PRESUDA OPĆEG SUDA (deveto vijeće)
8. rujna 2016.(*)
„Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Belgijsko, njemačko, francusko i nizozemsko tržište sjevernomorskih kozica – Odluka kojom se utvrđuje povreda članka 101. UFEU‑a – Određivanje cijena i podjela obujma prodaje – Dopuštenost dokaza – Upotreba tajnih zapisa telefonskih razgovora kao dokaza – Ocjena sposobnosti plaćanja – Neograničena nadležnost”
U predmetu T‑54/14,
Goldfish BV, sa sjedištem u Zoutkampu (Nizozemska),
Heiploeg BV, sa sjedištem u Zoutkampu,
Heiploeg Beheer BV, sa sjedištem u Zoutkampu,
Heiploeg Holding BV, sa sjedištem u Zoutkampu,
koje zastupaju P. Glazener i B. Winters, avocats,
tužitelji,
protiv
Europske komisije, koju su zastupali F. Ronkes Agerbeek i P. Van Nuffel, a zatim Van Nuffel i H. van Vliet, u svojstvu agenata,
tuženika,
povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a, s jedne strane, za poništenje Odluke Komisije C(2013) 8286 final od 27. studenoga 2013. u pogledu postupka na temelju članka 101. UFEU‑a (predmet AT.39633 – Kozice), u dijelu u kojem se odnosi na tužitelje, i, s druge strane, za smanjenje iznosa novčanih kazni koje su im izrečene,
OPĆI SUD (deveto vijeće),
u sastavu: G. Berardis, predsjednik, O. Czúcz i A. Popescu (izvjestitelj), suci,
tajnik: J. Plingers, administrator,
uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 10. prosinca 2015.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Društva Goldfish BV, Heiploeg BV, Heiploeg Beheer BV i Heiploeg Holding BV (u daljnjem tekstu, zajedno nazvani: tužitelji ili Heiploeg) dio su skupine poduzetnika čija je glavna djelatnost trgovina kozicama te drugim školjkama i rakovima.
2 Proizvod na koji se odnosi ovaj predmet jest sjevernomorska kozica (Crangon Crangon), vrsta kozice koja se lovi u Sjevernome moru. Većina ulova istovaruje se u Danskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj. Ti se ulovi zatim prodaju izravno trgovcima specijaliziranima za otkup kozica (contract fishing) ili se u Nizozemskoj prodaju na dražbama (free fishing).
3 Nakon toga trgovci prerađuju i obrađuju sjevernomorske kozice, što uključuje uklanjanje ljuske, zamrzavanje i pakiranje. Ti trgovci dobavljaju oljuštene ili neoljuštene, zamrznute ili nezamrznute sjevernomorske kozice za ljudsku prehranu trgovinama na malo, kao što su supermarketi, trgovinama morskih plodova na veliko, poduzetnicima za preradu hrane ili pak restoranima.
4 Nederlandse Mededingingsautoriteit (nizozemsko tijelo za tržišno natjecanje, u daljnjem tekstu: NMa) donijelo je 14. siječnja 2003. odluku na temelju nizozemskog nacionalnog prava o tržišnom natjecanju i članka 101. UFEU‑a protiv više poduzetnika i udruženja poduzetnika koji djeluju u industriji sjevernomorskih kozica. Ta se odluka odnosila na sporazume o najnižim cijenama i ograničenja u pogledu proizvodnje za razdoblje od siječnja 1998. do siječnja 2000. kao i na sprječavanje ulaska novih trgovaca na tržište prodaje kozica na dražbi u Nizozemskoj od listopada do studenoga 1999. Društvima Heiploeg BV, Goldfish, Klaas Puul & Zoon BV i L. Kok International Seafood BV izrečene su novčane kazne.
5 U okviru upravne žalbe, novčane kazne izrečene više malih trgovaca, uključujući društvo L. Kok International Seafood, ukinute su 28. prosinca 2004., dok su novčane kazne izrečene društvima Heiploeg BV, Goldfish i Klaas Puul & Zoon smanjene. U preostalom je dijelu odluka tijela NMa uglavnom zadržana odlukama Rechtbank Rotterdam (sud u Rotterdamu, Nizozemska) i College van Beroep voor het bedrijfsleven (žalbeni sud za upravne sporove u području gospodarstva, Nizozemska, u daljnjem tekstu: College van Beroep).
6 Društva Klaas Puul BV, Klaas Puul Beheer BV i Klaas Puul Holding BV (u daljnjem tekstu, zajedno nazvana: Klaas Puul), koja su proizvodila i prodavala više vrsta morskih plodova, obavijestila su 13. siječnja 2009. Europsku komisiju o svojoj namjeri da podnesu zahtjev za oslobađanje od kazni povezanih s postojanjem zabranjenog sporazuma u industriji sjevernomorskih kozica. Komisija je zatim do 26. siječnja 2009. društvu Klaas Puul dodijelila „zabilježbu”, u smislu točke 15. Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2006, C 298, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 62.) (u daljnjem tekstu: Obavijest o suradnji iz 2006.), kako bi mu omogućila da prikupi potrebne informacije i dokaze.
7 Društvo Klaas Puul podnijelo je Komisiji 26. siječnja 2009., u skladu s Obavijesti o suradnji iz 2006., zahtjev za primjenu pokajničkog programa, koji je uvjetno prihvaćen 17. ožujka 2009.
8 Komisija je 24., 25. i 26. ožujka 2009., u skladu s člankom 20. stavkom 4. i člankom 21. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101.] i [102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165. i ispravak u SL‑u 2016., L 173, str. 108.), provela pretrage poslovnih prostora i privatnih stambenih prostora u Belgiji, Danskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj. Između 3. kolovoza 2009. i 9. ožujka 2012. Komisija je podnijela nekoliko zahtjeva za pružanje informacija. Društvo Klaas Puul nastavilo je surađivati s Komisijom te joj je dostavilo informacije, dokumentaciju i objašnjenja.
9 Komisija je 12. srpnja 2012. donijela odluku o pokretanju postupka protiv društava Heiploeg, Holding L. J. M. Kok BV, L. Kok International Seafood (u daljnjem tekstu, zajedno nazvana: Kok Seafood), Klaas Puul i Stührk Delikatessen Import GmbH & Co. KG (u daljnjem tekstu: Stührk). Komisija je istog dana u pogledu tih društava donijela obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku.
10 Svi adresati obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku zatim su zatražili i dobili DVD s dokumentima iz spisa Komisije. Dokumente i izjave dostupne u prostorijama Komisije pregledalo je samo društvo Heiploeg. Drugi adresati obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku nisu im željeli pristupiti. Svi adresati obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku pisanim su putem iznijeli komentare te su saslušani 7. veljače 2013.
11 Komisija je 27. studenoga 2013. donijela Odluku C(2013) 8286 final od 27. studenoga 2013. u pogledu postupka na temelju članka 101. UFEU‑a (predmet AT.39633 – Kozice) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).
Pobijana odluka
12 Komisija je pobijanom odlukom utvrdila da su društva Heiploeg, Klaas Puul, Kok Seafood i Stührk, koja djeluju u sektoru kozica pjeskulja iz Sjevernog mora, u razdoblju od lipnja 2000. do siječnja 2009., sudjelovala u raznim sporazumima i usklađenim djelovanjima te su razmjenjivala osjetljive informacije, čime su povrijedila članak 101. stavak 1. UFEU‑a.
13 Pobijana odluka odnosila se na tržište kozica pjeskulja iz Sjevernog mora. Komisija je utvrdila da su se te kozice uglavnom distribuirale potrošačima u pet država članica, odnosno u Belgiji, Danskoj, Njemačkoj, Francuskoj i Nizozemskoj. Belgija je činila oko 50 % ukupne potrošnje sjevernomorskih kozica, Njemačka 25 %, a Nizozemska većinu preostale potrošnje. Dva najveća trgovca sjevernomorskim kozicama u Europskoj uniji bila su društva Heiploeg i Klaas Puul.
14 Zabranjeni sporazum iz pobijane odluke odnosio se na jedinstvenu, trajnu i složenu povredu članka 101. UFEU‑a. Komisija je navela da se taj zabranjeni sporazum sastojao od sporazuma o cijenama, usklađenih djelovanja i razmjene osjetljivih informacija između dobavljača sjevernomorskih kozica. U skladu s pobijanom odlukom, cilj je tog zabranjenog sporazuma bio zajedno utjecati na razine cijena sjevernomorskih kozica, ograničiti tržišno natjecanje i stabilizirati tržište.
15 U pobijanoj je odluci opisano da zabranjeni sporazum djeluje na temelju bilateralnih kontakata među društvima. Predmetna društva, konkretno Heiploeg i Klaas Puul, dugo su održavala redovne kontakte kako bi raspravljala o svojim poslovima. Društva Heiploeg i Klaas Puul osobito su otkrila i uskladila svoja ponašanja na tržištu te su razmjenjivala poslovno osjetljive informacije. Konkretno, oba su društva sklopila sporazume o cijenama koje su trebala plaćati svojim dobavljačima, o cijenama koje su trebala zaračunavati različitim kupcima i o podjeli tih kupaca.
16 Komisija je utvrdila da je društvo Stührk također sklopilo sporazume o određivanju cijena s društvom Heiploeg te je otvoreno izbjeglo da bude u konkurenciji s društvima Heiploeg i Klaas Puul. Naposljetku, u pobijanoj je odluci navedeno da je društvo Kok Seafood sklopilo dugoročni sporazum s društvom Heiploeg radi prodaje svojih kozica društvu Heiploeg po cijeni određenoj s obzirom na preprodajnu cijenu koju je moglo dobiti društvo Heiploeg. Cilj tog sporazuma bio je osobito da društvo Kok Seafood ne postane konkurent na tržištu kozica.
17 Ta se utvrđenja osobito temelje na izjavama koje je društvo Klaas Puul dalo kako bi ostvarilo pogodnosti iz pokajničkog programa i na dokaznoj dokumentaciji u potporu tim izjavama, na dokumentima koje je Komisija pronašla kod poduzetnika tijekom iznenadnih pretraga (t. 8. ove presude), među kojima su i određeni audiozapisi telefonskih razgovora osobe K. i pisane bilješke telefonskih razgovora pronađene kod društva Kok Seafood, kao i na odgovorima na zahtjeve za pružanje informacija i na potvrdama društva Stührk.
18 Pobijanom odlukom zaključeno je, na temelju elemenata navedenih u točki 17. ove presude, da ti razni i složeni sporazumi među različitim društvima čine ponašanja tržišnog usklađivanja koja obuhvaćaju protutržišne sporazume ili usklađena djelovanja u smislu članka 101. UFEU‑a.
