Language of document : ECLI:EU:T:2021:52

PRESUDA OPĆEG SUDA (peto vijeće)

3. veljače 2021.(*)

„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja poduzete s obzirom na stanje u Ukrajini – Zamrzavanje financijskih sredstava – Popis osoba, subjekata i tijela na koja se primjenjuje zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih izvora – Zadržavanje tužiteljeva imena na popisu – Obveza Vijeća da provjeri je li odluka tijela treće države donesena uz poštovanje pravâ obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu”

U predmetu T‑258/20,

Oleksandr Viktorovych Klymenko, sa stalnom adresom u Moskvi (Rusija), kojeg zastupa M. Phelippeau, odvjetnica,

tužitelj,

protiv

Vijeća Europske unije, koje zastupaju A. Vitro i P. Mahnič, u svojstvu agenata,

tuženika,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a, kojim se traži poništenje Odluke Vijeća (ZVSP) 2020/373 od 5. ožujka 2020. o izmjeni Odluke 2014/119/ZVSP o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2020., L 71, str. 10.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2020/370 od 5. ožujka 2020. o provedbi Uredbe (EU) br. 208/2014 o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2020., L 71, str. 1.), u dijelu u kojem se tim aktima tužiteljevo ime zadržava na popisu osoba, subjekata i tijela na koja se primjenjuju te mjere ograničavanja,

OPĆI SUD (peto vijeće),

u sastavu: D. Spielmann, predsjednik, O. Spineanu‑Matei i R. Mastroianni (izvjestitelj), suci,

tajnik: E. Coulon,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

1        Ovaj predmet ulazi u okvir sudskih postupaka povezanih s mjerama ograničavanja koje su donesene protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini nakon suzbijanja prosvjeda na Trgu nezavisnosti u Kijevu (Ukrajina) u veljači 2014.

2        Tužitelj, Oleksandr Viktorovych Klymenko, obnašao je dužnost ministra prihoda i rashoda u Ukrajini.

3        Vijeće Europske unije donijelo je 5. ožujka 2014. Odluku 2014/119/ZVSP o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2014., L 66, str. 26. i ispravak SL 2014., L 70, str. 35.). Istog dana Vijeće je donijelo Uredbu (EU) br. 208/2014 o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2014., L 66, str. 1. i ispravak SL 2014., L 70, str. 36.).

4        U uvodnim izjavama 1. i 2. Odluke 2014/119 navedeno je sljedeće:

„(1) Vijeće je 20. veljače 2014. najoštrije osudilo svaku upotrebu nasilja u Ukrajini. Pozvalo je na trenutačni prekid nasilja u Ukrajini, potpuno poštovanje ljudskih prava i temeljnih sloboda. Pozvalo je ukrajinsku vladu na primjenu krajnje suzdržanosti, a vođe oporbe da se ograde od onih koji pribjegavaju radikalnim djelovanjima, uključujući nasilje.

(2)      3. ožujka 2014. Vijeće se složilo usredotočiti mjere ograničavanja na zamrzavanje i povrat imovine osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava i osoba odgovornih za kršenja ljudskih prava, s ciljem konsolidacije i podrške vladavini prava i poštovanj[u] ljudskih prava u Ukrajini.”

5        U članku 1. stavcima 1. i 2. Odluke 2014/119 određeno je sljedeće:

„1.      Sva sredstva i gospodarski izvori koji pripadaju ili su u vlasništvu, u posjedu ili pod kontrolom osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava i osoba odgovornih za kršenja ljudskih prava te fizičkih ili pravnih osoba, subjekata ili tijela povezanih s njima, kako je navedeno u Prilogu, zamrzavaju se.

2.      Fizičkim ili pravnim osobama, subjektima ili tijelima navedenima u Prilogu ne daju se na raspolaganje niti u njihovu korist, izravno ili neizravno, nikakva sredstva ni gospodarski izvori.”

6        Načini provedbe tog zamrzavanja financijskih sredstava utvrđeni su u članku 1. stavcima 3. do 6. Odluke 2014/119.

7        U skladu s Odlukom 2014/119, Uredbom br. 208/2014 propisuje se donošenje predmetnih mjera ograničavanja te se u bitnome na isti način kao i tom odlukom utvrđuju detaljna pravila za te mjere ograničavanja.

8        Imena osoba iz Odluke 2014/119 i Uredbe br. 208/2014 nalaze se na popisu iz Priloga toj odluci i Priloga I. navedenoj uredbi (u daljnjem tekstu: popis), među ostalim, s obrazloženjem njihova uvrštavanja. Tužiteljevo ime najprije se nije nalazilo na popisu.

9        Odluka 2014/119 i Uredba br. 208/2014 izmijenjene su Provedbenom odlukom Vijeća 2014/216/ZVSP od 14. travnja 2014. o provedbi Odluke 2014/119 (SL 2014., L 111, str. 91. i ispravak SL 2014., L 350, str. 15.) i Provedbenom uredbom Vijeća (EU) br. 381/2014 od 14. travnja 2014. o provedbi Uredbe br. 208/2014 (SL 2014., L 111, str. 33. i ispravak SL 2014., L 350, str. 15.) (u daljnjem tekstu zajedno: akti iz travnja 2014.).

10      Aktima iz travnja 2014. tužiteljevo ime dodano je na popis, s identifikacijskim podacima „bivši ministar prihoda i rashoda”, uz sljedeće obrazloženje:

„Osoba koja podliježe istrazi u Ukrajini za sudjelovanje u zločinima u vezi s pronevjerom ukrajinskih državnih sredstava i njihovim nezakonitim prijenosom izvan Ukrajine.”

11      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 30. lipnja 2014. tužitelj je pokrenuo postupak, upisan pod brojem predmeta T‑494/14, među ostalim, radi poništenja akata iz travnja 2014., u dijelu u kojem se odnose na njega.

12      Vijeće je 29. siječnja 2015. donijelo Odluku (ZVSP) 2015/143 o izmjeni Odluke 2014/119 (SL 2015., L 24, str. 16.) i Uredbu (EU) 2015/138 o izmjeni Uredbe br. 208/2014 (SL 2015., L 24, str. 1.).

13      Odlukom 2015/143 razjašnjeni su, s učinkom od 31. siječnja 2015., kriteriji za uvrštavanje osoba na koje se odnosi zamrzavanje financijskih sredstava. Konkretno, članak 1. stavak 1. Odluke 2014/119 zamijenjen je sljedećim tekstom:

„1.      Sva sredstva i gospodarski izvori koji pripadaju ili su u vlasništvu, u posjedu ili pod kontrolom osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava i osoba odgovornih za kršenja ljudskih prava u Ukrajini te fizičkih ili pravnih osoba, subjekata ili tijela povezanih s njima, kako je navedeno u Prilogu, zamrzavaju se.

Za potrebe ove Odluke, osobe za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava uključuju i osobe koje su predmetom istrage ukrajinskih vlasti:

(a)      zbog zloupotrebe ukrajinskih javnih sredstava ili imovine ili zbog sudioništva u tome; ili

(b)      zbog toga što su kao nositelji javnih dužnosti zloupotrijebili službeni položaj radi pribavljanja nepripadajuće koristi sebi ili trećoj osobi te time nanijeli štetu ukrajinskim javnim sredstvima ili imovini, ili zbog sudioništva u tome.”

