PRESUDA OPĆEG SUDA (drugo vijeće)
23. listopada 2015.(*)
„Tužba za poništenje – Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv Irana s ciljem sprječavanja širenja nuklearnog oružja – Zamrzavanje financijskih sredstava – Rok za podnošenje tužbe – Nepravodobnost – Nedopuštenost – Zahtjev za naknadu štete – Nedopuštenost“
U predmetu T‑552/13,
Oil Turbo Compressor Co. (Private Joint Stock), sa sjedištem u Teheranu (Iran), koji zastupa K. Kleinschmidt, odvjetnik,
tužitelj,
protiv
Vijeća Europske unije, koje zastupaju M. Bishop i J.-P. Hix, u svojstvu agenata,
tuženik,
povodom, s jedne strane, zahtjeva za poništenje Provedbene uredbe Vijeća EU br. 1245/2011 od 1. prosinca 2011., o provedbi Uredbe EU br. 961/2010 o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL L 319, str. 11.), i Uredbe (EU) br. 267/2012 Vijeća, od 23. ožujka 2012., o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe br. 961/2010 (SL L 88, str. 1.)(SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 4., str. 194.), u dijelu u kojem se te uredbe odnose na tužitelja i, s druge strane, zahtjeva za naknadu štete,
OPĆI SUD (drugo vijeće),
u sastavu: M. E. Martins Ribeiro, predsjednik, S. Gervasoni i L. Madise (izvjestitelj), suci,
tajnik: L. Grzegorczyk, administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 11. ožujka 2015.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Ovaj predmet nastao je u vezi s mjerama ograničavanja uvedenim u svrhu stvaranja pritiska na Islamsku Republiku Iran kako bi navedena prestala s nuklearnim aktivnostima koje predstavljaju rizik u pogledu širenja nuklearnog oružja i s razvojem lansirnih sustava nuklearnog oružja.
2 Tužitelj, Oil Turbo Compressor Co. (Private Joint Stock), društvo je sa sjedištem u Iranu, koje obavlja djelatnost proizvodnje, istraživanja i usluga u sektoru plina, petrokemije i energije općenito. Ono osobito proizvodi i prodaje turbine i turbokompresore korištene u sektoru plina i petrokemije.
3 Vijeće Europske unije je 26. srpnja 2010. donijelo Odluku 2010/413/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage zajedničkog stajališta 2007/140/ZVSP (SL L 195, str. 39.). Članak 20. stavak 1. Odluke 2010/413 predviđa zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih izvora osoba i subjekata čiji je popis utvrđen u Prilogu I. i II. istoj odluci.
4 Vijeće je 25. listopada 2010., nakon donošenja Odluke 2010/413, usvojilo Uredbu (EU) br. 267/2012 o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe (EU) br. 961/2010 o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe br. 423/2007 (SL L 281, str. 1.). Članak 16. stavak 2. točka (a) Uredbe br. 961/2010 predviđa zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih izvora osoba, subjekata ili tijela navedenih u Prilogu VIII. spomenutoj uredbi.
5 Vijeće je 1. prosinca 2011. donijelo Odluku 2011/783/ZVSP o izmjeni Odluke 2010/413 (SL L 319, str. 71.), kojom je osobito dodalo ime tužitelja na popis osoba i subjekata navedenih u Prilogu II. Odluci 2010/413.
6 Istog dana, Vijeće je donijelo Provedbenu uredbu (EU) br. 1245/2011 o provedbi uredbe br. 961/2010 (SL L 319, str. 11.), kojom osobito dodaje ime tužitelja na popis utvrđen u Prilogu VIII. Uredbi br. 961/2010.
7 U odluci 2011/783 i Provedbenoj uredbi br. 1245/2011, Vijeće je obrazložilo zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih izvora tužitelja na sljedeći način:
„Podružnica Sakhte Turbopomp va Kompressor (SATAK) (alias Turbo Compressor Manufacturer, TCMFG), društvo koje se nalazi na popisu EU“
8 Vijeće je 2. prosinca 2011. u Službenom listu Europske unije objavilo obavijest namijenjenu osobama i subjektima na koje se primjenjuje članak 19. stavak 1. [točka] (b), i članak 20. stavak 1. [točka] (b), Odluke 2010/413 (Prilog II.) kao i članak 16. stavak 2. Uredbe br. 961/2010 (Prilog VIII.) (SL C 351, str. 15, u daljnjem tekstu: obavijest od 2. prosinca 2011.), u verzijama koje su proizišle iz Odluke 2011/783 i Provedbene uredbe br. 1245/2011. U toj obavijesti Vijeće je, upućujući na mjerodavne akte u pogledu razloga svakog upisa, preciziralo osobito da je odlučilo dodati osobe i subjekte na popise iz Priloga II. Odluci 2010/413 i iz Priloga VIII. Uredbi br. 961/2010. Uostalom, Vijeće je skrenulo pozornost dotičnih osoba i subjekata na mogućnost osporavanja tih akata pred Općim sudom pod uvjetima predviđenima u članku 275. stavku 2. UFEU‑a i u članku 263. stavku 4. i 6. UFEU‑a.
9 Dopisom od 5. prosinca 2011. (u daljnjem tekstu: dopis od 5. prosinca 2011.), poslanim preporučenom poštom s povratnicom 6. prosinca 2011., Vijeće je obavijestilo tužitelja o njegovu upisu na popis osoba i subjekata navedenih u Prilogu II. Odluci 2010/413, kako je izmijenjena Odlukom 2011/783, i u prilogu VIII. Uredbi br. 961/2010, kako je izmijenjena Provedbenom uredbom br. 1245/2011. Taj se dopis vratio Vijeću uz napomenu iranske pošte „preselio se“.
10 Tužitelj je 13. veljače 2012. podnio tužbu pred Općim sudom radi poništenja Odluke 2011/783, u dijelu u kojem se odnosi na njega, osobito iz razloga što je Vijeće počinilo očitu pogrešku u ocjeni činjenica na kojima se navedena odluka temeljila u odnosu na njega. Ta je tužba upisana u upisnik pod oznakom T‑63/12.
