Language of document : ECLI:EU:T:2021:410

PRESUDA OPĆEG SUDA (prvo vijeće)

7. srpnja 2021.(*)

„Izvanugovorna odgovornost – Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv Irana – Popis osoba i subjekata na koje se primjenjuje zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih izvora – Dovoljno ozbiljna povreda pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima”

U predmetu T‑692/15 RENV,

HTTS Hanseatic Trade Trust & Shipping GmbH, sa sjedištem u Hamburgu (Njemačka), koji zastupa M. Schlingmann, odvjetnik,

tužitelj,

protiv

Vijeća Europske unije, koje zastupaju J.-P. Hix i M. Bishop, u svojstvu agenata,

tuženika,

koje podupire

Europska komisija, koju zastupaju R. Tricot, C. Hödlmayr, J. Roberti di Sarsina i M. Kellerbauer, u svojstvu agenata,

intervenijent,

povodom tužbe koja se temelji na člancima 268. i 340. UFEU‑a i kojom se zahtijeva naknada štete koju je tužitelj navodno pretrpio zbog uvrštenja njegova imena, s jedne strane, Provedbenom uredbom Vijeća (EU) br. 668/2010 od 26. srpnja 2010. o provedbi članka 7. stavka 2. Uredbe (EZ) br. 423/2007 o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL 2010., L 195, str. 25.) u Prilog V. Uredbi Vijeća (EZ) br. 423/2007 od 19. travnja 2007. o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL 2007., L 103, str. 1.) i, s druge strane, Uredbom Vijeća (EU) br. 961/2010 od 25. listopada 2010. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe br. 423/2007 (SL 2010., L 281, str. 1.) u Prilog VIII. Uredbi br. 961/2010,

OPĆI SUD (prvo vijeće),

u sastavu: H. Kanninen, predsjednik, M. Jaeger i O. Porchia (izvjestiteljica), suci,

tajnik: B. Lefebvre, administrator,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 20. studenoga 2020.,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora i postupak prije vraćanja na ponovno odlučivanje

1        Tužitelj, HTTS Hanseatic Trade Trust & Shipping GmbH, koje je 2009. osnovao Naser Bateni, društvo je njemačkog prava koje obavlja djelatnosti brodskog agenta i tehničkog upravljanja brodovima.

2        Ovaj predmet ulazi u okvir mjera ograničavanja uvedenih u svrhu stvaranja pritiska na Islamsku Republiku Iran kako bi ona okončala nuklearne aktivnosti koje predstavljaju rizik od širenja nuklearnog oružja i razvoj lansirnih sustava nuklearnog oružja. Osobito je riječ o mjerama ograničavanja protiv društva Islamic Republic of Iran Shipping Lines (u daljnjem tekstu: IRISL) te fizičkih i pravnih osoba koje su navodno bile povezane s tim društvom, među kojima su osobito, prema mišljenju Vijeća Europske unije, društvo IRISL Europe, tužitelj i druga dva brodarska poduzeća, Hafize Darya Shipping Lines (u daljnjem tekstu: HDSL) i Safiran Pyam Darya Shipping Lines (u daljnjem tekstu: SAPID).

3        Odlukom 2010/413/ZVSP od 26. srpnja 2010. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Zajedničkog stajališta 2007/140/ZVSP (SL 2010., L 195, str. 39.) Vijeće je uvrstilo tužiteljevo ime na popis subjekata koji doprinose širenju nuklearnog oružja sadržan u Prilogu II. navedenoj odluci. Posljedično, tužiteljevo ime je Provedbenom uredbom Vijeća (EU) br. 668/2010 od 26. srpnja 2010. o provedbi članka 7. stavka 2. Uredbe (EZ) br. 423/2007 o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL 2007., L 103, str. 25.) uvršteno na popis sadržan u Prilogu V. Uredbi Vijeća (EZ) br. 423/2007 od 19. travnja 2007. o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL 2007., L 103, str. 1.). Odluka 2010/413 i Provedbena uredba br. 668/2010, u mjeri u kojoj se odnose na prvo uvrštenje tužiteljeva imena (u daljnjem tekstu: prvo uvrštenje), obrazložene su činjenicom da je to društvo „[djelovalo] za račun HDSL‑a u Europi”. Protiv navedenog uvrštenja nije podnesena tužba za poništenje.

4        Dana 25. listopada 2010. Vijeće je donijelo Uredbu (EU) br. 961/2010 o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe br. 423/2007 (SL 2010., L 281, str. 1.). Prilog VIII. Uredbi br. 961/2010 sadržavao je popis osoba, subjekata i tijela čija su sredstva zamrznuta na temelju članka 16. stavka 2. navedene uredbe. Iz predmetne uredbe, u kojoj je sadržano uvrštenje tužiteljeva imena na taj popis (u daljnjem tekstu: drugo uvrštenje), proizlazi da je razlog upotrjebljen protiv tog društva bio taj da je ono „[bilo] pod kontrolom [ili] je djelovalo za račun IRISL‑a”. Tužitelj je pobijao drugo uvrštenje pred Općim sudom.

5        Presudom od 7. prosinca 2011., HTTS/Vijeće (T‑562/10, EU:T:2011:716), Opći sud je poništio drugo uvrštenje, ali je utvrdio da se učinci Uredbe br. 961/2010, u mjeri u kojoj se ona odnosi na tužitelja, zadržavaju do 7. veljače 2012.

6        Nakon objave presude od 7. prosinca 2011., HTTS/Vijeće (T‑562/10, EU:T:2011:716), tužiteljevo ime Vijeće je nekoliko puta uvrstilo na popise, odnosno, kao prvo, 23. siječnja 2012. Odlukom 2012/35/ZVSP o izmjeni Odluke 2010/413 (SL 2012., L 19, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 12., str. 170.) zbog sljedećih razloga: „[d]ruštvo pod [kontrolom] […] IRISL‑a [ili] [koje djeluje za račun] […] IRISL‑a. [Tužitelj] je registriran na istoj adresi kao i IRISL Europe GmbH u Hamburgu [Njemačka], a njegov direktor Dr. Naser Ba[t]eni bio je ranije zaposlen u IRISL‑u”. Posljedično, tužiteljevo ime je zbog tih razloga upisano na popis sadržan u Prilogu VIII. Uredbi br. 961/2010, Provedbenom uredbom Vijeća (EU) br. 54/2012 od 23. siječnja 2012. o provedbi Uredbe br. 961/2010 (SL 2012., L 19, str. 1.).

7        Kao drugo, tužiteljevo je ime 23. ožujka 2012. uvršteno na popis sadržan u Uredbi (EU) br. 267/2012 o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe br. 961/2010 (SL 2012., L 88, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 4., str. 194. i ispravci SL 2014., L 93, str. 85. i SL 2019., L 297, str. 8.). To uvrštenje koje je tužitelj pobijao pred Općim sudom poništeno je presudom od 12. lipnja 2013., HTTS/Vijeće (T‑128/12 i T‑182/12, neobjavljenom, EU:T:2013:312).