14      Uredbom 2015/138 izmijenjena je Uredba br. 208/2014 u skladu s Odlukom 2015/143.

15      Vijeće je 5. ožujka 2015. donijelo Odluku (ZVSP) 2015/364 o izmjeni Odluke 2014/119 (SL 2015., L 62, str. 25.) i Provedbenu uredbu (EU) 2015/357 o provedbi Uredbe br. 208/2014 (SL 2015., L 62, str. 1.) (u daljnjem tekstu zajedno: akti iz ožujka 2015.). Odlukom 2015/364 zamijenjen je, s jedne strane, članak 5. Odluke 2014/119, tako da se primjena mjera ograničavanja u pogledu tužitelja produljila do 6. ožujka 2016., te je, s druge strane, izmijenjen Prilog toj odluci. Provedbenom uredbom 2015/357 izmijenjen je slijedom toga Prilog I. Uredbi br. 208/2014.

16      Aktima iz ožujka 2015. tužiteljevo ime zadržano je na popisu s identifikacijskim podacima „bivši ministar prihoda i rashoda” i novim obrazloženjem kako slijedi:

„Osoba koja podliježe kaznenom postupku koji provode ukrajinske vlasti zbog zloupotrebe javnih sredstava ili imovine i zbog toga što je kao nositelj javne dužnosti zloupotrijebio svoj položaj radi pribavljanja nepripadajuće koristi za sebe ili treću osobu i time nanio štetu ukrajinskim javnim sredstvima ili imovini.”

17      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 15. svibnja 2015. tužitelj je pokrenuo postupak, upisan pod brojem predmeta T‑245/15, među ostalim, za poništenje akata iz ožujka 2015., u dijelu u kojem se odnose na njega.

18      Vijeće je 4. ožujka 2016. donijelo Odluku (ZVSP) 2016/318 o izmjeni Odluke 2014/119 (SL 2016., L 60, str. 76.) i Provedbenu uredbu (EU) 2016/311 o provedbi Uredbe br. 208/2014 (SL 2016., L 60, str. 1.) (u daljnjem tekstu zajedno: akti iz ožujka 2016.).

19      Aktima iz ožujka 2016. primjena mjera ograničavanja produljena je, među ostalim, u odnosu na tužitelja do 6. ožujka 2017., pri čemu obrazloženje njegova uvrštenja nije promijenjeno u odnosu na ono iz akata iz ožujka 2015.

20      Podneskom podnesenim tajništvu Općeg suda 28. travnja 2016. tužitelj je prilagodio tužbu u predmetu T‑245/15, sukladno članku 86. Poslovnika Općeg suda, kako bi zatražio i poništenje akata iz ožujka 2016., u dijelu u kojem se odnose na njega.

21      Rješenjem od 10. lipnja 2016., Klymenko/Vijeće (T‑494/14, EU:T:2016:360), donesenim na temelju članka 132. Poslovnika, Opći sud je prihvatio tužbu navedenu u točki 11. ove presude, tako da ju je proglasio očito osnovanom, i stoga poništio akte iz travnja 2014., u dijelu u kojem su se odnosili na tužitelja.

22      Vijeće je 3. ožujka 2017. donijelo Odluku (ZVSP) 2017/381 o izmjeni Odluke 2014/119 (SL 2017., L 58, str. 34.) i Provedbenu uredbu (EU) 2017/374 o provedbi Uredbe br. 208/2014 (SL 2017., L 58, str. 1.) (u daljnjem tekstu zajedno: akti iz ožujka 2017.).

23      Aktima iz ožujka 2017. primjena mjera ograničavanja produljena je do 6. ožujka 2018. a da se obrazloženje za tužiteljevo uvrštenje nije izmijenilo u odnosu na ono iz akata iz ožujka 2015.

24      Podneskom podnesenim tajništvu Općeg suda 27. ožujka 2017. tužitelj je ponovno prilagodio tužbu u predmetu T‑245/15, kako bi zatražio i poništenje akata iz ožujka 2017., u dijelu u kojem se odnose na njega.

25      Presudom od 8. studenoga 2017., Klymenko/Vijeće (T‑245/15, neobjavljena, EU:T:2017:792) Opći sud odbio je sve tužiteljeve zahtjeve iz točaka 17., 20. i 24. ove presude.

26      Tužitelj je 5. siječnja 2018. podnio žalbu Sudu, upisanu pod brojem predmeta C‑11/18 P, protiv presude od 8. studenoga 2017., Klymenko/Vijeće (T‑245/15, neobjavljena, EU:T:2017:792).

27      Vijeće je 5. ožujka 2018. donijelo Odluku (ZVSP) 2018/333 o izmjeni Odluke 2014/119 (SL 2018., L 63, str. 48.) i Provedbenu uredbu (EU) 2018/326 o provedbi Uredbe br. 208/2014 (SL 2018., L 63, str. 5.) (u daljnjem tekstu zajedno: akti iz ožujka 2018.).

28      Aktima iz ožujka 2018. primjena predmetnih mjera ograničavanja produljena je do 6. ožujka 2019. a da se obrazloženje za tužiteljevo uvrštenje nije izmijenilo u odnosu na ono iz akata iz ožujka 2015.

29      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 30. travnja 2018. tužitelj je pokrenuo postupak, upisan pod brojem predmeta T‑274/18, za poništenje akata iz ožujka 2018., u dijelu u kojem se odnose na njega.

30      Vijeće je 4. ožujka 2019. donijelo Odluku (ZVSP) 2019/354 o izmjeni Odluke 2014/119 (SL 2019., L 64, str. 7.) i Provedbenu uredbu (EU) 2019/352 o provedbi Uredbe br. 208/2014 (SL 2019., L 64, str. 1.) (u daljnjem tekstu zajedno: akti iz ožujka 2019.).

31      Aktima iz ožujka 2019. primjena mjera ograničavanja produljena je do 6. ožujka 2020. i tužiteljevo ime zadržano je na popisu, s istim obrazloženjem poput onoga iz točke 16. ove presude, uz pojašnjenje u pogledu poštovanja njegovih prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu tijekom kaznenog postupka na kojem se Vijeće temeljilo.

32      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 3. svibnja 2019. tužitelj je pokrenuo postupak, upisan pod brojem predmeta T‑295/19, za poništenje akata iz ožujka 2019., u dijelu u kojem se odnose na njega.

33      Presudom od 11. srpnja 2019., Klymenko/Vijeće (T‑274/18, EU:T:2019:509) Opći sud poništio je akte iz ožujka 2018., u dijelu u kojem su se odnosili na tužitelja.

34      Presudom od 26. rujna 2019., Klymenko/Vijeće (C‑11/18 P, neobjavljena, EU:C:2019:786) Sud je, s jedne strane, ukinuo presudu od 8. studenoga 2017., Klymenko/Vijeće (T‑245/15, neobjavljena, EU:T:2017:792) (vidjeti točku 25. ove presude) i, s druge strane, akte iz ožujka 2015., ožujka 2016. i ožujka 2017., u dijelu u kojem su se odnosili na tužitelja.

35      Između studenoga 2019. i siječnja 2020. Vijeće i tužitelj razmijenili su nekoliko dopisa u vezi s mogućim produljenjem predmetnih mjera ograničavanja u pogledu tužitelja. Konkretno, Vijeće je tužitelju proslijedilo više dopisa Ureda glavnog državnog odvjetnika Ukrajine (u daljnjem tekstu: UGDO) u vezi s kaznenim postupcima koji su se vodili protiv njega i na kojima se temeljilo pri razmatranju navedenog produljenja.