11 Uredba 961/2010 stavljena je izvan snage Uredbom Vijeća (EU) br. 267/2012 od 23. ožujka 2012. o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL L 88, str. 1.) čiji članak 23. stavak 2. predviđa zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih izvora osoba subjekata ili tijela navedenih u Prilogu IX. te uredbe. Ime tužitelja je Vijeće uvrstilo u taj prilog iz istih razloga kao i onih koji su navedeni u Odluci 2011/783 i Provedbenoj uredbi br. 1245/2011 (vidjeti točku 7. gore).
12 Presudom od 26. listopada 2012. Oil Turbo Compressor/Vijeće (T‑63/12, Zb. EU:T:2012:579), Opći sud je usvojio tužiteljevu tužbu za poništenje Odluke 2011/783, u dijelu u kojem se ta odluka odnosi na njega.
13 Vijeće je 11. prosinca 2012. u Službenom listu objavilo obavijest namijenjenu osobama i subjektima na koje se primjenjuju restriktivne mjere predviđene Odlukom 2010/413 i Uredbom br. 267/2012 (SL C 380, str. 7., u daljnjem tekstu „obavijest od 11. prosinca 2012.“)(SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 4., str. 194.). Tom obavijesti skreće pozornost osoba i subjekata iz Priloga II. Odluci 2010/413 i Priloga IX. Uredbi br. 267/2012 na mogućnost da Vijeću upute zahtjev za preispitivanje odluke kojom su već bili upisani u navedene priloge, uz prilog popratne dokumentacije.
14 Dopisom od 21. siječnja 2013., tužitelj je, podsjećajući na presudu Oil Turbo Compressor/Vijeće, t. 12. supra (EU:T:2012:579), i navodeći da njegovo ime nije još bilo brisano ni iz Priloga II. Odluci 2010/413 ni iz Priloga IX. Uredbi br. 267/2012, zatražio od Vijeća da mu navede razloge koji se protive izvršenju navedene presude.
15 Dopisima od 6. veljače i 29. travnja 2013. tužitelj je u bitnome, zahtijevao od Vijeća da izvrši presudu Oil Turbo Compressor/Vijeće, t. 12. supra (EU:T:2012:579).
16 Provedbenom uredbom Vijeća (EU) br. 1203/2013 od 26. studenoga 2013. o provedbi Uredbe br. 267/2012 (SL L 316, str. 1.) njegovo je ime uklonjeno s popisa u Prilogu IX. Uredbi br. 267/2012.
Postupak i zahtjevi stranaka
17 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 15. listopada 2013. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.
18 Posebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda istog dana, tužitelj je podnio zahtjev da se o predmetu odluči u ubrzanom postupku,primjenom članka 76.a Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991.
19 Mjerom upravljanja postupkom predviđenom u članku 64. Poslovnika od 2. svibnja 1991., dostavljenom strankama 28. studenoga 2013., Opći sud je stranke pitao je li i na koji datum Vijeće priopćilo tužitelju, bilo izravno ili objavom obavijesti u Službenom listu, svoju odluku da upiše njegovo ime, s jedne strane, na popis koji se nalazi u jedinom prilogu Provedbenoj uredbi br. 1245/2011 i, s druge strane, na popis koji se nalazi u Prilogu IX. Uredbi br. 267/2012. Stranke su na ta pitanja odgovorile u propisanom roku.
20 Vijeće je 29. studenoga 2013. tajništvu Općeg suda podnijelo odgovor na tužbu koji sadržava, podredno, zahtjev za obustavu postupka zbog brisanja imena tužitelja s popisa u Prilogu IX. Uredbi br. 267/2013 (vidjeti točku 16. supra).
21 Odlukom od 12. prosinca 2013. Opći sud (drugo vijeće) odbio je zahtjev za odlučivanje u predmetu u ubrzanom postupku.
22 Tužitelj je 25. ožujka 2014. podnio tajništvu Općeg suda repliku koja sadržava proširenje tužbenih zahtjeva. Opći sud je upisao taj dokument, odgađajući odluku o njegovoj dopuštenosti.
23 Na temelju izvještaja suca izvjestitelja, Opći sud (drugo vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka.
24 Mjerom upravljanja postupkom predviđenom u članku 64. Poslovnika od 2. svibnja 1991., dostavljenom strankama 30. siječnja 2015., Opći sud im je pisanim putem postavio pitanje, pozivajući ih da na njega odgovore na raspravi. To se pitanje odnosilo na rješenje od 20. veljače 2014. Jannatian/Vijeće (T‑187/13, EU:T:2014:134), i njegovu relevantnost s obzirom na ovaj predmet.
25 Prvotno određena za 4. veljače 2015., rasprava je bila odgođena na 11. ožujak 2015. na zahtjev tužitelja.
26 Saslušana su izlaganja stranaka i odgovori stranaka na pitanja koja je Opći sud postavio na raspravi od 11. ožujka 2015.
27 Vijeće se na raspravi, kao odgovor na pitanje iz točke 24. supra, pozvalo na obavijest od 1. prosinca 2012. te je na zahtjev Općeg suda predočilo presliku. Taj je dokument uložen u spis bez protivljenja tužitelja. Tužitelj je iznio očitovanja o tom dokumentu što je evidentirano u zapisniku rasprave.
28 Tužitelj od Općeg suda tužbom zahtijeva da:
– poništi Provedbenu uredbu br. 1245/2011 i Uredbu 267/2012 (u daljnjem tekstu: pobijani akti), u dijelu u kojem se ti akti odnose na njega;
– naloži Vijeću snošenje troškova.
29 Tužitelj u replici od Općeg suda osim toga zahtijeva da Vijeću naloži da mu isplati iznos od 90.528.392,56 eura na ime naknade štete.
30 U svojem odgovoru na tužbu Vijeće od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu i naloži tužitelju snošenje troškova;
– podredno, obustavi postupak.
31 Kao odgovor na zahtjev za naknadu štete koji je tužitelj iznio u replici, Vijeće osim toga u odgovoru na repliku od Općeg suda zahtijeva da:
– odbaci zahtjev za naknadu štete kao očito nedopušten ili, podredno odbije kao neosnovan;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
O zahtjevima za poništenje
32 U prilog zahtjevu za poništenje tužitelj je istaknuo tri razloga. Prvi se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni činjenica na kojima se pobijani akti temelje, drugi, na povredi načela proporcionalnosti i treći, na povredi prava na saslušanje, obvezi obrazlaganja, prava na obranu i pravu na djelotvorni pravni lijek.