19 Smatralo se da zabranjeni sporazumi koji se odnose na društvo Heiploeg čine jedinstvenu i trajnu povredu koja je trajala od 21. lipnja 2000. do 13. siječnja 2009. (u daljnjem tekstu: predmetno razdoblje). Međutim, smatralo se da je društvo Heiploeg Holding odgovorno samo za razdoblje od dvije godine i jedanaest mjeseci od 3. veljače 2006.
20 Što se tiče izračuna iznosa novčanih kazna, Komisija je u pobijanoj odluci primijenila odredbe Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003 (SL 2006, C 210, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 58.) (u daljnjem tekstu: Smjernice). Što se tiče društva Heiploeg, Komisija je utvrdila osnovni iznos novčane kazne, uzimajući u obzir vrijednost prihoda od prodaje za poslovne godine od 2000./2001. do 2007./2008. (80 do 90 milijuna eura) ovisno o stupnju težine povrede (16 %), koju je pomnožila s brojem godina sudjelovanja poduzetnika (8,5 za društvo Heiploeg i 2,91 za društvo Heiploeg Holding). Komisija je zatim pribrojila dodatan iznos od 16 % na temelju točke 25. Smjernica. Tim je izračunima dobiven osnovni iznos novčane kazne od 124 596 000 eura koji je potrebno izreći (uključujući novčanu kaznu društva Heiploeg Holding).
21 Zbog posebnih okolnosti predmeta i na temelju točke 37. Smjernica, novčana kazna izrečena društvu Heiploeg smanjena je za 75 % kako bi se uzeo u obzir udio vrijednosti prihoda od prodaje proizvoda koji je predmet zabranjenog sporazuma u odnosu na ukupni prihod kao i razlike u pojedinačnom sudjelovanju stranaka. Nakon te prilagodbe, iznos novčane kazne koji je potrebno izreći iznosio je 31 149 000 eura (uključujući novčanu kaznu društva Heiploeg Holding).
22 Nadalje, u skladu s člankom 23. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003, prema kojem iznos novčane kazne ne smije prelaziti stopu od 10 % ukupnog prihoda u godini koja prethodi odluci Komisije, iznos novčane kazne utvrđen je na 27 082 000 eura (uključujući novčanu kaznu društva Heiploeg Holding).
23 Komisija je naposljetku odbila zahtjev za smanjenje iznosa novčane kazne zbog nesposobnosti plaćanja koji je društvo Heiploeg podnijelo na temelju točke 35. Smjernica.
24 Izreka pobijane odluke glasi kako slijedi:
„Članak 1.
Sljedeći su poduzetnici povrijedili članak 101. stavak 1. UFEU‑a time što su tijekom navedenih razdoblja sudjelovali u jedinstvenoj i trajnoj povredi u industriji sjevernomorskih kozica u Europskoj uniji, a koja se sastojala od određivanja prodajnih i/ili kupovnih cijena te razmjene poslovno osjetljivih informacija o cijenama, kupcima i količinama, a neki od tih poduzetnika također time što su podijelili tržište i kupce:
(a) Heiploeg od 21. lipnja 2000. do 13. siječnja 2009.;
(b) Klaas Puul od 21. lipnja 2000. do 13. siječnja 2009.;
(c) Stührk od 14. ožujka 2003. do 5. studenoga 2007.;
(d) Kok Seafood od 11. veljače 2005. do 13. siječnja 2009.
Članak 2.
Za povrede iz članka 1. izrečene su sljedeće novčane kazne:
(a) Heiploeg BV,
Goldfish BV i
Heiploeg Beheer BV
solidarno u iznosu od: 14 262 000 [eura;]
Heiploeg BV,
Goldfish BV,
Heiploeg Beheer BV i
Heiploeg Holding BV
solidarno u iznosu od: 12 820 000 [eura;]
(b) Klaas Puul BV,
Klaas Puul Beheer BV i
Klaas Puul Holding BV
solidarno u iznosu od: 0 [eura;]
(c) Stührk Delikatessen Import Gmbh & Co. KG: 1 132 000 [eura;]
(d) L. Kok International Seafood BV i
Holding L. J. M. Kok BV
solidarno u iznosu od: 502 000 [eura;]
[...]”
Postupak i zahtjevi stranaka
25 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 23. siječnja 2014. tužitelji su pokrenuli ovaj postupak.
26 U okviru replike podnesene tajništvu Općeg suda 27. svibnja 2014., tužitelji su obavijestili Opći sud da je Rechtbank Noord‑Nederland (sud sjeverne Nizozemske) 28. siječnja 2014. proglasio njihov stečaj.
27 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 23. ožujka 2015. tužitelji su od Općeg suda za ovaj predmet zatražili prioritetno postupanje.
28 Na temelju izvještaja suca izvjestitelja, Opći sud (deveto vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka, pri čemu nije odobrio zahtjev za prioritetno postupanje koji su podnijeli tužitelji.
29 Izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja Općeg suda saslušani su na raspravi održanoj 10. prosinca 2015., na kojoj je odlučeno da će se tužitelji pozvati da nakon rasprave Općem sudu dostave informacije o prodajnoj vrijednosti svoje različite imovine i o nastavku poslovanja poduzetnika nakon njihova stečaja. Tužitelji su postupili u skladu s tim zahtjevom u određenom roku.
30 Usmeni dio postupka zaključen je 18. siječnja 2016.
31 Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:
– u potpunosti ili djelomično poništi pobijanu odluku,
– ukine iznos novčane kazne koja im je izrečena ili da ga barem smanji,
– donese odluke koje Opći sud smatra potrebnima,
– naloži Komisiji snošenje troškova.
32 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu,
– tužiteljima naloži snošenje troškova.
33 Tužitelji su na raspravi u odgovoru na pitanje Općeg suda naveli da treći dio tužbenog zahtjeva nije bio samostalan te da, prema tome, oni ne zahtijevaju od Općeg suda da o njemu odluči, što je zabilježeno u zapisniku s rasprave.
Pravo
34 U potporu svojim tužbama, tužitelji ističu tri tužbena razloga, od kojih se prvi u biti temelji na povredi članka 101. UFEU‑a i članka 2. Uredbe br. 1/2003, koja je počinjena jer je Komisija tajne audiozapise upotrijebila kao dokaz o povredi članka 101. UFEU‑a, drugi na povredi članka 101. UFEU‑a i članka 2. Uredbe br. 1/2003, koja je počinjena jer je Komisija bilješke o tajnim audiozapisima upotrijebila kao dokaz o povredi članka 101. UFEU‑a te treći na tome da je Komisija pogrešno odbila uzeti u obzir nesposobnost plaćanja tužiteljâ u smislu točke 35. Smjernica.
35 Budući da se prvi i drugi tužbeni razlog odnose na povezana pitanja, valja ih ispitati zajedno.
Prvi i drugi tužbeni razlog, koji se temelje na povredi članka 101. UFEU‑a i članka 2. Uredbe br. 1/2003, koja je počinjena jer je Komisija upotrijebila tajne audiozapise odnosno bilješke o tim zapisima
36 U okviru prvog tužbenog razloga, tužitelji tvrde da su tajni zapisi telefonskih razgovora nezakonito dokazno sredstvo za utvrđivanje povrede članka 101. UFEU‑a i da, prema tome, Komisija u pobijanoj odluci nije smjela upotrijebiti takve zapise kao dokazna sredstva kako ne bi povrijedila tu odredbu i članak 2. Uredbe br. 1/2003.
37 U okviru drugog tužbenog razloga, tužitelji tvrde da su bilješke uz tajne zapise telefonskih razgovora na kojima je Komisija temeljila svoju pobijanu odluku vrlo nepouzdane, tako da su njihovom upotrebom kao dokaznog sredstva u pobijanoj odluci također povrijeđeni članak 101. UFEU‑a i članak 2. Uredbe br. 1/2003.
38 Kao prvo, Opći sud pozvan je da, s obzirom na prigovore koje su istaknuli tužitelji, ispita u kojim je uvjetima tajne zapise telefonskih razgovora i bilješki koje se na njih odnose moguće prihvatiti kao dokazna sredstva za utvrđivanje povrede članka 101. UFEU‑a.
39 Ako se zaključi da Komisija u ovom slučaju može upotrijebiti takve dokaze, trebat će se, kao drugo, ispitati argumenti tužitelja u pogledu vjerodostojnosti bilješki povezanih s navedenim telefonskim razgovorima radi utvrđivanja dovodi li se tim argumentima u pitanje je li Komisija poštovala prvu rečenicu članka 2. Uredbe br. 1/2003, prema kojoj je teret dokazivanja za povredu članka 101. UFEU‑a na Komisiji.
Zakonitost upotrebe tajnih zapisa telefonskih razgovora i bilješki koje se na njih odnose za utvrđivanje povrede članka 101. UFEU‑a
40 U uvodnim izjavama 262. do 268. pobijane odluke Komisija u biti tvrdi, u odgovoru na argumente koje su tužitelji iznijeli tijekom upravnog postupka, a kojima je osporavana dopuštenost predmetnih zapisa, da su ti zapisi snimljeni u Nizozemskoj gdje nisu kazneno djelo, da, čak i ako su privatne stranke nezakonito došle do tih dokaza, ona ne bi bila spriječena iskoristiti ih s obzirom na sudsku praksu sudova Unije i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP), da ni Komisija ni nacionalna tijela nisu odgovorni za predmetne zapise te da nije bilo u interesu poduzetnika kod kojeg su pronađeni zapisi da Komisiji dostavi te inkriminirajuće dokaze.
41 Prema mišljenju tužitelja, kao prvo, tajni zapis telefonskih razgovora čini povredu u više država članica i, prema tome, nezakonito dokazno sredstvo za utvrđivanje povrede članka 101. UFEU‑a, kao drugo, upotreba tajnih zapisa telefonskih razgovora kao dokaza ne može se opravdati na temelju sudske prakse ESLJP‑a, kao treće, ta se upotreba ne može opravdati ni na temelju sudske prakse Općeg suda i, naposljetku, kao četvrto, nizozemsko pravo u pravu tržišnog natjecanja ne omogućuje upotrebu tajnih zapisa telefonskih razgovora.
42 U tom pogledu valja podsjetiti da u pravu Unije prevladava načelo slobodne ocjene dokaza, iz kojeg proizlazi, s jedne strane, da, ako je dokaz prikupljen propisno, njegovu dopuštenost nije moguće osporavati pred Općim sudom i, s druge strane, da je jedini kriterij relevantan za ocjenu dokazne snage propisno podnesenih dokaza njihova vjerodostojnost (presuda od 19. prosinca 2013., Siemens/Komisija, C‑239/11 P, C‑489/11 P i C‑498/11 P, neobjavljena, EU:C:2013:866, t. 128.).