36      Vijeće je 5. ožujka 2020. donijelo Odluku (ZVSP) 2020/373 o izmjeni Odluke 2014/119 (SL 2020., L 71, str. 10.) i Provedbenu uredbu (EU) 2020/370 o provedbi Uredbe br. 208/2014 (SL 2020., L 71, str. 1.) (u daljnjem tekstu zajedno: pobijani akti).

37      Pobijanim aktima primjena predmetnih mjera ograničavanja produljena je do 6. ožujka 2021., a tužiteljevo ime zadržano je na popisu, uz isto obrazloženje poput onoga navedenog u točki 16. ove presude, uz pojašnjenje koje glasi kako slijedi:

„Kazneni postupak koji se odnosi na zloupotrebu javnih sredstava ili imovine još je u tijeku. Iz informacija u spisu Vijeća proizlazi da su [prava obrane] i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu g. Klymenka poštovani tijekom kaznenog postupka na koji se oslonilo Vijeće. To je osobito dokazano odlukama suca istrage od 1. ožujka 2017. i 5. listopada 2018. kojima se odobrava posebna istraga in absentia i odlukama suca istrage od 8. veljače 2017. i 19. kolovoza 2019. kojima se odobrava preventivna mjera u obliku istražnog zatvora te činjenicom da je postupak upoznavanja obrane s materijalima kaznenog postupka u tijeku.”

38      Dopisom od 6. ožujka 2020. Vijeće je obavijestilo tužitelja o zadržavanju na snazi mjera ograničavanja koje se odnose na njega. Ono je odgovorilo na tužiteljeva očitovanja iznesena u korespondenciji od 23. siječnja 2020. i dostavilo mu pobijane akte. Osim toga, naznačilo je tužitelju rok za podnošenje očitovanja, prije donošenja odluke o eventualnom zadržavanju njegova imena na popisu.

 Činjenice iz razdoblja nakon podnošenja ove tužbe

39      Presudom od 25. lipnja 2020., Klymenko/Vijeće (T‑295/19, EU:T:2020:287) Opći sud poništio je akte iz ožujka 2019., u dijelu u kojem su se odnosili na tužitelja.

 Postupak i zahtjevi stranaka

40      Tužitelj je ovaj postupak pokrenuo tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 4. svibnja 2020.

41      Vijeće je 17. srpnja 2020. podnijelo odgovor na tužbu.

42      Dopisom od 29. srpnja 2020. tužitelj je, na temelju članka 83. stavka 3. Poslovnika, pozvan na podnošenje replike o argumentima Vijeća u vezi s drugim tužbenim razlogom, koji se osobito temelji na pogrešci u ocjeni, uzimajući u obzir ocjenu Općeg suda u okviru presude od 25. lipnja 2020., Klymenko/Vijeće (T‑295/19, EU:T:2020:287).

43      Replika je podnesena tajništvu Općeg suda 3. rujna 2020.

44      Odgovor na repliku podnesen je tajništvu Općeg suda 9. listopada 2020. Istog je datuma zaključen pisani dio postupka.

45      Na temelju članka 106. stavka 3. Poslovnika, u nedostatku zahtjeva stranaka za određivanje rasprave, podnesenog u roku od tri tjedna od kada su obaviještene o zatvaranju pisanog dijela postupka, Opći sud može odlučiti o tužbi bez provođenja usmenog dijela postupka. U ovom slučaju Opći sud je, u nedostatku takvog zahtjeva, a smatrajući da je na temelju sadržaja spisa predmet dovoljno razjašnjen, odlučio donijeti presudu bez provođenja usmenog dijela postupka.

46      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijane akte, u dijelu u kojem se odnose na njega;

–        naloži Vijeću snošenje troškova.

47      Vijeće od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        podredno, ako pobijane akte treba poništiti u dijelu u kojem se odnose na tužitelja, odredi održavanje na snazi učinaka Odluke 2020/373 dok djelomično poništenje Provedbene uredbe 2020/370 ne počne proizvoditi učinke;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

 Pravo

48      U prilog svojoj tužbi tužitelj se poziva na pet tužbenih razloga, od kojih se prvi temelji na povredi obveze obrazlaganja, drugi na očitoj pogrešci u ocjeni i zloupotrebi ovlasti, treći, u bitnome, na povredi prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu, četvrti na nepostojanju pravne osnove i peti na povredi prava vlasništva.

49      Najprije valja zajedno ispitati drugi i treći tužbeni razlog, u dijelu u kojem se njima, među ostalim, prigovara Vijeću da nije valjano provjerilo jesu li ukrajinske vlasti poštovale tužiteljeva prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu, iz čega bi proizlazila pogreška u ocjeni počinjena prilikom donošenja pobijanih akata.

50      U okviru tih tužbenih razloga tužitelj, među ostalim, ističe da Vijeće nije provjerilo jesu li kazneni postupci koji se odnose na njega, označeni pod brojevima 42017000000000113 (u daljnjem tekstu: postupak 113) i 42014000000000521 (u daljnjem tekstu: postupak 521), na kojima se ono temeljilo prilikom donošenja odluke o zadržavanju mjera ograničavanja u odnosu na njega, provedeni uz poštovanje njegovih prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu.

51      Prema tužitelju, UGDO‑ovi odgovori na pitanja koja je postavilo Vijeće koja se odnose na poštovanje njegovih prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu, stanje kaznenih postupaka koji se na njega odnose kao i nadležnost različitih predmetnih tijela koja provode istragu, odnose među njima i prijenos istrage s jedno na drugo nisu bili zadovoljavajući. Stoga on u bitnome prigovara Vijeću da nije provelo dostatne provjere i da nije uzelo u obzir dokaze koje mu je podnio o postupovnim nezakonitostima koje su počinila ukrajinska tijela i nepostojanju njihove neovisnosti.

52      Kao prvo, on ističe da se njegovo ime 20. lipnja 2019. nije nalazilo na popisu osoba koje se traži na međunarodnoj razini, a koji sastavlja Međunarodna organizacija kriminalističke policije (Interpol) (u daljnjem tekstu: popis osoba koje traži Interpol), kao što to proizlazi iz potvrda koje je izdalo tajništvo Komisije za kontrolu njegovih datoteka.

53      Kao drugo, tužitelj prigovara Vijeću da nije provelo nikakvu provjeru u pogledu poštovanja njegovih prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu s obzirom na prijenos preliminarnih istraga, koje su već bile okončane, na ukrajinski nacionalni ured za borbu protiv korupcije, više od šest godina nakon njihova pokretanja.

54      Kao treće, ističe da odluka suca istrage Općinskog suda Pečersk u Kijevu (u daljnjem tekstu: Sud u Pečersku) od 5. listopada 2018. (u daljnjem tekstu: odluka suca istrage od 5. listopada 2018.) kojom se odobrava pokretanje posebne istrage in absentia protiv njega nije donesena uz poštovanje njegovih prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu.

