PRESUDA OPĆEG SUDA (prvo prošireno vijeće)

22. travnja 2016.(*)

„Državna potpora – Direktiva 92/81/EEZ – Trošarine na mineralna ulja – Mineralna ulja koja se koriste kao gorivo u proizvodnji aluminijeva oksida – Oslobođenje od trošarine – Postojeća ili nova potpora – Članak 1. točka (b) podtočke (i.), (iii.) i (iv.) Uredbe (EZ) br. 659/1999 – Pravna sigurnost – Legitimna očekivanja – Razuman rok – Načelo dobre uprave – Zlouporaba ovlasti – Obveza obrazlaganja – Pojam državne potpore – Povoljniji položaj – Utjecaj na trgovinu među državama članicama – Narušavanje tržišnog natjecanja”

U spojenim predmetima T‑50/06 RENV II i T‑69/06 RENV II,

Irska, koju zastupaju E. Creedon, A. Joyce i E. McPhillips, u svojstvu agenata, uz asistenciju P. McGarryja, SC,

Aughinish Alumina Ltd, sa sjedištem u Askeatonu (Irska), koji zastupaju C. Waterson, C. Little i J. Handoll, Solicitors,

tužitelji,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju V. Di Bucci, N. Khan, G. Conte, D. Grespan i K. Walkerová, u svojstvu agenata,

tuženika,

povodom zahtjeva za poništenje Odluke 2006/323/EZ od 7. prosinca 2005. o oslobođenju od trošarine na mineralna ulja koja se koriste kao gorivo u proizvodnji aluminijeva oksida u pokrajini Gardanne, pokrajini Shannon i na Sardiniji, koje su provele Francuska, Irska i Italija (SL 2006., L 119, str. 12.), u dijelu u kojem se ta odluka odnosi na oslobođenje od trošarine na mineralna ulja koja se koriste kao gorivo u proizvodnji aluminijeva oksida u pokrajini Shannon (Irska),

OPĆI SUD (prvo prošireno vijeće),

u sastavu: H. Kanninen, predsjednik, I. Pelikánová (izvjestiteljica), E. Buttigieg, S. Gervasoni i L. Madise, suci,

Tajnik: S. Spyropoulos, administrator,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 6. svibnja 2015.,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

 Sporno oslobođenje

1        Aluminijev oksid (ili glinica) je bijeli prah koji se uglavnom rabi u talionicama za proizvodnju aluminija. Proizvodi se iz boksitne rude postupkom rafiniranja, čiju zadnju fazu predstavlja kalcinacija. Više od 90 % kalciniranog aluminijeva oksida koristi se za lijevanje aluminija. Ostatak se dodatno obrađuje i koristi u kemijskim postupcima. Postoje dva zasebna tržišta proizvoda: tržište aluminijeva oksida za talionice (SGA) i tržište aluminijeva oksida za kemijsku uporabu (CGA). Mineralna ulja se mogu koristiti kao gorivo u proizvodnji aluminijeva oksida.

2        U Irskoj, Italiji i Francuskoj postoji samo po jedan proizvođač aluminijeva oksida. U Irskoj, to je društvo Aughinish Alumina Ltd (u daljnjem tekstu: AAL), sa sjedištem u pokrajini Shannonn. Proizvođači aluminijeva oksida postoje i u Njemačkoj, Španjolskoj, Grčkoj, Mađarskoj i Ujedinjenoj Kraljevini.

3        Od 12. svibnja 1983. u Irskoj se ne plaća trošarina na mineralna ulja koja se koriste u proizvodnji aluminijeva oksida (u daljnjem tekstu: sporno oslobođenje). Sporno oslobođenje je u irsko zakonodavstvo uvedeno sa Statutory instrument No 126, Imposition of Duties (No 265) (Excise Duty on Hydrocarbon Oils) Order, 1983 (Odluka o davanjima (br. 265) (trošarina na ugljikovodična ulja) od 12. svibnja 1983. (u daljnjem tekstu: odluka iz 1983.).

4        Primjena spornog oslobođenja u pokrajini Shannon odobrena je Odlukom Vijeća 92/510/EEZ od 19. listopada 1992. kojom se države članice ovlašćuju da na određena mineralna ulja, koja se upotrebljavaju za posebne namjene, nastave primjenjivati snižene stope trošarina ili oslobođenja od postojećih trošarina, sukladno postupku predviđenom u članku 8. stavku 4. Direktive 92/81/EEZ [neslužbeni prijevod] (SL 1992., L 316, str. 16.). Vijeće Europske unije je to odobrenje preispitalo i produljilo do 31. prosinca 1998. Odlukom Vijeća 97/425/EZ od 30. lipnja 1997. kojom se države članice ovlašćuju da na određena mineralna ulja, koja se upotrebljavaju za posebne namjene, primijene ili nastave primjenjivati snižene stope trošarina ili oslobođenja od postojećih trošarina, sukladno postupku predviđenom Direktivom 92/81 [neslužbeni prijevod] (SL 1997., L 182, str. 22.). Vijeće ga je potom dodatno produljilo do 31. prosinca 2000. Odlukom 1999/880/EZ od 17. prosinca 1999. kojom se države članice ovlašćuju da na određena mineralna ulja, koja se upotrebljavaju za posebne namjene, primijene ili nastave primjenjivati snižene stope trošarina ili oslobođenja od postojećih trošarina, sukladno postupku predviđenom Direktivom 92/81 [neslužbeni prijevod] (SL 1999., L 331, str. 73.).

5        To je oslobođenje produljeno do 31. prosinca 2006. Odlukom Vijeća 2001/224/EZ od 12. ožujka 2001. o sniženim stopama posebnog poreza i oslobođenjima od poreza određenih mineralnih ulja kad se koriste za posebne namjene (SL 2001., L 84, str. 23.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 2., str. 64.), koja je bila zadnja odluka koja se odnosila na to oslobođenje. U skladu s njezinom uvodnom izjavom 5., ta odluka „ne dovodi u pitanje rezultate postupaka koji bi se mogli poduzeti u vezi s narušavanjem djelovanja jedinstvenog tržišta, a posebno na temelju članaka 87. i 88. [UEZ‑a]” te „ne isključuje zahtjev da države članice obavijeste Komisiju o slučajevima moguće državne potpore na temelju članka 88. [UEZ‑a]”.

 Upravni postupak

6        Dopisom od 28. siječnja 1983. Irska je Komisiju Europskih zajednica obavijestila da planira ispuniti obvezu koju je u travnju 1970. preuzela prema društvu Alcan Aluminium Ltd (u daljnjem tekstu: Alcan), u pogledu izgradnje, u pokrajini Shannon, tvornice za proizvodnju aluminijeva oksida, koja je kasnije prodana društvu AAL, te u pogledu oslobođenja od trošarine na loživa ulja koja će se u toj tvornici koristiti za proizvodnju aluminijeva oksida. Komisija je dopisom od 22. ožujka 1983. navela da to oslobođenje predstavlja državnu potporu koja se mora prijaviti. Također je navela da bi dopis od 28. siječnja 1983. mogla smatrati prijavom u smislu članka 88. stavka 3. UEZ‑a ako bi se potpora dodijelila samo tada. Dopisom od 6. svibnja 1983. Irska je od Komisije zatražila da taj dopis smatra prijavom. Komisija nije usvojila nikakvu odluku nakon tog dopisivanja.

7        Dopisom od 17. srpnja 2000. Komisija je od Irske zatražila da joj prijavi sporno oslobođenje. Taj je zahtjev Irskoj ponovila dopisom od 27. rujna 2000. te ju je pozvala da pruži dodatne informacije. Irska je odgovorila dopisom od 18. listopada 2000.

8        Odlukom C(2001) 3296 od 30. listopada 2001. Komisija je u pogledu spornog oslobođenja pokrenula postupak predviđen u članku 88. stavku 2. UEZ‑a (u daljnjem tekstu: formalni istražni postupak). Ta je odluka Irskoj priopćena dopisom od 5. studenoga 2001. te je 2. veljače 2002. objavljena u Službenom listu Europskih zajednica (SL 2002., C 30, str. 25.).

9        Nakon što je telefaksom od 1. prosinca 2001. zatražila produljenje roka, koje joj odobreno 7. prosinca 2001., Irska je svoja očitovanja podnijela dopisom od 8. siječnja 2002.

10      Dopisom od 18. veljače 2002. Komisija je od Irske zatražila dodatne informacije.

11      Komisija je dopisima od 26. i 28. veljače te 1. ožujka 2002. zaprimila očitovanja društava AAL, Eurallumina SpA, Alcan Inc. i Europskog udruženja za aluminij (European Aluminium Association). Ta su očitovanja Irskoj poslana dopisima od 26. ožujka 2002.

12      Irska je dopisom od 26. travnja 2002. odgovorila na Komisijin zahtjev iz njezina dopisa od 18. veljače 2002.

 Odluka aluminijev oksid I

13      Komisija je 7. prosinca 2005. usvojila Odluku 2006/323/EZ o oslobođenju od trošarine na mineralna ulja koja se koriste kao gorivo u proizvodnji aluminijeva oksida u pokrajini Gardanne, pokrajini Shannon i na Sardiniji, koje su provele Francuska, Irska i Italija [neslužbeni prijevod] (SL 2006., L 119, str. 12.; u daljnjem tekstu: Odluka aluminijev oksid I).

14      Odluka aluminijev oksid I odnosi se na razdoblje prije 1. siječnja 2004., datuma kada je na snagu stupila Direktiva Vijeća 2003/96/EZ od 27. listopada 2003. o restrukturiranju sustava Zajednice za oporezivanje energenata i električne energije (SL 2003., L 283, str. 51.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 2., str. 75.), kojom su izvan snage stavljene Direktiva Vijeća 92/81/EEZ od 19. listopada 1992. o usklađivanju struktura trošarina na mineralna ulja [neslužbeni prijevod] (SL 1992., L 316, str. 12.) i Direktiva Vijeća 92/82/EEZ od 19. listopada 1992. o usklađivanju stopa trošarina na mineralna ulja [neslužbeni prijevod] (SL 1992., L 316, str. 19.) (uvodna izjava 57.). Unatoč tomu, njome je formalni istražni postupak proširen na razdoblje nakon 31. prosinca 2003. (uvodna izjava 92.).

15      U izreci Odluke aluminijev oksid I navedeno je, među ostalim:

„Članak 1.

Oslobođenja od trošarine koja su Francuska, Irska i Italija do 31. prosinca 2003. odobrile u pogledu teških loživih ulja koja se koriste u proizvodnji aluminijeva oksida predstavljaju državnu potporu u smislu članka 87. stavka 1. [UEZ‑a].

Članak 2.

Potpora koja je dodijeljena između 17. srpnja 1990. i 2. veljače 2002., u mjeri u kojoj je nespojiva sa zajedničkim tržištem, ne mora se vratiti jer bi to bilo protivno općim načelima prava Zajednice.

Članak 3.

Potpora iz članka 1. koja je dodijeljena između 3. veljače 2002. i 31. prosinca 2003. spojiva je sa zajedničkim tržištem u smislu članka 87. stavka 3. [UEZ‑a] u dijelu u kojem su korisnici plaćali najmanje 13,01 euro na 1000 kg teških loživih ulja.

Članak 4.

Potpora […] dodijeljena između 3. veljače 2002. i 31. prosinca 2003. nespojiva je sa zajedničkim tržištem u smislu članka 87. stavka 3. [UEZ‑a] u dijelu u kojem korisnici nisu plaćali 13,01 euro na 1000 kg teških loživih ulja.

Članak 5.

1.       Francuska, Irska i Italija poduzimaju potrebne mjere kako bi korisnici vratili potpore nespojive sa zajedničkim tržištem iz članka 4.

[...]

5.      Francuska, Irska i Italija u roku od dva mjeseca od objave ove odluke nalažu korisnicima potpore nespojive sa zajedničkim tržištem iz članka 4. da vrate nezakonito dodijeljenu potporu zajedno s kamatama.” [neslužbeni prijevod]

 Postupak i zahtjevi stranaka

16      Tužbama podnesenima tajništvu Općeg suda 17. odnosno 23. veljače 2006. Irska i društvo AAL pokrenuli su postupke upisane pod oznakama T‑50/06, odnosno T‑69/06.

17      Društvo AAL je zasebnim podneskom, koji je u tajništvu Općeg suda zaprimljen 22. ožujka 2006., podnijelo zahtjev za privremenu pravnu zaštitu u skladu s člankom 242. UEZ‑a tražeći suspenziju izvršenja Odluke aluminijev oksid I u dijelu u kojem se ona na njega odnosi. Taj je zahtjev upisan pod oznakom T‑69/06 R. Predsjednik Općeg suda odbio ga je rješenjem od 2. kolovoza 2006. i odredio da će se o troškovima naknadno odlučiti.

18      U skladu s člankom 14. Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991., a na prijedlog drugog vijeća, Opći sud je, nakon saslušanja stranaka sukladno članku 51. navedenog poslovnika, odlučio taj predmet uputiti proširenom vijeću.

19      Rješenjem od 24. svibnja 2007., predsjednik drugog proširenog vijeća Općeg suda je, nakon saslušanja stranaka, za potrebe usmenog postupka spojio predmete T‑50/06, T‑56/06, T‑60/06, T‑62/06 i T‑69/06 (u daljnjem tekstu: predmeti aluminijev oksid I) u skladu s člankom 50. Poslovnika od 2. svibnja 1991.

20      Opći sud je presudom od 12. prosinca 2007., Irska i dr./Komisija (T‑50/06, T‑56/06, T‑60/06, T‑62/06 i T‑69/06, EU:T:2007:383), spojio predmete aluminijev oksid I radi donošenja presude, poništio Odluku aluminijev oksid I i, u predmetu T‑62/06, tužbu u preostalom dijelu odbio.

21      Komisija je 26. veljače 2008. uložila žalbu protiv presude Općeg suda.

22      Sud je presudom od 2. prosinca 2009., Komisija/Irska i dr. (C‑89/08 P, Zb., EU:C:2009:742), ukinuo presudu Irska i dr./Komisija, točka 20. supra (EU:T:2007:383), u dijelu u kojem je Opći sud poništio Odluku aluminijev oksid I, vratio predmete aluminijev oksid I na odlučivanje Općem sudu i odredio da će se o troškovima naknadno odlučiti.

23      Nakon presude Komisija/Irska i dr., točka 22. supra (EU:C:2009:742), te u skladu s člankom 118. stavkom 1. Poslovnika od 2. svibnja 1991., predmeti aluminijev oksid I su odlukom predsjednika Općeg suda od 18. prosinca 2009. dodijeljeni drugom proširenom vijeću.

24      Predmeti aluminijev oksid I su rješenjem predsjednika drugog proširenog vijeća od 1. ožujka 2010. spojeni za potrebe pisanog postupka, usmenog postupka i donošenja presude. Odlukom predsjednika Općeg suda od 20. rujna 2010. predmeti aluminijev oksid I naknadno su dodijeljeni četvrtom proširenom vijeću.

25      Presudom od 21. ožujka 2012., Irska/Komisija (T‑50/06 RENV, T‑56/06 RENV, T‑60/06 RENV, T‑62/06 RENV i T‑69/06 RENV, Zb., EU:T:2012:134), Opći sud je poništio Odluku aluminijev oksid I u dijelu u kojem je njome zaključeno, ili se temeljila na zaključku, da su oslobođenja od trošarina na mineralna ulja koja se koriste kao gorivo u proizvodnji aluminijeva oksida, što su ih Francuska Republika, Irska i Talijanska Republika odobrile do 31. prosinca 2003. (u daljnjem tekstu: oslobođenja od trošarine), predstavljala državnu potporu u smislu članka 87. stavka 1. UEZ‑a te u dijelu u kojem se njome Francuskoj Republici, Irskoj i Talijanskoj Republici nalagalo da poduzmu sve potrebne mjere radi povrata sredstava koja su na temelju tih oslobođenja korisnici uštedjeli jer nisu plaćali trošarinu po stopi od najmanje 13,01 euro na 1000 kg teških loživih ulja.

26      Komisija je 1. lipnja 2012. uložila žalbu protiv presude Općeg suda.

27      Presudom od 10. prosinca 2013., Komisija/Irska i dr. (C‑272/12 P, Zb., EU:C:2013:812), Sud je ukinuo presudu Irska/Komisija (točka 25. supra, EU:T:2012:134), vratio predmete aluminijev oksid I na odlučivanje Općem sudu i odredio da će se o troškovima naknadno odlučiti.

28      Nakon presude Komisija/Irska i dr., točka 27. supra (EU:C:2013:812), predmeti aluminijev oksid I su odlukama predsjednika Općeg suda od 21. siječnja i 10. ožujka 2014. dodijeljeni prvom vijeću.

29      U skladu s člankom 119. stavkom 1. Poslovnika od 2. svibnja 1991., stranke su svoja pisana očitovanja podnijele 21. veljače 2014. (Irska) i 14. travnja 2014. (Komisija) u predmetu T‑50/06 RENV II, te 26. veljače 2014. (društvo AAL) i 15. travnja 2014. (Komisija) u predmetu T‑69/06 RENV II. Međutim, tužitelji su u svojim pisanim očitovanjima naveli da ustraju pri svim tužbenim razlozima koje su iznijeli u prilog svojim tužbama. Komisija je to zabilježila u svojim pisanim očitovanjima.

30      Odlukom predsjednika Općeg suda od 30. rujna 2014. predmeti aluminijev oksid I naknadno su dodijeljeni prvom proširenom vijeću, u skladu s člankom 118. stavkom 1. Poslovnika od 2. svibnja 1991.

31      Opći sud je na temelju izvješća sutkinje izvjestiteljice odlučio pokrenuti usmeni postupak te je, u predmetu T‑50/06 RENV II, mjerom upravljanja postupkom usvojenom u skladu s člankom 64. stavkom 3. točkom (d) Poslovnika od 2. svibnja 1991. od Irske zatražio da dostavi dopise od 8. siječnja i 26. travnja 2002. (vidjeti točke 9. i 12. ove presude). Irska je na taj zahtjev odgovorila u predviđenom roku.

32      Rješenjem predsjednika prvog proširenog vijeća od 23. ožujka 2015. predmeti su spojeni za potrebe usmenog postupka i donošenja presude.

33      Stranke su na raspravi održanoj 6. svibnja 2015. iznijele svoja usmena očitovanja i odgovore na usmena pitanja Općeg suda.

34      Irska od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi Odluku aluminijev oksid I u dijelu u kojem se odnosi na sporno oslobođenje;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

35      Društvo AAL od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi Odluku aluminijev oksid I u dijelu u kojem se odnosi na njega;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

36      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužiteljima snošenje troškova.

 Pravo

37      Uvodno valja istaknuti da predmetne tužbe treba tumačiti na način da se njima u biti traži poništenje Odluke aluminijev oksid I u dijelu u kojem se njome utvrđuje postojanje državne potpore koju je Irska na temelju spornog oslobođenja dodijelila između 3. veljače 2002. i 31. prosinca 2003. (u daljnjem tekstu: sporna potpora) i nalaže Irskoj da osigura njezin povrat (u daljnjem tekstu: pobijana odluka). U tom pogledu, tužbe imaju isti predmet.

38      Irska se u prilog tužbi u predmetu T‑50/06 RENV II u biti poziva na četiri tužbena razloga. Prvim tužbenim razlogom navodi se da je počinjena pogreška koja se tiče prava u pogledu kvalifikacije sporne potpore s obzirom na članak 88. UEZ‑a. Drugim tužbenim razlogom navodi se povreda načela pravne sigurnosti, načela „estoppel” i članka 8. stavka 5. Direktive 92/81. Trećim tužbenim razlogom navodi se povreda načela zaštite legitimnih očekivanja. Četvrtim tužbenim razlogom u biti se navodi povreda načela „estoppel” i zlouporaba ovlasti.

39      Društvo AAL se u prilog tužbi u predmetu T‑69/06 RENV II poziva na šest tužbenih razloga. Prvim tužbenim razlogom u biti navodi da je počinjena pogreška koja se tiče prava u pogledu kvalifikacije sporne potpore s obzirom na članak 88. UEZ‑a. Drugim tužbenim razlogom ono u bitnom tvrdi da je Komisija povrijedila načelo pravne sigurnosti i korisnog učinka akata institucija te da je djelovala izvan svoje nadležnosti i zlouporabila svoje ovlasti. Trećim tužbenim razlogom navodi se povreda zahtjeva iz članka 3. stavka 1. točke (m) UEZ‑a i članka 157. UEZ‑a. Četvrtim tužbenim razlogom ističe se da je povrijeđeno načelo zaštite legitimnih očekivanja i pravne sigurnosti. Petim tužbenim razlogom u bitnom se tvrdi da je povrijeđeno načelo poštovanja razumnog roka, načelo pravne sigurnosti i načelo dobre uprave zbog predugog trajanja formalnog istražnog postupka. Šestim tužbenim razlogom u biti se navodi povreda obveze obrazlaganja i povreda članka 87. stavka 1. UEZ‑a.

40      Najprije treba razmotriti tužbene razloge kojima tužitelji, u biti, osporavaju primjenjivost pravila o državnim potporama na sporno oslobođenje, odnosno (i) drugi tužbeni razlog, kojim se navodi povreda načela pravne sigurnosti, načela „estoppel” i članka 8. stavka 5. Direktive 92/81, i četvrti tužbeni razlog, kojim se navodi povreda načela „estoppel” i zlouporaba ovlasti, a koji su izneseni u prilog tužbi u predmetu T‑50/06 RENV II, te (ii) drugi tužbeni razlog, kojim se navodi povreda načela pravne sigurnosti i korisnog učinka akata institucija te tvrdi da je Komisija djelovala izvan svoje nadležnosti i zlouporabila svoje ovlasti, i treći tužbeni razlog, kojim se navodi povreda zahtjeva iz članka 3. stavka 1. točke (m) UEZ‑a i članka 157. UEZ‑a, a koji su izneseni u prilog tužbi u predmetu T‑69/06 RENV II.

41      Nakon toga valja razmotriti tužbeni razlog kojim društvo AAL, u biti, prigovara kvalifikaciji spornog oslobođenja kao državne potpore, u smislu članka 87. stavka 1. UEZ‑a za razdoblje do 31. prosinca 2003., odnosno šesti tužbeni razlog u predmetu T‑69/06 RENV II, kojim se navodi povreda obveze obrazlaganja i povreda članka 87. stavka 1. UEZ‑a.

42      Potom je potrebno razmotriti tužbene razloge kojima tužitelji u biti kritiziraju kvalifikaciju spornog oslobođenja kao nove, a ne kao postojeće potpore, u smislu članka 88. UEZ‑a, odnosno prve tužbene razloge iz predmetnih tužbi kojima se navodi da je počinjena pogreška koja se tiče prava u pogledu kvalifikacije sporne potpore s obzirom na članak 88. UEZ‑a.

43      Naposljetku, potrebno je završiti analizom tužbenih razloga kojima tužitelji u biti osporavaju povrat sporne potpore, odnosno (i) trećeg tužbenog razloga iznesenog u prilog tužbi u predmetu T‑50/06 RENV II, kojim se navodi povreda načela zaštite legitimnih očekivanja, i (ii) četvrtog tužbenog razloga, kojim se navodi povreda načela legitimnih očekivanja i pravne sigurnosti, te petog tužbenog razloga, kojim se navodi povreda načela poštovanja razumnog roka, načela pravne sigurnosti i načela dobre uprave zbog predugog trajanja formalnog istražnog postupka, koji su izneseni u prilog tužbi u predmetu T‑69/06 RENV II.

 Drugi tužbeni razlog, kojim se navodi povreda načela pravne sigurnosti, načela „estoppel” i članka 8. stavka 5. Direktive 92/81, i četvrti tužbeni razlog, kojim se navodi povreda načela „estoppel” i zlouporaba ovlasti, a koji su izneseni u prilog tužbi u predmetu T‑50/06 RENV II, te (ii) drugi tužbeni razlog iznesen u prilog tužbi u predmetu T‑69/06 RENV II, kojim se navodi povreda načela pravne sigurnosti i korisnog učinka akata institucija te da je Komisija djelovala izvan svoje nadležnosti i zlouporabila svoje ovlasti

44      U kontekstu drugog tužbenog razloga u predmetu T‑50/06 RENV II, Irska prigovara da je Komisija povrijedila načelo pravne sigurnosti, kako se tumači u sudskoj praksi, time što je, u pogledu spornog oslobođenja, usvojila odluku koja proizvodi učinke suprotne onima koje proizvodi Odluka 2001/224 jer je Odlukom aluminijev oksid I, unatoč tome što je Vijeće Odlukom 2001/224 odobrilo Irskoj da sporno oslobođenje nastavi primjenjivati do 31. prosinca 2006., odlučila da sporno oslobođenje predstavlja potporu nespojivu sa zajedničkim tržištem u smislu članka 87. stavka 3. UEZ te da se, stoga, mora vratiti. Osim toga, Irska tvrdi da je Komisija povrijedila načelo „estoppel” usvojivši pobijanu odluku koja je proizvodila učinke suprotne onima koje je proizvodila Odluka 2001/224, a da protiv potonje nije podnijela tužbu za poništenje u skladu s člankom 230. UEZ‑a. Naposljetku, Irska tvrdi da je Komisija, usvojivši pobijanu odluku, povrijedila članak 8. stavak 5. Direktive 92/81 jer je, ako je smatrala da sporno oslobođenje, čija je primjena Odlukom 2001/224 Irskoj odobrena do 31. prosinca 2006., narušava tržišno natjecanje ili da je nespojivo sa zajedničkim tržištem, morala slijediti postupak predviđen tim člankom i podnijeti Vijeću odgovarajuće prijedloge za povlačenje ili izmjenu dotičnih odobrenja.

