PRESUDA SUDA (deveto vijeće)
25. travnja 2024.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Zaštita potrošača – Direktiva 93/13/EEZ – Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima – Ugovor o hipotekarnom kreditu – Ugovorna odredba kojom se predviđa da potrošač snosi troškove povezane s ugovorom – Pravomoćna sudska odluka kojom se utvrđuje nepoštenost te ugovorne odredbe i kojom je se poništava – Tužba za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe – Početak tijeka roka za zastaru tužbe za povrat”
U predmetu C‑561/21,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Tribunal Supremo (Vrhovni sud, Španjolska), odlukom od 22. srpnja 2021., koju je Sud zaprimio 10. rujna 2021., u postupku
GP,
BG
protiv
Banco Santander SA,
SUD (deveto vijeće),
u sastavu: O. Spineanu‑Matei, predsjednica vijeća, S. Rodin (izvjestitelj) i L. S. Rossi, suci,
nezavisni odvjetnik: A. M. Collins,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za Banco Santander SA, M. Á. Cepero Aránguez i M. García‑Villarrubia Bernabé, abogados,
– za španjolsku vladu, A. Ballesteros Panizo i A. Pérez‑Zurita Gutiérrez, u svojstvu agenata,
– za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju P. Gentilija, avvocato dello Stato,
– za poljsku vladu, B. Majczyna i S. Żyrek, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, J. Baquero Cruz i N. Ruiz García, u svojstvu agenata,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24. i ispravci SL 2024., L, str. 1.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između osoba GP i BG, dvaju potrošača, i društva Banco Santander SA, kreditne institucije, u pogledu zahtjeva za povrat iznosa plaćenih na osnovi ugovorne odredbe čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 Članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 predviđa:
„Države članice utvrđuju da nepoštene odredbe upotrijebljene u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, kako je predviđeno nacionalnim pravom, te da ugovor i dalje obvezuje stranke na temelju tih odredaba ako može i dalje važiti bez tih nepoštenih odredaba.”
4 Članak 7. stavak 1. te direktive glasi:
„U interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.”
Španjolsko pravo
5 Código Civil (Građanski zakonik), u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Građanski zakonik), u članku 1303. određuje:
„Kada se obveza proglasi ništavom, ugovorne strane moraju jedna drugoj vratiti stvari koje su bile predmet ugovora, plodove tih stvari ili cijenu uvećanu za kamate, ne dovodeći u pitanje sljedeće članke.”
6 Člankom 1896. prvim stavkom Građanskog zakonika određeno je:
„Svatko tko prihvati neosnovano plaćanje, ako je to učinio u zloj vjeri, mora platiti zakonske kamate kad je riječ o glavnici ili plodovima koji su primljeni ili trebaju biti primljeni kad nastanu na temelju primljene stvari.”
7 U skladu s člankom 1964. tog zakonika, u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku:
„Prijedlog za ovrhu na nekretnini zastarijeva za dvadeset godina, a privatne tužbe za koje nije propisan poseban zastarni rok za petnaest godina.”
8 Članak 1969. Građanskog zakonika glasi kako slijedi:
„Zastarni rok za sve vrste tužbi računa se od dana kada ih se može podnijeti, ako posebnim odredbama nije drukčije određeno.”
Glavni postupak i prethodna pitanja
9 Dana 29. lipnja 1999. podnositelji kasacijske žalbe iz glavnog postupka su u svojstvu potrošačâ sklopili s društvom Banco Santander ugovor o hipotekarnom kreditu koji je sadržavao odredbu na temelju koje su oni bili dužni snositi sve troškove koji nastanu na temelju tog ugovora (u daljnjem tekstu: ugovorna odredba o troškovima).
10 Dana 28. listopada 2017. podnositelji kasacijske žalbe iz glavnog postupka podnijeli su tužbu kojom su zahtijevali poništenje ugovorne odredbe o troškovima i naknadu iznosa plaćenih na temelju te odredbe.
11 Prvostupanjski sud proglasio je ništavom ugovornu odredbu o troškovima te je društvu Banco Santander naložio da podnositeljima kasacijske žalbe iz glavnog postupka plati iznose koje su potonji snosili na temelju javnobilježničkih pristojbi, upisnih pristojbi, troškova obrade te da im plati zakonske kamate na te iznose od datuma kada su oni bili plaćeni.
12 Audiencia Provincial de Barcelona (Provincijski sud u Barceloni, Španjolska) djelomično je prihvatio žalbu koju je Banco Santander podnio protiv prvostupanjske odluke, pri čemu je utvrdio da je tražbina koja se odnosi na iznose plaćene na temelju ugovorne odredbe o troškovima zastarjela. Naime, žalbeni je sud smatrao da trenutak od kojeg počinje teći rok za zastaru tužbe za povrat tih iznosa odgovara datumu na koji su podnositelji kasacijske žalbe iz glavnog postupka izvršili neosnovana plaćanja, to jest trenutku sklapanja njihova ugovora o hipotekarnom kreditu u 1999. te da je od tog trenutka proteklo više od petnaest godina.
