PRESUDA OPĆEG SUDA (prvo vijeće)
16. prosinca 2015.(*)
„Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Europsko tržište zračnog prijevoza tereta – Sporazumi i usklađena djelovanja u odnosu na više elemenata cijena usluga zračnog prijevoza tereta (uvođenje dodatka za gorivo i dodatka za sigurnost, odbijanje plaćanja provizije na dodatke) – Članak 101. UFEU‑a, članak 53. Sporazuma o EGP‑u i članak 8. Sporazuma o zračnom prometu između Europske zajednice i Švicarske Konfederacije – Obveza obrazlaganja“
U predmetu T‑67/11,
Martinair Holland NV, sa sjedištem u Haarlemmermeeru (Nizozemska), koji zastupa R. Wesseling, odvjetnik,
tužitelj,
protiv
Europske komisije, koju su zastupali S. Noë, N. von Lingen i C. Giolito, zatim S. Noë, C. Giolito i A. Dawes, u svojstvu agenata, uz asistenciju B. Dohertyja, barrister,
tuženika,
povodom zahtjeva za poništenje Odluke Komisije C(2010) 7694 final od 9. studenoga 2010. u vezi s postupkom primjene članka 101. UFEU‑a, članka 53. Sporazuma o EGP‑u i članka 8. Sporazuma između Europske zajednice i Švicarske konfederacije o zračnom prometu (predmet COMP/39258 – Zračni prijevoz tereta), u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja, ili barem na poništenje članka 5. točke (b) te odluke, u dijelu u kojem potonjem izriče novčanu kaznu ili njezino smanjenje,
OPĆI SUD (prvo vijeće),
u sastavu: H. Kanninen (izvjestitelj), predsjednik, I. Pelikánová i E. Buttigieg, suci,
tajnik: S. Spyropoulos, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 21. svibnja 2015.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Tužitelj, društvo Martinair Holland NV, zračni je prijevoznik koji je aktivan na tržištu zračnog prijevoza tereta (u daljnjem tekstu: teret).
2 Komisija Europskih zajednica zaprimila je 7. prosinca 2007. zahtjev za imunitet na temelju Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2002., C 45, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 62.; u daljnjem tekstu: Obavijest o primjeni pokajničkog programa iz 2002.) koji su podnijeli društvo Deutsche Lufthansa AG (u daljnjem tekstu: Lufthansa) i njegova društva kćeri Lufthansa Cargo AG i Swiss International Air Lines AG (u daljnjem tekstu: Swiss). Prema tom zahtjevu postojali su protutržišni kontakti između nekoliko aktivnih poduzetnika na tržištu tereta (u daljnjem tekstu: prijevoznici) koji su se osobito odnosili na:
– dodatak na gorivo (u daljnjem tekstu: DNG), koji je uveden zbog povećanja cijena goriva;
– dodatak na sigurnost (u daljnjem tekstu: DNS), koji je uveden zbog troškova određenih mjera sigurnosti koje su bile nametnute nakon terorističkih napada od 11. rujna 2001.
3 Komisija je 14. i 15. veljače 2006. provela nenajavljene pretrage sukladno članku 20. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101. i 102. UFEU‑a] (SL L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.).
4 Nakon pregleda nekoliko je prijevoznika, kao i tužitelj, podnijelo zahtjev na temelju Obavijesti o primjeni pokajničkog programa iz 2002.
5 Komisija je 19. prosinca 2007. uputila Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku 27-orici prijevoznika, među kojima je tužitelj (u daljnjem tekstu: Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama). Ona je navela da su ti prijevoznici povrijedili članak 101. UFEU‑a, članak 53. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru (EGP) i članak 8. Sporazuma između Europske zajednice i Švicarske Konfederacije o zračnom prometu (u daljnjem tekstu: Švicarski sporazum) sudjelovanjem u svjetskom zabranjenom sporazumu koji se osobito odnosi na DNG, DNS i odbijanje plaćanja provizije na dodatke (u daljnjem tekstu: odbijanje plaćanja provizije). Kao odgovor na Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama njegovi su adresati podnijeli pisana očitovanja. Usmena rasprava održana je od 30. lipnja do 4. srpnja 2008.
6 Komisija je 9. studenoga 2010. donijela Odluku C(2010) 7694 final u vezi s postupkom primjene članka 101. UFEU‑a, članka 53. Sporazuma o EGP‑u i članka 8. Švicarskog sporazuma (predmet COMP/39258 – Zračni prijevoz tereta) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka). Pobijana odluka upućena je sljedećem 21-om prijevozniku (u daljnjem tekstu: inkriminirani prijevoznici):
– Air Canada;
– Air France‑KLM;
– Société Air France SA (u daljnjem tekstu: Air France);
– Koninklijke Luchtvaart Maatschappij NV (u daljnjem tekstu: KLM);
– British Airways plc;
– Cargolux Airlines International SA (u daljnjem tekstu: Cargolux);
– Cathay Pacific Airways Ltd (u daljnjem tekstu: CPA);
– Japan Airlines Corp.;
– Japan Airlines International Co. Ltd (u daljnjem tekstu: Japan Airlines);
– Lan Airlines SA (u daljnjem tekstu: LAN);
– Lan Cargo SA (u daljnjem tekstu: LAN Cargo);
– Lufthansa Cargo;
– Lufthansa;
– Swiss;
– tužitelj;
– Qantas Airways Ltd (u daljnjem tekstu: Qantas);
– SAS AB;
– SAS Cargo Group A/S (u daljnjem tekstu: SAS Cargo);
– Scandinavian Airlines System Denmark‑Norway‑Sweden (u daljnjem tekstu: Scandinavian Airlines);
– Singapore Airlines Cargo Pte Ltd (u daljnjem tekstu: SAC);
– Singapore Airlines Ltd.
7 Privremeni prigovori protiv drugih adresata Obavijesti o privremeno utvrđenim činjenicama su povučeni.
8 Pobijana odluka u svojem obrazloženju opisuje jedinstvenu i trajnu povredu članka 101. UFEU‑a, članka 53. Sporazuma o EGP‑u i članka 8. Švicarskog sporazuma, koja obuhvaća područje EGP‑a i Švicarske, prema kojoj su inkriminirani prijevoznici uskladili svoje postupanje u području utvrđivanja cijena za pružanje usluga prijevoza tereta.
9 Izreka pobijane odluke, u dijelu koji se tiče tužitelja, glasi kako slijedi:
„Članak 1.
Sljedeća društva povrijedila su članak 101. UFEU‑a i članak 53. Sporazuma o EGP‑u sudjelovanjem u povredi koja se istovremeno sastojala od sporazuma i usklađenog djelovanja kojim su uskladili različite elemente cijene koja se naplaćuje za pružanje usluga zračnog prijevoza tereta […] na linijama između zračnih luka smještenih unutar EGP‑a u sljedećim razdobljima:
[…]
(i) [tužitelj], od 22. siječnja 2001. do 14. veljače 2006.;
[…]
Članak 2.
Sljedeća društva povrijedila su članak 101. UFEU‑a sudjelovanjem u povredi koja se istovremeno sastojala od sporazuma i usklađenog djelovanja kojim su uskladili različite elemente cijene koja se naplaćuje za pružanje usluga zračnog prijevoza tereta […] na linijama između zračnih luka smještenih unutar Europske unije i zračnih luka smještenih izvan EGP‑a u sljedećim razdobljima:
[…]
(o) [tužitelj], od 1. svibnja 2004. do 14. veljače 2006.
[…]
Članak 3.
