezanih poduzeća (odnosno društva Compagnie d’Investissement des Alpes). Takav je zahtjev uostalom u skladu s tekstom članka 6. stavka 3. drugog podstavka Priloga Preporuci 2003/361, kojim se, za razliku od onoga što je predviđeno za samostalna poduzeća, ne predviđa da se podaci poduzeća koja su u partnerstvu s poduzećima koja su povezana s poduzećem koje se ispituje, trebaju ocijeniti „isključivo” na temelju financijskih izvještaja tih poduzeća. ECHA naglašava da je izraz „isključivo” preuzet u brojnim jezičnim verzijama Preporuke 2003/361. ECHA, dakle, članak 6. stavak 3. drugi podstavak Priloga Preporuci 2006/361 tumači na način da se njime njoj nalaže uzimanje u obzir podataka svih društava koja su povezana s poduzećima koja su u partnerstvu s poduzećima na koje se upućuje u tom članku. Drukčije bi tumačenje dovelo do toga da status MSP‑a jednog poduzeća varira obzirom na to jesu li poduzeća koja su u partnerstvu s poduzećima koja su povezana s poduzećem koje je predmet ispitivanja, uključeni ili ne u konsolidirane bilance poduzeća s kojim su povezana (u predmetnom slučaju, društva Compagnie d’Investissement des Alpes). Takvo bi tumačenje bilo i u skladu s kriterijem tumačenja u užem smislu, koji se mora primijeniti u smislu Preporuke 2003/361. Osim toga, ono bi bilo u skladu i s vodičem o definiciji MSP‑a i, osobito, s objašnjenjem i s prilozima iz tog vodiča. ECHA dodaje da se pojam „grupa poduzeća”, na način na koji ga upotrebljava tužitelj, protivi izrazu iz Preporuke 2003/361. Pripadnost poduzeća određenoj grupi ovisi o postojećim poveznicama s drugim poduzećima, a ne o postojanju holdinga. ECHA naglašava da je u predmetnom slučaju jedan od dioničara i direktora I. C. B.-a ujedno i predsjednik upravnog odbora tužitelja i direktor društva A. L. O. Immobilien. Stoga valja analizirati i podatke društva Compagnie d’Investissement des Alpes prije donošenja odluke o statusu MSP‑a tužitelja.
33 Prvenstveno valja istaknuti da se u članku 3. Uredbe br. 1907/2006 te uvodnoj izjavi 9. i članku 2. Uredbe br. 340/2008, u pogledu definicije MSP‑a upućuje na Preporuku 2003/361.
34 Preporuka 2003/361 sadržava prilog, čija se glava I. odnosi na „[d]efiniciju mikropoduzeća, malih i srednjih poduzeća koju je donijela Komisija”. Članak 2. te glave naslovljen je „Broj zaposlenika i financijski pragovi koji definiraju kategorije poduzeća”.
35 U slučaju samostalnog poduzeća, odnosno poduzeća koje se ne smatra „partnerskim poduzećem” ili „povezanim poduzećem” u smislu članka 3. stavaka 2. i 3. Priloga Preporuci 2003/361, utvrđivanje podataka, uključujući broj zaposlenika, vrši se samo na temelju financijskih izvještaja tog poduzeća, u skladu s člankom 6. stavkom 1. tog priloga.
36 U slučaju poduzeća koje ima partnerska ili povezana poduzeća, utvrđivanje podataka, uključujući broj zaposlenika, vrši se na temelju financijskih izvještaja i ostalih podataka poduzeća ili, ako postoje, konsolidiranih financijskih izvještaja poduzeća ili konsolidiranih financijskih izvještaja u koje je poduzeće uključeno konsolidacijom, u skladu s člankom 6. stavkom 2. prvim podstavkom Priloga Preporuci 2003/361. Na temelju članka 6. stavka 2. drugog i trećeg podstavka Priloga Preporuci 2003/361, tim podacima treba pridodati, s jedne strane, podatke partnerskih poduzeća (koja su neposredno uzlazna ili silazna u odnosu na predmetno poduzeće) proporcionalno postotku udjela u kapitalu ili udjelu u glasačkim pravima, pri čemu se primjenjuje viši od tih dvaju postotaka, i, s druge strane, 100 % podataka poduzeća izravno ili neizravno povezanih s predmetnim poduzećem, a koji već nisu konsolidacijom uključeni u financijske izvještaje.