55      Kao četvrto, tužitelj smatra da trajanje progona koji je protiv njega pokrenut u Ukrajini nije razumno, u smislu članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), te da je očito da je jedini cilj ukrajinskih tijela opravdati zadržavanje predmetnih mjera ograničavanja, s obzirom na to da gotovo svake godine UGDO upućuje na drukčiji postupak, pod različitim brojevima, ali koji se sustavno odnosi na iste povrede. Usto, prekomjerno trajanje preliminarnih istraga može se pripisati samo tijelima koja su za njih nadležna, a koja nisu donijela nikakvu odluku o vraćanju predmeta sudu.

56      U konačnici, Vijeće je povrijedilo svoje obveze provjere poštovanja tužiteljevih prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu, unatoč činjenici da je on u nekoliko navrata isticao njihovu povredu.

57      Osim toga, tužitelj u replici ističe da je žalbeno vijeće Visokog ukrajinskog suda za borbu protiv korupcije svojom presudom od 13. svibnja 2020. (u daljnjem tekstu: presuda od 13. svibnja 2020.) poništilo odluku suca istrage od 19. kolovoza 2019. kojom je odobrena preventivna mjera istražnog zatvora koja mu je izrečena (u daljnjem tekstu: odluka suca istrage od 19. kolovoza 2019.), zbog nepostojanja jednog od uvjeta koji su trebali biti ispunjeni u skladu s ukrajinskim Zakonikom o kaznenom postupku (u daljnjem tekstu: Zakonik o kaznenom postupku) za donošenje takve odluke, odnosno činjenice da je ime dotične osobe uvršteno na međunarodni popis traženih osoba.

58      Vijeće ističe da iz korespondencije s tužiteljem proizlazi da je uzelo u obzir njegova očitovanja, da je provjerilo njihovu osnovanost postavljanjem preciznih pitanja i dobivanjem pojašnjenja od ukrajinskih tijela te da je, s obzirom na informacije koje je od njih zaprimilo, smatralo da nisu povrijeđeni tužiteljeva prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu i da je bilo dovoljno razloga za zadržavanje njegova imena na popisu.

59      Osim toga, s jedne strane, tužitelj je iskoristio svoje pravo da ga u postupcima koji se na njega odnose zastupa odvjetnik u Ukrajini te se učinkovito koristio svojim pravima, tako da su njegova pravna sredstva katkad bila uspješna. S druge strane, iz korespondencije koju je tužitelj poslao Vijeću ne proizlazi da se on pozvao na prigovore ili sredstva osporavanja koja su mu bila na raspolaganju na temelju Zakonika o kaznenom postupku u određenim postupovnim situacijama, poput obustave istraga ili činjenice da one nisu okončane u predviđenom roku.

60      Vijeće osim toga podsjeća na to da su u odnosu na tužitelja donesene različite sudske odluke. Riječ je o odlukama suca istrage od 1. ožujka 2017. i od 5. listopada 2018. kojima se odobrava pokretanje posebne istrage in absentia u okviru postupka 113 i postupka 521 kao i o odluci suca istrage od 19. kolovoza 2019. kojom je odobrena preventivna mjera istražnog zatvora u okviru postupka 113. S obzirom na potonju, sudac istrage utvrdio je da je obavijest o postojanju sumnje valjano dostavljena 2014. i da je tužiteljevo ime uključeno na međunarodni popis traženih osoba 10. lipnja 2019. U tom pogledu, Vijeće smatra da potvrde o neuvrštavanju na popis osoba koje traži Interpol koje je podnio tužitelj nisu vjerodostojne jer su izdane nakon datuma za koji je navedeno da se tužiteljevo ime nije nalazilo na navedenom popisu, odnosno 10. listopada 2018.

61      U konačnici, Vijeće smatra da je moglo provjeriti je li određeni broj odluka donesenih tijekom vođenja kaznenih postupaka protiv tužitelja bio donesen uz poštovanje njegovih prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu.

62      Što se tiče tužiteljevih argumenata koji se temelje na navodno prekomjernom trajanju istraga i nepostojanju optužbi protiv njega, Vijeće navodi da je od ukrajinskih vlasti zatražilo i dobilo pojašnjenja u tom pogledu, da su istrage koje se odnose na postupke 113 i 521 bile zaključene 2017. odnosno u listopadu 2018. godine te da se obrana upoznaje sa spisom, što pokazuje da postupak napreduje.

63      Naposljetku, kad je riječ o presudi od 13. svibnja 2020., Vijeće ističe da se ona ne može uzeti u obzir za ocjenu zakonitosti pobijanih akata, s obzirom na to da je donesena nakon njihova usvajanja. Osim toga i u svakom slučaju, s jedne strane, ta se presuda odnosi samo na postupak 113 i, s druge strane, njome je potvrđeno da je tužitelj mogao ostvariti svoja prava.

64      Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da sudovi Europske unije prilikom nadzora mjera ograničavanja u pravilu moraju osigurati potpuni nadzor zakonitosti svih akata Unije s obzirom na temeljna prava koja su sastavni dio pravnog poretka Unije, među kojima su osobito pravo na djelotvornu sudsku zaštitu i prava obrane, kako su utvrđeni u člancima 47. i 48. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) (vidjeti presudu od 25. lipnja 2020., Klymenko/Vijeće, T‑295/19, EU:T:2020:287, t. 59. i navedenu sudsku praksu).

65      Djelotvornost sudskog nadzora, zajamčena člankom 47. Povelje, zahtijeva da se, u okviru nadzora nad zakonitošću razloga na kojima je utemeljena odluka o uvrštenju ili zadržavanju imena neke osobe na popisu osoba koje podliježu mjerama ograničavanja, sud Unije uvjeri da se ta odluka, koja tu osobu osobno pogađa, temelji na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi. To podrazumijeva provjeru činjenica navedenih u obrazloženju na kojem se temelji navedena odluka, što znači da sudski nadzor nije ograničen na ocjenu apstraktne vjerojatnosti navedenih razloga, nego se odnosi na pitanje jesu li ti razlozi, ili barem jedan od njih za koji se smatra da je sam po sebi dovoljan da se na njemu temelje ti akti, dovoljno dokazani (vidjeti presudu od 25. lipnja 2020., Klymenko/Vijeće, T‑295/19, EU:T:2020:287, t. 60. i navedenu sudsku praksu).

66      Donošenje i zadržavanje na snazi mjera ograničavanja, poput onih predviđenih Odlukom 2014/119 i Uredbom br. 208/2014, kako su izmijenjene, protiv osobe koja je identificirana kao odgovorna za zloupotrebu državnih sredstava treće države temelji se u bitnome na odluci njezina tijela, koje je u tom pogledu nadležno za pokretanje i vođenje kaznenog istražnog postupka protiv te osobe zbog kaznenog djela zloupotrebe državnih sredstava (vidjeti presudu od 25. lipnja 2020., Klymenko/Vijeće, T‑274/19, EU:T:2020:287, t. 61. i navedenu sudsku praksu).

67      Jednako tako, iako Vijeće na temelju kriterija za uvrštavanje poput onog navedenog u točki 13. ove presude može donijeti mjere ograničavanja na temelju odluke treće države, dužnost te institucije da poštuje prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu podrazumijeva obvezu da se uvjeri da su tijela trećih država koja su donijela navedenu odluku poštovala ta prava (vidjeti presudu od 25. lipnja 2020., Klymenko/Vijeće, T‑295/19, EU:T:2020:287, t. 62. i navedenu sudsku praksu).

