PRESUDA SUDA (peto vijeće)
30. svibnja 2024.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Zaštita potrošača – Direktiva 2011/83/EU – Članak 8. stavak 2. – Ugovori na daljinu sklopljeni elektroničkim sredstvom – Obveze informiranja koje imaju trgovci – Narudžba s obvezom plaćanja – Narudžba aktivacijom polja ili slične funkcije na internetskoj stranici – Obveza trgovca da polje ili sličnu funkciju označi napomenom ,narudžba s obvezom plaćanja’ ili odgovarajućim izričajem – Uvjetna obveza plaćanja”
U predmetu C‑400/22,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Landgericht Berlin (Zemaljski sud u Berlinu, Njemačka), odlukom od 2. lipnja 2022., koju je Sud zaprimio 16. lipnja 2022., u postupku
VT,
UR
protiv
Conny GmbH,
SUD (peto vijeće),
u sastavu: E. Regan, predsjednik vijeća, Z. Csehi, M. Ilešič (izvjestitelj), I. Jarukaitis i D. Gratsias, suci,
nezavisni odvjetnik: G. Pitruzzella,
tajnik: K. Hötzel, administratorica,
uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 27. rujna 2023.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za osobe VT i UR, N. Meise, Rechtsanwältin,
– za Conny GmbH, C. Heber, Rechtsanwältin,
– za Europsku komisiju, I. Rubene, E. Schmidt i G. von Rintelen, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 14. studenoga 2023.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 8. stavka 2. drugog podstavka Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (SL 2011., L 304, str. 64.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 8., str. 260. i ispravak SL 2024./90093, L).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između osoba VT i UR, najmodavaca stambenog prostora (u daljnjem tekstu zajedno: najmodavci) i društva Conny GmbH u vezi s pravima najmoprimca (u daljnjem tekstu: najmoprimac o kojem je riječ) koja su prenesena na društvo Conny, koje, u svojstvu stjecatelja pravâ tog najmoprimca, od navedenih najmodavaca zahtijeva povrat preplaćenog iznosa najamnine.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 Uvodne izjave 4., 5., 7. i 39. Direktive 2011/83 glase:
„(4) U skladu s člankom 26. stavkom 2. UFEU‑a, unutarnje tržište treba obuhvaćati prostor bez unutarnjih granica, u kojem su osigurani slobodno kretanje roba i usluga te sloboda poslovnog nastana. Usklađivanje određenih aspekata potrošačkih ugovora sklopljenih na daljinu i izvan poslovnih prostorija nužno je za promicanje stvarnog potrošačkog unutarnjeg tržišta na kojem se postiže prava ravnoteža između visoke razine zaštite potrošača i konkurentnosti poduzeća, uz istodobno poštovanje načela supsidijarnosti.
(5) […] [P]otpuna usklađenost informacija za potrošače i pravo odustajanja kod ugovora na daljinu i ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija doprinijet [će] visokoj razini zaštite potrošača i boljem funkcioniranju unutarnjeg tržišta poslovnih subjekata i potrošača.
[…]
(7) Potpuna usklađenost nekih ključnih regulatornih aspekata trebala bi znatno povećati pravnu sigurnost kako za potrošače tako i za trgovce. I potrošači i trgovci trebali bi naći oslonac u jedinstvenom regulatornom okviru koji se temelji na jasno definiranim pravnim konceptima koji uređuju određene aspekte ugovora između poslovnih subjekata i potrošača diljem [Europske] [u]nije. Učinak takvog usklađivanja trebao bi biti uklanjanje prepreka koje proizlaze iz fragmentacije pravila i dovršetak unutarnjeg tržišta u tom području. Te je prepreke moguće ukloniti jedino utvrđivanjem jednoobraznih pravila na razini Unije. Nadalje, potrošači bi diljem Unije trebali uživati visoku zajedničku razinu zaštite.
[…]
(39) Za ugovore na daljinu sklopljene preko internetskih stranica važno je osigurati da potrošač može u potpunosti pročitati i razumjeti glavne elemente ugovora prije nego svoju narudžbu pošalje. U tu svrhu u ovoj bi direktivi trebalo predvidjeti da te elemente treba izložiti u neposrednoj blizini potvrde koja se traži za slanje narudžbe. Važno je isto tako osigurati da u takvim situacijama potrošač može odrediti trenutak u kojem preuzima obvezu plaćanja trgovcu. Stoga bi pozornost potrošača trebalo posebno usmjeriti, nedvosmislenom formulacijom, na činjenicu da slanje narudžbe za sobom povlači plaćanje trgovcu.”