37 Za primjenu članka 6. stavka 2. Priloga Preporuci 2003/361, podaci partnerskih poduzeća predmetnog poduzeća proizlaze iz financijskih izvještaja i ostalih podataka, konsolidiranih ako su dostupni u tom obliku, kojima se dodaje 100 % podataka koji se odnose na povezana poduzeća predmetnih partnerskih poduzeća, osim ako su njihovi podaci već uključeni konsolidacijom, i to na temelju članka 6. stavka 3. prvog podstavka Priloga Preporuci 2003/361. Podaci povezanih poduzeća predmetnih partnerskih poduzeća, s druge strane, proizlaze iz njihovih financijskih izvještaja i ostalih podataka, konsolidiranih ako su dostupni u tom obliku. Njima se proporcionalno pridodaju podaci eventualnih partnerskih poduzeća tih povezanih poduzeća, koja su neposredno uzlazna ili silazna u odnosu na njih, ako već nisu bili uključeni u konsolidirane financijske izvještaje, u omjeru koji je barem istovjetan postotku udjela u kapitalu ili udjela u glasačkim pravima, pri čemu se primjenjuje viši od tih dvaju udjela, i to na temelju članka 6. stavka 3. drugog podstavka Priloga Preporuci 2003/361.
38 U predmetnom je slučaju ECHA u pobijanoj odluci navela da tužitelj nije predočio informacije o „neizravnom partnerskom poduzeću” Compagnie d’Investissement des Alpes. U skladu s time, ECHA je zaključila da tužitelj nije predočio potrebne dokaze na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je on malo poduzeće.
39 ECHA je pojasnila svoje obrazloženje u pogledu zahtjeva za dostavu podataka o društvu Compagnie d’Investissement des Alpes u poruci elektroničke pošte od 17. srpnja 2013. i u dopisu od 15. listopada 2013., pod oznakom SME(2013) 3666, priloženom pobijanoj odluci.
40 U poruci elektroničke pošte od 17. srpnja 2013. ECHA je navela da Compagnie d’Investissement des Alpes treba smatrati partnerskim poduzećem tužitelja jer je predmetno društvo izravno povezano s društvom A. L. O. Immobilien, koje je partnersko poduzeće tužitelja. Stoga, prema mišljenju ECHA‑e, podatke društva Compagnie d’Investissement des Alpes trebalo je uzeti u obzir prilikom određivanja veličine tužitelja. ECHA je s tim u vezi navela članke 3. 6. Priloga Preporuci 2003/361.
41 U dopisu od 15. listopada 2013., priloženom pobijanoj odluci, ECHA je podsjetila na važnost članka 6. Priloga Preporuci 2003/361 kao cjeline, u odnosu na podatke društava Medini, A. L. O. Immobilien i Compagnie d’Investissement des Alpes. Prije svega, navodeći odredbe članka 6. stavka 3. drugog podstavka Priloga Preporuci 2003/361, ECHA je zaključila da se upotrebom pojmova „neposredno uzlazna ili silazna” odnosi ne ograničavaju na predmetno poduzeće. Nadalje, ECHA je „osim toga” istaknula da su podaci društva Compagnie d’Investissement des Alpes bili zatraženi na temelju članka 6. stavka 3. prvog podstavka Priloga Preporuci 2003/361, „jer, u skladu s tim člankom, podaci partnerskih poduzeća (odnosno društava Medini i A. L. O. Immobilien) predmetnog poduzeća proizlaze iz financijskih izvještaja i ostalih podataka, konsolidiranih ako su [bili] dostupni u tom obliku” i „kojima se dodaje 100 % podataka povezanih poduzeća (odnosno društva Compagnie d’Investissement des Alpes) predmetnih partnerskih poduzeća (odnosno društva A. L. O. Immobilien), osim ako su njihovi podaci već [bili] uključeni konsolidacijom”. U konačnici, ECHA je, s obzirom na to da je društvo Compagnie d’Investissement des Alpes bilo povezano s društvom A. L. O. Immobilien, koje je u bilo partnerstvu s I. C. B.-om, pri čemu je potonje društvo bilo povezano s tužiteljem, zaključila da bi se podaci poduzeća Compagnie d’Investissement des Alpes koje je u „neizravnom partnerstvu” trebali uzeti u obzir prilikom utvrđivanja sveukupnih podataka tužitelja. ECHA je „iz tog razloga” tužitelju najavila da će primiti pobijanu odluku te mu je na taj način potvrdila da nema pravo na smanjenje naknade.