13 Podnositelji kasacijske žalbe iz glavnog postupka podnijeli su kasacijsku žalbu protiv te presude Audiencije Provincial de Barcelona (Provincijski sud u Barceloni) Tribunalu Supremo (Vrhovni sud, Španjolska), sudu koji je uputio zahtjev. U potporu svojoj kasacijskoj žalbi oni tvrde da iz sudske prakse Suda proizlazi da trenutak od kojeg počinje teći rok za zastaru tužbe za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe ne može biti dan sklapanja ugovora koji sadržava tu odredbu.
14 Sud koji je uputio zahtjev dvoji o trenutku od kojeg počinje teći rok za zastaru tužbe za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe u kontekstu Direktive 93/13.
15 Prema mišljenju tog suda, čini se da je određivanje datuma sudske odluke kojom se utvrđuje nepoštenost ugovorne odredbe o kojoj je riječ i njezina ništavost kao početka tijeka tog roka nespojivo s načelom pravne sigurnosti jer bi u praksi to tužbu za povrat učinilo nezastarivom. Naime, budući da rok za zastaru te tužbe ne može hipotetski početi teći sve dok nije prihvaćena tužba za utvrđenje ništavosti takve ugovorne odredbe a i da je sama potonja tužba nezastariva na temelju nacionalnog prava, jer je riječ o apsolutnoj ništavosti, rok za zastaru tužbe za povrat mogao bi nikada ne početi teći. Usto, načelo pravne sigurnosti bilo bi ozbiljno ugroženo ako bi zbog toga nastala potraživanja koja se odnose na ugovore čiji su učinci prestali prije više desetljeća.
16 S obzirom na to, sud koji je uputio zahtjev pita se ne bi li početak roka za zastaru tužbe za povrat trebalo utvrditi na datum na koji je taj sud donio niz ujednačenih presuda u kojima je utvrdio nepoštenost ugovornih odredaba na temelju kojih potrošač mora platiti sve troškove koji se odnose na ugovor o kreditu i u kojima je odlučio o načinu na koji ti troškovi trebaju biti raspoređeni nakon poništenja takve ugovorne odredbe. Isto tako bilo bi moguće utvrditi početak tijeka tog roka na datum odluka Suda u kojima je protumačena Direktiva 93/13 na način da joj se ne protivi to da se na takvu tužbu za povrat primjenjuje zastarni rok pod uvjetom da se ne dovodi u pitanje načelo djelotvornosti. Navedeni sud ipak dvoji o tome je li prosječan potrošač koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan informiran o njegovoj sudskoj praksi ili o sudskoj praksi Suda u tom području.
17 U tim je okolnostima Tribunal Supremo (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Je li u skladu s načelom pravne sigurnosti tumačenje članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. [Direktive Vijeća 93/13] prema kojem rok za zastaru za podnošenje tužbe za povrat plaćenog iznosa na temelju nepoštene odredbe ne počinje teći dok se navedena odredba ne proglasi ništavom konačnom presudom?
2. Ako to tumačenje nije u skladu s načelom pravne sigurnosti, protivi li se [članku 6. stavku 1. i članku 7. stavku 1. Direktive 93/13] tumačenje prema kojem je dan od kojeg počinje teći rok za zastaru [tužbe za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe] datum kad su donesene presude Tribunala Supremo (Vrhovni sud) kojima je uspostavljena sudska praksa o restitucijskim učincima [koji proizlaze iz poništenja takve ugovorne odredbe] (presude od 23. siječnja 2019.)?
3. Ako to tumačenje nije u skladu s [člankom 6. stavkom 1. i člankom 7. stavkom 1. Direktive 93/13], protivi li se istim člancima tumačenje prema kojem je dan od kojeg počinje teći rok za zastaru [tužbe za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe] datum kad su donesene presude Suda u kojima je utvrđeno da se na tužbu za povrat može primijeniti zastarni rok (osobito [presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale (C‑698/18 i C‑699/18, EU:C:2020:537),] ili [presude od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria (C‑224/19 i C‑259/19, EU:C:2020:578)], kojom se potvrđuje prethodna presuda)?”
O prethodnim pitanjima
18 Uvodno valja podsjetiti na to da je Sud već presudio da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da u načelu valja smatrati da ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom nikada nije postojala, tako da ona ne može utjecati na potrošača. Prema tome, sudsko utvrđenje nepoštenosti takve ugovorne odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene ugovorne odredbe nije ni bilo (presude od 21. prosinca 2016., Gutiérrez Naranjo i dr., C‑154/15, C‑307/15 i C‑308/15, EU:C:2016:980, t. 61. i od 15. lipnja 2023., Bank M. (Posljedice poništenja ugovora), C‑520/21, EU:C:2023:478, t. 57.).