4 Člankom 1. te direktive, naslovljenim „Predmet”, određuje se:
„Svrha ove direktive je doprinijeti pravilnom funkcioniranju unutarnjeg tržišta usklađivanjem određenih aspekata zakona i drugih propisa u državama članicama o ugovorima koji se sklapaju između potrošača i trgovaca, postižući visoku razinu zaštite potrošača.”
5 U članku 2. navedene direktive, naslovljenom „Definicije”, navodi se:
„Za potrebe ove direktive primjenjuju se sljedeće definicije:
[…]
7) ,ugovor na daljinu’ znači ugovor sklopljen između trgovca i potrošača na temelju organiziranog sustava prodaje ili pružanja usluga na daljinu bez istovremene fizičke prisutnosti trgovca i potrošača, isključivo uz korištenje jednog ili više sredstava daljinske komunikacije do, uključno, trenutka u kojem se sklapa ugovor;
[…]”
6 Članak 3. te direktive, naslovljen „Područje primjene”, u stavcima 1. i 5. predviđa:
„1. Ova se direktiva primjenjuje, pod uvjetima i u mjeri određenoj u njezinim odredbama, na svaki ugovor sklopljen između trgovca i potrošača. […]
[…]
5. Ova direktiva nema učinka na opće odredbe nacionalnog ugovornog prava, primjerice pravila o valjanosti, sastavljanju ili učinku ugovora u mjeri u kojoj opći aspekti ugovornog prava nisu uređeni ovom Direktivom.”
7 U skladu s člankom 4. Direktive 2011/83, naslovljenim „Razina usklađenosti”:
„Države članice ne smiju u svojem nacionalnom pravu održavati niti u njega uvesti odredbe koje odstupaju od odredaba utvrđenih u ovoj direktivi, uključujući i strože ili manje stroge odredbe za osiguranje različite razine zaštite potrošača, osim ako u ovoj direktivi nije predviđeno drukčije.”
8 Člankom 6. te direktive, naslovljenim „Obveze informiranja kod ugovora na daljinu i ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija”, u stavku 1. određuje se:
„Prije nego što ugovor na daljinu ili ugovor sklopljen izvan poslovnih prostorija ili bilo koja odgovarajuća ponuda postanu obvezujući za potrošača, trgovac na jasan i razumljiv način pruža kupcu sljedeće informacije:
(a) glavne karakteristike robe ili usluga u mjeri u kojoj je to primjereno u odnosu na nosač podataka i na robu ili usluge;
[…]
(e) ukupnu cijenu roba ili usluga uključujući poreze ili, kad su roba ili usluge takve naravi da cijenu opravdano nije moguće izračunati unaprijed, način izračunavanja cijene […]
[…]
(o) kada je to primjenjivo, trajanje ugovora ili, ako je ugovor sklopljen na neodređeno vrijeme ili se automatski produžuje, uvjete raskida ugovora;
(p) kada je to primjenjivo, minimalno trajanje obveze potrošača na temelju ugovora;
[…]”
9 U članku 8. navedene direktive, naslovljenom „Formalni zahtjevi za ugovore na daljinu”, u stavku 2. navodi se:
„Ako ugovorom na daljinu koji treba biti sklopljen elektroničkim sredstvom potrošač preuzima obvezu plaćanja, trgovac potrošaču jasno i očito daje na znanje i to neposredno prije nego što potrošač pošalje svoju narudžbu, informacije predviđene u točkama (a), (e), (o) i (p) članka 6. stavka 1.
Trgovac osigurava da potrošač, kad šalje svoju narudžbu, izričito potvrđuje da narudžba podrazumijeva obvezu plaćanja. Ako slanje narudžbe podrazumijeva aktivaciju tipke [polja] ili neke slične funkcije, [polje] ili slična funkcija mora biti lako čitljivo označena riječima ‚narudžba s obvezom plaćanja’ ili odgovarajućim nedvosmislenim izričajem kojim se izražava da slanje narudžbe podrazumijeva obvezu plaćanja trgovcu. Ako trgovac ne poštuje ovaj podstavak, ugovor ili narudžba nisu obvezujući za potrošača.”
