MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
PRIITA PIKAMÄEA
od 9. ožujka 2023.(1)
Predmet C‑133/22
LACD GmbH
protiv
BB Sport GmbH & Co. KG
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Zaštita potrošača – Direktiva 2011/83/EU – Članak 2. točka 14. – Direktiva (EU) 2019/771 – Članak 2. točka 12. – Ugovor na daljinu između potrošača i trgovca – Komercijalno jamstvo koje se odnosi na elemente ili zahtjeve koji nisu povezani s usklađenošću proizvoda – Obveza proizvođača da prihvati povrat proizvoda i vrati plaćenu cijenu, bez vremenskog ograničenja, samo zbog nezadovoljstva potrošača”
1. „Jamčimo zadovoljstvo ili vraćamo novac!” Iako je taj zvučni reklamni argument dobro poznat i raširen način reklamiranja, u ovom se predmetu postavlja pitanje može li on predstavljati komercijalno jamstvo u smislu članka 2. točke 14. Direktiva 2011/83/EU(2) i članka 2. točke 12. Direktive (EU) 2019/771(3).
Pravni okvir
Pravo Unije
2. U okviru ovog predmeta relevantni su članak 2. točka 14. Direktive 2011/83 i članak 2. točka 12. Direktive 2019/771.
Njemačko pravo
3. U skladu s člankom 443. stavkom 1. Bürgerliches Gesetzbucha (Građanski zakonik, u daljnjem testu: BGB), jamstvo se utvrđuje u slučaju posebne obveze kojom se prodavatelj, proizvođač ili treća osoba, u izjavi ili u relevantnom reklamnom materijalu napravljenom u trenutku ili prije sklapanja ugovora o kupoprodaji, povrh njegovih zakonskih obveza koje se odnose na jamstvo usklađenosti, obvezuje vratiti plaćenu cijenu ili zamijeniti, popraviti ili servisirati robu na bilo koji način ako ona ne zadovoljava specifikacije ili eventualne druge zahtjeve koji nisu u vezi sa sukladnošću, a navedeni su u izjavi o jamstvu ili u relevantnom reklamnom materijalu.
4. Člankom 479. stavkom 1. BGB‑a predviđa se da se izjava o jamstvu, u smislu članka 443. tog zakonika, sastavlja na jednostavan i razumljiv način i sadržava elemente koje ta izjava mora sadržavati.
Činjenice iz kojih proizlazi spor, glavni postupak i prethodna pitanja
5. Osim prodaje u svojoj internetskoj trgovini, LACD GmbH preko maloprodajnih i internetskih trgovina prodaje vlastite proizvode za sport i sportsko treniranje pod markom LACD. Stavljao je viseće etikete na svoje majice sa sljedećim natpisom:
„Jamstvo LACD
Za svaki LACD‑ov proizvod vrijedi naše doživotno jamstvo. Ako niste u potpunosti zadovoljni nekim od naših proizvoda, vratite ga specijaliziranom trgovcu od kojeg ste ga kupili. Možete ga vratiti i izravno LACD‑u, ali nemojte zaboraviti navesti gdje ste ga kupili i kada.”
6. BB Sport GmbH, koji također u svojoj internetskoj trgovini prodaje proizvode za sport i sportsko treniranje, kupio je u kolovozu 2018. preko tajnog kupca od poduzetnika Outdoor‑Works, koji prodaje proizvode na platformi za internetsku trgovinu Amazon Marketplace, dvije majice marke LACD na kojima su se nalazile viseće etikete s natpisom navedenim u prethodnoj točki.
7. Budući da je smatrao da podaci koji se nalaze na tim etiketama ne ispunjavaju zakonske zahtjeve koji se primjenjuju na izjavu o jamstvu, u smislu članaka 443. i 479. BGB‑a, BB Sport je podnio tužbu Landgerichtu München I (Zemaljski sud u Münchenu I, Njemačka), koja se predviđa pravom tržišnog natjecanja i kojom se traži da se LACD‑u naloži da prestane tim etiketama označavati svoje odjevne proizvode. Budući da je taj sud odbio njegovu tužbu, BB Sport podnio je žalbu Oberlandesgerichtu München (Visoki zemaljski sud u Münchenu, Njemačka), koji ju je prihvatio.
