PRESUDA SUDA (drugo vijeće)
14. srpnja 2022.(*)
„Žalba – Tužba za poništenje – Članak 19. Statuta Suda Europske unije – Zastupanje neprivilegiranih stranaka u okviru izravne tužbe pred sudovima Europske unije – Sveučilišni profesor – Profesor koji podučava na sveučilištu zastupanom u okviru te tužbe i obavlja funkcije koordinatora i voditelja tima projekta koji je predmet spora – Uvjet neovisnosti – Postojanje izravnog i osobnog interesa za rješenje spora”
U predmetu C‑110/21 P,
povodom žalbe na temelju članka 56. Statuta Suda Europske unije, podnesene 23. veljače 2021.,
Universität Bremen, sa sjedištem u Bremenu (Njemačka), koji zastupa C. Schmid, profesor,
žalitelj,
a druga stranka postupka je:
Europska izvršna agencija za istraživanje (REA), koju zastupaju V. Canetti i S. Payan‑Lagrou, u svojstvu agenata, uz asistenciju R. van der Houta, advocaata, i C. Wagnera, Rechtsanwalta,
tuženik u prvostupanjskom postupku,
SUD (drugo vijeće),
u sastavu: A. Prechal, predsjednica vijeća, J. Passer, F. Biltgen (izvjestitelj), N. Wahl i M. L. Arastey Sahún, suci,
nezavisni odvjetnik: N. Emiliou,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani postupak,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 24. veljače 2022.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Svojom žalbom Universität Bremen (Sveučilište u Bremenu, Njemačka) zahtijeva ukidanje rješenja Općeg suda Europske unije od 16. prosinca 2020., Universität Bremen/REA (T‑660/19, neobjavljeno, u daljnjem tekstu: pobijano rješenje, EU:T:2020:633), kojim je taj sud kao očito nedopuštenu odbacio njegovu tužbu za poništenje Odluke Europske izvršne agencije za istraživanje (REA) Ares (2019) 4590599 od 16. srpnja 2019. kojom je odbijen prijedlog koji je to sveučilište podnijelo u okviru poziva na podnošenje prijedloga H2020-SC6-Governance-2019 (u daljnjem tekstu: sporna odluka).
Pravni okvir
Pravo Unije
2 U skladu s člankom 19. Statuta Suda Europske unije, koji se na Opći sud primjenjuje na temelju njegova članka 53. stavka 1.:
„Države članice i institucije [Europske] unije pred Sudom zastupa zastupnik [agent], koji se imenuje za svaki pojedinačni predmet; zastupniku [agentu] može pomagati savjetnik ili pravnik [odvjetnik].
Države koje su stranke Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru [od 2. svibnja 1992. (SL 1994., L 1, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 106., str. 4.)], a nisu države članice, i u tom Sporazumu navedeno nadzorno tijelo EFTA‑e zastupane su na isti način.
Ostale stranke mora zastupati pravnik [odvjetnik].
Samo pravnik [odvjetnik] koji je ovlašten zastupati pred sudom države članice ili druge države koja je stranka Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru može pred Sudom nastupiti kao zastupnik ili savjetnik neke stranke.
Takvi zastupnici [agenti], savjetnici i pravnici [odvjetnici], u nastupu pred Sudom, uživaju prava i imunitete potrebne za neovisno obnašanje svojih dužnosti, prema uvjetima utvrđenima u poslovniku.
U odnosu na takve savjetnike i pravnike [odvjetnike] koji nastupaju pred Sudom, Sud ima ovlasti uobičajeno dodijeljene sudovima prema uvjetima utvrđenima u poslovniku.
Sveučilišni profesori koji su državljani država članica, čiji im zakoni daju pravo nastupanja pred sudom, uživaju pred Sudom ista prava koja su ovim člankom priznata pravnicima [odvjetnicima].”
3 Članak 51. stavak 1. Poslovnika Općeg suda predviđa:
„Stranke mora zastupati agent ili odvjetnik, u skladu s uvjetima predviđenim člankom 19. Statuta [Suda Europske unije].”
Njemačko pravo
4 Članak 67. Verwaltungsgerichtsordnunga (Zakona o organizaciji upravnih sudova) od 21. siječnja 1960. (BGBl. 1960. I, str. 17.), u svojoj verziji koja se primjenjuje na spor povodom kojeg je podnesena žalba, kad je riječ o pravu sveučilišnih profesora na zastupanje, predviđa:
„[…]
(2) Stranke kao opunomoćenik može zastupati odvjetnik ili profesor prava državnog sveučilišta ili sveučilišta koje je priznala jedna od država članica Europske unije, jedna od država koje su stranke Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru ili Švicarska Konfederacija, koji ima kvalifikacije potrebne za obnašanje dužnosti suca […]
(3) Sud pred kojim se vodi postupak uskratit će, rješenjem protiv kojeg nije dopušten pravni lijek, strankama zastupanje od strane opunomoćenika koji nisu ovlašteni za zastupanje u smislu odredbi stavka 2. Postupovni akti opunomoćenika koji nije ovlašten za zastupanje pred sudom i obavijesti ili dostave tom opunomoćeniku valjani su do takvog uskraćivanja. […]
[…]”
Okolnosti spora
5 Okolnosti spora iznesene su u točkama 2. do 6. pobijanog rješenja. Za potrebe ovog postupka moguće ih je sažeti na sljedeći način.