19 Iz toga proizlazi da obveza nacionalnog suda da izuzme iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu kojom se nalaže plaćanje iznosa za koje se uspostavilo da su neosnovani ima, u načelu, odgovarajući restitucijski učinak u odnosu na te iznose (presude od 21. prosinca 2016., Gutiérrez Naranjo i dr., C‑154/15, C‑307/15 i C‑308/15, EU:C:2016:980, t. 62. i od 15. lipnja 2023., Bank M. (Posljedice poništenja ugovora), C‑520/21, EU:C:2023:478, t. 58.).
20 Naime, nepostojanje takvog učinka moglo bi dovesti u pitanje preventivni učinak koji se člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13, u vezi s njezinim člankom 7. stavkom 1., želi pridati utvrđenju nepoštenosti odredaba sadržanih u ugovorima koje je prodavatelj robe odnosno pružatelj usluge sklopio s potrošačima (presude od 21. prosinca 2016., Gutiérrez Naranjo i dr., C‑154/15, C‑307/15 i C‑308/15, EU:C:2016:980, t. 63. i od 15. lipnja 2023., Bank M. (Posljedice poništenja ugovora), C‑520/21, EU:C:2023:478, t. 58.).
21 Točno je da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 zahtijeva od država članica da predvide da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače „prema nacionalnom pravu” (presude od 6. listopada 2009., Asturcom Telecomunicaciones, C‑40/08, EU:C:2009:615, t. 57. i od 21. prosinca 2016., Gutiérrez Naranjo i dr., C‑154/15, C 307/15 i C 308/15, EU:C:2016:980, t. 64.).
22 Međutim, uređenje u nacionalnom pravu zaštite zajamčene potrošačima Direktivom 93/13 ne može izmijeniti opseg a time ni sadržaj te zaštite i time dovesti u pitanje jačanje njezine djelotvornosti donošenjem ujednačenih pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, što je bila namjera zakonodavca Unije, kao što je navedeno u uvodnoj izjavi 10. Direktive 93/13 (presude od 21. prosinca 2016., Gutiérrez Naranjo i dr., C‑154/15, C‑307/15 i C‑308/15, EU:C:2016:980, t. 65. i od 15. lipnja 2023., Bank M. (Posljedice poništenja ugovora), C‑520/21, EU:C:2023:478, t. 60.).
23 Slijedom toga, iako je zadaća država članica putem svojeg nacionalnog prava definirati uvjete pod kojima se utvrđuje nepoštenost odredbe sadržane u ugovoru te pod kojima se proizvode konkretni pravni učinci tog utvrđenja, ono i dalje mora omogućavati ponovno uspostavljanje činjenične i pravne situacije u kojoj bi potrošač bio da te nepoštene ugovorne odredbe nije ni bilo, među ostalim, uspostavljanjem prava na povrat koristi koje je prodavatelj robe odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedene nepoštene ugovorne odredbe (presude od 21. prosinca 2016., Gutiérrez Naranjo i dr., C‑154/15, C‑307/15 i C‑308/15, EU:C:2016:980, t. 66. i od 15. lipnja 2023., Bank M. (Posljedice poništenja ugovora), C‑520/21, EU:C:2023:478, t. 61.).
Prvo pitanje
24 Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 te načelo pravne sigurnosti tumačiti na način da im se protivi to da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju odredbe ugovora sklopljenog s prodavateljem robe odnosno pružateljem usluge, čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom koja je donesena nakon podmirenja tih troškova počinje teći od datuma te odluke.
25 Valja podsjetiti na to da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, u nedostatku posebnih propisa Unije u tom području, unutarnji pravni poredak svake države članice treba, na temelju načela postupovne autonomije, uspostaviti postupovna pravila za sudske postupke koji moraju osigurati zaštitu prava koja pojedinci izvode iz prava Unije, ali pod uvjetom da ona nisu nepovoljnija od onih koja uređuju slične situacije u unutarnjem pravu (načelo ekvivalentnosti) i da u praksi ne onemogućuju ili pretjerano ne otežavaju korištenje prava dodijeljenih pravom Unije (načelo djelotvornosti) (presuda od 22. travnja 2021., Profi Credit Slovakia, C‑485/19, EU:C:2021:313, t. 52. i navedena sudska praksa).
26 Što se tiče načela djelotvornosti, o kojem je jedino riječ u ovom predmetu, valja istaknuti da se svaki slučaj u kojem se postavlja pitanje onemogućuje li nacionalna postupovna odredba ili pretjerano ne otežava primjenu prava Unije mora analizirati uzimajući u obzir mjesto te odredbe u cjelokupnom postupku, njegov tijek i posebnosti, pred različitim nacionalnim sudovima. U tom pogledu valja, ovisno o slučaju, uzeti u obzir načela na kojima se temelji nacionalni pravosudni sustav, kao što su to zaštita pravâ obrane, načelo pravne sigurnosti i dobro odvijanje postupka (presuda od 10. lipnja 2021., BNP Paribas Personal Finance, C‑776/19 do C‑782/19, EU:C:2021:470, t. 28. i navedena sudska praksa).