8. LACD je tada podnio reviziju pred sudom koji je uputio zahtjev, koji smatra da ishod spora ovisi o tumačenju članka 2. točke 14. Direktive 2011/83 i članka 2. točke 12. Direktive 2019/771.
9. Taj sud ističe da tužba BB Sporta može biti uspješna samo ako se ponašanje koje se prigovara LACD‑u kvalificira kao „nepoštena poslovna radnja”. Međutim, utvrđenje da je LACD povrijedio obveze pružanja informacija, predviđene člankom 479. stavkom 1. BGB‑a, i da stoga postoji takva radnja pretpostavlja, prema mišljenju navedenog suda, da obveza trgovca da prihvati povrat odjevnog proizvoda u slučaju da potrošač nije zadovoljan, sadržana u LACD‑ovoj izjavi, predstavlja „jamstvo” u smislu članka 443. stavka 1. BGB‑a odredbe kojom se u njemačko pravo prenosi članak 1. stavak 2. točka (e) i članak 6. stavak 1. Direktive 1999/44/EZ(4), koje se od 1. siječnja 2022. temelji na članku 2. točki 12. Direktive 2019/771.
10. Sud koji je uputio zahtjev smatra da, čak i ako „zadovoljstvo potrošača kupljenim proizvodom” nije obuhvaćeno „specifikacijama prodane stvari”, ono ipak može predstavljati „drugi element koji nije povezan s usklađenošću” u smislu članka 443. stavka 1. BGB‑a. Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da je taj kriterij dodan toj odredbi BGB‑a 13. lipnja 2014., radi prenošenja pojma komercijalnog jamstva iz članka 2. točke 14. Direktive 2011/83 te da stoga navedenu odredbu nacionalnog prava treba tumačiti u skladu s tim člankom.
11. U tim je okolnostima Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Može li postojati eventualni drugi zahtjev koji nije u vezi sa sukladnošću u smislu članka 2. točke 14. [Direktive 2011/83] i eventualni drugi zahtjev koji nije povezan s usklađenošću u smislu članka 2. točke 12. [Direktive 2019/771] ako je obveza davatelja jamstva povezana s okolnostima koje se odnose na potrošača, osobito s njegovim subjektivnim stavom prema stvari koja mu je prodana (u ovom slučaju, zadovoljstvo potrošača tom stvari koje ovisi o njegovoj ocjeni), a da te osobne okolnosti ne moraju biti povezane sa stanjem ili značajkama prodane stvari?
2. U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje:
mora li se nepostojanje elemenata ili zahtjeva, koji proizlaze iz okolnosti koje su povezane s potrošačem (u ovom slučaju, njegovo zadovoljstvo kupljenom robom), moći utvrditi na temelju objektivnih okolnosti?”
Postupak pred Sudom
12. Žalitelj i druga stranka iz glavnog postupka kao i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja.
Utvrđivanje relevantnog pravnog okvira
13. Prilikom ispitivanja zahtjeva za prethodnu odluku najprije se postavlja pitanje koje se odnosi na utvrđivanje relevantnog pravnog okvira. Iako sud koji je uputio zahtjev traži od Suda da tumači određene odredbe direktiva 2011/83 i 2019/771, žalitelj iz glavnog postupka tvrdi da je prvo prethodno pitanje „nedopušteno” jer se odnosi na tu prvu od tih direktiva, iako je propis koji se primjenjivao u trenutku navodne povrede Direktiva 1999/44. Komisija pak predlaže da se to pitanje preoblikuje na način da se izostavi Direktiva 2019/771 jer ona nije primjenjiva ratione temporis. Valja utvrditi da je točno da ovaj predmet otkriva proces zakonodavnog nagomilavanja koji obvezuje sud na normativno arheološko istraživanje koji bi mu trebalo omogućiti da riješi problem sukcesije pravnih pravila.
14. Kao prvo, valja istaknuti da su, na datum internetske kupovine robe o kojoj je riječ, na snazi bile direktive 1999/44 i 2011/83, uzimajući u obzir da je Direktivom 2019/771 prvonavedeni propis stavljen izvan snage tek s učinkom od 1. siječnja 2022. Svrha Direktive 1999/44, koja se odnosi na ugovore o kupoprodaji robe široke potrošnje(5) najprije je naložiti trgovcu obvezu da potrošaču isporuči robu u skladu s ugovorom o kupoprodaji te odgovornost za bilo kakvu neusklađenost u trenutku isporuke te robe. Elementi ugovora, kao što su kriterij usklađenosti, pravna sredstva zbog neusklađenosti s ugovorom i glavni načini njihove primjene, moraju biti minimalno usklađeni.