Sljedeća društva povrijedila su članak 53. Sporazuma o EGP‑u sudjelovanjem u povredi koja se istovremeno sastojala od sporazuma i usklađenog djelovanja kojim su uskladili različite elemente cijene koja se naplaćuje za pružanje usluga zračnog prijevoza tereta […] na linijama između zračnih luka smještenih u državama ugovornicama Sporazuma o EGP‑u, ali koje nisu države članice i trećih država, u sljedećim razdobljima:
[…]
(m) [tužitelj], od 19. svibnja 2005. do 14. veljače 2006.;
[…]
Članak 4.
Sljedeća društva povrijedila su članak 8. Švicarskog sporazuma […] sudjelovanjem u povredi koja se istovremeno sastojala od sporazuma i usklađenog djelovanja kojim su uskladili različite elemente cijene koja se naplaćuje za pružanje usluga zračnog prijevoza tereta […] na linijama između zračnih luka smještenih unutar […] [U]nije i zračnih luka smještenih u Švicarskoj u sljedećim razdobljima:
[…]
(i) [tužitelj], od 1. lipnja 2002. do 14. veljače 2006.;
[…]
Članak 5.
Sljedeće novčane kazne izriču se za povrede iz članaka 1. do 4.:
[…]
(m) [tužitelj]: 29 500 000 [eura];
[…]
Članak 6.
Poduzetnici iz članaka 1. do 4. moraju odmah prestati s povredama iz navedenih članaka, ako to već nisu učinili.
Oni se moraju suzdržati od djelovanja ili postupanja iz članaka 1. do 4. kao i od svakog djelovanja ili postupanja kojim se postiže isti ili sličan cilj ili učinak.
Članak 7.
Ova je odluka upućena:
[…]
[tužitelju]
[…]“
Postupak
10 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 24. siječnja 2011. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak. Komisija je 27. svibnja 2011. podnijela odgovor na tužbu.
11 Opći sud je odlukom od 29. lipnja 2011. odlučio, sukladno članku 47. stavku 1. svojega Poslovnika od 2. svibnja 1991., da neće odobriti drugu razmjenu podnesaka.
12 Odlukom predsjednika Općeg suda od 1. prosinca 2011. jedan od sudaca šestog vijeća Općeg suda, u čiji je sastav raspoređen sudac izvjestitelj, zamijenjen je drugim sucem.
13 Odlukom predsjednika Općeg suda od 17. siječnja 2013. sudac izvjestitelj zamijenjen je drugim sucem te je ovaj predmet dodijeljen drugom sucu izvjestitelju, koji zasjeda u šestom vijeću.
14 Nakon zahtjeva Općeg suda u okviru mjera upravljanja postupkom iz članka 64. Poslovnika od 2. svibnja 1991. tužitelj je, aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 5. srpnja 2013., podnio očitovanja na odgovor na tužbu. Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 27. rujna 2013. Komisija je podnijela očitovanja na ta očitovanja.
15 Budući da se sastav vijećâ Općeg suda promijenio, sudac izvjestitelj raspoređen je u prvo vijeće, kojemu je, prema tome, dodijeljen ovaj predmet 2. listopada 2013.
16 Na temelju izvještaja suca izvjestitelja Opći sud (prvo vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka. Osim toga, u okviru mjera upravljanja postupkom iz članka 64. Poslovnika od 2. svibnja 1991., Opći sud postavio je pisana pitanja strankama, koje su na njih odgovorile u za to određenom roku.
17 Opći sud je 28. travnja 2015. pozvao tužitelja da ga izvijesti o tome sadržava li izvještaj za raspravu povjerljive podatke u odnosu na javnost. Dvama pismenima od 4. svibnja 2015. tužitelj je, s jedne strane, zatražio da određeni podaci iz izvještaja za raspravu ne budu otkriveni javnosti i, s druge strane, iznio određena očitovanja o navedenom izvještaju, što je Opći sud uzeo u obzir.
18 Na raspravi održanoj 21. svibnja 2015. saslušana su izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja Općeg suda.
Zahtjevi stranaka
19 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi članke 1. do 7. pobijane odluke, u cijelosti ili djelomice, u dijelu u kojem se odnosi na njega;
– ili smanji iznos novčane kazne predviđene člankom 5. točkom (m) pobijane odluke;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
20 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
21 Tužitelj ističe dva tužbena razloga u potporu tužbi, od kojih se prvi temelji na povredi obveze obrazlaganja, prava na dobru upravu, prava na djelotvorni pravni lijek i prava na pravično suđenje, presumpcije nevinosti i prava obrane, a drugi na očitoj pogrešci u ocjeni prilikom utvrđivanja novčane kazne, na povredi Uredbe br. 1/2003, Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 (SL 2006., C 210, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 58.), načela proporcionalnosti i jednakog postupanja i obveze obrazlaganja.
22 Prvi tužbeni razlog sastoji se od dva dijela, od kojih se prvi temelji na povredi obveze obrazlaganja i prava na dobru upravu, a drugi na povredi prava na dobru upravu, prava na djelotvorni pravni lijek, prava na pravično suđenje, presumpcije nevinosti i prava obrane.
23 U okviru prvog dijela prvog tužbenog razloga tužitelj, među ostalim, ističe da mu pobijana odluka ne omogućava da utvrdi prirodu i doseg povrede ili povreda koje mu se pripisuju, s obzirom na to da se u izreci pobijane odluke spominju četiri povrede, koje se odnose na različita razdoblja i različite linije, koje su počinili različiti prijevoznici, usprkos tome što se obrazloženje odnosi na samo jednu svjetsku jedinstvenu i trajnu povredu koja obuhvaća sve linije. Tužitelj dodaje da je Komisija u pobijanoj odluci ispitala uvjete primjene članka 101. UFEU‑a, članka 53. Sporazuma o EGP‑u i članka 8. Švicarskog sporazuma samo u odnosu na jednu navodnu svjetsku povredu pa se stoga utvrđenje o četirima povredama iz izreke ne može temeljiti na ocjeni činjenica i dokaza iznesenih u tom obrazloženju. Komisija u pobijanoj odluci nije ispitala podupiru li činjenice koje je iznijela i sveukupni dokazi četiri specifične povrede iz članaka 1. do 4. te odluke.
24 Stoga, prvim dijelom prvog tužbenog razloga, tužitelj u biti tvrdi da u pobijanoj odluci ne postoji obrazloženje s obzirom na to da su obrazloženje i izreka te odluke proturječni, što Komisija osporava.
25 U tom pogledu, valja podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi obrazloženje koje zahtijeva članak 296. stavak 2. UFEU‑a mora na jasan i nedvosmislen način pokazati razmišljanje institucije, autora akta, tako da se zainteresiranim osobama omogući upoznavanje s razlozima za poduzetu mjeru kako bi mogle zaštititi svoja prava i da se sucu Unije omogući njegov nadzor (vidjeti u tom smislu presude od 25. lipnja 1998., British Airways i dr./Komisija, T‑371/94 i T‑394/94, Zb., EU:T:1998:140, t. 89., i od 29. lipnja 2012., GDF Suez/Komisija, T‑370/09, Zb., EU:T:2012:333, t. 117.). Zahtjev obrazloženja treba ocjenjivati prema okolnostima slučaja, osobito prema sadržaju akta, naravi navedenih razloga i interesu koji za dobivanje objašnjenja mogu imati adresati akta ili druge osobe na koje se taj akt izravno i pojedinačno odnosi (vidjeti u tom smislu presude od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, Zb., EU:C:1998:154, t. 63., i od 15. ožujka 2000., Cimenteries CBR i dr./Komisija, T‑25/95, T‑26/95, T‑30/95 do T‑32/95, T‑34/95 do T‑39/95, T‑42/95 do T‑46/95, T‑48/95, T‑50/95 do T‑65/95, T‑68/95 do T‑71/95, T‑87/95, T‑88/95, T‑103/95 i T‑104/95, Zb., EU:T:2000:77, t. 469.).