6 Sveučilište u Bremenu imenovano je koordinatorom istraživačkog konzorcija koji je sačinjavalo nekoliko europskih sveučilišta i koji je istraživao međudisciplinarno komparativno pravo u području prava i politike u području smještaja u cijeloj Uniji.
7 Nakon poziva na podnošenje prijedloga Sveučilište u Bremenu podnijelo je 17. ožujka 2019. REA‑i prijedlog projekta.
8 Taj prijedlog projekta dobio je ukupno deset od mogućih petnaest bodova, na temelju čega je ispunio uvjete da ostvari pravo na financiranje sredstvima Unije i svrstan je na deseto mjesto od četrnaest podnesenih prijava. Međutim, s obzirom na to da je predviđeni proračun bio ograničen, bilo je moguće odabrati samo prijedloge projekata koji su zauzeli prva tri mjesta.
9 Stoga je REA spornom odlukom obavijestila Sveučilište u Bremenu o odbijanju njegova prijedloga.
Postupak pred Općim sudom i pobijano rješenje
10 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 25. rujna 2019. Sveučilište u Bremenu pokrenulo je postupak za poništenje sporne odluke.
11 U svojem odgovoru na tužbu REA je istaknula prigovor nedopuštenosti te tužbe, koji se temeljio na tome da profesor koji je zastupao Sveučilište u Bremenu nije u odnosu na potonje bio treća strana i da slijedom toga nije ispunjavao uvjet neovisnosti predviđen Statutom Suda Europske unije.
12 Opći je sud u pobijanom rješenju prihvatio tu zapreku vođenju postupka te je na temelju članka 126. svojeg Poslovnika odbacio tužbu kao očito nedopuštenu.
13 U točki 16. pobijanog rješenja Opći je sud podsjetio na to da stranke, u skladu s trećim, četvrtim i petim stavkom članka 19. Statuta Suda Europske unije, koji se na postupak pred Općim sudom primjenjuje u skladu s njegovim člankom 53., mora zastupati odvjetnik i da samo odvjetnik koji je ovlašten zastupati pred sudom države članice može pred Sudom nastupiti kao zastupnik neke stranke.
14 U točkama 18. i 19. tog rješenja, Opći je sud u vezi s dvama kumulativnim uvjetima iz članka 19. četvrtog stavka Statuta Suda Europske unije, i to, s jedne strane, u vezi s posjedovanjem svojstva odvjetnika i, s druge strane, s ovlaštenjem za zastupanje pred sudom države članice, istaknuo da prvi od ta dva uvjeta koji se odnosi na svojstvo „odvjetnika”, za razliku od drugog kumulativnog uvjeta, ne sadržava nikakvo izričito upućivanje na pravo država članica u svrhu određivanja njegova smisla i dosega, tako da pojam „odvjetnik” u smislu te odredbe, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, treba u Uniji autonomno i ujednačeno tumačiti, vodeći računa o kontekstu u kojem se koristi i ciljevima koji se žele postići propisom kojeg je dio.
15 Temeljeći se, u točki 20. pobijanog rješenja, osobito na presudama od 18. svibnja 1982., AM & S Europe/Komisija (C‑155/79, EU:C:1982:157, t. 24.) i od 14. rujna 2010., Akzo Nobel Chemicals i Akcros Chemicals/Komisija i dr., (C‑550/07 P, EU:C:2010:512, t. 42.), prema kojima se uloga odvjetnika u pravnom poretku Unije, koja proizlazi iz pravnih tradicija koje su zajedničke državama članicama, poima na način da se on smatra suradnikom u postupku, od kojeg se zahtijeva pravna pomoć koja je potrebna stranci, potpuno neovisna i u njezinu najboljem interesu, Opći je sud, u točki 21. tog rješenja, citirajući rješenje od 29. rujna 2010., EREF/Komisija (C‑74/10 P i C‑75/10 P, neobjavljeno, EU:C:2010:557, t. 53. i navedenu sudsku praksu), pojasnio da uvjet neovisnosti odvjetnika podrazumijeva nepostojanje bilo kakvog radnog odnosa između potonjeg i njegove stranke, podsjećajući da se pojam „neovisnosti odvjetnika” ne definira samo pozitivno, i to upućivanjem na etički kodeks odvjetnika, nego i negativno, to jest nepostojanjem radnog odnosa između odvjetnika i njegove stranke.
16 U točki 25. pobijanog rješenja Opći je sud utvrdio da je u ovom slučaju zastupnik koji je potpisao tužbu u prvostupanjskom postupku, osim što je na temelju javnopravnog zakonskog odnosa bio zaposlen na Sveučilištu u Bremenu, bio određen koordinatorom predloženog projekta i voditeljem tima tog projekta i kao osoba koja u okviru tog projekta preuzima „zadatke” i „bitne funkcije”, tako da zainteresirana osoba nije samo bila usko osobno povezana s predmetom spora nego je imala izravni interes za njegovo rješenje, s obzirom na to da je ostvarenje navedenog projekta, barem djelomično, ovisilo o financiranju koje je Europska komisija uskratila Sveučilištu u Bremenu.