Njemačko pravo
10 Članak 312.j Bürgerliches Gesetzbucha (Građanski zakonik), u verziji primjenjivoj na glavni postupak (u daljnjem tekstu: BGB), u stavcima 3. i 4. predviđa:
„(3) U slučaju [potrošačkih ugovora sklopljenih elektroničkim sredstvom koji se odnose na pružanje usluge uz naknadu koju isporučuje trgovac], trgovac mora osmisliti naručivanje na način da potrošač, kada izvrši svoju narudžbu, izričito potvrdi da preuzima obvezu plaćanja. Ako se narudžba izvršava aktivacijom polja, obveza trgovca iz prve rečenice ispunjena je samo u slučaju kada je polje označeno na lako čitljiv način riječima ‚narudžba s obvezom plaćanja’ ili odgovarajućim nedvosmislenim izričajem.
(4) [Potrošački ugovori sklopljeni elektroničkim sredstvom koji se odnose na pružanje usluge uz naknadu koju isporučuje trgovac] sklopljeni su samo ako trgovac ispuni svoju obvezu iz stavka 3.”
Glavni postupak i prethodno pitanje
11 Najmodavci i najmoprimac o kojem je riječ sklopili su ugovor o najmu stambenog prostora čiji je iznos najamnine na temelju zakona ograničen, tako da u slučaju prekoračenja navedene gornje granice najmoprimac ima pravo na povrat preplaćenog iznosa najamnine.
12 Conny, društvo s ograničenom odgovornošću osnovano u skladu s njemačkim pravom, registrirano za obavljanje usluga naplate potraživanja, preko svoje internetske stranice najmoprimcima stanova nudi da sklope ugovor o obavljanju pravnih poslova na temelju kojeg ono može, u slučaju prekoračenja gornje granice iznosa najamnina, prema njihovim najmodavcima djelovati u svojstvu stjecatelja svih prava tih najmoprimaca.
13 Da bi sklopili takav ugovor na internetskoj stranici tog društva, najmoprimci moraju pristati na njegove opće uvjete poslovanja, u kojima se upućuje na naplatnu prirodu ugovora, a zatim aktivirati polje kako bi izvršili narudžbu. Najmoprimci su kao protučinidbu morali plaćati naknadu u visini jedne trećine ušteđenog iznosa godišnje najamnine, ako bi pokušaji društva Conny da ostvari njihova prava bili uspješni, te naknadu u visini one na koju bi odvjetnik imao pravo na temelju odredbi Zakona o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ako je najmodavcu poslana opomena.
14 U ovom slučaju, s obzirom na to da je mjesečna najamnina premašivala gornju granicu dopuštenu nacionalnim propisima, najmoprimac o kojem je riječ je s društvom Conny sklopio takav ugovor o obavljanju pravnih poslova kako bi ostvario svoja prava prema najmodavcima. Kako bi to učinio, taj najmoprimac se registrirao na internetskoj stranici društva Conny, na njoj je označio polje za prihvaćanje općih uvjeta poslovanja i potvrdio svoju narudžbu aktivacijom odgovarajućeg polja. Navedeni najmoprimac je nakon toga potpisao obrazac društva Conny, naslovljen „Potvrda, dodjela punomoći i prijenos prava, odobrenje”, koji nije sadržavao nijednu informaciju o bilo kakvoj najmoprimčevoj obvezi plaćanja.
15 Društvo Conny je u dopisu od 21. siječnja 2020. potraživalo od najmodavaca prava koja najmoprimac o kojem je riječ ima na temelju nacionalnog propisa kojim se uređuje visina najamnine, tvrdeći u tu svrhu da iznos najamnine naveden u ugovoru sklopljenom između tog najmoprimca i najmodavaca premašuje gornju granicu utvrđenu tim propisom.
16 Budući da najmodavci nisu udovoljili zahtjevu iz tog dopisa, društvo Conny je, na temelju prenesenih prava, protiv najmodavaca podnijelo tužbu Amtsgerichtu Berlin‑Mitte (Općinski sud u Berlinu – Centar, Njemačka).
17 Amtsgericht Berlin Mitte (Općinski sud u Berlinu – Centar, Njemačka) prihvatio je tužbu s obrazloženjem da je, među ostalim, tražena najamnina premašivala najamninu na koju su najmodavci imali pravo, i to u iznosu koji je istaknulo društvo Conny.