26 U obrazloženju nije potrebno podrobno navoditi sve relevantne činjenične i pravne okolnosti s obzirom na to da se pitanje ispunjava li obrazloženje zahtjeve iz članka 296. UFEU‑a mora ocjenjivati ne samo u odnosu na formulaciju već i na njegov kontekst i na sva pravna pravila kojima se uređuje predmetno pravno područje (vidjeti u tom smislu presude Komisija/Sytraval i Brink’s France, t. 25. ove presude, EU:C:1998:154, t. 63., i od 2. veljače 2012., Denki Kagaku Kogyo i Denka Chemicals/Komisija, T‑83/08, EU:T:2012:48, t. 91.).
27 Jednako tako, za potrebe obrazloženja odluke donesene radi osiguranja primjene pravila tržišnog natjecanja Komisija mora, sukladno članku 296. UFEU‑a, u najmanju ruku, spomenuti činjenice i razmatranja koji su od velike važnosti u strukturi odluke, omogućavajući tako nadležnom sudu i zainteresiranim strankama da saznaju okolnosti u kojima je ona primijenila pravo Unije (vidjeti u tom smislu presudu Denki Kagaku Kogyo i Denka Chemicals/Komisija, t. 26. supra, EU:T:2012:48, t. 91.).
28 Osim toga, obrazloženje mora biti logično te, osobito, ne smije imati unutarnju proturječnost koja sprečava dobro razumijevanje razloga na kojima počiva akt (vidjeti u tom smislu presude od 10. srpnja 2008., Bertelsmann i Sony Corporation of America/Impala, C‑413/06 P, Zb., EU:C:2008:392, t. 169., i od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija, C‑521/09 P, Zb., EU:C:2011:620, t. 151.).
29 Valja dodati da unatoč odredbama članka 23. stavka 5. Uredbe br. 1/2003, iz kojih proizlazi da odluke kojima se propisuju novčane kazne za povredu prava tržišnog natjecanja nemaju kaznenopravni karakter, povreda članka 101. stavka 1. UFEU‑a, članka 53. Sporazuma o EGP‑u i članka 8. Švicarskog sporazuma podrazumijeva postupanje koje se općenito smatra nepoštenim, općenito na štetu javnosti, što je sramotno i što može dovesti do toga da se odgovornim poduzetnicima izreknu novčane kazne koje idu do 10 % njihova godišnjeg prihoda, koje su nesporno stroge (vidjeti mišljenje nezavisne odvjetnice Sharpston u predmetu KME Germany i dr./Komisija, C‑272/09 P, Zb., EU:C:2011:63, t. 64.). S obzirom na prirodu predmetnih povreda, kao i na prirodu i stupanj strogosti sankcija koje se uz njih vežu (vidjeti presudu od 27. ožujka 2014., Saint‑Gobain Glass France i dr./Komisija, T‑56/09 i T‑73/09, Zb., EU:T:2014:160, t. 78. i navedenu sudsku praksu), one su kaznenopravne prirode u smislu članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), kao što i proizlazi osobito iz presude ESLJP‑a, A. Menarini Diagnostis protiv Italije (br. 43509/08, § 39. do 44., 27. rujna 2011.).
30 Štoviše, u točkama 58. i 59. svoje presude A. Menarini Diagnostis protiv Italije, točka 29. supra, ESLJP je podsjetio da ako je „kazna“ izrečena odlukom upravnog tijela, zainteresirana strana mora moći protiv takve odluke pokrenuti postupak pred sudom koji pruža jamstva iz članka 6. EKLJP‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 18. srpnja 2013., Schindler Holding i dr./Komisija, C‑501/11 P, Zb., EU:C:2013:522, t. 34.).
31 Međutim, načelo djelotvorne sudske zaštite, opće načelo prava Unije koje je danas izraženo u članku 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i koje u pravu Unije odgovara članku 6. stavku 1. EKLJP‑a (vidjeti presudu od 10. srpnja 2014., Telefónica i Telefónica de España/Komisija, C‑295/12 P, Zb., EU:C:2014:2062, t. 57. i navedenu sudsku praksu), podrazumijeva da izreka odluke koju donosi Komisija, kojom se utvrđuje povreda pravila tržišnog natjecanja, bude osobito jasna i precizna kako bi poduzetnici koji su odgovorni i kažnjeni mogli razumjeti i osporiti tu odgovornost i izricanje te kazne, koja proizlazi iz teksta navedene izreke.
32 Naime, valja podsjetiti da je Komisija putem izreke odluke naznačila prirodu i doseg povreda koje sankcionira. Treba istaknuti da je, u načelu, kad je riječ upravo o dosegu i prirodi sankcioniranih povreda, bitna izreka, a ne obrazloženje. Samo u slučaju kada nedostaje jasnoće kod upotrijebljenih izraza u izreci, izreku valja tumačiti pomoću obrazloženja odluke. Kao što je to ocijenio sud Unije, kako bi se utvrdile osobe na koje se odnosi odluka kojom se utvrđuje povreda, valja se držati izreke te odluke s obzirom na to da tu ne bi trebalo biti dvojbe (presude od 16. prosinca 1975., Suiker Unie i dr./Komisija, 40/73 do 48/73, 50/73, 54/73 do 56/73, 111/73, 113/73 i 114/73, Zb., EU:C:1975:174, t. 315. i od 11. prosinca 2003., Adriatica di Navigazione/Komisija, T‑61/99, Zb., EU:T:2003:335, t. 43.).
33 Osim toga, valja također podsjetiti da članak 101. stavak 1. UFEU‑a proizvodi izravne učinke u odnosima između pojedinaca i da stvara prava za pojedince nalažući da osoba može zahtijevati popravak štete koju joj je prouzrokovao ugovor ili postupanje kojim se može ograničiti ili narušiti tržišno natjecanje. Stoga je na nacionalnim sudovima koji u okviru svoje nadležnosti moraju primijeniti tu odredbu da osiguraju ne samo njezin puni učinak, već i zaštitu tih prava (presuda od 6. lipnja 2013., Donau Chemie i dr., C‑536/11, Zb., EU:C:2013:366, t. 21. i 22.). Prema tome, svaka osoba ima pravo tražiti naknadu štete koja je nastala ako postoji uzročna veza između navedene štete i zabranjenog sporazuma ili zabranjenog postupanja iz članka 101. UFEU‑a (presude od 13. srpnja 2006., Manfredi i dr., C‑295/04 do C‑298/04, Zb., EU:C:2006:461, t. 61., i od 6. studenoga 2012., Otis i dr., C‑199/11, Zb., EU:C:2012:684, t. 43.).
34 Međutim, u skladu s člankom 16. stavkom 1. Uredbe br. 1/2003, kada nacionalni sudovi odlučuju o sporazumima, odluke ili prakse koje su obuhvaćene člankom 101. UFEU‑a i koje su već predmetom odluke Komisije, oni to ne mogu činiti na način koji bio u suprotnosti s tom odlukom.
35 U tom pogledu, valja smatrati, suprotno onome što je Komisija istaknula na raspravi, da bi nacionalni sud donio odluku suprotnu onoj koju je donijela ta institucija, ne samo ako bi pravno drugačije kvalificirao ispitane protutržišne postupke, nego i ako bi njegova odluka bila drugačija od Komisijine što se tiče vremenskog ili zemljopisnog dosega ispitanih postupaka ili što se tiče odgovornosti ili izostanka odgovornosti osoba koje se bile predmet istrage o predmetnim postupcima i za koje je odgovornost ispitana u odluci Komisije.