17 Opći je sud iz toga, u točki 26. pobijanog rješenja, izveo zaključak da su bitne funkcije koje je taj zastupnik obavljao u pravnoj osobi u čije je ime podnio tužbu u prvostupanjskom postupku mogle ugroziti njegovo svojstvo neovisne treće strane u smislu ustaljene sudske prakse navedene u točki 65. presude od 4. veljače 2020., Uniwersytet Wrocławski i Poljska/REA (C‑515/17 P i C‑561/17 P, EU:C:2020:73) i da su te funkcije mogle očito ugroziti sposobnost navedenog zastupnika da izvršava svoju zadaću obrane interesa svog opunomoćitelja.
18 Opći je sud u točkama 28. do 34. pobijanog rješenja dodao da taj zaključak nije doveden u pitanje presudom od 4. veljače 2020., Uniwersytet Wrocławski i Poljska/REA (C‑515/17 P i C‑561/17 P, EU:C:2020:73), u kojoj je Sud dakako pojasnio opseg pojma „neovisnost”, a da pritom nije doveo u pitanje svoju raniju sudsku praksu i da nije slijedio prijedloge iz mišljenja nezavisnog odvjetnika Bobeka u spojenim predmetima Uniwersytet Wrocławski i Poljska/REA (C‑515/17 P i C‑561/17 P, EU:C:2019:774) koji se odnose na kriterij koji se koristi u svrhu primjene članka 19. trećeg i četvrtog stavka Statuta Suda Europske unije.
19 Osim toga, u točki 35. pobijanog rješenja, Opći je sud odbio argument na koji se pozvalo Sveučilište u Bremenu o članku 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i članku 6. stavku 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950., podsjećajući na to da pravo na pristup sudu nije apsolutno pravo i da ono stoga može podrazumijevati proporcionalna ograničenja kojima se želi postići legitimni cilj.
20 Naposljetku, kad je riječ o argumentu na koji se pozvalo Sveučilište u Bremenu da je trebalo biti obaviješteno o mogućem postojanju razloga za nedopuštenost tužbe u prvostupanjskom postupku kako bi ga moglo ukloniti, Opći je sud, u točki 40. pobijanog rješenja zaključio da obveza zastupanja od strane odvjetnika nije jedan od zahtjeva čije se neispunjenje može ispraviti nakon isteka roka za podnošenje tužbe.
Postupak pred Sudom i zahtjevi stranaka u žalbenom postupku
21 Svojom žalbom, Sveučilište u Bremenu od Suda zahtijeva da:
– ukine pobijano rješenje;
– vrati predmet Općem sudu na ponovno odlučivanje o meritumu;
– utvrdi da je zastupanje od strane dotičnog sveučilišnog profesora valjano;
– podredno, presudi da Sveučilište u Bremenu ima pravo nastaviti postupak s odvjetnikom koji ispunjava uvjete iz članka 19. trećeg i četvrtog podstavka Statuta Suda Europske unije, i
– naloži REA‑i snošenje troškova.
22 REA od Suda zahtijeva da:
– odbije žalbu i
– naloži Sveučilištu u Bremenu snošenje troškova.
O žalbi
23 Najprije valja istaknuti da Sveučilište u Bremenu pred Sudom zastupa ista osoba za koju je Opći sud u pobijanom rješenju presudio da ne ispunjava uvjete iz članka 19. Statuta Suda Europske unije kako bi u tom predmetu pred sudom Unije zastupala tu stranku.
24 Međutim, s obzirom na to da se pitanje o dopuštenosti žalbe u bitnome preklapa s predmetom te žalbe, valja ispitati njezine žalbene razloge (vidjeti u tom smislu presudu od 6. rujna 2012., Prezes Urzędu Komunikacji Elektronicznej i Poljska/Komisija, C‑422/11 P i C‑423/11 P, EU:C:2012:553, t. 20.).
25 U prilog svojoj žalbi Sveučilište u Bremenu ističe dva žalbena razloga od kojih se prvi temelji na povredi članka 19. sedmog stavka Statuta Suda Europske unije, a drugi, na povredi članka 47. Povelje o temeljnim pravima i članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Argumentacija stranaka
26 Prvim žalbenim razlogom Sveučilište u Bremenu prigovara Općem sudu da je zanemario tekst i strukturu članka 19. sedmog stavka Statuta Suda Europske unije jer sveučilišni profesori kojima zakonodavstvo priznaje pravo zastupanja nisu kao zastupnici dužni ispuniti uvjet neovisnosti koji je propisan odvjetnicima u smislu trećeg i četvrtog stavka tog članka 19.