33 Bez da je formalno iznijelo prigovor nedopuštenosti na temelju članka 114. Poslovnika od 2. svibnja 1991.., Vijeće ističe, da su zahtjevi za poništenje nepravodobni i stoga nedopušteni. Podredno, smatra da s obzirom da je tužitelj brisan s popisa iz Priloga IX. Uredbi br. 267/2012 Provedbenom uredbom br. 1203/2013, u svakom slučaju treba obustaviti postupak.
34 Kao prvo, valja ispitati dopuštenost zahtjeva za poništenje s obzirom na rok za podnošenje tužbe.
35 U tom smislu, Vijeće ističe da je pokušalo dostaviti Provedbenu uredbu br. 1245/2011 tužitelju dopisom od 5. prosinca 2011., koji mu je vratila iranska pošta. Stoga je, zbog nemogućnosti da mu je osobno dostavi, rok za tužbu počeo teći od datuma objave obavijesti od 2. prosinca 2011. S druge strane, kada se radi o Uredbi br. 267/2012, Vijeće na raspravi ističe da je rok za podnošenje tužbe počeo teći od datuma objave obavijesti 11. prosinca 2012. ili, barem, kako je navelo u svojem pisanom očitovanju, na datum kada je tužitelj saznao za donošenje te uredbe i njezin sadržaj, odnosno najkasnije 21. siječnja 2013.
36 Tužitelj osporava te argumente Vijeća tako što, u bitnome, bez osobne dostave pobijanih akata rok za podnošenje tužbe ne može početi teći. Osobito, s jedne strane, kada se radi o Provedbenoj uredbi br. 1245/2011, Vijeće se ne može pozvati na povrat dopisa od 5. prosinca 2011. od iranske pošte, s obzirom da je dužnost te institucije da osigura pravilan primitak njezinih pisama. S druge strane, kada je riječ o Uredbi br. 267/2012, tužitelj u bitnome ističe, da je Vijeće trebalo pokušati osobno mu je dostaviti ili barem njegovu odvjetniku i da u svakom slučaju rok ne može početi teći od obavijesti od 11. prosinca 2012. Osim toga, s obzirom da je mogao legitimno očekivati da nakon presude Oil Turbo Compressor/Vijeće, točka 12. supra (EU:T:2012:579), Vijeće izbriše njegovo ime s popisa u Prilogu VIII. Uredbi br. 961/2010 i Priloga IX. Uredbi br. 267/2012, s obzirom da je upis bio utemeljen na istim razlozima kao i oni iz Odluke 2011/783, koja je u odnosu na njega poništena u navedenoj presudi, tužitelj smatra da je zastara ove tužbe protivna načelu zakonitosti upravnog postupka. Osim toga, tužitelj dodaje da ga je Vijeće, koje je propustilo odgovoriti na njegova pisma od 21. siječnja, 6. veljače i 29. travnja 2013., trebalo saslušati i naznačiti mu po potrebi dostupno pravno sredstvo.
37 Kao prvo, valja podsjetiti da sukladno članku 263. stavku 6. UFEU‑a, „[p]ostupak predviđen ovim člankom mora se pokrenuti u roku od dva mjeseca, ovisno o slučaju, od objavljivanja akta ili obavješćivanja tužitelja o njoj ili, ako takva objava ili obavijest izostanu, od dana kada je tužitelj saznao za akt“.
38 Prema sudskoj praksi načelo djelotvorne sudske zaštite podrazumijeva da tijelo Europske unije koje donosi akt koji proizvodi mjere ograničavanja u odnosu na neku osobu ili subjekt, priopći razloge na kojemu se taj akt temelji, u najvećoj mogućoj mjeri, bilo u trenutku kada je taj akt donesen, bilo, barem, što je brže moguće nakon što je bio donesen, kako bi se tim osobama ili subjektima omogućilo korištenje njihova prava žalbe (presuda od 6. rujna 2013., Bank Melli Iran/Vijeće, T‑35/10 i T‑7/11, Zb., EU:T:2013:397, t. 56.; vidjeti također u tom smislu presudu od 16. studenoga 2011., Bank Melli Iran/Vijeće, C‑548/09 P, Zb., EU:C:2011:735, t. 47. i navedenu sudsku praksu).
39 Ta situacija proizlazi iz posebne prirode akata koji nalažu mjere ograničavanja u odnosu na osobu ili subjekt, koji ujedno nalikuju općim aktima, u mjeri u kojoj zabranjuju jednoj kategoriji općenito i apstraktno određenih adresata, osobito, stavljati na raspolaganje financijska sredstva i gospodarske izvore osobama i subjektima čija se imena nalaze na popisima utvrđenima u dvama Prilozima, i na skup individualnih odluka u odnosu na te osobe i subjekte (vidjeti presudu od 23. travnja 2013., Gbagbo i dr./Vijeće, C‑478/11 P à C‑482/11 P, Zb., EU:C:2013:258, t. 56. i navedenu sudsku praksu).
40 U ovom slučaju to je načelo konkretizirano u članku 36. stavku 3. Uredbe br. 961/2010, i u članku 46. stavku 3. Uredbe br. 267/2012, koji predviđaju da Vijeće dostavlja svoju odluku dotičnoj osobi ili subjektu, uključujući razloge upisivanja na popis osoba i subjekata na koje se odnose mjere ograničavanja, bilo osobno ako je njihova adresa poznata bilo objavom obavijesti, dajući mu mogućnost da podnese svoja očitovanja.
41 Iz toga proizlazi da, iako, doduše, do stupanja na snagu akata kao što su pobijani akti dolazi na temelju njegove objave, rok za podnošenje tužbe za poništenje protiv tih akata na temelju članka 263. stavka 4. UFEU‑a, teče, za svaku od navedenih osoba i subjekata, računajući od datuma dostave koja mu se mora izvršiti (presuda Gbagbo i dr./Vijeće, t. 39. supra, EU:C:2013:258, t. 59.).