18 Najmodavci su protiv te presude podnijeli žalbu Landgerichtu Berlin (Zemaljski sud u Berlinu, Njemačka), sudu koji je uputio zahtjev. Tvrdili su, među ostalim, da društvo Conny nije moglo ostvarivati prava najmoprimca o kojem je riječ s obzirom na to da je ugovor o obavljanju pravnih poslova na temelju kojeg je došlo do prijenosa tih prava ništetan zbog nepoštovanja zahtjeva predviđenih člankom 312.j stavkom 3. drugom rečenicom BGB‑a, kojim se u nacionalni pravni poredak prenosi članak 8. stavak 2. Direktive 2011/83.
19 Kao prvo, sud koji je uputio zahtjev navodi da uspjeh te žalbe ovisi isključivo o tumačenju članka 8. stavka 2. drugog podstavka Direktive 2011/83. U tom se pogledu pita, među ostalim, može li se zahtjev iz tog članka 8. stavka 2. u vezi s člankom 312.j stavcima 3. i 4. BGB‑a, prema kojem polje za narudžbu mora sadržavati izričitu napomenu o obvezi plaćanja povezanoj s narudžbom ili odgovarajući izraz, primijeniti u situaciji kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku.
20 Taj sud ističe da, u ovom slučaju, za najmoprimca o kojem je riječ obveza plaćanja ne nastaje samo na temelju njegove narudžbe na internetskoj stranici društva Conny, nego se za njezin nastanak zahtijeva ispunjenje naknadnih uvjeta, kao što su uspješno ostvarivanje pravâ najmoprimca ili slanje opomene najmodavcu.
21 Slijedom toga, postavlja se pitanje treba li članak 8. stavak 2. drugi podstavak Direktive 2011/83 tumačiti na način da ugovor na daljinu koji je sklopljen elektroničkim sredstvom također podrazumijeva „obvezu plaćanja” u smislu te odredbe ako se naknada duguje samo pod određenim naknadnim uvjetima, primjerice samo u slučaju eventualnog uspjeha ili naknadne opomene treće osobe.
22 Sud koji je uputio zahtjev napominje da se nacionalni propis kojim se prenosi članak 8. stavak 2. drugi podstavak Direktive 2011/83 ne tumači ujednačeno u nacionalnoj sudskoj praksi.
23 S jedne strane, Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka) presudio je da se na cilj zaštite iz članka 312.j stavaka 3. i 4. BGB‑a „iznimno ne utječe”, s obzirom na to da potrošač zahtijeva naplatu eventualno postojećeg potraživanja i da se naknada duguje trgovcu samo pod određenim uvjetima, odnosno samo u slučaju uspjeha.
24 S druge strane, nacionalni sudovi nižeg stupnja kao i nacionalna pravna teorija članku 8. stavku 2. drugom podstavku Direktive 2011/83 i članku 312.j stavcima 3. i 4. BGB‑a pripisuju znatno šire područje primjene. Naime, oni smatraju da su tim odredbama obuhvaćeni i pravni poslovi u kojima plaćanje naknade samo neizravno proizlazi iz sklapanja ugovora ili je povezano s ispunjenjem drugih uvjeta ili s radnjama potrošača.
25 Sud koji je uputio zahtjev sklon je potonjem tumačenju. Kao prvo, tekst članka 8. stavka 2. drugog podstavka Direktive 2011/83, iz kojeg proizlazi da obveza aktivacije polja postoji ako narudžba „podrazumijeva” za potrošača obvezu plaćanja, ide u prilog tom stajalištu. Međutim, podrazumijeva se da obveza plaćanja nastaje već u trenutku sklapanja ugovora elektroničkim sredstvom čak i ako nastanak te obveze nije nužan, nego je samo moguć i nije u potpunosti isključen.
26 Kao drugo, smisao i svrha članka 8. stavka 2. drugog podstavka Direktive 2011/83 također idu u prilog širokom tumačenju, na način da se odnosi i na ugovore u kojima se naknada duguje samo pod drugim posebnim uvjetima, u ovom predmetu samo u slučaju uspješnog ostvarivanja pravâ najmoprimca ili opomene. Naime, iz članka 1. te direktive, kao i iz njezinih uvodnih izjava 4., 5. i 7., proizlazi da se tom direktivom nastoji osigurati visoka razina zaštite potrošača na način da se jamči njihova obaviještenost i sigurnost u pravnim poslovima s trgovcima.
27 Međutim, s takvim ciljem nije u skladu to da se zaštita iz Direktive 2011/83 odnosi samo na potrošače čija naknadna obveza plaćanja već postoji u trenutku sklapanja ugovora, dok se istodobno ta zaštita onemogućuje potrošačima čija obveza plaćanja u trenutku sklapanja ugovora još nije konačna nastala, nego ovisi o naknadnom ispunjenju drugih uvjeta na koje oni ne mogu utjecati.