45      U kontekstu četvrtog tužbenog razloga u predmetu T‑50/06 RENV II, Irska u biti tvrdi da je Komisija, usvojivši pobijanu odluku, povrijedila načelo „estoppel” i zlouporabila svoje ovlasti. Smatra da je načelo „estoppel” sprječavalo Komisiju da usvoji pobijanu odluku jer je odgađala usvajanje Oduke aluminijev oksid I iako je bila svjesna spornog oslobođenja i njegove primjene u skladu s Odlukom 2001/224. Kao prvo, Irska se poziva na prijavu spornog oslobođenja Komisiji početkom 1983., koja je potom usvojila pozitivnu odluku u pogledu istog. Kao drugo, poziva se na činjenicu da su Komisiji, od 1995. nadalje, dostavljane periodične informacije o procijenjenim iznosima sporne potpore, koje je Komisija prenosila Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO) u sklopu svojih obavijesti o potporama. Kao treće, navodi odluke o odobrenjima koje je Vijeće, jednoglasno na prijedlog Komisije, usvojilo 1997., 1999. i 2001. Kao četvrto, ističe da Komisija nije dostavila Vijeću prijedlog u skladu s člankom 8. stavkom 5. Direktive 92/81, usvojene na temelju članka 93. UEZ‑a koji predstavlja odredbu lex specialis. Kao peto, poziva se na činjenicu da Komisija protiv Odluke 2001/224 nije podnijela tužbu za poništenje u skladu s člankom 230. UEZ‑a. Kao šesto, ističe da je Komisija s odgodom usvojila Odluku aluminijev oksid I, u suprotnosti sa zahtjevom koji se odnosi na poštovanje razumnog roka, jer je ta odluka usvojena više od 43 mjeseca nakon što je Komisija, u travnju 2002., zaprimila odgovor Irske na svoj posljednji zahtjev za dodatne informacije. Kao sedmo, poziva se na Komisijine navode i odluke Vijeća o odobrenju tijekom čitavog formalnog istražnog postupka, na temelju kojih je moguće zaključiti da je sporna potpora odobrena. Kao osmo, poziva se na postupanje Komisije, koja je čitavo vrijeme spornu potporu tretirala kao postojeću. Kao deveto, poziva se na činjenicu da Komisija nije usvojila nalog za obustavu potpore, u skladu s člankom 11. stavkom 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 659/1999 od 22. ožujka 1999. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka [88. UEZ‑a] (SL 1999., L 83, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 16.), kojim bi se ublažili učinci potpore na zajedničko tržište i učinci koje bi obveza njezina povrata imala na društvo AAL. Osim toga, Irska tvrdi da je Komisija pobijanu odluku usvojila da bi neutralizirala učinke Odluke 2001/224, kojom je Irskoj odobreno da nastavi primjenjivati oslobođenje do 31. prosinca 2006. iako je Komisija predložila Vijeću da to odobrenje produlji samo do 31. prosinca 2002.

46      U kontekstu drugog tužbenog razloga u predmetu T‑69/06 RENV II, društvo AAL prigovara da je Komisija povrijedila načelo pravne sigurnosti, kako se tumači u sudskoj praksi, i načelo korisnog učinka akata institucija te da je prekoračila granice svojih ovlasti, u smislu da pobijana odluka, u pogledu spornog oslobođenja, proizvodi učinke suprotne onima koje proizvodi Odluka 2001/224 jer se, iako je Vijeće potonjom odlukom do 31. prosinca 2006. produljilo odobrenje dano Irskoj da nastavi primjenjivati sporno oslobođenje, u Odluci aluminijev oksid I navodi da je potpora dodijeljena na temelju spornog oslobođenja bila djelomično nespojiva sa zajedničkim tržištem te da se, stoga, morao osigurati njezin povrat od korisnika, osim za razdoblje od 17. srpnja 1990. do 2. veljače 2002. U tom pogledu društvo AAL se, kao prvo, poziva na Direktivu 92/81, usvojenu na temelju članka 93. UEZ‑a kao lex specialis, koja omogućuje Irskoj da odstupi od odredbi lex generalis o državnim potporama iz članka 87. stavka 1. UEZ‑a jer su se odluke Vijeća o odobrenju temeljile na, među ostalim, zaključku da sporno oslobođenje nije utjecalo na tržišno natjecanje ili uzrokovalo smetnje u funkcioniranju zajedničkog tržišta. Kao drugo, ističe da Komisija nije primijenila postupak predviđen člankom 8. stavkom 5. Direktive 92/81 za rješavanje problema u pogledu narušavanja tržišnog natjecanja povezanog sa spornim oslobođenjem koje je Vijeće odobrilo, niti je protiv Odluke 2001/224 podnijela tužbu za poništenje na temelju članka 230. UEZ‑a. Kao treće, poziva se na prijedlog odluke Vijeća o odobrenju od 29. studenoga 1999. i na članak 3. prijedloga odluke Vijeća o odobrenju od 15. studenoga 2000., koji pokazuju da Komisija nije namjeravala usvojiti negativnu konačnu odluku o državnoj potpori prije isteka odluka Vijeća o odobrenjima te da nije dovodila u pitanje spornu potporu. Kao peto, ističe da uvodnu izjavu 5. Odluke 2001/224 nije moguće primijeniti na sporno oslobođenje, koje predstavlja postojeću potporu, prijavljenu u siječnju 1983. Kao šesto, navodi Komisijinu promjenu politike jer je odlukom od 30. listopada 2001. pokrenula formalni istražni postupak u pogledu spornog oslobođenja, odnosno otprilike 14 mjeseci prije 31. prosinca 2002., kada je isticalo odobrenje za nastavak primjene tog oslobođenja koje je sama Vijeću predložila. Kao sedmo, ističe da je Komisija nezakonito postupila usvojivši pobijanu odluku jer je opozvala odobrenje za primjenu oslobođenja do 31. prosinca 2006., koje je Vijeće predvidjelo Odlukom 2001/224, te je time Direktivi 92/81 oduzela smisao i koristan učinak.

47      U svakom slučaju, društvo AAL tvrdi da je Komisija, čak i ako bi se promatrao samo kontekst primjene pravila o državnim potporama, u pobijanoj odluci zlouporabila svoje ovlasti jer je spornu potporu pogrešno kvalificirala kao nezakonitu iako ju je Vijeće odobrilo. Taj zaključak ne mijenja činjenica da je Vijeće odobrilo produljenje dulje od onog koji je Komisija predložila jer je Vijeće zakonito postupilo, u okviru svojih ovlasti u području usklađivanja poreznog zakonodavstva.

48      Komisija tvrdi da se predmetni tužbeni razlozi trebaju odbiti kao neosnovani.

49      Uvodno treba istaknuti da je četvrti tužbeni razlog u predmetu T‑50/06 RENV II, u dijelu u kojem se odnosi na implicitnu odluku o odobrenju koja je navodno, u skladu s člankom 4. stavkom 6. Uredbe br. 659/1999, donesena nakon što je sporno oslobođenje prijavljeno Komisiji početkom 1983. te koja je omogućila da se prijavljena potpora pretvori u postojeću, povezan s prvim dijelom prvog tužbenog razloga u tom istom predmetu; stoga je potrebno uputiti na analizu potonjeg (vidjeti točke 135. do 163. ove presude).

50      Nadalje, može se smatrati da se četvrtim tužbenim razlogom u predmetu T‑50/06 RENV II, u dijelu u kojem Irska tvrdi da je Komisija odgađanjem usvajanja Odluke aluminijev oksid I izigrala legitimno očekivanje društva AAL o zakonitosti spornog oslobođenja, koje je sama stvorila, u biti navodi povreda načela zaštite legitimnih očekivanja. U tom pogledu taj je tužbeni razlog povezan s trećim tužbenim razlogom u predmetu T‑50/06 RENV II pa je potrebno uputiti na analizu potonjeg (vidjeti točke 205. do 263. ove presude).

51      Naposljetku, četvrtim tužbenim razlogom u predmetu T‑50/06 RENV II, u dijelu u kojem Irska tvrdi da je Komisija odgodila usvajanje pobijane odluke, u biti se navodi povreda načela poštovanja razumnog roka, slično onome što društvo AAL tvrdi u kontekstu petog tužbenog razloga u predmetu T‑69/06 RENV II, te se taj dio prvonavedenog tužbenog razloga mora razmotriti zajedno s potonjim tužbenim razlogom (vidjeti točke 264. do 273. ove presude).

52      U preostalim dijelovima predmetnih tužbenih razloga u biti se postavlja pitanje je li Komisija povrijedila načela pravne sigurnosti i korisnog učinka akata institucija, u smislu da pobijana odluka proizvodi učinke suprotne onima koje proizvodi Odluka 2001/224, kojom je Irskoj izričito odobreno da sporno oslobođenje primjenjuje do 31. prosinca 2006., a osobito s obzirom na činjenicu da to oslobođenje nije narušavalo tržišno natjecanje.

53      Osim toga, drugim i četvrtim tužbenim razlogom u predmetu T‑50/06 RENV II postavlja se pitanje moguće povrede načela „estoppel” zbog suprotstavljenih pravnih učinaka koje navodno proizvode Odluka 2001/224 i pobijana odluka, i moguće povrede članka 8. stavka 5. Direktive 92/81, zbog činjenice da Komisija prilikom usvajanja pobijane odluke navodno nije slijedila postupak predviđen člankom 8. stavkom 5. Direktive 92/81 za osiguravanje izmjene ili ukidanje Odluke 2001/224.

54      Nadalje, Irska četvrtim tužbenim razlogom u predmetu T‑50/06 RENV ističe da Komisija u predmetnom slučaju nije donijela nalog za obustavu sporne potpore u skladu s člankom 11. stavkom 1. Uredbe br. 659/1999.

55      Naposljetku, četvrtim tužbenim razlogom u predmetu T‑50/06 RENV II i drugim tužbenim razlogom u predmetu T‑69/06 RENV II od Općeg suda se zahtijeva da utvrdi da je Komisija prilikom usvajanja pobijane odluke zlouporabila svoje ovlasti.

56      Što se tiče, kao prvo, navoda o povredi načela „estoppel”, koji se ističe u kontekstu drugog i četvrtog tužbenog razloga u predmetu T‑50/06 RENV II, potrebno je navesti da načelo „estoppel” predstavlja načelo common lawa (anglosaksonskog prava) koje ne postoji u pravu Unije kao takvom, što međutim ne znači da se određena načela prava Unije, kao što su načela pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja, i neka njegova pravila, kao što je pravilo nemo potest venire contra factum proprium, ne mogu smatrati povezanima s tim ili sa srodnim načelima. U skladu s tim, taj se navod mora odbiti kao pravno neosnovan u dijelu u kojem se temelji na povredi načela „estoppel” iako to ne isključuje mogućnost analize argumenata Irske u dijelu u kojem se može smatrati da podupiru tužbene razloge koji se, u biti, odnose na načelo pravne sigurnosti ili načelo zaštite legitimnih očekivanja.

57      Što se tiče, kao drugo, prigovora o povredi načela pravne sigurnosti i korisnog učinka akata institucija i prigovora o povredi članka 8. stavka 5. Direktive 92/81 ili o prekoračenju nadležnosti, koji se ističu u kontekstu drugih tužbenih razloga iz obaju predmeta ili četvrtog tužbenog razloga u predmetu T‑50/06 RENV II, potrebno je, prije svega, imati na umu da, sukladno načelu dodijeljenih ovlasti iz članaka 5. i 7. UEZ‑a, Europska zajednica djeluje samo u granicama nadležnosti i ciljeva koji su joj dodijeljeni Ugovorom o EZ‑u i da svaka institucija djeluje u granicama nadležnosti koje su joj dodijeljene tim ugovorom.

58      Osim toga, u skladu sa sudskom praksom, za akte institucije se pretpostavlja da su zakoniti i da proizvode pravne učinke sve dok ne budu povučeni, poništeni u postupku za poništenje ili proglašeni nevaljanim na temelju zahtjeva za prethodnu odluku ili prigovora nezakonitosti (vidjeti u tom pogledu presude od 15. lipnja 1994., Komisija/BASF i dr., C‑137/92 P, Zb., EU:C:1994:247, t. 48.; od 8. srpnja 1999., Chemie Linz/Komisija, C‑245/92 P, Zb., EU:C:1999:363, t. 93.; i od 5. listopada 2004., Komisija/Grčka, C‑475/01, Zb., EU:C:2004:585, t. 18.).

59      Naposljetku, važno je istaknuti da načelo pravne sigurnosti predstavlja opće načelo prava Unije (vidjeti rješenje od 8. studenoga 2007. u predmetu Fratelli Martini i Cargill, C‑421/06, EU:C:2007:662, t. 56. i navedenu sudsku praksu). U skladu s ustaljenom sudskom praksom, svrha tog načela je osigurati da situacije i pravni odnosi uređeni pravom Unije budu predvidljivi (presude od 10. travnja 2003., Schulin, C‑305/00, Zb., EU:C:2003:218, t. 58., i od 15. rujna 2005., Irska/Komisija, C‑199/03, Zb., EU:C:2005:548, t. 69.). Stoga je ključno da institucije Unije poštuju načelo prema kojem ne smiju mijenjati mjere koje su usvojile i koje utječu na pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj se nalaze pravni subjekti, što znači da takve akte mogu mijenjati samo u skladu s pravilima o nadležnosti i postupovnim pravilima (vidjeti presudu od 21. listopada 1997., Deutsche Bahn/Komisija, T‑229/94, Zb., EU:T:1997:155, t. 113. i navedenu sudsku praksu). Poštovanje načela pravne sigurnosti također podrazumijeva da institucije, načelno, moraju izbjegavati nedosljednosti do kojih može doći prilikom primjene različitih odredbi prava Unije. To još više vrijedi kada te odredbe imaju isti cilj, kao što je nenarušeno tržišno natjecanje na zajedničkom tržištu (vidjeti u tom pogledu i po analogiji presude od 15. lipnja 1993., Matra/Komisija, C‑225/91, Zb., EU:C:1993:239, t. 41. i 42., i od 31. siječnja 2001., RJB Mining/Komisija, T‑156/98, Zb., EU:T:2001:29, t. 112. i navedenu sudsku praksu).

60      Članak 8. stavak 5. Direktive 92/81 glasi:

„Ako Komisija smatra da oslobođenja ili sniženja predviđena u stavku 4. više nisu održiva, posebno u vezi s pravednim tržišnim natjecanjem ili zbog narušavanja funkcioniranja unutarnjeg tržišta, ili u vezi s politikom Zajednice u području zaštite okoliša, ona će podnijeti Vijeću odgovarajuće prijedloge. Vijeće o tim prijedlozima jednoglasno odlučuje.” [neslužbeni prijevod]

61      U ovom predmetu, kako Komisija ispravno ističe, argumentaciju na kojoj se temelje predmetni prigovori izravno pobija presuda Komisija/Irska i dr., točka 27. supra (EU:C:2013:812).

62      Naime, u točkama 45. do 48. presude Komisija/Irska i dr., točka 27. supra (EU:C:2013:812), Sud je napravio jasnu razliku između odnosnih ovlasti Vijeća i Komisije u području usklađivanja zakonodavstva o trošarinama, s jedne strane, i u području državnih potpora, s druge. Također je zaključio da postupak predviđen člankom 8. stavkom 4. Direktive 92/81 ima različitu svrhu i područje primjene od pravila iz članka 88. UEZ‑a.

63      Stoga je u točki 49. te presude zaključio da odluka Vijeća kojom se, sukladno članku 8. stavku 4. Direktive 92/81, državu članicu ovlašćuje da uvede oslobođenje od trošarina ne može imati za posljedicu sprječavanje Komisije da izvršava ovlasti koje su joj dodijeljene Ugovorom i da, posljedično, provede postupak predviđen u članku 88. UEZ‑a radi ispitivanja je li to oslobođenje državna potpora i da po završetku tog postupka, ako je to prikladno, donese odluku kao što je Odluka aluminijev oksid I.

64      Sud je nadalje u točki 50. presude Komisija/Irska i dr., točka 27. supra (EU:C:2013:812), pojasnio da okolnost, da odluke o odobrenju dodjeljuju potpuna oslobođenja od trošarina određujući detaljne zemljopisne i vremenske uvjete koje su države članice strogo poštovale, nije bila od utjecaja na podjelu nadležnosti između Vijeća i Komisije te da potonjoj stoga nije oduzeto pravo da izvršava svoje ovlasti.

65      Osim toga, on je u točki 51. te presude istaknuo da je poštovanje ove podjele nadležnosti razlog zašto je u uvodnoj izjavi 5. Odluke 2001/224, koja je bila na snazi tijekom razdoblja za koje pobijana odluka nalaže povrat potpora, određeno da spomenuta odluka ne prejudicira ishod eventualnih postupaka koji bi mogli biti pokrenuti na temelju članaka 87. UEZ‑a i 88. UEZ‑a i ne oslobađa države članice njihove „obveze prijave Komisiji državnih potpora koje bi se mogle dodijeliti”.

66      Naposljetku, u točkama 52. i 53. presude Komisija/Irska i dr., točka 27. supra (EU:C:2013:812), Sud je ponovno naveo da okolnost da su odluke Vijeća o odobrenju usvojene na prijedlog Komisije, i da potonja nije nikada iskoristila ovlasti koje je imala na temelju članka 8. stavka 5. Direktive 92/81 ili članaka 230. UEZ‑a i 241. UEZ‑a da ishodi ukidanje ili izmjenu tih odluka, ne može biti prepreka tome da se oslobođenja od trošarina okvalificiraju kao državne potpore u smislu članka 87. stavka 1. UEZ‑a ako su ispunjeni uvjeti za postojanje državne potpore.

67      U skladu s člankom 61. stavkom 2. Statuta Suda Europske unije, ako je predmet vraćen na odlučivanje Općem sudu, taj je sud vezan odlukom Suda glede pravnih pitanja. S obzirom na točku 54. presude Komisija/Irska i dr., točka 27. supra (EU:C:2013:812), mora se navesti da obrazloženje iz točaka 62. do 66. ove presude predstavlja dio obrazloženja na kojem se temelji izreka spomenute presude, kojom je Sud ukinuo presudu Irska/Komisija, točka 25. supra (EU:T:2012:134), i predmete aluminijev oksid I vratio na odlučivanje Općem sudu.

68      Iz tog obrazloženja proizlazi da je Komisija, provedbom postupka predviđenog u članku 88. UEZ‑a radi ispitivanja je li sporno oslobođenje državna potpora i donošenjem, po završetku tog postupka, Odluke aluminijev oksid I, samo izvršavala svoju nadležnost koja joj je dodijeljena Ugovorom o EZ‑u u području državnih potpora te da time nije mogla zakoračiti u nadležnosti koje su Ugovorom o EZ‑u dodijeljene Vijeću u području usklađivanja zakonodavstva o trošarinama ili u akte koje je Vijeće usvojilo u izvršavanju tih nadležnosti.

69      Iz toga slijedi da Komisija, provedbom postupka predviđenog u članku 88. UEZ‑a radi ispitivanja je li sporno oslobođenje državna potpora, bez prethodnog pokretanja postupka predviđenog člankom 8. stavkom 5. UEZ‑a, i donošenjem, po završetku prvonavedenog postupka, Odluke aluminijev oksid I, iako je članak 1. stavak 2. Odluke 2001/224 odobravao Irskoj nastavak primjene spornog oslobođenja do 31. prosinca 2006., nije mogla povrijediti načela pravne sigurnosti i korisnog učinka akata institucija kao ni, kako Irska tvrdi, članak 8. stavak 5. Direktive 92/81. Naime, odluke Vijeća o odobrenju, usvojene na prijedlog Komisije, mogle su proizvoditi učinke samo u području pravila o usklađivanju zakonodavstva o trošarinama i nisu prejudicirale učinke ijedne odluke, kao što je Odluka aluminijev oksid I, koju je Komisija mogla usvojiti u izvršavanju svojih ovlasti u području državnih potpora.

70      Osim toga, iz točaka 52. i 53. presude Komisija/Irska i dr., točka 27. supra (EU:C:2013:812), u kojima je Sud naveo da pojam državne potpore odgovara objektivnoj situaciji i ne ovisi o postupcima ili izjavama institucija, slijedi da okolnost, da je Komisija u vrijeme kada je Vijeće usvojilo odluke o odobrenju zauzela stajalište da oslobođenja od trošarine nisu mogla narušiti tržišno natjecanje ili pravilno funkcioniranje zajedničkog tržišta, nije mogla spriječiti da se ta oslobođenja kvalificiraju kao državna potpora u smislu članka 87. stavka 1. UEZ‑a ako su bili ispunjeni uvjeti za postojanje državne potpore.

71      Iz pristupa Suda a fortiori slijedi da Komisija u pogledu kvalifikacije oslobođenja od trošarina kao državne potpore nije bila vezana ocjenama Vijeća iz njegovih odluka u području usklađivanja zakonodavstva o trošarinama, u skladu s kojima ta oslobođenja nisu narušavala tržišno natjecanje ili pravilno funkcioniranje zajedničkog tržišta.

72      Stoga je neosnovana tvrdnja društva AAL da je Komisija prekoračila svoju nadležnost usvojivši pobijanu odluku. Tužitelji stoga neosnovano tvrde da pobijana odluka proizvodi pravne učinke suprotne onima koje proizvodi Odluka 2001/224.

73      Što se tiče dijela drugog tužbenog razloga u predmetu T‑69/06 RENV II u kojem društvo AAL u biti prigovara da je Komisija sporno oslobođenje kvalificirala kao nezakonitu potporu, iako ga je Vijeće odobrilo, za odbijanje tog prigovora dovoljno je podsjetiti, kako je istaknuto u točki 49. presude Komisija/Irska i dr., točka 27. supra (EU:C:2013:812), da odluka Vijeća o odobrenju, sukladno odredbama o usklađivanju zakonodavstva o trošarinama, ne može imati za posljedicu sprječavanje Komisije da izvršava ovlasti u području državnih potpora i da, po završetku postupka predviđenog u članku 88. UEZ‑a, usvoji odluku kao što je pobijana odluka ako to smatra potrebnim.

74      U skladu s tim, prigovori o povredi načela pravne sigurnosti i korisnog učinka akata institucija, povredi članka 8. stavka 5. Direktive 92/81 ili o prekoračenju nadležnosti moraju se odbiti kao neosnovani.

75      Kao treće, što se tiče prigovora da je Komisija zlouporabila svoje ovlasti, iznesenih u kontekstu četvrtog tužbenog razloga u predmetu T‑50/06 RENV II i drugog tužbenog razloga u predmetu T‑69/06 RENV II, treba imati na umu da je pojam zlouporabe ovlasti, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, precizno određen u pravu Unije te se odnosi na slučajeve u kojima je upravno tijelo svoje ovlasti upotrijebilo u svrhu za koju mu nisu dodijeljene. Prilikom donošenja odluke može se raditi o zlouporabi ovlasti samo ako se, na temelju objektivnih, relevantnih i usklađenih pokazatelja čini da je donesena u svrhe različite od navedenih (vidjeti presudu od 9. rujna 2008., Bayer CropScience i dr./Komisija, T‑75/06, Zb., EU:T:2008:317, t. 254. i navedenu sudsku praksu).

76      U predmetnom slučaju, tužitelji, s ciljem dokazivanja postojanja zlouporabe ovlasti, ne nude objektivne, relevantne i usklađene pokazatelje u prilog zaključku da je pobijana odluka donesena u svrhe različite od navedenih, odnosno u svrhu povrata državne potpore nespojive sa zajedničkim tržištem, u smislu članka 87. stavka 3. UEZ‑a.

77      Stoga se i prigovori kojima se navodi da je Komisija zlouporabila svoje ovlasti moraju odbiti kao neosnovani.

78      Kao četvrto, u dijelu u kojem se Irska, u kontekstu četvrtog tužbenog razloga u predmetu T‑50/06 RENV II, poziva na činjenicu da Komisija u predmetnom slučaju nije usvojila nalog za obustavu sporne potpore, u skladu s člankom 11. stavkom 1. Uredbe br. 659/1999, treba istaknuti da na temelju te odredbe „Komisija može usvojiti odluku kojom se od države članice zahtijeva suspenzija svake nezakonite potpore sve dok Komisija ne donese odluku o sukladnosti sporne potpore s načelima zajedničkog tržišta”.

79      Člankom 11. stavkom 1. Uredbe br. 659/1999 od Komisije se ne zahtijeva da, ako su ispunjeni određeni uvjeti, usvoji nalog za obustavu, nego se samo predviđa da takav nalog može usvojiti ako to smatra potrebnim. Iz toga slijedi da Irska neosnovano tvrdi da je Komisija, koja u predmetnom slučaju to nije smatrala potrebnim, povrijedila članak 11. stavak 1. Uredbe br. 659/1999.

80      Posljedično, valja odbiti prigovor kojim se, u biti, navodi povreda članka 11. stavka 1. Uredbe br. 659/1999.

81      Budući da su preostali prigovori koji su izneseni u kontekstu drugog tužbenog razloga iz obaju predmeta i u kontekstu četvrtog tužbenog razloga u predmetu T‑50/06 RENV II u cijelosti odbijeni, predmetni tužbeni razlozi moraju se također odbiti kao neosnovani, čime se ne prejudicira odluka o prigovorima koje treba razmotriti u kontekstu ostalih tužbenih razloga (vidjeti točke 49. i 50. ove presude) ili zasebno (vidjeti točku 51. ove presude).