42 Tako taj rok teče ili od datuma slanja obavijesti o tom aktu zainteresiranoj strani, ako je njezina adresa poznata, ili u suprotnom slučaju od datuma objave obavijesti u Službenom listu (presuda od 16. srpnja 2014., Hassan/Vijeća, T‑572/11, Zb., EU:T:2014:682, t. 33.; vidjeti također u tom smislu presudu Gbagbo i dr./Vijeće, t. 39. supra, EU:C:2013:258, t. 59. do 62.).
43 U tom pogledu, s jedne strane, valja istaknuti da Vijeće ne može proizvoljno odabrati način dostavljanja svojih odluka zainteresiranim osobama. Naime, iz sudske prakse proizlazi da odredbe navedene u točki 40. supra treba tumačiti na način da, kada Vijeće raspolaže adresom osobe na koju se odnose mjere ograničavanja, rok za podnošenje tužbe koji ta osoba treba poštovati kako bi pobijala te akte pred Općim sudom ne počinje teći ako joj obavijest o aktima koji sadržavaju te mjere nije dostavljena. Tako, tek kada je nemoguće izvršiti izravnu dostavu zainteresiranoj osobi akta kojim su donesene ili održane mjere ograničavanja u odnosu na njega, taj rok počinje teći od objave obavijesti u Službenom listu (vidjeti analogijom presudu od 5. studenoga 2014., Mayaleh/Vijeće, T‑307/12 i T‑408/13, Zb., EU:T:2014:926, t. 60. i navedenu sudsku praksu; vidjeti također u tom smislu i analogijom, presudu Gbagbo i dr./Vijeće, t. 39. supra, EU:C:2013:258, t. 61. i 62.).
44 S druge strane, prema sudskoj praksi, može se smatrati da Vijeće nije bilo u mogućnosti individualno obavijestiti fizičku ili pravnu osobu ili subjekt o aktu kojim su u odnosu na njih usvojene mjere ograničavanja bilo kada adresa te osobe ili subjekta nije javna i kada nije bila dostavljena Vijeću bilo kada dostava obavijesti na adresu kojom Vijeće raspolaže nije uspjela, unatoč radnjama koje je ono poduzelo sa svom dužnom pažnjom kako bi izvršilo takvu dostavu. (presuda Mayaleh/Vijeće, t. 43. supra, EU:T:2014:926, t. 61.).
45 U svjetlu tih napomena treba, kao prvo, ispitati dopuštenost ovih zahtjeva za poništenje.
46 Kao prvo, kada se radi o dopuštenosti zahtjeva za poništenje Provedbene uredbe br. 1245/2011, u dijelu u kojem se taj akt odnosi na tužitelja, s jedne strane, neosporno je da je ta uredba objavljena u Službenom listu 2. prosinca 2011. putem obavijesti namijenjene osobama i subjektima na koje se odnose mjere ograničavanja.
47 S druge strane, valja utvrditi da je Vijeće 6. prosinca 2011. poslalo tužitelju dopis od 5. prosinca 2011. s povratnicom kako bi ga obavijestilo, osobito, o njegovu upisu u jedini prilog Provedbenoj uredbi br. 1245/2011. Nesporno je da je taj dopis vraćen Vijeću uz napomenu „preselio se“ s pečatom iranske pošte.
48 Tako je očito da Vijeće nije bilo u mogućnosti, u smislu sudske prakse navedene u točki 44. supra, izvršiti osobnu obavijest, analogno situaciji da mu adresa tužitelja nije bila poznata. Suprotno argumentima koje je tužitelj iznio na raspravi, to utvrđenje se nameće čak i da je ta adresa bila točna.
49 Naime, time što je poslalo dopis od 5. prosinca 2011. tužitelju, Vijeće se potrudilo poslati ga preporučenim poštanskim pismom uz povratnicu. S jedne strane, valja istaknuti da je taj način otpreme poštanskog pisma poznat službama koje su u Iranu nadležne za distribuciju poštanskih pošiljaka (vidjeti u tom smislu rješenje od 20. studenoga 2012., Shahid Beheshti University/Vijeće, T‑120/12, EU:T:2012:610, t. 49.). S druge strane, on predstavlja prikladan način osobne dostave u smislu sudske prakse navedene u točkama 42. i 43. supra, s obzirom da, prema sudskoj praksi, dostava preporučenim pismom s povratnicom omogućava sa sigurnošću utvrditi dies a quo roka za podnošenje tužbe (vidjeti u tom smislu presudu od 30. svibnja 1984., Ferriera Vittoria/Komisija, 224/83, Zb., EU:C:1984:208, t. 9. i navedenu sudsku praksu).
50 Tako treba smatrati da je Vijeće, koje u Iranu može raspolagati tek ograničenim resursima u svrhu traženja privatnih adresa svih osoba i subjekata na koje se odnosi sustav mjera ograničavanja (vidjeti analogijom presudu Hassan/Vijeće, t. 42. supra, EU:T:2014:682, t. 58.), dokazalo traženu dužnu pažnju u pogledu svoje obveze da tužitelju priopći mjere ograničavanja poduzete u odnosu na njega.
51 Slijedi da se Vijeće, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 44. supra i suprotno argumentima tužitelja, moglo legitimno pouzdati u naznaku koju je pružila iranska pošta, prema kojoj se tužitelj preselio, a da ne mora ponovno pokušavati slati obavijest poštanskim putem, odnosno drugim mjerama.
52 Osobito, protivno argumentima koje je iznio tužitelj na raspravi, treba dodati da nakon vraćanja dopisa od 5. prosinca 2011., Vijeće nije bilo dužno dostaviti mu Provedbenu uredbu br. 1245/2011 telefaksom ili elektroničkom poštom. Naime, tužitelj nije ni na koji način utvrdio da je Vijeće raspolagalo njegovim brojem telefaksa ili e‑mail adresom. Naprotiv, on je samo naveo da su potonji mogli biti nađeni na internetu, što nije potvrdio nikakvim dokazom.
53 U tim okolnostima, rok za podnošenje tužbe, kada se radi o Provedbenoj uredbi br. 1245/2011 počeo je teći od datuma objave obavijesti od 2. prosinca 2011.