28 Tumačenje suprotno onomu navedenom u točkama 24. do 27. ove presude dovelo bi do znatnog smanjenja razine zaštite potrošača koju zakonodavac Unije želi osigurati, pa čak i do djelomičnog ili potpunog oduzimanja biti Direktive 2011/83 u okolnostima poput onih o kojima je riječ pred sudom koji je uputio zahtjev. Naime, ne može se isključiti mogućnost da bi trgovci u budućnosti, kako bi se oslobodili obveza utvrđenih u članku 8. stavku 2. Direktive 2011/83, u svoje opće uvjete poslovanja unosili odredbe kojima bi potrošačeva obveza plaćanja ovisila o ispunjenju drugih uvjeta.
29 Kao treće, sud koji je uputio zahtjev smatra da bi zakonodavac Unije, da je želio ograničiti obvezu informiranja samo na slučaj bezuvjetne obveze plaćanja, to učinio izričito navodeći u uvodnim izjavama ili odredbama same Direktive 2011/83 da razina zaštite potrošača zajamčena tom direktivom ne obuhvaća ugovore u kojima u trenutku njihova sklapanja potrošačeva obveza plaćanja još nije utvrđena. Međutim, to se u navedenoj direktivi uopće ne spominje.
30 U tim je okolnostima Landgericht Berlin (Zemaljski sud u Berlinu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Je li u skladu s člankom 8. stavkom 2. drugim podstavkom Direktive [2011/83] tumačenje nacionalnog propisa (u ovom slučaju članka 312.j stavka 3. druge rečenice i članka 312.j stavka 4. BGB‑a, u verziji koja je bila na snazi od 13. lipnja 2014. do 27. svibnja 2022.) na način da se taj propis, isto kao i članak 8. stavak 2. drugi podstavak Direktive [2011/83], primjenjuje i u slučaju kad potrošač trgovcu nije nužno obvezan izvršiti plaćanje u trenutku sklapanja ugovora elektroničkim sredstvom, nego samo pod određenim drugim uvjetima, primjerice isključivo u naknadnom slučaju uspjeha zatraženih pravnih radnji za ostvarivanje prava ili u slučaju naknadnog slanja opomene trećoj strani?”
Dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku
31 Društvo Conny osporava relevantnost pitanja koje je postavio sud koji je uputio zahtjev, pri čemu se osobito protivi tomu da se treća osoba, kao što su to najmodavci u glavnom postupku, može pozivati na moguću povredu pravnog odnosa između potrošača (prenositelj) i trgovca (stjecatelj). Naime, prema stajalištu društva Conny, to bi dovelo do toga da bi treća osoba mogla poništiti ugovor koji je najmoprimac sklopio s trgovcem upravo kako bi kao potrošač ostvario svoja prava u odnosu na tu treću osobu.
32 U tom pogledu valja podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, u okviru suradnje između Suda i nacionalnih sudova koja je određena člankom 267. UFEU‑a isključivo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da uvažavajući posebnosti predmeta ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Posljedično, s obzirom na to da se upućena pitanja odnose na tumačenje ili ocjenu valjanosti određenog pravnog pravila Unije, Sud je načelno dužan donijeti odluku (presuda od 12. listopada 2023., KBC Verzekeringen, C‑286/22, EU:C:2023:767, t. 21. i navedena sudska praksa).
33 Iz toga proizlazi da pitanja koja se odnose na pravo Unije uživaju pretpostavku relevantnosti. Odbijanje Suda da odluči o zahtjevu za prethodnu odluku koji je uputio nacionalni sud moguće je samo ako je očito da zatraženo tumačenje ili ocjena valjanosti pravila Europske unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se mogao dati koristan odgovor na upućena pitanja (presuda od 12. listopada 2023., KBC Verzekeringen, C‑286/22, EU:C:2023:767, t. 22. i navedena sudska praksa).
34 U ovom slučaju, pitanja suda koji je uputio zahtjev odnose se, među ostalim, na tumačenje, u skladu s pravom Unije, članka 312.j stavaka 3. i 4. BGB‑a kojim se u nacionalni pravni poredak prenosi članak 8. stavak 2. drugi podstavak Direktive 2011/83, pri čemu se u biti predviđa da se potrošački ugovor sklopljen elektroničkim sredstvom koji se odnosi na uslugu koju trgovac pruža uz naknadu može smatrati sklopljenim samo ako trgovac poštuje obvezu informiranja kojom se zahtijeva da potrošač, kad izvrši svoju narudžbu, izričito potvrdi da preuzima obvezu plaćanja. Međutim, u članku 8. stavku 2. drugom podstavku Direktive 2011/83 navodi se samo da potrošač nije vezan ugovorom ili svojom narudžbom u slučaju da trgovac nije poštovao obvezu predviđenu tom odredbom.