8        Kao treće i posljednje, tužiteljevo ime je uvršteno još jednom, 15. studenoga 2013., Odlukom 2013/661/ZVSP o izmjeni Odluke 2010/413 (SL 2013., L 306, str. 18.) i Provedbenom uredbom (EU) br. 1154/2013 o provedbi Uredbe (EU) br. 267/2012 (SL 2013., L 306, str. 3.). To uvrštenje tužitelj je pobijao pred Općim sudom, a poništeno je presudom od 18. rujna 2015., HTTS i Bateni/Vijeće (T‑45/14, neobjavljenom, EU:T:2015:650).

9        U međuvremenu, presudom od 16. rujna 2013., Islamic Republic of Iran Shipping Lines i dr./Vijeće (T‑489/10, EU:T:2013:453), Opći sud je poništio uvrštenje imena IRISL‑a i drugih brodarskih poduzeća, među kojima su i HDSL i SAPID, na popise koji se na njih odnose jer elementi koje je podnijelo Vijeće nisu opravdavali uvrštenje imena IRISL‑a i, slijedom toga, nisu mogli opravdati ni donošenje i održavanje mjera ograničavanja koje su se odnosile na druga brodarska poduzeća koja su bila uvrštena na popise zbog svojih poveznica s IRISL‑om.

10      Tužitelj je Vijeću 23. srpnja 2015. poštom uputio zahtjev za naknadu štete za koju je smatrao da ju je pretrpio zbog prvotnog i sljedećih uvrštavanja svojeg imena na popise osoba povezanih s IRISL‑ovom djelatnošću. Dopisom od 16. listopada 2015. Vijeće je odbilo taj zahtjev.

11      Podneskom podnesenim tajništvu Općeg suda 25. studenoga 2015. tužitelj je podnio tužbu kojom je od njega zahtijevao da:

–        naloži Vijeću da mu isplati naknadu štete u iznosu od 2 513 221,50 eura na ime naknade imovinske i neimovinske štete koju je pretrpio zbog uvrštavanja svojeg imena na popise osoba, subjekata i tijela iz Priloga V. Uredbi br. 423/2007 i iz Priloga VIII. Uredbi br. 961/2010 (u daljnjem tekstu zajedno: sporni popisi);

–        naloži Vijeću plaćanje zateznih kamata po kamatnoj stopi koju Europska središnja banka (ESB) primjenjuje na svoje glavne operacije refinanciranja, uvećanoj za dva postotna boda, počevši od 17. listopada 2015.;

–        naloži Vijeću snošenje troškova.

12      Ta je tužba registrirana u tajništvu Općeg suda pod referentnim brojem T‑692/15.

13      Vijeće je zahtijevalo odbacivanje tužbe kao djelomično nedopuštene i u svakom slučaju odbijanje kao neosnovane te nalaganje tužitelju snošenja troškova.

14      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 5. travnja 2016. Europska komisija podnijela je zahtjev za intervenciju u potporu zahtjevu Vijeća. Odlukom od 13. svibnja 2016. predsjednik sedmog vijeća Općeg suda prihvatio je taj zahtjev u skladu s člankom 144. stavkom 4. Poslovnika Općeg suda.

15      Odluka o zatvaranju pisanog dijela postupka dostavljena je strankama 30. kolovoza 2016. Stranke nisu podnijele nikakav zahtjev za zakazivanje rasprave u roku od tri tjedna od te dostave, kako je propisano člankom 106. stavkom 2. Poslovnika.

16      Odlukom predsjednika Općeg suda od 5. listopada 2016. predmet je dodijeljen novom sucu izvjestitelju, koji je dio trećeg vijeća.

17      Odlukom od 8. lipnja 2017., dostavljenom strankama sljedećeg dana, Opći sud je, smatrajući da je na temelju sadržaja spisa predmet dovoljno razjašnjen, odlučio u odsustvu zahtjeva stranaka u vezi s tim donijeti odluku bez otvaranja usmenog dijela postupka, u skladu s člankom 106. stavkom 3. Poslovnika.

18      Međutim, aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 12. lipnja 2017. tužitelj je zatražio održavanje rasprave osobito zbog objave presude od 30. svibnja 2017., Safa Nicu Sepahan/Vijeće (C‑45/15 P, EU:C:2017:402), te je od Općeg suda zahtijevao da, u okviru mjere upravljanja postupkom, sasluša njegova direktora i jedinog člana, N. Batenija, osobito kad je riječ o dosegu navodno pretrpljene imovinske i neimovinske štete.

19      Odlukom od 20. lipnja 2017. Opći sud je, kao prvo, potvrdio svoju odluku od 8. lipnja 2017. Kad je riječ o tužiteljevu zahtjevu za održavanje rasprave, Opći sud je, s jedne strane, smatrao da je taj zahtjev podnesen nepravodobno i, s druge strane, utvrdio je odsustvo novih elemenata koji, po potrebi, mogu opravdani održavanje takve rasprave. S tim u vezi on je smatrao da je presudom od 30. svibnja 2017., Safa Nicu Sepahan/Vijeće (C‑45/15 P, EU:C:2017:402), samo potvrđena presuda od 25. studenoga 2014., Safa Nicu Sepahan/Vijeće (T‑384/11, EU:T:2014:986), te stoga ona nije mogla opravdati otvaranje usmenog dijela postupka. Kao drugo, Opći sud nije prihvatio zahtjev za određivanje mjere upravljanja postupkom koja se odnosi na saslušanje N. Batenija jer je on smatrao da je predmet dovoljno razjašnjen na temelju sadržaja spisa i relevantne sudske prakse u području ocjene šteta koje proizlaze iz nezakonite mjere ograničavanja.

20      Presudom od 13. prosinca 2017., HTTS/Vijeće (T‑692/15, u daljnjem tekstu: prvotna presuda, EU:T:2017:890), Opći je sud odbio tužbu za naknadu štete koju je podnio tužitelj i potonjem je naložio snošenje troškova. Odbio je tužiteljev prvi i drugi razlog, odnosno onaj koji se temeljio na povredi obveze obrazlaganja i onaj koji se temeljio na povredi materijalnih pretpostavki uvrštenja na sporne popise.

21      Podneskom podnesenim tajništvu Suda 13. veljače 2018. tužitelj je podnio žalbu protiv prvotne presude, koja je registrirana pod referentnim brojem C‑123/18 P. Presudom od 10. rujna 2019., HTTS/Vijeće (C‑123/18 P, u daljnjem tekstu: presuda donesena povodom žalbe, EU:C:2019:694), Sud je ukinuo prvotnu presudu i vratio predmet na odlučivanje Općem sudu, na temelju članka 61. prvog stavka Statuta Suda Europske unije, te odredio da će o troškovima odlučiti naknadno.