68      Cilj zahtjeva u skladu s kojim je Vijeće dužno provjeriti jesu li prilikom donošenja odluka trećih država na kojima namjerava utemeljiti svoju odluku poštovana ta prava jest osigurati da je donošenje ili zadržavanje na snazi mjera zamrzavanja financijskih sredstava moguće samo na temelju dovoljno čvrste činjenične osnove i na taj način zaštititi osobe ili subjekte o kojima je riječ. Vijeće, dakle, može zaključiti da se donošenje ili zadržavanje na snazi takvih mjera temelji na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi tek nakon što je sâmo provjerilo da su prilikom donošenja odluke treće države o kojoj je riječ, na kojoj namjerava utemeljiti svoju odluku, poštovana prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu (vidjeti presudu od 25. lipnja 2020., Klymenko/Vijeće, T‑295/19, EU:T:2020:287, t. 63. i navedenu sudsku praksu).

69      Osim toga, iako je točno da okolnost da je treća država jedna od država koje su pristupile EKLJP‑u podrazumijeva nadzor Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) temeljnih prava priznatih EKLJP‑om, koja u skladu s člankom 6. stavkom 3. UEU‑a čine dio prava Unije kao opća načela, takva okolnost ipak ne može učiniti suvišnim zahtjev provjere naveden u točki 68. ove presude (vidjeti presudu od 25. lipnja 2020., Klymenko/Vijeće, T‑295/19, EU:T:2020:287, t. 64. i navedenu sudsku praksu).

70      U skladu sa sudskom praksom, Vijeće je u obrazloženju odluke o donošenju ili zadržavanju na snazi mjera ograničavanja prema osobi ili subjektu dužno, makar i sažeto, navesti razloge zbog kojih smatra da su prilikom donošenja odluke treće države na temelju koje namjerava donijeti svoju odluku poštovana prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu. Tako je Vijeće, kako bi ispunilo svoju obvezu obrazlaganja, u odluci kojom određuje mjere ograničavanja dužno pokazati da je provjerilo da su prilikom donošenja odluke treće države na kojoj se temelje te mjere poštovana ta prava (vidjeti presudu od 25. lipnja 2020., Klymenko/Vijeće, T‑295/19, EU:T:2020:287, t. 65. i navedenu sudsku praksu).

71      Konačno, Vijeće mora, ako donošenje ili održavanje na snazi mjera ograničavanja poput onih u ovom slučaju temelji na odluci treće države da pokrene i vodi kazneni postupak zbog zloupotrebe državnih sredstava ili imovine koju je počinila dotična osoba, s jedne strane, zajamčiti da su tijela te treće države u trenutku donošenja navedene odluke poštovala prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu osobe protiv koje se vodi predmetni kazneni postupak i, s druge strane, u odluci o uvođenju mjera ograničavanja navesti razloge zbog kojih smatra da je ta odluka treće države donesena uz poštovanje tih prava (vidjeti presudu od 25. lipnja 2020., Klymenko/Vijeće, T‑295/19, EU:T:2020:287, t. 66.).

72      Upravo s obzirom na ta načela sudske prakse treba utvrditi je li Vijeće poštovalo te obveze.

73      Najprije valja istaknuti da, iako je Vijeće u pobijanim aktima (vidjeti točku 37. ove presude) navelo razloge zbog kojih je smatralo da su se prilikom donošenja odluke ukrajinskih vlasti o pokretanju i vođenju kaznenog postupka zbog zloupotrebe državnih sredstava ili imovine protiv tužitelja poštovala njegova prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu, ipak valja provjeriti je li Vijeće opravdano smatralo da su navedene vlasti u okviru postupaka na kojima se temelje pobijani akti poštovala navedena tužiteljeva prava.

74      Naime, ispitivanje osnovanosti obrazloženja koje se odnosi na materijalnu zakonitost pobijanih akata, a u ovom se slučaju sastoji od provjere jesu li elementi na koje se poziva Vijeće dokazani i može li se njima dokazati da su ukrajinske vlasti provjerile poštovanje tih prava, valja razlikovati od pitanja obrazloženja koje se odnosi na bitan postupovni zahtjev, a koje je samo posljedica obveze Vijeća da prethodno osigura poštovanje navedenih prava (vidjeti presudu od 25. lipnja 2020., Klymenko/Vijeće, T‑295/19, EU:T:2020:287, t. 69. i navedenu sudsku praksu).

75      Na tužitelja su se primjenjivale nove mjere ograničavanja donesene pobijanim aktima na temelju kriterija za uvrštavanje koji je naveden u članku 1. stavku 1. Odluke 2014/119, kako je pojašnjen u Odluci 2015/143, i u članku 3. Uredbe br. 208/2014, kako je pojašnjen u Uredbi 2015/138 (vidjeti točke 13. i 14. ove presude). Tim je kriterijem predviđeno zamrzavanje financijskih sredstava osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava, uključujući osobe protiv kojih ukrajinske vlasti vode istragu.

76      Valja utvrditi da se Vijeće prilikom donošenja odluke o zadržavanju tužiteljeva imena na popisu temeljilo na okolnosti da protiv njega ukrajinske vlasti vode kaznene postupke zbog kaznenih djela zloupotrebe državnih sredstava ili imovine koja su povezana sa zloupotrebom položaja čije je postojanje utvrđeno na temelju UGDO‑ovih dopisa preslike kojih je tužitelj zaprimio (vidjeti točku 35. ove presude).

77      Održavanje na snazi mjera ograničavanja donesenih protiv tužitelja temeljilo se stoga – kao i u predmetima u kojima su donesene presude od 26. rujna 2019., Klymenko/Vijeće (C‑11/18 P, neobjavljena, EU:C:2019:786) i od 25. lipnja 2020., Klymenko/Vijeće (T‑295/19, EU:T:2020:287) – na odluci ukrajinskih vlasti o pokretanju i vođenju kaznenih istraga u vezi s kaznenim djelom zloupotrebe ukrajinskih državnih sredstava.

78      Također valja istaknuti da je izmjenom Priloga Odluci 2014/119 i Priloga I. Uredbi br. 208/2014 putem pobijanih akata Vijeće, kao što je to prvi put učinilo u aktima iz ožujka 2019., dodalo novi odjeljak, u cijelosti posvećen pravima obrane i pravu na djelotvornu sudsku zaštitu, koji je podijeljen na dva dijela.

79      U prvom se dijelu samo općenito podsjeća na prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu na temelju Zakonika o kaznenom postupku. Konkretno se prije svega navode različita postupovna prava koja u okviru kaznenog postupka na temelju članka 42. Zakonika o kaznenom postupku ima svaka osumnjičena ili optužena osoba. Nadalje, s jedne strane, navodi se da na temelju članka 306. tog zakonika svaku pritužbu protiv odluka, radnji ili propusta istražitelja ili javnog tužitelja mora razmotriti sudac istrage ili lokalni sud, u prisutnosti podnositelja pritužbe, njegova branitelja ili pravnog zastupnika. S druge strane, ističe se da se, među ostalim, u članku 309. navedenog zakonika navodi koje se odluke suca istrage mogu pobijati žalbom. Naposljetku, utvrđeno je da je određen broj istražnih mjera, poput zapljene imovine i mjere pritvaranja, moguć samo podložno odluci suca istrage ili suda.