54 Taj se zaključak nameće tim više što je u predmetu koji je doveo do presude Oil Turbo Compressor/Conseil, t. 12. supra (EU:T:2012:579), tužitelj pravodobno podnio tužbu za poništenje Odluke 2011/783. Ta se odluka, koja je bila donesena na isti dan kad i Provedbena uredba br. 1245/2011, temeljila u odnosu naspram tužitelja na razlozima upisa identičnim onima te uredbe te je također bila predmet obavijesti od 2. prosinca 2011.
55 Stoga je zahtjev za djelomično poništenje Provedbene uredbe br. 1245/2011, podnesen 15. listopada 2013., nedopušten jer je nepravodoban.
56 Kao drugo, kada se radi o dopuštenosti zahtjeva za poništenje Uredbe br. 267/2012, u dijelu u kojem se taj akt odnosi na tužitelja, nesporno je da, kao što je Vijeće preciziralo u odgovoru na pitanje koje je Opći sud postavio u okviru mjera upravljanja postupkom, ta uredba, objavljena u Službenom listu u seriji L, nije bila ni dostavljena tužitelju niti je u trenutku donošenja 23. ožujka 2012. bila objavljena u Službenom listu u obavijesti namijenjenoj osobama i subjektima na koje se odnose mjere ograničavanja koje se njome uvode.
57 Međutim, također je nesporno da je Vijeće 11. prosinca 2012. objavilo u Službenom listu obavijest namijenjenu osobama i subjektima na koje su se primjenjivale mjere ograničavanja predviđene osobito Uredbom 267/2012. Objavom te obavijesti, kojom se navedene osobe i subjekte obavještava o mogućnosti da se Vijeću uputi zahtjev za preispitivanje odluke kojom su oni osobito upisani na popis u Prilogu IX. toj uredbi, počinje teći rok za podnošenje tužbe u odnosu na tužitelja (vidjeti, u tom smislu, rješenje Jannatian/Vijeće, t. 24. supra, EU:T:2014:134, t. 22.).
58 To razmatranje ne dovodi u pitanje ni nedostatak, koji je iznio tužitelj, bilo kakva pokušaja od strane Vijeća da izvrši dostavu Uredbe br. 267/2012 tužitelju ili njegovu odvjetniku, ni činjenica, koju je također iznio tužitelj, da obavijest od 11. prosinca 2012. uopće ne spominje raspoloživa pravna sredstva i rokove za osporavanje zakonitosti njegova upisa u Prilog IX. navedenoj uredbi.
59 Kao prvo, kada se radi o nedostatku dostave Uredbe br. 267/2012, najprije valja podsjetiti da je u točkama 47. do 52. supra smatrano da se nakon vraćanja dopisa od 5. prosinca 2011., Vijeće moglo valjano pouzdati u napomenu iranske pošte prema kojoj se tužitelj preselio, a da ne treba ponovno slati obavijest, bilo poštom na istu adresu, bilo telefaksom ili elektroničkom poštom.
60 Treba smatrati da, četiri mjeseca kasnije, 23. ožujka 2012., prilikom donošenja Uredbe br. 267/2012, Vijeće nije više bilo dužno dostaviti tu uredbu na adresu koju je razumno moglo smatrati pogrešnom. Nema utjecaja na tu prosudbu činjenica da adresa koja se nalazi na poštanskoj potvrdi o primitku pošiljke dopisa od 5. prosinca 2011. odgovara onoj koja se nalazi na pisanim podnescima koje je tužitelj podnio u predmetu koji je doveo do presude Oil Turbo Compressor/Vijeće, t. 12. supra (EU:T:2012:579), što tužitelj uostalom ne tvrdi.
61 Kao drugo, valja istaknuti da, suprotno argumentima koje je tužitelj iznio na raspravi, Vijeće nije bilo dužno ni dostaviti Uredbu br. 267/2012 njegovu odvjetniku.
62 Naime, s obzirom na sadržaj članka 263. stavka 6. UFEU‑a, treba precizirati da kada neki akt treba biti dostavljen kako bi rok za podnošenje tužbe počeo teći, on u načelu treba biti upućen adresatu tog akta a ne odvjetnicima koji ga zastupaju. Naime, prema sudskoj praksi, obavješćivanje zastupnika tužitelja znači obavješćivanje adresata samo kada je takav oblik obavješćivanja izričito predviđen propisima ili sporazumom stranaka (vidjeti presudu Mayaleh/Vijeće, t. 43. supra, EU:T:2014:926, t. 74. i navedenu sudsku praksu), a ne jednostrano od jedne od njih (presuda od 11. srpnja 2013., BVGD/Komisija, T‑104/07 i T‑339/08, EU:T:2013:366, t. 146.).
63 U ovom slučaju, osim činjenice da Uredba br. 267/2012 ne sadržava nikakvu odredbu kojom se predviđa obavješćivanje o mjerama ograničavanja zastupnika neke osobe ili subjekta, valja istaknuti da tužitelj nije dokazao postojanje takvog sporazuma između njega i Vijeća na temelju kojeg je potonji mogao, odnosno morao, dostaviti navedenu uredbu njegovu zastupniku kako bi rok počeo teći.
64 Tako se na raspravi tužitelj, s jedne strane, pozvao na punomoć od 28. prosinca 2011., kojom je svojeg zastupnika zadužio za njegovo zastupanje u svakom postupku koji se odnosi na mjere ograničavanja koje se odnose na njega. Precizirao je da je ta punomoć bila proslijeđena Vijeću dopisom od 9. veljače 2012. koji se međutim ne nalazi u spisu, i da je također bio priložen njegovoj tužbi koju je podnio u predmetu koji je doveo do presude Oil Turbo Compressor/Vijeće, točka 12. supra (EU:T:2012:579). S druge strane, pozvao se na dopise koje je njegov zastupnik uputio Vijeću 21. siječnja, 6. veljače, i 29. travnja 2013.