36 Iz tog proizlazi da su nacionalni sudovi vezani odlukom koju je donijela Komisija, pod uvjetom da nije poništena ili stavljena izvan snage, što zahtijeva da se njezina izreka može nedvosmisleno shvatiti.
37 Osobito, nacionalni sudovi moraju biti u stanju, na temelju jasnog teksta u izreci odluke kojom se utvrđuje postojanje povrede pravila tržišnog natjecanja, razumjeti doseg te povrede, kao i identificirati osobe koje su za to odgovorne, kako bi mogli izvesti potrebne posljedice u pogledu zahtjeva za naknadu štete prouzročene tom povredom koji podnesu osobe oštećene tom povredom.
38 Na kraju, valja istaknuti da bi puna djelotvornost članka 101. UFEU‑a bila dovedena u pitanje ako je pravo osobe da zahtijeva naknadu svoje štete od druge osobe kategorički uvjetovano postojanjem ugovorne veze između tih dviju osoba (vidjeti u tom smislu presudu od 5. lipnja 2014., Kone i dr., C‑557/12, Zb., EU:C:2014:1317, t. 33.). Ne može se stoga isključiti da je osoba koja se smatra odgovornom za povredu pravila tržišnog natjecanja, koju je utvrdila Komisija, dužna popraviti štetu prouzročenu klijentima drugih osoba koje su odgovorne za istu povredu. U istom slučaju, i ako je to predviđeno nacionalnim pravom, postupak pred nacionalnim sudom može se pokrenuti regresnim tužbama između tih osoba. Tekst izreke odluke kojom se utvrđuje povreda pravila tržišnog natjecanja čini se, iz tog gledišta, odlučujućim jer može utvrditi međusobna prava i obveze između tih osoba.
39 Nacionalni sud također može, ako je to predviđeno nacionalnim zakonom, biti obvezan smatrati da su sve osobe koje su odgovorne za povredu pravila tržišnog natjecanja, koju je utvrdila Komisija, dužne solidarno popraviti prouzročenu štetu. U tom slučaju, tekst izreke odluke kojom se utvrđuje povreda pravila tržišnog natjecanja može, u pogledu osoba na koje se odnosi, također biti odlučujući.
40 S obzirom na prethodna razmatranja, valja najprije provjeriti, kao što to tvrdi tužitelj, postoji li proturječnost između obrazloženja i izreke pobijane odluke.
41 Što se tiče izreke pobijane odluke, njezini članci 1. do 4. glase kako slijedi:
„Članak 1.
Sljedeća društva povrijedila su članak 101. UFEU‑a i članak 53. Sporazuma o EGP‑u sudjelovanjem u povredi koja se istovremeno sastojala od sporazuma i usklađenog djelovanja kojim su uskladili različite elemente cijene koja se naplaćuje za pružanje usluga zračnog prijevoza tereta […] na linijama između zračnih luka smještenih unutar EGP‑a, u sljedećim razdobljima:
(a) Air France‑KLM, od 7. prosinca 1999. do 14. veljače 2006.;
(b) […] Air France, od 7. prosinca 1999. do 14. veljače 2006.;
(c) KLM […], od 21. prosinca 1999. do 14. veljače 2006.;
(d) British Airways […], od 22. siječnja 2001. do 14. veljače 2006.;
(e) Cargolux […], od 22. siječnja 2001. do 14. veljače 2006.;
(f) Lufthansa Cargo […], od 14. prosinca 1999. do 7. prosinca 2005.;
(g) […] Lufthansa […], od 14. prosinca 1999. do 7. prosinca 2005.;
(h) Swiss […], od 2. travnja 2002. do 7. prosinca 2005.;
(i) [tužitelj], od 22. siječnja 2001. do 14. veljače 2006.;
(j) SAS […], od 17. kolovoza 2001. do 14. veljače 2006.;
(k) SAS Cargo […], od 1. lipnja 2001. do 14. veljače 2006.;
(l) Scandinavian Airlines […], od 13. prosinca 1999. do 28. prosinca 2003.
Članak 2.
Sljedeća društva povrijedila su članak 101. UFEU‑a sudjelovanjem u povredi koja se istovremeno sastojala od sporazuma i usklađenog djelovanja kojim su uskladili različite elemente cijene koja se naplaćuje za pružanje usluga zračnog prijevoza tereta […] na linijama između zračnih luka smještenih unutar […] [U]nije i zračnih luka smještenih izvan EGP‑a, u sljedećim razdobljima:
(a) Air Canada, od 1. svibnja 2004. do 14. veljače 2006.;
(b) Air France‑KLM, od 1. svibnja 2004. do 14. veljače 2006.;
(c) […] Air France, od 1. svibnja 2004. do 14. veljače 2006.;
(d) KLM […], od 1. svibnja 2004. do 14. veljače 2006.;
(e) British Airways […], od 1. svibnja 2004. do 14. veljače 2006.;
(f) Cargolux […], od 1. svibnja 2004. do 14. veljače 2006.;
(g) [CPA], od 1. svibnja 2004. do 14. veljače 2006.;
(h) Japan Airlines [Corp.], od 1. svibnja 2004. do 14. veljače 2006.;
(i) Japan Airlines […], od 1. svibnja 2004. do 14. veljače 2006.;
(j) LAN […], od 1. svibnja 2004. do 14. veljače 2006.;
(k) LAN Cargo […], od 1. svibnja 2004. do 14. veljače 2006.;
(l) Lufthansa Cargo […], od 1. svibnja 2004. do 7. prosinca 2005.;
(m) […] Lufthansa […], od 1. svibnja 2004. do 7. prosinca 2005.;
(n) Swiss […], od 1. svibnja 2004. do 7. prosinca 2005.;
(o) [tužitelj], od 1. svibnja 2004. do 14. veljače 2006.;
(p) Qantas […], od 1. svibnja 2004. do 14. veljače 2006.;
(q) SAS […], od 1. svibnja 2004. do 14. veljače 2006.;
(r) SAS Cargo […], od 1. svibnja 2004. do 14. veljače 2006.;
(s) [SAC], od 1. svibnja 2004. do 14. veljače 2006.;
(t) Singapore Airlines […], od 1. svibnja 2004. do 14. veljače 2006.
Članak 3.
Sljedeća društva povrijedila su članak 53. Sporazuma o EGP‑u sudjelovanjem u povredi koja se istovremeno sastojala od sporazuma i usklađenog djelovanja kojim su uskladili različite elemente cijene koja se naplaćuje za pružanje usluga zračnog prijevoza tereta […] […] na linijama između zračnih luka smještenih u državama ugovornicama Sporazuma o EGP‑u, ali koje nisu države članice i trećih država, u sljedećim razdobljima:
(a) Air Canada, od 19. svibnja 2005. do 14. veljače 2006.;
(b) Air France‑KLM, od 19. svibnja 2005. do 14. veljače 2006.;
(c) […] Air France, od 19. svibnja 2005. do 14. veljače 2006.;
(d) KLM […], od 19. svibnja 2005. do 14. veljače 2006.;
(e) British Airways […], od 19. svibnja 2005. do 14. veljače 2006.;
(f) Cargolux […], od 19. svibnja 2005. do 14. veljače 2006.;
(g) [CPA], od 19. svibnja 2005. do 14. veljače 2006.;
(h) Japan Airlines [Corp.], od 19. svibnja 2005. do 14. veljače 2006.;
(i) Japan Airlines […], od 19. svibnja 2005. do 14. veljače 2006.;
(j) Lufthansa Cargo […], od 19. svibnja 2005. do 14. veljače 2006.;
(k) […] Lufthansa […], od 19. svibnja 2005. do 7. prosinca 2005.;
(l) Swiss […], od 19. svibnja 2005. do 7. prosinca 2005.;
(m) [tužitelj], od 19. svibnja 2005. do 14. veljače 2006.;
(n) Qantas […], od 19. svibnja 2005. do 14. veljače 2006.;
(o) SAS […], od 19. svibnja 2005. do 14. veljače 2006.;
(p) SAS Cargo […], od 19. svibnja 2005. do 14. veljače 2006.;
(q) [SAC], od 19. svibnja 2005. do 14. veljače 2006.;
(r) Singapore Airlines […], od 19. svibnja 2005. do 14. veljače 2006.