22      Sud je u biti presudio da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točkama 49. i 50. prvotne presude presudio da je Vijeće moglo navesti bilo koji relevantan element koji nije uzet u obzir prilikom tužiteljeva uvrštenja na sporne popise, a osobito time što je u točki 60. te presude presudio da iz niza elemenata navedenih u točki 59. navedene presude proizlazi da Vijeće nije počinilo dovoljno ozbiljnu povredu pravnog pravila Unije u okviru svoje ocjene dosega poslovnih odnosa tužitelja i IRISL‑a, s obzirom na to da te indicije dokazuju da Vijeće nije znalo za tužiteljevo svojstvo „društva u vlasništvu ili pod kontrolom” IRISL‑a na datum uvrštenja tužiteljeva imena na sporne popise, kako proizlazi iz točaka 51. i 56. do 86. presude donesene povodom žalbe.

 Postupak i zahtjevi stranaka

23      Predmet vraćen na ponovno odlučivanje Općem sudu registriran je u tajništvu potonjeg pod referentnim brojem T‑692/15 RENV te je 19. rujna 2019. u skladu s člankom 216. stavkom 1. Poslovnika dodijeljen prvom vijeću.

24      Stranke su pozvane da podnesu svoja očitovanja, u skladu s člankom 217. stavkom 1. Poslovnika, o posljedicama presude donesene povodom žalbe na ovaj postupak. One su podnijele svoja očitovanja u propisanim rokovima.

25      U svojim očitovanjima podnesenima tajništvu Općeg suda 11. studenoga 2019. tužitelj je zauzeo stajalište o učincima koje presuda donesena povodom žalbe ima na ovaj predmet. S tim u vezi on zadržava zahtjeve navedene u tužbi kojom se pokreće postupak, kojom je zahtijevao da se Vijeću naloži da mu isplati naknadu pretrpljene imovinske i neimovinske štete.

26      U svojim očitovanjima podnesenima tajništvu Općeg suda 19. studenoga 2019. Vijeće od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbaci tužbu kao djelomično nedopuštenu i u svakom slučaju odbije kao u potpunosti neosnovanu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova postupka pokrenutog pred Općim sudom u predmetima T‑692/15 i T‑692/15 RENV i troškova žalbenog postupka pred Sudom u predmetu C‑123/18 P.

27      U svojim očitovanjima podnesenima tajništvu Općeg suda od 19. studenoga 2019. Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova ovog postupka.

28      Tužitelj i Vijeće su 29. odnosno 30. siječnja 2020. zahtijevali održavanje rasprave.

29      Na prijedlog sutkinje izvjestiteljice Opći sud je prihvatio navedene zahtjeve te je otvorio usmeni dio postupka.

30      Odlukom od 30. lipnja 2020. predsjednik prvog vijeća je na temelju članka 68. stavka 1. Poslovnika, nakon što je saslušao stranke, odlučio spojiti ovaj predmet s predmetom T‑455/17, Bateni/Vijeće radi usmenog dijela postupka.

31      Nakon više odgoda rasprave zbog zdravstvene krize povezane s bolesti COVID-19, saslušana su izlaganja stranaka i njihovi odgovori na usmena pitanja koja je postavio Opći sud na raspravi od 20. studenoga 2020., koja je održana videokonferencijom uz tužiteljevu suglasnost.

 Pravo

 Zapreka vođenju postupka koja se temelji na zastari tužiteljeve tužbe za naknadu štete

32      U odgovoru na repliku podnesenu u okviru prvotnog postupka Vijeće navodi djelomičnu nedopuštenost tužbe zbog isteka zastarnog roka iz članka 46. Statuta Suda Europske unije.

33      S tim u vezi Vijeće tvrdi da se tužba koju je tužitelj podnio 25. studenoga 2015. temelji na aktima donesenima prije više od pet godina od tada, odnosno 26. srpnja 2010. kad je riječ o Provedbenoj uredbi br. 668/2010 i 25. listopada 2010. kad je riječ o Uredbi br. 961/2010.

34      Vijeće smatra da je tužba u svakom slučaju djelomično nedopuštena zbog zastare tužiteljeva prava na podnošenje tužbe za naknadu štete kad je riječ o šteti navodno pretrpljenoj prije 25. studenoga 2010., to jest pet godina prije podnošenja tužbe za naknadu štete Općem sudu 25. studenoga 2015.

35      Usto u svojim očitovanjima podnesenima tajništvu Općeg suda 19. studenoga 2019. Vijeće zadržava taj argument tvrdeći da „[p]resuda od 10. rujna 2019. ni na koji način ne utječe na [njegov] argument, u skladu s kojim je Opći sud djelomično nenadležan s obzirom na to da su prava navedena u okviru tužbe djelomično zastarjela”.

36      Kada je na raspravi pozvan da zauzme stajalište o navedenom argumentu, tužitelj je podsjetio na to da je zahtijevao naknadu štete od Vijeća prije sudskog postupka, unutar petogodišnjeg roka.

37      Uvodno valja podsjetiti na to da se, u skladu s člankom 46. Statuta Suda Europske unije, koji se primjenjuje pred Općim sudom na temelju članka 53. prvog stavka navedenog statuta, postupci protiv Unije u predmetima koji proizlaze iz izvanugovorne odgovornosti ne mogu pokrenuti nakon proteka roka od pet godina od nastanka događaja koji je povod pokretanju postupka. Rok zastare prekida se pokretanjem postupka pred Sudom ili ako je prije pokretanja tog postupka oštećena strana podnijela zahtjev nadležnoj instituciji Unije. U potonjem slučaju postupak se mora pokrenuti u roku od dva mjeseca predviđenom u članku 263. UFEU‑a, a, kada je to prikladno, primjenjuju se odredbe članka 265. drugog stavka UFEU‑a.

38      Osim toga, dvomjesečni rok predviđen člankom 263. UFEU‑a primjenjuje se u slučaju u kojem je odluka o odbijanju prethodnog zahtjeva podnesenog nadležnoj instituciji dostavljena osobi koja je uputila zahtjev, dok se dvomjesečni rok predviđen člankom 265. drugim stavkom UFEU‑a primjenjuje u slučaju u kojem predmetna institucija nije zauzela stajalište u roku od dva mjeseca od podnošenja tog zahtjeva (vidjeti u tom smislu rješenje od 4. svibnja 2005., Holcim (Francuska)/Komisija, T‑86/03, EU:T:2005:157, t. 38. i presudu od 21. srpnja 2016., Nutria/Komisija, T‑832/14, neobjavljenu, EU:T:2016:428, t. 36.).

39      U predmetnom je slučaju prvo uvrštenje objavljeno u Službenom listu Europske unije 27. srpnja 2010., a tužitelj je Vijeću uputio zahtjev za naknadu štete telefaksom 23. srpnja 2015. Nakon isteka dvomjesečnog roka, što je izjednačeno s prešutnom odlukom o odbijanju tog zahtjeva, Vijeće je povuklo tu odluku time što je odbilo navedeni zahtjev 16. listopada 2015. (vidjeti analogijom presudu od 11. lipnja 2019., Frank/Komisija, T‑478/16, EU:T:2019:399, t. 78. i navedenu sudsku praksu). Time što je podnio svoju tužbu za naknadu štete 25. studenoga 2015., tužitelj je to učinio unutar dva mjeseca od primitka dopisa Vijeća o odbijanju (vidjeti u tom smislu presudu od 16. travnja 1997., Hartmann/Vijeće i Komisija, T‑20/94, EU:T:1997:55, t. 134.).