65 Međutim, ni punomoć od 28. prosinca 2011. ni dopisi od 21. siječnja, 6. veljače i 29. travnja 2013., priloženi tužbi, ne dokazuju postojanje ikakva sporazuma između tužitelja i Vijeća koje potonjemu omogućuje da dostavi Uredbu br. 267/2012 zastupniku tuženika. Naprotiv, ti dokumenti izražavaju jednoglasnu odluku tužitelja da opunomoći svojeg zastupnika da osigura njegovo zastupanje povodom mjera ograničavanja donesenih u odnosu na njega i da primi, u tom kontekstu, eventualne obavijesti od Vijeća. No, takva je jednoglasna odluka nedovoljna u odnosu na sudsku praksu iz točke 62. supra. U nedostatku sporazuma između stranaka u smislu sudske prakse navedene u točki 62. supra, sama činjenica da je Vijeće bilo upoznato s punomoći tužiteljeva odvjetnika i njegove adrese nije dovoljna da bi mu se naložilo da izvrši dostavu odvjetniku.
66 U tim okolnostima, valja zaključiti da nedostatak osobne dostave Uredbe br. 267/2012 tužitelju i njegovu odvjetniku, sama po sebi ne može spriječiti računanje roka za podnošenje tužbe počevši od datuma objave obavijesti od 11. prosinca 2012.
67 Kao drugo, valja primijetiti da činjenica da obavijest od 11. prosinca 2012. ne sadržava, kao što je tužitelj naveo na raspravi, nikakvu napomenu o mogućnosti da osobe i subjekti kojima je namijenjena mjera ograničavanja podnesu tužbu pred Općim sudom, sukladno odredbama članka 275. stavka 2. UFEU‑a i članka 263. stavka 4. i 6. UFEU‑a, nije takve prirode da bi dovela u pitanje utvrđenje da je ta objava omogućila tužitelju da bude informiran o sadržaju razloga njegova upisa u Prilog IX. Uredbe br. 267/2012.
68 Naime, s jedne strane, iz sudske prakse proizlazi da se u nedostatku izričite odredbe prava Unije, ne može priznati opća obveza obavještavanja stranaka o raspoloživom pravnom lijeku kao i o uvjetima u kojima ih mogu koristiti na teret institucija Unije (rješenja od 5. ožujka 1999., Guérin automobiles/Komisija, C‑153/98 P, Zb., EU:C:1999:123, t. 15., i Guérin automobiles/Komisija, C‑154/98 P, Zb., EU:C:1999:124, t. 15.; od 30. ožujka 2000., Méndez Pinedo/BCE, T‑33/99, Zb. SS, EU:T:2000:94, t. 36.; vidjeti također u tom smislu rješenje od 7. prosinca 2004., Internationaler Hilfsfonds/Komisija, C‑521/03 P, EU:C:2004:778, t. 44.).
69 Uredba br. 276/2012 ne sadržava nikakvu odredbu koja Vijeću nalaže da pri priopćenju putem objave obavijesti u Službenom listu navede dostupne pravne lijekove i uvjete u kojima se oni mogu koristiti. Osobito članak 46. stavak 3. te uredbe, koji se odnosi na priopćenje razloga donošenja mjera ograničavanja osobama i subjektima na koje se odnose (vidjeti t. 40. supra), ne sadržava nikakvu obvezu u tom smislu.
70 S druge strane, i u svakom slučaju, uzevši u obzir razmatranja koja se nalaze u t. 54. supra, valja istaknuti da je u ovom slučaju tužitelj bio upoznat s dostupnim pravnim lijekovima a osobito s mogućnošću da ospori njemu namijenjene mjere ograničavanja.
71 S obzirom na prethodno, valja zaključiti da je, kada se radi o Uredbi br. 267/2012 rok za podnošenje tužbe počeo teći, na datum objave obavijesti od 11. prosinca 2012. Stoga je zahtjev za djelomično poništenje navedene uredbe, podnesen 15. listopada 2013. nedopušten zbog nepravodobnosti.
72 U svakom slučaju, čak i pod pretpostavkom da se objava obavijesti od 11. prosinca 2012. ne može smatrati početkom roka za podnošenje tužbe za poništenje zbog nedostatka napomene o pravnim lijekovima kojima stranka raspolaže kako bi osporila svoj upis u Prilog IX. Uredbi br. 267/2012, treba dodati da je u dopisu koji je uputio Vijeću 21. siječnja 2013., tužiteljev zastupnik istaknuo da nakon presude Oil Turbo Compressor/Vijeće, t. 12. supra (EU:T:2012:579), tužiteljevo ime nije još bilo izbrisano iz Priloga II. Odluci 2010/413 ni Priloga IX. Uredbi br. 267/2012, na što se u tom smislu upućuje u točki 103. dijela I. B Priloga IX. toj uredbi u kojoj se točno nalazilo ime tužitelja.
73 Iz elemenata spisa spomenutih u točki 72. supra proizlazi da je tužiteljev zastupnik a, stoga, i sam tužitelj bio točno i sigurno upoznat s upisom potonjeg u Prilog IX. Uredbi br. 267/2012 i s razlogom tog upisa najkasnije na datum dopisa od 21. siječnja 2013. U tom pogledu, valja također odbaciti argument koji je tužitelj iznio na raspravi, koji se temelji na tome da je na taj datum samo njegov zastupnik a ne i on sam bio upoznat s njegovim upisom u Prilog IX. Uredbi br. 267/2012 i razlogom tog upisa. Naime, mora se istaknuti da je tužitelj na raspravi također iznio da čak i pod pretpostavkom da se Vijeće moglo pouzdati u napomenu iranske pošte prema kojoj se on preselio, ta je institucija mogla i morala dostaviti navedenu uredbu njegovu zastupniku. No, tužitelj ne može tvrditi, bez da si proturječi, da dostava njegovu zastupniku ima značenje osobne dostave, ujedno navodeći da to što njegov zastupnik spominje njegov upis u Prilog IX. Uredbi br. 267/2012 ne može dokazati da je on sam bio s time upoznat.
74 Stoga u okolnostima ovog predmeta, dovoljno je utvrditi da, čak i pod pretpostavkom da se datum objave obavijesti od 11. prosinca 2012. ne može uzeti u obzir, kao što ističe tužitelj, ova bi tužba ipak bila nepravodobna s obzirom da iz elemenata spisa proizlazi da je tužitelj bio upoznat s njegovim upisom u Prilog IX. Uredbi br. 267/2012 najkasnije 21. siječnja 2013.