 Treći tužbeni razlog iznesen u prilog tužbi u predmetu T‑69/06 RENV II, kojim se navodi povreda zahtjeva iz članka 3. stavka 1. točke (m) i članka 157. UEZ‑a

82      Društvo AAL tvrdi da je Komisija povrijedila zahtjeve iz članka 3. stavka 1. točke (m) i članka 157. UEZ‑a time što je učinak pobijane odluke, umjesto da pomogne poduzetnicima u Zajednici da budu konkurentni, bio da je Zajednicu učinila manje konkurentnom te ju je u tom pogledu stavila u nepovoljan položaj na globalnom tržištu na koje je izvozila većinu svoje proizvodnje. Odluke Vijeća o odobrenju temeljile su se na pretpostavci da sporno oslobođenje nije narušavalo tržišno natjecanje, što je Komisija prvotno prihvatila i što je navedeno u četvrtoj uvodnoj izjavi Odluke 92/510.

83      Komisija smatra da se predmetni tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

84      Predmetnim tužbenim razlogom u biti se postavlja pitanje je li Komisija, usvojivši pobijanu odluku, povrijedila zahtjeve iz članka 3. stavka 1. točke (m) i članka 157. UEZ‑a jer je spriječila primjenu mjere, odnosno spornog oslobođenja, kojoj je svrha bila da bez narušavanja tržišnog natjecanja ojača konkurentnost društva AAL na svjetskom tržištu proizvodnje aluminijeva oksida, kako se navodi da jasno proizlazi iz Odluke 2001/224.

85      U članku 3. UEZ‑a navodi se, među ostalim:

„Za potrebe iz članka 2., aktivnosti Zajednice, u skladu s odredbama ovog Ugovora i u njemu predviđenim rokovima, uključuju:

[...]

(m)      jačanje konkurentnosti industrije Zajednice [...]” [neslužbeni prijevod]

86      U članku 157. UEZ‑a predviđeno je sljedeće:

„1.      Zajednica i države članice osiguravaju potrebne uvjete za konkurentnost industrije Zajednice.

U tu svrhu, u skladu sa sustavom otvorenih i konkurentnih tržišta, njihovo je djelovanje usmjereno prema:

–        ubrzanju prilagodbe industrije strukturnim promjenama,

–        poticanju okruženja pogodnog za inicijativu i razvoj poduzetnika, osobito malih i srednjih poduzetnika, širom Zajednice,

–        poticanju okruženja pogodnog za suradnju među poduzetnicima,

–        podupiranju boljeg iskorištavanja industrijskog potencijala politika inovacije, istraživanja i tehnološkog razvoja.

[...]

3.      Zajednica doprinosi ostvarivanju ciljeva određenih stavkom 1. kroz politike i aktivnosti koje provodi na temelju ostalih odredaba Ugovora. Vijeće, odlučujući u skladu s postupkom predviđenim u članku 251. [UEZ‑a] i nakon savjetovanja s Gospodarskim i socijalnim odborom, može odlučiti o posebnim mjerama koje podupiru djelovanje poduzeto u državama članicama radi ostvarivanja ciljeva određenih stavkom 1.

Ova glava ne predstavlja temelj za uvođenje bilo kakve mjere od strane Zajednice, koja bi mogla dovesti do narušavanja tržišnog natjecanja.”

87      Kako Komisija ispravno ističe, u članku 3. stavku 1. točki (g) UEZ‑a također je bilo predviđeno da aktivnosti Zajednice uključuju „sustav kojim se osiguravalo da tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu ne bude narušeno” [neslužbeni prijevod]. Osim toga, u članku 157. UEZ‑a bilo je navedeno da isti ne predstavlja temelj za uvođenje ikakve mjere od strane Zajednice koja bi mogla dovesti do narušavanja tržišnog natjecanja.

88      Iako je Sud u točki 52. presude Komisija/Irska i dr., točka 27. supra (EU:C:2013:812), istaknuo da je Komisija, u vrijeme kada je Vijeće na temelju pravila o usklađivanju poreznog zakonodavstva usvojilo odluke o odobrenju, zauzela stajalište da sporno oslobođenje ne narušava tržišno natjecanje i ne ometa pravilno funkcioniranje zajedničkog tržišta, također je naveo, u točki 53. te presude, da to nije prepreka kvalificiranju tog oslobođenja kao državne potpore, u smislu članka 87. stavka 1. UEZ‑a, ako su ispunjeni uvjeti za postojanje državne potpore, jer pojam državne potpore odgovara objektivnoj situaciji i ne ovisi o postupcima ili izjavama institucija.

89      U Odluci aluminijev oksid I, Komisija je zaključila da se sporno oslobođenje mora kvalificirati kao državna potpora, u smislu članka 87. stavka 1. UEZ‑a, osobito zato, kako je navedeno u uvodnim izjavama 61. i 62. te odluke, što se moglo pretpostaviti da će narušiti ili je prijetilo da će narušiti tržišno natjecanje, čak i ako se znatan dio proizvodnje aluminijeva oksida koristio u tvornicama aluminija, jer je izričita svrha spornog oslobođenja bila ojačati konkurentnost korisnika smanjivanjem njihovih troškova proizvodnje u odnosu na njihove konkurente, osobito one iz Zajednice koji su se nalazili u Grčkoj, Španjolskoj, Njemačkoj i Mađarskoj (od trenutka pristupanja Mađarske Europskoj uniji, 1. svibnja 2004.).

90      U kontekstu predmetnog tužbenog razloga društvo AAL samo ističe da je Komisijina ocjena navedena u prethodnoj točki u suprotnosti s onom na kojoj se temelje odluke o odobrenju koje je Vijeće, na prijedlog Komisije, usvojilo u području usklađivanja poreznog zakonodavstva, pri čemu zapravo ne osporava sadržaj te ocjene.

91      Budući da Komisija, iz razloga navedenih u točki 88. ove presude, u predmetnom slučaju nije bila vezana ocjenama iz odluka o odobrenju koje je Vijeće na njezin prijedlog usvojilo u području usklađivanja poreznog zakonodavstva, mora se istaknuti da donošenjem pobijane odluke nije povrijedila članak 3. stavak 1. točku (m) i članak 157. UEZ‑a.

92      U skladu s tim, treći tužbeni razlog u predmetu T‑69/06 RENV II valja odbiti kao neosnovan.

93      To odbijanje ne prejudicira analizu šestog tužbenog razloga, iznesenog u ovom predmetu, o tome je li Komisija povrijedila svoju obvezu obrazlaganja i članak 87. stavak 1. UEZ‑a zaključivši, u uvodnim izjavama 61. i 62. Odluke aluminijev oksid I, da je uvjet utjecaja na tržišno natjecanje i trgovinu među državama članica bio ispunjen u predmetnom slučaju (vidjeti točke 94. do 131. ove presude).

 Šesti tužbeni razlog iznesen u prilog tužbi u predmetu T‑69/06 RENV II, kojim se navodi povreda obveze obrazlaganja i članka 87. stavka 1. UEZ‑a

94      Kao prvo, društvo AAL tvrdi da je Komisija u pobijanoj odluci povrijedila svoju obvezu obrazlaganja jer nije pružila odgovarajuće obrazloženje u pogledu poštovanja određenih uvjeta za kvalificiranje sporne potpore kao državne potpore, u smislu članka 87. stavka 1. UEZ‑a, odnosno uvjeta utjecaja na trgovinu među državama članica i narušavanja tržišnog natjecanja. U skladu sa željom koju su izrazili neki članovi Komisije, ona je u pobijanoj odluci morala navesti razloge zbog kojih je, nakon cjelovite i aktualne gospodarske analize učinaka sporne potpore na tržišno natjecanje i trgovinu među državama članicama, došla do zaključka da su gore navedeni uvjeti ispunjeni u predmetnom slučaju.

95      Kao drugo, društvo AAL tvrdi da je Komisija povrijedila članak 87. stavak 1. UEZ‑a jer je u pobijanoj odluci, zbog neprovođenja detaljne gospodarske analize, pogrešno zaključila da je sporna potpora to društvo stavila u povoljniji položaj, da je utjecala na trgovinu među državama članicama ili da je narušavala ili prijetila da će narušiti tržišno natjecanje. U tom pogledu, kao prvo, društvo AAL ističe da Komisija, prilikom analize učinaka na trgovinu među državama članicama, u uvodnoj izjavi 62. Odluke aluminijev oksid I nije uzela u obzir da se radi o dvama različitim proizvodima, odnosno: SGA i CGA, pri čemu kao proizvođač SGA u biti konkurira neeuropskim proizvođačima, a ne onima iz Europe, osobito ne onima koji proizvode CGA. Kao drugo, ističe da je Komisija u uvodnoj izjavi 61. Odluke aluminijev oksid I dala iskrivljen prikaz situacije, istaknuvši da je svrha sporne potpore bila ojačati konkurentnost društva AAL smanjivanjem njegovih troškova u odnosu na njegove konkurente, što je bilo točno samo u pogledu neeuropskih proizvođača aluminijeva oksida, a ne onih iz Europe, između kojih je tržišno natjecanje bilo veoma slabo jer je Zajednica bila neto uvoznik aluminijeva oksida i jer je znatan dio proizvodnje aluminijeva oksida u Zajednici bio vezan. Kao treće, navodi da Komisija nije uzela u obzir činjenicu da su europski proizvođači aluminijeva oksida, među ostalima oni iz Njemačke, uživali oslobođenja na energiju koju su koristili, koja je već bila jeftinija, i činjenicu da je društvo AAL, s obzirom na različite nacionalne zakone o licenciranju i zaštiti okoliša, bilo u nepovoljnom položaju u pogledu troškova u odnosu na druge europske proizvođače.

96      Komisija smatra da se predmetni tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

97      U tom pogledu treba imati na umu da obveza obrazlaganja predviđena člankom 253. UEZ‑a, u skladu sa sudskom praksom, čini bitnu postupovnu pretpostavku koju treba razlikovati od pitanja osnovanosti obrazloženja, koje se odnosi na materijalnu zakonitost spornog akta (vidjeti presude od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija, C‑521/09 P, Zb., EU:C:2011:620, t. 146. i navedenu sudsku praksu, i od 14. svibnja 2014., Donau Chemie/Komisija, T‑406/09, Zb., EU:T:2014:254, t. 28. i navedenu sudsku praksu).

98      Stoga je prikladno najprije razmotriti prigovor kojim se navodi povreda obveze obrazlaganja predviđena člankom 253. UEZ‑a, a potom prigovor kojim se navodi povreda članka 87. stavka 1. UEZ‑a.

99      Što se tiče, kao prvo, prigovora kojim se navodi povreda obveze obrazlaganja predviđene člankom 253. UEZ‑a, potrebno je istaknuti da, sukladno sudskoj praksi, obrazloženje koje je propisano člankom 253. UEZ‑a mora odgovarati prirodi akta o kojemu je riječ i mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije koja ga je donijela kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere, ali i kako bi se nadležnom sudu omogućilo provođenje nadzora (vidjeti presudu od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, Zb., EU:C:1998:154, t. 63. i navedenu sudsku praksu). Zahtjev za obrazloženje treba ocjenjivati prema okolnostima slučaja, uključujući i sadržaj akta, prirodu navedenih razloga i interes koji za dobivanje objašnjenja mogu imati adresati akta ili druge osobe na koje se on izravno i pojedinačno odnosi (vidjeti presudu Komisija/Sytraval i Brink’s France, EU:C:1998:154, t. 63. i navedenu sudsku praksu).

100    Ako se primijeni na kvalifikaciju mjere kao državne potpore, obveza obrazlaganja zahtijeva da se navedu razlozi zbog kojih je Komisija zaključila da dotična mjera spada u područje primjene članka 87. stavka 1. UEZ‑a (vidjeti presudu od 15. lipnja 2010., Mediaset/Komisija, T‑177/07, Zb., EU:T:2010:233, t. 144. i navedenu sudsku praksu), kojim su zabranjene potpore koje utječu na trgovinu među državama članicama i narušavaju ili prijete da će narušiti tržišno natjecanje (presuda od 4. rujna 2009., Italija/Komisija, T‑211/05, Zb., EU:T:2009:304, t. 151.).

101    Što se tiče razloga koje Komisija u tom pogledu treba navesti, oni se moraju utvrditi s obzirom na zahtjeve iznesene u točkama 112. do 115. ove presude, koje sudska praksa predviđa za ocjenjivanje ispunjenja uvjeta utjecaja na trgovinu među državama članicama i narušavanja tržišnog natjecanja.

102    Stoga, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točkama 99. i 100. ove presude, s jedne strane, te u njezinim točkama 112. do 115., s druge, Opći sud mora ocijeniti je li Komisija, u pogledu ispunjenja uvjeta utjecaja na trgovinu među državama članicama i narušavanja tržišnog natjecanja, dostatno obrazložila pobijanu odluku.

103    U predmetnom slučaju Komisija je u uvodnim izjavama 60. do 62. pobijane odluke dala sljedeće obrazloženje:

„(60)      Predmetna oslobođenja od trošarine smanjuju trošak vezan uz jednu važnu sirovinu te time pružaju korisnicima pogodnost stavljajući ih u povoljniji financijski položaj u odnosu na druge poduzetnike koji koriste mineralna ulja u drugim industrijama ili regijama.

(61)      Korisnici i Francuska su u svojim komentarima izrazili stajalište da oslobođenja nisu narušavala tržišno natjecanje ni utjecala na funkcioniranje jedinstvenog tržišta, osobito iz razloga što je Zajednica bila neto uvoznik aluminijeva oksida, što su se proizvođači iz Zajednice morali natjecati na globalnom tržištu i što su bili u nepovoljnom položaju zbog visokih cijena energije te iz razloga što se ukidanjem oslobođenja ne bi poboljšao tržišni položaj za aluminijev oksid na razini Zajednice, a smanjila bi se sigurnost opskrbe primarnom sirovinom u proizvodnji aluminija. Tvrde da činjenica da nijedan njihov konkurent nije komentirao Komisijinu odluku o pokretanju [formalnog istražnog postupka] potvrđuje nepostojanje ikakvog narušavanja tržišnog natjecanja. Međutim, sve to ne mijenja ocjenu iz uvodne izjave 60. Upravo suprotno, potvrđuje da su sniženja trošarina bila izričito namijenjena jačanju konkurentnosti korisnika smanjivanjem njihovih troškova u odnosu na njihove konkurente. Komisija ističe da se aluminijev oksid proizvodi i u Grčkoj, Španjolskoj, Njemačkoj i Mađarskoj (iako je Mađarska država članica tek od 1. svibnja 2004.).

(62)      Aluminijev oksid (SGA i CGA) predmet je trgovine među državama članicama, kao i aluminij, čije je tržište usko povezano s tržištem aluminijeva oksida. Stoga se može pretpostaviti da potpora utječe na trgovinu unutar Zajednice te da narušava ili prijeti da će narušiti tržišno natjecanje, unatoč tomu što se znatan dio proizvodnje aluminijeva oksida koristi u obližnjim tvornicama aluminija.” [neslužbeni prijevod]

104    Budući da Komisija u uvodnoj izjavi 62. pobijane odluke spominje „aluminijev oksid (SGA i CGA)”, potrebno je istaknuti da je u uvodnoj izjavi 16. te odluke navela sljedeće:

„[...] Komisija je u nekoliko odluka o koncentracijama utvrdila da postoje dva zasebna tržišta proizvoda: tržište aluminijeva oksida za talionice (u daljnjem tekstu: SGA) i tržište aluminijeva oksida za kemijsku uporabu (u daljnjem tekstu: CGA). CGA je proizvod s mnogo većom dodanom vrijednošću od SGA. Dok se SGA‑om trguje u cijelom svijetu, CGA‑om se trguje samo u Europi.” [neslužbeni prijevod]

105    Komisija je u uvodnim izjavama 61. i 62 pobijane odluke zaključila, u skladu s analizama iz Odluke Komisije 2002/174/EZ od 3. svibnja 2000. kojom se utvrđuje da je koncentracija sukladna zajedničkom tržištu i Sporazumu o EGP‑u (Uredba Vijeća (EEZ) br. 4064/89) (predmet br. COMP/M.1693 – Alcoa/Reynolds) [neslužbeni prijevod] (SL 2002., L 58, str. 25.; u daljnjem tekstu: Odluka Alcoa/Reynolds), navedene u uvodnoj izjavi 16. pobijane odluke, da su tržišta SGA i CGA dva zasebna tržišta s europskom dimenzijom jer obuhvaćaju ne samo proizvođače sa sjedištem u Irskoj, Italiji i Francuskoj, nego i one sa sjedištem u Grčkoj, Španjolskoj, Njemačkoj i Mađarskoj (od 1. svibnja 2004.). Također je zaključila da se aluminijevim oksidom (SGA‑om i CGA‑om) trgovalo među državama članicama, pri čemu se ta trgovina načelno odnosila na ograničenu količinu aluminijeva oksida koji se nije koristio u obližnjim tvornicama aluminija (u daljnjem tekstu: višak aluminijeva oksida), te koji je ponuđen trećim stranama na slobodnom tržištu, za razliku od „vezanog aluminijeva oksida” koji su, prema analizi iz uvodne izjave 13. Odluke u predmetu Alcoa/Reynolds, interno koristili međusobno povezani proizvođači.

106    Osim toga, Komisija je u uvodnim izjavama 60. i 61. pobijane odluke navela da oslobođenja od trošarine, kao što je predmetno, smanjuju trošak vezan uz jednu važnu sirovinu koju rabe proizvođači aluminijeva oksida koji od tih oslobođenja imaju korist, konkretno, oni u Irskoj, pokrajini Shannon, u Francuskoj, pokrajini Gardanne, i u Italiji, na Sardiniji, što je značilo, iako Komisija to nije izričito navela u pobijanoj odluci, da je sporna potpora bila dodijeljena za tekuće poslovanje tih proizvođača, čija je produktivnost povećana u odnosu na druge europske proizvođače aluminijeva oksida u Grčkoj, Španjolskoj i Njemačkoj koji nisu mogli koristiti ta oslobođenja.

107    Naposljetku, Komisija je uvodnoj izjavi 61 pobijane odluke odbacila prigovore koje su tijekom upravnom postupka iznijeli korisnici, uključujući društvo AAL, i Francuska Republika.

108    S obzirom na te zaključke, Komisija je u uvodnoj izjavi 62. zauzela stajalište da se može pretpostaviti da je sporna potpora u ovom slučaju utjecala na trgovinu među državama članicama i narušavala ili prijetila da će narušiti tržišno natjecanje.

109    S obzirom na sudsku praksu navedenu u točkama 99. i 100. ove presude te u njezinim točkama 112. do 115., Komisija je dostatno obrazložila pobijanu odluku u pogledu ispunjenja uvjeta utjecaja na trgovinu među državama članicama i narušavanja tržišnog natjecanja navodeći kratko, ali jasno, razloge zbog kojih se, s obzirom na postojanje trgovine među državama članicama i tržišta viška aluminijeva oksida (SGA i CGA) na europskoj razini te na činjenicu da je sporna potpora dodijeljena za tekuće poslovanje, može pretpostaviti da je ona mogla utjecati na trgovinu i narušiti tržišno natjecanje na tim tržištima tako što je jačala tržišni položaj proizvođača aluminijeva oksida iz Irske, pokrajine Shannon, Francuske, pokrajine Gardanne, i Italije, Sardinije, u odnosu na proizvođače aluminijeva oksida iz Grčke, Španjolske i Njemačke.

110    U skladu s tim, prigovor kojim se navodi povreda obveze obrazlaganja iz članka 253. UEZ‑a valja odbiti kao neosnovan.

111    Što se tiče, kao drugo, prigovora kojim se navodi povreda članka 87. stavka 1. UEZ‑a, društvo AAL u biti tvrdi da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava u pogledu kvalifikacije sporne potpore kao državne potpore u smislu članka 87. UEZ‑a jer je zaključila da sporna potpora stavlja to društvo u povoljniji položaj, utječe na trgovinu među državama članicama i narušava ili prijeti da će narušiti tržišno natjecanje.

112    U tom pogledu, najprije se mora istaknuti da je Komisija, sukladno sudskoj praksi, prilikom ocjene uvjeta utjecaja na trgovinu među državama članicama i narušavanja tržišnog natjecanja obvezna samo ispitati može li ta potpora utjecati na takvu trgovinu i narušiti tržišno natjecanje, a ne utvrditi da ta potpora doista ima takav učinak (vidjeti presudu od 9. rujna 2009., Holland Malt/Komisija, T‑369/06, Zb., EU:T:2009:319, t. 37. i navedenu sudsku praksu, i presudu Italija/Komisija, točka 100. supra, EU:T:2009:304, t. 152. i navedenu sudsku praksu). Iz toga slijedi da Komisija ne mora provesti ekonomsku analizu stvarne situacije na relevantnim tržištima, tržišnog udjela poduzetnika koji primaju potporu, položaja konkurentskih poduzetnika ili trgovinskih tokova među državama članicama (vidjeti presudu Mediaset/Komisija, točka 100. supra, EU:T:2010:233, t. 145. i navedenu sudsku praksu).

113    Nadalje, iz sudske prakse jasno proizlazi, kao opće pravilo, da su uvjeti utjecaja na trgovinu među državama članicama i narušavanja tržišnog natjecanja neraskidivo povezani (presude od 4. travnja 2001., Regione Autonoma Friuli‑Venezia Giulia/Komisija, T‑288/97, Zb., EU:T:2001:115, t. 41., i od 15. lipnja 2000., Alzetta i dr./Komisija, T‑298/97, T‑312/97, T‑313/97, T‑315/97, T‑600/97 do T‑607/97, T‑1/98, T‑3/98 do T‑6/98 i T‑23/98, Zb., EU:T:2000:151, t. 81.). Osobito, u sudskoj praksi se navodi da svaka dodjela potpore poduzetniku koji posluje na zajedničkom tržištu može narušiti tržišno natjecanje i utjecati na trgovinu među državama članicama (vidjeti presudu od 11. lipnja 2009., ASM Brescia/Komisija, T‑189/03, Zb., EU:T:2009:193, t. 68. i navedenu sudsku praksu, i presudu Italija/Komisija, T‑222/04, Zb., EU:T:2009:194, t. 43. i navedenu sudsku praksu).

114    Osim toga, što se tiče uvjeta narušavanja tržišnog natjecanja, u sudskoj praksi postoji pretpostavka da potpora za tekuće poslovanje poduzetnika, odnosno potpora kojoj je svrha poduzetnika rasteretiti od troškova koje bi inače snosio u okviru svojeg svakodnevnog poslovanja ili uobičajenih djelatnosti, pruža tom poduzetniku umjetnu financijsku podršku koja, načelno, narušava tržišno natjecanje u sektorima u kojima je dodijeljena (presude od 8. lipnja 1995., Siemens/Komisija, T‑459/93, Zb., EU:T:1995:100, t. 48. i 77., i od 29. rujna 2000., CETM/Komisija, T‑55/99, Zb., EU:T:2000:223, t. 83.; vidjeti u tom pogledu također presude od 19. rujna 2000., Njemačka/Komisija, C‑156/98, Zb., EU:C:2000:467, t. 30., i od 5. listopada 2000., Njemačka/Komisija, C‑288/96, Zb., EU:C:2000:537, t. 77. i 78.). Iz toga slijedi da Komisija, ako utvrdi postojanje potpore za tekuće poslovanje, nije obvezna obrazložiti zašto ta potpora narušava ili prijeti da će narušiti tržišno natjecanje (vidjeti u tom pogledu presudu Njemačka/Komisija, EU:C:2000:537, t. 86.).

115    Naposljetku, što se tiče uvjeta utjecaja na trgovinu među državama članicama i narušavanja tržišnog natjecanja, u sudskoj praksi je predviđeno da se, ako državna financijska potpora osnažuje položaj poduzetnika u odnosu na poduzetnike koji mu konkuriraju u trgovini među državama članicama, mora smatrati da ta potpora utječe na tu trgovinu (vidjeti presudu od 14. rujna 1994., Španjolska/Komisija, C‑278/92 do C‑280/92, Zb., EU:C:1994:325, t. 40. i navedenu sudsku praksu, i presudu Italija/Komisija, točka 100. supra, EU:T:2009:304, t. 153. i navedenu sudsku praksu). Ne postoji prag ili postotak ispod čije bi se razine moglo smatrati da ne postoji utjecaj na trgovinu među državama članicama (vidjeti presudu ASM Brescia/Komisija, točka 113. supra, EU:T:2009:193, t. 69. i navedenu sudsku praksu, i presudu Italija/Komisija, točka 113. supra, EU:T:2009:194, t. 69. i navedenu sudsku praksu). Osobito, uvjet u skladu s kojim potpora mora biti takva da utječe na trgovinu među državama članicama ne ovisi o važnosti dotičnog područja djelatnosti (presuda od 24. srpnja 2003., Altmark Transi Regierungspräsidium Magdeburg, C‑280/00, Zb., EU:C:2003:415, t. 82.).

116    Što se tiče, kao prvo, prigovora kojim društvo AAL u biti osporava da je uvjet u pogledu stavljanja korisnika potpore u povoljniji položaj bio ispunjen, treba istaknuti da je cilj članka 87. UEZ‑a spriječiti da na trgovinu među državama članicama utječu pogodnosti koje javna tijela dodjeljuju, a koja u raznim oblicima narušavaju ili prijete da će narušiti tržišno natjecanje tako što u povoljniji položaj stavljaju određene poduzetnike ili određene proizvode (vidjeti presudu od 15. ožujka 1994., Banco Exterior de España, C‑387/92, Zb., EU:C:1994:100, t. 12. i navedenu sudsku praksu).