40      Stoga se u predmetnom slučaju zastarni rok može smatrati prekinutim 23. srpnja 2015., odnosno manje od pet godina nakon 27. srpnja 2010., tako da ovu tužbu treba smatrati dopuštenom.

 Tužbeni razlog koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja

41      Tužitelj u biti tvrdi da treba nastati izvanugovorna odgovornost Unije jer je njegovo ime uvršteno na sporne popise povredom obveze obrazlaganja.

42      Valja podsjetiti na to da je u skladu s člankom 61. drugim stavkom Statuta Suda Europske unije u slučaju vraćanja predmeta Općem sudu taj sud vezan odlukom Suda glede pravnih pitanja.

43      Naime, kao što naglašavaju Vijeće i Komisija i kako je priznao tužitelj na raspravi, presuda donesena povodom žalbe potvrdila je zaključak sadržan u točki 88. prvotne presude, u skladu s kojim povreda obveze obrazlaganja u načelu ne može dovesti do nastanka izvanugovorne odgovornosti Unije, pri čemu je Sud usto naglasio da, sve i da je tužitelj podnio dokaze o nezakonitosti Provedbene uredbe br. 668/2010 zbog nepostojanja obrazloženja, njegovi prigovori ne mogu dovesti do priznanja povrede prava Unije koja je dovoljno ozbiljna da dovede do nastanka njezine izvanugovorne odgovornosti (vidjeti u tom smislu presudu donesenu povodom žalbe, t. 102. i 103.).

44      Iz tih istih razloga valja odbiti tužbeni razlog koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja.

 Tužbeni razlog koji se temelji na dovoljno ozbiljnoj povredi materijalnih pretpostavki uvrštenja na sporne popise

45      U potporu ovom razlogu tužitelj ističe dva prigovora. U okviru prvog prigovora tvrdi da Vijeće nije na temelju dostatnih dokaza utvrdilo da je on bio pod kontrolom IRISL‑a. U okviru drugog prigovora tvrdi da su razlozi koji su doveli do uvrštenja njegova imena na sporne popise, odnosno sudjelovanje IRISL‑a i HDSL‑a u širenju nuklearnog oružja, bili pogrešni uzimajući u obzir presudu od 16. rujna 2013., Islamic Republic of Iran Shipping Lines i dr./Vijeće (T‑489/10, EU:T:2013:453).

46      Osim toga, tužitelj u biti ističe da je Provedbena uredba br. 668/2010 nezakonita. Prema njegovu mišljenju, iako je Sud smatrao da poništenje Uredbe br. 961/2010, kad je riječ o tužitelju, ne podrazumijeva automatski poništenje navedene provedbene uredbe, ti tekstovi su doneseni na nedostatnoj činjeničnoj osnovi te su zato ništavi. Stoga on smatra da ako na datum drugog uvrštenja nisu postajali dostatni dokazi za omogućavanje uvrštenja njegova imena na popis, to je trebalo vrijediti a fortiori za prvo uvrštenje.

47      Kad je riječ o prvom prigovoru, tužitelj tvrdi da prvo i drugo uvrštenje (u daljnjem tekstu zajedno: sporna uvrštenja), obrazloženi navodima u skladu s kojima on „djeluje za račun HDSL‑a u Europi” te je „pod kontrolom i/ili djeluje za račun IRISL‑a”, nisu utemeljeni ni na kakvoj činjeničnoj osnovi s obzirom na to da je Vijeće na raspravi pred Sudom 5. ožujka 2019. među ostalim priznalo da na datum navedenih uvrštenja nije raspolagalo informacijama navedenima u točki 59. prvotne presude i da nije upotrijebilo te informacije u trenutku obrade predmeta.

48      Kad je riječ o drugom prigovoru, tužitelj tvrdi da je povreda koju je počinilo Vijeće tim značajnija s obzirom na to da su razlozi uvrštenja njegova imena na sporne popise, odnosno sudjelovanje IRISL‑a i HDSL‑a u širenju nuklearnog oružja, već bili pogrešni uzimajući u obzir presudu od 16. rujna 2013., Islamic Republic of Iran Shipping Lines i dr./Vijeće (T‑489/10, EU:T:2013:453), tako da su sporna uvrštenja zahvaćena „dvostrukom pogreškom”. On tvrdi, s jedne strane, da IRISL i HDSL nisu sudjelovali u širenju nuklearnog oružja i, s druge strane, da između njega i tih društava nije postojala nikakva poveznica koja im je omogućavala da utječu na njegove financijske odluke.

49      Vijeće i Komisija osporavaju sve tužiteljeve prigovore.

 Podsjetnik na sudsku praksu u području izvanugovorne odgovornosti Unije

50      Valja podsjetiti na to da je tužba za naknadu štete autonomno pravno sredstvo čiji cilj nije ukidanje određene mjere nego popravak štete koju je uzrokovala institucija (vidjeti u tom smislu presudu od 2. prosinca 1971., Zuckerfabrik Schöppenstedt/Vijeće, 5/71, EU:C:1971:116, t. 3.) i da tužba za poništenje nije preduvjet za mogućnost podnošenja tužbe za naknadu štete Općem sudu.

51      Usto, iz sudske prakse Suda proizlazi da je nastanak izvanugovorne odgovornosti Unije uvjetovan ispunjenjem nekoliko uvjeta, odnosno postojanjem dovoljno ozbiljne povrede pravnog pravila kojemu je predmet dodjela prava pojedincima, postojanjem štete i postojanjem uzročne veze između povrede obveze autora akta i štete koju su pretrpjele oštećene osobe (vidjeti u tom smislu presude od 19. travnja 2012., Artegodan/Komisija, C‑221/10 P, EU:C:2012:216, t. 80. i navedenu sudsku praksu i presudu donesenu povodom žalbe, t. 32.).

52      U skladu s ustaljenom sudskom praksom, pretpostavke za nastanak izvanugovorne odgovornosti Unije, u smislu članka 340. drugog podstavka UFEU‑a, kumulativne su (vidjeti u tom smislu presudu od 7. prosinca 2010., Fahas/Vijeće, T‑49/07, EU:T:2010:499, t. 93. i rješenje od 17. veljače 2012., Dagher/Vijeće, T‑218/11, neobjavljeno, EU:T:2012:82, t. 34.). Iz toga slijedi da, kada jedna od tih pretpostavki nije ispunjena, tužbu treba odbiti u cijelosti a da pritom nije potrebno ispitati ostale pretpostavke (vidjeti u tom smislu presude od 9. rujna 1999., Lucaccioni/Komisija, C‑257/98 P, EU:C:1999:402, t. 14. i od 26. listopada 2011., Dufour/ESB, T‑436/09, EU:T:2011:634, t. 193.).