75 U tom smislu, valja još dodati da, u području zamrzavanja financijskih sredstava, uzimanje u obzir datuma saznanja tužitelja o donošenju mjera ograničavanja u odnosu na njega i razlogâ tih mjera, nije protivno sudskoj praksi koju je potonji naveo, prema kojoj rok za podnošenje tužbe ne počinje teći ako Vijeće propusti izvršiti osobnu dostavu akta koji nalaže mjere ograničavanja u odnosu na osobu ili subjekt potonjem, iako je poznavao njegovu adresu (vidjeti u tom smislu presude Bank Melli Iran/Vijeće, t. 38. supra, EU:T:2013:397, t. 59.; od 16. rujna 2013., Bank Kargoshaei i dr./Vijeće, T‑8/11, EU:T:2013:470, t. 44.; Hassan/Vijeće, t. 42. supra, EU:T:2014:682, t. 38., i Mayaleh/Vijeće, t. 43. supra, EU:T:2014:926, t. 60. i 66.), ili ako ga ne obavijesti osobno ili objavljivanjem (vidjeti u tom smislu presude od 4. veljače 2014., Syrian Lebanese Commercial Bank/Vijeće, T‑174/12 i T‑80/13, Zb., EU:T:2014:52, t. 54., i od 23. rujna 2014., Mikhalchanka/Vijeće, T‑196/11 i T‑542/12, EU:T:2014:801, t. 57.).
76 Naime u presudama navedenim u točki 75. supra, Opći sud se nije izjasnio ni o datumu na koji je stranka saznala za predmetne akte, ni o pitanju može li se taj datum, u nedostatku dostave navedenih akata, uzeti u obzir radi određivanja početka tijeka roka za podnošenje tužbe. Osim toga, iako je u točki 62. presude Gbagbo i dr./Vijeće, t. 39. supra (EU:C:2013:258), Sud naznačio da kada Vijeće nije u mogućnosti izravno dostaviti akte u pitanju zainteresiranim osobama, ti se akti objavljuju u Službenom listu, navedene osobe se ne mogu pozvati na naknadno stvarno saznanje navedenih akata, treba primijetiti da se Sud naprotiv nije izjasnio o mogućem učinku, u nedostatku bilo kakva priopćenja predmetnog akta, kriterija saznanja o aktu. Naime, sporni akti u predmetu koji je doveo do navedene presude bili su predmet priopćenja objavom obavijesti u Službenom listu.
77 S obzirom na sve što prethodi a osobito zaključke iz točaka 71. i 74. supra, valja zaključiti da je zahtjev za poništenje Uredbe br. 267/2012, u mjeri u kojoj se odnosi na tužitelja, podnesen 15. listopada 2013. nedopušten jer je nepravodoban.
78 Zaključci iz točaka 55. i 77. supra, nisu dovedeni u pitanje drugim argumentima koje je iznio tužitelj. Tim argumentima on navodi da je zastara zahtjeva za poništenje protivna načelu zakonitosti administracije, s obzirom da je mogla legitimno očekivati da nakon presude Oil Turbo Compressor/Vijeće, t. 12. supra (EU:T:2012:579), Vijeće izbriše njegovo ime iz popisa u Prilogu VIII. Uredbi br. 961/2010 i Priloga IX. Uredbi br. 267/2012 i da ga je Vijeće, koje je propustilo odgovoriti na njegove dopise od 21. siječnja, 6. veljače i 29. travnja 2013., trebalo saslušati i navesti mu po potrebi dostupno pravno sredstvo.
79 U tom smislu, kao prvo treba podsjetiti da su pravila koja se tiču rokova kogentne naravi te ih sudac treba primijeniti na način da zajamči pravnu sigurnost kao i jednakost stranaka pred zakonom (presuda od 18. siječnja 2007., PKK i KNK/Vijeće, C‑229/05 P, Zb., EU:C:2007:32, t. 101.) i da ti rokovi predstavljaju, iz razloga pravne sigurnosti, ograničenje svojstveno pravu pristupa sudu (vidjeti u tom smislu, rješenje od 12. rujna 2013, Ellinika Nafpigeia i 2. Hoern/Komisija, C‑616/12 P, EU:C:2013:884, t. 31.).
80 No, prihvatiti argumentaciju tužitelja, koja se temelji na navodnom propustu Vijeća da odgovori na njegove dopise od 21. siječnja, 6. veljače i 29. travnja 2013. i njegovo navodno odbijanje da izbriše njegovo ime iz jedinog priloga Provedbenoj uredbi br. 1245/2011 i Priloga IX. Uredbi br. 267/2012, bilo bi protivno toj svrsi roka za podnošenje tužbe.
81 Nadalje, u dijelu u kojem tužitelj prigovora Vijeću navodno nezakonito odbijanje brisanja njegova imena s popisa osoba i subjekata na koje se odnose mjere ograničavanja protiv Irana, nakon presude Oil Turbo Compressor/Vijeće, t. 12. supra (EU:T:2012:579), valja dodati da tužba zbog propusta predviđena člankom 265. UFEU‑a predstavlja prikladno sredstvo za utvrđenje nezakonitog propusta institucije da poduzme mjere koje sadržavaju izvršenje presude (presuda od 19. veljače 2004., SIC/Komisija, T‑297/01 i T‑298/01, Zb., EU:T:2004:48, t. 32.) ili kako bi odredio je li, osim zamjene poništenog akta, institucija također trebala poduzeti druge mjere koje se odnose na druge akte koji nisu bili osporeni u okviru prvotne tužbe za poništenje (presude od 26. travnja 1988., Asteris i dr./Komisija, 97/86, 99/86, 193/86 i 215/86, Zb., EU:C:1988:199, t. 22. do 24., i od 18. rujna 1996., Asia Motor France i dr./Komisija, T‑387/94, Zb., EU:T:1996:120, t. 40.).
82 Konačno, treba precizirati da ozbiljnost navodnog propusta predmetne institucije ili važnost povrede koja iz njega proizlazi u pogledu poštovanja temeljnih prava, u svakom slučaju ne dopušta odbaciti primjenu kriterija dopuštenosti određenih izričito Ugovorom (vidjeti u tom smislu rješenje od 10. svibnja 2001., FNAB i dr./Vijeće, C‑345/00 P, Zb., EU:C:2001:270, t. 40.).