27 Usto, Sud je pojasnio da obveza država članica da osiguraju djelotvornost prava koja subjekti imaju na temelju prava Unije podrazumijeva osobito, kad je riječ o pravima koja proizlaze iz Direktive 93/13, zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje o Europske unije temeljnim pravima koji vrijedi, među ostalim, što se tiče utvrđivanja postupovnih pravila o pravnim sredstvima pred sudom koja se temelje na tim pravima (presuda od 10. lipnja 2021., BNP Paribas Personal Finance, C‑776/19 do C‑782/19, EU:C:2021:470, t. 29. i navedena sudska praksa).
28 Što se tiče analize značajki zastarnog roka poput onoga o kojemu je riječ u glavnom postupku, Sud je pojasnio da se u toj analizi posebno moraju ispitati trajanje tog roka i način njegove primjene, uključujući događaj od kojeg on počinje teći (presuda od 10. lipnja 2021., BNP Paribas Personal Finance, C‑776/19 do C‑782/19, EU:C:2021:470, t. 30. i navedena sudska praksa).
29 Iako je Sud presudio da se na zahtjev koji je potrošač podnio radi utvrđenja nepoštenosti odredbe sadržane u ugovoru koji je on sklopio s prodavateljem robe odnosno pružateljem usluge ne može primjenjivati nikakav zastarni rok (presuda od 10. lipnja 2021., BNP Paribas Personal Finance, C‑776/19 do C‑782/19, EU:C:2021:470, t. 38. i navedena sudska praksa), on je pojasnio da se članku 6. stavku 1. i članku 7. stavku 1. Direktive 93/13 ne protivi nacionalni propis koji propisuje zastarni rok za zahtjev takvog potrošača za ostvarivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja, ne dovodeći u pitanje poštovanje načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presudu od 10. lipnja 2021., BNP Paribas Personal Finance, C‑776/19 do C‑782/19, EU:C:2021:470, t. 39. i navedenu sudsku praksu).
30 Stoga valja smatrati da isticanje prigovora zastarnog roka u odnosu na restitucijske zahtjeve koje su potrošači podnijeli radi ostvarivanja prava koja imaju na temelju Direktive 93/13 nije samo po sebi protivno načelu djelotvornosti jer njegova primjena u praksi ne onemogućuje ili pretjerano ne otežava ostvarivanje prava dodijeljenih tom direktivom (presuda od 10. lipnja 2021., BNP Paribas Personal Finance, C‑776/19 do C‑782/19, EU:C:2021:470, t. 40. i navedena sudska praksa).
31 Što se tiče trajanja zastarnog roka koji se primjenjuje na potrošačev zahtjev za povrat neosnovano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba u smislu Direktive 93/13, valja podsjetiti na to da je Sud već imao prilike odlučivati, osobito u presudama od 9 srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale (C‑698/18 i C‑699/18, EU:C:2020:537, t. 62. i 64.), od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria (C‑224/19 i C‑259/19, EU:C:2020:578, t. 87.), i od 8. rujna 2022., D. B. P. i dr. (Hipotekarni krediti u stranoj valuti) (C‑80/21 do C‑82/21, EU:C:2022:646, t. 92.), o spojivosti s načelom djelotvornosti trogodišnjih, petogodišnjih odnosno desetogodišnjih zastarnih rokova, koji su istaknuti protiv tužbi kojima se zahtijevalo ostvarivanje restitucijskih učinaka utvrđenja nepoštenosti ugovorne odredbe, pri čemu su ti rokovi, pod uvjetom da su unaprijed utvrđeni i poznati, dovoljni kako bi potrošaču o kojem je riječ omogućili da pripremi i podnese djelotvorno pravno sredstvo.
32 Stoga, valja smatrati da se, pod uvjetom da je unaprijed utvrđen i poznat, petnaestogodišnjim zastarnim rokom, poput ovoga o kojemu je riječ u glavnom postupku, koji se ističe protiv zahtjeva koji je potrošač podnio u svrhu povrata neosnovano isplaćenih iznosa, na temelju nepoštenih ugovornih odredbi u smislu Direktive 93/13, ne onemogućava ili pretjerano otežava ostvarivanje prava dodijeljenih Direktivom 93/13. Naime, rok takvog trajanja načelno je u praksi dovoljan kako bi se potrošač mogao pripremiti i podnijeti djelotvorno pravno sredstvo radi ostvarivanja prava koje ima na temelju te direktive, i to osobito u obliku restitucijskih zahtjeva utemeljenih na nepoštenosti ugovorne odredbe (vidjeti analogijom presudu od 8. rujna 2022., D. B. P. i dr. (Hipotekarni krediti u stranoj valuti), C‑80/21 do C‑82/21, EU:C:2022:646, t. 93.).