43 U nedostatku propisa Unije u pogledu pojma dokaza, sva dokazna sredstva koja se priznaju postupovnim pravima država članica u sličnim postupcima u načelu su dopuštena (presuda od 23. ožujka 2000., Met‑Trans i Sagpol, C‑310/98 i C‑406/98, EU:C:2000:154, t. 29.).
44 Ipak, određeni dokazi mogu se isključiti iz spisa, osobito ako postoji sumnja u samu narav osporavanog dokumenta kao i u pitanje je li ga podnositelj prikupio na zakonit način (vidjeti u tom smislu presudu od 17. prosinca 1981., Ludwigshafener Walzmühle Erling i dr./Vijeće i Komisija, 197/80 do 200/80, 243/80, 245/80 i 247/80, EU:C:1981:311, t. 16.). Međutim, takvo isključenje nije automatsko s obzirom na to da su sudovi Unije ponekad pristali uzeti u obzir dokaze za koje ipak nije bilo utvrđeno da su prikupljeni na zakonit način (vidjeti u tom smislu presudu od 8. srpnja 2008., Franchet i Byk/Komisija, T‑48/05, EU:T:2008:257, t. 78. i navedenu sudsku praksu).
45 Osim toga, valja istaknuti da se ispitivanjem zakonitosti osporavanih dokaza ne može institucije osloboditi obveze da poštuju temeljna prava tužitelja.
46 Naime, kao što proizlazi iz ustaljene sudske prakse, poštovanje temeljnih prava uvjet je zakonitosti akata Unije i u Uniji se ne dopuštaju mjere koje nisu u skladu s tim pravima (vidjeti presudu od 3. rujna 2008., Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija, C‑402/05 P i C‑415/05 P, EU:C:2008:461, t. 284. i navedenu sudsku praksu te presudu od 12. prosinca 2012., Almamet/Komisija, T‑410/09, neobjavljenu, EU:T:2012:676, t. 39. i navedenu sudsku praksu).
47 Prema tome, u pravu Unije ne mogu se prihvatiti dokazi koji su prikupljeni potpunim nepoštovanjem postupka predviđenog za njihovo utvrđivanje kojim se nastoje zaštititi temeljna prava zainteresiranih osoba. Stoga se provedba tog postupka treba smatrati bitnim postupovnim pravilom u smislu članka 263. stavka 2. UFEU‑a. Međutim, prema sudskoj praksi, bitna povreda postupka dovodi do posljedica, neovisno o tome je li ta povreda nanijela štetu osobi koja se na nju poziva (vidjeti u tom smislu presudu od 6. travnja 2000., Komisija/ICI, C‑286/95 P, EU:C:2000:188, t. 42. i 52. i presudu od 12. prosinca 2012., Almamet/Komisija, T‑410/09, neobjavljenu, EU:T:2012:676, t. 39. i navedenu sudsku praksu).
48 Nadalje, od stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona potrebno je uzimati u obzir Povelju Europske unije o temeljnim pravima koja, u skladu s člankom 6. stavkom 1. prvim podstavkom UEU‑a, ima „istu pravnu snagu kao Ugovori”.
49 U članku 52. stavku 3. Povelje o temeljnim pravima propisano je da su, u onoj mjeri u kojoj Povelja sadrži prava koja odgovaraju pravima zajamčenima Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisanom 4. studenoga 1950. u Rimu (u daljnjem tekstu: EKLJP), značenje i opseg primjene tih prava jednaki onima iz Konvencije. Sukladno objašnjenju uz tu odredbu, značenje i opseg primjene zajamčenih prava ne utvrđuju se samo tekstom EKLJP‑a nego, među ostalim, i sudskom praksom ESLJP‑a (presuda od 22. prosinca 2010., DEB, C‑279/09, EU:C:2010:811, t. 35.).
50 U ovom slučaju, s obzirom na narav osporavanih dokaza, odnosno zapise telefonskih razgovora među privatnim osobama, valja podsjetiti da članak 7. Povelje o temeljnim pravima, koji se odnosi na pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, sadržava prava koja odgovaraju pravima zajamčenima člankom 8. stavkom 1. EKLJP‑a. Stoga valja navedenom članku 7. pridati isto značenje i opseg kao i članku 8. stavku 1. EKLJP‑a, kao što je protumačeno sudskom praksom ESLJP‑a (vidjeti u tom smislu presude od 5. listopada 2010., McB., C‑400/10 PPU, EU:C:2010:582, t. 53. i od 15. studenoga 2011, Dereci i dr., C‑256/11, EU:C:2011:734, t. 70.).
51 Stoga, budući da telekomunikacijska presretanja čine zadiranja u ostvarivanje prava koje je zajamčeno člankom 8. stavkom 1. EKLJP‑a (ESLJP, 6. rujna 1978., Klass i dr./Njemačka, CE:ECHR:1978:0906JUD000502971, t. 41.; ESLJP, 2. kolovoza 1984., Malone/Ujedinjena Kraljevina, CE:ECHR:1984:0802JUD000869179, t. 64.; ESLJP, 24. travnja 1990., Kruslin/Francuska, CE:ECHR:1990:0424JUD001180185, t. 26. i ESLJP, 29. lipnja 2006., Weber i Saravia/Njemačka, CE:ECHR:2006:0629DEC005493400, t. 79.), ta presretanja također su ograničenje ostvarivanja odgovarajućeg prava iz članka 7. Povelje o temeljnim pravima.
52 Osim toga, također valja podsjetiti da je člankom 47. prvim stavkom Povelje o temeljnim pravima predviđeno da svatko čija su prava i slobode zajamčeni pravom Unije povrijeđeni ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred sudom, u skladu s uvjetima utvrđenima navedenim člankom. U skladu s drugim stavkom istog članka, svatko ima pravo da zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj.
53 U skladu s objašnjenjima u pogledu članka 47. Povelje o temeljnim pravima, koja je, u skladu s člankom 6. stavkom 1. trećim podstavkom UEU‑a i člankom 52. stavkom 7. Povelje o temeljnim pravima, potrebno uzeti u obzir pri njezinu tumačenju, taj članak odgovara članku 6. stavku 1. EKLJP‑a.
54 U tom pogledu valja istaknuti da je ESLJP, što se tiče pitanja uskraćuje li se optuženiku u okviru kaznenog postupka nezakonito prikupljenim dokazom njegovo pravo na pošteno suđenje i je li time povrijeđen članak 6. EKLJP‑a, smatrao sljedeće (ESLJP, 26. travnja 2007., Popescu/Rumunjska, CE:ECHR:2007:0426JUD007152501, t. 106.):
„Iako je u članku 6. [EKLJP‑a] zajamčeno pravo na pošteno suđenje, EKLJP‑om ipak nije uređeno prihvaćanje samih dokaza jer je to područje prvenstveno obuhvaćeno nacionalnim pravom. Sud stoga ne može isključiti prihvaćanje dokaza koji je prikupljen ne poštujući odredbe nacionalnog prava. [...] Sud nadalje podsjeća da je u prošlosti već imao priliku odlučiti da se sama upotreba nezakonitog zapisa, i to kao jedinog dokaza, ne protivi načelima pravičnosti iz članka 6. [stavka 1. EKLJP‑a], čak ni kada su prikupljanjem tog dokaza povrijeđeni zahtjevi [EKLJP‑a], osobito zahtjevi iz [njegova članka 8.].”
55 ESLJP je također imao priliku pojasniti da treba ispitati je li upotrebom nezakonito prikupljenog zapisa kao dokaznog sredstva uskraćeno pravo tužitelja na pošteno suđenje i jesu li se poštovala prava obrane, osobito tako da se provjeri je li imao mogućnost osporiti vjerodostojnost i upotrebu navedenog zapisa. Također je uzeo u obzir pitanje je li takav zapis jedino dokazno sredstvo na kojem se temelji osuda (ESLJP, 12. srpnja 1988., Schenk/Švicarska, CE:ECHR:1988:0712JUD001086284, t. 48.).
56 S obzirom na prethodno navedenu sudsku praksu treba ispitati je li Komisija pravilno upotrijebila predmetne zapise kao dokazna sredstva u okviru pobijane odluke.
57 U ovom slučaju, najprije valja istaknuti da je Komisija osporavane zapise prikupila tijekom pretrage u uredima jednog od poduzetnika koji su uključeni u zabranjeni sporazum, odnosno društva Kok Seafood, a koja je provedena u skladu s člankom 20. Uredbe br. 1/2003.
58 Stoga treba istaknuti, kao što je to učinila Komisija, da, s jedne strane, te zapise nije snimila ni Komisija ni drugo javno tijelo, nego privatna stranka koja je sudjelovala u navedenim razgovorima i da je, s druge strane, Komisija te dokaze prikupila zakonito, a zakonitost pretrage tijekom koje su dokazi prikupljeni, nadalje, tužitelji nisu osporavali.
59 U tom pogledu valja podsjetiti da su, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točkama 42. do 47. ove presude, dokazi koje je Komisija propisno prikupila u načelu dopušteni u okviru istrage u pogledu povrede prava tržišnog natjecanja.
60 Međutim, u ovom se slučaju postavlja pitanje može li Komisija upotrijebiti dokaze koje je propisno prikupila, čak i ako su ih prvotno prikupile treće osobe, ovisno o slučaju, na nezakonit način, na primjer povredom prava na poštovanje privatnog života osobe na koju se odnose sporni zapisi.
61 Konkretno, prema mišljenju tužitelja, predmetne zapise snimio je zaposlenik konkurenta, čime je povrijedio pravo na poštovanje privatnog života koje je utvrđeno u članku 8. EKLJP‑a.
62 Ipak, u tom pogledu iz sudske prakse ESLJP‑a, navedene u točkama 54. i 55. ove presude, proizlazi da se sama upotreba nezakonitog zapisa kao dokaznog sredstva ne protivi načelima pravičnosti iz članka 6. stavka 1. EKLJP‑a, čak ni kada su prikupljanjem tog dokaza povrijeđeni zahtjevi iz članka 8. EKLJP‑a, ako, s jedne strane, predmetnom tužitelju nije uskraćeno pravo na pošteno suđenje ni njegova prava obrane i, s druge strane, ako taj dokaz nije bio jedino dokazno sredstvo na kojem se temelji osuda.