42 Iz ECHA‑ina obrazloženja proizlazi, s jedne strane, da je pravna osnova na temelju koje je ona od tužitelja zatražila dostavu podataka o društvu Compagnie d’Investissement des Alpes bio članak 6. stavak 3. prvi podstavak Priloga Preporuci 2003/361 i, s druge strane, da je pobijana odluka donesena zbog toga što je tužitelj propustio dostaviti te podatke.
43 Kao prvo, u tom smislu valja podsjetiti na veze koje su postojale između tužitelja i drugih poduzeća u vrijeme nastanka činjenica i koje stranke nisu pobijale, što su i potvrdile na raspravi. Prvenstveno, tužitelj je bio povezan s I. C. B.-om, koji je imao većinski udio u temeljnom kapitalu tužitelja. Osim toga, I. C. B. je bio partnersko poduzeće dvaju poduzeća, Medini i A. L. O. Immobilien, s više od 25 %, ali manje od 50 % udjela u njihovu temeljnom kapitalu. U konačnici, društvo A. L. O. Immobilien bilo je povezano s društvom Compagnie d’Investissement des Alpes, koje je imalo većinski udio u temeljnom kapitalu i stoga, a priori, u glasačkim pravima dioničara prvo navedenog društva.
44 Kao drugo, valja istaknuti da, vodeći računa o činjeničnom okviru predmetnog slučaja, pravna osnova na koju se pozvala ECHA nije omogućavala da se od tužitelja zatraže informacije o društvu Compagnie d’Investissement des Alpes. Naime, iz članka 6. stavka 3. prvog podstavka Priloga Preporuci 2003/361 jasno proizlazi da se ta odredba primjenjuje radi ocjene podataka partnerskih poduzeća „predmetnog poduzeća”, odnosno poduzeća koje je predmet ispitivanja u okviru Preporuke 2003/361 radi određivanja njegove veličine. Dakle, u predmetnom slučaju, protivno onome što je ECHA istaknula u dopisu od 15. listopada 2013., društva Medini i A. L. O. Immobilien nisu partnerska poduzeća tužitelja u smislu članka 3. stavka 2. Priloga Preporuci 2003/361. Uostalom, ECHA je to potvrdila na raspravi. U pogledu pojma poduzeća koje je „neizravni” partner, na koji se ECHA pozvala tijekom upravnog postupka i pred Općim sudom, na njega se ne upućuje u Preporuci 2003/361.
45 Kao treće, valja odbiti tumačenje pobijane odluke koje je ECHA dala u svojim podnescima, prema kojemu je ona pokušala ocijeniti podatke dvaju partnerskih poduzeća I. C. B.-a, odnosno društava Medini i A. L. O. Immobilien, na temelju članka 6. stavka 3. drugog podstavka Priloga Preporuci 2003/361 i da je zbog toga primijenila članak 6. stavak 3. prvi podstavak tog priloga, u kojemu su sadržane smjernice o tome na koji način utvrditi podatke partnerskog poduzeća povezanog poduzeća. Naime, takvo je tumačenje protivno izrazima sadržanima u dopisu od 15. listopada 2013. U istom se tvrdi, s jedne strane, da je ECHA zatražila podatke o društvu Compagnie d’Investissement des Alpes na temelju članka 6. stavka 3. prvog podstavka Priloga Preporuci 2003/361 i, s druge strane, da je tu odredbu primijenila na predmetni slučaj.
