Predmet T‑456/11

International Cadmium Association (ICdA) i dr.

protiv

Europske komisije

„REACH – Prijelazne mjere o ograničavanju proizvodnje, stavljanju na tržište i uporabi kadmija i njegovih spojeva – Prilog XVII. Uredbi (EZ) br. 1907/2006 – Ograničavanje uporabe kadmijevih pigmenata u plastičnim materijalima – Očita pogreška u ocjeni – Analiza rizikâ“ 

Sažetak – Presuda Općeg suda (sedmo vijeće) od 14. studenoga 2013.

1.      Tužba za poništenje – Bespredmetnost pobijanog akta koja je nastala tijekom postupka – Pobijani akt koji nije stavljen izvan snage – Pobijani akt koji je mogao stvarati pravne učinke – Zadržavanje predmetnosti tužbe – Osnova za moguću tužbu za naknadu štete – Zadržavanje pravnog interesa

(čl. 263. UFEU‑a)

2.      Usklađivanje zakonodavstava – Registracija, evaluacija i autorizacija kemikalija – Uredba REACH – Ograničenja primjenjiva na određene tvari – Uvođenje novih ograničenja i izmjena postojećih ograničenja – Diskrecijska ovlast tijela Unije – Opseg – Sudski nadzor – Granice – Očita pogreška u ocjeni

(Uredba Europskog parlamenta i Vijeća br. 1907/2006, čl. 68. st. 1. i Prilog XVII.)

3.      Usklađivanje zakonodavstava – Registracija, evaluacija i autorizacija kemikalija – Uredba REACH – Ograničenja primjenjiva na određene tvari – Uvođenje novih ograničenja i izmjena postojećih ograničenja – Pretpostavke – Procjena rizikâ

(Uredba Europskog parlamenta i Vijeća br. 1907/2006, čl. 68. st. 1. i čl. 137. st. 1. t. (a) te Prilog XVII.; Uredba Vijeća br. 793/93, čl. 11.)

1.      Retroaktivno ukidanje od dana objave pobijane uredbe ograničenja uporabe određenih proizvoda, koja su bila uvedena tom uredbom, ne čini tužbu za poništenje bespredmetnom jer Komisija nije formalno stavila izvan snage pobijani akt.

Osim toga, to ukidanje ne podrazumijeva sâmo po sebi obvezu suda Unije da obustavi postupak zbog bespredmetnosti ili nepostojanja pravnog interesa na dan objave presude. Poništenje pobijanog akta koji je već izvršen uvijek može koristiti tužitelju, čak i ako su predmetna ograničenja koja su uvedena tim aktom u međuvremenu retroaktivno ukinuta računajući od dana primjene navedenog akta. Naime, taj je pobijani akt mogao proizvoditi pravne učinke u razdoblju u kojem je uređivao ograničenja primjenjiva na predmetne proizvode, odnosno od trenutka svoje primjene do trenutka stupanja na snagu uredbe koja je ukinula ograničenja.

Naposljetku, valja navesti da je tijekom tog razdoblja pobijani akt zabranjivao određenu uporabu predmetnih proizvoda. U tom kontekstu tužitelj zadržava pravni interes za utvrđivanje djelomične nezakonitosti tog akta jer će, s jedne strane, to utvrđenje vezati sud Unije kod tužbe za naknadu štete i, s druge strane, moći činiti osnovu za moguće izvansudske pregovore između Komisije i tužitelja u cilju naknade štete koju je potonji navodno pretrpio.

( t. 36.‑38.)