35 S obzirom na navedeno, iz odgovora suda koji je uputio zahtjev na zahtjev za dostavu informacija koji mu je uputio Sud proizlazi da nacionalno zakonodavstvo o kojem je riječ u glavnom postupku dopušta trećoj osobi da osporava valjanost ugovora o obavljanju pravnih poslova sklopljenog između potrošača i trgovca kad je na temelju tog ugovora trgovac u ime tog potrošača podnio tužbu protiv te treće osobe. Takva bi se mogućnost mogla iskoristiti čak i ako je jedini cilj pravnog pravila na koje se poziva u prilog toj tužbi zaštita navedenog potrošača, s obzirom na to da bi, nakon što se utvrdi povreda tog pravila, isti potrošač zadržao mogućnost odobravanja ugovora ili sklapanja novog ugovora s trgovcem.
36 Međutim, s obzirom na taj odgovor, ne može se smatrati da iz elemenata spisa jasno proizlazi da traženo tumačenje članka 8. stavka 2. drugog podstavka Direktive 2011/83 nema nikakve veze s činjeničnim stanjem i predmetom spora u glavnom postupku ili pak da je problem hipotetske prirode.
37 Budući da, osim toga, Sud raspolaže svim činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se dao koristan odgovor na upućeno pitanje, valja utvrditi da je ovaj zahtjev za prethodnu odluku dopušten.
O prethodnom pitanju
38 Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 8. stavak 2. drugi podstavak Direktive 2011/83 tumačiti na način da se, u slučaju ugovora na daljinu sklopljenih preko internetskih stranica, obveza trgovca da osigura da potrošač prilikom izvršenja svoje narudžbe izričito prihvati obvezu plaćanja primjenjuje čak i kada je potrošač dužan tom trgovcu platiti naknadu tek nakon ispunjenja naknadnog uvjeta.
39 Najprije je potrebno istaknuti da su ugovori na daljinu definirani na temelju članka 2. točke 7. Direktive 2011/83 kao „ugovor[i] sklopljen[i] između trgovca i potrošača na temelju organiziranog sustava prodaje ili pružanja usluga na daljinu bez istovremene fizičke prisutnosti trgovca i potrošača, isključivo uz korištenje jednog ili više sredstava daljinske komunikacije do, uključno, trenutka u kojem se sklapa ugovor”. Iz toga proizlazi da je ugovor o obavljanju pravnih poslova kojim se nastoje ostvariti prava koja najmoprimac ima u odnosu na najmodavca, sklopljen s trgovcem na njegovoj internetskoj stranici, poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, obuhvaćen pojmom „ugovor na daljinu” i stoga područjem primjene te direktive, kako je definirano u njezinu članku 3. stavku 1.
40 Budući da se, u skladu s člankom 4. Direktive 2011/83, njome u načelu provodi potpuno usklađivanje zakonodavstva država članica u pogledu odredbi koje se u njoj navode, doseg obveze informiranja iz članka 8. stavka 2. drugog podstavka te direktive određuje, u granicama načela usklađenog tumačenja, pravo potrošačâ predviđeno nacionalnim propisima kojima se ta odredba prenosi u pravni poredak država članica (vidjeti u tom smislu presudu od 5. listopada 2023., Sofatutor, C‑565/22, EU:C:2023:735, t. 38.).
41 Za potrebe tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst nego i kontekst te ciljeve propisa kojeg je ona dio (presuda od 12. listopada 2023., KBC Verzekeringen, C‑286/22, EU:C:2023:767, t. 32.).
42 Kad je riječ, kao prvo, o tekstu članka 8. stavka 2. Direktive 2011/83, valja podsjetiti na to da se tom odredbom u njezinu prvom podstavku određuje da, ako ugovorom na daljinu koji treba biti sklopljen elektroničkim sredstvom potrošač preuzima obvezu plaćanja, trgovac mora potrošaču jasno i očito dati na znanje, i to neposredno prije nego što potrošač izvrši svoju narudžbu, informacije predviđene člankom 6. stavkom 1. te direktive koje se u biti odnose na glavne karakteristike robe ili usluga, ukupnu cijenu, trajanje ugovora kao i, kada je to primjenjivo, minimalno trajanje obveze potrošača.