Članak 4.
Sljedeća društva povrijedila su članak 8. Švicarskog sporazuma […] sudjelovanjem u povredi koja se istovremeno sastojala od sporazuma i usklađenog djelovanja kojim su uskladili različite elemente cijene koja se naplaćuje za pružanje usluga zračnog prijevoza tereta […] na linijama između zračnih luka smještenih unutar […] [U]nije i zračnih luka smještenih u Švicarskoj, u sljedećim razdobljima:
(a) Air France‑KLM, od 1. lipnja 2002. do 14. veljače 2006.;
(b) […] Air France, od 1. lipnja 2002. do 14. veljače 2006.;
(c) KLM […], od 1. lipnja 2002. do 14. veljače 2006.;
(d) British Airways […], od 1. lipnja 2002. do 14. veljače 2006.;
(e) Cargolux […], od 1. lipnja 2002. do 14. veljače 2006.;
(f) Lufthansa Cargo […], od 1. lipnja 2002. do 7. prosinca 2005.;
(g) […] Lufthansa […], od 1. lipnja 2002. do 7. prosinca 2005.;
(h) Swiss […], od 1. lipnja 2002. do 7. prosinca 2005.;
(i) [tužitelj], od 1. lipnja 2002. do 14. veljače 2006.;
(j) SAS […], od 1. lipnja 2002. do 14. veljače 2006.;
(k) SAS Cargo […], od 1. lipnja 2002. do 14. veljače 2006.;
(l) Scandinavian Airlines […], od 1. lipnja 2002. do 28. prosinca 2003.“
42 Tužitelj u biti ističe da doslovno čitanje članaka 1. do 4. pobijane odluke navodi na zaključak da postoje četiri različite jedinstvene i trajne povrede, od kojih se svaka odnosi na različitu kategoriju linija, a ne na zaključak da postoji samo jedna jedinstvena i trajna povreda koja se odnosi na sve linije koje pokriva zabranjeni sporazum, kao što je opisano u obrazloženju te odluke.
43 To je navodno potvrđeno tekstom članaka 5. i 6. pobijane odluke, prema kojima:
„Članak 5.
Sljedeće novčane kazne izriču se za povrede iz članaka 1. do 4.:
[…]
Članak 6.
Poduzetnici iz članaka 1. do 4. moraju odmah prestati s povredama iz navedenih članaka, ako to već nisu napravili.
[…]“
44 Naime, tužitelj ističe da se članci 5. i 6. pobijane odluke pozivaju na „povrede“ u množini, a ne na „povredu“ u jednini.
45 U tom pogledu, valja najprije navesti da, kao što to tvrdi Komisija u odgovoru na mjere upravljanja postupkom, navedene u točki 16. ove presude, podjela izreke Odluke o povredi pravila tržišnog natjecanja na četiri različita članka ne znači nužno da postoje četiri zasebne povrede.
46 Ta podjela mogla bi odražavati okolnost da su sva protutržišna ponašanja koja čine jedinstvenu i trajnu povredu, opisanu u pobijanoj odluci, povrijedila tri odredbe koje zabranjuju ta ista ponašanja, ali koje imaju različit prostorni i vremenski doseg.
47 Osim toga, Komisija je navela u točkama 815. do 817. pobijane odluke kao i u svojim pismenima pred Općim sudom da je ona do 1. svibnja 2004. bila nadležna samo za primjenu članka 101. UFEU‑a na međunarodni zračni promet između zračnih luka Unije i da stoga nije mogla primijeniti članak 101. UFEU‑a na sporazume i protutržišne prakse koje su se odnosile na linije između zračnih luka smještenih na području Unije i onih smještenih izvan EGP‑a. Osim toga, Komisija je objasnila u uvodnim izjavama 818. do 821. pobijane odluke da je do 19. svibnja 2005. ona bila nadležna za primjenu članka 53. Sporazuma o EGP‑u samo na zračni promet između zračnih luka unutar EGP‑a i da je tek od tog dana postala nadležna i za primjenu te odredbe u odnosu na linije između zračnih luka smještenih u državama koje su ugovorne stranke Sporazuma o EGP‑a, ali nisu države članice i trećih država. Nadalje, iz uvodnih izjava 822. do 825. pobijane odluke proizlazi da je Komisija smatrala da je od 1. lipnja 2002. nadležna za primjenu članka 8. Švicarskog sporazuma na linije između zračnih luka smještenih unutar Unije i zračnih luka smještenih u Švicarskoj.
48 Prema tome, kako je Komisija to naznačila u svojem odgovoru spomenutom u gornjoj točki 16., kao i na raspravi, povreda triju odredaba, odnosno članka 101. UFEU‑a, članka 53. Sporazuma o EGP‑u i članka 8. Švicarskog sporazuma, od kojih svaka utvrđuje nadležnost Komisije za njihovu primjenu ratione temporis i ratione loci, navela ju je na razdvajanje izreke pobijane odluke na sedam članaka, od kojih su prva četiri organizirana kako slijedi:
– članak 1. odnosi se na nadležnost Komisije za primjenu članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u u pogledu linija između zračnih luka smještenih unutar EGP‑a, za razdoblje od 7. prosinca 1999. do 14. veljače 2006.;
– članak 2. odnosi se na nadležnost Komisije za primjenu članka 101. UFEU‑a u pogledu linija između zračnih luka smještenih unutar Unije i zračnih luka smještenih izvan EGP‑a, za razdoblje od 1. svibnja 2004. do 14. veljače 2006.;
– članak 3. odnosi se na nadležnost Komisije za primjenu članka 53. Sporazuma o EGP‑u u pogledu linija između zračnih luka smještenih u državama ugovornicama Sporazuma o EGP‑u, ali koje nisu države članice i trećih država, za razdoblje od 19. svibnja 2005. do 14. veljače 2006.;
– i članak 4. odnosi se na nadležnost Komisije za primjenu članka 8. Švicarskog sporazuma u pogledu linija između zračnih luka smještenih unutar Unije i zračnih luka smještenih u Švicarskoj, za razdoblje od 1. lipnja 2002. do 14. veljače 2006.
49 Tužitelj ne osporava ni to da se doseg nadležnosti Komisije razlikovao ovisno o linijama o kojima je riječ, niti to da je podjela izreke pobijane odluke bila povezana s različitim dosegom Komisijine nadležnosti.
50 Nasuprot tome, tužitelj navodi da su, s jedne strane, svi inkriminirani prijevoznici prema obrazloženju pobijane odluke sudjelovali u protutržišnim postupcima koji čine jedinstvenu i trajnu povredu svjetskog dosega, bez obzira na osigurane linije, i, s druge strane, da članci 1. do 4. te odluke ustanovljavaju četiri različite povrede, od kojih se svaka odnosi na drugu kategoriju linija, u kojima su sudjelovali samo neki od inkriminiranih prijevoznika.