27 Prvim dijelom prvog žalbenog razloga Sveučilište u Bremenu najprije ističe da je Opći sud zanemario činjenicu da sveučilišni profesori koji su na temelju zakonodavstva svoje države članice ovlašteni zastupati kao opunomoćenici ad litem „po logici” imaju tu privilegiju na temelju članka 19. sedmog stavka Statuta Suda Europske unije.
28 Sveučilište u Bremenu podsjeća na to da je sudska praksa suda Unije protumačila pojam „odvjetnik” na temelju članka 19. trećeg i četvrtog stavka Statuta Suda Europske unije, kojim se načelno zahtijeva neovisnost tog zastupnika ad litem u odnosu na stranku koju zastupa. Budući da je Opći sud zanijekao postojanje takve neovisnosti samo zato što dotičnog opunomoćenika nije bilo moguće smatrati „odvjetnikom” u smislu članka 19. četvrtog stavka tog statuta, nije vodio računa o privilegiranom režimu iz članka 19. sedmog stavka navedenog statuta koji se primjenjuje samo na sveučilišne profesore.
29 Naime, zbog vrlo jasnog teksta potonje odredbe sveučilišni profesori na temelju samog zakona imaju ista prava kao i odvjetnici. Slijedom toga, uvjet neovisnosti odvjetnika u smislu članka 19. trećeg i četvrtog stavka Statuta Suda Europske unije ne može se primijeniti na sveučilišne profesore.
30 Sveučilište u Bremenu ističe nekoliko argumenata u prilog takvom zaključku.
31 Kao prvo, pitanje sposobnosti sveučilišnih profesora da nastupaju pred sudom, uključujući i pitanje eventualnih sukoba interesa, u potpunosti je uređeno nacionalnim pravom, na koje izričito upućuje članak 19. sedmi stavak Statuta Suda Europske unije. Stoga se uskraćivanje zastupanja pred sudom, prema njemačkom pravu, može predvidjeti samo ako dotični zastupnik nije ni odvjetnik ni sveučilišni profesor ili ako je taj zastupnik sudac na sudu pred kojim je pokrenut postupak. Nadalje, Bundesverfassungsgericht (Savezni ustavni sud, Njemačka) presudio je da obični sukobi interesa koji se mogu pripisati odvjetnicima ili sveučilišnim profesorima ne mogu opravdati donošenje rješenja kojim se uskraćuje zastupanje, s obzirom na to da je etičkim kodeksom predviđena najviše profesionalna odgovornost uz koju su propisane sankcije.
32 Kao drugo, tvrdi da je na temelju posebnog javnopravnog statusa sveučilišnih profesora moguće isključiti bilo kakvu vrstu sukoba interesa. Oni kao državni službenici podliježu strogim obvezama lojalnosti i, s obzirom na to da je ovlast zastupanja samo akcesorna funkcija, za koju je usto potrebno i posebno odobrenje nadređene osobe, oni za razliku od odvjetnika financijski ne ovise o djelatnosti zastupanja pred sudom.
33 Kao treće, Sveučilište u Bremenu tvrdi da je ono kao javno sveučilište sastavni dio države članice kojoj pripada, pri čemu je potonja privilegirana stranka iz članka 19. prvog stavka Statuta Suda Europske unije.
34 Drugim dijelom prvog žalbenog razloga, Sveučilište u Bremenu ističe da je opunomoćenik ad litem, na temelju odredbi predviđenih člankom 67. Zakona o organizaciji upravnih sudova, u svojoj verziji koja se primjenjuje na spor povodom kojeg je podnesena žalba, ovlašten nastupati pred sudom a da pritom ne mora ispuniti niti jedan drugi uvjet, ako a priori ne postoji nikakav općepoznati sukob interesa.
35 Trećim dijelom prvog žalbenog razloga, Sveučilište u Bremenu tvrdi da bi ono, čak i ako Sud ne prihvati takvo tumačenje, trebalo imati pravo na zaštitu legitimnih očekivanja zbog nedvosmislenog izričaja teksta članka 19. sedmog stavka Statuta Suda Europske unije. U ovom je slučaju za Sveučilište u Bremenu bilo potpuno neočekivano to da i sveučilišni profesori moraju ispuniti uvjet neovisnosti odvjetnika u smislu članka 19. trećeg i četvrtog stavka tog statuta.
36 REA se prije svega poziva na nedopuštenost trećeg i četvrtog dijela žalbenog zahtjeva o kojima Sveučilište u Bremenu od Suda zahtijeva da donese odluku, jer se nadzor suda Unije u okviru ispitivanja tužbe za poništenje odnosi samo na zakonitost pobijanog akta.
37 Što se tiče prvog žalbenog razloga, REA smatra da je taj razlog neosnovan jer sveučilišni profesori nemaju nikakav privilegiran status i jer Sveučilište u Bremenu pogrešno tumači uvjete predviđene člankom 19. Statuta Suda Europske unije u vezi s člancima 51. i 56. Poslovnika Općeg suda.
38 Prema mišljenju REA‑e, s obzirom na to da profesori imaju ista prava i obveze kao i odvjetnici, na njih se također primjenjuje sudska praksa koja se odnosi na pojam zastupanja pred sudom u smislu članka 19. trećeg stavka Statuta Suda Europske unije i nijedan od argumenata koje je iznijelo Sveučilište u Bremenu ne može dovesti u pitanje takav zaključak.