63 Međutim, u ovom slučaju valja istaknuti, kao što je navedeno u uvodnoj izjavi 37. pobijane odluke, da je Komisija tijekom upravnog postupka svim strankama ponudila mogućnost pristupa svim audiozapisima i pisanim bilješkama uz te zapise koji su dio spisa. Osim toga, tužitelji ne osporavaju da su imali priliku preslušati audiozapise, pregledati pisane bilješke i izjasniti se o cjelokupnom sadržaju spisa.
64 Nadalje, tužitelji u svojim pismenima ne iznose nijedan drugi argument koji bi unio sumnje u pošteno odvijanje predmetnog upravnog postupka.
65 Osim toga, valja podsjetiti da sporni zapisi nisu bili jedino dokazno sredstvo koje je upotrijebila Komisija s obzirom na to da se u pobijanoj odluci utvrđenje povrede članka 101. UFEU‑a koju su počinili tužitelji temelji na nizu dokaza koje je Komisija prikupila tijekom upravnog postupka.
66 Kao što je istaknuto u točki 17. ove presude, navedeni dokazi sastoje se, među ostalim, osim od zapisa telefonskih razgovora i pisanih bilješki uz te zapise koji su pronađeni u uredima osobe K. iz društva Kok Seafood, i od izjava društva Klaas Puul i pisanih dokumenata u potporu tim izjavama kao i od drugih dokaza pronađenih tijekom Komisijinih pretraga te od odgovora društva Stührk na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku.
67 Stoga, iako su sporni zapisi imali određenu važnost pri odlučivanju Komisije o izricanju novčane kazne, to nisu bili jedini dokazi koji su Komisiju uvjerili u krivnju tužitelja, suprotno njihovim tvrdnjama.
68 Usto, tužitelji samo ukratko osporavaju vjerodostojnost zapisa i tvrde da Komisija nije dovoljno uzela u obzir opću situaciju i posebne okolnosti u kojima su ti zapisi snimljeni.
69 U tom pogledu, kao prvo, valja istaknuti da tužitelji nisu nikada osporavali sadržaj spornih zapisa ni njihovu vjerodostojnost.
70 Kao drugo, valja utvrditi da je Komisija provjerila usklađenost predmetnih zapisa s drugim dokazima iz spisa.
71 Kao treće, valja podsjetiti da se, s obzirom na to da se predmetni zapisi odnose na telefonske razgovore između dvaju konkurenata tijekom kojih su sugovornici razmijenili poslovno osjetljive informacije, uključujući informacije o svojim cijenama, radi o posebno važnim dokazima jer su neposredno i izravno povezani s predmetom dotične istrage.
72 Naposljetku valja istaknuti, kao što je to učinila Komisija, da je navedenim zapisima također nanesena šteta poduzetniku koji ih je snimio, odnosno društvu Kok Seafood, koji se protivio njihovoj upotrebi kao dokaznog sredstva. To utvrđenje nije pobijeno argumentom tužitelja, koji su ponovili na raspravi, da je društvo Kok Seafood predmetne zapise snimilo kako bi ih upotrijebilo pred tijelima za tržišno natjecanje, na štetu tužitelja ili u potporu eventualnom zahtjevu za primjenu pokajničkog programa. U tom je pogledu dovoljno istaknuti, osim činjenice da tužitelji nisu podnijeli nijedan zahtjev za primjenu pokajničkog programa, i to da nisu podnijeli nijedan dokaz da je društvo Kok Seafood imalo takve namjere.
73 S obzirom na prethodno navedene okolnosti, valja zaključiti da je suprotno tvrdnjama tužitelja Komisija predmetne zapise, čak i ako treba smatrati da ih je jedan od poduzetnika koji su konkurenti tužiteljima snimio nezakonito, pravilno upotrijebila kao dokazna sredstva u okviru pobijane odluke kako bi utvrdila povredu članka 101. UFEU‑a.
74 Što se tiče drugih prigovora koje su tužitelji istaknuli u pogledu prihvaćanja osporavanih zapisa kao dokaznih sredstava, ni oni se ne mogu prihvatiti.
75 Konkretno, što se tiče argumenata prema kojima tajni zapis telefonskih razgovora čini povredu u više država članica pa je, prema tome, nezakonito dokazno sredstvo za utvrđivanje povrede članka 101. UFEU‑a, valja istaknuti da tužitelji uopće ne potkrepljuju svoju tvrdnju da je upotreba sličnih telefonskih razgovora kao dokaza u okviru postupka za utvrđivanje povrede prava tržišnog natjecanja zabranjena u pravu više država članica. Naime, tužitelji u svojoj replici navode samo jedan konkretan primjer. Radi se o presudi francuskog Kasacijskog suda (Cour de cassation, puni sastav, 7. siječnja 2011., 09‑14.316 09‑14.667, objavljena u zbirci presuda) u kojoj je presudio da se tajni zapisi telefonskih razgovora ne mogu upotrijebiti kao dokazi u postupku za utvrđivanje povrede prava tržišnog natjecanja u Francuskoj.
76 Usto, u pravu Unije ne postoje odredbe kojima je predviđena izričita zabrana uzimanja u obzir nezakonito prikupljenih dokaza u okviru sudskog postupka, na primjer povredom temeljnih prava (vidjeti u tom smislu presudu od 8. srpnja 2008., Franchet i Byk/Komisija, T‑48/05, EU:T:2008:257, t. 75.), i, općenito, iz sudske prakse navedene u točkama 42. do 55. ove presude proizlazi da, suprotno tvrdnjama tužitelja, ne postoji načelo na temelju kojeg se nezakonito prikupljeni dokazi ne bi mogli upotrijebiti u okviru istrage ili sudskog postupka.
77 Osim toga, valja podsjetiti da je Komisijina ocjena dokaza u sporovima o tržišnom natjecanju uređena pravom Unije. U tom pogledu, iz sudske prakse navedene u točkama 42. do 47. ove presude proizlazi da, iako prevladava načelo slobodne ocjene dokaza, valja uzeti u obzir temeljna prava kao i opća načela prava Unije.
78 U tom je okviru točno da sud Unije može uzeti u obzir i pravo država članica. Međutim, to ne znači da treba primijeniti pravo države članice čiji je propis o izvođenju dokaza najstroži, osobito s obzirom na pretpostavku da nacionalni pravni poredci jednako kao i pravo Unije sadržavaju jamstva propisana EKLJP‑om.
79 Naime, kada se u pogledu određenog pravnog pitanja ne može utvrditi nikakav prevladavajući trend u pravnim poredcima država članica Unije, ujednačeno tumačenje i primjena načela slobodnog izvođenja dokaza u Uniji neophodni su kako bi se tijekom provjera koje Komisija provodi u okviru postupaka u području zabranjenih sporazuma jednako postupalo prema predmetnim poduzetnicima. U suprotnome bi primjena pravila ili pravnih pojmova nacionalnog prava i zakonodavstva države članice mogla narušiti jedinstvenost prava Unije (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 14. rujna 2010., Akzo Nobel Chemicals i Akcros Chemicals/Komisija, C‑550/07 P, EU:C:2010:512, t. 69. do 76.).
80 U svakom slučaju, valja odbiti argument tužitelja da bi se nizozemskim pravom, ako bi se ono trebalo smatrati primjenjivim, zabranila upotreba takvih zapisa.
81 Konkretno, tužitelji tvrde da se iz dviju presuda koje je Rechtbank Rotterdam (sud u Rotterdamu) donio u okviru postupka između Nederlandse Autoriteit Consument en Markt (nizozemsko tijelo za zaštitu potrošača i tržišta, u daljnjem tekstu: ACM) i privatnih poduzetnika može zaključiti da su tajni zapisi telefonskih razgovora, koje je snimio konkurent, isključeni kao dokazi u nizozemskom pravu (Rechtbank Rotterdam, 13. lipnja 2013., NL:RBROT:2013:CA3079 i Rechtbank Rotterdam, 11. srpnja 2013., NL:RBROT:2013:5042).
82 Međutim, valja istaknuti, kao što je to pravilno učinila Komisija, da se u ovom slučaju radi o tome da je Komisija na zakonit način došla do telefonskih razgovora koje je tajno snimio poduzetnik i da ih je upotrijebila u okviru svoje istrage, dok se u presudama Rechtbank Rotterdam radilo o tome da su telefonski razgovori koje je snimio Openbaar Ministerie (državno odvjetništvo, Nizozemska) proslijeđeni ACM‑u.
83 Nadalje, valja istaknuti, kao što se raspravljalo na raspravi, da su presude Rechtbank Rotterdam dovedene u pitanje dvjema presudama od 9. srpnja 2015. College van Beroep (College van Beroep voor het bedrijfsleven, 9. srpnja 2015., NL:CBB:2015:192 i College van Beroep voor het bedrijfsleven, 9. srpnja 2015., NL:CBB:2015:193). Za razliku od Rechtbank Rotterdam, koji je ukinuo novčane kazne jer je smatrao da nije dokazano zašto su ti zapisi dostavljeni ACM‑u, College van Beroep smatrao je da je ACM bio ovlašten upotrebljavati informacije iz zapisa koje je državno odvjetništvo na zakonit način prikupilo u okviru kaznene istrage.
84 College van Beroep osobito je pojasnio da su se zapisi dostavljeni ACM‑u mogli smatrati informacijama iz kaznenog postupka i da se nikakvim pravnim temeljom nije zahtijevalo da državno odvjetništvo najprije provjeri informacije, koje može ispitati sud, prije nego što se proslijede ACM‑u. College van Beroep pojasnio je da je jedini uvjet za prosljeđivanje zapisa bio opravdanost važnim razlozima u općem interesu. Međutim, College van Beroep smatrao je da je zabrana zabranjenih sporazuma bila važan cilj u općem interesu s obzirom na to da se odnosila na gospodarsku dobrobit zemlje. Naposljetku, College van Beroep pojasnio je i da ACM takve informacije nije mogao prikupiti na drukčiji ili manje intruzivan način.
85 S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti da se Komisija nije ponijela nezakonito time što je upotrijebila osporavane telefonske zapise za utvrđivanje povrede članka 101. UFEU‑a.
86 Isti se zaključak nameće u pogledu bilješki povezanih s navedenim zapisima, čiju su dopuštenost tužitelji također osporavali. Naime, tužitelji su u tom pogledu samo tvrdili da se njihovi argumenti o upotrebi zapisa mutatis mutandis primjenjuju na navedene bilješke.
87 U tim okolnostima također valja odbiti te argumente na temelju utvrđenja iz točki 42. do 85. ove presude. Suprotno tome, što se tiče argumenata tužitelja u pogledu vjerodostojnosti navedenih bilješki, oni će se razmatrati u točki 88. i sljedećim točkama u nastavku.