80      Drugi dio odjeljka odnosi se na primjenu pravâ obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu na svaku osobu uvrštenu na popis. Što se konkretno tiče tužitelja, pojašnjeno je da su, prema podacima iz spisa Vijeća, njegova prava obrane i njegovo pravo na djelotvornu sudsku zaštitu poštovani tijekom kaznenog postupka na koji se Vijeće oslonilo, kao što to, među ostalim, pokazuju odluke suca istrage od 1. ožujka 2017. i 5. listopada 2018., s jedne strane, i odluke suca istrage od 8. veljače 2017. i 19. kolovoza 2019., s druge strane, kao i činjenica da je postupak upoznavanja obrane sa sadržajem kaznenog spisa bio u tijeku (vidjeti točku 37. ove presude).

81      U dopisu od 6. ožujka 2020. (vidjeti točku 38. ove presude), s jedne strane, Vijeće se ograničilo na navod da je UGDO‑ovim potvrdama utvrđeno da je tužitelj i dalje predmet postupaka 113 i 521 zbog zloupotrebe državnih sredstava ili imovine te da su oni 19. studenoga i 21. studenoga 2019. dodijeljeni ukrajinskom nacionalnom uredu za borbu protiv korupcije. S druge strane, kad je riječ o poštovanju tužiteljevih prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu, Vijeće je navelo da je ono potvrđeno sudskim odlukama navedenima u točki 80. ove presude. Konkretnije, kad je riječ o odluci suca istrage od 19. kolovoza 2019., koja je donesena u postupku 113, smatralo se da su obavijesti o postojanju osnovane sumnje tužitelju dostavljene 22. prosinca 2014., da je 10. lipnja 2019. njegovo ime uvršteno na međunarodni popis traženih osoba, da je dokazano da se on skrivao od tijela nadležnih za preliminarnu istragu i da je bilo dovoljno razloga za vjerovati da bi on to nastavio.

82      Tako iz zajedničkog tumačenja razloga navedenih u pobijanim aktima i u navedenom dopisu od 6. ožujka 2020. proizlazi da Vijeće izričito navodi da je provjerilo poštovanje tužiteljevih prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu u dvama postupcima navedenima u točki 81. ove presude, iako dalje navodi samo detalje za postupak 113, u okviru kojeg je donesena odluka suca istrage od 19. kolovoza 2019.

83      U tom pogledu najprije treba primijetiti da Vijeće nije dokazalo u kojoj mjeri odluke suca istrage Suda u Pečersku navedene u točki 80. ove presude, koje čine akte isključivo postupovne naravi, svjedoče o poštovanju tužiteljevih prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu tijekom postupaka 113 i 521. Naime, kao što je to navedeno u točkama 65. i 67. ove presude, u ovom je slučaju Vijeće prije odlučivanja o zadržavanju predmetnih mjera ograničavanja bilo dužno provjeriti je li odluka ukrajinskih pravosudnih tijela o pokretanju i vođenju kaznenih istražnih postupaka protiv tužitelja u vezi s kaznenim djelima zloupotrebe državnih sredstava ili imovine i zloupotrebe ovlasti nositelja javne dužnosti bila donesena uz poštovanje navedenih tužiteljevih prava (vidjeti u tom smislu presudu od 25. lipnja 2020., Klymenko/Vijeće, T‑295/19, EU:T:2020:287, t. 78.).

84      U tom pogledu, navedene sudske odluke ne mogu se, barem s formalnog stajališta, smatrati odlukama o pokretanju i vođenju istražnog postupka kojima se opravdava zadržavanje na snazi mjera ograničavanja. S obzirom na to, može se priznati da je, s materijalnog gledišta, zbog toga što ih je donio sud, odnosno barem odluku suca istrage od 19. kolovoza 2019., koja je relevantna s vremenskog gledišta, Vijeće te odluke doista uzelo u obzir kao činjeničnu osnovu koja opravdava zadržavanje na snazi predmetnih mjera (vidjeti u tom smislu presudu od 25. lipnja 2020., Klymenko/Vijeće, T‑295/19, EU:T:2020:287, t. 79.).

85      Stoga treba provjeriti je li Vijeće moglo opravdano smatrati da te odluke, kao i okolnost da je postupak upoznavanja tužiteljeve obrane sa sadržajem kaznenog spisa u trenutku donošenja pobijanih akata bio u tijeku, dokazuju poštovanje njegovih prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu.

86      Najprije, kad je riječ o odluci suca istrage od 19. kolovoza 2019., valja navesti da, protivno onomu što tvrdi Vijeće, iz nje jasno ne proizlazi da su u ovom slučaju tužitelju zajamčeni prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu. Iako je točno da je, kao što je to Vijeće naglasilo u svojem dopisu od 6. ožujka 2020. (vidjeti točku 81. ove presude), sudac istrage Suda u Pečersku mogao zaključiti da je u okviru postupka 113, u kojem je ta odluka donesena, tužitelj bio osumnjičena osoba, da je uvršten na međunarodni popis traženih osoba, da je državni odvjetnik dokazao da se skrivao od tijela nadležnih za provedbu preliminarne istrage te da je imao dovoljno razloga vjerovati da će to nastaviti, iz dokumenata spisa ipak ne proizlazi da je Vijeće stvarno uzelo u obzir informacije koje mu je tužitelj priopćio u svojem dopisu od 23. siječnja 2020. kao i, prethodno, u svojim dopisima od 19. prosinca 2018. i od 4. veljače 2019.

87      Naime, tužitelj je, među ostalim, isticao dokumente u prilog tomu da njegovo ime nije uvršteno na popis osoba koje traži Interpol te da zbog te činjenice sudac istrage nije mogao donijeti neke odluke za koje je Vijeće smatralo da čine dokaz poštovanja tužiteljevih prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu.

88      U tom pogledu valja navesti da iz dokumenata spisa ne proizlazi da je Vijeće provjerilo informacije na kojima se sudac istrage temeljio za donošenje zaključka da je tužiteljevo ime uvršteno na „međunarodni popis traženih osoba”. Usto, Vijeće nije navelo razloge zbog kojih je u tom pogledu prihvatilo samo tvrdnje UGDO‑a i navedenog suca istrage, unatoč dokumentima koji su dokazivali da 20. lipnja 2019. tužiteljevo ime nije bilo na popisu osoba koje traži Interpol.

89      Taj aspekt nije nevažan u okviru ocjene poštovanja tužiteljevih prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu, s obzirom na članak 193‑6 Zakonika o kaznenom postupku, u skladu s kojim je, kao što to proizlazi iz odluke suca istrage od 19. kolovoza 2019., uvrštenje na međunarodni popis traženih osoba jedan od uvjeta koje državni odvjetnik mora utvrditi kada traži odobrenje privremene mjere istražnog zatvora (vidjeti u tom smislu i analogijom presudu od 25. lipnja 2020., Klymenko/Vijeće, T‑295/19, EU:T:2020:287, t. 87.).

90      U toj se odluci sudac istrage, za donošenje zaključka o tome da je tužiteljevo ime uvršteno na takav popis, temeljio na odluci državnog odvjetnika od 10. lipnja 2019. a da pritom nije naveo da je to dokaz državnog odvjetnika. Kad je riječ o UGDO‑u, valja utvrditi da je on u dvjema tablicama priloženima dopisu od 1. studenoga 2019., u kojima su sažete informacije o stanju postupaka 113 i 521 i kojima se nastoji objasniti, među ostalim, u kojem su dijelu poštovana tužiteljeva prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu, samo naveo da je „osumnjičenik uvršten na popis traženih osoba”.