53      Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da utvrđenje nezakonitosti pravnog akta Unije, primjerice u okviru tužbe za poništenje, nije dovoljno, koliko god to bilo vrijedno žaljenja, da se zbog toga automatski zaključi da je došlo do njezine izvanugovorne odgovornosti koja se temelji na nezakonitosti postupanja jedne od njezinih institucija. Da bi se priznalo da je taj uvjet ispunjen, sudska praksa, naime, zahtijeva da tužitelj najprije dokaže da predmetna institucija nije počinila puku nezakonitost, nego dovoljno ozbiljnu povredu pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima (vidjeti u tom smislu presudu od 5. lipnja 2019., Bank Saderat/Vijeće, T‑433/15, neobjavljenu, EU:T:2019:374, t. 48. i navedenu sudsku praksu).

54      Osim toga, dokaz dovoljno ozbiljne povrede ima za cilj spriječiti, osobito u području mjera ograničavanja, da ispunjenje zadatka koji predmetna institucija mora ispuniti u javnom interesu Unije i njezinih država članica ne bude ograničeno rizikom da ta institucija u konačnici mora naknaditi štete koje bi dotični subjekti na koje se njezini akti odnose mogli eventualno pretrpjeti a da se pritom ti pojedinci ne opterete imovinskim ili neimovinskim posljedicama povreda obveza koje je dotična institucija očito i neispričivo počinila (presuda od 5. lipnja 2019., Bank Saderat/Vijeće, T‑433/15, neobjavljena, EU:T:2019:374, t. 49. i navedena sudska praksa).

55      Naime, širi cilj održavanja mira i međunarodne sigurnosti – u skladu s ciljevima vanjskog djelovanja Unije iz članka 21. UEU‑a – može opravdati negativne, čak i znatne posljedice koje za određene gospodarske subjekte proizlaze iz odluka o provedbi akata koje je Unija donijela kako bi se ostvario taj temeljni cilj (presuda od 5. lipnja 2019., Bank Saderat/Vijeće, T‑433/15, neobjavljena, EU:T:2019:374, t. 50.).

 Podsjetnik na načela utvrđena presudom donesenom povodom žalbe

56      U točki 33. presude donesene povodom žalbe Sud je podsjetio na to da dovoljno ozbiljna povreda pravnog pravila kojemu je predmet dodjela prava pojedincima postoji kad institucija o kojoj je riječ očito i grubo ne poštuje granice svoje diskrecijske ovlasti, pri čemu su elementi koje treba uzeti u obzir osobito složenost situacija koje treba riješiti, stupanj jasnoće i preciznosti povrijeđenog pravila kao i opseg margine prosudbe koja je tim pravilom ostavljena tijelima Unije.

57      S tim u vezi, Sud je naglasio da, kao prvo, u točki 34. presude donesene povodom žalbe postojanje dovoljno ozbiljne povrede pravnog pravila Unije proizlazi iz nužnosti odvagivanja između, s jedne strane, zaštite pojedinaca od nezakonitih djelovanja institucija i, s druge strane, manevarskog prostora koji se potonjima mora priznati kako se ne bi onemogućilo njihovo djelovanje. To je odvagivanje utoliko važnije u području mjera ograničavanja, u kojem prepreke na koje Vijeće nailazi u pogledu dostupnosti informacija često posebno otežavaju ocjenu koju ono mora provesti.

58      Kao drugo, u točki 43. presude donesene povodom žalbe Sud je naveo da do nastanka izvanugovorne odgovornosti Unije može dovesti samo utvrđenje nepravilnosti koju u sličnim okolnostima uobičajeno oprezno i pažljivo upravno tijelo ne bi počinilo.

59      Kao treće, u točkama 44. i 46. presude donesene povodom žalbe Sud je smatrao da se svi kriteriji koji su navedeni u točki 56. ove presude i koje treba uzeti u obzir prilikom ocjene dovoljno ozbiljne povrede pravnog pravila Unije odnose na datum donošenja odluke predmetne institucije ili na datum njezina postupanja i da iz toga slijedi da postojanje dovoljno ozbiljne povrede pravnog pravila Unije nužno treba ocjenjivati s obzirom na okolnosti u kojima je institucija djelovala na taj određeni datum.

60      Kao četvrto, u točki 41. presude donesene povodom žalbe Sud je utvrdio da je, s obzirom na to da je drugo uvrštenje poništeno presudom od 7. prosinca 2011., HTTS/Vijeće (T‑562/10, EU:T:2011:716), koja je postala pravomoćna, prvi dio prve pretpostavke za nastanak izvanugovorne odgovornosti Unije, odnosno povreda pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima, ispunjen kad je riječ o Uredbi br. 961/2010.

61      Kao peto, Sud je u točkama 99. i 100. presude donesene povodom žalbe pojasnio da se iz presude od 7. prosinca 2011., HTTS/Vijeće (T‑562/10, EU:T:2011:716), koja se temeljila na nedostatku obrazloženja, ne može zaključiti da se Provedbenu uredbu br. 668/2010 također trebalo smatrati nezakonitom zbog istog razloga i da je zadaća tužitelja, koji nije osporio zakonitost prvog uvrštenja tužbom za poništenje, bila da dokaže nezakonitost te provedbene uredbe s obzirom na to da se na akte institucija Unije u načelu primjenjuje pretpostavka zakonitosti i oni proizvode pravne učinke dok ne budu povučeni, poništeni u okviru tužbe za poništenje ili proglašeni ništavima nakon odluke o zahtjevu za prethodnu odluku ili prigovora nezakonitosti.

62      Kao šesto, kad je konkretnije riječ o kriterijima uvrštenja u pogledu kojih je tužitelj naveo ozbiljnu i očitu povredu u predmetnom slučaju, u točki 69. presude donesene povodom žalbe Sud je naveo da upotreba pojmova „u vlasništvu” i „pod kontrolom”, odnosno kriterija uvrštenja sadržanih u uredbama br. 423/2007 i 961/2010 i na temelju kojih su provedena sporna uvrštenja, odgovara nužnosti da se Vijeću omogući da poduzme učinkovite mjere protiv svih osoba, subjekata ili tijela koja su povezana s društvima umiješanima u širenje nuklearnog oružja. Prema njegovu mišljenju, iz toga je slijedilo da vlasništvo ili kontrola mogu biti izravni ili neizravni. Naime, kad bi se ta veza mogla dokazati samo na temelju vlasništva ili izravne kontrole navedenih osoba, mjere bi se mogle zaobići mnogim ugovornim ili faktičnim mogućnostima kontrole, jednakog opsega kao i vlasništvo ili izravna kontrola, koje bi društvu dale mogućnost utjecanja na druge subjekte.

63      Stoga je u točki 70. presude donesene povodom žalbe Sud pojasnio da pojam „društvo koje je u vlasništvu ili pod kontrolom” – kao što je to Opći sud naveo u prvotnoj presudi – u području mjera ograničavanja uglavnom nema jednak doseg kao u području prava društava, kad je riječ o utvrđivanju poslovne odgovornosti društva koje se u pogledu odlučivanja pravno nalazi pod kontrolom drugog gospodarskog subjekta.