Vjerodostojnost bilješki povezanih s telefonskim razgovorima i pitanje je li Komisija u tom pogledu poštovala teret dokazivanja
88 U uvodnim izjavama 312. do 334. pobijane odluke, Komisija u biti tvrdi, u odgovoru na argumente koje su tužitelji iznijeli tijekom upravnog postupka u kojem je osporavana vjerodostojnost bilješki povezanih s telefonskim razgovorima, da je, kada su bili dostupni izvorni audiozapisi, strogo ispitala pisane bilješke s obzirom na te zapise. Komisija navodi da je uzela u obzir i činjenicu da pisane bilješke nužno nisu točan prijepis telefonskih razgovora te da je autor ponekad dodao osobne napomene ili ispustio odlomke koje nije smatrao dovoljno važnima. Dodaje da je bilješke tumačila objektivno i razumno te da je ta tumačenja provjerila s obzirom na druge elemente spisa.
89 Tužitelji u biti ističu pet prigovora kojima dovode u pitanje vjerodostojnost bilješki povezanih s telefonskim razgovorima. Kao prvo, bilješke povezane s navedenim telefonskim razgovorima subjektivna su tumačenja. Kao drugo, datum i popis osoba koje su sudjelovale u tim razgovorima nisu jasni. Kao treće, Komisija je počinila pogrešku u podjeli tereta dokazivanja. Kao četvrto, Komisija je trebala provjeriti sadržaj razgovora tako da uputi zahtjeve za pružanje informacija sugovornicima osobe koja je snimila navedene razgovore, odnosno osobe K., te, kao peto, ako bi audiozapise i pisane bilješke trebalo isključiti iz dokaza, ne bi bilo temelja za postupak pokrenut protiv društva Heiploeg.
90 U tom pogledu, iz članka 2. Uredbe br. 1/2003 kao i iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je, u području prava tržišnog natjecanja, u slučaju spora o postojanju povrede, na Komisiji je da dokaže povredu koju utvrđuje te da iznese dokaze koji mogu, u dovoljnoj mjeri, dokazati postojanje činjenica koje čine povredu. U tom pogledu mora prikupiti dovoljno precizne i dosljedne dokaze kako bi utvrdila da je počinjena navodna povreda (vidjeti presudu od 27. lipnja 2012., Coats Holdings/Komisija, T‑439/07, EU:T:2012:320, t. 38. i navedenu sudsku praksu).
91 Kada se Komisija, u okviru utvrđivanja povrede članaka 101. i 102. UFEU‑a, oslanja na dokaze u pisanom obliku, predmetni poduzetnici dužni su ne samo iznijeti prihvatljivu alternativu Komisijinoj tezi nego i utvrditi da su dokazi upotrijebljeni u pobijanoj odluci nedovoljni za utvrđivanje postojanja povrede. Potrebno je smatrati da je, kada se Komisija oslanja na izravne dokaze, na predmetnim poduzetnicima da dokažu da su ti dokazi nedovoljni. Već je presuđeno da se takvim prebacivanjem tereta dokazivanja ne povređuje pretpostavka nedužnosti (vidjeti presudu od 27. lipnja 2012., Coats Holdings/Komisija, T‑439/07, EU:T:2012:320, t. 39. i navedenu sudsku praksu).
92 Međutim, svaki od dokaza koje je Komisija podnijela ne mora nužno zadovoljiti te kriterije u odnosu na svaki element povrede. Dovoljno je da skup indicija na koje se poziva institucija, ocijenjenih zajedno, odgovara tom zahtjevu (vidjeti presudu od 27. lipnja 2012., Coats Holdings/Komisija, T‑439/07, EU:T:2012:320, t. 40. i navedenu sudsku praksu).
93 Naime, indicije na koje se Komisija poziva u odluci kako bi dokazala postojanje povrede članka 101. stavka 1. UFEU‑a koju je počinio poduzetnik ne smiju se ocjenjivati odvojeno nego zajedno (vidjeti presudu od 27. lipnja 2012., Coats Holdings/Komisija, T‑439/07, EU:T:2012:320, t. 41. i navedenu sudsku praksu).
94 Također valja uzeti u obzir činjenicu da se protutržišne aktivnosti odvijaju potajno i da se stoga, u većini slučajeva, zaključak o postojanju prakse ili protutržišnog sporazuma mora izvesti iz određenog broja podudarnosti i indicija koje, promatrane kao cjelina i u nedostatku drugog dosljednog objašnjenja, mogu tvoriti dokaz o povredi pravila tržišnog natjecanja (vidjeti presudu od 27. lipnja 2012., Coats Holdings/Komisija, T‑439/07, EU:T:2012:320, t. 42. i navedenu sudsku praksu).
95 Kao što je navedeno u točki 42. ove presude, jedini kriterij relevantan za ocjenu slobodno podnesenih dokaza njihova je vjerodostojnost. Prema općim primjenjivim pravilima u području dokazivanja, vjerodostojnost i time dokazna vrijednost dokumenta ovise o njegovu podrijetlu, okolnostima njegova sastavljanja, njegovu adresatu te smislenosti i pouzdanosti njegova sadržaja. Osobito valja pridati veliku važnost okolnosti da je dokument sastavljen u izravnoj vezi s činjenicama ili da ga je sastavio izravni svjedok tih činjenica. Osim toga, valja podsjetiti da sama činjenica da su informaciju dostavili poduzetnici koji su podnijeli zahtjev za ostvarivanje pogodnosti iz Obavijesti o suradnji iz 2006. ne dovodi u pitanje njezinu dokaznu snagu (vidjeti presudu od 27. lipnja 2012., Coats Holdings/Komisija, T‑439/07, EU:T:2012:320, t. 45. i navedenu sudsku praksu).
96 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, nijedna odredba ni opće načelo prava Unije ne zabranjuju Komisiji da se protiv poduzetnika poziva na izjave drugih inkriminiranih poduzetnika. Kada tomu ne bi bilo tako, teret dokazivanja ponašanja protivnih člancima 101. i 102. UFEU‑a, a koji je na Komisiji, bio bi neodrživ i nespojiv s njezinom zadaćom nadzora dobre primjene tih odredbi koja joj je povjerena UFEU‑om (vidjeti presudu od 27. lipnja 2012., Coats Holdings/Komisija, T‑439/07, EU:T:2012:320, t. 46. i navedenu sudsku praksu).
97 Razumljiv je određeni oprez u pogledu dobrovoljnih iskaza glavnih sudionika u nezakonitom zabranjenom sporazumu jer bi ti sudionici mogli što više umanjiti važnost svojeg doprinosa povredi i uvećati važnost doprinosa povredi drugih sudionika. Ipak, s obzirom na logiku postupka predviđenog u Obavijesti o suradnji iz 2006., činjenica da se zahtjevom za ostvarenje pogodnosti iz te obavijesti želi postići smanjenje iznosa novčane kazne ne potiče nužno na podnošenje iskrivljenih dokaza u pogledu drugih sudionika u inkriminiranom zabranjenom sporazumu. Naime, svaki pokušaj obmane Komisije može dovesti u pitanje iskrenost i potpunost suradnje poduzetnika pa stoga i ugroziti mogućnost da u potpunosti iskoristi pogodnosti iz navedene obavijesti (vidjeti po analogiji presudu od 27. lipnja 2012., Coats Holdings/Komisija, T‑439/07, EU:T:2012:320, t. 47. i navedenu sudsku praksu).
98 Svakako valja smatrati da, kada osoba priznaje činjenicu da je počinila povredu i time priznaje postojanje činjenica koje nadilaze one o čijem se postojanju može izravno zaključiti iz dokumenata o kojima je riječ, to, u nedostatku posebnih okolnosti koje mogu upućivati na suprotno, a priori znači da je ta osoba odlučila reći istinu. Stoga, izjave koje su u suprotnosti s interesima izjavitelja u načelu treba smatrati osobito pouzdanim dokazima (vidjeti presudu od 27. lipnja 2012., Coats Holdings/Komisija, T‑439/07, EU:T:2012:320, t. 48. i navedenu sudsku praksu).
99 Ipak, izjave koje su predmetni poduzetnici podnijeli u okviru zahtjeva za ostvarenje pogodnosti iz Obavijesti o suradnji iz 2006. treba ocijeniti s oprezom te se općenito ne mogu smatrati posebno pouzdanim dokazima ako nisu potkrijepljene drugim dokazima (presuda od 27. lipnja 2012., Coats Holdings/Komisija, T‑439/07, EU:T:2012:320, t. 49.).
100 Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi, izjava poduzetnika kojem se stavlja na teret da je sudjelovao u zabranjenom sporazumu, čiju točnost osporava više optuženih poduzetnika, ne može se smatrati dostatnim dokazom o postojanju povrede koju su počinili potonji poduzetnici ako nije potkrijepljena drugim dokazima (vidjeti presudu od 27. lipnja 2012., Coats Holdings/Komisija, T‑439/07, EU:T:2012:320, t. 50. i navedenu sudsku praksu).
101 S obzirom na sudsku praksu navedenu u točkama 90. do 100. ove presude, valja provjeriti je li Komisija u pobijanoj odluci pravilno upotrijebila pisane bilješke povezane s audiozapisima kao dovoljno vjerodostojne dokaze.
102 U ovom je slučaju u uvodnim izjavama 31. do 39. pobijane odluke navedeno da je Komisija provela pretrage u prostorima predmetnih poduzetnika kao i u privatnim prostorima radi provođenja svoje istrage. Tijekom tih pretraga Komisija je, među ostalim, pronašla audiozapise telefonskih razgovora između društava Heiploeg i Kok Seafood, kao i bilješke o tim zapisima, koje je bez znanja društva Heiploeg snimilo društvo Kok Seafood (vidjeti uvodne izjave 262., 266. i 268. pobijane odluke). Kao što je navedeno u točki 58. ove presude, tužitelji nisu osporavali zakonitost te pretrage.
103 Što se tiče prvog prigovora, prema kojem su pisane bilješke subjektivna tumačenja, dovoljno je podsjetiti na to da je jedini kriterij relevantan za ocjenu slobodno podnesenih dokaza njihova vjerodostojnost (vidjeti točku 42. ove presude).
104 U ovom slučaju valja istaknuti da Komisija priznaje da pisane bilješke nisu nužno točan prijepis telefonskih razgovora i da su određeni zapisi uništeni (vidjeti uvodnu izjavu 315. pobijane odluke), što je uostalom uzela u obzir u njihovoj analizi kao i činjenicu da je autor bilješke ponekad dodao osobne napomene (vidjeti osobito uvodne izjave 321., 322., 324. i 325. pobijane odluke).