Ocjena Suda
39 Kad je riječ o zastupanju neprivilegiranih stranaka pred sudovima Unije, valja podsjetiti na to da se trećim i četvrtim stavkom članka 19. Statuta Suda Europske unije, koji se na postupak pred Općim sudom primjenjuje u skladu s njegovim člankom 53., propisuju dva zasebna i kumulativna uvjeta, odnosno prvim se uvjetom nalaže obveza da stranke koje nisu obuhvaćene prvim i drugim stavkom tog članka 19. mora zastupati odvjetnik, a drugim se uvjetom propisuje da stranku pred sudovima Unije može zastupati ili je savjetovati samo odvjetnik koji je ovlašten za zastupanje pred sudom države članice ili druge države koja je stranka Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru.
40 Kad je, kao prvo, riječ o drugom uvjetu predviđenom člankom 19. četvrtim stavkom Statuta Suda Europske unije, a koji se odnosi na ovlaštenje odvjetnika da zastupa pred nacionalnim sudom, iz teksta te odredbe proizlazi da se smisao i doseg tog uvjeta moraju tumačiti upućivanjem na predmetno nacionalno pravo (presuda od 24. ožujka 2022., PJ i PC/EUIPO, C‑529/18 P i C‑531/18 P, EU:C:2022:218, t. 59.).
41 Jednako tako, kao što je to nezavisni odvjetnik u bitnome istaknuo u točki 59. svojeg mišljenja, iz teksta članka 19. sedmog stavka Statuta Suda Europske unije, na temelju kojeg je sveučilišnim profesorima, koji su državljani država članica čiji im zakoni priznaju takvo pravo, dopušteno nastupati pred sudovima Unije, proizlazi da smisao i opseg navedenog uvjeta također treba tumačiti upućivanjem na dotično nacionalno pravo.
42 U ovom slučaju nije sporno da je zastupnik Sveučilišta u Bremenu, koji ima svojstvo profesora, na temelju njemačkog prava ovlašten nastupati pred sudom kao opunomoćenik ad litem, tako da on u skladu s člankom 19. sedmim stavkom Statuta Suda Europske unije, ima ista prava kao što su ona koja su odvjetnicima priznata u skladu s četvrtim stavkom članka 19. i da on stoga pred Sudom može nastupiti kao zastupnik ili savjetnik neke stranke.
43 Nadalje, kad je riječ o prvom uvjetu, predviđenom u članku 19. trećem stavku Statuta Suda Europske unije, koji se odnosi na svojstvo „odvjetnika”, Sud je presudio da s obzirom na to da ta odredba ne upućuje na nacionalno pravo država članica, taj pojam valja tumačiti autonomno i ujednačeno u čitavoj Uniji, vodeći računa ne samo o tekstu navedene odredbe već i o njezinu kontekstu i cilju (presude od 4. veljače 2020., Uniwersytet Wrocławski i Poljska/REA, C‑515/17 P i C‑561/17 P, EU:C:2020:73, t. 57. i navedena sudska praksa te od 24. ožujka 2022., PJ i PC/EUIPO, C‑529/18 P i C‑531/18 P, EU:C:2022:218, t. 60.).
44 Iz članka 19. trećeg stavka Statuta Suda Europske unije i osobito iz uporabe pojma „zastupati” proizlazi da „stranka” u smislu te odredbe, bez obzira na svoje svojstvo, nije ovlaštena samostalno nastupati pred sudom Unije, već se mora koristiti uslugama treće strane. Stoga, podnošenje tužbe koju je potpisao sâm tužitelj ne može biti dostatno za pokretanje postupka i to čak i ako je tužitelj odvjetnik ovlašten za zastupanje pred nacionalnim sudom (presude od 4. veljače 2020., Uniwersytet Wrocławski i Poljska/REA, C‑515/17 P i C‑561/17 P, EU:C:2020:73, t. 58. i 59. i navedena sudska praksa te od 24. ožujka 2022., PJ i PC/EUIPO, C‑529/18 P i C‑531/18 P, EU:C:2022:218, t. 61.).
45 To utvrđenje potvrđuje kontekst te odredbe, iz kojeg izričito proizlazi da stranku koja nije obuhvaćena prvim i drugim stavkom tog članka 19. može pred sudom zastupati samo odvjetnik, dok stranke obuhvaćene tim prvim i drugim stavkom može zastupati agent kojemu u slučaju potrebe mogu pomagati savjetnik ili odvjetnik (presude od 4. veljače 2020., Uniwersytet Wrocławski i Poljska/REA, C‑515/17 P i C‑561/17 P, EU:C:2020:73, t. 60. i od 24. ožujka 2022., PJ i PC/EUIPO, C‑529/18 P i C‑531/18 P, EU:C:2022:218, t. 62.).