46 Kao četvrto, iako je, kako navodi ECHA u svojim podnescima, njezina namjera bila primijeniti članak 6. stavak 3. drugi podstavak Priloga Preporuci 2003/361 i naknadno se, u tom smislu, pozvati na članak 6. stavak 3. prvi podstavak, takvo rasuđivanje ne proizlazi na jasan i nedvojben način iz dokumenata koji su podneseni na raspravi te u svakom slučaju ne zadovoljava obvezu obrazlaganja koja obvezuje ECHA‑u u smislu članka 296. UFEU‑a.
47 Kao peto, ad abundantiam, ECHA‑ino tumačenje odredaba Priloga Preporuci 2003/361 ne može se prihvatiti. Naime, kako je već navedeno, članak 6. stavak 3. prvi podstavak Priloga Preporuci 2003/361 odnosi se samo na podatke partnerskih poduzeća „predmetnog poduzeća”. Ta odredba ne odnosi se na poduzeća koja su u partnerstvu s poduzećem koje je povezano s predmetnim poduzećem, koja su navedena u članku 6. stavku 3. drugom podstavku Priloga Preporuci 2003/361. Članak 6. stavak 3. prvi podstavak Priloga Preporuci 2003/361 stoga se ne može primijeniti kako bi se utvrdili podaci partnerskih poduzeća iz članka 6. stavka 3. drugog podstavka. Takvo tumačenje potvrđuje činjenica da je članak 6. stavak 3. prvi podstavak Priloga Preporuci 2003/361 predviđen, kako je jasno navedeno na njegovu početku, „[z]a primjenu stavka 2.” članka 6. tog priloga, a ne za primjenu članka 6. stavka 3. drugog podstavka istog priloga. Osim toga, valja odbiti argument koji je ECHA istaknula na raspravi prema kojemu bi se, u biti, pojam „predmetno poduzeće” mogao tumačiti na način da obuhvaća sva poduzeća čiji se podaci trebaju prikupiti i, osobito, u predmetnom slučaju, A. L. O. Immobilien. Pored činjenice da takvo tumačenje nije u skladu s ciljem Preporuke 2003/361, koji je odrediti veličinu određenog poduzeća, a ne veličinu poduzeća koji održavaju veze s njim, ono bi u nekim slučajevima isto tako moglo dovesti do toga da se neograničeno razmatraju podaci poduzeća koja su neposredno uzlazna ili silazna u odnosu na predmetno poduzeće, što je okolnost koju je ECHA potvrdila na raspravi. Dakle, takvo tumačenje očito premašuje tekst Preporuke 2003/361, kojom se, u okviru određenih ograničenja izričito predviđenih tom preporukom, teži uzeti u obzir podatke poduzeća koji su različiti od podataka predmetnog poduzeća.
48 Taj se zaključak ne može dovesti u pitanje na temelju ostalih argumenata koje je istaknula ECHA.
49 Konkretnije, što se tiče upotrebe izraza „isključivo”, u većini jezičnih verzija članka 6. stavka 1. Priloga Preporuci 2003/361 te, u biti, prema mišljenju ECHA‑e, u talijanskoj verziji navedenog članka, valja istaknuti da se predmetnim člankom teži uspostaviti razlika između samostalnog poduzeća, na čije se vlastite financijske izvještaje treba osloniti, i poduzeća koje nije samostalno, za koje se valja osloniti na financijske izvještaje i podatke partnerskih ili povezanih poduzeća. Nepostojanje izraza „isključivo” u članku 6. stavku 3 drugom podstavku Priloga Preporuci 2003/361 stoga ne može značiti da je ECHA ovlaštena neograničeno uzimati u obzir podatke poduzeća koja su neposredno uzlazna ili silazna u odnosu na predmetno poduzeće.
50 Što se tiče vodiča o definiciji MSP‑a koji je Komisija objavila na internetu, prvenstveno valja napomenuti da je vodič na koji se ECHA poziva u svojim podnescima donesen nakon pobijane odluke. Osim toga, valja istaknuti da se i u članku 3. Uredbe br. 1907/2006 te uvodnoj izjavi 9. i članku 2. Uredbe br. 340/2008, u pogledu definicije MSP‑a upućuje na Preporuku 2003/361, a ne na vodič o definiciji MSP‑a. U konačnici, tim se vodičem ne mogu dovesti u pitanje izrazi koji su upotrijebljeni u Preporuci 2003/361, osobito uzimajući u obzir načelo pravne sigurnosti.