105 Usto, Komisija je analizirala pisane bilješke s obzirom na audiozapise kada su oni bili dostupni te je od društva Kok Seafood tražila da potvrdi njezino tumačenje navedenih bilješki (vidjeti osobito uvodne izjave 138., 182. i 325. pobijane odluke).
106 Tužitelji stavljaju Komisiji na teret i da nije uzela u obzir navod „s društvom Klaas Puul”, koji je, prema njihovu mišljenju, osoba K. dodala u pisanim bilješkama navedenima u uvodnoj izjavi 206. pobijane odluke i kojim je izmijenjen smisao izgovorenih rečenica. Taj se argument ne može prihvatiti jer dodavanje takvog navoda nikako ne mijenja dokaznu vrijednost tih bilješki. Naime, neovisno o navedenom dodavanju, predmetne bilješke svjedoče o postojanju kontakata između društava Heiploeg i Klaas Puul u svrhu dogovora o povećanju prodajnih cijena, kao što je Komisija pravilno istaknula u uvodnim izjavama 207. i 208. pobijane odluke.
107 Usto, tužitelji nisu podnijeli nijedan uvjerljiv dokaz o tome da su navedenim dodavanjem predmetne bilješke dobile drugo značenje. Osim toga, valja istaknuti da su te bilješke u skladu s ostalim sadržajem spisa, kao što su izjave i dokazna dokumentacija društva Klaas Puul (vidjeti uvodnu izjavu 333. pobijane odluke).
108 U tim okolnostima valja odbiti prvi prigovor tužitelja.
109 Što se tiče drugog prigovora, prema kojem datum i popis osoba koje su sudjelovale u tim razgovorima nisu dovoljno jasni, valja utvrditi da tužitelji ne navode nijedan konkretan primjer kako bi potkrijepili tu tvrdnju. Jedini primjer koji su citirale jest dodavanje navoda „s društvom Klaas Puul”, koji je naveden u uvodnoj izjavi 206. pobijane odluke. Međutim, kao što je već utvrđeno u točki 106. ove presude, isječak bilješki citiran u navedenoj uvodnoj izjavi potvrđuje postojanje kontakata između društava Heiploeg i Klaas Puul radi usklađivanja njihove strategije prodajnih cijena.
110 U svakom je slučaju, suprotno tvrdnjama tužitelja, iz prethodno navedenih bilješki moguće zaključiti tko su osobe koje su sudjelovale u razgovorima na koje se odnose bilješke i kada su se ti razgovori odvijali, kao što je to pravilno istaknuto osobito u uvodnim izjavama 96. i 207. pobijane odluke.
111 S obzirom na prethodno navedeno, drugi prigovor valja odbiti.
112 Što se tiče trećeg prigovora, koji se temelji na tome da je Komisija pri podjeli tereta dokazivanja počinila pogrešku, valja napomenuti da, prema sudskoj praksi, kada se Komisija oslanja na dokaze koji su u načelu dostatni za utvrđivanje postojanja povrede, nije dovoljno da dotični poduzetnik iznese mogućnost postojanja okolnosti koja bi mogla utjecati na dokaznu vrijednost tih dokaza. Nasuprot tome, osim u slučajevima u kojima dotični poduzetnik nije mogao predočiti takav dokaz zbog ponašanja same Komisije, na dotičnom je poduzetniku da dokaže u dovoljnoj mjeri, s jedne strane, postojanje okolnosti na koju se poziva, i s druge strane, da ta okolnost dovodi u pitanje dokaznu vrijednost dokaza na koje se Komisija oslanja (vidjeti presudu od 6. veljače 2014., AC‑Treuhand/Komisija, T‑27/10, EU:T:2014:59, t. 64. i navedenu sudsku praksu).
113 Međutim, Komisija se oslonila na pisane dokaze koje su izravno podnijeli poduzetnici na koje se odnosi pobijana odluka kako bi utvrdila činjenične okolnosti povrede koja se stavlja na teret tužiteljima.
114 Stoga je pravilno podsjetila na to da je, kada se oslanja na izravne dokaze, predmetni poduzetnik dužan ne samo iznijeti prihvatljivu alternativu Komisijinu stajalištu nego i dokazati da su dokazi podneseni za utvrđivanje povrede nedovoljni (vidjeti u tom smislu presude od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, EU:C:2004:6, t. 81. i navedenu sudsku praksu, i od 6. veljače 2014., AC‑Treuhand/Komisija, T‑27/10, EU:T:2014:59, t. 63. i 64. i navedenu sudsku praksu).
115 Međutim, treba utvrditi, kao što je Komisija pravilno istaknula, među ostalim, u uvodnim izjavama 334. i 342. pobijane odluke, da su tužitelji iznijeli samo nejasne kritike u pogledu samih dokaznih sredstava, a da pritom nisu doveli u pitanje Komisijina utvrđenja koja iz njih proizlaze. Osim toga, nisu iznijeli nikakvo prihvatljivo alternativno objašnjenje tih utvrđenja niti dokazali da su dokazi bili nedovoljni za utvrđivanje povrede.
116 U tim okolnostima treba odbiti treći prigovor.
117 Što se tiče četvrtog prigovora, koji se temelji na činjenici da je Komisija trebala provjeriti sadržaj razgovora tako da uputi zahtjeve za pružanje informacija sudionicima u navedenim razgovorima, valja istaknuti, kao što je to učinila Komisija, da su svi predmetni poduzetnici, uključujući društva Heiploeg i Kok Seafood, imali priliku provjeriti Komisijina tumačenja i iznijeti alternativna tumačenja.
118 U tom pogledu valja napomenuti da je u uvodnim izjavama 37. i 38. pobijane odluke navedena činjenica da su svi adresati pobijane odluke primili DVD s dokumentima iz spisa Komisije te da je društvo Heiploeg čak pregledalo i druge dokumente u prostorima Komisije. Nadalje, svi su adresati obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku iznijeli pisane komentare te su saslušani 7. veljače 2013.
119 Nadalje, društvo Heiploeg imalo je tijekom upravnog postupka pristup predmetnim bilješkama i audiozapisima, kao što to potvrđuje činjenica da je savjetnik društva Heiploeg zatražio i dobio kopiju raznih audiozapisa.
120 Unatoč činjenici da je dio zapisa uništen (vidjeti uvodnu izjavu 315. pobijane odluke), tužitelji su itekako imali priliku provjeriti vjerodostojnost pisanih bilješki koje se odnose na zapise te nikad nisu tvrdile da su u tom pogledu naišle na poteškoće. U svakom slučaju, činjenica da Komisija nije dostavila zahtjeve za pružanje informacija sudionicima u telefonskim razgovorima ne može utjecati na vjerodostojnost bilješki pronađenih kod društva Kok Seafood.
121 Stoga se ne može prihvatiti ni četvrti prigovor.
122 Što se tiče petog prigovora, tužitelji tvrde da, ako bi audiozapise i bilješke o tim audiozapisima trebalo isključiti iz dokaza, ne bi bilo temelja za postupak pokrenut protiv društva Heiploeg jer bi jedini preostali dokazi bile izjave društva Klaas Puul u svrhu ostvarivanja pogodnosti iz pokajničkog programa.
123 Kao što je navedeno u sudskoj praksi iz točke 96. ove presude, nijedna odredba ni opće načelo prava Unije ne zabranjuju Komisiji da se protiv poduzetnika poziva na izjave drugih inkriminiranih poduzetnika. Kada tomu ne bi bilo tako, teret dokazivanja ponašanja protivnih člancima 101. i 102. UFEU‑a, a koji je na Komisiji, bio bi neodrživ i nespojiv s njezinom zadaćom nadzora dobre primjene tih odredbi koja joj je povjerena Ugovorom.
124 Prema mišljenju tužitelja, izjava poduzetnika kojem se stavlja na teret da je sudjelovao u zabranjenom sporazumu ne može se smatrati dostatnim dokazom o postojanju povrede koju su počinili potonji poduzetnici ako nije potkrijepljena drugim dokazima.
125 Međutim, iz sudske prakse, navedene u točki 100. ove presude, proizlazi da točnost izjave poduzetnika koji je sudjelovao u zabranjenom sporazumu treba dovesti u pitanje više drugih optuženih poduzetnika kako bi se pobudila sumnja u dokaznu vrijednost predmetne izjave. U ovom je slučaju dovoljno utvrditi da su tužitelji samo osporavali upotrebu izjava društva Klaas Puul, a da pritom nisu iznijeli argument kojim se dovodi u pitanje točnost činjeničnih utvrđenja koja iz njih proizlaze. Usto, nijedan drugi poduzetnik koji je sudjelovao u zabranjenom sporazumu ne osporava točnost navedenih izjava (vidjeti uvodne izjave 300. do 311. pobijane odluke).
126 Nadalje, tužitelji pogrešno smatraju da, ako se ne bi uzeli u obzir audiozapisi i bilješke o tim audiozapisima, jedini bi preostali dokazi bile izjave društva Klaas Puul, u svrhu ostvarivanja pogodnosti iz pokajničkog programa. U tom pogledu valja napomenuti, kao što je već istaknuto u točkama 17. i 66. ove presude, da se pobijana odluka temelji i na drugim dokaznim sredstvima, čiju relevantnost u okviru ovog spora tužitelji ne osporavaju, odnosno, među ostalim, na preostalim elementima pretrage, odgovoru društva Stührk na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku i pisanim dokaznim elementima koje je društvo Klaas Puul dostavilo u potporu svojim izjavama (vidjeti uvodne izjave 55. do 224. pobijane odluke).
127 Međutim, kao što proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 93. ove presude i kao što je pravilno napomenula Komisija, indicije na koje se Komisija poziva u odluci kako bi dokazala postojanje povrede članka 101. stavka 1. UFEU‑a koju je počinio poduzetnik ne smiju se ocjenjivati odvojeno nego zajedno.
128 U tim se okolnostima ne može prihvatiti ni peti prigovor.
129 S obzirom na sve prethodno navedeno, valja zaključiti da nije utvrđeno da je Komisija povrijedila članak 101. UFEU‑a ili članak 2. Uredbe br. 1/2003 time što je u ovom slučaju upotrijebila predmetne osporavane zapise telefonskih razgovora ili bilješke o tim zapisima.
130 Stoga treba odbiti prvi i drugi tužbeni razlog.
Treći tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija pogrešno odbila uzeti u obzir nesposobnost plaćanja tužiteljâ u smislu točke 35. Smjernica
131 U okviru tog tužbenog razloga, tužitelji tvrde da je Komisija počinila više pogrešaka koje se tiču činjenica i prava jer je odbila njihov zahtjev za smanjenje novčane kazne, koji se temelji na njihovoj nesposobnosti plaćanja. Tužitelji se pozivaju na činjenicu, kao prvo, da bi plaćanje novčane kazne dovelo u opasnost njihovu održivost, kao drugo, da bi plaćanjem novčane kazne imovina poduzetnika znatno izgubila na svojoj vrijednosti i, kao treće, da je socioekonomski okvir u ovom slučaju bio vrlo specifičan.