46 Navedeno stajalište potkrijepljeno je ciljem odvjetničkog zastupanja stranaka koje nisu obuhvaćene prvim i drugim stavkom članka 19. Statuta Suda Europske unije, a koji se sastoji, kao što je to Opći sud s pravom podsjetio u točki 29. pobijanog rješenja, s jedne strane, od sprečavanja samostalnog nastupanja stranaka pred sudovima, bez posrednika, i, s druge strane, od jamstva zastupanja pravnih osoba po zastupniku koji je u dovoljnoj mjeri odvojen od pravne osobe koju zastupa (presude od 4. veljače 2020., Uniwersytet Wrocławski i Poljska/REA, C‑515/17 P i C‑561/17 P, EU:C:2020:73, t. 61. i navedena sudska praksa te od 24. ožujka 2022., PJ i PC/EUIPO, C‑529/18 P i C‑531/18 P, EU:C:2022:218, t. 63.).
47 U tom je kontekstu Sud istaknuo da je cilj zadaće odvjetničkog zastupanja, kako je ona navedena u trećem i četvrtom stavku članka 19. Statuta Suda Europske unije, koje se obavlja u interesu dobrog sudovanja, prije svega da se na najbolji način zaštitite i brane interesi opunomoćitelja, posve neovisno i uz poštovanje zakona, pravila struke i etičkih pravila (presude od 4. veljače 2020., Uniwersytet Wrocławski i Poljska/REA, C‑515/17 P i C‑561/17 P, EU:C:2020:73, t. 62. i od 24. ožujka 2022., PJ i PC/EUIPO, C‑529/18 P i C‑531/18 P, EU:C:2022:218, t. 64.).
48 Nadalje, iako je pojam „neovisnost” odvjetnika prvotno bio razvijen u kontekstu povjerljivosti dokumenata u području prava tržišnog natjecanja, s obzirom na to da je u tom pogledu u sudskoj praksi pojašnjeno da je odvjetnik suradnik u sudskom postupku koji je pozvan da u najboljem interesu sudovanja stranci pruži pravnu pomoć (vidjeti u tom smislu presude od 18. svibnja 1982., AM & S Europe/Komisija, C‑155/79, EU:C:1982:157, t. 24. i od 14. rujna 2010., Akzo Nobel Chemicals i Akcros Chemicals/Komisija i dr., C‑550/07 P, EU:C:2010:512, t. 42.), valja međutim utvrditi da se definicija tog pojma nedavno promijenila u pogledu zastupanja pred sudovima Unije, pri čemu je sada prevladavajući kriterij u tom pogledu zaštita i obrana interesa stranke (vidjeti u tom smislu presude od 4. veljače 2020., Uniwersytet Wrocławski i Poljska/REA, C‑515/17 P i C‑561/17 P, EU:C:2020:73, t. 62. i od 24. ožujka 2022., PJ i PC/EUIPO, C‑529/18 P i C‑531/18 P, EU:C:2022:218, t. 65.).
49 U tom kontekstu, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, uvjet neovisnosti odvjetnika ne definira se samo negativno, odnosno nepostojanjem radnog odnosa između odvjetnika i njegove stranke već i pozitivno, odnosno upućivanjem na etički kodeks (vidjeti u tom smislu presude od 4. veljače 2020., Uniwersytet Wrocławski i Poljska/REA, C‑515/17 P i C‑561/17 P, EU:C:2020:73, t. 63. i navedenu sudsku praksu te od 24. ožujka 2022., PJ i PC/EUIPO, C‑529/18 P i C‑531/18 P, EU:C:2022:218, t. 66.).
50 Stoga je Opći sud u točki 21. pobijanog rješenja s pravom presudio da uvjet neovisnosti odvjetnika, u posebnom kontekstu članka 19. Statuta Suda Europske unije, nužno podrazumijeva nepostojanje radnog odnosa između odvjetnika i njegove stranke.
51 Osim toga, takav pristup se u jednakoj mjeri primjenjuje u situaciji u kojoj je odvjetnika zaposlio subjekt povezan sa strankom koju zastupa (presude od 6. rujna 2012., Prezes Urzędu Komunikacji Elektronicznej i Poljska/Komisija, C‑422/11 P i C‑423/11 P, EU:C:2012:553, t. 25. i od 24. ožujka 2022., PJ i PC/EUIPO, C‑529/18 P i C‑531/18 P, EU:C:2022:218, t. 68.).
52 Kad je riječ o pozitivnoj definiciji pojma „neovisnost”, Sud je izričito istaknuo da se taj pojam ne smije shvatiti kao da zahtijeva nepostojanje bilo kakve veze između odvjetnika i njegove stranke, nego samo veze kojom se očito ugrožava odvjetnikova sposobnost da izvršava svoju zadaću obrane tako da na najbolji način služi interesima svoje stranke, uz poštovanje zakona, pravila struke i etičkih pravila (vidjeti u tom smislu presude od 4. veljače 2020., Uniwersytet Wrocławski i Poljska/REA, C‑515/17 P i C‑561/17 P, EU:C:2020:73, t. 62. do 64. i od 24. ožujka 2022., PJ i PC/EUIPO, C‑529/18 P i C‑531/18 P, EU:C:2022:218, t. 69.).