33 Ipak, u tom pogledu u obzir treba uzeti slabiji položaj potrošačâ u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluge, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, što je situacija koja ih navodi da prihvati uvjete koje je prodavatelj robe odnosno pružatelj usluge unaprijed sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Jednako tako, valja podsjetiti na to da potrošači mogu ne znati za nepoštenost odredbe ugovora o hipotekarnom kreditu ili mogu ne razumjeti opseg svojih prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 (vidjeti u tom smislu presudu od 10. lipnja 2021., BNP Paribas Personal Finance, C‑776/19 do C‑782/19, EU:C:2021:470, t. 45. i navedenu sudsku praksu).
34 U tom kontekstu, Sud je presudio da primjena zastarnog roka koji počinje teći od sklapanja ugovora u mjeri u kojoj ona podrazumijeva da potrošač može zahtijevati povrat iznosa koje je podmirio u okviru izvršenja ugovorne odredbe koja je proglašena nepoštenom samo u određenom roku nakon potpisivanja tog ugovora, neovisno o tome je li on znao ili razumno mogao znati za nepoštenost te ugovorne odredbe – može pretjerano otežati ostvarivanje prava tog potrošača kojeon ima na temelju Direktive 93/13 i stoga povrijediti načelo djelotvornosti, u vezi s načelom pravne sigurnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C‑224/19 i C‑259/19, EU:C:2020:578, t. 91.; vidjeti isto tako analogijom presudu od 22. travnja 2021., Profi Credit Slovakia, C‑485/19, EU:C:2021:313, t. 63.).
35 Suprotno tomu, u okolnostima poput onih u glavnom predmetu, na datum na koji je odluka kojom je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena i da je se stoga poništava postala pravomoćna, potrošaču je zasigurno poznato da je ta ugovorna odredba nezakonita. Stoga u načelu od tog datuma potrošač može učinkovito isticati prava koja mu daje Direktiva 93/13 te od tog datuma stoga može početi teći rok za zastaru tužbe za povrat, čiji je glavni cilj ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije ni bilo navedene ugovorne odredbe, kako proizlazi iz točaka 18. i 23. ove presude.
36 Naime, u tom trenutku, zbog toga što je riječ o sudskoj odluci koja je pravomoćna i čiji je adresat potrošač o kojem je riječ, potonjem je omogućeno da sazna za nepoštenost ugovorne odredbe o kojoj je riječ i da sam ocijeni svrsishodnost podnošenja tužbe za povrat iznosa na temelju te ugovorne odredbe u roku koji je za to određen nacionalnim pravom ili, ako je to predviđeno nacionalnim postupovnim pravom, pravomoćna sudska odluka koja se odnosi na ništavost nepoštene ugovorne odredbe omogućuje sudu da prihvati tužbu za povrat koja je joj nužno slijedi.
37 Stoga je zastarni rok koji počinje teći od datuma pravomoćnosti odluke kojom se utvrđuje nepoštenost ugovorne odredbe te kojom je se zato poništava spojiv s načelom djelotvornosti, s obzirom na to da potrošač može saznati svoja prava prije nego li što taj rok počne teći ili prije nego li što istekne (vidjeti u tom smislu presudu od 10. lipnja 2021., BNP Paribas Personal Finance, C‑776/19 do C‑782/19, EU:C:2021:470, t. 46. i navedenu sudsku praksu).
38 Međutim, valja pojasniti da, iako se, kao što proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 34. ove presude, Direktivi 93/13 protivi to da rok za zastaru tužbe za povrat iznosa koje je potrošač podmirio na temelju nepoštene ugovorne odredbe može početi teći neovisno o tome je li taj potrošač znao ili razumno mogao znati da je ta ugovorna odredba nepoštena, toj se direktivi ne protivi to da prodavatelj robe ili pružatelj usluge ima pravo dokazivati da je navedeni potrošač znao ili razumno mogao znati za to prije donošenja presude kojom se utvrđuje ništavost navedene ugovorne odredbe.
39 Naposljetku, u mjeri u kojoj se sud koji je uputio zahtjev pita može li određivanje da taj zastarni rok počinje teći od tog trenutka povrijediti načelo pravne sigurnosti, s obzirom na to da kod prodavatelja robe ili pružatelja usluge stvara nesigurnost kad je riječ o datumu početka tijeka navedenog roka, valja podsjetiti na to da je cilj zastarnih rokova ustvari jamstvo pravne sigurnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C‑698/18 i C‑699/18, EU:C:2020:537, t. 81. i navedenu sudsku praksu).