117    U skladu s ustaljenom sudskom praksom, pojam potpore ne obuhvaća isključivo pozitivne potpore, kao što su sami poticaji, nego i intervencije koje u raznim oblicima smanjuju uobičajene troškove poduzetnika i koje, iako nisu poticaji u strogom smislu te riječi, imaju sličnu narav i isti učinak (presuda od 13. lipnja 2000., EPAC/Komisija, T‑204/97 i T‑270/97, Zb., EU:T:2000:148, t. 65. i navedena sudska praksa). Iz toga slijedi da mjera kojom javne vlasti određenim poduzetnicima priznaju oslobođenje od plaćanja poreza i koja, iako ne uključuje prijenos državnih sredstava, stavlja korisnike u povoljniji financijski položaj od ostalih poreznih obveznika predstavlja državnu potporu u smislu članka 87. stavka 1. (presuda Banco Exterior de España, točka 116. supra, EU:C:1994:100, t. 14.).

118    U predmetnom slučaju, iz uvodne izjave 60. pobijane odluke jasno proizlazi da je, po mišljenju Komisije, pogodnost koju je društvo AAL imalo na temelju spornog oslobođenja bila posljedica činjenice da su „oslobođenja od trošarine smanj[ivala] trošak vezan uz jednu važnu sirovinu” koju su rabili korisnici tih oslobođenja, čime ih se „stavlja[lo] [...] u povoljniji financijski položaj u odnosu na druge poduzetnike koji su koristili mineralna ulja u drugim industrijama ili regijama”.

119    Stoga je, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 117. ove presude, Komisija opravdano zaključila da su oslobođenja od trošarine uklanjala trošak, odnosno trošarinu na mineralna ulja, koji je inače sastavni dio poslovanja poduzetnika koji su, kao društvo AAL, koristili ta ulja kao gorivo u proizvodnji aluminijeva oksida u Irskoj, pokrajini Shannon, u Francuskoj, pokrajini Gardanne, i u Italiji, na Sardiniji, te su dakle stavljala te poduzetnike u povoljniji položaj u odnosu na druge poduzetnike koji su također koristili mineralna ulja u drugim sektorima ili regijama.

120    Taj zaključak ne može pobiti ni argument društva AAL koji se, u biti, temelji na kompenzacijskoj funkciji spornog oslobođenja, imajući u vidu, kako tvrdi, objektivno nepovoljan tržišni položaj u kojem se to društvo, u pogledu troškova proizvodnje, nalazilo u odnosu na druge europske proizvođače aluminijeva oksida, osobito one iz Njemačke. U tom pogledu, dovoljno je istaknuti da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, činjenica da država članica nastoji jednostranim mjerama uvjete tržišnog natjecanja u određenom sektoru gospodarstva približiti onima u drugim državama članicama ne mijenja činjenicu da dotične mjere predstavljaju potporu (vidjeti presudu od 29. travnja 2004., Italija/Komisija, C‑372/97, Zb., EU:C:2004:234, t. 67. i navedenu sudsku praksu).

121    U skladu s tim, prigovor kojim se navodi da nije ispunjen uvjet da je korisnik potpore stavljen u povoljniji položaj valja odbiti kao neosnovan.

122    Nadalje, što se tiče prigovora kojim društvo AAL u biti osporava da je ispunjen uvjet u pogledu narušavanja tržišnog natjecanja, treba podsjetiti, kao prvo, da, sukladno sudskoj praksi navedenoj u točkama 113. i 114. ove presude, svaka dodjela potpore poduzetniku koji posluje na zajedničkom tržištu može narušiti tržišno natjecanje i da se, kao drugo, pretpostavlja da potpora za tekuće poslovanje poduzetnika, odnosno potpora kojoj je svrha poduzetnika rasteretiti od troškova koje bi inače snosio u okviru svojeg svakodnevnog poslovanja ili uobičajenih djelatnosti, narušava uvjete tržišnog natjecanja u sektorima u kojima je dodijeljena.

123    U predmetnom slučaju, iz uvodne izjave 60. pobijane odluke jasno proizlazi da su, po mišljenju Komisije, „oslobođenja od trošarine smanj[ivala] trošak vezan uz jednu važnu sirovinu” koju su rabili proizvođači aluminijeva oksida iz Irske, pokrajine Shannon, Francuske, pokrajine Gardanne, i Italije, Sardinije. Taj je zaključak osnovan jer bi poduzetnici iz navedenih regija koji, kao društvo AAL, koriste mineralna ulja kao gorivo u proizvodnji aluminijeva oksida inače morali plaćati trošarinu na mineralna ulja te bi, u skladu s tim, snosili troškove povezane s tom trošarinom. Stoga je Komisija u uvodnoj izjavi 60. pobijane odluke, kako je navedeno u točki 106. ove presude, s pravom implicitno, ali neizbježno zaključila da su oslobođenja od trošarine predstavljala potporu za tekuće poslovanje, u smislu sudske prakse navedene u točki 114. ove presude, koja je koristila proizvođačima aluminijeva oksida u Irskoj, pokrajini Shannon, u Francuskoj, pokrajini Gardanne, i u Italiji, na Sardiniji. Naposljetku, kako je navedeno u točki 105. ove presude, Komisija je u uvodnim izjavama 61. i 62. pobijane odluke zaključila da, općenito, postoji trgovina viškom aluminijeva oksida (SGA i CGA) među državama članicama i tržište tog viška na europskoj razini. Ti se zaključci temelje, osobito, na ekonomskoj analizi koju je Komisija provela u Odluci Alcoa/Reynolds (vidjeti točku 105. ove presude). Međutim, u kontekstu predmetnog postupka, društvo AAL nije pružilo nikakvu ekonomsku analizu, potkrijepljenu dokazima, koja bi dovela u pitanje valjanost opće ekonomske analize iz Odluke Alcoa/Reynolds, na koju pobijana odluka upućuje. U skladu s tim, valjanost analize iz Odluke Alcoa/Reynolds ne može se dovesti u pitanje u ovom predmetu. S obzirom na sve Komisijine zaključke iz uvodnih izjava 60. do 62. pobijane odluke, ona je opravdano pretpostavila, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 113. i 114. ove presude, da je sporna potpora, na tržištima viška aluminijeva oksida (SGA i CGA) na europskoj razini, narušavala ili prijetila da će narušiti tržišno natjecanje između proizvođača aluminijeva oksida u Irskoj, pokrajini Shannon, u Francuskoj, pokrajini Gardanne, i u Italiji, na Sardiniji, s jedne strane, i europskih proizvođača aluminijeva oksida u Grčkoj, Španjolskoj i Njemačkoj, s druge strane.

124    Što se tiče argumenta društva AAL kojim u biti navodi da Komisija nije pravilno razumjela specifične uvjete tržišnog natjecanja koji postoje na tržištima aluminijeva oksida (SGA i CGA), on ne može dovesti u pitanje valjanost pobijane odluke u pogledu ispunjenja uvjeta narušavanja tržišnog natjecanja. Treba podsjetiti da, sukladno sudskoj praksi navedenoj u točki 112. ove presude, Komisija nije bila obvezna provesti preciznu ekonomsku analizu predmetnih tržišta te da je osim toga, u konkretnim okolnostima predmetnog slučaja u kojem je sporno oslobođenje bilo potpora za tekuće poslovanje, opravdano pretpostavila da je ono narušavalo tržišno natjecanje, bar u pogledu aluminijeva oksida (SGA i CGA) kojim se trgovalo među državama članicama te čija su tržišta imala europsku dimenziju (vidjeti točku 123. ove presude). Što se tiče prigovora društva AAL da Komisija nije uzela u obzir činjenicu da je znatan dio proizvodnje u Zajednici bio vezan, on nije činjenično osnovan jer je Komisija u uvodnoj izjavi 62. pobijane odluke u biti navela da se trgovina među državama članicama odnosila samo na višak aluminijeva oksida (SGA i CGA).

125    Ni argument kojim društvo AAL u biti tvrdi da se nije natjecalo s drugim europskim proizvođačima aluminijeva oksida, nego samo s onima koji nisu iz Europe, ne može dovesti u pitanje valjanost pobijane odluke u dijelu u kojem se odnosi na ispunjenje uvjeta narušavanja tržišnog natjecanja. U tom je pogledu dovoljno istaknuti da tvrdnje društva AAL nisu potkrijepljene te da im, osim toga, proturječe tvrdnje tog društva da je sporno oslobođenje trebalo kompenzirati nepovoljan položaj u pogledu troškova u kojem su proizvođači aluminijeva oksida iz Irske, kao što je društvo AAL, bili u odnosu na položaj proizvođača aluminijeva oksida iz drugih država članica, poput Njemačke. Stoga iz samih navoda društva AAL proizlazi da se ono natjecalo s drugim europskim proizvođačima aluminijeva oksida.

126    U skladu s tim, prigovor kojim se navodi da nije ispunjen uvjet narušavanja tržišnog natjecanja valja odbiti kao neosnovan.

127    Naposljetku, što se tiče prigovora kojim društvo AAL u biti osporava ispunjenje uvjeta utjecaja na trgovinu među državama članicama, treba podsjetiti, kao prvo, da, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 113. i 115. ove presude, svaka dodjela potpore poduzetniku koji posluje na europskom tržištu može utjecati na trgovinu i da se, kao drugo, mora smatrati da postoji utjecaj na trgovinu među državama članicama ako potpora koju dodjeljuje država članica jača položaj poduzetnika u odnosu na poduzetnike s kojima se natječe u toj trgovini.

128    U predmetnom slučaju, kako je navedeno u točki 123. ove presude, Komisija je zaključila da, općenito, postoji trgovina viškom aluminijeva oksida (SGA i CGA) među državama članicama i tržišta istog na europskoj razini. Osim toga, budući da su oslobođenja od trošarina pogodovala samo proizvođačima u Irskoj, pokrajini Shannon, u Francuskoj, pokrajini Gardanne, i u Italiji, na Sardiniji, kao što je društvo AAL, a ne europskim proizvođačima aluminijeva oksida u Grčkoj, Španjolskoj i Njemačkoj, s kojima se društvo AAL natjecalo (vidjeti točku 124. ove presude), Komisija je opravdano zaključila da je sporna potpora mogla utjecati na trgovinu među državama članicama.

129    Što se tiče argumenta društva AAL kojim u biti navodi da je Komisija zanemarila činjenicu da je znatan dio proizvodnje u Zajednici bio vezan te da se aluminijevim oksidom (SGA‑om i CGA‑om) nije trgovalo između država članica, nego između država članica i trećih zemalja, pri čemu je Zajednica bila neto uvoznik tih proizvoda, on ne može dovesti u pitanje valjanost pobijane odluke u dijelu u kojem se odnosi na ispunjenje uvjeta utjecaja na trgovinu među državama članicama. S jedne strane, taj prigovor nije činjenično osnovan jer se odnosi na vezani aluminijev oksid. Kako je već navedeno u točki 124. ove presude, Komisija je u uvodnoj izjavi 62. pobijane odluke u biti navela da se trgovina među državama članicama odnosila samo na višak aluminijeva oksida (SGA i CGA). S druge strane, taj prigovor nije potkrijepljen dokazima u dijelu u kojem se odnosi na trgovinu aluminijevim oksidom (SGA‑om i CGA‑om), a proturječe mu čak i sami navodi društva AAL iz njegovih očitovanja, prema kojima je „mali dio [njegove proizvodnje] u obliku trihidrata aluminijeva oksida kao stočna hrana prodavan njemačkim proizvođačima aluminijeva oksida za kemijsku uporabu [...]” te da se „sav aluminijev oksid koji je proizvodilo društvo AAL izvozio preko njegova lučkog terminala na tržišta izvan Irske, uglavnom u Ujedinjenu Kraljevinu, Skandinaviju i druge dijelove Europe”. Stoga iz navoda samog društva AAL jasno proizlazi da je ono doprinosilo trgovini viškom aluminijeva oksida (SGA i CGA) među državama članicama.

130    U skladu s tim, prigovor kojim se navodi da nije ispunjen uvjet utjecaja na trgovinu među državama članicama valja odbiti kao neosnovan.

131    Budući da su odbijeni svi prigovori izneseni u kontekstu šestog tužbenog razloga u predmetu T‑69/06 RENV II, i predmetni tužbeni razlog mora se u cijelosti odbiti kao neosnovan.

 Prvi tužbeni razlozi izneseni u prilog predmetnim tužbama, kojima se navodi pogreška koja se tiče prava u pogledu kvalifikacije sporne potpore s obzirom na članak 88. UEZ‑a

132    U kontekstu prvih tužbenih razloga iznesenih u prilog predmetnim tužbama, tužitelji prigovaraju da je Komisija u pobijanoj odluci počinila pogrešku koja se tiče prava zato što je spornu potporu kvalificirala kao novu potporu u smislu članka 88. stavka 3. UEZ‑a, a ne kao postojeću potporu u smislu članka 88. stavka 1. UEZ‑a, te zato što na tu potporu nije primijenila postupak koji se odnosi na postojeće programe potpora.

133    Prvi tužbeni razlog u predmetu T‑50/06 RENV II podijeljen je na tri alternativna dijela. U prvom dijelu se u biti navodi povreda članka 88. UEZ‑a i pravila iz članka 1. točke (b) podtočke (iii) Uredbe br. 659/1999, te povreda postupovnih pravila iz članaka 17. i 18. Uredbe br. 659/1999 koja se odnose na postojeće programe potpora. U drugom dijelu se navodi povreda odredbi članka 88. UEZ‑a tumačenih u vezi s člankom 1. točkom (b) podtočkom (iv) i člankom 15. stavkom 3. Uredbe br. 659/1999 te, u biti, povreda postupovnih pravila iz članaka 17. i 18. Uredbe br. 659/1999 koja se odnose na postojeće programe potpora. U trećem dijelu se u biti navodi povreda članka 88. UEZ‑a i pravila iz članka 1. točke (b) podtočke (i) Uredbe br. 659/1999.

134    Prvi tužbeni razlog u predmetu T‑69/06 RENV II također je podijeljen na tri alternativna dijela. U prvom dijelu se u biti navodi povreda članka 88. UEZ‑a i pravila iz članka 1. točke (b) podtočke (i) Uredbe br. 659/1999. U drugom dijelu se navodi povreda članka 88. UEZ‑a i pravila iz članka 1. točke (b) podtočke (iii) Uredbe br. 659/1999. U trećem dijelu se u biti navodi povreda odredbi članka 88. UEZ‑a tumačenih u vezi s člankom 1. točkom (b) podtočkom (iv) i člankom 15. stavkom 3. Uredbe br. 659/1999.

 Prvi dio prvog tužbenog razloga iznesenog u prilog tužbi u predmetu T‑50/06 RENV II i drugi dio prvog tužbenog razloga iznesenog u prilog tužbi u predmetu T‑69/06 RENV II, kojima se navodi povreda članka 88. UEZ‑a i pravila iz članka 1. točke (b) podtočke (iii) Uredbe br. 659/1999, a u predmetu T‑50/06 RENV II i povreda postupovnih pravila koja se odnose na postojeće programe potpora, predviđenih u člancima 17. i 18. Uredbe br. 659/1999

135    Tužitelji u biti tvrde da je Komisija u pobijanoj odluci povrijedila članak 88. UEZ‑a i pravilo iz članka 1. točke (b) podtočke (iii) Uredbe br. 659/1999 jer prilikom kvalifikacije sporne potpore kao nove potpore u smislu članka 88. stavka 3. UEZ‑a nije uzela u obzir činjenicu da se ta potpora morala smatrati odobrenom s obzirom na to da Komisija nije u razumnom roku nakon prijave potpore donijela odluku o spornom oslobođenju. U predmetu T‑50/06 RENV II, Irska također navodi povredu postupovnih pravila iz članaka 17. i 18. Uredbe br. 659/1999 koja se odnose na postojeće programe potpora.

136    Kao prvo, Irska se u tom pogledu poziva na dopis od 6. svibnja 1983. iz kojeg jasno proizlazi da je prihvatila Komisijinu ponudu iz dopisa od 22. ožujka 1983. da će dopis od 28. siječnja 1983. kojim je Komisiju obavijestila o planiranom uvođenju spornog oslobođenja smatrati prijavom u smislu članka 88. stavka 2. UEZ‑a. Kao drugo, poziva se na dopis od 6. svibnja 1983., kojim je Komisiju prethodno obavijestila o provedbi spornog oslobođenja, u skladu s pravilom iz članka 4. stavka 6. Uredbe br. 659/1999. Kao treće, ističe činjenicu da Komisija nije donijela odluku u roku od dva mjeseca od prijave spornog oslobođenja, kako je predviđeno člankom 4. stavkom 5. Uredbe br. 659/1999, ili u razumnom roku nakon prethodne obavijesti o provedbi, kao i Komisijino nedjelovanje i šutnju do 1992., odnosno tijekom devet godina nakon tih obavijesti. Kao četvrto, naglašava nevažnost činjenice da je sporno oslobođenje počela provoditi ne čekajući službenu odluku Komisije na temelju pravila o državnim potporama s obzirom na činjenicu da ta odluka nije donesena u razumnom roku i da je provedba spornog oslobođenja počela više od dva mjeseca nakon što je ono 28. siječnja 1983. prijavljeno Komisiji. Osim toga, Irska se poziva na činjenicu da je Komisija postupala kao da je spornu potporu smatrala postojećom. U tom pogledu se, kao prvo, poziva na jasan i precizan tekst četvrte uvodne izjave Odluke 92/510, u skladu s kojom su „Komisija i sve države članice prihva[tile] da su sva oslobođenja [bila] opravdana razlozima posebnih politika te da [nisu] narušava[la] tržišno natjecanje ili ometa[la] funkcioniranje unutarnjeg tržišta” [neslužbeni prijevod], što se može smatrati pozitivnom odlukom o spornom oslobođenju koje je prijavljeno 28. siječnja 1983., ili barem načelnom izjavom da Komisija više nema sumnje u pogledu spojivosti sporne potpore sa zajedničkim tržištem. Kao drugo, Irska se poziva na terminologiju iz pete uvodne izjave Odluke 97/425 i uvodne izjave 4. Odluke 1999/880, koja je slična onoj koju Komisija koristi kada ispituje postojeće programe potpora na temelju članka 17. Uredbe br. 659/1999. Kao treće, poziva se na prijedloge odluka Vijeća o odobrenju iz studenoga 1999. i 2000. te na uvodnu izjavu 5. Odluke 2001/224, koja nije sadržavala nikakvo upozorenje u pogledu nezakonitosti sporne potpore. Kao četvrto, poziva se na činjenicu da je sama Komisija, u svakom slučaju, predložila Vijeću da odobri primjenu spornog oslobođenja nakon 1983. Nadalje, Irska u biti prigovara da je Komisija povrijedila postupak koji se odnosi na postojeće programe potpora, predviđen u člancima 17. i 18. Uredbe br. 659/1999, jer je naložila da se retroaktivno osigura povrat postojeće potpore ne uzimajući u obzir činjenicu da, u okviru svoje dužnosti neprestanog nadzora postojećih potpora, sama može zahtijevati ukidanje ili izmjenu takve potpore u roku koji odredi.

137    Kao prvo, društvo AAL se poziva na dopis od 6. svibnja 1983. iz kojeg jasno proizlazi da je Irska prihvatila Komisijinu ponudu iz dopisa od 22. ožujka 1983. da će dopis od 28. siječnja 1983. kojim je Komisiju obavijestila o planiranom uvođenju spornog oslobođenja smatrati prijavom u smislu članka 88. stavka 2. UEZ‑a. Kao drugo, ističe da je provedba spornog oslobođenja počela približno tri mjeseca nakon što je dopis od 28. siječnja 1983. poslan Komisiji. Kao treće, poziva se na dopis od 6. svibnja 1983. kojim je Irska Komisiju prethodno obavijestila o provedbi spornog oslobođenja, u skladu s pravilom iz članka 4. stavka 6. Uredbe br. 659/1999. Kao četvrto, ističe da se protiv njega nije moguće pozivati na Komisijin argument da Irska i samo društvo AAL nisu sporno oslobođenje provodili uz strogo poštovanje uvjeta ustanovljenih u sudskoj praksi (presuda od 11. prosinca 1973., Lorenz, 120/73, Zb., EU:C:1973:152), koji su kasnije kodificirani u Uredbi br. 659/1999, jer je sama Komisija odstupila od tog pravnog okvira ponudivši Irskoj da njezin dopis od 28. siječnja 1983. smatra prijavom, čime je sebi uskratila priliku da u razumnom roku od dva mjeseca zauzme stajalište. Podredno, društvo AAL tvrdi da se protiv njega nije moguće pozivati na Komisijin argument o navodnoj nepotpunoj naravi prijave jer se ona, nakon što ju je Irska obavijestila o skorašnjoj provedbi potpore, u dopisu od 22. ožujka 1983. odrekla prava da zahtijeva dodatnu prijavu. Kao peto, ističe Komisijino nedjelovanje i šutnju do srpnja 2000., odnosno tijekom 17 godina nakon prijave spornog oslobođenja i informacije koju je dobila o njegovoj skorašnjoj provedbi. Kao šesto, ističe da Komisija, kada je 17. srpnja 2000. zahtijevala da joj se oslobođenje prijavi i kada je 30. listopada 2001. pokrenula formalni istražni postupak, nije spomenula prijavu od 28. siječnja 1983., zbog čega je pogrešno kvalificirala potporu. Kao sedmo, poziva se na četvrtu uvodnu izjavu u Odluci 92/510, kojom je Komisija u biti priznala da sporno oslobođenje predstavlja postojeću potporu. Kao osmo, spominje situaciju koju je Komisija uzrokovala i dugo vremena prihvaćala, te iz koje objektivno proizlazi da se sporna potpora mora kvalificirati kao postojeća.

138    Komisija smatra da se predmetni dijelovi prvih tužbenih razloga trebaju odbiti kao neosnovani.

139    U tom pogledu, važno je uvodno istaknuti da su Ugovorom o EZ‑u predviđeni različiti postupci ovisno o tome je li potpora postojeća ili nova. Dok se nova potpora, sukladno članku 88. stavku 3. UEZ‑a, mora unaprijed prijaviti Komisiji te se ne smije početi provoditi prije nego što se donese konačna odluka u postupku, postojeća potpora može se, sukladno članku 88. stavku 1. UEZ‑a, propisno provoditi sve dok Komisija ne ustanovi da je nespojiva s unutarnjim tržištem (vidjeti presudu od 24. ožujka 2011., Freistaat Sachsen i dr./Komisija, T‑443/08 i T‑455/08, Zb., EU:T:2011:117, t. 187. i navedenu sudsku praksu). Stoga, u pogledu postojeće potpore, ako bi došlo do takvog slučaja, može se samo donijeti odluka o njezinoj nespojivosti sa zajedničkim tržištem koja ima buduće učinke (vidjeti presudu Freistaat Sachsen i dr./Komisija, EU:T:2011:117, t. 187. i navedenu sudsku praksu).

140    Nadalje, u dijelu u kojem tužitelji formalno navode povredu članka 1. točke (b) podtočke (iii) Uredbe br. 659/1999, mora se istaknuti da je, u vrijeme kada je Komisija usvojila pobijanu odluku, materijalno pravilo iz te odredbe već stupilo na snagu, 16. travnja 1999. Iako, u skladu sa sudskom praksom (presude od 14. svibnja 1975., CNTA/Komisija, 74/74, Zb., EU:C:1975:59, t. 33. do 43.; od 26. lipnja 1990., Sofrimport/Komisija, C‑152/88, Zb., EU:C:1990:259, t. 16. i 17.; i od 5. listopada 1993., Driessen i dr., C‑13/92 do C‑16/92, Zb., EU:C:1993:828, t. 30. do 35.), načela pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja nameću ograničenja trenutnoj primjeni materijalnih pravila, ta se ograničenja ne mogu primjenjivati na nezakonitu potporu ili prijavljenu potporu prije nego što ju je Komisija odobrila. U sustavu i logici nadzora državnih potpora, narav odnosne situacije nije trenutno i konačno definirana prijavom ili dodjelom potpore, nego je neizvjesna dok institucije Unije ne donesu odluku. U tom kontekstu, Komisija mora primijeniti materijalna pravila koja su na snazi u trenutku kada donosi odluku o dotičnoj potpori ili programu, ili o spojivosti potpore ili programa sa zajedničkim tržištem, što su jedina pravila na temelju kojih se može ocijeniti zakonitost te odluke (vidjeti u tom pogledu i po analogiji presudu od 11. prosinca 2008., Komisija/Freistaat Sachsen, C‑334/07 P, Zb., EU:C:2008:709, t. 53.). Članak 1. točka (b) podtočka (iii) Uredbe br. 659/1999 bila je na snazi u trenutku kada je Komisija usvojila pobijanu odluku, tako da se ona treba primijeniti u predmetnom slučaju.