53 Naime, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 60. svojeg mišljenja, primjenjujući uvjet neovisnosti koji je pravom Unije propisan zastupnicima neprivilegiranih stranaka, sud Unije provodi ograničen nadzor jer samo sankcionira nedopuštenošću tužbu koja mu je podnesena u slučajevima iz kojih očito proizlazi da dotični zastupnik ne može izvršavati svoju zadaću obrane tako da na najbolji način služi interesima svoje stranke pa tog zastupnika treba izuzeti u interesu potonje (vidjeti u tom smislu presudu od 24. ožujka 2022., PJ i PC/EUIPO, C‑529/18 P i C‑531/18 P, EU:C:2022:218, t. 74.)
54 Valja međutim utvrditi primjenjuje li se uvjet neovisnosti razvijen u sudskoj praksi u odnosu na odvjetnike, kako je to navedeno u točkama 48. do 53. ove presude, i na sveučilišne profesore koji su ovlašteni zastupati stranku pred sudom.
55 U tom pogledu, iako se ta dva zanimanja ne mogu usporediti kad je riječ o opisu zadaća, s obzirom na to da odvjetnik mora osigurati zaštitu i obranu interesa svoje stranke, dok je zadaća sveučilišnog profesora poduka i provođenje istraživanja, potpuno neovisno, uzimajući u obzir akademsku slobodu kojom je uređeno to zanimanje, potrebno je ipak utvrditi, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točkama 57. i 58. svojeg mišljenja, da sveučilišni profesor, kad zastupa stranku pred sudovima Unije, više ne obavlja svoje zanimanje nastavnika i istraživača, nego izvršava istu zadaću kao i odvjetnik, odnosno zastupa stranke koje nisu obuhvaćene člankom 19. prvim i drugim stavkom Statuta Suda Europske unije.
56 Osim toga, iz teksta članka 19. sedmog stavka Statuta Suda Europske unije proizlazi da profesori koji su na temelju prava svoje države članice ovlašteni nastupati pred sudom imaju ista prava poput onih koja su odvjetnicima priznata člankom 19. trećim stavkom tog statuta.
57 Iz toga proizlazi da, u skladu s ciljem zadaće izvršenog zastupanja, koji se prije svega sastoji od najbolje zaštite i obrane interesa opunomoćitelja, kao što je to navedeno u točkama 47. i 48. ove presude, sveučilišni profesori moraju ispuniti iste kriterije neovisnosti poput onih koji se primjenjuju na odvjetnike.
58 Ti se kriteriji, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 49. i 52. ove presude, određuju na negativan način, nepostojanjem radnog odnosa između odvjetnika i njegove stranke te na pozitivan način, upućivanjem na etički kodeks koji osobito podrazumijeva nepostojanje veze koja očito ugrožava odvjetnikovu sposobnost da izvršava svoju zadaću obrane tako da na najbolji način služi interesima svoje stranke, uz poštovanje zakona i pravila struke.
59 Što se tiče nepostojanja radnog odnosa između zastupnika i njegova opunomoćitelja, Opći sud je u točki 25. pobijanog rješenja zaključio da je zastupnik Sveučilišta u Bremenu bio zaposlen na tom sveučilištu u okviru javnopravnog zakonskog odnosa.
60 Međutim, poistovjećivanjem položaja profesora koji zastupa sveučilište u kojem podučava i vodi istraživanja s položajem pravnog savjetnika koji zastupa subjekt povezan s pravnom osobom u kojoj je zaposlen, Opći je sud pogrešno primijenio sudsku praksu navedenu u točkama 51. i 52. ove presude.
61 Naime, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točkama 50. i 74. svojeg mišljenja, za razliku od položaja pravnika u trgovačkom društvu iz presude od 6. rujna 2012., Prezes Urzędu Komunikacji Prezes Urzędu Komunikacji Elektronicznej i Poljska/Komisija (C‑422/11 P i C‑423/11 P, EU:C:2012:553, t. 25.), dotični sveučilišni profesor povezan je sa sveučilištem koje zastupa javnopravnim zakonskim odnosom. Taj status mu, u skladu s uvjetima i pravilima nacionalnog prava, daje neovisnost ne samo u svojstvu nastavnika i istraživača nego i zastupnika neprivilegiranih stranaka pred sudovima Unije. Osim toga, s obzirom na to da zastupanje pred sudom nije dio zadaća koje taj profesor mora obavljati na sveučilištu kao nastavnik ili istraživač, to zastupanje nije ni na koji način povezano s njegovim akademskim funkcijama te se stoga izvršava izvan bilo kakvog odnosa podređenosti sveučilištu, čak i kad je pozvan zastupati to sveučilište.