40 Međutim, kao što je u biti naglasila poljska vlada u svojim pisanim očitovanjima, time što je prodavatelj robe odnosno pružatelj usluge u ugovor sklopljen s potrošačem unio nepoštenu odredbu, upravo je on stvorio situaciju koju Direktiva 93/13 zabranjuje i želi izbjeći, time što je izvukao korist od svojeg povoljnijeg položaja kako bi jednostrano nametnuo potrošačima ugovorne obveze koje nisu u skladu sa zahtjevima dobre vjere koje nameće ta direktiva te tako stvorio znatnu neravnotežu u ugovornim pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošačâ.
41 U svakom slučaju, kao što proizlazi iz točke 38. ove presude, prodavatelj robe ili pružatelj usluge ima ovlast dokazivati da je navedeni potrošač znao ili razumno mogao znati da je ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja presude kojom se utvrđuje njezina ništavost podnošenjem posebnih dokaza o svojim odnosima s tim potrošačem u skladu s primjenjivim nacionalnim sustavom dokazivanja.
42 S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 te načelo pravne sigurnosti treba tumačiti na način da im se ne protivi to da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju ugovorne odredbe čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom koja je donesena nakon podmirenja tih troškova počinje teći od datuma kada je ta odluka postala pravomoćna, ne dovodeći u pitanje ovlast dokazivanja prodavatelja robe ili pružatelja usluge da je taj potrošač znao ili razumno mogao znati da je ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja te odluke.
Drugo pitanje
43 Svojim drugim pitanjem, u vezi s navodima sadržanima u zahtjevu za prethodnu odluku, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da im se protivi to da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju odredbe ugovora sklopljenog s prodavateljem robe odnosno pružateljem usluge, čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom, počinje teći od datuma koji prethodi onomu na koji je nacionalni vrhovni sud u različitim predmetima donio presude kojima je standardizirane ugovorne odredbe koje odgovaraju odredbi tog ugovora o kojoj je riječ proglasio nepoštenima.
44 Iako sud koji je uputio zahtjev postavlja to pitanje u slučaju u kojem određivanje početka tijeka tog zastarnog roka na datum te pravomoćne sudske odluke kojom je utvrđena nepoštenost ugovorne odredbe o kojoj je riječ i kojom je ona zbog toga poništena nije usklađeno s člankom 6. stavkom 1. i člankom 7. stavkom 1. Direktive 93/13, na njega ipak valja odgovoriti, s obzirom na odgovor na prvo pitanje. Naime, budući da je u njemu prodavatelju robe odnosno pružatelju usluge pridržana ovlast dokazivanja je potrošač znao ili razumno mogao znati da je ta ugovorna odredba nepoštena prije donošenja te odluke, sudu koji je uputio zahtjev valja pružiti određene elemente tumačenja s tim u vezi, koji su korisni za rješavanje spora koji se pred njime vodi.
45 S obzirom na sudsku praksu navedenu uvodno i u okviru odgovora Suda na prvo pitanje, određivanje početka tijeka roka za zastaru tužbe za povrat troškova plaćenih na temelju ugovorne odredbe čiju je nepoštenost kasnije utvrdio sud na datum na koji je nacionalni vrhovni sud donio presude kojima je standardizirane ugovorne odredbe koje odgovaraju toj ugovornoj odredbi proglasio nepoštenima u načelu ne može biti spojivo s načelom djelotvornosti.
46 Naime, kao što proizlazi iz sudske prakse navedene u točkama 18. i 23. ove presude, cilj Direktive 93/13 je omogućiti ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene ugovorne odredbe nije ni bilo, među ostalim, uspostavljanjem prava na povrat koristi koje je prodavatelj robe odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju te ugovorne odredbe.
47 Utvrđivanje toga da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju nepoštene ugovorne odredbe počinje teći od datuma na koji je nacionalni vrhovni sud donio presude kojima je standardizirane ugovorne odredbe koje odgovaraju odredbi iz spornog ugovora proglasio nepoštenom u brojnim bi slučajevima omogućilo prodavatelju robe odnosno pružatelju usluge da zadrži iznose koje je potrošač neopravdano podmirio na temelju nepoštene ugovorne odredbe, što bi bilo nespojivo sa zahtjevom koji proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 34. ove presude, prema kojoj početak tog roka ne može biti određen neovisno o tome je li taj potrošač znao ili razumno mogao znati za nepoštenost te ugovorne odredbe na kojoj se temelji pravo na povrat a da pritom prodavatelj robe odnosno pružatelj usluge nema obvezu dužne pažnje i obavješćivanja u odnosu na potrošača, čime se naglašava njegov slabiji položaj koji Direktiva 93/13 nastoji premostiti.
48 Usto, budući da u tom pogledu ne postoji obveza obavješćivanja koju bi imao prodavatelj robe odnosno pružatelj usluge, ne može se pretpostaviti da je potrošač mogao razumno znati za to da odredba sadržana u njegovu ugovoru ima jednak doseg kao i standardizirana ugovorna odredba čiju je nepoštenost utvrdio nacionalni vrhovni sud.