51 U tom pogledu, iz pobijane odluke proizlazi da je samo 11 od 21 inkriminiranog prijevoznika, to jest Air France‑KLM, Air France, KLM, British Airways, Cargolux, Lufthansa, Lufthansa Cargo, Swiss, tužitelj, SAS i SAS Cargo, navedeno u svakom od prva četiri članka. Prijevoznici Air Canada, CPA, Japan Airlines Corp., Japan Airlines, Qantas, SAC i Singapore Airlines pojavljuju se i u članku 2. i u članku 3. navedene odluke. Naziv prijevoznika Scandinavian Airlines pojavljuje se i u članku 1. i članku 4. navedene odluke. Što se tiče prijevoznika LAN i LAN Cargo, oni se pojavljuju samo u članku 2. iste odluke.
52 Međutim, treba navesti da su razdoblje od 1. svibnja 2004. do 14. veljače 2006. za koje je utvrđeno da su prijevoznici iz članka 2. pobijane odluke sudjelovali u protutržišnim postupcima kao i razdoblje od 19. svibnja 2005. do 14. veljače 2006. za koje je utvrđeno da su prijevoznici iz članka 3. navedene odluke sudjelovali u navedenim postupcima u cijelosti uključeni u razdoblje iz članka 1. te odluke, koje se proteže od 7. prosinca 1999. do 14. veljače 2006. kao i u razdoblje obuhvaćeno člankom 4. iste odluke, koje počinje 1. lipnja 2002. i završava 14. veljače 2006. kao što proizlazi iz točke 41. ove presude.
53 Posljedično, u slučaju da se protutržišni postupci smatraju dijelom jedne jedinstvene i trajne povrede članka 101. UFEU‑a, članka 53. Sporazuma o EGP‑u i članka 8. Švicarskog sporazuma u vezi sa svim linijama koje je uključivao zabranjeni sporazum, i u kojem su sudjelovali svi inkriminirani prijevoznici, prijevoznici navedeni u članku 2. pobijane odluke također bi se trebali pojaviti u člancima 1. i 4. navedene odluke. Osim toga, svi prijevoznici koji su prema članku 2. te odluke sudjelovali u postupcima iz tog članka u razdoblju nakon 19. svibnja 2005. također bi trebali biti navedeni u članku 3. iste odluke.
54 Tako prva četiri članka pobijane odluke nije moguće tumačiti tako da potvrđuju pretpostavku o jednoj jedinstvenoj i trajnoj povredi u vezi sa svim linijama uključenima u zabranjeni sporazum, u kojem su sudjelovali svi inkriminirani prijevoznici. Budući da se u člancima 1., 3. i 4. pobijane odluke ne pojavljuje više inkriminiranih prijevoznika, članak 1. do 4. navedene odluke treba nužno tumačiti na jedan od sljedećih načina:
– ili da izreka pobijane odluke utvrđuje četiri različite jedinstvene i trajne povrede od kojih se svaka odnosi na različitu kategoriju linija, što bi moglo objasniti upotrebu riječi „povrede“ u množini u člancima 5. i 6. navedene odluke, kao što tvrdi tužitelj;
– ili da navedena izreka utvrđuje postojanje jedne jedinstvene i trajne povrede, za koju su odgovorni samo prijevoznici koji su, što se tiče linija iz svakog od članaka 1. do 4. pobijane odluke, izravno sudjelovali u protupravnim postupcima na koje se odnosi svaki od navedenih članaka ili koji su bili svjesni dogovaranja u vezi s tim linijama i prihvatili su rizik.
55 Ovo posljednje tumačenje objašnjava se činjenicom da Komisija nema pravo poduzetniku koji je izravno sudjelovao u jednom ili više protutržišnih postupaka koji čine jedinstvenu i trajnu povredu pripisati odgovornost za protutržišne postupke koje planiraju ili izvršavaju drugi sudionici u kojima on nije izravno sudjelovao, osim ako nije utvrđeno da je taj poduzetnik namjeravao vlastitim ponašanjem pridonijeti svim zajedničkim ciljevima drugih sudionika zabranjenog sporazuma i da je bio svjestan svih drugih protupravnih postupaka u ostvarivanju tih ciljeva ili da ih je taj poduzetnik razumno mogao predvidjeti te je bio spreman prihvatiti s tim povezan rizik (vidjeti u tom smislu presudu od 6. prosinca 2012., Komisija/Verhuizingen Coppens, C‑441/11 P, Zb., EU:C:2012:778, t. 44.).
56 Međutim, kao što i stranke to same ističu, iz tumačenja cjelokupnog obrazloženja pobijane odluke i, posebice, iz uvodnih izjava 1., 95. do 97., 100., 101., 855., 856. i 864. do 879. te odluke proizlazi da Komisija opisuje jedan jedini zabranjeni sporazum, smatran jedinstvenom i trajnom povredom članka 101. UFEU‑a, članka 53. Sporazuma o EGP‑u i članka 8. Švicarskog sporazuma, u vezi sa svim linijama koje je uključivao zabranjeni sporazum, u kojima su sudjelovali svi inkriminirani prijevoznici. Oni su, u okviru jednog cjelovitog plana i putem jedne dvostrane i višestrane mreže kontakata, usklađivali svoje postupke što se tiče, s jedne strane, razvoja DNG‑a i DNS‑a i, s druge strane, odbijanja plaćanja provizija. To usklađivanje dogodilo se na svjetskoj razini i odnosilo se stoga istovremeno na sve linije iz navedene odluke.
57 U uvodnoj izjavi 892. pobijane odluke Komisija je također naglasila da zabranjeni sporazum opisan u točki 56. ove presude čini jedinstvenu povredu i da bi, u predmetnom slučaju, podjela protutržišnih postupaka koji čine jedinstvenu i trajnu povredu na odvojene povrede bila „umjetna podjela“.
58 Valja stoga utvrditi da postoji proturječnost između obrazloženja pobijane odluke, koje opisuje jednu jedinstvenu i trajnu povredu koja se odnosi na sve linije obuhvaćene zabranjenim sporazumom u kojoj su sudjelovali svi inkriminirani prijevoznici i izreke navedene odluke koja utvrđuje ili četiri zasebne jedinstvene i trajne povrede ili jednu jedinstvenu i trajnu povredu za koju je odgovornost pripisana samo prijevoznicima koji su, u odnosu na linije iz članaka 1. do 4. pobijane odluke, izravno sudjelovali u protupravnim postupcima iz svakog od navedenih članaka ili su imali saznanja o tajnim dogovorima o tim linijama te da su prihvatili rizik koji je iz toga proizlazio.
59 Na ovaj zaključak ne utječe Komisijin argument, istaknut u odgovoru na mjere upravljanja postupkom iz točke 16. ove presude, da izostanak navođenja određenih inkriminiranih prijevoznika u člancima 1., 3. i 4. pobijane odluke može pojasniti, i bez potrebe da se smatra da ti članci utvrđuju zasebne jedinstvene i trajne povrede, činjenica da navedeni prijevoznici nisu osiguravali linije pokrivene tim odredbama.