141    Međutim, postupovna pravila iz članka 4. stavka 6. Uredbe br. 659/1999, na koja upućuje članak 1. točka (b) podtočka (iii) iste uredbe, ne mogu se primjenjivati na postupovne akte usvojene prije nego što su ta pravila stupila na snagu, 16. travnja 1999. U skladu sa sudskom praksom, obično se smatra da se postupovna pravila primjenjuju na sve postupke koji su u tijeku u trenutku stupanja na snagu tih pravila (vidjeti u tom pogledu presude od 12. studenoga 1981., Meridionale Industria Salumi i dr., 212/80 do 217/80, Zb., EU:C:1981:270, t. 9., i od 23. veljače 2006., Molenbergnatie, C‑201/04, Zb., EU:C:2006:136, t. 31. i navedenu sudsku praksu). Međutim, ta pravila još nisu bila na snazi u vrijeme vođenja prethodnog istražnog postupka u pogledu spornog oslobođenja i u vrijeme kada je Komisija navodno odobrila spornu potporu, odnosno tijekom 1983. Svejedno je potrebno uzeti u obzir činjenicu da je svrha članka 4. stavka 6. Uredbe br. 659/1999, kako je Komisija ispravno istaknula u uvodnoj izjavi 67. Odluke aluminijev oksid I, bila, među ostalim, kodificirati određena postupovna pravila koja su se, sukladno sudskoj praksi Suda Europske unije koja je proizlazila iz presude Lorenz, točka 137. supra (EU:C:1973:152, t. 6.) (u daljnjem tekstu: sudska praksa Lorenz), primjenjivala u vrijeme provedbe dotičnih postupovnih radnji. U skladu s tom sudskom praksom, koju društvo AAL navodi u predmetu T‑69/06 RENV II, članak 93. stavak 3. Ugovora o EZ‑u (koji je postao članak 88. stavak 3. UEZ‑a) značio je, ako Komisija, nakon što ju je država članica obavijestila o planu dodjele ili izmjene potpore, nije pokrenula kontradiktorni postupak predviđen člankom 93. stavkom 2. Ugovora o EZ‑u (koji je postao članak 88. stavak 2. UEZ‑a) (ili formalni istražni postupak) pozivajući dotičnu državu članicu da podnese svoje primjedbe, da je ta država, nakon proteka dovoljno vremena koje bi omogućilo prethodno ispitivanje potpore, mogla dodijeliti predloženu potporu, pod uvjetom da je o tome prethodno obavijestila Komisiju, nakon čega bi se na tu potporu primjenjivala pravila o postojećim potporama (presuda od 9. kolovoza 1994., Namur‑Les assurances du crédit, C‑44/93, Zb., EU:C:1994:311, t. 12.). Što se tiče dovoljnog ili razumnog roka koji bi Komisiji omogućio provedbu prethodnog ispitivanja (ili prethodnog istražnog postupka), Sud je naveo da se treba voditi rokom od dva mjeseca iz članaka 173. i 175. Ugovora o EZ‑u (koji su postali članci 230. i 232. UEZ‑a) za podnošenje tužbi za poništenje i tužbi zbog nedjelovanja (presuda Lorenz, točka 137. supra, EU:C:1973:152, t. 6.).

142    Stoga se treba smatrati da se prigovori kojima se navodi povreda članka 1. točke (b) podtočke (iii) Uredbe br. 659/1999 u biti odnose na povredu sudske prakse Lorenz.

143    U predmetnom slučaju, tužitelji u biti tvrde da je Komisija u pobijanoj odluci pogriješila kvalificiravši spornu potporu kao novu i naloživši njezin retroaktivni povrat, iako je predstavljala postojeću potporu u smislu sudske prakse Lorenz, jer Komisija odluku o spornom oslobođenju nije donijela u razumnom roku nakon njegove prijave.

144    Kao prvo, prije svega je potrebno razmotriti može li se dopis od 28. siječnja 1983. službeno smatrati prijavom spornog oslobođenja, u smislu članka 88. stavka 3. UEZ‑a te, podredno, je li ta prijava bila nepotpuna s obzirom na to da Irska u dopisu od 6. svibnja 1983. nije odgovorila na pitanje koje joj je Komisija postavila u dopisu od 22. ožujka 1983. u pogledu trajanja dodjele potpore društvu AAL.

145    U tom pogledu, mora se istaknuti da Opći sud prilikom nadzora zakonitosti akta ne može, ni u kojim okolnostima, svojim obrazloženjem zamijeniti obrazloženje donositelja pobijanog akta (vidjeti po analogiji presudu od 24. siječnja 2013., Frucona Košice/Komisija, C‑73/11 P, Zb., EU:C:2013:32, t. 89. i navedenu sudsku praksu). Iz toga slijedi da Opći sud ne može, a da time ne prekorači svoje ovlasti nadzora, tužbu za poništenje odbiti na temelju razloga koji nisu bili dio pobijane odluke (vidjeti u tom pogledu i po analogiji presudu Frucona Košice/Komisija, EU:C:2013:32, t. 88.).

146    U uvodnoj izjavi 67. Odluke aluminijev oksid I, Komisija je navela sljedeće:

„[...] potpora se ne može smatrati odobrenom u skladu s člankom 4. stavkom 6. Uredbe (EZ) br. 659/1999. Francuska i Italija nikad nisu prijavile mjere. Irska je u svojem dopisu od 6. svibnja 1983. potvrdila da se potpora tek tada počela provoditi te da se njezin dopis Komisiji mogao smatrati prijavom u smislu članka 93. stavka 3. Ugovora o EZ‑u. Međutim, Irska nikad nije poslala službenu prethodnu obavijest Komisiji o svojoj namjeri provođenja mjere potpore, kako je predviđeno člankom 4. stavkom 6. Uredbe (EZ) br. 659/1999. Upravo suprotno, dotičnu mjeru počela je provoditi već tjedan dana nakon dopisa od 6. svibnja 1983. u kojem se Komisiju pozivalo da potporu smatra prijavljenom. Stoga se Komisiji čini da se potpora mora smatrati nezakonitom u smislu članka 1. točke (f) Uredbe (EZ) br. 659/1999. Francuska i talijanska potpora su se također počele provoditi ne čekajući odobrenje Komisije, što je suprotno članku 88. stavku 3. Ugovora. Države članice se u pogledu takve potpore ne mogu pozivati na pravila iz članka 4. stavka 6. Uredbe (EZ) br. 659/1999. Iako je Uredba (EZ) br. 659/1999 stupila na snagu tek 1999., slična su se pravila, u skladu sa sudskom praksom Suda Europske unije, već primjenjivala i prije tog datuma.” [neslužbeni prijevod]

147    Osim toga, Komisija je u članku 5. stavku 5. Odluke aluminijev oksid I naložila Irskoj da od korisnika, odnosno društva AAL, osigura povrat sporne potpore, dodijeljene između 3. veljače 2002. i 31. prosinca 2003.

148    Međutim, iz uvodne izjave 67. Odluke aluminijev oksid I jasno proizlazi da Komisija, iako je u toj odluci prigovorila zbog činjenice da Francuska Republika i Talijanska Republika nisu prijavile oslobođenja od trošarine koja su uvele, Irsku nije kritizirala zato što nije prijavila sporno oslobođenje, nego samo zato što nije poslala nikakvu službenu prethodnu obavijest o svojoj namjeri provedbe tog oslobođenja, kako zahtijeva sudska praksa Lorenz, s kojom je Irska započela samo tjedan dana nakon što je poslala dopis od 6. svibnja 1983. kojim je od Komisije zatražila da dopis od 28. siječnja 1983. smatra prijavom. To je u skladu s činjenicom da je Irska u dopisu od 6. svibnja 1983. samo prihvatila Komisijin prijedlog iz dopisa od 22. ožujka 1983. da dopis od 28. siječnja 1983., kojim je Irska obavijestila Komisiju o svojoj namjeri provedbe spornog oslobođenja, smatra prijavom u skladu s člankom 93. stavkom 3. Ugovora o EZ‑u.

149    Budući da razlog koji se tiče činjenice da Irska nije Komisiji prijavila sporno oslobođenje, odnosno da je prijava bila nepotpuna, nije dio pobijane odluke, Opći sud u postupku za poništenje, bez prekoračenja svojih ovlasti nadzora, ne može na temelju takvog razloga odbiti prvi dio prvog tužbenog razloga u predmetu T‑50/06 RENV II.

150    U skladu s tim, moraju se odbiti argumenti koje je Komisija iznijela protiv prvog dijela prvog tužbenog razloga u predmetu T‑50/06 RENV II, kojima se, primarno, navodi da sporno oslobođenje nije prijavljeno u smislu članka 88. stavka 3. UEZ‑a i, podredno, da je navodna prijava bila nepotpuna.

151    Kao drugo, potrebno je razmotriti argument obrane koji je Komisija iznijela protiv drugog dijela prvog tužbenog razloga u predmetu T‑69/06 RENV II, kojim, u biti, navodi da je samo na temelju dopisa od 6. svibnja 1983. mogla dopis od 28. siječnja 1983. smatrati prijavom spornog oslobođenja u smislu članka 88. stavka 3. UEZ‑a, tako da rok treba teći od trenutka kada je primljen dopis od 6. svibnja 1983.

152    U tom pogledu, potrebno je istaknuti da je Irska tek dopisom od 6. svibnja 1983. od Komisije zatražila da njezin dopis od 28. siječnja 1983. smatra prijavom, u skladu s člankom 93. stavkom 3. Ugovora o EZ‑u, kako je Komisija predložila u dopisu od 22. ožujka 1983. Stoga, Komisija ispravno tvrdi da se ne može smatrati da je prije primitka dopisa od 6. svibnja 1983. poslana ikakva službena prijava sporne potpore, što znači da je dovoljan ili razuman rok koji bi joj omogućio provedbu prethodnog ispitivanja mogao započeti tek od primitka tog dopisa.

153    Kao treće, potrebno je razmotriti argument obrane koji je Komisija iznijela protiv prvog dijela prvog tužbenog razloga u predmetu T‑50/06 RENV II i drugog dijela prvog tužbenog razloga u predmetu T‑69/06 RENV II, kojim se navodi da se dopis od 6. svibnja 1983., suprotno tvrdnjama tužitelja, ne može smatrati prethodnom obavijesti o provedbi predložene potpore, koju zahtijeva sudska praksa.

154    U tom pogledu, iz teksta i svrhe članka 93. Ugovora o EZ‑u (koji je postao članak 88. UEZ‑a) jasno proizlazi da se postojećom potporom u smislu članka 93. stavka 1. Ugovora o EZ‑u osobito treba smatrati ona koja se može propisno početi provoditi u skladu s uvjetima iz članka 93. stavka 3. Ugovora o EZ‑u, uključujući uvjete koji proizlaze iz tumačenja tog članka koje je Sud dao u presudi Lorenz, točka 137. supra (EU:C:1973:152, t. 4. do 6.) (presuda Namur‑Les assurances du crédit, točka 141. supra, EU:C:1994:311, t. 13., i presuda od 17. lipnja 1999., Piaggio, C‑295/97, Zb., EU:C:1999:313, t. 48.). U skladu s postupovnim pravilima koja proizlaze iz sudske prakse Lorenz, pretvaranje prijavljene potpore u postojeću ovisi o ispunjenju dvaju nužnih uvjeta. Prvi je da država članica mora prethodno obavijestiti Komisiju o provedbi planirane potpore; drugi je da Komisija ne smije pokrenuti kontradiktorni postupak u skladu s člankom 93. stavkom 2. Ugovora o EZ‑u u roku od dva mjeseca od dostave potpune prijave potpore (vidjeti u tom pogledu presudu od 15. veljače 2001., Austrija/Komisija, C‑99/98, Zb., EU:C:2001:94, t. 84.).

155    U predmetnom slučaju Opći sud mora ispitati samo mogućnost da država članica nije ispunila uvjet koji se odnosi na prethodno obavještavanje Komisije o provedbi predložene potpore, što je jedini uvjet koji je Komisija razmatrala u uvodnoj izjavi 67. pobijane odluke (vidjeti točku 146. ove presude).

156    Čak i ako bi se smatralo da je Irska sporno oslobođenje u potpunosti prijavila na datum kada je, na Komisijin prijedlog, dopisom od 6. svibnja 1983. zatražila da se njezin dopis od 28. siječnja 1983. smatra prijavom, u skladu s člankom 93. stavkom 3. Ugovora o EZ‑u, Komisija je imala rok od dva mjeseca da, u skladu sa sudskom praksom Lorenz, pokrene formalni istražni postupak. Iz tih pravila slijedi da je Irska tek nakon isteka tog roka, odnosno, u načelu, 7. srpnja 1983., mogla početi provoditi sporno oslobođenje (vidjeti u tom pogledu presudu Austrija/Komisija, točka 154. supra, EU:C:2001:94, t. 77.), pod uvjetom da je o tome prethodno obavijestila Komisiju, nakon čega bi se na potporu u obliku tog oslobođenja primjenjivala pravila o postojećim potporama (presuda Namur‑Les assurances du crédit, točka 141. supra, EU:C:1994:311, t. 12.).

157    Međutim, kao prvo, dopis od 6. svibnja 1983., kojim je potvrđena prijava spornog oslobođenja Komisiji, nije se mogao smatrati i prethodnom obavijesti o provedbi tog oslobođenja. Čak i pod pretpostavkom da se prethodna obavijest mogla dostaviti prije isteka roka od dva mjeseca predviđenog za pokretanje formalnog istražnog postupka, odnosno tijekom razdoblja u kojem Irska nije smjela početi provoditi sporno oslobođenje, mora se istaknuti da Irska u tom dopisu nije ni na koji način obavijestila Komisiju da će, ako potonja ne odgovori, početi provoditi sporno oslobođenje, nego je samo priznala da se sporno oslobođenje mora prijaviti, potvrdila da ga prijavljuje Komisiji te je pružila dodatne informacije o istom. Kao drugo, u spisu Općeg suda nema naznaka da je Irska, nakon što je poslala dopis od 6. svibnja 1983. te prije početka provedbe sporne potpore 12. svibnja 1983., poslala Komisiji dokument koji može predstavljati prethodnu obavijest o provedbi tog oslobođenja.

158    U skladu s tim, Komisija ispravno tvrdi da u predmetnom slučaju nisu bili ispunjeni svi uvjeti koji su sudskom praksom predviđeni za pretvaranje prijavljene potpore u postojeću.

159    Kao četvrto, još treba razmotriti argumente tužitelja da je Komisija postupala kao da sporna potpora predstavlja postojeću, koji se, u praksi, temelje na sadržaju odluka Vijeća o odobrenju, usvojenih na prijedlog Komisije, te na dugom razdoblju tijekom kojeg Komisija nije pokrenula formalni istražni postupak.

160    U tom pogledu, treba podsjetiti da odgovor na pitanje je li potpora nova ili postojeća, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 154. ove presude, te zahtijeva li stoga njezino uvođenje provedbu postupka prethodnog ispitivanja u skladu s člankom 93. stavkom 3. Ugovora o EZ‑u, ne može ovisiti o Komisijinoj subjektivnoj ocjeni (vidjeti u tom pogledu presudu Piaggio, točka 154. supra, EU:C:1999:313, t. 47. i 48.). Osim toga, činjenica da Komisija tijekom relativno dugog razdoblja nije pokrenula istragu državne mjere ne može sama po sebi tu mjeru objektivno činiti postojećom potporom, ako je uopće riječ o potpori (presuda od 30. travnja 2002., Government of Gibraltar/Komisija, T‑195/01 i T‑207/01, Zb., EU:T:2002:111, t. 129.).

161    Iz sudske prakse navedene u točki 160. ove presude jasno proizlazi da argumenti tužitelja prema kojima su Komisijini postupci odražavali njezino uvjerenje da je sporna potpora predstavljala postojeću potporu nisu utemeljeni i da se moraju odbiti.

162    Zbog svih navedenih razloga, mora se zaključiti da Komisija nije pogriješila ne zauzevši stajalište da se sporna potpora nakon prijave pretvorila u postojeću potporu. Stoga ona, naloživši retroaktivan povrat te potpore s učinkom od 3. veljače 2002., nije povrijedila postupak koji se odnosi na postojeće programe potpora, predviđen u člancima 17. i 18. Uredbe br. 659/1999 jer se taj postupak nije primjenjivao na tu potporu.

163    U skladu s tim, prvi dio prvog tužbenog razloga u predmetu T‑50/06 RENV II i drugi dio prvog tužbenog razloga u predmetu T‑69/06 RENV II moraju se odbiti kao neosnovani.

 Drugi dio prvog tužbenog razloga iznesenog u prilog tužbi u predmetu T‑50/06 RENV II i treći dio prvog tužbenog razloga iznesenog u prilog tužbi u predmetu T‑69/06 RENV II, kojima se navodi povreda odredbi članka 88. UEZ‑a tumačenog u vezi s člankom 1. točkom (b) podtočkom (iv) i člankom 15. stavkom 3. Uredbe br. 659/1999

164    Tužitelji tvrde da je Komisija u uvodnoj izjavi 68. Odluke aluminijev oksid I povrijedila odredbe članka 88. UEZ‑a tumačenog u vezi s člankom 1. točkom (b) podtočkom (iv) i člankom 15. stavkom 3. Uredbe br. 659/1999 jer prilikom kvalifikacije sporne potpore kao nove u smislu članka 88. stavka 3. UEZ‑a, počevši od 17. srpnja 1990., nije uzela u obzir činjenicu da ju je društvo AAL primalo od rujna 1983., da je, stoga, rok od deset godina u kojem je Komisija mogla tražiti povrat potpore, predviđen člankom 15. stavkom 3. Uredbe br. 659/1999, istekao kada je Komisija počela djelovati 17. srpnja 1990. te da se sporna potpora od tog datuma morala smatrati postojećom.

165    Osim toga, Irska u predmetu T‑50/06 RENV II u biti prigovara da je Komisija povrijedila postupovna pravila iz članaka 17. i 18. Uredbe br. 659/1999 koja se primjenjuju na postojeće programe potpora jer je u pobijanoj odluci naložila retroaktivan povrat sporne potpore, ne uzimajući u obzir činjenicu da je u okviru svoje dužnosti neprestanog nadzora postojećih programa potpora bila ovlaštena zahtijevati samo ukidanje ili izmjenu takve potpore u roku koji bi sama odredila.

166    Irska se u tom pogledu, kao prvo, poziva na činjenicu da, prema pravnoj teoriji, do zastare dolazi istekom zastarnog roka ako se, kao u predmetnom slučaju, značajke potpore nisu mijenjale tijekom tog razdoblja. Kao drugo, ističe obvezu da se sve državne potpore moraju kvalificirati ili kao „postojeća” ili kao „nova” potpora, u smislu članka 15. Uredbe br. 659/1999, jer pojam „djelomično postojeće i djelomično nove” potpore u njoj ne postoji. Kao treće, poziva se na sudsku praksu iz koje jasno proizlazi da je svrha roka zastare zaštititi prava ili interese određenih zainteresiranih stranaka, uključujući dotičnu državu članicu i korisnika potpore. Kao četvrto, ističe da dopis od 17. srpnja 2000. ne prekida tijek roka zastare jer je sastavljen nakon isteka roka zastare predviđenog u članku 15. stavku 3. Uredbe br. 659/1999. Kao peto, poziva se na definiciju „postojeće potpore” u Uredbi br. 659/1999, koja se ne odnosi samo na financijske pogodnosti primljene određenog datuma, nego i na programe potpora. Osim toga, Irska u biti prigovara da je Komisija povrijedila postupovna pravila iz članaka 17. i 18. Uredbe br. 659/1999 koja se primjenjuju na programe postojećih potpora jer je u pobijanoj odluci naložila retroaktivan povrat sporne potpore, ne uzimajući u obzir činjenicu da je u okviru svoje dužnosti neprestanog nadzora postojećih programa potpora bila ovlaštena zahtijevati samo ukidanje ili izmjenu takve potpore u roku koji bi sama odredila.

167    Društvo AAL, kao prvo, tvrdi da tumačenje članka 15. Uredbe br. 659/1999 koje je Komisija dala u pobijanoj odluci, u skladu s kojim se postojećom potporom smatra samo onaj njezin dio dodijeljen u obliku spornog oslobođenja u pogledu kojeg je rok zastare istekao, povređuje načelo pravne sigurnosti. Kao drugo, ističe da Komisija nije imala pravo tvrditi, po prvi put u odgovoru na tužbu, da je sporno oslobođenje bilo program potpore, a ne pojedinačna potpora koja je tom društvu dodijeljena svaki put kada je ono, na temelju spornog oslobođenja, bilo oslobođeno trošarine u okviru carinskog postupka. Kao treće, poziva se na izraz „smatra se” iz članka 15. stavka 3. Uredbe br. 659/1999, na temelju kojeg se, u predmetnom slučaju, može zaključiti da se za pojedinačnu potporu smatra da postaje postojećom potporom nakon isteka roka od deset godina, koji se računa od datuma prve dodjele potpore 1983.

168    Komisija smatra da se predmetni dijelovi prvih tužbenih razloga trebaju odbiti kao neosnovani.

169    U pogledu navoda tužitelja da je povrijeđen članak 1. točka (b) podtočka (iv) Uredbe br. 659/1999, mora se istaknuti da je ta odredba, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 140. ove presude, bila na snazi u vrijeme kada je Komisija ispitivala spornu potporu, tako da se može primijeniti u predmetnom slučaju.

170    Tekst te odredbe predviđa da se „potpora koja se smatra postojećom potporom u skladu s člankom 15.” mora kvalificirati kao „postojeća potpora”.

171    U članku 15. Uredbe br. 659/1999 predviđeno je sljedeće:

„1.      Ovlasti Komisije u vezi s povratom potpore podliježu roku zastare od deset godina.

2.      Rok zastare počinje danom kada je nezakonita potpora dodijeljena korisniku, bilo kao pojedinačna potpora ili u okviru programa potpora. Rok zastare se prekida bilo kojom radnjom koju Komisija ili neka država članica, djelujući na zahtjev Komisije, poduzme u vezi s nezakonitom potporom. Nakon svakog prekida, rok zastare se počinje računati iznova. Rok zastare se obustavlja sve dok se o odluci Komisije vodi postupak pred Sudom Europskih zajednica.

3.      Svaka potpora u vezi s kojom je istekao rok zastare smatra se zatečenom [postojećom] potporom.”

172    Kako jasno proizlazi iz uvodne izjave 14. Uredbe br. 659/1999, svrha roka zastare iz njezina članka 15. je, osobito, zaštita određenih zainteresiranih stranaka, uključujući dotične države članice i korisnika potpore (presuda od 6. listopada 2005., Scott/Komisija, C‑276/03 P, Zb., EU:C:2005:590, t. 30.).

173    Uvodno treba istaknuti da je članak 15. Uredbe br. 659/1999 postupovno pravilo koje, sukladno sudskoj praksi navedenoj u točki 141. ove presude, treba početi primjenjivati od datuma njegova stupanja na snagu, odnosno, u predmetnom slučaju, od 16. travnja 1999. Međutim, budući da članak 15., za razliku od posljednjeg podstavka stavka 2. članka 11. Uredbe br. 659/1999, ne sadržava prijelazne odredbe o njegovoj vremenskoj primjeni, mora se smatrati da se primjenjuje na sve formalne istražne postupke koji su 16. travnja 1999. bili u tijeku ili su tog datuma pokrenuti (vidjeti u tom pogledu presudu od 28. studenoga 2008., Hotel Cipriani i dr./Komisija, T‑254/00, T‑270/00 i T‑277/00, Zb., EU:T:2008:537, t. 357.). Iz toga slijedi da dodjelom potpore, iako je do nje došlo prije stupanja na snagu članka 15. Uredbe br. 659/1999, započinje rok zastare od deset godina predviđen tim člankom ako je odluka o povratu potpore donesena, kao u predmetnom slučaju, nakon stupanja na snagu tog članka.

174    U predmetnom slučaju tužitelji u biti tvrde da je Komisija pogriješila zauzevši stajalište da je sporna potpora bila nova iako je u uvodnoj izjavi 68. Odluke aluminijev oksid I zaključila da se potpora dodijeljena u obliku oslobođenja do 17. srpnja 1990., u skladu s člankom 15. Uredbe br. 659/1999, smatra postojećom potporom u smislu članka 1. točke (b) podtočke (iv) te uredbe, te iako se rok zastare iz članka 15. Uredbe br. 659/1999 morao primijeniti i na şpornu potporu.

175    Komisija je u uvodnoj izjavi 68. Odluke aluminijev oksid I navela sljedeće:

„[...] potpora se samo djelomično može smatrati postojećom potporom u skladu s člankom 15. Uredbe (EZ) br. 659/1999. Taj članak podvrgava Komisijine ovlasti traženja povrata roku zastare od deset godina, računajući od dana dodjele nezakonite potpore. [...] U slučaju Irske taj je rok prekinut Komisijinim dopisom od 17. srpnja 2000. To znači da se oslobođenje koje je Irska dodijelila može smatrati postojećom potporom samo u dijelu u kojem se odnosi na razdoblje do 17. srpnja 1990.” [neslužbeni prijevod]

176    Iz uvodne izjave 68. Odluke aluminijev oksid I jasno proizlazi da je Komisija u toj odluci zauzela stajalište da se sporno oslobođenje u pogledu razdoblja do 17. srpnja 1990., u skladu s člankom 15. Uredbe br. 659/1999, smatra postojećom potporom u smislu članka 1. točke (b) podtočke (iv) te uredbe.

177    Komisija u svojim očitovanjima navodi da takvo rješenje opravdava činjenica da sporno oslobođenje predstavlja „program potpore”, u smislu članka 1. točke (d) Uredbe br. 659/1999, te da je rok zastare, sukladno članku 15. te uredbe, počeo teći tek od datuma kada je nezakonita potpora doista dodijeljena društvu AAL na temelju tog programa.