15. Budući da je česta praksa kod trgovaca i proizvođača da nude jamstva za proizvode za slučaj bilo kakvog nedostatka koji može postati očit unutar određenog razdoblja‚ Direktiva 1999/44 također je sadržavala odredbe koje se odnose na taj pojam „jamstvo”, koji je definiran u njezinu članku 1. stavku 2. točki (e) kao „bilo koja obveza koju trgovac preuzme prema potrošaču, bez dodatnih troškova, da će izvršiti povrat uplaćenog novca ili robu zamijeniti, popraviti ili postupiti s robom na drugi način ako ona ne odgovara specifikaciji navedenoj u izjavi o jamstvu ili u reklamnom oglašavanju te robe”. Člankom 6. Direktive 1999/44 određivao se pravni sustav tog jamstva, koji se dodao zakonskim pravima potrošača u pogledu usklađenosti robe s kupoprodajnim ugovorom, kojim se nalaže dostavljanje određenih informacija kako bi se osiguralo da se potrošača nije dovelo u zabludu(6).
16. Direktiva 1999/44 izmijenjena je Direktivom 2011/83(7), čije se odredbe primjenjuju na ugovore sklopljene nakon 13 lipnja 2014.(8) i kojom se usklađuju pravila o informacijama koje osobito treba pružiti kod ugovora na daljinu i ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija. Ugovor na daljinu definira se na temelju članka 2. točke 7. Direktive 2011/83 kao „ugovor sklopljen između trgovca i potrošača na temelju organiziranog sustava prodaje ili pružanja usluga na daljinu bez istovremene fizičke prisutnosti trgovca i potrošača, isključivo uz korištenje jednog ili više sredstava daljinske komunikacije do, uključno, trenutka u kojem se sklapa ugovor”. U ovom slučaju, odjevni predmeti kupljeni su od poduzetnika Outdoor‑Works koji prodaje proizvode na platformi za internetsku trgovinu Amazon Marketplace, što je doista obilježje ugovora na daljinu(9).
17. Tako provedena usklađenost u pogledu predugovornog informiranja odnosi se i na „komercijalno jamstvo” ponovno definirano člankom 2. točkom 14. Direktive 2011/83 kao „svaka obveza kojom se trgovac ili proizvođač (jamac), povrh njegove pravne obveze koja se odnosi na jamstvo sukladnosti, obvezuje potrošaču nadoknaditi plaćenu cijenu ili zamijeniti, popraviti ili servisirati robu na bilo koji način ako ona ne zadovoljava specifikacije ili druge zahtjeve koji nisu u vezi sa sukladnošću određenom u izjavi o jamstvu ili u relevantnom reklamnom materijalu koji je dostupan u trenutku ili prije sklapanja ugovora”.
18. Prema mojem mišljenju, ne može se smatrati da je Direktiva 2011/83 lex specialis u odnosu na Direktivu 1999/44 jer između ta dva propisa ne postoji nikakav odnos u pogledu posebnih odredbi koje odstupaju od općih pravila u istom području ugovora o kupoprodaji robe široke potrošnje. Međutim, novu definiciju komercijalnog jamstva treba uzeti u obzir samo kako bi se odgovorilo na pitanje suda koji je uputio zahtjev u skladu s načelom sukcesije pravnih pravila, lex posterior derogat legi priori, na kojem se temelji nadređenost Direktive 2011/83 u odnosu na Direktivu 1999/44 u pogledu komercijalnog jamstva u kupoprodajnim ugovorima na daljinu.
19. Osim kronološkog redoslijeda tih akata sekundarnog prava, u prilog teze prema kojoj je potrebno uzeti u obzir samo Direktivu 2011/83 ide i cjelovitost usklađivanja u pogledu predugovornog informiranja potrošača koje se provodi tom direktivom(10) i činjenica da se članak 2. točka 14. Direktive 2011/83 u kojoj se definira komercijalno jamstvo ne može odvojiti od članka 6. te direktive koji se odnosi na obveze informiranja potrošača(11). U tom pogledu, napominjem da je zakonodavac 2011. uključio u definiciju komercijalnog jamstva njegovu autonomnu prirodu u odnosu na zakonsko jamstvo kakvo je prije bilo sadržano u članku 6. stavku 2. Direktive 1999/44, da je odredio doseg prvotnog jamstva pri čemu je istaknuo mogući dvojaki cilj te je naložio obvezu informiranja u pogledu zakonskog jamstva o sukladnosti robe te postojanja i „uvjeta komercijalnog jamstva”, što je opća formulacija koja se razlikuje od one iz navedenog članka.