60 Naime, alternativno tumačenje izreke pobijane odluke, kako ga predlaže Komisija, protivno je samoj ideji o postojanju jedne jedinstvene i trajne povrede koja se sastoji od niza protutržišnih postupaka za koje su svi sudionici odgovorni, neovisno o predmetnim linijama, kao što, među ostalim, proizlazi iz očitovanja Komisije iz uvodnih izjava 862. i 873. navedene odluke, iz kojih proizlazi da Komisija, u predmetnom slučaju, primjenjuje načela koja proizlaze iz sudske prakse prema kojoj se osoba može smatrati odgovornom za sudjelovanje poduzetnika u jedinstvenoj i trajnoj povredi čak i ako je utvrđeno da je predmetni poduzetnik izravno sudjelovao samo u jednom ili više konstitutivnih elemenata te povrede s obzirom na to da je znao ili je morao znati da su tajni dogovori u kojima je navedeni poduzetnik sudjelovao bili dio cjelovitog plana i da taj cjeloviti plan uključuje sve konstitutivne elemente povrede (presude od 14. svibnja 1998., Buchmann/Komisija, T‑295/94, Zb., EU:T:1998:88, t. 121., i od 20. ožujka 2002., HFB i dr./Komisija, T‑9/99, Zb., EU:T:2002:70, t. 231.).
61 Alternativno tumačenje izreke pobijane odluke, kako ga predlaže Komisija, također proturječi određenim tvrdnjama Komisije iz navedene odluke, kao onoj iz uvodne izjave 881., prema kojoj nije bilo potrebno, kako bi se izveo zaključak o postojanju utvrđene jedinstvene i trajne povrede, „da su prijevoznici stvarni ili potencijalni konkurenti svim sudionicima u zabranjenom sporazumu ili stvarni ili potencijalni konkurenti isključivo na posebnoj liniji“, ili tvrdnji iz uvodne izjave 825., prema kojoj nije bilo potrebno utvrditi postojanje povrede za posebnu liniju, nego je bilo dovoljno pružiti dokaze o postojanju svjetskog zabranjenog sporazuma jer su „svi događaji opisani u [točki] 4. pobijane odluke [bili] dio dokaza svjetskog zabranjenog sporazuma opisanog u [toj] odluci“.
62 Iz obrazloženja pobijane odluke usto proizlazi da ono opisuje jedinstvenu i trajnu povredu ne samo u odnosu na tri konstitutivna elementa povrede, odnosno DNG, DNS i odbijanje plaćanja provizije, nego također i u odnosu na sve linije koje osiguravaju inkriminirani prijevoznici.
63 Stoga bi alternativno tumačenje izreke pobijane odluke, kako ga predlaže Komisija, dovelo također do utvrđivanja postojanja proturječnosti između obrazloženja i izreke te odluke.
64 Potom, valja utvrditi da se, suprotno onome što tvrdi Komisija (vidjeti točku 59. ove presude), prijevoznike navedene u člancima 1. do 4. pobijane odluke smatra odgovornima za sve povrede iz svakog članka, bez pravljenja razlike, za svaki od predmetnih članaka, između linija koje su osiguravali navedeni prijevoznici tijekom razdoblja protupravnosti i onih koje nisu osiguravali.
65 U konačnici, tumačenje izreke pobijane odluke, kako ga predlaže Komisija, dovelo bi do toga da ta izreka počiva na dvjema proturječnim logikama. Naime, s jedne strane, prijevoznik naveden u jednom od prva četiri članka navedene odluke smatra se odgovornim za protutržišne postupke u kojima je sudjelovao, čak i ako nije osiguravao sve linije obuhvaćene predmetnim člankom. S druge strane, isti prijevoznik, koji nije naveden ni u jednom od drugih članaka, izbjegava svaku odgovornost za protutržišne postupke u kojima je unatoč tome sudjelovao ako nije osiguravao nijednu od linija koje obuhvaća navedeni članak.
66 Štoviše, valja istaknuti da je Komisija, po prvi put u svojem odgovoru navedenom u točki 16. ove presude, opravdala izostanak navođenja pojedinih inkriminiranih prijevoznika u člancima 1., 3. i 4. pobijane odluke postojanjem navodne „diskrecijske ovlasti“ koja joj omogućuje da pojedinim sudionicima cjelokupnog zabranjenog sporazuma ne pripisuje odgovornost za sve protutržišne postupke od kojih se zabranjeni sporazum sastoji u kojima su ipak sudjelovali, pod uvjetom da se ta diskrecijska ovlast temelji na objektivnim i nediskriminatornim kriterijima, priznajući da je navedena odluka mogla uključiti sve prijevoznike u njezinim člancima 1., 3. i 4.
67 Komisija ne samo da nije pojasnila pravnu osnovu te ovlasti, nego nije pojasnila niti spojivost te ovlasti sa svojom namjerom da primijeni načela koja proizlaze iz sudske prakse navedene u uvodnim izjavama 862. i 873. pobijane odluke, kako je navedeno u točki 60. ove presude.
68 Važno je utvrditi, naposljetku, da obrazloženje pobijane odluke nije samo za sebe izuzeto od svih unutarnjih nedosljednosti. To obrazloženje sadržava, naime, ocjene koje su teško spojive s postojanjem jedinstvenog zabranjenog sporazuma koji obuhvaća sve linije iz izreke, kako je i opisano u tom istom obrazloženju (vidjeti točku 56. ove presude).
69 U tom pogledu, valja istaknuti, kao što to ističe i tužitelj, da je Komisija u uvodnoj izjavi 1124. pobijane odluke istaknula da je za dan početka sudjelovanja u povredi svakog inkriminiranog prijevoznika uzela prvi protutržišni kontakt u kojem je svaki prijevoznik sudjelovao, osim u slučaju pojedinih prijevoznika koje, prema mišljenju Komisije, ne treba smatrati odgovornima za povredu u odnosu na linije između zračnih luka smještenih unutar EGP‑a, odnosno Air Canada, CPA, Japan Airlines, LAN Cargo i SAC. Za te prijevoznike Komisija je odredila 1. svibnja 2004. kao dan početka povrede, iako je paralelno istaknula da su oni sudjelovali u jedinstvenom zabranjenom sporazumu, opisanom u točki 56. ove presude, prije tog dana. Komisija je odabir toga dana opravdala činjenicom da je „tek [tog dana] Uredba br. 1/2003 postala primjenjiva na predmetne usluge i da je povreda [bila] utvrđena u odnosu na [predmetne prijevoznike]“.
70 Međutim, prethodno je navedeno (vidjeti točku 60. ove presude) da je Komisija u obrazloženju pobijane odluke posebno navela da je primijenila načela koja proizlaze iz sudske prakse prema kojoj se, u okviru postojanja jedinstvene i trajne povrede, osoba može smatrati odgovornom za sudjelovanje poduzetnika u povredi čak i ako je utvrđeno da je predmetni poduzetnik izravno sudjelovao samo u jednom ili više konstitutivnih elemenata te povrede, ako je znao ili morao znati da su tajni dogovori u kojima je navedeni poduzetnik sudjelovao bili dio cjelovitog plana koji uključuje sve konstitutivne elemente povrede.
71 Valja stoga smatrati da, iako obrazloženje pobijane odluke utvrđuje postojanje jedne jedinstvene i trajne povrede koja se odnosi na sve linije koje su obuhvaćene zabranjenim sporazumom, ono ipak sadržava znatne unutarnje proturječnosti.
72 Stoga iz prethodno navedenog proizlazi da pobijana odluka sadržava proturječnosti, s jedne strane, između obrazloženja i izreke i, s druge strane, unutar samog obrazloženja.
73 Kao drugo, valja provjeriti ugrožavaju li, kao što to tvrdi tužitelj, unutarnje proturječnosti u pobijanoj odluci njegova prava obrane s obzirom na to da mu nisu omogućile da shvati prirodu i doseg utvrđene povrede ili više njih te su sprječavale Opći sud u izvršavanju njegova nadzora.