178    U članku 1. točki (d) Uredbe br. 659/1999 propisano je da „program potpore” znači „svaki akt na temelju kojega se, bez potrebe za donošenjem daljnjih provedbenih mjera, pojedinačne potpore mogu dodjeljivati poduzetnicima određenima u okviru tog akta u općem i apstraktnom smislu, kao i svaki akt na temelju kojega se potpora koja nije povezana s određenim projektom može dodjeljivati jednom ili više poduzetnika tijekom neodređenog vremenskog razdoblja i/ili u neodređenom iznosu”. U toj odredbi je sadržana i kodificirana ranija sudska praksa (vidjeti u tom pogledu presudu od 5. lipnja 1996., Kahn Scheepvaart/Komisija, T‑398/94, Zb., EU:T:1996:73, t. 41. i 49.).

179    U predmetnom slučaju nema sumnje je da je sporno oslobođenje u irsko zakonodavstvo uvedeno odlukom iz 1983., koja je stupila na snagu 13. svibnja 1983. Njome je odobrena olakšica na trošarinu na mineralna ulja koja se koriste kao gorivo u proizvodnji aluminijeva oksida, koja doseže cjelokupan iznos trošarine, što znači da u praksi predstavlja oslobođenje od nje. Čak i ako se uzmu u obzir detaljni zemljopisni i vremenski uvjeti spornog oslobođenja predviđeni odlukama Vijeća o odobrenju (vidjeti u tom pogledu presudu Komisija/Irska i dr., točka 27. supra, EU:C:2013:812, t. 50.), ta mjera, suprotno tvrdnjama društva AAL, predstavlja „program potpore” u smislu članka 1. točke (d) Uredbe br. 659/1999 jer su kao korisnici potpore određeni, u općem i apstraktnom smislu, proizvođači aluminijeva oksida, a iznos potpore koji im je dodijeljen nije određen.

180    U pogledu prigovora društva AAL da je Komisija, po prvi put u odgovoru na tužbu, zauzela stajalište da je sporno oslobođenje bilo program potpore, a ne pojedinačna potpora, dovoljno je reći da se taj prigovor temelji na pretpostavci da pobijana odluka isključuje mogućnost kvalifikacije spornog oslobođenja kao „programa potpore” u smislu članka 1. točke (d) Uredbe br. 659/1999. Međutim, društvo AAL nije iznijelo nikakve dokaze u prilog takvoj pretpostavci. U skladu s tim, taj se prigovor mora odbiti.

181    Kako Komisija ispravno ističe, iz članka 15. stavka 2. Uredbe br. 659/1999 jasno proizlazi da u pogledu programa potpore rok zastare započinje kada se nezakonita potpora dodijeli korisniku, što u predmetnom slučaju znači svaki slučaj kada je društvo AAL, iz rafinerije ili skladišta, uvezlo ili primilo mineralna ulja namijenjena korištenju kao gorivo u proizvodnji aluminijeva oksida u njegovoj tvornici u pokrajini Shannon. Društvo AAL je svaki put prilikom takvih radnji ostvarivalo pogodnost spornog oslobođenja te mu je u tom obliku potpora pojedinačno dodijeljena (vidjeti presudu Hotel Cipriani i dr./Komisija, točka 173. supra, EU:T:2008:537, t. 364. i navedenu sudsku praksu). Stoga, suprotno tvrdnjama tužitelja, rok zastare iz članka 15. Uredbe br. 659/1999 je, u pogledu svake potpore koja je na temelju programa potpore na taj način dodijeljena u obliku spornog oslobođenja, započinjao na datum njezine dodjele (vidjeti u tom pogledu presudu od 8. prosinca 2011., France Telecom/Komisija, C‑81/10 P, Zb., EU:C:2011:811, t. 84.).

182    To tumačenje članka 15. Uredbe br. 659/1999, koje se odnosi na datum od kojeg počinje teći rok zastare (dies a quo) u pogledu potpore dodijeljene na temelju programa potpore, ne dovodi u pitanje presuda Scott/Komisija, točka 172. supra (EU:C:2005:590), na koju se Irska poziva u predmetu T‑50/06 RENV II, a koja se, u pogledu pojedinačne potpore, odnosila samo na pitanje mora li se za prekid roka zastare iz tog članka korisniku potpore priopćiti radnja kojom se taj rok prekida.

183    Osim toga, rok zastare iz članka 15. Uredbe br. 659/1999 je, u pogledu spornog oslobođenja, prekinut dopisom od 17. srpnja 2000.

184    Prema tome, u tom je kontekstu Komisija u uvodnoj izjavi 68. Odluke aluminijev oksid I ispravno istaknula da je rok zastare iz članka 15. Uredbe br. 659/1999 istekao samo u pogledu spornog oslobođenja dodijeljenog prije 17. srpnja 1990. te da se, u skladu s tim, sporna potpora dodijeljena nakon tog datuma ne može smatrati postojećom u smislu članka 1. točke (b) podtočke (iv) Uredbe br. 659/1999, tumačene u vezi s člankom 15. stavkom 3. te uredbe. Stoga, naloživši retroaktivan povrat te potpore s učinkom od 3. veljače 2002., ona nije povrijedila postupak predviđen člancima 17. i 18. Uredbe br. 659/1999 jer se on nije primjenjivao na tu potporu.

185    U skladu s tim, drugi dio prvog tužbenog razloga u predmetu T‑50/06 RENV II i treći dio prvog tužbenog razloga u predmetu T‑69/06 RENV II moraju se odbiti kao neosnovani.

 Treći dio prvog tužbenog razloga iznesenog u prilog tužbi u predmetu T‑50/06 RENV II i prvi dio prvog tužbenog razloga iznesenog u prilog tužbi u predmetu T‑69/06 RENV II, kojima se, u biti, navodi povreda članka 88. UEZ‑a i pravila iz članka 1. točke (b) podtočke (i) Uredbe br. 659/1999

186    Tužitelji u biti tvrde da je Komisija u pobijanoj odluci povrijedila članak 88. UEZ‑a i pravilo iz članka 1. točke (b) podtočke (i) Uredbe br. 659/199 jer prilikom kvalifikacije sporne potpore kao nove, u smislu članka 88. stavka 3. UEZ‑a, nije uzela u obzir činjenicu da je Irska, prije svojeg pristupanja Europskoj ekonomskoj zajednici (EEZ) 1. siječnja 1973., preuzela obvezu prema društvu Alcan u pogledu primjene spornog oslobođenja u kontekstu rada tvornice za proizvodnju aluminijeva oksida u pokrajini Shannon, koja je kasnije prodana društvu AAL, tako da je sporna potpora dodijeljena prije nego što je Ugovor o EEZ‑u stupio na snagu u Irskoj.

187    Kao prvo, Irska u tom pogledu svoj argument temelji na obvezi koja je službeno oblikovana u njezinoj prepisci s društvom Alcan iz 1970., kojom se predviđalo da se nikakve trošarine neće plaćati na sirovine korištene u proizvodnji aluminijeva oksida u tvornici koju je društvo Alcan planiralo izgraditi u pokrajini Shannon. Kao drugo, poziva se na pravno obvezujuću narav te obveze u skladu s irskim pravom, što su 1981. potvrdili pravni savjetnici irske vlade i Attorney General. Kao treće, ističe da Komisija nije provela dubinsku istragu naravi te obveze sukladno irskom pravu. Kao četvrto, poziva se na sadržaj dopisa od 6. svibnja 1983., u kojem nije prihvatila tezu da sporna potpora ne predstavlja onu postojeću, nego je samo odgovorila na Komisijinu ponudu da dopis iz siječnja 1983. smatra prijavom provedbe spornog oslobođenja. Kao peto, ističe da je nevažna činjenica da je odluka iz 1983. donesena nakon što je Ugovor o EEZ‑u stupio na snagu u Irskoj jer je ta odluka predstavljala tek formalnu provedbu pravne obveze koja je prema društvu Alcan preuzeta prije stupanja na snagu navedenog ugovora te da su u vrijeme preuzimanja te obveze već bili na snazi propisi koji su ministru dopuštali donošenje odluke iz 1983.

188    Kao prvo, društvo AAL poziva se na pravnu obvezu koju je Irska 1970. preuzela prema društvu Alcan, kojom se predviđalo da se nikakve trošarine neće plaćati na sirovine korištene u proizvodnji aluminijeva oksida u planiranoj tvornici u pokrajini Shannon, obvezu čije je postojanje društvu Alcan potvrđeno u dopisu koji je Irska poslala Komisiji 28. siječnja 1983. Kao drugo, poziva se na stajalište koje je Irska više puta izrazila, uključujući dopis od 6. svibnja 1983., u skladu s kojim je sporno oslobođenje predstavljalo potporu koja se nije morala prijaviti jer je već postojalo kada je Irska pristupila EEZ‑u, pri čemu je 1983. Komisiji bila prijavljena samo njegova provedba. Kao treće, ističe da posebna porezna pravila nisu primjenjiva jer potpora predstavlja opće oslobođenje od domaćih poreza na sirovine namijenjene preradi. Kao četvrto, navodi argument koji se temelji na naravi irskog zakonodavnog postupka, u kojem ministar donosi podzakonski propis, a parlament ga potom potvrđuje zakonom.

189    Komisija smatra da treći dio prvog tužbenog razloga u predmetu T‑50/06 RENV II treba odbaciti kao nedopušten, u skladu s načelom nemo potest venire contra factum proprium, jer je Irska u upravnom postupku zauzimala drugačije stajalište. U svakom slučaju, treći dio prvog tužbenog razloga u predmetu T‑50/06 RENV je neosnovan. Osim toga, Komisija smatra da se prvi dio prvog tužbenog razloga u predmetu T‑69/06 RENV II treba odbiti kao neosnovan.

190    Uvodno i u dijelu u kojem tužitelji formalno navode povredu članka 1. točke (b) podtočke (i) Uredbe br. 659/1999, mora se istaknuti da je, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 140. ove presude, članak 1. točka (b) podtočka (i) bio na snazi kada je Komisija ispitivala spornu potporu, tako da se on primjenjuje u predmetnom slučaju.

191    U skladu s tom odredbom, „svaka potpora koja je postojala prije stupanja na snagu Ugovora u odgovarajućim državama članicama, odnosno programi potpore i pojedinačna potpora čija je primjena započela prije, te se nastavila i nakon stupanja Ugovora na snagu” može se kategorizirati kao „postojeća potpora”.

192    Kao prvo, što se tiče prigovora nedopuštenosti koji je Komisija iznijela protiv trećeg dijela prvog tužbenog razloga u predmetu T‑50/06 RENV II, treba podsjetiti da, u skladu s načelom nemo potest venire contra factum proprium, nitko ne može pobijati ono što je ranije prihvatio (vidjeti u tom pogledu i po analogiji rješenje od 13. veljače 2014. u predmetu Marszałkowski/OHIM, C‑177/13 P, EU:C:2014:183, t. 73. i 74. i navedenu sudsku praksu).

193    U predmetnom slučaju, pod pretpostavkom da se Komisija može pozivati na načelo nemo potest venire contra factum proprium u pogledu tvrdnji koje su bile prvotno iznesene u upravnom postupku, potrebno je provjeriti je li Irska tijekom tog postupka priznala da spornu potporu nije dodijelila prije svojeg pristupanja EEZ‑u 1. siječnja 1973.

194    Irska je u dopisu od 6. svibnja 1983. istaknula da, na temelju argumenata iz Komisijinog dopisa od 22. ožujka 1983. o obvezama koje je preuzela prema društvu Alcan, može prihvatiti da se provedba tih obveza, u skladu s člankom 93. stavkom 3. Ugovora o EZ‑u, morala prijaviti te je, posljedično, zatražila da se njezin dopis od 28. siječnja 1983. smatra takvom prijavom. Stoga je Komisija u zadnjoj rečenici uvodne izjave 65. Odluke aluminijev oksid I istaknula da je Irska, u svojem dopisu od 6. svibnja 1983., prihvatila da se sporna potpora morala prijaviti, što je značilo da se ne može smatrati postojećom potporom, nego novom potporom u smislu članka 1. točke (c) Uredbe br. 659/1999, jer samo u pogledu nove potpore vrijedi obveza prijave iz članka 93. stavka 3. Ugovora o EZ‑u (presuda Piaggio, točka 154. supra, EU:C:1999:313, t. 48.).

195    Međutim, kako jasno proizlazi iz uvodne izjave 53. pobijane odluke, Irska je tijekom formalnog istražnog postupka upozorila na povijest spornog oslobođenja te je inzistirala da se mora smatrati postojećom potporom.

196    Točno je da je u dopisu koje je društvo AAL poslalo Komisiji 1. ožujka 2002. jedino sporno pitanje bilo je li sporno oslobođenje, koje je prvotno bilo nova potpora, nakon prijave Komisiji pretvoreno u postojeću potporu, u skladu sa sudskom praksom Lorenz koja je kodificirana u članku 1. točki (b) podtočki (iii) Uredbe br. 659/1999 (vidjeti točke 135. i 136. ove presude). Društvo AAL je u tom dopisu istaknulo da su „irska tijela u svibnju 1983. prijavila oslobođenje kao državnu potporu te da je ono postalo postojećom potporom u smislu odredbi o državnim potporama”.

197    Međutim, Irska je u točki 3.1. dopisa od 8. siječnja 2002., koji se navodi u uvodnoj izjavi 13. pobijane odluke te čija je preslika priložena odgovoru na pisana pitanja Općeg suda, istaknula da smatra da su „irska tijela spornu potporu odobrila 1970., prije nego što je ona pristupila EEZ‑u, te da se ista primjenjuje od 1982.”. Osim toga, Irska je u prilogu dopisu od 26. travnja 2002., koji se navodi u uvodnoj izjavi 13. pobijane odluke te čija je preslika priložena odgovoru na pisana pitanja Općeg suda, na zahtjev Komisije dostavila nekoliko dokumenata kojima je htjela dokazati da je spornu potporu dodijelila prije nego što je pristupila EEZ‑u.

198    Iz pregleda dokumenata u spisu tako proizlazi da je Irska, nakon što je prijavila oslobođenje Komisiji, nastavila tijekom upravnog postupka tvrditi da je spornu potporu dodijelila prije nego što je pristupila EEZ‑u, zbog čega je Komisija razmotrila to pitanje.

199    U tom kontekstu, iako je Irska pozitivno odgovorila na Komisijinu ponudu da dopis iz siječnja 1983. smatra prijavom provedbe spornog oslobođenja, ne može se smatrati da Irska, u kontekstu trećeg dijela prvog tužbenog razloga u predmetu T‑50/06 RENV II, osporava činjenične i pravne elemente koje je ranije prihvatila tijekom upravnog postupka.

200    U skladu s tim, Komisijina tvrdnja da je Irska tijekom upravnog postupka priznala da spornu potporu nije dodijelila prije svojeg pristupanja EEZ‑u, 1. siječnja 1973., nije činjenično osnovana pa Opći sud stoga odbija prigovor nedopuštenosti koji je Komisija iznijela na temelju načela nemo potest venire contra factum proprium.

201    Kao drugo, što se tiče merituma trećeg dijela prvog tužbenog razloga u predmetu T‑50/06 RENV II i prvog dijela prvog tužbenog razloga u predmetu T‑69/06 RENV II, važno je imati na umu da program potpore, da bi se kvalificirao kao „postojeća potpora” u smislu članka 1. točke (b) podtočke (i) Uredbe br. 659/1999, mora ne samo biti odobren prije pristupanja države članice EEZ‑u, u smislu da se nadležno nacionalno tijelo pravno obvezujućim aktom obvezalo dodijeliti potporu na temelju tog programa (vidjeti u tom pogledu presudu od 14. siječnja 2004., Fleuren Compost/Komisija, T‑109/01, Zb., EU:T:2004:4, t. 73. i 74.), nego se mora i početi provoditi, u smislu da je doista došlo do isplate dijela potpore dodijeljene na temelju tog programa.

202    U predmetnom slučaju, stranke se slažu da se sporno oslobođenje, koje, kako tužitelji tvrde, proizlazi iz obveze koju je Irska preuzela prema društvu Alcan prije nego što je 1. siječnja 1973. pristupila EEZ‑u, u svakom slučaju počelo provoditi tek nakon 1983., odnosno znatno nakon tog pristupanja. Kada su o tome upitani na raspravi, tužitelji nisu uspjeli dokazati da je uvjet u pogledu provedbe predmetnog programa potpore prije pristupanja te države članice EEZ‑u, o kojem ovisi kvalifikacija tog programa kao „postojeće potpore” u smislu članka 1. točke (b) podtočke (i) Uredbe br. 659/1999, bio ispunjen u predmetnom slučaju.

203    Stoga se može zaključiti, čak i bez potrebe za provjerom je li, kako tužitelji tvrde, Irska prije pristupanja EEZ‑u prema društvu Alcan preuzela pravnu obvezu u pogledu primjene spornog oslobođenja u kontekstu rada tvornice za proizvodnju aluminijeva oksida koju je društvo Alcan uspostavilo u pokrajini Shannon, a potom prodalo društvu AAL, da jedan od nužnih uvjeta da bi se sporno oslobođenje moglo kvalificirati kao „postojeća potpora” u smislu članka 1. točke (b) podtočke (i) Uredbe br. 659/1999 nije ispunjen u ovom slučaju. U skladu s tim, treći dio prvog tužbenog razloga u predmetu T‑50/06 RENV II i prvi dio prvog tužbenog razloga u predmetu T‑69/06 RENV II moraju se odbiti.

204    Budući da su svi dijelovi prvih tužbenih razloga iz predmetnih tužbi odbijeni, ti se tužbeni razlozi moraju u cijelosti odbiti.

 Treći tužbeni razlog iznesen u prilog tužbi u predmetu T‑50/06 RENV II, kojim se navodi povreda načela zaštite legitimnih očekivanja, i četvrti tužbeni razlog iznesen u prilog tužbi u predmetu T‑69/06 RENV II, kojim se navodi povreda načela zaštite legitimnih očekivanja i načela pravne sigurnosti

205    U kontekstu trećeg tužbenog razloga u predmetu T‑50/06 RENV II, Irska tvrdi da je Komisija u pobijanoj odluci povrijedila načelo zaštite legitimnih očekivanja, odlučivši da su legitimna očekivanja društva AAL, koja su se odnosila na to da mu je navodno dodijeljena potpora bila zakonita, prestala 2. veljače 2002., odnosno na dan objave odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka. U tom pogledu, prvo ističe da je očekivanje društva AAL da će se sporna potpora kvalificirati kao postojeća legitimno. Kao prvo, svoj argument temelji na proturječnoj naravi Odluke aluminijev oksid I u kojoj je, u uvodnim izjavama 68. i 104., zaključeno da je sporna potpora, u dijelu u kojem je dodijeljena prije 17. srpnja 1990., postojeća te je istodobno navedeno da predstavlja novu potporu, uvelike nespojivu sa zajedničkim tržištem u smislu članka 87. stavka 3. UEZ‑a. Kao drugo, navodi da je Komisija pogriješila, kao prvo, zato što spornu potporu nije kvalificirala kao postojeću potporu, kao drugo, zato što u predmetnom slučaju nije primijenila postupak iz članka 17. i 18. Uredbe br. 659/1999 koji se odnosi na postojeće programe potpora i, kao treće, zato što je odgađala donijeti odluku o tome da sporna potpora nije bila spojiva sa zajedničkim tržištem u smislu članka 87. stavka 3. UEZ‑a s obzirom na to da je pobijana odluka usvojena više od 43 mjeseca nakon što je Komisija u travnju 2002. primila njezin odgovor na svoj posljednji zahtjev za dodatne informacije. Nadalje, Irska tvrdi da Komisija nije mogla prisvojiti pravo ili ovlast da u pobijanoj odluci utvrdi trenutak kada je uzrokovala nastanak, i kasnije prestanak, legitimnog očekivanja društva AAL da je navodno dodijeljena potpora bila zakonita. Naposljetku, Irska smatra da je zajedno s društvom AAL imala pravo pozvati se na Odluku 2001/224, kojom je ovlaštena sporno oslobođenje primjenjivati do 31. prosinca 2006.

206    Irska u svojem odgovoru tvrdi da povrat potpore, s obzirom na članak 7. stavak 6. Uredbe br. 659/1999 kojim je predviđeno da Komisija mora učiniti sve što je u njezinoj moći da odluku usvoji u roku od 18 mjeseci, na načelo pravednosti i na činjenicu da je Komisija prisvojila ovlast odlučivanja o tome jesu li legitimna očekivanja društva AAL bila zaštićena, mora biti ograničen na razdoblje od 18 mjeseci koje je prethodilo usvajanju Odluke aluminijev oksid I. Također treba uzeti u obzir da je Komisija odaslala proturječne signale društvu AAL i da ono nije moglo ublažiti svoje gubitke u slučaju obveze povrata potpore koja je nezakonito dodijeljena od 3. veljače 2002. Naposljetku, treba uzeti u obzir da Komisija nije usvojila nalog za obustavu sporne potpore u skladu s člankom 11. stavkom 1. Uredbe br. 659/1999 pa stoga nije ublažila učinke te potpore na zajedničko tržište.

207    U kontekstu četvrtog tužbenog razloga u predmetu T‑69/06 RENV II, društvo AAL tvrdi da je Komisija u pobijanoj odluci povrijedila načelo zaštite legitimnih očekivanja i načelo pravne sigurnosti. Taj je tužbeni razlog podijeljen na dva dijela, pri čemu je drugi dio, u kojem se navode dodatni argumenti, tek nastavak prvog.

208    U kontekstu prvog dijela četvrtog tužbenog razloga, društvo AAL tvrdi da je Komisija u pobijanoj odluci povrijedila načelo zaštite legitimnih očekivanja i načelo pravne sigurnosti, osobito kada je naložila povrat sporne potpore iz razloga navedenih u uvodnim izjavama 98. i 99. Odluke aluminijev oksid I, odnosno zato što je, s jedne strane, objava odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka okončala njegovo legitimno očekivanje da je sporna potpora zakonita i što se, s druge strane, načelo pravne sigurnosti prestalo primjenjivati kada je rasvijetlila dotad nejasnu situaciju. Društvo AAL smatra da u predmetnom slučaju postoje iznimne okolnosti koje mu, u skladu sa sudskom praksom, dopuštaju da se pozove na legitimno očekivanje da mu je sporna potpora zakonito dodijeljena na temelju Odluke 2001/224 i da je neće morati vratiti te da se sporno oslobođenje, u skladu s potonjom odlukom, može zakonito primjenjivati do 31. prosinca 2006., čak i nakon objave odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka. Ta objava nije okončala nejasnu situaciju u pogledu zakonitosti spornog oslobođenja. U tom pogledu društvo AAL se, kao prvo, poziva na prijavu spornog oslobođenja Komisiji 1983. i na njezinu šutnju tijekom 17 godina. Kao drugo, poziva se na odluke Vijeća o odobrenju, usvojene jednoglasno na prijedlog Komisije, na temelju kojih je vjerovalo da je sporna potpora zakonita jer je u tim odlukama navedeno, ili su se one temeljile na pretpostavci, da sporno oslobođenje nije narušavalo tržišno natjecanje te se Irskoj odobravalo da primjenjuje sporno oslobođenje, pri čemu se posljednje odobrenje odnosilo na razdoblje do 2006. Kao treće, poziva se na Komisijin prijedlog odluke Vijeća o odobrenju iz studenoga 1999., u kojem je iskazala namjeru budućeg ukidanja odobrenja za primjenu spornog oslobođenja, ali ne i povrata potpore dodijeljene na temelju tog oslobođenja tijekom čitavog razdoblja za koje ga je Vijeće odobrilo. Kao četvrto, ističe svoje uvjerenje da je Irska poštovala svoje obveze iz pravila o državnim potporama. Kao peto, poziva se na objavu odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka, koja je samo odražavala Komisijine sumnje u spojivost sporne potpore sa zajedničkim tržištem te nije utjecala na njegovo legitimno očekivanje da se potpora dodijeljena do 2006., s obzirom na Odluku 2001/224, u svakom slučaju neće morati vratiti. Kao šesto, navodi svoje očekivanje da formalni istražni postupak neće rezultirati negativnom odlukom o državnoj potpori. Kao sedmo, poziva se na Komisijino odgađanje usvajanja Odluke aluminijev oksid I koja je, suprotno načelima dobre uprave i pravne sigurnosti, usvojena više od 43 mjeseca nakon što je Komisija, u travnju 2002., zaprimila odgovor Irske na svoj posljednji zahtjev za dodatne informacije, što je osnažilo njegovo legitimno očekivanje da se sporna potpora neće morati vratiti. Kao osmo, poziva se na Komisijino postupanje u vrijeme usvajanja Direktive Vijeća 2003/96, osobito na njezinu medijsku objavu od 27. listopada 2003. kojom je izrazila zadovoljstvo zbog usvajanja te direktive, što je dodatno potkrijepilo njegovo legitimno očekivanje da je sporna potpora zakonita prema pravilima o državnim potporama. Kao deveto, ističe da Komisija nije donijela odluku kojom bi Irskoj, u skladu s člankom 11. stavkom 1. Uredbe br. 659/1999, naložila obustavu plaćanja nezakonite potpore koja mu je navodno bila odobrena dok ne donese odluku o spojivosti potpore sa zajedničkim tržištem. Kao deseto, iznosi argument u pogledu značajnih dugoročnih ulaganja koja je, na temelju legitimnog očekivanja da će se sporno oslobođenje primjenjivati do 31. prosinca 2006., ili barem da se potpora dodijeljena do tog datuma neće morati vratiti, u dobroj vjeri izvršilo u jesen 2003., a odnose se na 100 milijuna eura vrijednu izgradnju jedinstvenog postrojenja za proizvodnju topline i električne energije, i na 70 milijuna eura za povećanje svojih proizvodnih kapaciteta.