91      Argument Vijeća u skladu s kojim potvrde koje je dostavilo tajništvo Komisije za kontrolu Interpolovih datoteka nisu vjerodostojne ne dovodi u pitanje ta razmatranja. Naime, UGDO‑ove informacije koje se odnose na uvrštenje tužiteljeva imena na „popis traženih osoba” u svakom slučaju nisu omogućavale Vijeću da provjeri poštovanje uvjeta koji se odnosi na takvo uvrštenje koje je proveo državni odvjetnik i, na temelju te činjenice, da provjeri je li sudac istrage poštovao tužiteljeva prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu prilikom donošenja odluke (vidjeti točku 89. ove presude). U tim okolnostima Vijeće se nije moglo zadovoljiti informacijama kojima je raspolagalo, a koje su bile ili šture ili neprecizne, te je u najmanju ruku trebalo tražiti pojašnjenja od ukrajinskih vlasti.

92      Nadalje, a da to nije utjecalo na ovaj predmet, s obzirom na to da je, kao što je to Vijeće pravilno navelo, presuda od 13. svibnja 2020. donesena nakon donošenja pobijanih akata, ipak valja navesti da iz te presude proizlazi, s jedne strane, da puka činjenica da državni odvjetnik donosi postupovnu odluku u obliku rješenja o uvrštavanju osobe na popis osoba koje traži Interpol nije dovoljna jer se također traži da se donesu sve nužne mjere za provedbu takvog rješenja, što državni odvjetnik ni u kojem smislu nije dokazao, i, s druge strane, da je žalbeno vijeće Visokog suda za borbu protiv korupcije već dalo takvo tumačenje članka 193‑6 Zakonika o kaznenom postupku u okviru nekoliko sudskih odluka donesenih između rujna 2019. i veljače 2020.

93      Zatim, kad je riječ o odlukama suca istrage od 1. ožujka 2017. i 5. listopada 2018. kao i o odluci suca istrage od 8. veljače 2017., pri čemu se prve dvije odnose na pokretanje posebne istrage in absentia, a potonja na odobrenje preventivne mjere istražnog zatvora, valja navesti da su one donesene znatno prije donošenja pobijanih akata. Iz toga slijedi da one nisu dostatne da bi se utvrdilo da je odluka ukrajinskih pravosudnih tijela, na kojoj se Vijeće namjerava temeljiti kako bi zadržalo predmetne mjere ograničavanja u odnosu na tužitelja u razdoblju od ožujka 2020. do ožujka 2021., donesena uz poštovanje njegovih prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu. Uostalom, Opći sud već se imao priliku izjasniti – kako o odluci suca istrage od 1. ožujka 2017. tako i o odluci od 5. listopada 2018. u okviru predmeta u kojem je donesena presuda od 25. lipnja 2020. Klymenko/Vijeće (T‑295/19, EU:T:2020:287, t. 78. do 88. i 91.), koju Vijeće nije osporavalo – te je presudio da se njima ne može dokazati da su u okviru predmetnih postupaka poštovana navedena tužiteljeva prava.

94      U svakom slučaju također treba navesti da su sve navedene sudske odluke donesene u okviru kaznenih postupaka koji opravdavaju uvrštavanje i zadržavanje tužiteljeva imena na popisu i samo su sporedne u odnosu na njih, s obzirom na to da su postupovne prirode. Takve odluke – koje u najboljem slučaju mogu poslužiti za utvrđivanje postojanja dovoljno čvrste činjenične osnove, odnosno činjenice da se, u skladu s kriterijem za uvrštavanje, protiv tužitelja vode kazneni postupci koji se, među ostalim, odnose na kazneno djelo zloupotrebe ukrajinskih državnih sredstava ili imovine – ontološki ne mogu same po sebi dokazati da je odluka ukrajinskih pravosudnih tijela o pokretanju i vođenju navedenih kaznenih postupaka, na kojoj se u biti temelji zadržavanje mjera ograničavanja protiv tužitelja, bila donesena uz poštovanje njegovih prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu (vidjeti u tom smislu presudu od 25. lipnja 2020., Klymenko/Vijeće, T‑295/19, EU:T:2020:287, t. 92.).

95      Uostalom, Vijeće se ne poziva ni na jedan dokument iz spisa postupka koji je doveo do donošenja pobijanih akata iz kojeg bi proizlazilo da je ispitalo sudske odluke na koje se pozivalo i da je iz toga moglo zaključiti da su tužiteljeva postupovna prava u svojoj biti bila poštovana.

96      Naposljetku, kad je riječ o postupku upoznavanja obrane sa sadržajem kaznenog spisa koji je još bio u tijeku u trenutku donošenja pobijanih akata, valja primijetiti, s jedne strane, da UGDO nije podnio nikakvu informaciju o prirodi i trajanju tog postupka i, s druge strane, da iz samih informacija koje je podnio proizlazi da takav postupak traje od 21. travnja 2017., odnosno od datuma zaključenja preliminarne istrage u okviru postupka 113,  i od 3. prosinca 2018., odnosno od datuma zaključenja preliminarne istrage u okviru postupka 521.

97      Međutim, protivno onomu što tvrdi, Vijeće ne uspijeva dokazati u kojoj su mu mjeri informacije kojima je raspolagalo kad je riječ o navedenom postupku upoznavanja obrane u postupcima 113 i 521 i odgovarajuće sudske odluke omogućile donošenje zaključka da su poštovana tužiteljeva prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu dok su se, kako je istaknulo, navedeni postupci, koji su se odnosili na djela navodno počinjena između 2011. i 2014., još nalazili u stadiju preliminarne istrage te su ujedno, već zaključeni, preneseni na druga istražna tijela u studenome 2019., tako da predmeti o kojima je riječ još nisu bili podneseni ukrajinskom sudu radi odlučivanja o meritumu.

98      U članku 47. drugom podstavku Povelje, koji je parametar s obzirom na koji Vijeće procjenjuje poštovanje prava na djelotvornu sudsku zaštitu, predviđa se da svaka osoba ima pravo da zakonom ustanovljen neovisan i nepristran sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj (vidjeti u tom smislu presudu od 25. lipnja 2020., Klymenko/Vijeće, T‑274/19, EU:T:2020:287, t. 96. i navedenu sudsku praksu).

99      Budući da Povelja sadržava prava koja odgovaraju pravima zajamčenima EKLJP‑om, poput onih predviđenih člankom 6., značenje i opseg primjene tih prava jednaki su onima iz EKLJP‑a, u skladu s člankom 52. stavkom 3. Povelje.