49 Naime, iako sudska praksa vrhovnog suda države članice može, pod uvjetom dostatne javnosti, omogućiti prosječnom potrošaču da sazna za nepoštenost tipske ugovorne odredbe umetnute u njegov ugovor s prodavateljem robe odnosno pružateljem usluge, ipak se od tog potrošača, kojeg Direktiva 93/13 nastoji zaštititi s obzirom na njegovu nepovoljniju situaciju u odnosu na prodavatelja robe odnosno pružatelja usluge, ne može očekivati da poduzme korake koji zapravo spadaju u pravno istraživanje (vidjeti u tom smislu presudu od 13. srpnja 2023., Banco Santander (Upućivanje na službeni indeks), C‑265/22, EU:C:2023:578, t. 60.).
50 Usto, s tim u vezi valja naglasiti da takva nacionalna sudska praksa ipso facto nužno ne omogućava proglašavanje nepoštenima svih ugovornih odredaba te vrste sadržanih u svim ugovorima između prodavatelja robe odnosno pružatelja usluge i potrošača u toj državi članici. Kada je nacionalni vrhovni sud proglasio nepoštenom standardiziranu ugovornu odredbu, još u načelu valja u svakom pojedinom slučaju odrediti kojoj je mjeri odredba sadržana u ugovoru konkretno istovjetna toj standardiziranoj ugovornoj odredbi te je se po istoj osnovi kao i potonju mora proglasiti nepoštenom.
51 Naime, u skladu s člankom 3. stavkom 1. i člankom 4. stavkom 1. Direktive 93/13, ispitivanje eventualne nepoštenosti odredbe ugovora koji su sklopili prodavatelj robe odnosno pružatelj usluge i potrošač, koje podrazumijeva određivanje toga stvara li ta odredba znatnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana na štetu potrošača, mora se obaviti s obzirom na, među ostalim, sve okolnosti njegova sklapanja. Takvo ispitivanje svakog pojedinog slučaja tim je važnije ako nepoštenost ugovorne odredbe može proizlaziti iz njezine netransparentnosti. Tako se u načelu nepoštenost konkretne ugovorne odredbe ne može presumirati, s obzirom na to da takva kvalifikacija može ovisiti o posebnim okolnostima sklapanja svakog ugovora, a osobito o posebnim informacijama koje je pojedinom potrošaču pružio pojedini prodavatelj robe odnosno pružatelj usluge.
52 Iz tih razmatranja proizlazi da se od prosječnog potrošača koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan ne može zahtijevati ne samo da se samoinicijativno redovito informira o odlukama nacionalnog vrhovnog suda o standardiziranim odredbama sadržanima u ugovorima iste prirode kao što su oni koje je mogao sklopiti s prodavateljima robe ili pružateljima usluge, nego ni da usto na temelju presude nacionalnog vrhovnog suda odredi jesu li ugovorne odredbe poput onih koja su umetnute u poseban ugovor nepoštene.
53 Usto, bilo bi u suprotnosti s Direktivom 93/13 da prodavatelj robe odnosno pružatelj usluge ima koristi od svoje pasivnosti u odnosu na nezakonitost koju je utvrdio nacionalni vrhovni sud. Naime, u okolnostima poput onih u glavnom predmetu, prodavatelj robe odnosno pružatelj usluge koji ima svojstvo kreditne institucije u načelu ima pravnu službu koja je specijalizirana za određeno područje, koja je sastavila ugovor o kojem je riječ u ovom predmetu i koja je u stanju pratiti razvoj sudske prakse tog suda i iz toga izvući zaključke o ugovorima koje je ta institucija već sklopila. Takva bankovna ustanova u načelu ima i službu za klijente koja raspolaže svim informacija nužnima za jednostavno kontaktiranje klijenata o kojima je riječ.
54 S obzirom na prethodno navedeno, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se protivi to da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju odredbe ugovora sklopljenog s prodavateljem robe odnosno pružateljem usluge, čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom, počinje teći od datuma koji prethodi onomu na koji je nacionalni vrhovni sud u različitim predmetima donio presude kojima je standardizirane ugovorne odredbe koje odgovaraju odredbi tog ugovora o kojoj je riječ proglasio nepoštenima.
Treće pitanje
55 Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da im se protivi to da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju odredbe ugovora sklopljenog s prodavateljem robe odnosno pružateljem usluge, čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom, počinje teći od datuma određenih presuda Suda kojima je u načelu potvrđena usklađenost s pravom Unije rokova za zastaru tužbi za povrat, pod uvjetom da poštuju načela ekvivalentnosti i djelotvornosti.
56 Kao na drugo pitanje, i na treće pitanje treba odgovoriti potvrdno, s obzirom na to da je početak tijeka u tom pitanju usporediv s onim iz drugog pitanja drugog pitanja.