209    Komisija smatra da se predmetni tužbeni razlozi trebaju odbiti kao neosnovani.

210    Uvodno treba istaknuti da se prigovor društva AAL iz prvog dijela četvrtog tužbenog razloga u predmetu T‑69/06 RENV II, kojim navodi povredu načela pravne sigurnosti, ne može odvojiti od prigovora iz drugog tužbenog razloga u istom predmetu, kojim se također navodi povreda načela pravne sigurnosti.

211    Zbog razloga navedenih u točkama 59. i 61. do 74. ove presude, taj se prigovor mora odbiti kao neosnovan.

212    Što se ostatka tiče, trećim tužbenim razlogom u predmetu T‑50/06 RENV II i četvrtim tužbenim razlogom u predmetu T‑69/06 RENV II u biti se pita je li Komisija, zahtijevajući u pobijanoj odluci povrat sporne potpore, postupila suprotno načelu zaštite legitimnih očekivanja.

213    U tom je pogledu potrebno, prije svega, imati na umu da načelo zaštite legitimnih očekivanja, temeljno načelo prava Unije (presuda od 14. listopada 1999., Atlanta/Europska zajednica, C‑104/97 P, Zb., EU:C:1999:498, t. 52.), dopušta svakom gospodarskom subjektu kod kojeg institucija stvori utemeljena očekivanja da se u njih pouzda (presude od 11. ožujka 1987., Van den Bergh en Jurgens i Van Dijk Food Products (Lopik)/EEZ, 265/85, Zb., EU:C:1987:121, t. 44.; od 24. ožujka 2011., ISD Polska i dr./Komisija, C‑369/09 P, Zb., EU:C:2011:175, t. 123.; i od 27. rujna 2012., Producteurs de légumes de France/Komisija, T‑328/09, EU:T:2012:498, t. 18.). Međutim, kad je pažljiv i razborit gospodarski subjekt u mogućnosti predvidjeti usvajanje Unijine mjere koja je takve naravi da utječe na njegove interese, on se ne može pozivati na blagodat tog načela kad se ta mjera usvoji (presude od 1. veljače 1978., Lührs, 78/77, Zb., EU:C:1978:20, t. 6., i od 25. ožujka 2009., Alcoa Trasformazioni/Komisija, T‑332/06, EU:T:2009:79, t. 102.). Pravo pozivanja na to načelo pretpostavlja ispunjenje triju uvjeta. Kao prvo, tijela moraju dotičnoj osobi dati precizna, bezuvjetna i dosljedna jamstva koja proizlaze iz ovlaštenih i pouzdanih izvora. Kao drugo, takva jamstva moraju biti takve naravi da kod osobe kojoj su upućena stvaraju legitimno očekivanje. Kao treće, dana jamstva moraju biti sukladna mjerodavnim pravilima (vidjeti presudu Producteurs de légumes de France/Komisija, EU:T:2012:498, t. 19. i navedenu sudsku praksu).

214    Nadalje treba podsjetiti da se, kada je konkretno riječ o primjenjivosti načela zaštite legitimnih očekivanja u području državnih potpora, država članica čija su tijela dodijelila potporu u suprotnosti s postupovnim pravilima iz članka 88. UEZ‑a može pozivati na legitimna očekivanja poduzetnika koji prima potporu da bi pred sudovima Unije osporila valjanost Komisijine odluke kojom joj se nalaže povrat potpore, ali ne i da bi opravdala neispunjenje obveze poduzimanja mjera potrebnih za njezinu provedbu (vidjeti presudu od 14. siječnja 1997., Španjolska/Komisija, C‑169/95, Zb., EU:C:1997:10, t. 48. i 49. i navedenu sudsku praksu). Osim toga, iz sudske prakse jasno proizlazi da primatelji potpore, s obzirom na temeljnu ulogu koju obveza prijave ima za osiguravanje učinkovitosti obveznog Komisijinog nadzora državnih potpora, načelno ne mogu legitimno očekivati da je potpora zakonita osim ako je dodijeljena u skladu s postupkom predviđenim u članku 88. UEZ‑a te pažljivi gospodarski subjekt obično mora biti sposoban provjeriti je li taj postupak poštovan. Osobito, ako se potpora počela provoditi bez prethodne prijave Komisiji ili, kao u predmetnom slučaju, bez prethodne obavijesti o njezinoj provedbi kako zahtijeva sudska praksa Lorenz (vidjeti točke 154. i 156. ove presude), što znači da je nezakonita u skladu s člankom 88. stavkom 3. UEZ‑a, primatelj potpore ne može legitimno očekivati da je potpora koja mu je dodijeljena zakonita (vidjeti u tom pogledu presudu Producteurs de légumes de France/Komisija, točka 213. supra, EU:T:2012:498, t. 20. i 21. i navedenu sudsku praksu), osim ako postoje iznimne okolnosti (presuda od 20. rujna 1990., Komisija/Njemačka, C‑5/89, Zb., EU:C:1990:320, t. 16.; vidjeti također presude od 29. travnja 2004., Italija/Komisija, C‑298/00 P, Zb., EU:C:2004:240, t. 86. i navedenu sudsku praksu, i od 30. studenoga 2009., Francuska/Komisija, T‑427/04 i T‑17/05, Zb., EU:T:2009:474, t. 263. i navedenu sudsku praksu).

215    Također treba imati na umu da je opće načelo prava Unije da upravni postupak treba biti razumnog trajanja (presuda od 27. studenoga 2003., Regione Siciliana/Komisija, T‑190/00, Zb., EU:T:2003:316, t. 136.). Nadalje, temeljni zahtjev u pogledu pravne sigurnosti, koji Komisiji onemogućuje da na neodređeno vrijeme odgađa izvršavanje svojih ovlasti, znači da sudovi Unije moraju ocijeniti ukazuje li vođenje upravnog postupka na izrazito zakašnjelo djelovanje te institucije (presuda od 24. rujna 2002., Falck i Acciaierie di Bolzano/Komisija, C‑74/00 P i C‑75/00 P, Zb., EU:C:2002:524, t. 140. i 141., i presuda Fleuren Compost/Komisija, točka 201. supra, EU:T:2004:4, t. 145. do 147.).

216    Komisijino odgađanje donošenja odluke o nezakonitosti potpore i njezinom ukidanju te obvezi države članice da je vrati može u određenim okolnostima kod primatelja stvoriti legitimno očekivanje koje sprečava Komisiju da spomenutoj državi članici naloži osiguravanje povrata te potpore (presuda od 24. studenoga 1987., RSV/Komisija, 223/85, Zb., EU:C:1987:502, t. 17.).

217    Sama činjenica da u Uredbi br. 659/1999, osim roka zastare od deset godina (od dodjele potpore) nakon čijeg se isteka povrat više ne može naložiti, nije predviđen nikakav rok, čak ni instruktivan, u pogledu ispitivanja nezakonite potpore od strane Komisije, pri čemu je u članku 13. stavku 2. te uredbe određeno da Komisija nije vezana rokom iz članka 7. stavka 6. te uredbe, ne sprečava sudove Unije da provjere je li ta institucija djelovala u nerazumno dugom roku ili presporo (vidjeti u tom pogledu i po analogiji, što se tiče instruktivnih rokova, presudu od 15. lipnja 2005., Regione autonoma della Sardegna/Komisija, T‑171/02, Zb., EU:T:2005:219, t. 57.; presudu od 9. rujna 2009., Diputación Foral de Álava i dr., T‑230/01 do T‑232/01 i T‑267/01 do T‑269/01, EU:T:2009:316, t. 338. i 339.; i presudu Diputación Foral de Álava i dr./Komisija, T‑30/01 do T‑32/01 i T‑86/02 do T‑88/02, Zb., EU:T:2009:314, t. 259. i 260.).

218    Naposljetku, treba podsjetiti da, sukladno sudskoj praksi, načelo pravne sigurnosti zahtijeva da Komisija, kad je kršenjem svoje obveze dužne pažnje stvorila dvosmislenu situaciju zbog uvođenja elemenata nesigurnosti i zbog nejasnoća u primjenjivim propisima, zajedno s produljenim izostankom reakcije unatoč saznanjima o dotičnim potporama, razjasni navedenu situaciju prije nego što poduzme ikakvu radnju s ciljem nalaganja povrata već isplaćenih potpora (vidjeti u tom pogledu presudu od 9. srpnja 1970., Komisija/Francuska, 26/69, Zb., EU:C:1970:67, t. 28. do 32.).

219    Argumenti stranaka trebaju se razmotriti s obzirom na pravila navedena u točkama 210. i 218. ove presude.

220    U predmetnom slučaju prije svega treba istaknuti da je sporno oslobođenje, čak i ako prihvatimo da je prijavljeno Komisiji dopisima od 28. siječnja i 6. svibnja 1983., nezakonito provedeno jer nije poštovano jedno od postupovnih pravila koja proizlaze iz sudske prakse Lorenz, odnosno ono kojim se od država članica zahtijeva da Komisiju prethodno obavijeste o provedbi planirane potpore (vidjeti točke 154. i 156. do 158. ove presude). Stoga je sporna potpora nezakonito provedena, protivno članku 88. stavku 3. UEZ‑a.

221    Nadalje, suprotno tvrdnjama tužitelja, objava odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka u Službenom listu mogla je dovesti do prestanka legitimnih očekivanja koje je društvo AAL moglo imati u pogledu zakonitosti spornog oslobođenja, s obzirom na nejasnu situaciju koja je ranije nastala zbog teksta odluka Vijeća o odobrenju, usvojenih na prijedlog Komisije, uključujući teksta Odluke 2001/224, koja je bila na snazi tijekom razdoblja na koje se odnosi pobijana odluka.

222    Sud je u točkama 52. i 53. presude Komisija/Irska i dr., točka 27. supra (EU:C:2013:812), koja Opći sud obvezuje na temelju članka 61. stavka 2. Statuta Suda Europske unije, zaključio da se u pogledu obveze povrata potpore nespojive sa zajedničkim tržištem, te s obzirom na načelo zaštite legitimnih očekivanja i načelo pravne sigurnosti, mora uzeti u obzir činjenica da su odluke Vijeća o odobrenju usvojene na prijedlog Komisije i da ona nikad nije iskoristila svoje ovlasti na temelju članka 8. stavka 5. Direktive 92/81 ili članaka 230. i 241. UEZ‑a da bi ishodila ukidanje ili izmjenu odluka o odobrenju, kako je to učinila u Odluci aluminijev oksid I kada je odbila naložiti povrat potpore dodijeljene do 2. veljače 2002., datuma kada su u Službenom listu objavljene odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka. To je bio odlučujući razlog zbog kojeg je Sud, u točki 54. presude Komisija/Irska i dr., točka 27. supra (EU:C:2013:812), utvrdio da se obrazloženjem iz točaka 39. do 44. te presude ne može pravno potkrijepiti zaključak Općeg suda prema kojem Odluka aluminijev oksid I dovodi u pitanje valjanost odluka Vijeća o odobrenju i time krši načela pravne sigurnosti i pretpostavke zakonitosti akata institucija ili zaključak, koji se temelji na istim razlozima, da je Komisija u predmetu T‑62/06 RENV povrijedila načelo dobre uprave.

223    S obzirom na zahtjeve koji proizlaze iz načela zaštite legitimnih očekivanja i načela pravne sigurnosti, nejasna situacija koja je nastala zbog teksta odluka Vijeća o odobrenju, usvojenih na prijedlog Komisije, onemogućavala je samo povrat potpore koja je na temelju spornog oslobođenja dodijeljena do datuma kada je odluka o pokretanju formalnog istražnog postupka objavljena u Službenom listu. Međutim, društvo AAL je nakon te objave moralo znati da se sporna potpora, ako je predstavljala državnu potporu, mogla primjenjivati samo ako ju je Komisija odobrila u skladu s člankom 88. UEZ‑a.

224    Iz toga slijedi da je objava odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka praktično okončala legitimno očekivanje koje je društvo AAL, s obzirom na odluke Vijeća o odobrenju usvojene na prijedlog Komisije, moglo ranije imati o tome da je sporno oslobođenje zakonito.

225    Stoga je Komisija u uvodnoj izjavi 98. Odluke aluminijev oksid I s pravom uzela u obzir činjenicu da su okolnosti ovog slučaja bile iznimne iz razloga što je podnošenjem prijedloga Vijeću stvorila i održavala određenu nejasnoću te što se, s obzirom na to da nije mogla utvrditi jesu li, i kada, države članice obavijestile pojedine korisnike o njezinoj odluci o pokretanju formalnog istražnog postupka, nije moglo isključiti da su se korisnici mogli pozivati na legitimna očekivanja do 2. veljače 2002., kada su njezine odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka u pogledu oslobođenja od trošarine objavljene u Službenom listu, pri čemu je ta objava barem uklonila svaku nesigurnost u pogledu činjenice da je ona morala predmetne mjere, ako su predstavljale državnu potporu, odobriti u skladu s člankom 88. UEZ‑a.

226    Točnost tog zaključka ne dovode u pitanje ostali argumenti tužitelja.

227    Što se tiče argumenta Irske koji se temelji na proturječnoj naravi Odluke aluminijev oksid I, jer je u njezinim uvodnim izjavama 68. i 104. zaključeno da je sporna potpora djelomično postojeća i djelomično nova, treba istaknuti, iz razloga navedenih u točkama 174. do 184. ove presude, da je Komisija u tim uvodnim izjavama ispravno i ne proturječeći sama sebi primijenila pravilo iz članka 15. Uredbe br. 659/1999, uzevši u obzir da sporno oslobođenje ima narav „programa potpore” u smislu članka 1. točke (d) te uredbe. U skladu s tim, predmetni argument valja odbiti kao neosnovan.

228    Što se tiče argumenta Irske koji se temelji na pogrešci koju je Komisija navodno počinila zato što spornu potporu nije kvalificirala kao postojeću te zato što na sporno oslobođenje nije primijenila postupak koji se odnosi na postojeće programe potpora, treba zaključiti, iz razloga navedenih u točkama 139. do 143., 155. do 162., 190. i 201. do 203. ove presude, da Komisija nije počinila nikakvu pogrešku primijenivši na spornu potporu, dodijeljenu u obliku spornog oslobođenja, članak 1. točku (b) podtočku (iii) Uredbe br. 659/1999, tumačenu s obzirom na sudsku praksu Lorenz, i članak 1. točku (b) podtočku (iii) iste uredbe. U skladu s tim, predmetni argument valja odbiti kao neosnovan.

229    Što se tiče argumenta društva AAL koji se temelji na navodnom nedjelovanju Komisije tijekom 17 godina nakon prijave spornog oslobođenja 1983., mora se zaključiti, s obzirom na to da, kako se navodi u uvodnoj izjavi 5. Odluke 2001/224, odluke Vijeća o odobrenju nisu Irsku oslobodile obveze prijave državnih potpora koje bi se mogle dodijeliti (vidjeti u tom pogledu presudu Komisija/Irska i dr., točka 27. supra, EU:C:2013:812, t. 51.) te da je Irska sporno oslobođenje nakon prijave počela provoditi ne obavijestivši prethodno Komisiju o tome, kako zahtijeva sudska praksa Lorenz (vidjeti točku 220. ove presude), da se ne može smatrati da Komisija nije u razumnom roku nakon nekog od tih događaja usvojila odluku o spojivosti spornog oslobođenja sa zajedničkim tržištem, u skladu s pravilima o državnim potporama. U skladu s tim, predmetni argument valja odbiti kao neosnovan.

230    Što se tiče argumenta društva AAL prema kojem je ono bilo uvjereno da Irska poštuje svoje obveze u području državnih potpora, potrebno je podsjetiti da je potonja, kako bi zakonito provela sporno oslobođenje, morala ispuniti ne samo svoju obvezu prijave oslobođenja Komisiji, u skladu s člankom 88. stavkom 3. UEZ‑a, nego i obvezu dostave prethodne obavijesti o njegovoj provedbi, kako zahtijeva sudska praksa Lorenz. Osim toga, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, zbog obvezne naravi nadzora državnih potpora od strane Komisije u skladu s člankom 88. UEZ‑a, poduzetnici kojima je potpora dodijeljena načelno ne mogu legitimno očekivati da je potpora zakonita osim ako je dodijeljena u skladu s postupkom predviđenim u tom članku. Pažljivi gospodarski subjekt obično mora biti sposoban provjeriti da je taj postupak poštovan (presuda Komisija/Njemačka, točka 214. supra, EU:C:1990:320, t. 14., i presuda Španjolska/Komisija, točka 214. supra, EU:C:1997:10, t. 51.). Stoga je društvo AAL u predmetnom slučaju bilo dužno informirati se, po potrebi kod Komisije, je li Irska poštovala sve svoje obveze, uključujući obvezu dostavljanja prethodne obavijesti o namjeravanoj provedbi spornog oslobođenja. U skladu s tim, predmetni argument valja odbiti kao neosnovan.

231    Što se tiče argumenta tužitelja koji se temelji na tome da je Komisija odgađala usvajanje Odluke aluminijev oksid I, treba istaknuti da zbog svih razloga koji se navode u točkama 232. do 235. ove presude to nije iznimna okolnost koja je mogla kod društva AAL stvoriti legitimno očekivanje da je sporna potpora bila zakonita.

232    Najprije treba razmotriti je li trajanje formalnog istražnog postupka u predmetnom slučaju premašilo razumne granice.

233    U tom pogledu, potrebno je istaknuti da je Sud u presudi RSV/Komisija, točka 216. supra (EU:C:1987:502), zaključio da je razdoblje od 26 mjeseci, koliko je Komisiji trebalo da usvoji odluku, premašilo razumne granice.

234    Osim toga, treba istaknuti da, sukladno članku 7. stavku 6. Uredbe br. 659/1999, referentni rok u kojem se formalni istražni postupak mora završiti iznosi 18 mjeseci. Iako taj rok, u skladu s člankom 13. stavkom 2. Uredbe br. 659/1999, nije primjenjiv na nezakonite potpore (vidjeti točku 217. ove presude), on pruža koristan referentni okvir za ocjenjivanje je li trajanje formalnog istražnog postupka koji se, kao u predmetnim slučajevima, odnosi na nezakonito provedenu mjeru, razumno (vidjeti točku 220. ove presude).

235    U predmetnom slučaju, mora se istaknuti da je Komisija 17. srpnja 2000. od Francuske Republike, Irske i Talijanske Republike zatražila da joj, u skladu s odredbama o državnim potporama, prijave oslobođenja od trošarine. Odgovore, koji nisu imali svojstvo prijave, zaprimila je u rujnu, listopadu i prosincu 2000. Potom je pokrenula formalni istražni postupak odlukom od 30. listopada 2001., koju je zainteresiranim državama članicama priopćila 5. studenoga 2001. i objavila u Službenom listu 2. veljače 2002. Nakon toga je primila primjedbe društva AAL (dopisi od 26. veljače i 1. ožujka 2002.), društva Eurallumina (dopisi od 28. veljače 2002.), društva Alcan Inc. (dopis od 1. ožujka 2002.) i Europskog udruženja za aluminij (dopis od 26. veljače 2002.). Te primjedbe su 26. ožujka 2002. proslijeđene Irskoj, Talijanskoj Republici i Francuskoj Republici. Irska je 8. siječnja 2002. podnijela svoje primjedbe o odluci o pokretanju formalnog istražnog postupka. Komisija je 18. siječnja 2002. od Irske zatražila dodatne informacije, a ona je odgovorila 26. travnja 2002., nakon što je zatražila produljenje roka za dostavu odgovora. Francuska Republika je također zatražila produljenje tog roka 21. studenoga 2001. te je svoje primjedbe dostavila 12. veljače 2002. Talijanska Republika je svoje primjedbe podnijela 6. veljače 2002.

236    Odluka aluminijev oksid I usvojena je 7. prosinca 2005.

237    Dakle, proteklo je nešto više od 49 mjeseci od usvajanja odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka do usvajanja Odluke aluminijev oksid I.

238    To razdoblje, koje je dvostruko dulje od onog o kojem se radilo u presudi RSV/Komisija, točka 216. supra (EU:C:1987:502), te nešto više nego dvostruko dulje od onog koje je za završetak formalnog istražnog postupka u pogledu prijavljene državne potpore predviđeno člankom 7. stavkom 6. Uredbe br. 659/1999, naizgled se čini nerazumnim. Unatoč tomu, u skladu sa sudskom praksom, treba razmotriti je li to razdoblje bilo opravdano s obzirom na okolnosti slučaja.

239    Međutim, okolnosti na koje se Komisija u tom pogledu poziva ne mogu opravdati trajanje istrage od 49 mjeseci.

240    Doista, kod tog razdoblja uzima se u obzir, s jedne strane, rok koji su države članice i primatelji potpore imali za podnošenje svojih primjedbi i, s druge strane, činjenica da su francuska, irska i talijanska vlada zatražile produljenje roka za podnošenje svojih primjedbi i odgovora u formalnom istražnom postupku. Vodeći računa o izravnim vezama koje u predmetnom slučaju postoje između oslobođenja od trošarina s obzirom na slične mjere koje su na temelju usporedno vođenih postupaka odobrene istom odlukom Vijeća, potrebno je uzeti u obzir sve postupovne radnje navedene u relevantnim spisima te, osobito, činjenicu da je Irska 26. travnja 2002. odgovorila na zadnji Komisijin zahtjev za dodatne informacije.

241    Međutim, od tog je datuma prošlo nešto više od 43 mjeseca prije nego što je Komisija usvojila Odluku aluminijev oksid I. Takvo razdoblje za proučavanje relevantnih spisa, s obzirom na sve primjedbe koje su pružile zainteresirane države članice i stranke, nije opravdano u okolnostima predmetnog slučaja.

242    Kao prvo, što se tiče navodne složenosti spisa, ta tvrdnja nije dokazana, a čak i da je tomu bilo tako, to ne može opravdati tako drugo trajanje istrage kakvo je bilo u predmetnom slučaju. Spis ne ukazuje ni na kakve značajne pravne probleme s kojima se Komisija eventualno susrela, osim toga, Odluka aluminijev oksid I razumne je duljine (112 uvodnih izjava) i iz njezinog obrazloženja nisu vidljive nikakve očite poteškoće. Nadalje, Komisija je za oslobođenja od trošarine znala mnogo prije pokretanja formalnog istražnog postupka s obzirom na to da su prvi zahtjevi za oslobođenje potjecali iz 1992. u pogledu Irske, 1993. u pogledu Talijanske Republike i 1997. u pogledu Francuske Republike. Osim toga, Komisija je Vijeću podnosila uzastopne prijedloge odluka o odobrenju oslobođenja od trošarina, nakon što je zahtjeve o tome primila od Francuske Republike, Irske i Talijanske Republike. Naposljetku, Komisija je u okviru svojih izvješća o državnim potporama obavijestila WTO o postojanju oslobođenja koje je dodijelila Irska.

243    Osim toga, Komisija je sama navela da je od 1999. oslobođenja od trošarina smatrala suprotnima pravilima o državnim potporama. Stoga je od tog datuma mogla dodatno razmotriti zakonitost tih oslobođenja u skladu s pravilima iz tog područja.

244    Nadalje, činjenica da Komisija tijekom 43 mjeseca koja su prethodila usvajanju Odluke aluminijev oksid I više nije tražila dodatne informacije od Francuske Republike, Irske i Talijanske Republike pokazuje da je već u toj fazi imala sve informacije potrebne za donošenje odluke o oslobođenjima od trošarina.

245    Naposljetku, Komisija se neopravdano poziva na navodne poteškoće koje su proizlazile iz razvoja sustava Zajednice o oporezivanju mineralnih ulja, osobito iz usvajanja Direktive 2003/96. Odluka aluminijev oksid I odnosi se na pravnu situaciju koja nije bila uređena novim sustavom oporezivanja mineralnih ulja iz Direktive 2003/96, koja je stupila na snagu tek 1. siječnja 2004., nego onim koji se primjenjivao prije te direktive. U skladu s tim, razvoj sustava Zajednice na koji se Komisija poziva irelevantan je u ovom slučaju. To potvrđuje činjenica da je Komisija Odlukom aluminijev oksid I pokrenula novi istražni postupak u pogledu oslobođenja od trošarina na mineralna ulja koja se koriste kao gorivo u proizvodnji aluminijeva oksida u pokrajini Gardanne, pokrajini Shannon i na Sardiniji, za razdoblje nakon 1. siječnja 2004., kada je počela primjena novog sustava oporezivanja mineralnih ulja iz Direktive 2003/96. U svakom slučaju, treba istaknuti da je Odluka aluminijev oksid I usvojena gotovo dvije godine nakon usvajanja Direktive 2003/96. Međutim, sama potreba, koju Komisija navodi, da se u Odluci aluminijev oksid I uzme u obzir novi sustav oporezivanja mineralnih ulja iz Direktive 2003/96 nije dovoljna da bi opravdala tako dugo trajanje istrage, kakvo je bilo u predmetnom slučaju.

246    U takvim okolnostima Komisija je bila dobro upoznata s pravnim i činjeničnim kontekstom oslobođenja od trošarina te se nije susrela ni sa kakvim očitim poteškoćama u pogledu njihova ispitivanja na temelju pravila o državnim potporama.

247    Kao drugo, praktične i jezične poteškoće koje Komisija navodi, čak i ako bi se pretpostavilo da su dokazane, ne mogu opravdati razdoblje dugo poput predmetnog. U svakom slučaju, Komisija je imala službe s kojima je mogla riješiti jezične poteškoće koje navodi kao i ispitati, usporedno s tim, oslobođenja od trošarina u mnogo kraćem vremenu nego što je to učinila u predmetnom slučaju, prije svega putem kvalitetne koordinacije svojih službi.