51 U pogledu argumenta koji je ECHA istaknula pred Općim sudom, u skladu s kojim bi tužitelj bio dio „grupe poduzeća”, i ne uzimajući u obzir činjenicu da ECHA nije pojasnila na temelju koje pravne osnove u obzir može uzeti takvu mogućnost u predmetnom slučaju, iz dokaza koji su podneseni na raspravi, osobito iz Odluke SME(2013) 2249, iz poruke elektroničke pošte od 17. srpnja 2013., iz dopisa od 15. listopada 2013. i iz pobijane odluke ne proizlazi da se ECHA pozvala na taj dokaz kao temelj svojega zahtjeva u pogledu društva Compagnie d’Investissement des Alpes.
52 Uzimajući u obzir sve te elemente, valja zaključiti da pravna osnova na koju se ECHA pozvala u predmetnom slučaju ne opravdava zahtjev upućen tužitelju u pogledu društva Compagnie d’Investissement des Alpes.
53 Stoga valja prihvatiti prvi tužbeni razlog koji je tužitelj istaknuo u potporu tužbi i, stoga, poništiti pobijanu odluku.
Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na nezakonitom nepriznavanju statusa MSP‑a tužitelju
54 Tužitelj, uzimajući u obzir argumente iznesene u okviru prvog tužbenog razloga, smatra da je ECHA u obzir trebala uzeti 100 % njegovih podataka, 100 % podataka I. C. B.-a, 40 % podataka društva Medini i 36,66 % podataka društva A. L. O. Immobilien. Podaci društva Compagnie d’Investissement des Alpes i eventualnih partnerskih poduzeća društva Medini nisu relevantni za određivanje veličine tužitelja. ECHA mu stoga nije smjela uskratiti status MSP‑a zbog toga što je propustio dostaviti dokumentaciju u pogledu predmetnih poduzeća, a koja je od njega zatražena.
55 ECHA podsjeća da tumačenje Preporuke 2003/361, kako ga je predložio tužitelj, ne poštuje njezine izraze, njezine ciljeve, kao ni smjernice vodiča o definiciji MSP‑a. Stoga ECHA nije pogriješila kad je utvrdila da tužitelj ne uživa status MSP‑a, s obzirom na to da nije uspio dostaviti sve podatke potrebne kako bi dokazao da ima pravo na smanjenu naknadu za registraciju.
56 U tom smislu, valja podsjetiti da se pobijana odluka temelji na činjenici da nisu dostavljene informacije o društvu Compagnie d’Investissement des Alpes i, osobito, na ECHA‑inu odbijanju smanjenja naknade za tužitelja.
57 Međutim, kako je utvrđeno u okviru prvog tužbenog razloga, pravna osnova na koju se ECHA pozvala u predmetnom slučaju ne opravdava zahtjev upućen tužitelju u pogledu društva Compagnie d’Investissement des Alpes.
58 Stoga je ECHA također počinila pogrešku zaključivši da se, u predmetnom slučaju, odbijanje smanjenja naknade za tužitelja može temeljiti na propuštenom dostavljanju informacija o društvu Compagnie d’Investissement des Alpes.
59 Stoga valja zaključiti da je drugi tužbeni razlog istaknut u potporu tužbi utemeljen i, na temelju toga, utvrditi da pobijana odluka isto tako treba biti poništena.
Troškovi
60 U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. S obzirom na to da ECHA nije uspjela u postupku, ona je dužna snositi troškove, u skladu sa zahtjevom tužitelja.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (šesto vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Poništava se Odluka SME(2013) 3665 Europske agencije za kemikalije (ECHA) od 15. listopada 2013.
2. U preostalom dijelu tužba se odbija.
3. ECHA osim vlastitih troškova snosi i troškove društva K Chimica Srl.
Frimodt Nielsen | Dehousse | Collins |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 15. rujna 2016.
Potpisi