132 Točka 35. Smjernica, u kojoj je predviđen utjecaj koji može imati sposobnost plaćanja poduzetnika sankcioniranog zbog povrede članka 101. UFEU‑a na izračun iznosa novčane kazne koja mu se može izreći, glasi kako slijedi:
„U iznimnim slučajevima Komisija može na zahtjev poduzetnika u specifičnom društvenom i gospodarskom okruženju uzeti u obzir njegovu nesposobnost plaćanja. Komisija nijedno sniženje kazne odobreno iz tog razloga ne temelji samo na utvrđenoj činjenici da se poduzetnik nalazi u nepovoljnoj ili slaboj financijskoj situaciji. Sniženje bi se moglo odobriti samo na temelju objektivnih dokaza da bi nametanje kazne, kako je predviđeno u ovim Smjernicama, nepovratno ugrozilo gospodarsku održivost dotičnog poduzetnika i dovelo do potpunoga gubitka vrijednosti njegove imovine.”
133 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, Komisija je, time što je usvojila pravila postupanja kao što su Smjernice i njihovim objavljivanjem najavila da će ih ubuduće primjenjivati na slučajeve na koje se one odnose, sama sebi nametnula granice u izvršavanju svoje diskrecijske ovlasti i ona od tih pravila ne može odstupiti a da to za posljedicu nema, ovisno o slučaju, njezino sankcioniranje zbog povrede općeg načela prava, kao što su jednako postupanje ili zaštita legitimnih očekivanja (presuda od 28. lipnja 2005., Dansk Rørindustri i dr./Komisija, C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, EU:C:2005:408, t. 211. i presuda od 12. prosinca 2012., Ecka Granulate i non ferrum Metallpulver/Komisija, T‑400/09, neobjavljena, EU:T:2012:675, t. 40.).
134 Najprije treba istaknuti da se na temelju točke 35. Smjernica sniženje iznosa novčane kazne može odobriti samo u iznimnim slučajevima i pod uvjetima koji su utvrđeni u navedenoj točki. Stoga, s jedne strane, treba dokazati da bi izricanje novčane kazne „nepovratno ugrozilo gospodarsku održivost dotičnog poduzetnika i dovelo do potpunoga gubitka vrijednosti njegove imovine”. S druge strane, također treba utvrditi postojanje „specifično[g] društveno[g] i gospodarsko[g] okruženj[a]”. Treba, osim toga, podsjetiti na to da su ta dva skupa uvjeta prethodno utvrdili sudovi Unije.
135 Što se tiče prvog skupa uvjeta, presuđeno je da Komisija pri određivanju iznosa novčane kazne koju treba izreći za povredu pravila tržišnog natjecanja u načelu nije dužna uzeti u obzir slabu financijsku situaciju poduzetnika jer bi priznavanje takve obveze dovelo do davanja neopravdane konkurentske prednosti poduzetnicima koji su najmanje prilagođeni tržišnim uvjetima (presuda od 28. lipnja 2005., Dansk Rørindustri i dr./Komisija, C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, EU:C:2005:408, t. 327. i presuda od 12. prosinca 2012., Ecka Granulate i non ferrum Metallpulver/Komisija, T‑400/09, neobjavljena, EU:T:2012:675, t. 94.).
136 Zbog toga se zahtjev da Komisija uzme u obzir nesposobnost plaćanja kako bi se odobrilo smanjenje iznosa novčane kazne ne može temeljiti samo na utvrđenju nepovoljne ili slabe financijske situacije navedenog poduzetnika.
137 Nadalje, prema ustaljenoj sudskoj praksi, pravom Unije ne zabranjuje se da mjera koju je donijelo neko tijelo Unije prouzroči stečaj ili likvidaciju određenog poduzetnika. Iako takav postupak može ugroziti financijske interese vlasnika ili dioničara, to ipak ne znači da će osobni, imovinski i neimovinski elementi koji čine poduzetnika također izgubiti svoju vrijednost (presuda od 29. travnja 2004., Tokai Carbon i dr./Komisija, T‑236/01, T‑244/01 à T‑246/01, T‑251/01 i T‑252/01, EU:T:2004:118, t. 372. i presuda od 12. prosinca 2012., Ecka Granulate i non ferrum Metallpulver/Komisija, T‑400/09, neobjavljena, EU:T:2012:675, t. 50.).
138 Ne može se prihvatiti da je Komisija donošenjem točke 35. Smjernica sama sebi propisala ikakvu obvezu koja je protivna toj sudskoj praksi. Tome svjedoči činjenica da se u navedenoj točki ne upućuje na stečaj poduzetnika, nego se odnosi na situaciju, koja je nastala „u specifičnom društvenom i gospodarskom okruženju”, u kojoj bi nametanje kazne „nepovratno ugrozilo gospodarsku održivost dotičnog poduzetnika i dovelo do potpunoga gubitka vrijednosti njegove imovine” (presuda od 12. prosinca 2012., Novácke chemické závody/Komisija, T‑352/09, EU:T:2012:673, t. 188.).
139 Iz toga slijedi da sama činjenica da se izricanjem novčane kazne za povrede pravila tržišnog natjecanja može prouzročiti stečaj predmetnog poduzetnika nije dovoljna za primjenu točke 35. Smjernica. Naime, likvidacija društva nužno ne podrazumijeva nestanak predmetnog poduzetnika. To društvo može nastaviti postojati kao takvo u slučaju dokapitalizacije društva ili u slučaju da drugi subjekt u potpunosti preuzme njegovu imovinu. Takvo preuzimanje može nastupiti dobrovoljnim otkupom ili prisilnom prodajom imovine društva uz nastavak njegova poslovanja (presuda od 12. prosinca 2012., Novácke chemické závody/Komisija, T‑352/09, EU:T:2012:673, t. 189.).
140 Stoga upućivanje na potpuni gubitak vrijednosti imovine predmetnog poduzetnika u točki 35. Smjernica treba shvatiti na način da se odnosi na situaciju u kojoj se preuzimanje poduzetnika u okolnostima iz točke 139. ove presude čini malo vjerojatnim, odnosno nemogućim. U takvom će slučaju dijelovi imovine tog poduzetnika biti pojedinačno ponuđeni na prodaju i vjerojatno je da mnogi od njih neće uopće pronaći kupca ili će, u najboljem slučaju, biti prodani po znatno nižoj cijeni (presuda od 12. prosinca 2012., Ecka Granulate i non ferrum Metallpulver/Komisija, T‑400/09, neobjavljena, EU:T:2012:675, t. 98.).
141 Što se tiče drugog skupa uvjeta, koji se odnosi na postojanje specifičnog gospodarskog i društvenog okruženja, taj skup, prema sudskoj praksi, upućuje na posljedice koje bi moglo prouzročiti plaćanje novčane kazne, osobito u smislu povećanja nezaposlenosti ili pogoršanja uvjeta u gospodarskim sektorima uzlazno i silazno od predmetnog poduzetnika (presuda od 29. lipnja 2006., SGL Carbon/Komisija, C‑308/04 P, EU:C:2006:433, t. 106. i presuda od 12. prosinca 2012., Ecka Granulate i non ferrum Metallpulver/Komisija, T‑400/09, neobjavljena, EU:T:2012:675, t. 99.).
142 Stoga, ako su ispunjeni prethodno navedeni kumulativni uvjeti, izricanje novčane kazne zbog koje bi moglo doći do nestanka poduzetnika pokazalo bi se protivno cilju koji se želi postići točkom 35. Smjernica. Primjena navedene točke na predmetne poduzetnike na taj način čini konkretnu primjenu načela proporcionalnosti u području sankcija za povrede prava tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu presudu od 12. prosinca 2012., Ecka Granulate i non ferrum Metallpulver/Komisija, T‑400/09, neobjavljena, EU:T:2012:675, t. 100.).
143 Naposljetku, kao što je Komisija više puta pravilno istaknula u okviru postupaka pred Općim sudom, s obzirom na to da primjena točke 35. Smjernica čini posljednji element koji je uzet u obzir pri određivanju iznosa novčanih kazni izrečenih zbog povrede pravila tržišnog natjecanja koja se primjenjuju na poduzetnike, ocjena sposobnosti plaćanja sankcioniranih poduzetnika obuhvaćena je neograničenom nadležnošću koja je propisana člankom 261. UFEU‑a i člankom 31. Uredbe br. 1/2003.
144 U pogledu dosega te nadležnosti, treba podsjetiti da je ona način primjene načela djelotvorne sudske zaštite, koje je opće načelo prava Unije danas izraženo u članku 47. Povelje o temeljnim pravima i koje u pravu Unije odgovara članku 6. EKLJP‑a (vidjeti u tom smislu presude od 8. prosinca 2011., Chalkor/Komisija, C‑386/10 P, EU:C:2011:815, t. 51.; od 6. studenoga 2012., Otis i dr., C‑199/11, EU:C:2012:684, t. 47. i od 18. srpnja 2013., Schindler Holding i dr./Komisija, C‑501/11 P, EU:C:2013:522, t. 36.).
145 Naime, prema sudskoj praksi, poštovanje članka 6. EKLJP‑a ne isključuje da, u postupku administrativne prirode, „kaznu” prvo izrekne administrativno tijelo. Ipak pretpostavlja da je odluka administrativnog tijela koja sama ne ispunjava uvjete predviđene člankom 6. stavkom 1. EKLJP‑a podvrgnuta daljnjoj kontroli sudskog tijela neograničene nadležnosti. Jedna od karakteristika sudskog tijela neograničene nadležnosti jest ovlast da u cijelosti, činjenično i pravno, izmijeni donesenu odluku. Takvo tijelo mora posebno biti nadležno ispitati sva činjenična i pravna pitanja relevantna u sporu koji se pred tijelom vodi (presuda od 18. srpnja 2013., Schindler Holding i dr./Komisija, C‑501/11 P, EU:C:2013:522, t. 35.).
146 Osim toga, nepostojanje obveze nadzora cjelokupne sporne odluke po službenoj dužnosti ne krši načelo djelotvorne sudske zaštite. U kontekstu poštovanja tog načela nije nužno da Opći sud po službenoj dužnosti pristupi novom sveobuhvatnom preispitivanju spisa, iako jest dužan odgovoriti na istaknute tužbene razloge i izvršiti kontrolu pravnih i činjeničnih elemenata (presuda od 8. prosinca 2011., Chalkor/Komisija,C‑386/10 P, EU:C:2011:815, t. 66.).