64      Tako je u točki 75. presude donesene povodom žalbe Sud potvrdio da se društvo može smatrati „društvom koje je u vlasništvu ili pod kontrolom drugog subjekta” ako se potonji nalazi u situaciji u kojoj može utjecati na poslovne izbore predmetnog društva, čak i u slučaju da između dvaju gospodarskih subjekata ne postoji nikakva pravna veza, vlasnički udio ili udio u kapitalu.

65      Naposljetku, u točkama 77. do 79. presude donesene povodom žalbe Sud je utvrdio da, u svrhu donošenja mjera, činjenicu djelovanja pod kontrolom neke osobe ili subjekta i činjenicu djelovanja za račun takve osobe ili subjekta treba izjednačiti. On je naveo da je taj zaključak potvrđen analizom cilja članka 16. stavka 2. točke (d) Uredbe br. 961/2010, kojim se nastoji omogućiti Vijeću da poduzme učinkovite mjere protiv osoba umiješanih u širenje nuklearnog oružja i kojim se nastoji izbjeći zaobilaženje takvih mjera. Usto, on je pojasnio da je navedeni zaključak također potkrijepljen analizom konteksta u kojem se nalazi ta odredba.

 Ocjena Općeg suda

66      S obzirom na načela navedena u točkama 50. do 65. ove presude valja provjeriti jesu li u predmetnom slučaju ispunjene pretpostavke za nastanak izvanugovorne odgovornosti Unije, a osobito postojanje dovoljno ozbiljne povrede pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima.

67      Najprije, uzimajući u obzir ono što je navedeno u točki 60. ove presude, kad je riječ o drugom uvrštenju, s obzirom na to da je ono poništeno presudom od 7. prosinca 2011., HTTS/Vijeće (T‑562/10, EU:T:2011:716), koja je postala pravomoćna, Sud je priznao da je u pogledu Uredbe br. 961/2010 prvi dio prve pretpostavke za nastanak izvanugovorne odgovornosti Unije, odnosno povreda pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima, ispunjen.

68      Suprotno tomu, valja utvrditi da se, kad je riječ o prvom uvrštenju, kao što je navedeno u točki 61. ove presude, iz presude od 7. prosinca 2011., HTTS/Vijeće (T‑562/10, EU:T:2011:716), koja se temeljila na nedostatku obrazloženja, ne može zaključiti da se Provedbenu uredbu br. 668/2010 također trebalo smatrati nezakonitom zbog istog razloga i da je zadaća tužitelja, koji nije osporio zakonitost prvog uvrštenja tužbom za poništenje, bila da dokaže nezakonitost te provedbene uredbe s obzirom na to da se na akte institucija Unije u načelu primjenjuje pretpostavka zakonitosti.

69      U svakom slučaju, sve i da je prvo uvrštenje nezakonito, u pogledu tog uvrštenja i drugog uvrštenja valja analizirati može li se na temelju elemenata koje je podnio tužitelj, kako su navedeni u točkama 47. i 48. ove presude, dokazati da ta uvrštenja čine dovoljno ozbiljnu povredu pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima.

–       Prvi prigovor, koji se temelji na činjenici da Vijeće nije podnijelo činjenične elemente koji potkrepljuju zaključak da je tužitelj bio pod kontrolom IRISLa

70      Tužitelj u biti tvrdi da je Vijeće počinilo ozbiljnu i očitu povredu materijalnih pretpostavki uvrštenja time što je smatralo da je on bio pod kontrolom IRISL‑a ili da je djelovalo za njegov račun a da pritom nije raspolagalo dokazima o tome.

71      S jedne strane, tužitelj ističe da prilikom spornih uvrštenja Vijeće nije provelo istrage kako bi dokazalo prirodu IRISL‑ove kontrole nad tužiteljem, nije raspolagalo nikakvim dokazom te je djelovalo na temelju navoda država članica. Takav način postupanja je Opći sud u presudi od 12. lipnja 2013., HTTS/Vijeće (T‑128/12 i T‑182/12, neobjavljenoj, EU:T:2013:312), kvalificirao kao „očitu pogrešku u ocjeni”. Osim toga, tužitelj osporava ponašanje Vijeća nakon poništenja drugog uvrštenja, koje se sastojalo u donošenju odluke o novom uvrštenju s blago izmijenjenim obrazloženjem. On zaključuje da je Vijeće značajno i očito povrijedilo granice svoje diskrecijske ovlasti te očito nije uzelo u obzir materijalne pretpostavke uvrštenja.

72      S druge strane, oslanjajući se osobito na presudu od 25. studenoga 2014., Safa Nicu Sepahan/Vijeće (T‑384/11, EU:T:2014:986), tužitelj je istaknuo da Vijeće nije raspolagalo nikakvom marginom prosudbe kad je riječ o dužnosti dokazivanja osnovanosti spornih uvrštenja i da je, kao u predmetu u kojem je donesena ta presuda, ono počinilo ozbiljnu i očitu povredu koja se sastojala u donošenju odluke o tim uvrštenjima a da pritom nije raspolagalo nikakvom informacijom ni dokazom. Osim toga, on tvrdi da se Vijeće, kako bi opravdalo takvo ponašanje, nije moglo pozvati na složenost činjenica koje je bilo potrebno urediti ni poteškoće primjene ili tumačenja pravila Unije u tom području jer, s obzirom na očitost povrede, njega nisu mogle uzrokovati navedena složenost i poteškoća.

73      S tim u vezi, valja provjeriti s obzirom na presudu donesenu povodom žalbe je li na datum spornih uvrštenja, uzimajući u obzir isključivo dokaze kojima je Vijeće raspolagalo u tom točnom trenutku, ta institucija počinila dovoljno ozbiljnu povredu materijalnih pretpostavki uvrštenja.

74      Kao prvo, kad je riječ o tužiteljevu argumentu koji se temelji na činjenici da je Vijeće provelo sporna uvrštenja u odsustvu ikakvog dokaza i na temelju navoda država članica, valja istaknuti da je na raspravi Vijeće pojasnilo sadržaj izjave koju je dalo na raspravi pred Sudom 5. ožujka 2019., u skladu s kojom na datum tih uvrštenja nije raspolagalo informacijama navedenima u točki 59. prvotne presude, pri čemu je potvrdilo da nije raspolagalo svim informacijama.

75      Osobito, kad je riječ o prvom uvrštenju, Vijeće je navelo da se ono temeljilo na činjenici da je tužiteljevo sjedište bilo u Hamburgu (Njemačka), u ulici Schottweg 7, a da je sjedište IRISL‑a Europe, europskog društva kćeri IRISL‑a, bilo u Hamburgu, u ulici Schottweg 5. Valja istaknuti da je, kao što to tvrdi i Vijeće, na datum navedenog uvrštenja ono naime raspolagalo elementima koji se odnose na tužiteljevu adresu i adresu društva IRISL Europe, kao što proizlazi iz identifikacijskih podataka o poduzećima uvrštenima na popis sadržan u Prilogu V. Uredbi br. 423/2007, u verziji koja proizlazi iz Priloga dijela III. točke 1. podtočaka (d) i (j) Provedbene uredbe br. 668/2010.