20. Kao drugo, treba podsjetiti na to da je Direktiva 1999/44 stavljena izvan snage s učinkom od 1. siječnja 2022. te ju je zamijenila Direktiva 2019/771, koja se primjenjuje na ugovore sklopljene od 1. siječnja 2022., u skladu s člankom 23. prvom rečenicom i člankom 24. stavkom 2. te direktive, pri čemu treba uzeti u obzir da su sporne majice kupljene u kolovozu 2018. Sud koji je uputio zahtjev ipak traži od Suda tumačenje članka 2. točke 12. Direktive 2019/771 i tvrdi da se tužba za propuštanje, koju je podnio BB Sport, zbog nepoštene poslovne prakse, koja se temelji na opasnosti od ponavljanja, može prihvatiti samo ako je ponašanje koje se prigovara LACD‑u protivno pravu tržišnog natjecanja u trenutku nastanka činjenica i na dan odluke u postupku revizije.
21. Valja utvrditi da je u predmetu koji se odnosi na jednak glavni postupak Sud odlučio tumačiti pravno pravilo Unije primjenjivo ratione temporis u fazi odluke o žalbi, neovisno o utvrđenju da su činjenice iz kojih proizlazi spor u glavnom postupku nastale prije stupanja na snagu tog pravnog pravila.
22. S jedne strane, Sud je podsjetio na svoju sudsku praksu prema kojoj, od datuma na koji je direktiva stupila na snagu, sudovi država članica moraju se suzdržati, koliko je moguće, od toga da tumače nacionalno pravo na način kojim bi se moglo ozbiljno ugroziti ostvarenje cilja te direktive nakon isteka roka za njezin prijenos. U ovom slučaju, takva obveza suzdržavanja bila je primjenjiva barem u trenutku donošenja odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, odnosno 10. veljače 2022., uzimajući u obzir da na taj dan nije samo stupila na snagu Direktiva 2019/771, nego je već istekao rok za prijenos te direktive, utvrđen za 1. srpnja 2021. S druge strane, Sud je utvrdio da, u svakom slučaju, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje izričito proizlazi, kao u ovom slučaju, da uspjeh revizije ovisi o tome može li se predmetna tužba za propuštanje podnijeti na temelju primjenjivog prava u trenutku donošenja odluke u glavnom postupku, nakon donošenja presude u prethodnom postupku, ako se navedena tužba odnosi i na buduće povrede. U tim okolnostima, može se smatrati da tumačenje Direktive 2019/771 koje traži sud koji je uputio zahtjev može biti korisno za odlučivanje o predmetu koji se vodi pred njim(12).
23. U tom pogledu, ističem da se Direktivom 2019/771, u skladu s njezinom uvodnom izjavom 11., dopunjuje Direktiva 2011/83 na način da se uvode pravila u pogledu usklađenosti robe, pravna sredstva u slučaju neusklađenosti i načini njihova ostvarivanja. Međutim, u uvodnoj izjavi 62. Direktive 2019/771 navodi se da bi, kako bi se osigurala transparentnost, trebalo predvidjeti određene zahtjeve u pogledu komercijalnih jamstava, zajedno sa zahtjevima u pogledu predugovornih informacija o postojanju i uvjetima komercijalnog jamstva iz Direktive 2011/83. U tom kontekstu, prema članku 2. točki 12. Direktive 2019/771 komercijalno jamstvo „znači svaka obveza kojom se prodavatelj ili proizvođač (davatelj jamstva), povrh zakonske obveze prodavatelja koja se odnosi na jamstvo usklađenosti, obvezuje potrošaču vratiti plaćenu cijenu ili zamijeniti, popraviti ili servisirati robu na bilo koji način ako ona ne zadovoljava specifikacije ili druge zahtjeve koji nisu povezani s usklađenošću, a navedeni su u izjavi o jamstvu ili u relevantnom reklamnome materijalu koji je dostupan u trenutku ili prije sklapanja ugovora”.
24. Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da se odgovor Suda treba odnositi na članak 2. točku 14. Direktive 2011/83 i članak 2. točku 12. Direktive 2019/771.
O prethodnim pitanjima
25. Svojim dvama prethodnim pitanjima, koja valja zajedno analizirati, sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati treba li članak 2. točku 14. Direktive 2011/83 i članak 2. točku 12. Direktive 2019/771 tumačiti na način da pojam „komercijalno jamstvo” iz tih članaka obuhvaća obvezu proizvođača(13) da prihvati povrat proizvoda i vrati plaćenu cijenu(14), bez vremenskog ograničenja, samo zbog nezadovoljstva potrošača tim proizvodom i, u slučaju potvrdnog odgovora, uvjete za ostvarenje prava iz takvog jamstva.
26. U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, prilikom tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst, nego i kontekst te ciljeve propisa kojeg je ona dio(15).
Doslovno tumačenje
27. Iz teksta članka 2. točke 14. Direktive 2011/83, navedenog u točki 17. ovog mišljenja, proizlazi da je namjera zakonodavca Unije očito bila da pojam „komercijalno jamstvo“ ima širok doseg.
28. To najprije vrijedi zbog upotrebe sveobuhvatnog izraza „svaka obveza” kojim se nastoji utvrditi ponašanje trgovca koje je izravno ili neizravno usmjereno na potencijalne kupce proizvoda koji su stavljeni na prodaju. Sadržaj prethodno navedene odredbe zatim otkriva da to jamstvo ima dvojaki cilj, u smislu da se može primijeniti kad kupljena roba ne zadovoljava „specifikacije” ili „druge zahtjeve koji nisu u vezi sa sukladnošću”, a navedeni su u izjavi o jamstvu ili u relevantnom reklamnom materijalu.
29. Kako bi se bolje razumio smisao te alternative, valja uputiti na nastanak odredbe o kojoj je riječ. Prijedlog direktive Europskog parlamenta i Vijeća o pravima potrošača odnosio se samo na „specifikacije” navedene u izjavi o jamstvu ili u relevantnom reklamnom materijalu. Taj pojam nedvojbeno upućuje na objektivan pojam „značajke” ili „obilježja” prodane stvari, koji je odlučujući za usklađenost s ugovorom, te se njime podsjeća na to da komercijalno jamstvo, koje je dodatno zakonskom jamstvu o usklađenosti, može predstavljati proširenje potonjeg jamstva.
30. U zakonodavnom postupku i nakon parlamentarne izmjene dodana je druga moguća svrha čiji sadržaj izričito odstupa od prve i za razliku od nje određuje postupanje s robom koja nije povezana ni s kakvom neusklađenošću. Neutralan i općenit izraz „drugi eventualni elementi” u potpunosti može obuhvatiti neispunjavanje subjektivnih očekivanja potrošača u pogledu kupljenog proizvoda, neovisno o svim objektivnim razmatranjima povezanima sa značajkama i obilježjima kupljenog proizvoda. Ispitivanje različitih jezičnih verzija članka 2. točke 14. Direktive 2011/83, osobito verzija na njemačkom, engleskom, i talijanskom jeziku, otkriva upotrebu terminologije, odnosno riječi Anforderungen, requirements, i requisito , koji odgovaraju pojmu „zahtjevi” koji mi se čini prikladnijim za prenošenje značenja koncepta komercijalnog jamstva koje se može odnositi na nezadovoljstvo potrošača u pogledu kupljene robe.
31. Međutim, zanimljivo je napomenuti da je pojam „komercijalno jamstvo” iz članka 2. točke 12. Direktive 2019/771 sastavljen, među ostalim u francuskoj i španjolskoj jezičnoj verziji, na gotovo jednak način kao u članku 2. točki 14. Direktive 2011/83, a relevantna izmjena za raspravu u ovom predmetu odnosi se upravo na zamjenu izraza „d’autres éléments éventuels” (drugi eventualni elementi) koji nisu u vezi sa sukladnošću izrazom „d’autres exigences éventuelles” (drugi eventualni zahtjevi) koji nisu povezani s usklađenošću.
32. Naposljetku valja naglasiti da su drugi elementi ili zahtjevi u gore navedenim verzijama izričito opisani kao eventualni i trebaju biti navedeni u izjavi o jamstvu ili u odgovarajućem reklamnom materijalu za čiji je sadržaj isključivo odgovoran trgovac, što u potpunosti odgovara provedbi slobode poduzetništva trgovca i njegovoj suverenoj odluci u pogledu prirode i dosega komercijalnog jamstva povezanog s prodanim proizvodima.