100    U tom pogledu, valja podsjetiti na to da je tumačenjem članka 6. EKLJP‑a ESLJP istaknuo da je cilj načela razumnog roka osobito zaštititi optuženu osobu od prekomjernog odugovlačenja postupka i spriječiti da predugo bude u neizvjesnosti u pogledu svoje sudbine kao i spriječiti kašnjenja koja mogu ugroziti učinkovitost i vjerodostojnost sudovanja (vidjeti ESLJP, 7. srpnja 2015., Rutkowski i dr. protiv Poljske, CE:ECHR:2015:0707JUD007228710, t. 126. i navedenu sudsku praksu). S druge strane, ESLJP je ocijenio da je povredu tog načela moguće, među ostalim, utvrditi kad stadij istrage kaznenog postupka obilježava određen broj faza neaktivnosti koje se mogu pripisati tijelima nadležnima za vođenje te istrage (vidjeti u tom smislu ELJSP, 6. siječnja 2004., Rouille protiv Francuske, CE:ECHR:2004:0106JUD005026899, t. 29. do 31.; 27. rujna 2007., Reiner i dr. protiv Rumunjske, CE:ECHR:2007:0927JUD000150502, t. 57. do 59. i 12. siječnja 2012., Borisenko protiv Ukrajine, CE:ECHR:2012:0112JUD002572502, t. 58. do 62.).

101    Osim toga, iz sudske prakse proizlazi da je, kad su protiv neke osobe već više godina na snazi mjere ograničavanja, i to u biti zbog postojanja iste preliminarne istrage koju vodi UGDO ili drugo istražno tijelo, Vijeće dužno podrobnije razmotriti jesu li ukrajinska tijela eventualno povrijedila temeljna prava te osobe (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2019., Stavytskyi/Vijeće, T‑290/17, EU:T:2019:37, t. 132.).

102    Stoga je Vijeće u ovom slučaju trebalo barem navesti razloge zbog kojih je, unatoč tužiteljevu argumentu iz točke 97. ove presude, moglo smatrati da se njegovo pravo na djelotvornu sudsku zaštitu pred ukrajinskim pravosudnim tijelima, koje je očito temeljno pravo, poštovalo u pogledu pitanja je li njegov slučaj ispitan u razumnom roku (vidjeti u tom smislu presudu od 25. lipnja 2020., Klymenko/Vijeće, T‑295/19, EU:T:2020:287, t. 100.).

103    Stoga se, s obzirom na spis predmeta, ne može zaključiti da su Vijeću elementi kojima je ono raspolagalo prilikom donošenja pobijanih akata omogućili da provjeri je li odluka ukrajinskih pravosudnih tijela donesena uz poštovanje tužiteljevih prava na djelotvornu sudsku zaštitu i prava da njegov slučaj bude ispitan u razumnom roku.

104    Osim toga, u tom pogledu valja također istaknuti da se ustaljena sudska praksa – u skladu s kojom u slučaju donošenja odluke o zamrzavanju financijskih sredstava, poput one koja se odnosi na tužitelja, na Vijeću ili sudu Unije nije da provjeri osnovanost istraga koje su se vodile protiv osobe na koju se te mjere odnose u Ukrajini, nego samo osnovanost odluke o zamrzavanju financijskih sredstava s obzirom na dokument ili dokumente na kojima se ta odluka temeljila – ne može tumačiti na način da Vijeće nije dužno provjeriti je li odluka treće zemlje na kojoj namjerava temeljiti donošenje mjera ograničavanja donesena uz poštovanje pravâ obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu (vidjeti u tom smislu presudu od 25. lipnja 2020., Klymenko/Vijeće, T‑295/19, EU:T:2020:287, t. 102. i navedenu sudsku praksu).

105    S obzirom na sva prethodna razmatranja, nije utvrđeno da se Vijeće prije donošenja pobijanih akata uvjerilo u to da su ukrajinska pravosudna tijela poštovala tužiteljeva prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu u okviru kaznenih postupaka na kojima se temeljilo. Iz toga slijedi da je Vijeće, odlučivši zadržati tužiteljevo ime na popisu, počinilo pogrešku u ocjeni.

106    U tim okolnostima valja poništiti pobijane akte, u dijelu u kojem se odnose na tužitelja, pri čemu nije potrebno ispitati druge tužbene razloge i argumente koje je on iznio.

 Održavanje na snazi učinaka Odluke 2020/373

107    Podredno, Vijeće zahtijeva da, u slučaju djelomičnog poništenja Provedbene uredbe 2020/370, Opći sud zbog razloga pravne sigurnosti proglasi da se učinci Odluke 2020/373 održavaju na snazi sve dok djelomično poništenje Provedbene uredbe 2020/370 ne počne proizvoditi pravne učinke.

108    Iz članka 60. prvog stavka Statuta Suda Europske unije proizlazi da žalba nema suspenzivan učinak. Međutim, članak 60. drugi stavak tog Statuta predviđa da, odstupajući od članka 280. UFEU‑a, odluke Općeg suda kojima se uredba proglašava ništavom stupaju na snagu tek istekom roka za podnošenje žalbe ili, ako je u tom roku podnesena žalba, od dana njezina odbijanja.

109    U ovom slučaju Provedbena uredba 2020/370 ima narav uredbe jer predviđa da je u cijelosti obvezujuća i izravno se primjenjuje u svim državama članicama, što odgovara učincima uredbe, kako su predviđeni u članku 288. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 21. travnja 2016., Vijeće/Bank Saderat Iran, C‑200/13 P, EU:C:2016:284, t. 121.).

110    Stoga se u ovom predmetu doista primjenjuje članak 60. drugi stavak Statuta Suda Europske unije (presuda od 21. travnja 2016., Vijeće/Bank Saderat Iran, C‑200/13 P, EU:C:2016:284, t. 122.).

111    Naposljetku, što se tiče vremenskih učinaka poništenja Odluke 2020/373, valja podsjetiti na to da, na temelju članka 264. drugog stavka UFEU‑a, Opći sud može, ako to smatra potrebnim, navesti koji se učinci akta koji je proglasio ništavim smatraju konačnima.

112    U ovom bi slučaju postojanje razlike između dana od kojeg stupa na snagu poništenje Provedbene uredbe 2020/370 i dana od kojeg stupa na snagu poništenje Odluke 2020/373 moglo ozbiljno ugroziti pravnu sigurnost jer su tim dvama aktima predviđene istovjetne mjere u pogledu tužitelja (vidjeti u tom smislu presudu od 21. veljače 2018., Klyuyev/Vijeće, T‑731/15, EU:T:2018:90, t. 263.). Učinke Odluke 2020/373 stoga treba održati na snazi u odnosu na tužitelja sve dok ne nastupe učinci poništenja Provedbene uredbe 2020/370.

 Troškovi

113    U skladu s odredbama članka 134. stavka 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da Vijeće nije uspjelo u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova, u skladu s tužiteljevim zahtjevom.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (peto vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Poništavaju se Odluka Vijeća (ZVSP) 2020/373 od 5. ožujka 2020. o izmjeni Odluke 2014/119/ZVSP o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini i Provedbena uredba Vijeća (EU) 2020/370 od 5. ožujka 2020. o provedbi Uredbe (EU) br. 208/2014 o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini, u dijelu u kojem je ime Oleksandra Viktorovycha Klymenka zadržano na popisu osoba, subjekata i tijela na koja se primjenjuju te mjere ograničavanja.

2.      Održavaju se na snazi učinci članka 1. Odluke 2020/373 u odnosu na O. V. Klymenka do datuma isteka roka za žalbu predviđenog u članku 56. prvom stavku Statuta Suda Europske unije ili, ako je u tom roku podnesena žalba, do njezina odbijanja.

3.      Vijeću Europske unije nalaže se snošenje troškova.

Spielmann

Spineanu‑Matei

Mastroianni

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 3. veljače 2021.

Potpisi


*      Jezik postupka: francuski