2.      Kako bi se u složenom promjenjivom tehničkom okviru moglo učinkovito ispunjavati ciljeve Uredbe br. 1907/2006 o registraciji, evaluaciji, autorizaciji i ograničavanju kemikalija (REACH), tijela Unije raspolažu širokom diskrecijskom ovlašću, osobito u vezi s ocjenom vrlo složenih znanstvenih i tehničkih činjenica radi utvrđivanja naravi i dosega mjera koje donose, a nadzor suda Unije mora se ograničiti na ispitivanje je li takva provedba ovlasti zahvaćena očitom pogreškom ili zlouporabom ovlasti odnosno jesu li ta tijela očito prekoračila granice svoje diskrecijske ovlasti. U takvom kontekstu sud Unije ne može sa svojom procjenom zamijeniti procjenu institucija o znanstvenim i tehničkim činjenicama, jedinima kojima UFEU povjerava tu zadaću.

Ipak, široka diskrecijska ovlast tijela Unije, koja uključuje ograničeni sudski nadzor provedbe te ovlasti, ne primjenjuje se samo na narav i opseg mjera koje se poduzimaju, nego u određenoj mjeri i na utvrđenje temeljnih podataka. Međutim, takav sudski nadzor, čak i ograničenog opsega, zahtijeva da ta tijela koja su autori predmetnog akta mogu pred sudom Unije dokazati da je akt donesen djelotvornom provedbom njihove diskrecijske ovlasti, što podrazumijeva uzimanje u obzir svih relevantnih elemenata i okolnosti situacije koju taj akt ima za cilj uređivati.

Znanstvena procjena opasnosti, koju provode stručnjaci, mora Komisiji pružiti dovoljno pouzdane i utemeljene podatke kako bi joj omogućili razumijevanje opsega postavljenog znanstvenog pitanja i utvrđivanje njezine politike s uvidom u činjenice. Stoga Komisija mora skrbiti da su mjere koje poduzima, čak i ako se radi o preventivnim mjerama, utemeljene na što je moguće iscrpnijoj znanstvenoj ocjeni opasnosti uzimajući u obzir pojedinačne okolnosti slučaja jer bi u protivnom donosila proizvoljne mjere koje ni u kojem slučaju ne mogu biti opravdane načelom opreza.

Budući da iz spisa ne proizlazi da je Komisija procijenila sve relevantne elemente i okolnosti situacije koju pobijana uredba uređuje te je na temelju nedostatnih znanstvenih podataka zaključila o postojanju opasnosti za ljudsko zdravlje ili za okoliš, zbog čega je nužno djelovanje na razini Unije, Komisija je počinila očitu pogrešku u ocjeni.

( t. 45., 46., 52., 71.)

3.      Iako je pobijana uredba, uspostavljajući ograničenja u vezi s određenim tvarima, donesena uz navođenje prijelaznih mjera u članku 137. stavku 1. točki (a) Uredbe br. 1907/2006 o registraciji, evaluaciji, autorizaciji i ograničavanju kemikalija (REACH), ipak pretpostavke predviđene u članku 68. te uredbe moraju biti ispunjene radi izmjene Priloga XVII. navedenoj uredbi.

Uvođenje novih ograničenja u vezi s određenim tvarima pobijanom uredbom zahtijevalo je ispunjenje pretpostavki predviđenih u članku 68. stavku 1. Uredbe br. 1907/2006. Stoga je donošenje pobijane uredbe opravdano zahtijevalo da Komisija smatra da je uporaba predmetnih tvari u plastičnim materijalima, osim onih za koje je ta uporaba bila ograničena prije donošenja pobijane odluke, podrazumijevala neprihvatljivu opasnost za ljudsko zdravlje ili okoliš, zbog čega je bilo nužno djelovanje na razini Unije.

Čak i pod pretpostavkom da mjere poduzete primjenom članka 137. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 1907/2006 ne moraju ispunjavati materijalne pretpostavke predviđene u članku 68. te uredbe, nego pravila na snazi prije navedene uredbe, odnosno članak 11. Uredbe br. 793/93 o evaluaciji i nadzoru opasnosti od postojećih tvari, valja navesti da je ta potonja odredba predviđala i da se mjere ograničavanja mogu donijeti samo na temelju procjene opasnosti.

( t. 47.‑50.)