33. Stoga se čini da ni tekst članka 2. točke 14. Direktive 2011/83 ni tekst članka 2. točke 12. Direktive 2019/771 ne mogu isključiti mogućnost da proizvođač ponudi jamstvo koje je odvojeno, ne od samog proizvoda, nego od zahtjeva koji su u vezi sa sukladnosti proizvoda s kupoprodajnim ugovorom, u obliku bezuvjetnog obećanja da će prihvatiti povrat proizvoda i vratiti plaćenu cijenu u slučaju da kupac nije zadovoljan tim proizvodom.
Teleološko tumačenje
34. Kao što to proizlazi iz članka 1. Direktive 2011/83, u vezi s njezinim uvodnim izjavama 4., 5. i 7., tom se direktivom nastoji pridonijeti postizanju visoke razine zaštite potrošača na način da se jamči njihova obaviještenost i sigurnost u pravnim poslovima s trgovcima. Usto, zaštita potrošača u politikama Unije propisana je u članku 169. UFEU‑a i u članku 38. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja)(16). To je i cilj Direktive 2019/771 kao što to potvrđuju uvodne izjave 2., 3., 5. i 10. te njezin članak 1., a u uvodnoj izjavi 62. te direktive navodi se da, iako države članice slobodno mogu utvrditi nacionalna pravila o aspektima komercijalnih jamstava koji nisu obuhvaćeni navedenom direktivom, tim se pravilima potrošačima ne smije uskratiti zaštita koja im je dana tim propisom u tom području.
35. Međutim, činjenica da se smatra da obveza trgovca koja je povezana samo sa zadovoljstvom potrošača u pogledu prodane stvari može biti obuhvaćeno materijalnim područjem primjene Direktive 2011/83 i Direktive 2019/771 kao komercijalno jamstvo pridonosi visokoj razini zaštite potrošača u okviru nacionalnog tržišta čije se učinkovito funkcioniranje nastoji osigurati tim aktima.
36. Osim mogućeg proširenja zakonskog jamstva o usklađenosti, potrošač će tako imati dodatna prava koja imaju obvezujuću snagu u odnosu na trgovca. To priznavanje dovest će do provedbe obveza informiranja u pogledu ugovora na daljinu, uzimajući u obzir da su informacije koje se prije sklapanja ugovora pruže u pogledu ugovornih uvjeta i posljedica tog sklapanja od temeljne važnosti za potrošača(17). Naime, na temelju tih informacija potonji odlučuje želi li se ugovorno obvezati s trgovcem. Obveza informiranja predviđena člankom 6. stavkom 1. i člankom 8. stavcima 1. i 4. Direktive 2011/83 omogućuje potrošaču da na primjeren način prije sklapanja ugovora na daljinu dobije potrebne informacije kako bi mogao odlučiti hoće li sklopiti ugovor, ispunjavajući na taj način legitiman cilj u općem interesu zaštite potrošača, u skladu s člankom 169. UFEU‑a, naveden u uvodnoj izjavi 3. te direktive, a da pritom na utječe na bitan sadržaj slobode izražavanja i informiranja kao i poduzetnikove slobode poduzetništva, kako su utvrđene u člancima 11. i 16. Povelje(18).
37. Tumačenje suprotno predloženom moglo bi pak ugroziti cilj zaštite potrošača, pri čemu valja podsjetiti na to da u tom području treba uzeti u obzir predmnijevana očekivanja prosječnog potrošača koji je uobičajeno obaviješten, razumno pažljiv i oprezan(19). Čini mi se da bi prosječan potrošač, suočen s poslovnom praksom koja se temelji na sloganu „jamčimo zadovoljstvo ili vraćamo novac” koji učinkovito privlači njegovu pozornost, ali ga podmuklo pušta da vjeruje da ima stvarno pravo na jamstvo koje obvezuje trgovca, bio sklon odlučiti obaviti pravni posao pod utjecajem tog razmatranja. Kao što to ističe Komisija, ako se potrošače dovede u zabludu u pogledu njihovih prava, to bi na temelju članka 6. stavka 1. točke (g) Direktive 2005/29/EZ(20) moglo predstavljati nepoštenu poslovnu praksu koja je stoga zabranjena.