76      Osim toga, Vijeće je istaknulo da također raspolaže rezolucijama 1803 (2008) i 1929 (2010) Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda od 3. ožujka 2008. i 9. lipnja 2010. o IRISL‑u te izvješćem Sankcijskog odbora Vijeća sigurnosti u kojem su utvrđene tri očite povrede IRISL‑a embarga na oružje nametnutog Rezolucijom 1747 (2007) navedenog Vijeća sigurnosti od 24. ožujka 2007. S jedne strane, kao što je Vijeće pravilno istaknulo, dokaz da ono zaista posjeduje te dokumente proizlazi iz činjenice da se na njih odnosi obrazloženje o uvrštenju IRISL‑a u Prilogu II. dijelu III. Odluke 2010/413 te Prilogu dijelu III. Provedbene uredbe br. 668/2010.

77      S druge strane, postojanje triju povreda embarga na oružje koje su utvrđene u navedenom izvješću Sankcijskog odbora Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda nije dovedeno u pitanje, kao ni sadržaj navedenog izvješća, jer iz njega proizlazi da je IRISL započeo djelatnosti radi zaobilaženja donesenih mjera time što je prenio svoje djelatnosti u druga poduzeća i da je njegovo sjedište u Europi bilo u blizini tužiteljeva sjedišta. Kao što je u biti istaknulo Vijeće, ondje je bila riječ o indicijama za uvrštenje tužiteljeva imena na sporne popise, u mjeri u kojoj je to uvrštenje bilo izravna posljedica uvrštenja IRISL‑a, i štoviše HDSL‑a, imajući na umu da je ime potonjeg društva za koje je tužitelj djelovao bilo uključeno u Prilog II. dio III. Odluke 2010/413 te u Prilog dio III. Provedbene uredbe br. 668/2010 kao da ono samo djeluje za račun IRISL‑a.

78      Usto, valja istaknuti da tužitelj ne osporava zemljopisnu blizinu sjedištâ IRISL‑a Europe i svojeg sjedišta. U vezi s tom blizinom on je sam na raspravi priznao da je u vrijeme spornih uvrštenja, pa stoga i u vrijeme prvog uvrštenja, on mogao upotrijebiti zaposlenike društva IRISL Europe, koje mu je stavilo na raspolaganje dio svojega osoblja.

79      Kad je riječ o drugom uvrštenju, Vijeće ističe da je ono bilo utemeljeno na preciznim i neosporenim okolnostima koje je tužitelj priznao u dva dopisa, od 10. i 13. rujna 2010., kojima je zahtijevao preispitivanje odluke o uvrštenju njegova imena na sporne popise. Kao što je pravilno istaknulo Vijeće, iz tih dopisa proizlazi da je u vrijeme spornih uvrštenja tužitelj djelovao kao brodski agent za račun društva HDSL koje se smatralo usko povezanim s IRISL‑om, s obzirom na to da je njegovo ime također uvršteno na popise subjekata osumnjičenih za promicanje širenja nuklearnog oružja u Iranu na datum 26. srpnja 2010. zato što „je [djelovao] za račun IRISL‑a [jer] je obavljao prijevoz kontejnera koristeći se brodovima IRISL‑a” i da je N. Bateni bio direktor IRISL‑a do 2008., nakon čega se nastanio u Europi i osnovao tužitelja.

80      Usto valja dodati, kad je riječ o spornim uvrštenjima, da su na datum njihova donošenja postojali javni izvori informacija, kao što je pravilno istaknulo Vijeće na raspravi, osobito članak New York Timesa od 7. lipnja 2010., naslovljen „Companies Linked to IRISL”, koji je sadržavao popis 66 poduzeća, među kojima su bili i tužitelj i HDSL, koja su bila povezana s IRISL‑om i kojima je potonji prenio brodove.

81      Usto, što se tiče drugog uvrštenja, valja istaknuti da je adresat dopisa od 10. i 13. rujna 2010. navedenih u točki 79. ove presude bilo sâmo Vijeće i da nije sporno da ih je primilo prilikom donošenja odluke o tom uvrštenju. Osim toga, ti dopisi navedeni su u presudi od 7. prosinca 2011., HTTS/Vijeće (T‑562/10, EU:T:2011:716), te ih je stoga Opći sud uzeo u obzir u okviru postupka u kojem je donesena ta presuda.

82      K tomu, iako je presudom od 7. prosinca 2011., HTTS/Vijeće (T‑562/10, EU:T:2011:716), Opći sud poništio drugo uvrštenje, valja istaknuti da su učinci tog poništenja odgođeni u vremenu jer je Opći sud u točkama 41. do 43. navedene presude utvrdio da se nije moglo isključiti da bi se nametanje mjera ograničavanja tužitelju ipak moglo pokazati opravdanim u meritumu. Iako je drugo uvrštenje trebalo biti poništeno zbog povrede obveze obrazlaganja, Opći sud je tako priznao da bi poništenje navedene uredbe s neposrednim učinkom moglo nanijeti ozbiljnu i nepovratnu štetu učinkovitosti mjera ograničavanja donesenih tom uredbom protiv Islamske Republike Irana, s obzirom na to da je postojala sumnja, na temelju elemenata kojima je raspolagalo Vijeće, da bi se uvrštenje tužiteljeva imena na sporne popise moglo pokazati osnovanim.

83      Kad je riječ o tužiteljevu argumentu koji se temelji na činjenici da je Opći sud u presudi od 12. lipnja 2013., HTTS/Vijeće (T‑128/12 i T‑182/12, neobjavljenoj, EU:T:2013:312), kvalificirao način postupanja Vijeća kao „očitu pogrešku u ocjeni”, valja istaknuti ono što slijedi.

84      S jedne strane, kao što ističe Vijeće, očitu pogrešku u ocjeni kao razlog naveden u potporu tužbi za poništenje treba razlikovati od očitog i ozbiljnog nepoštovanja granica nametnutih navedenoj diskrecijskoj ovlasti radi utvrđenja dovoljno ozbiljne povrede pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima u okviru tužbe za naknadu štete.

85      U tom kontekstu okolnost koju navodi tužitelj, a u skladu s kojom je u presudi od 12. lipnja 2013., HTTS/Vijeće (T‑128/12 i T‑182/12, neobjavljenoj, EU:T:2013:312), Opći sud također smatrao da je uvrštenje tužiteljeva imena na popis sadržan u Uredbi br. 267/2012 23. ožujka 2012., koje se temeljilo na istim razlozima na kojima se temeljilo drugo uvrštenje, bilo nezakonito na temelju postojanja očite pogreške u ocjeni, ne dopušta da se, automatski i kao što to sugerira tužitelj, zaključi da je Vijeće počinilo dovoljno ozbiljnu povredu materijalnih pretpostavki uvrštenja.