83 S obzirom na sva razmatranja koja prethode, treba odbaciti zahtjeve za poništenje pobijanih akata, u dijelu u kojem se potonji odnose na tužitelja, kao nedopuštene zbog nepravodobnosti, a da nema potrebe ispitati zahtjev za obustavu postupka koji je podredno iznijelo Vijeće.
O zahtjevu za naknadu štete
84 Tužitelj u replici zahtijeva na temelju „dopunske tužbe“ naknadu štete, u iznosu od 90.528.392,56 eura, koju je navodno pretrpio zbog toga što, radi nezakonitih mjera ograničavanja, nije bio u mogućnosti poštovati ugovore koje je bio sklopio s klijentima te im je morao isplatiti ugovorne kazne i paušalnu naknadu štete. Što se tiče dopuštenosti tog zahtjeva, s jedne strane, tužitelj se poziva na presudu od 26. lipnja 1990., Sofrimport/Komisija (C‑152/88, Zb., EU:C:1990:259), iz koje proizlazi da zahtjev za naknadu štete može biti pridružen zahtjevu za poništenje. S druge strane, navodi da je podnošenje takva zahtjeva u replici razumno iz razloga ekonomičnosti postupka, s obzirom da je precizirano uostalom da se tražena naknada štete odnosi na predmet ovog postupka.
85 Vijeće odgovara da je zahtjev za naknadu štete iznesen u replici očito nedopušten, s obzirom da mijenja predmet spora kako je bio definiran u tužbi kojom se pokreće postupak. Osim toga, s obzirom da se zahtjev za odštetu temelji na nezakonitosti Odluke 2011/783, Opći sud nije nadležan. U svakom slučaju, taj je zahtjev neosnovan.
86 Sukladno članku 44. stavku 1. točki (c) Poslovnika od 2. svibnja 1991. tužitelj ima obvezu definirati predmet spora i iznijeti tužbeni zahtjev u tužbi kojom pokreće postupak. Iako članak 48. stavak 2. istog poslovnika dopušta u određenim okolnostima iznošenje novih razloga tijekom postupka, ta se odredba ne može ni u kojem slučaju, tumačiti na način da tužitelju dopušta da Općem sudu podnosi nove tužbene zahtjeve i tako mijenja predmet spora (presude od 18. rujna 1992., Asia Motor France i dr./Komisija, T‑28/90, Zb., EU:T:1992:98, t. 43., i od 20. svibnja 2009., VIP Car Solutions/Parlament, T‑89/07, Zb., EU:T:2009:163, t. 110.; vidjeti također analogijom, presudu od 25. rujna 1979., Komisija/Francuska, 232/78, Zb., EU:C:1979:215, t. 3.).
87 U ovom predmetu, iz tužbe nedvosmisleno proizlazi da je ona težila samo poništenju Provedbene uredbe br. 1245/2011 i Uredbe br. 267/2012, u dijelu u kojem se ti akti odnose na tužitelja. Tijekom rasprave, kao odgovor na pitanje koje je postavio Opći sud, tužitelj je k tomu izričito potvrdio to shvaćanje tužbe, što je bilo navedeno u zapisniku s rasprave.
88 U tim okolnostima, s obzirom da je u tužbi utvrđeno da je predmet tužbe zahtjev za poništenje Provedbene uredbe br. 1245/2011 i Uredbe br. 267/2012, zahtjev za naknadu štete iznesen u replici je s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 86. supra, nedopušten.
89 Argumenti tužitelja nemaju utjecaja na taj zaključak.
90 S jedne strane, u mjeri u kojoj se tužitelj poziva na presudu Sofrimport/Komisija, t. 84. supra (EU:C:1990:259), treba primijetiti da su okolnosti ovog predmeta različite od predmeta koji je doveo do navedene presude, tako da je on irelevantan u vezi ocjene dopuštenosti ovog zahtjeva za odštetu. Naime u navedenom predmetu, kao što proizlazi iz točke 1. navedene presude, i zahtjev za poništenje i zahtjev za odštetu su se nalazili u tužbi kojom se pokrenuo postupak.
91 S druge strane, u mjeri u kojoj tužitelj ističe razloge ekonomičnosti postupka, valja podsjetiti da su uvjeti dopuštenosti iz članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika od 2. svibnja 1991. kogentne naravi (vidjeti u tom smislu rješenje od 17. srpnja 2014., Melkveebedrijf Overenk i dr./Komisija, C‑643/13 P, EU:C:2014:2118, t. 38., i presudu od 21. ožujka 2002., Joynson/Komisija, T‑231/99, Zb., EU:T:2002:84, t. 154.) i stoga se ne mogu prepustiti na volju strankama. No, dopustiti tužitelju da Općem sudu u replici podnese novi zahtjev za odštetu, čiji je predmet različit od zahtjeva koji se nalaze u tužbi, iako je mogao iznijeti takav zahtjev u trenutku kada je podnio tužbu, značilo bi dopustiti da zaobiđe te kogentne uvjete dopuštenosti.
92 S obzirom na prethodna razmatranja valja zaključiti da zahtjev za odštetu, koji je prvi put iznesen u replici, treba odbaciti kao nedopušten (vidjeti u tom smislu presudu od 11. lipnja 2014., Syria International Islamic Bank/Vijeće, T‑293/12, EU:T:2014:439, t. 83.).
93 S obzirom na sva prethodna razmatranja, tužbu treba odbaciti u cijelosti.
Troškovi
94 Sukladno odredbama članka 87. stavka 2. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove, ako je takav zahtjev postavljen. U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, svakoj stranci koja ne uspije u postupku nalaže se snošenje troškova, ako je postavljen takav zahtjev. Budući da Oil Turbo Compressor Co. (Private Joint Stock) nije uspio u postupku, istom valja naložiti snošenje troškova, sukladno zahtjevu Vijeća.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (drugo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbacuje kao nedopuštena.
2. Oil Turbo Compressor Co. (Private Joint Stock) snosit će vlastite troškove kao i troškove Vijeća Europske unije.
Martins Ribeiro | Gervasoni | Madise |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 23. listopada 2015.
Potpisi