74 U tom pogledu, valja podsjetiti da samo postojanje proturječnosti između obrazloženja i izreke pobijane odluke nije dostatno da bi se smatralo da je pobijana odluka zahvaćena nedostatkom obrazloženja pod uvjetom da, kao prvo, odluka u cjelini omogućuje tužitelju da utvrdi i istakne tu nedosljednost, kao drugo, da je tekst izreke dovoljno jasan i precizan da mu omogući shvaćanje točnog dosega odluke i, kao treće, da su dokazi podneseni u svrhu dokazivanja sudjelovanja tužitelja u povredama koje su mu pripisane u izreci jasno utvrđeni i ispitani u obrazloženju (vidjeti u tom smislu presudu Adriatica di Navigazione/Komisija, t. 32. supra, EU:T:2003:335, t. 49. do 52.).
75 Međutim, u predmetnom slučaju, nijedno od dva moguća tumačenja izreke pobijane odluke iz točke 54. ove presude nije u skladu s obrazloženjem navedene odluke. Stoga, s obzirom na to da Opći sud ne može dati prednost nijednom od tih tumačenja a da Komisijinu ocjenu ne zamijeni svojom, dovoljno je ispitati, u okviru barem jednog od ta dva moguća tumačenja, jesu li unutarnje proturječnosti u pobijanoj odluci bile po prirodi takve da ugrožavaju tužiteljeva prava obrane i sprječavaju Opći sud u izvršavanju njegova nadzora.
76 Što se tiče prvog tumačenja, odnosno onog koje navodi postojanje četiriju zasebnih jedinstvenih i trajnih povreda, što tužitelj uostalom i tvrdi, valja utvrditi da, iako je tužitelj mogao istaknuti postojanje proturječnosti, osobito između obrazloženja i izreke pobijane odluke, i iz teksta izreke zaključiti da ona utvrđuje četiri zasebne povrede, on ipak nije bio u situaciji da razumije u kojoj mjeri dokazi izneseni u obrazloženju, koji su povezani s postojanjem jedinstvene i trajne povrede, mogu dokazati postojanje četiriju zasebnih povreda utvrđenih u izreci niti je stoga bio u situaciji da može osporavati njihovu dostatnost.
77 Naime, u uvodnim izjavama 692. do 806. pobijane odluke Komisija je odabrala ne praviti razliku između dokaza iznesenih protiv svakog inkriminiranog prijevoznika ovisno o liniji ili kategoriji linija na koje su se ti dokazi odnosili. Komisija se ograničila na ocjenu jesu li dokazi bili takvi da su mogli utvrditi sudjelovanje tih prijevoznika u jedinstvenom zabranjenom sporazumu opisanom u obrazloženju te odluke, bez ispitivanja je li postojanje svake od četiriju jedinstvenih i trajnih povreda koja je bila utvrđena u izreci pobijane odluke potkrijepljeno dokazima. Razlikovanje dokaza bilo je izvršeno samo u odnosu na koordinaciju koja je utjecala na DNG, DNS i odbijanje plaćanja provizije.
78 Osim toga, kao što to tvrdi tužitelj, u okviru prvog mogućeg tumačenja izreke, on ne može shvatiti zaključivanje Komisije koje je dovelo do toga da se njega smatra odgovornim za povredu, uključujući za linije koje nisu osiguravane unutar raspona definiranog svakim člankom pobijane odluke i, stoga, ne može shvatiti je li bio diskriminiran u odnosu na inkriminirane prijevoznike koji su se smatrali odgovornima za samo dvije povrede, odnosno samo za jednu, zbog toga što nisu osiguravali pojedine linije.
79 U tom pogledu, valja istaknuti da se razlozi izostanka navođenja imena pojedinih prijevoznika u određenim člancima pobijane odluke ne čine jasnima iz teksta navedene odluke. Tužitelj nadalje tvrdi da ta odluka ne omogućuje razumijevanje je li navedeni izostanak povezan s činjenicom da oni nisu osiguravali pojedine linije. Tek je nakon mjera upravljanja postupkom navedenih u točki 16. ove presude Komisija precizirala Općem sudu da imena pojedinih prijevoznika nisu bila navedena u određenim člancima iste odluke bilo zato što navedeni prijevoznici nisu osiguravali linije definirane tim člancima bilo zato što je njihov prihod ostvaren na tim linijama u 2005. bio niži od 30 000 eura.
80 U tom kontekstu, valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, obrazloženje mora zainteresiranoj osobi, načelno, biti priopćeno u isto vrijeme kao i odluka koja je tereti, pri čemu nepostojanje obrazloženja ne može biti otklonjeno činjenicom da zainteresirana osoba razloge za odluku saznaje tijekom postupka pred sudom Unije (presude od 26. studenoga 1981., Michel/Parlament, 195/80, Zb., EU:C:1981:284, t. 22., i od 28. lipnja 2005., Dansk Rørindustri i dr./Komisija, C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, Zb., EU:C:2005:408, t. 463.).
81 Drukčije bi postojala opasnost da obveza obrazlaganja pojedinačne odluke ne bi postigla svoj cilj, koji je prema ustaljenoj sudskoj praksi pružanje dostatne upute zainteresiranoj osobi da zaključi je li odluka osnovana ili sadržava li eventualno neki nedostatak koji omogućuje osporavanje njezine valjanosti te omogućavanje sucu Unije da provede svoj nadzor nad zakonitošću odluke (vidjeti u tom smislu presudu Dansk Rorindustri i dr./Komisija, t. 80. supra, EU:C:2005:408, t. 462. i navedenu sudsku praksu).
82 U predmetnom slučaju, upravo iz te nepravodobne informacije je proizašlo da se tužitelj mogao pozvati na povredu načela jednakosti između inkriminiranih prijevoznika tek na raspravi s obzirom na to da je tek u tom stadiju mogao otkriti, uzimajući u obzir prihod koji je ostvario od linija između zračnih luka smještenih u Uniji i zračnih luka smještenih u Švicarskoj tijekom 2005., da njegovo ime nije trebalo biti navedeno u članku 4. pobijane odluke.
83 Štoviše, Opći sud nema mogućnost nadzirati zakonitost pobijane odluke s obzirom na to da nije ovlašten ocjenjivati jesu li dokazi koje je Komisija prikupila u svrhu utvrđivanja postojanja jedinstvene i trajne povrede dovoljni za utvrđivanje postojanja četiriju povreda utvrđenih u izreci navedene odluke.
84 Iz toga slijedi da je pobijana odluka zahvaćena nedostatkom obrazloženja koji opravdava njezino poništenje.
85 Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, valja prihvatiti prvi dio prvog tužbenog razloga.
86 Pobijanu odluku treba stoga poništiti u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja, bez potrebe ispitivanja drugih tužbenih razloga i argumenata koje je istaknuo.
Troškovi
87 Sukladno odredbama članka 134. stavka 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove, ako je takav zahtjev postavljen. Budući da Komisija nije uspjela u postupku, istoj valja naložiti snošenje vlastitih troškova, kao i troškova tužitelja, sukladno njegovom zahtjevu.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (prvo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Poništava se Odluka Komisije C(2010) 7694 final od 9. studenoga 2010. u vezi s postupkom primjene članka 101. UFEU‑a, članka 53. Sporazuma o EGP‑u i članka 8. Sporazuma između Europske zajednice i Švicarske konfederacije o zračnom prometu (predmet COMP/39258 – Zračni prijevoz tereta), u dijelu u kojem se odnosi na društvo Martinair Holland NV.
2. Nalaže se Europskoj komisiji snošenje vlastitih troškova kao i troškova društva Martinair Holland.
Kanninen | Pelikánová | Buttigieg |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 16. prosinca 2015.
Potpisi