248    U skladu s tim, trajanje istrage sporne potpore nerazumno je u predmetnom slučaju.

249    Kao drugo, treba razmotriti je li društvo AAL zbog Komisijinog odgađanja usvajanja pobijane odluke moglo osnovano smatrati da ona više nije gajila sumnje i da sporno oslobođenje neće biti dovođeno u pitanje, te je li to odgađanje bilo takvo da je Komisiju moglo spriječiti da traži povrat potpore koja je u obliku tog oslobođenja bila dodijeljena između 3. veljače 2002. i 31. prosinca 2003., kako je zaključeno u presudi RSV/Komisija, točka 216. supra (EU:C:1987:502, t. 16.).

250    Naime, Sud je u toj presudi zaključio da je kod tužitelja, primatelja potpore, na temelju razdoblja od 26 mjeseci koje je Komisiji trebalo za usvajanje odluke nastalo legitimno očekivanje koje je tu instituciju moglo spriječiti da od nacionalnih tijela zahtijeva da nalože povrat te potpore.

251    Međutim, iako je važno osigurati poštovanje zahtjeva pravne sigurnosti koji štite privatne interese, ti se zahtjevi moraju odvagnuti u odnosu na zahtjeve koji štite javne interese, uključujući, u području državnih potpora, interes da se spriječe one koje su štetne za tržišno natjecanje i narušavaju funkcioniranje tržišta, zbog čega se, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, zahtijeva povrat nezakonite potpore kako bi se uspostavilo prijašnje stanje (vidjeti presudu od 5. kolovoza 2003., P & O European Ferries (Vizcaya) i Diputación Foral de Vizcaya/Komisija, T‑116/01 i T‑118/01, Zb., EU:T:2003:217, t. 207. i 208. i navedenu sudsku praksu).

252    Stoga je presuda RSV/Komisija, točka 216. supra (EU:C:1987:502), u sudskoj praksi protumačena na način da su posebne okolnosti slučaja, na temelju kojih je ta presuda donesena, imale odlučujuću ulogu u pristupu Suda (vidjeti u tom pogledu presudu Italija/Komisija, točka 214. supra, EU:C:2004:240, t. 90.; presudu Italija/Komisija, točka 120. supra, EU:C:2004:234, t. 119.; presudu Diputación Foral de Álava i dr./Komisija, točka 217. supra, EU:T:2009:314, t. 286.; i presudu Diputación Foral de Álava i dr., točka 217. supra, EU:T:2009:316, t. 344.). Osobito je uzeta u obzir činjenica da je potpora koja se razmatrala u presudi RSV/Komisija, točka 216. supra, (EU:C:1987:502) dodijeljena prije nego što je Komisija u vezi s njom pokrenula formalni istražni postupak. Osim toga, ta je potpora službeno prijavljena Komisiji, doduše tek nakon što je isplaćena. Nadalje, odnosila se na dodatne troškove povezane s potporama što ih je Komisija odobrila i na sektor koji je od 1977. primao potpore koje je Komisija odobrila. Naposljetku, ispitivanje spojivosti potpore sa zajedničkim tržištem nije zahtijevalo dubinsku istragu.

253    U predmetnom slučaju ne postoje sve one iznimne okolnosti koje su bile prisutne u predmetu u kojem je donesena presuda RSV/Komisija, točka 216. supra (EU:C:1987:502). Svakako, kao i u predmetu u kojem je donesena ta presuda, Komisija je tijekom razdoblja svojeg nedjelovanja već bila dobro upoznata sa spornim oslobođenjem te je stoga mogla oblikovati mišljenje o zakonitosti te potpore u skladu s pravilima o državnim potporama, tako da više nije morala provoditi dubinsku istragu u tom pogledu. Međutim, u predmetnom slučaju ne postoje druge ključne okolnosti koje su bile prisutne u predmetu u kojem je donesena presuda RSV/Komisija, točka 216. supra (EU:C:1987:502). Osobito, sporna potpora je u predmetnom slučaju dodijeljena nakon što je Komisija pokrenula formalni istražni postupak u pogledu spornog oslobođenja.

254    To je ključna razlika između okolnosti u predmetu u kojem je donesena presuda RSV/Komisija, točka 216. supra (EU:C:1987:502), i okolnosti iz predmetnog slučaja.

255    Osim toga, treba uzeti u obzir činjenicu da je Sud u točki 52. presude od 11. studenoga 2004., Demesa i Territorio Histórico de Álava/Komisija (C‑183/02 P i C‑187/02 P, Zb., EU:C:2004:701), u pogledu iznimnih okolnosti na temelju kojih je primatelj nezakonite potpore mogao legitimno pretpostaviti da je ona zakonita, zaključio da je svako očito nedjelovanje Komisije nevažno ako joj program potpore nije prijavljen. Takav se pristup primjenjuje i onda kada je, kao u predmetnim slučajevima, program potpore proveden, a da o tome nije dostavljena prethodna obavijest, kako zahtijeva sudska praksa Lorenz (vidjeti točku 220. ove presude) pa stoga nije u potpunosti poštovan postupak predviđen člankom 88. UEZ‑a (vidjeti sudsku praksu navedenu u točki 214. ove presude). Dakle, u predmetnom slučaju, Komisijino očito nedjelovanje tijekom 43 mjeseca nakon što je Irska odgovorila na zadnji Komisijin zahtjev za dodatne informacije (vidjeti točku 241. ove presude) – iako je u suprotnosti s načelom poštovanja razumnog roka – ipak nije osobito značajno iz perspektive primjene pravila o državnim potporama na spornu potporu, koja je nezakonito provedena. Stoga ono nije dovoljno za zaključak da su postojale iznimne okolnosti koje su kod društva AAL mogle stvoriti legitimno očekivanje da je sporna potpora bila zakonita u skladu s pravilima o državnim potporama. Iz toga slijedi da puka povreda načela poštovanja razumnog roka, koja je u predmetnom slučaju počinjena u Odluci aluminijev oksid I, nije sprečavala Komisiju da u toj odluci naloži povrat sporne potpore.

256    Stoga se argumenti kojima se navodi nedjelovanje u razumnom roku moraju odbiti.

257    Što se tiče argumenta Irske o nedjelovanju tijekom roka od 18 mjeseci iz članka 7. stavka 6. Uredbe br. 659/1999, mora se istaknuti da je tom odredbom, u pogledu prijavljene potpore, predviđeno samo to da „Komisija čini sve što je u njezinoj moći kako bi odluku usvojila u roku od 18 mjeseci od pokretanja [formalnog istražnog] postupka”. Iz tog članka ne slijedi da sam istek tog roka sprečava Komisiju da naloži povrat potpore, poštujući rok zastare od 10 godina predviđen člankom 15. stavkom 1. Uredbe br. 659/1999. U članku 7. stavku 7. Uredbe br. 659/1999 predviđeno je da „[p]o isteku roka iz stavka 6. ovog članka, i ako to zatraži dotična država članica, Komisija u roku od dva mjeseca donosi odluku na temelju podataka koji su joj dostupni”. U skladu s tim, predmetni argument valja odbiti kao neosnovan.

258    Argument koji je društvo AAL iznijelo na temelju činjenice da je Komisija javno izrazila zadovoljstvo zbog donošenja Direktive Vijeća 2003/96 neutemeljen je jer činjenica da je članak 18. stavak 1. Direktive 2003/96, tumačen u vezi s njezinim člankom 28. stavkom 2., dopuštao Irskoj da sporno oslobođenje nastavi primjenjivati od 1. siječnja 2003. nije relevantna za pitanje je li društvo AAL moglo legitimno očekivati da je sporno oslobođenje zakonito prema pravilima o državnim potporama. Društvo AAL je na dan kada se članak 18. stavak 1. Direktive 2003/96 počeo primjenjivati, odnosno 1. siječnja 2003., moralo znati za postojanje formalnog istražnog postupka koji se vodi u pogledu spornog oslobođenja i za činjenicu da je to oslobođenje, ako je predstavljalo državnu potporu, Komisija morala odobriti u skladu s člankom 88. UEZ‑a. Tu situaciju nije moglo promijeniti usvajanje i stupanje na snagu Direktive 2003/96 , do kojih je došlo 27. odnosno 31. listopada 2003., u čijoj je uvodnoj izjavi 32. izričito navedeno da ona „ne dovodi u pitanje ishod bilo kojeg budućeg postupka davanja državne potpore koji se može pokrenuti u skladu s člancima 87. i 88. [UEZ‑a]” (vidjeti u tom pogledu i po analogiji presudu Komisija/Irska i dr., točka 27. supra, EU:C:2013:812, t. 51.). Stoga članak 18. stavak 1. Direktive 2003/96 nije mogao, nakon objave odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka, kod društva AAL stvoriti legitimno očekivanje da je sporno oslobođenje bilo zakonito u skladu s pravilima o državnim potporama.

259    Što se tiče argumenata kojima tužitelji ističu da Komisija u predmetnom slučaju nije donijela nalog za obustavu sporne potpore u skladu s člankom 11. stavkom 1. Uredbe br. 659/1999, dovoljno je podsjetiti, kako je već navedeno u točki 79. ove presude, da ta odredba od Komisije ne zahtijeva da donese nalog za obustavu kada su ispunjeni određeni uvjeti, nego samo predviđa da može donijeti takav nalog ako to smatra potrebnim. Iz toga slijedi da društvo AAL u predmetnom slučaju nije moglo izvesti nikakav zaključak iz činjenice da Komisija nije smatrala potrebnim donijeti nalog za obustavu. U skladu s tim, taj argument tužitelja valja odbiti kao neosnovan.

260    Što se tiče argumenta društva AAL koji se temelji na njegovim dugoročnim ulaganjima u tvornicu aluminijeva oksida u pokrajini Shannon, mora se zaključiti da ih Komisija u predmetnom slučaju s pravom nije uzela u obzir. Društvo AAL ne može opravdano tvrditi da su ta ulaganja izvršena na temelju njegova navodnog legitimnog očekivanja da će ih moći amortizirati zahvaljujući, među ostalim, pogodnostima koje će putem spornog oslobođenja ostvariti do 31. prosinca 2006. U tom pogledu, iz navoda samog društva AAL koje je ono iznijelo u svojim očitovanjima jasno proizlazi da su predmetna ulaganja „predviđena u jesen 2003.”, dakle nakon što je 2. veljače 2002. objavljena Komisijina odluka o pokretanju formalnog istražnog postupka. Međutim, kako proizlazi iz točaka 221. do 225. ove presude, društvo AAL nakon te objave nije moglo legitimno očekivati da je sporna potpora bila zakonita u skladu s pravilima o državnim potporama te je Komisija, ako se radilo o državnoj potpori, mogla naložiti povrat spornog oslobođenja. Kako je navedeno u točki 258. ove presude, usvajanje Direktive 2003/96, kojom je samo bilo uređeno usklađivanje zakonodavstva o trošarinama, kod društva AAL, nakon objave odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka, nije moglo stvoriti legitimno očekivanje da je sporna potpora bila zakonita u skladu s pravilima o državnim potporama i da je neće morati vratiti u skladu s tim pravilima. U svakom slučaju, društvo AAL nije podnijelo nikakve dokaze o tome da je ta ulaganja izvršilo na temelju svojeg legitimnog očekivanja da će ih moći amortizirati zahvaljujući, među ostalim, pogodnostima koje će putem spornog oslobođenja ostvariti do 31. prosinca 2006. Osim toga, jedno od ulaganja izvršeno je u okviru natječaja, odnosno Irish Capacity 2005 Competitiona, na kojem je društvo AAL pobijedilo 2003. U skladu s tim, Komisija u pobijanoj odluci s pravom nije uzela u obzir legitimno očekivanje, koje društvo AAL navodi u ovom slučaju, da će ulaganja koja je izvršilo u svoju tvornicu aluminijeva oksida u pokrajini Shannon moći amortizirati zahvaljujući, među ostalim, pogodnostima koje će putem spornog oslobođenja ostvariti do 31. prosinca 2006. Posljedično, predmetni argument valja odbiti kao neosnovan.

261    Naposljetku, argument Irske da društvo AAL prije 31. prosinca 2003. nije moglo pokriti svoje troškove u slučaju povrata potpore dodijeljene u obliku spornog oslobođenja ne može se prihvatiti ako se ne proširi i potkrijepi u odnosu na način na koji je iznesen u okviru odgovora u predmetu T‑50/06 RENV II.

262    S obzirom na sva navedena razmatranja, mora se zaključiti da tužitelji u predmetnom slučaju nisu dokazali postojanje iznimnih okolnosti na temelju kojih je društvo AAL moglo razumno vjerovati da Komisija više nije gajila sumnje te da sporno oslobođenje neće biti dovođeno u pitanje, što bi tu instituciju spriječilo da u pobijanoj odluci naloži povrat sporne potpore.

263    U skladu s tim, treći tužbeni razlog u predmetu T‑50/06 RENV II i četvrti tužbeni razlog u predmetu T‑69/06 RENV II moraju se odbiti kao neosnovani.

 Prigovor kojim se navodi povreda načela poštovanja razumnog roka, istaknut u kontekstu četvrtog tužbenog razloga iznesenog u prilog tužbi u predmetu T‑50/06 RENV II, i peti tužbeni razlog iznesen u prilog tužbi u predmetu T‑69/06 RENV II, kojim se navodi povreda načela poštovanja razumnog roka te načela pravne sigurnosti i dobre uprave, zbog predugog trajanja formalnog istražnog postupka

264    U kontekstu četvrtog tužbenog razloga u predmetu T‑50/06 RENV II, Irska u biti prigovara da je Komisija povrijedila načelo poštovanja razumnog roka jer je odgađala usvajanje pobijane odluke (vidjeti točke 45. i 51. ove presude).

265    U kontekstu petog tužbenog razloga u predmetu T‑69/06 RENV II, društvo AAL tvrdi da je Komisija povrijedila načelo poštovanja razumnog roka te načela pravne sigurnosti i dobre uprave jer je odgađala usvajanje Odluke aluminijev oksid I, do kojeg je došlo 43 mjeseca nakon što je u travnju 2002. primila odgovor Irske na zadnji zahtjev za dodatne informacije koji je ta institucija poslala.

266    Komisija smatra da se predmetni prigovor i predmetni tužbeni razlog moraju odbiti kao neosnovani.

267    U tom pogledu, treba imati na umu da temeljni zahtjev u pogledu pravne sigurnosti zabranjuje Komisiji da na neodređeno vrijeme odgađa izvršavanje svojih ovlasti (vidjeti presudu od 14. srpnja 1972., Geigy/Komisija, 52/69, Zb., EU:C:1972:73, t. 20. i 21., i presudu Falck i Acciaierie di Bolzano/Komisija, točka 215. supra, EU:C:2002:524, t. 140.).

268    Osim toga, obveza Komisije da djeluje u razumnom roku kada usvaja odluke u upravnim postupcima u području politike tržišnog natjecanja predstavlja načelo dobre uprave (vidjeti presudu od 20. listopada 2011., Eridania Sadam/Komisija, T‑579/08, EU:T:2011:608, t. 79. i navedenu sudsku praksu). Stoga, ako Komisija u pitanjima državnih potpora odluči pokrenuti formalni istražni postupak, ona mora u razumnom roku završiti taj postupak (rješenje od 11. srpnja 1979. u predmetu Fédération nationale des producteurs de vins de table et vins de pays/Komisija, 59/79, Zb., EU:C:1979:188, str. 2425., str. 2428.).

269    U predmetnom slučaju, kako je navedeno u točki 248. ove presude, trajanje istrage u pogledu sporne potpore doista je bilo nerazumno.

270    Međutim, povreda načela poštovanja razumnog roka može opravdati poništenje odluke usvojene nakon tog odgađanja samo ako također predstavlja povredu prava obrane dotičnih poduzetnika. Ako nije utvrđeno da je neopravdano odgađanje štetno utjecalo na mogućnost dotičnih poduzetnika da se brane, Komisijino kršenje načela poštovanja razumnog roka ne može utjecati na valjanost upravnog postupka pa se stoga može smatrati samo uzrokom štete na koji se moguće pozivati pred sudovima Unije (vidjeti presudu Eridania Sadam/Komisija, točka 268. supra, EU:T:2011:608, t. 80. i navedenu sudsku praksu).

271    U svakom slučaju, treba istaknuti da zainteresirane stranke, kao što je društvo AAL u predmetnom slučaju, tijekom faze istrage na temelju članka 88. stavka 2. UEZ‑a, nemaju ista prava obrane kao subjekti protiv kojih je postupak pokrenut, nego samo imaju pravo sudjelovati u upravnom postupku u mjeri u kojoj je to prikladno s obzirom na okolnosti slučaja (vidjeti presudu Eridania Sadam/Komisija, točka 268. supra, EU:T:2011:608, t. 81. i navedenu sudsku praksu).

272    U predmetnom slučaju, tužitelji ne tvrde da je Komisija tijekom formalnog istražnog postupka zanemarila pravo društva AAL da bude saslušano i da sudjeluje u postupku u mjeri u kojoj je to prikladno s obzirom na okolnosti slučaja.

273    U skladu s tim, prigovor kojim se navodi povreda načela poštovanja razumnog roka, istaknut u kontekstu četvrtog tužbenog razloga u predmetu T‑50/06 RENV II, i peti tužbeni razlog u predmetu T‑69/06 RENV II moraju se odbiti kao neosnovani.

274    Budući da su svi tužbeni razlozi i prigovori izneseni u prilog tužbama odbijeni, same te tužbe moraju se u cijelosti odbiti.

 Troškovi

275    U skladu s člankom 219. Poslovnika Općeg suda taj sud, nakon što mu je presuda ukinuta i predmet mu vraćen na ponovno odlučivanje, odlučuje o troškovima postupka koji se pred njim vodio te o troškovima žalbenog postupka pred Sudom. Budući da je potonji u presudi Komisija/Irska i dr., točka 22. supra (EU:C:2009:742), i presudi Komisija/Irska i dr., točka 27. supra (EU:C:2013:812), odredio da će se o troškovima naknadno odlučiti, na Općem je sudu da u predmetnom slučaju odluči i o troškovima tih žalbenih postupaka.

276    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Međutim, sukladno članku 135. stavku 1. Poslovnika, kad to zahtijeva pravičnost, Opći sud može odlučiti da stranka koja ne uspije u postupku, osim vlastitih troškova, snosi samo dio troškova druge stranke. Pored toga, u skladu s člankom 135. stavkom 2. Poslovnika, Opći sud može jednoj stranci, čak i ako je uspjela u postupku, naložiti snošenje troškova djelomično ili u potpunosti, ako se to čini opravdanim na temelju njenog ponašanja, uključujući ponašanja prije pokretanja postupka. Opći sud može, među ostalim, instituciji čija odluka nije poništena naložiti snošenje troškova ako je manjkavost te odluke tužitelja navela da podnese tužbu (vidjeti po analogiji presudu od 9. rujna 2010., Evropaïki Dynamiki/Komisija, T‑387/08, EU:T:2010:377, t. 177. i navedenu sudsku praksu).

277    Tužitelji nisu uspjeli u svojim zahtjevima. Međutim, prilikom razmatranja predmetnih tužbi u točki 248. ove presude je navedeno da je Komisija, u pogledu usvajanja pobijane odluke, povrijedila načelo poštovanja razumnog roka, što je možda navelo tužitelje da podnesu tužbe radi utvrđivanja te povrede. U tim okolnostima Opći sud smatra pravičnim, u pogledu predmeta T‑50/06, T‑50/06 RENV I i T‑50/06 RENV II, naložiti Irskoj da snosi vlastite troškove i tri četvrtine troškova Komisije, a toj instituciji da snosi jednu četvrtinu vlastitih troškova, dok u pogledu predmeta T‑69/06, T‑69/06 RENV I i T‑69/06 RENV II, smatra pravičnim naložiti društvu AAL da snosi vlastite troškove i tri četvrtine troškova Komisije, a toj instituciji da snosi jednu četvrtinu vlastitih troškova. S druge strane, u predmetu T‑69/06 R, prikladno je društvu AAL naložiti snošenje svih troškova. Što se tiče predmeta C‑89/08 P i C‑272/12 P, s obzirom na to da je pet stranaka nastupalo protiv Komisije u svakom od tih predmeta, prikladno je, sukladno načinu raspodjele troškova u predmetima T‑50/06, T‑50/06 RENV I i T‑50/06 RENV II kao i u predmetima T‑69/06, T‑69/06 RENV I i T‑69/06 RENV II, naložiti Irskoj i društvu AAL da snose vlastite troškove i tri dvadesetine Komisijinih troškova, odnosno jednu petinu od tri četvrtine tih troškova, a toj instituciji naložiti snošenje jedne petine vlastitih troškova.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (prvo prošireno vijeće),

proglašava i presuđuje:

1.      Tužbe se odbijaju.

2.      Irskoj se nalaže snošenje vlastitih troškova i tri četvrtine troškova Komisije u predmetima T‑50/06, T‑50/06 RENV I i T‑50/06 RENV II te tri dvadesetine njezinih troškova u predmetima C‑89/08 P i C‑272/12 P.

3.      Društvu Aughinish Alumina Ltd nalaže se snošenje vlastitih troškova i tri četvrtine troškova Komisije u predmetima T‑69/06, T‑69/06 RENV I i T‑69/06 RENV II, tri dvadesetine njezinih troškova u predmetima C‑89/08 P i C‑272/12 P i svih troškova u predmetu T‑69/06 R.

4.      Komisiji se nalaže snošenje jedne četvrtine vlastitih troškova u spojenim predmetima T‑50/06 i T‑69/06, spojenim predmetima T‑50/06 RENV I i T‑69/06 RENV I te spojenim predmetima T‑50/06 RENV II i T‑69/06 RENV II i jedne petine vlastitih troškova u predmetima C‑89/08 P i C‑272/12 P.

Kanninen Pelikánová Buttigieg

Gervasoni       Madise

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 22. travnja 2016.

Potpisi

Sadržaj

Okolnosti spora

Sporno oslobođenje

Upravni postupak

Odluka aluminijev oksid I

Postupak i zahtjevi stranaka

Pravo

Drugi tužbeni razlog, kojim se navodi povreda načela pravne sigurnosti, načela „estoppel” i članka 8. stavka 5. Direktive 92/81, i četvrti tužbeni razlog, kojim se navodi povreda načela „estoppel” i zlouporaba ovlasti, a koji su izneseni u prilog tužbi u predmetu T‑50/06 RENV II, te (ii) drugi tužbeni razlog iznesen u prilog tužbi u predmetu T‑69/06 RENV II, kojim se navodi povreda načela pravne sigurnosti i korisnog učinka akata institucija te da je Komisija djelovala izvan svoje nadležnosti i zlouporabila svoje ovlasti

Treći tužbeni razlog iznesen u prilog tužbi u predmetu T‑69/06 RENV II, kojim se navodi povreda zahtjeva iz članka 3. stavka 1. točke (m) i članka 157. UEZ‑a

Šesti tužbeni razlog iznesen u prilog tužbi u predmetu T‑69/06 RENV II, kojim se navodi povreda obveze obrazlaganja i članka 87. stavka 1. UEZ‑a

Prvi tužbeni razlozi izneseni u prilog predmetnim tužbama, kojima se navodi pogreška koja se tiče prava u pogledu kvalifikacije sporne potpore s obzirom na članak 88. UEZ‑a

Prvi dio prvog tužbenog razloga iznesenog u prilog tužbi u predmetu T‑50/06 RENV II i drugi dio prvog tužbenog razloga iznesenog u prilog tužbi u predmetu T‑69/06 RENV II, kojima se navodi povreda članka 88. UEZ‑a i pravila iz članka 1. točke (b) podtočke (iii) Uredbe br. 659/1999, a u predmetu T‑50/06 RENV II i povreda postupovnih pravila koja se odnose na postojeće programe potpora, predviđenih u člancima 17. i 18. Uredbe br. 659/1999

Drugi dio prvog tužbenog razloga iznesenog u prilog tužbi u predmetu T‑50/06 RENV II i treći dio prvog tužbenog razloga iznesenog u prilog tužbi u predmetu T‑69/06 RENV II, kojima se navodi povreda odredbi članka 88. UEZ‑a tumačenog u vezi s člankom 1. točkom (b) podtočkom (iv) i člankom 15. stavkom 3. Uredbe br. 659/1999

Treći dio prvog tužbenog razloga iznesenog u prilog tužbi u predmetu T‑50/06 RENV II i prvi dio prvog tužbenog razloga iznesenog u prilog tužbi u predmetu T‑69/06 RENV II, kojima se, u biti, navodi povreda članka 88. UEZ‑a i pravila iz članka 1. točke (b) podtočke (i) Uredbe br. 659/1999

Treći tužbeni razlog iznesen u prilog tužbi u predmetu T‑50/06 RENV II, kojim se navodi povreda načela zaštite legitimnih očekivanja, i četvrti tužbeni razlog iznesen u prilog tužbi u predmetu T‑69/06 RENV II, kojim se navodi povreda načela zaštite legitimnih očekivanja i načela pravne sigurnosti

Prigovor kojim se navodi povreda načela poštovanja razumnog roka, istaknut u kontekstu četvrtog tužbenog razloga iznesenog u prilog tužbi u predmetu T‑50/06 RENV II, i peti tužbeni razlog iznesen u prilog tužbi u predmetu T‑69/06 RENV II, kojim se navodi povreda načela poštovanja razumnog roka te načela pravne sigurnosti i dobre uprave, zbog predugog trajanja formalnog istražnog postupka

Troškovi

* Jezik postupka: engleski