147 Stoga, ovisno o razlozima javnog poretka koje mora ispitati i, prema potrebi, istaknuti po službenoj dužnosti, sud Unije dužan je izvršiti svoju kontrolu na osnovi dokaznih elemenata koje je tužitelj podnio u prilog istaknutim tužbenim razlozima, te se ne može pozvati na diskrecijsku ovlast Komisije u pogledu ocjene tih elemenata kako bi odustao od provođenja detaljne kontrole prava i činjenica (vidjeti u tom smislu presudu od 8. prosinca 2011., Chalkor/Komisija, C‑386/10 P, EU:C:2011:815, t. 62.).
148 Naposljetku, sud neograničene nadležnosti u načelu i ovisno o ispitivanju dokaza koje su mu dostavile stranke mora, kada smatra da je opravdano da izvršava svoju ovlast preinake, uzeti u obzir činjeničnu i pravnu situaciju na dan kada donosi odluku (vidjeti u tom smislu presude od 6. ožujka 1974., Istituto Chemioterapico Italiano i Commercial Solvents/Komisija, 6/73 i 7/73, EU:C:1974:18, t. 51. i 52.; od 14. srpnja 1995., CB/Komisija, T‑275/94, EU:T:1995:141, t. 61. i od 5. listopada 2011., Romana Tabacchi/Komisija, T‑11/06, EU:T:2011:560, t. 282. do 285.).
149 Obrazloženje iz pobijane odluke treba ocijeniti upravo prema toj sudskoj praksi te s obzirom na argumente koje su stranke iznijele pred Općim sudom i informacije koje su tužitelji dostavili nakon rasprave.
150 U ovom je slučaju, u uvodnim izjavama 562. do 566. pobijane odluke, Komisija odbila zahtjev tužitelja za smanjenje iznosa novčane kazne koji se temelji na njihovoj nesposobnosti plaćanja, pri čemu je u biti istaknula da, kao prvo, smanjenje iznosa novčane kazne ne bi umanjilo rizik od stečaja i, kao drugo, da tužitelji nisu dokazali da se njihova imovina, nakon eventualnog stečaja, više ne bi upotrebljavala u industriji i da bi, prema tome, gubitak vrijednosti njihove imovine bio znatan. Prema mišljenju Komisije, bilo je vjerojatno da će društvo Heiploeg, ili barem određeni broj društava grupe Heiploeg, biti predmet preuzimanja i da će svoje djelatnosti nastaviti „as a going concern”. Smatrala je da će se imovina društva Heiploeg, u svakom slučaju, čak i da se proda pojedinačno, prodati konkurentnom poduzetniku ili novom poduzetniku u sektoru te će se i dalje upotrebljavati u industriji.
151 Kao prvo, tužitelji osporavaju argumentaciju Komisije da je njihova financijska situacija već bila toliko loša da je stečaj bio moguć i bez novčane kazne. Tužitelji upućuju na ažuriranu verziju stručnog mišljenja od 24. listopada 2012. koje je izradilo revizorsko društvo (u daljnjem tekstu: izvješće P) i koje je Komisiji dostavljeno tijekom upravnog postupka.
152 U tom pogledu valja istaknuti da iz izvješća P proizlazi da su tužitelji još prije nego što im je Komisija izrekla novčanu kaznu bili u osobito teškoj financijskoj situaciji zbog koje su bili na rubu stečaja.
153 U izvješću P navedeno je da su tužitelji financijskim restrukturiranjem koje je provedeno u lipnju 2012. jedva dobili financiranje dovoljno, pod određenim uvjetima, za upravljanje tekućim poslovima.
154 U istom dokumentu navedeno je, osim toga, da je omjer između duga i dobiti prije kamata, poreza, deprecijacije i amortizacije, kojim se mjeri sposobnost poduzetnika da vrati svoj dug, bio izrazito visok (16,2 u 2011.) te da je ta dobit prije kamata, poreza, deprecijacije i amortizacije tijekom prvih šest mjeseci financijske godine 2012. – 2013. bila znatno niža nego što je bilo predviđeno (0,7 milijuna eura umjesto 3,9 milijuna eura).
155 U tim je okolnostima potrebno utvrditi da izvješće P ne dokazuje, suprotno tvrdnjama tužitelja, da bi tužitelji izbjegli stečaj da im nije izrečena novčana kazna.
156 Točno je, kao što tvrde tužitelji, da je izricanje novčane kazne povećavalo rizik od stečaja. Međutim, kao što je navedeno u točki 137. ove presude, s jedne je strane potrebno istaknuti da se pravom Unije ne zabranjuje da mjera koju je donijelo neko tijelo Unije prouzroči stečaj ili likvidaciju određenog poduzetnika.
157 S druge strane, u skladu s točkom 35. Smjernica, nije dovoljno dokazati da bi se u slučaju izricanja novčane kazne proglasio stečaj predmetnog poduzetnika. Također u skladu s tom točkom, trebaju postojati „objektivn[i] dokaz[i] da bi nametanje kazne [...] nepovratno ugrozilo gospodarsku održivost dotičnog poduzetnika i dovelo do potpunoga gubitka vrijednosti njegove imovine”, što nije automatska posljedica stečaja društava koja upravljanju predmetnim poduzetnikom (vidjeti točku 138. ove presude).
158 Iz toga slijedi da je Komisija pravilno smatrala da smanjenje iznosa novčane kazne ne bi smanjilo rizik od stečaja.
159 Kao drugo, što se tiče argumenta tužitelja prema kojem bi imovina poduzetnika zbog plaćanja novčane kazne izgubila velik dio svoje vrijednosti, ni njime se ne može opravdati uzimanje u obzir sposobnosti plaćanja tužitelja radi smanjenja iznosa novčane kazne koja im je izrečena.
160 U tom pogledu valja istaknuti da je računovodstvena vrijednost društva Heiploeg, koja je u skladu s izvješćem P iznosila 178 milijuna eura, izračunana 31. ožujka 2012., odnosno gotovo dvije godine prije stečaja poduzetnika, koji je proglašen krajem siječnja 2014. Prema tome se, s obzirom na financijske poteškoće društva Heiploeg, ne može isključiti da je njegova računovodstvena vrijednost bila niža početkom 2014., odnosno u trenutku stečaja.
161 Točno je, kao što tvrde tužitelji, da je u izvješću P zaključeno da bi se vrijednost imovine poduzetnika smanjila za 50 % u slučaju stečaja te da informacije koje su tužitelji dostavili nakon rasprave upućuju na to da bi ukupni prihod od prodaje razne imovine društva Heiploeg nakon njegova stečaja bio niži od 70 milijuna eura.
162 Međutim, valja istaknuti da izvješće stečajnog upravitelja kao i informacije koje su tužitelji dostavili nakon rasprave upućuju na to da su znatan dio predmetne imovine, kao što je postrojenje za obradu u Zoutkampu (Nizozemska), preuzeli kupci koji nastavljaju poslovanje poduzetnika u sektoru obrade sjevernomorskih kozica i trgovine njima.
163 Prema tome, likvidacija društva Heiploeg nije prouzročila njegov nestanak. Naprotiv, ono je kao takvo nastavilo postojati jer su njegovo poslovanje nastavili drugi subjekti.
164 U tim okolnostima, suprotno tvrdnjama tužitelja, imovina predmetnog poduzetnika nije potpuno izgubila vrijednost nametanjem kazne u smislu točke 35. Smjernica.
165 Kao treće, što se tiče argumenata tužitelja da je društveno i gospodarsko okruženje u kojem su poslovali bilo specifično, valja istaknuti da pobijana odluka ne sadržava analizu u tom pogledu.
166 Međutim, budući da je Komisija pravilno smatrala, kao što je istaknuto u točkama 150. do 164. ove presude, da nije ispunjen prvi skup kumulativnih uvjeta za smanjenje iznosa novčane kazne zbog nesposobnosti plaćanja, nije počinila pogrešku time što je smatrala da analiza drugog skupa uvjeta nije bila potrebna.
167 U svakom slučaju, iako je točno da je izvješćem P bilo predviđeno da bi stečaj društva Heiploeg doveo do gubitka radnih mjesta, a time i do rasta stope nezaposlenosti u cijeloj pokrajini Groningue (Nizozemska), to ne mijenja činjenicu da je u izvješću stečajnih upravitelja zapravo bilo navedeno da bi, kada bi djelatnosti društva Heiploeg preuzeo drugi subjekt, pri čemu bi sjedište poduzetnika i postrojenje za obradu ostali u Zoutkampu, bilo moguće zadržati većinu radnih mjesta u regiji te u velikoj mjeri zadržati poslovne izglede za oko 200 ribara koji se bave lovom kozica.
168 S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja zaključiti da tužitelji nisu utvrdili da su ispunjeni uvjeti kako bi im se na temelju njihove navodne nesposobnosti plaćanja u smislu točke 35. Smjernica odobrilo smanjenje iznosa novčane kazne. Prema tome, treći tužbeni razlog treba odbiti.
169 Iz svega prethodno navedenoga proizlazi da, osobito s obzirom na to da nije osnovan nijedan tužbeni razlog koji su tužitelji istaknuli u potporu svojim zahtjevima za poništenje i preinaku, tužbu valja odbiti u cijelosti.
Troškovi
170 Sukladno odredbama članka 134. stavka 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove, ako je takav zahtjev postavljen. Budući da tužitelji nisu uspjeli u postupku, valja im naložiti snošenje troškova postupka sukladno zahtjevu Komisije.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (deveto vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Društvima Goldfish BV, Heiploeg BV, Heiploeg Beheer BV i Heiploeg Holding BV nalaže se snošenje troškova.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 8. rujna 2016.
Potpisi
Sadržaj
Okolnosti spora3
Pobijana odluka6
Postupak i zahtjevi stranaka12
Pravo14
Prvi i drugi tužbeni razlog, koji se temelje na povredi članka 101. UFEU‑a i članka 2. Uredbe br. 1/2003, koja je počinjena jer je Komisija upotrijebila tajne audiozapise odnosno bilješke o tim zapisima15
Zakonitost upotrebe tajnih zapisa telefonskih razgovora i bilješki koje se na njih odnose za utvrđivanje povrede članka 101. UFEU‑a16
Vjerodostojnost bilješki povezanih s telefonskim razgovorima i pitanje je li Komisija u tom pogledu poštovala teret dokazivanja29
Treći tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija pogrešno odbila uzeti u obzir nesposobnost plaćanja tužiteljâ u smislu točke 35. Smjernica42
Troškovi54