43 Članak 8. stavak 2. drugi podstavak Direktive 2011/83 pak predviđa da trgovac osigurava da potrošač, kad izvrši svoju narudžbu, izričito potvrđuje da ona podrazumijeva obvezu plaćanja. Tom se odredbom pojašnjava da, ako izvršenje narudžbe podrazumijeva aktivaciju polja ili neke slične funkcije, polje ili slična funkcija mora biti lako čitljivo označena riječima „narudžba s obvezom plaćanja” ili odgovarajućim nedvosmislenim izričajem kojim se izražava da izvršenje narudžbe podrazumijeva potrošačevu obvezu plaćanja trgovcu jer u suprotnom navedeni potrošač nije vezan ugovorom ili narudžbom.
44 Iz toga proizlazi da, kada je ugovor na daljinu sklopljen elektroničkim sredstvom putem postupka naručivanja i uz obvezu plaćanja za potrošača, trgovac mora, s jedne strane, tom potrošaču pružiti bitne informacije o ugovoru neposredno prije izvršenja narudžbe i, s druge strane, izričito obavijestiti navedenog potrošača da je izvršenjem narudžbe za njega nastala obveza plaćanja (presuda od 7. travnja 2022., Fuhrmann-2, C‑249/21, EU:C:2022:269, t. 25.).
45 Kad je riječ o potonjoj obvezi, iz jasnog teksta članka 8. stavka 2. drugog podstavka Direktive 2011/83 proizlazi da polje za narudžbu ili slična funkcija mora sadržavati lako čitljivu i nedvosmislenu napomenu koja upućuje na to da izvršenjem narudžbe potrošač preuzima obvezu plaćanja trgovcu i da se za utvrđivanje toga je li trgovac ispunio svoju obvezu da osigura da potrošač, kad izvrši svoju narudžbu, izričito potvrđuje da ona podrazumijeva obvezu plaćanja, mora uzeti u obzir samo napomena koja se nalazi na tom polju ili sličnoj funkciji (vidjeti u tom smislu presudu od 7. travnja 2022., Fuhrmann-2, C‑249/21, EU:C:2022:269, t. 26. i 28.).
46 Međutim, tekst članka 8. stavka 2. drugog podstavka Direktive 2011/83 – kojim se trgovcu nalaže da, prilikom sklapanja ugovora na daljinu elektroničkim sredstvom putem postupka naručivanja koji uključuje obvezu plaćanja za potrošača, izričito obavijesti potrošača o toj obvezi prije nego što izvrši svoju narudžbu – ne predviđa nikakvu razliku između obvezâ plaćanja pod određenim uvjetima i onih koje su bezuvjetne.
47 Naprotiv, iz tog teksta proizlazi da se obveza informiranja navedena u toj odredbi primjenjuje čim narudžba „podrazumijeva” obvezu plaćanja. Posljedično, iz toga se može zaključiti da obveza trgovca da obavijesti potrošača nastaje u trenutku kada potonji nepovratno preuzme obvezu plaćanja u slučaju ispunjenja uvjeta koji ne ovisi o njegovoj volji, čak i ako taj uvjet još nije ispunjen.
48 U tom je pogledu Sud uostalom pojasnio da je dovršetak postupka naručivanja koji dovodi do obveze plaćanja za potrošača ključna faza jer podrazumijeva da potrošač pristaje biti vezan ne samo ugovorom na daljinu nego i obvezom plaćanja (presuda od 7. travnja 2022., Fuhrmann-2, C‑249/21, EU:C:2022:269, t. 30.). Naime, upravo aktivacija polja ili slične funkcije kako bi se dovršila narudžba podrazumijeva izjavu potrošača u smislu da on nepovratno preuzima obvezu plaćanja.
49 Kao drugo, kad je riječ o kontekstu i ciljevima članka 8. stavka 2. Direktive 2011/83, valja istaknuti da je ta odredba dio mehanizma koji se temelji na nizu odredbi čiji je cilj, kao što to proizlazi iz članka 1. navedene direktive, u vezi s njezinim uvodnim izjavama 4., 5. i 7., osigurati visoku razinu zaštite potrošača na način da se jamči njihova obaviještenost i sigurnost u pravnim poslovima s trgovcima, osiguravajući pritom pravu ravnotežu između visoke razine zaštite potrošača i konkurentnosti poduzećâ (vidjeti u tom smislu presude od 7. travnja 2022., Fuhrmann-2, C‑249/21, EU:C:2022:269, t. 21. i od 5. svibnja 2022., Victorinox, C‑179/21, EU:C:2022:353, t. 39. kao i navedenu sudsku praksu).