62 Budući da je Sud presudio da samo postojanje građanskopravne ugovorne veze između odvjetnika i sveučilišta koje zastupa nije dovoljno da bi se zaključilo da se taj odvjetnik nalazi u položaju koji očito ugrožava njegovu sposobnost da brani interese svoje stranke u skladu s uvjetom neovisnosti u smislu članka 19. Statuta Suda Europske unije (vidjeti u tom smislu presudu od 4. veljače 2020., Uniwersytet Wrocławski i Poljska/REA, C‑515/17 P i C‑561/17 P, EU:C:2020:73, t. 66. i 67.), postojanje javnopravnog zakonskog odnosa između profesora i sveučilišta koje zastupa također je nedostatno za zaključak da se taj profesor nalazi u položaju koji ga sprječava u obrani interesa tog sveučilišta.
63 Budući da se člankom 19. sedmim stavkom Statuta Suda Europske unije profesorima dodjeljuju ista prava kao i odvjetnicima u smislu članka 19. trećeg stavka tog statuta, smatra se da profesor koji je na temelju nacionalnog prava ovlašten nastupati pred sudom, načelno ispunjava uvjet neovisnosti u smislu članka 19. navedenog statuta, i to čak i ako taj profesor zastupa sveučilište na kojem obavlja svoje akademske aktivnosti.
64 Što se tiče nepostojanja poveznice koja ugrožava sposobnost zastupnika da izvršava svoju zadaću obrane tako da na najbolji način služi interesima svoje stranke, Opći sud se u točki 25. pobijanog rješenja pozvao na činjenicu da je zastupnik Sveučilišta u Bremenu koordinator predloženog projekta i voditelj njegova tima te da je u okviru tog projekta preuzeo „zadatke i bitne funkcije”. Prema mišljenju Općeg suda, osobna veza koju je taj zastupnik imao s predmetom spora ugrozila je time njegovu sposobnost pružanja pravne pomoći koja je bila potrebna tom sveučilištu.
65 Ta ocjena Općeg suda zahvaćena je pogreškom.
66 Naime, iako je Opći sud u točki 30. pobijanog rješenja s pravom podsjetio na to da se zahtjev neovisnosti odvjetnika ne tumači kao nepostojanje bilo kakve povezanosti s njegovom strankom, već samo kao nepostojanje veze koja očito ugrožava sposobnost izvršavanja zadaće obrane, veze opisane u točki 25. tog rješenja, ponovljene u točki 64. ove presude, ne mogu se kvalificirati vezama koje očito ugrožavaju sposobnost zastupnika Sveučilišta u Bremenu da ga zastupa s potrebnom neovisnošću. Dakako, funkcije koje je dotični zastupnik obavljao u okviru projekta koji je predmet spora podrazumijevale su to da je on dijelio interese sa Sveučilištem u Bremenu. Međutim, takvi interesi nisu dovoljni, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 80. svojeg mišljenja, za utvrđivanje nesposobnosti tog zastupnika da uredno izvršava zastupanje koje mu je bilo povjereno.
67 Osim toga, s obzirom na to da nije iznesen nijedan element na temelju kojeg se može reći da su ti interesi predstavljali prepreku zastupanju Sveučilišta u Bremenu pred sudom od strane navedenog zastupnika, Opći je sud prekoračio granice svojeg nadzora utvrđene u sudskoj praksi navedenoj u točkama 52. i 53. ove presude, koja ne sačinjava samo običan slučaj primjene pojma „neovisnost” u smislu članka 19. Statuta Suda Europske unije nego i ponovnu orijentaciju u pogledu sudske prakse o tom pojmu, u smislu da uvjet neovisnosti predviđen pravom Unije treba tumačiti na način da se slučajevi nedopuštenosti ograniče samo na slučajeve iz kojih očito proizlazi da dotični zastupnik ne može izvršavati svoju zadaću obrane tako da na najbolji način služi interesima svoje stranke, pa ga u interesu potonje treba izuzeti.
68 Opći je sud stoga pogrešno zaključio da je tužba nedopuštena uz obrazloženje da dotični sveučilišni profesor nije propisno zastupao Sveučilište u Bremenu.
69 Slijedom toga, prvi žalbeni razlog valja prihvatiti.
70 Stoga valja ukinuti pobijano rješenje, a da pritom nije potrebno ispitati druge argumente istaknute u okviru prvog i drugog žalbenog razloga kao ni druge dijelove žalbenog zahtjeva.
Vraćanje predmeta Općem sudu na odlučivanje
71 U skladu s člankom 61. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije, ako je žalba osnovana, Sud može, u slučaju ukidanja odluke Općeg suda, konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta ili može vratiti predmet na odlučivanje Općem sudu.
72 Budući da u ovom slučaju stanje postupka ne dopušta donošenje meritorne odluke, predmet valja vratiti Općem sudu na odlučivanje.
Troškovi
73 Budući da se predmet vraća Općem sudu na odlučivanje, o troškovima žalbenog postupka odlučit će se naknadno.
Slijedom navedenog, Sud (drugo vijeće) proglašava i presuđuje:
1. Ukida se rješenje Općeg suda Europske unije od 16. prosinca 2020., Universität Bremen/REA (T‑660/19, neobjavljeno, EU:T:2020:633).
2. Predmet T‑660/19 vraća se na odlučivanje Općem sudu Europske unije.
3. O troškovima će se odlučiti naknadno.
Potpisi