57 Naime, razlozi navedeni u točkama 47. i 48. ove presude, koji dovode do zaključka da donošenje presuda nacionalnog vrhovnog suda kojima se utvrđuje nepoštenost pojedinih standardiziranih ugovornih odredbi ne može samo za sebe implicirati da je potrošač razumno znao ili da on može razumno znati da je nepoštena slična odredba ugovora koji je sklopio s prodavateljem robe odnosno pružateljem usluge, vrijede, mutatis mutandis, kad je riječ o odlukama Suda o zahtjevima za prethodnu odluku koji se odnose na tumačenje prava Unije.
58 Usto, valja istaknuti da, iako su odluke Suda o zahtjevima za prethodnu odluku koji se odnose na tumačenje prava Unije javne kako bi im se olakšao pristup, uključujući i potrošačima, Sud u njima ne odlučuje o nepoštenosti konkretnih ugovornih odredaba i sustavno ostavlja konkretno ispitivanje tih odredaba nacionalnom sudu, s obzirom na to da to ispitivanje u načelu nije u njegovoj nadležnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 26. siječnja 2017., Banco Primus, C‑421/14, EU:C:2017:60, t. 57. i navedenu sudsku praksu).
59 Iz toga proizlazi da potrošač, bilo da se na njega izravno odnosi glavni postupak ili ne, na temelju takve odluke Suda ne može ni sa kakvom sigurnošću donijeti zaključak o nepoštenosti ugovorne odredbe sadržane u ugovoru koji je sklopio s prodavateljem robe odnosno pružateljem usluge tako da se ne može smatrati da su presude Suda koje je naveo sud koji je uputio zahtjev prosječnom potrošaču izvor informacija o nepoštenosti konkretne ugovorne odredbe.
60 U svakom slučaju, u presudama od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale (C‑698/18 i C‑699/18, EU:C:2020:537), i od 16. srpnja 2020, Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria (C‑224/19 i C‑259/19, EU:C:2020:578), koje je konkretnije naveo sud koji je uputio zahtjev u svojem trećem pitanju, Sud je samo utvrdio da se Direktivi 93/13 u načelu ne protivi to da se na podnošenje tužbe za ostvarivanje restitucijskih učinaka utvrđenja ništavosti nepoštene ugovorne odredbe primjenjuje zastarni rok, pod uvjetom da taj rok nije nepovoljniji od roka koji je za slična pravna sredstva predviđen nacionalnim pravom (načelo ekvivalentnosti) i da u praksi ne onemogućava ili pretjerano ne otežava ostvarivanje prava priznatih pravnim sustavom Unije, posebno Direktivom 93/13 (načelo djelotvornosti). Usto, u prvonavedenoj od tih presuda, Sud je presudio da se toj direktivi protivi trogodišnji zastarni rok koji teče od dana kada je u cijelosti ispunjen ugovor koji je prodavatelj robe odnosno pružatelj usluge sklopio s potrošačem, kada se predmnijeva, bez potrebe provjere, da je potrošač u tom trenutku trebao znati za nepoštenost odredbe o kojoj je riječ ili kada za slične tužbe koje se temelje na pojedinim odredbama nacionalnog prava taj isti rok počinje teći tek od sudskog utvrđenja osnovanosti tih tužbi.
61 S obzirom na prethodna razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti tako da članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se protivi to da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju odredbe ugovora sklopljenog s prodavateljem robe odnosno pružateljem usluge, čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom, počinje teći od datuma određenih presuda Suda kojima je u načelu potvrđena usklađenost s pravom Unije rokova za zastaru tužbi za povrat, pod uvjetom da poštuju načela ekvivalentnosti i djelotvornosti.
Troškovi
62 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (deveto vijeće) odlučuje:
1. Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima te načelo pravne sigurnosti
treba tumačiti na način da im se:
ne protivi to da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju ugovorne odredbe čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom koja je donesena nakon podmirenja tih troškova počinje teći od datuma kada je ta odluka postala pravomoćna, ne dovodeći u pitanje ovlast dokazivanja prodavatelja robe ili pružatelja usluge da je taj potrošač znao ili razumno mogao znati da je ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja te odluke.
2. Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13
treba tumačiti na način da im se:
protivi to da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju odredbe ugovora sklopljenog s prodavateljem robe odnosno pružateljem usluge, čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom, počinje teći od datuma koji prethodi onomu na koji je nacionalni vrhovni sud u različitim predmetima donio presude kojima je standardizirane ugovorne odredbe koje odgovaraju odredbi tog ugovora o kojoj je riječ proglasio nepoštenima.
3. Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13
treba tumačiti na način da im se:
protivi to da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju odredbe ugovora sklopljenog s prodavateljem robe odnosno pružateljem usluge, čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom, počinje teći od datuma određenih presuda Suda kojima je u načelu potvrđena usklađenost s pravom Unije rokova za zastaru tužbi za povrat, pod uvjetom da poštuju načela ekvivalentnosti i djelotvornosti.
Potpisi