50 Konkretno, u uvodnoj izjavi 39. Direktive 2011/83 naglašava se da je u tu svrhu važno osigurati da u slučaju ugovorâ na daljinu sklopljenih preko internetskih stranica potrošač može utvrditi trenutak u kojem preuzima obvezu plaćanja trgovcu te, nedvosmislenom formulacijom, posebno usmjeriti pozornost potrošača na činjenicu da izvršenje narudžbe za sobom povlači obvezu plaćanja trgovcu.
51 Međutim, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 45. svojeg mišljenja, tumačenje članka 8. stavka 2. drugog podstavka Direktive 2011/83 na način da se ta odredba ne primjenjuje u situaciji kada potrošač nema bezuvjetnu obvezu plaćanja trgovcu, nego prema tom trgovcu ima obvezu plaćanja naknade tek nakon ispunjenja naknadnog uvjeta, bilo bi protivno ciljevima te direktive, kako su navedeni u točkama 49. i 50. ove presude, da se osigura visoka razina zaštite potrošača kao i, konkretnije, usmjeri pozornost potrošača na činjenicu da izvršenje narudžbe za sobom povlači obvezu plaćanja navedenom trgovcu.
52 Naime, takvo bi tumačenje dovelo do toga da trgovac nije dužan ispuniti svoju obvezu informiranja, navedenu u toj odredbi kako bi potrošača upoznao s financijskim posljedicama njegove narudžbe, u trenutku kada potrošač još može odustati od te narudžbe, nego tek kasnije, kada plaćanje postane obvezujuće.
53 Posljedično, kao što je to u biti istaknuo sud koji je uputio zahtjev, takvo tumačenje omogućilo bi trgovcima da se oslobode obveze informiranja utvrđene u članku 8. stavku 2. drugom podstavku Direktive 2011/83 upravo u trenutku u kojem se ta direktiva može pokazati korisnom za potrošača, jednostavnim unošenjem odredbi u svoje opće uvjete poslovanja zbog kojih bi potrošačeva obveza plaćanja ovisila o ispunjenju objektivnih uvjeta, a ne o potrošačevoj izjavi volje.
54 S obzirom na navedeno, valja naglasiti da se člankom 8. stavkom 2. drugim podstavkom Direktive 2011/83 u takvom slučaju samo predviđa da potrošač nije vezan ugovorom o kojem je riječ. Međutim, u skladu s člankom 3. stavkom 5. Direktive 2011/83 ona nema učinka na opće odredbe ugovornog prava utvrđenog nacionalnim zakonodavstvom, primjerice, na pravila o valjanosti, sastavljanju ili učincima ugovorâ jer sama direktiva ne uređuje opće aspekte ugovornog prava.
55 Slijedom toga, tumačenje iz točaka 49. do 53. ove presude ne dovodi u pitanje mogućnost da potrošač, nakon što dobije naknadnu informaciju o obvezi plaćanja, može odlučiti održati na snazi učinke ugovora ili narudžbe koji do tada za njega nisu bili obvezujući zbog toga što trgovac prilikom njihova sklapanja nije poštovao svoju obvezu predviđenu člankom 8. stavkom 2. drugim podstavkom Direktive 2011/83.
56 S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 8. stavak 2. drugi podstavak Direktive 2011/83 treba tumačiti na način da se, u slučaju ugovora na daljinu sklopljenih preko internetskih stranica, obveza trgovca da osigura da potrošač prilikom izvršenja svoje narudžbe izričito prihvati obvezu plaćanja primjenjuje čak i kada je potrošač dužan tom trgovcu platiti naknadu tek nakon ispunjenja naknadnog uvjeta.
Troškovi
57 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi navedenih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) odlučuje:
Članak 8. stavak 2. drugi podstavak Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća
treba tumačiti na način da se:
u slučaju ugovora na daljinu sklopljenih preko internetskih stranica obveza trgovca da osigura da potrošač prilikom izvršenja svoje narudžbe izričito prihvati obvezu plaćanja primjenjuje čak i kada je potrošač dužan tom trgovcu platiti naknadu tek nakon ispunjenja naknadnog uvjeta.
Potpisi