38. Jedini način da se osigura pravna sigurnost u ugovornim odnosima između trgovca i potrošača jest da se u područje komercijalnog jamstva uzme u obzir ispunjavanje subjektivnih očekivanja tih potrošača u pogledu prodane stvari. U tom pogledu, valja naglasiti da uvodna izjava 7. Direktive 2011/83 i uvodna izjava 5. Direktive 2019/771 pokazuju da ta dva pravna pravila imaju isti cilj jačanja pravne sigurnosti kupoprodajnih ugovora između potrošača i trgovaca, što može ojačati i povjerenje tih dionika. U uvodnoj izjavi 62. Direktive 2019/771 jasno se navodi nastojanje da se poboljša ta sigurnost kako bi se „izbjeglo dovođenje potrošača u zabludu” u području komercijalnog jamstva.
39. Kad je riječ o prethodno navedenoj slobodi poduzetništva, iako je Sud presudio da, prilikom tumačenja odredbi Direktive 2011/83, valja osigurati pravu ravnotežu između visoke razine zaštite potrošača i konkurentnosti poduzeća, kao što se to navodi u uvodnoj izjavi 4. te direktive, uz poštovanje poduzetnikove slobode poduzetništva, kako je utvrđeno člankom 16. Povelje, takvo odvagivanje nije relevantno u ovom slučaju, s obzirom na to da je utvrđivanje predmeta i dosega komercijalnog jamstva izraz same te slobode(21). Trgovac ili proizvođač slobodno određuje uvjete provedbe tog jamstva i predlaže ih potrošaču u okviru svoje poslovne strategije, pri čemu očekuje, s jedne strane, da će njegov glavni čimbenik pri prodaji ili reklamni argument biti učinkovit kako bi poboljšao konkurentnost i privlačnost svoje ponude u odnosu na ponude svojih konkurenata te slijedom toga povećao broj svojih transakcija i, s druge strane, da se prodana roba neće često vraćati nakon što se njezini kupci predomisle u vezi s kupnjom.
40. Nadalje, valja utvrditi da je obveza trgovca „jamčimo zadovoljstvo ili vraćamo novac” stari i posebno raširen način reklamiranja koji je pravnim pravilima Unije s vremenom jednostavno preciznije uređen. To jamstvo samo po sebi premašuje obveza „jamčimo zadovoljstvo i vraćamo novac” koja znači da trgovac nudi proizvode za koje je moguće jednostavno zatražiti povrat novca u cijelosti a da pritom nema potrebe da potrošač bude „nezadovoljan” proizvodom.
41. Podsjećam na to da se u politikama Unije cilj osiguravanja visokog stupnja zaštite potrošača temelji na činjenici da se potrošači nalaze u podređenom položaju u odnosu na trgovce jer se smatraju manje informiranima, ekonomski slabijima i pravno manje iskusnima u odnosu na njihove suugovaratelje(22). Potonji su tako potpuno u mogućnosti razumjeti normativni okvir svoje djelatnosti koji se odnosi na potrošače i stoga utvrditi opseg komercijalne obveze, koja se dodaje zakonskom jamstvu o usklađenosti te ih u potpunosti obvezuje, a za koju zakonodavac Unije nije logično predvidio nikakvu mjeru zaštite u njihovu korist.
42. U tom pogledu, smatram da je cilj da se trgovca poštedi neproporcionalnih neugodnosti povezanih s određenim situacijama, koji je utvrdio zakonodavac(23) i koji je Sud proveo u svojoj sudskoj praksi(24), neosnovan u situaciji u kojoj zainteresirana osoba slobodno i uz potpuno poznavanje stanja stvari utvrđuje obvezujuću obvezu u pogledu potrošača, pri čemu je prethodno predvidio moguće financijske posljedice te obveze. Sa zanimanjem ističem da je Sud presudio da se, s obzirom na to da trgovac izričito privlači pažnju potrošača na postojanje proizvođačeva komercijalnog jamstva na način da ga čini glavnim čimbenikom pri prodaji ili reklamnim argumentom i na način da time poboljšava konkurentnost i privlačnost svoje ponude u odnosu na ponude svojih konkurenata, primjenjuje obveza informiranja iz članka 6. stavka 1. točke (m) Direktive 2011/83. Sud je zatim pojasnio da se takva obveza informiranja ne može smatrati neproporcionalnim opterećenjem za trgovca, s obzirom na to da potonji sam odlučuje, uz potpuno poznavanje stanja stvari, skrenuti pažnju potrošača na to pitanje i na to da zbog njega namjerava ostvariti konkurentsku prednost(25).
43. U tim okolnostima, čini mi se da tumačenje kojim se prihvaća da se na obvezu trgovca povezanu samo s osobnim zadovoljstvom potrošača u pogledu prodane stvari može primijeniti komercijalno jamstvo ispunjava cilj prava Unije kojim se osigurava pravedna ravnoteža između visoke razine zaštite potrošača i konkurentnosti poduzetnika.
Kontekstualno tumačenje
44. Prema mojem mišljenju, kontekstualna analiza potvrđuje tumačenje koje se predlaže za komercijalno jamstvo. Naime, uključivanje u područje primjene komercijalnog jamstva ponude čija je svrha prihvatiti povrat i vratiti plaćenu cijenu prodane robe bez vremenskog ograničenja u slučaju nezadovoljstva kupca proširenje je prava odustajanja koje se Direktivom 2011/83 priznaje potrošaču.
45. Tako se člankom 9. te direktive predviđa da potrošač može ostvariti takvo pravo, u određenom roku, bez kazni i da za to ne navede nikakav razlog. Kad je riječ o pravnim posljedicama odustajanja, člankom 13. stavkom 1. Direktive 2011/83 određuje se da „sva plaćanja koja primi od potrošača, ako je primjenjivo uključujući i troškove isporuke, trgovac vraća”, a potrošač snosi izravne troškove povrata robe i u posebnim slučajevima dio troškova isporuke(26). Iz uvodne izjave 37. te direktive proizlazi da se pravom odustajanja nastoji zaštititi potrošača u slučaju prodaje na daljinu kad „nije u mogućnosti vidjeti robu prije sklapanja ugovora”. Stoga je cilj prava odustajanja nadomjestiti nepovoljan položaj potrošača koji proizlazi iz ugovora na daljinu tako što mu se daje prikladno razdoblje za razmišljanje u kojem može pregledati i isprobati kupljenu robu(27).
46. Mogućnost potrošača, navedena u izjavi o jamstvu ili relevantnom reklamnom materijalu, da promijeni mišljenje i vrati robu koju je kupio na internetu, bez vremenskog ograničenja i samo zbog nezadovoljstva proizvodom, dovodi do krajnosti logiku prava odustajanja u vremenskom smislu.
47. S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da odluči da članak 2. točku 14. Direktive 2011/83 i članak 2. točka 12. Direktive 2019/771 treba tumačiti na način da pojam „komercijalno jamstvo” iz tih članaka obuhvaća obvezu proizvođača da prihvati povrat i vrati plaćenu cijenu robe kupljene u okviru kupoprodajnog ugovora na daljinu, bez vremenskog ograničenja, samo zbog nezadovoljstva potrošača tom robom.
48. Čini mi se da se na temelju tog rješenja utvrđuje i rješenje u pogledu uvjeta provedbe takvog jamstva. Sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu pita treba li nezadovoljstvo potrošača utvrditi na temelju objektivnih okolnosti. Na to se pitanje može samo niječno odgovoriti jer se neispunjavanje subjektivnih očekivanja potrošača u pogledu kupljenog proizvoda po definiciji ne može objektivno provjeriti, uzimajući u obzir to da sud ne može znati intimne misli zainteresirane osobe. Obična izjava potrošača u tom smislu, koja se priloži vraćenoj robi, bit će dovoljna.
Zaključak
49. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na pitanja Bundesgerichtshofa (Savezni vrhovni sud) odgovori na sljedeći način:
Članak 2. točku 14. Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, i članak 2. točku 12. Direktive (EU) 2019/771 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2019. o određenim aspektima ugovora o kupoprodaji robe, izmjeni Uredbe (EU) 2017/2394 i Direktive 2009/22/EZ te stavljanju izvan snage Direktive 1999/44/EZ
treba tumačiti na način da
pojam „komercijalno jamstvo” iz tih članaka obuhvaća obvezu proizvođača da prihvati povrat i vrati plaćenu cijenu robe kupljene u okviru ugovora na daljinu, bez vremenskog ograničenja, samo zbog nezadovoljstva potrošača tim proizvodom.