86      S druge strane i u svakom slučaju, kao što proizlazi iz točke 44. presude donesene povodom žalbe, svi kriteriji koje treba uzeti u obzir prilikom ocjene dovoljno ozbiljne povrede pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima odnose se na datum donošenja odluke predmetne institucije ili na datum njezina postupanja.

87      Time se tužiteljevi argumenti koji se odnose na presudu od 12. lipnja 2013., HTTS/Vijeće (T‑128/12 i T‑182/12, neobjavljenu, EU:T:2013:312) o uvrštenju njegova imena na popis sadržan u Uredbi br. 267/2012 23. ožujka 2012, dakle nakon drugog uvrštenja, ne mogu uzeti u obzir kao elementi raspoloživi na datum potonjeg uvrštenja radi ocjene postojanja ozbiljne i očite povrede Vijeća pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima u pogledu navedenog uvrštenja.

88      Kad je riječ o tužiteljevu argumentu koji se temelji na činjenici da je postupanje Vijeća u ovom predmetu istovjetno onomu u predmetu u kojem je donesena presuda od 25. studenoga 2014., Safa Nicu Sepahan/Vijeće (T‑384/11, EU:T:2014:986), valja pojasniti da, iako je u toj presudi Opći sud smatrao da je Vijeće počinilo nezakonitost, a nije raspolagalo marginom prosudbe, to se odnosilo na činjenicu da ono na datum donošenja predmetnih mjera nije raspolagalo informacijama ni dokazima koji potkrepljuju razloge donošenja navedenih mjera ograničavanja protiv tužitelja i da je ono stoga povrijedilo obvezu koja je već na datum donošenja predmetnih odredbi proizlazila iz ustaljene sudske prakse Suda i u pogledu koje Vijeće nije raspolagalo nikakvom marginom prosudbe (vidjeti presudu od 5. lipnja 2019., Bank Saderat/Vijeće, T‑433/15, neobjavljenu, EU:T:2019:374, t. 69. i navedenu sudsku praksu).

89      Međutim, u ovom predmetu nije sporno poštovanje obveze podnošenja dokaza Vijeća u potporu uvrštenju tužiteljeva imena na sporne popise. Naime, u predmetnom slučaju valja odrediti je li Vijeće, time što je donijelo odluke o spornim uvrštenjima na temelju elemenata kojima je raspolagalo na datum tih uvrštenja, osobito onih navedenih u točkama 74. do 81. ove presude, počinilo dovoljno ozbiljnu povredu zbog čega je mogla nastati izvanugovorna odgovornost Unije. S tim u vezi, valja uzeti u obzir marginu kojom je raspolagalo Vijeće prilikom ocjene indicija upotrjebljenih radi potkrepljivanja mjera ograničavanja.

90      U tom okviru valja naglasiti da, iako iz presude od 7. prosinca 2011., HTTS/Vijeće (T‑562/10, EU:T:2011:716), proizlazi da je Opći sud poništio drugo uvrštenje zbog nedostatnog obrazloženja, očito je da je na datum spornih uvrštenja pojam društva „koje je u vlasništvu ili pod kontrolom drugog subjekta”, kad je riječ o mjerama ograničavanja, davao marginu prosudbe Vijeću.

91      Usto, iako je u presudi donesenoj povodom žalbe Sud pobliže odredio sadržaj pojma „u vlasništvu” i „pod njegovom kontrolom”, valja istaknuti da je on u točki 70. te presude potvrdio ono što je Opći sud istaknuo u prvotnoj presudi, odnosno to da pojam „društvo koje je u vlasništvu ili pod kontrolom” u području mjera ograničavanja uglavnom nema jednak doseg kao u području prava društava, kad je riječ o utvrđivanju poslovne odgovornosti društva koje se u pogledu odlučivanja pravno nalazi pod kontrolom drugog gospodarskog subjekta. Sud je dao prednost vrlo širokoj definiciji pojma „kontrola” u području mjera ograničavanja i nije usko definirao izraze „u vlasništvu” i „pod njegovom kontrolom”, kao što u biti proizlazi iz točaka 74. i 75. presude donesene povodom žalbe.

92      Stoga, poput Vijeća i Komisije, valja smatrati da je na datum spornih uvrštenja mogla postojati nesigurnost u pogledu točnog sadržaja pojma „društva koje je u vlasništvu ili pod kontrolom drugog subjekta” i da je, slijedom toga, Vijeće raspolagalo određenom marginom u ocjeni elemenata koji mogu dokazati da je tužitelj bio u vlasništvu ili pod kontrolom sudjelujućeg društva, koje je bilo izravno povezano s iranskim nuklearnim aktivnostima ili ih je podupiralo.

93      Iz svega prethodno navedenog proizlazi da je, suprotno onomu što tvrdi tužitelj u okviru svojeg prvog prigovora, Vijeće podnijelo elemente za koje je smatralo da na datum prvog i drugog uvrštenja mogu dokazati prirodu poveznice između tužitelja i IRISL‑a.

94      Stoga, u tim okolnostima, čak i da je Vijeće prilikom spornih uvrštenja počinilo pogrešku u ocjeni oslonivši se na navedene okolnosti, ne može se smatrati da je ta pogreška bila očita i neispričiva i da je uobičajeno oprezna i brižna uprava ne bi počinila u istovjetnim okolnostima (vidjeti analogijom presudu od 5. lipnja 2019., Bank Saderat/Vijeće, T‑433/15, neobjavljenu, EU:T:2019:374, t. 73.).

95      Iz toga slijedi da prvi prigovor, koji se temelji na činjenici da Vijeće nije na temelju dostatnih dokaza utvrdilo da je tužitelj pod kontrolom IRISL‑a, treba odbiti.

–       Drugi prigovor, koji se temelji na činjenici da je tužiteljevo uvrštenje na sporne popise zbog sudjelovanja IRISLa i HDSLa u širenju nuklearnog oružja pogrešno

96      S jedne strane, tužitelj tvrdi da je povreda koju je počinilo Vijeće još značajnija jer su razlozi zbog kojih je njegovo ime uvršteno na sporne popise, odnosno sudjelovanje IRISL‑a i HDSL‑a u širenju nuklearnog oružja, već bili pogrešni uzimajući u obzir presudu od 16. rujna 2013., Islamic Republic of Iran Shipping Lines i dr./Vijeće (T‑489/10, EU:T:2013:453). S druge strane, on ističe da su Provedbena uredba br. 668/2010 i Uredba br. 961/2010 zahvaćene „dvostrukom pogreškom” jer IRISL i HDSL nisu sudjelovali u širenju nuklearnog oružja i da između njega i tih subjekata ne postoji nikakva poveznica koja im omogućuje utjecaj na njegove financijske odluke.

97      Prvim argumentom tužitelj u biti želi istaknuti da su nakon poništenja uvrštenja imena IRISL‑a, SAPID‑a i HDSL‑a presudom od 16. rujna 2013., Islamic Republic of Iran Shipping Lines i dr./Vijeće (T‑489/10, EU:T:2013:453), sporna uvrštenja nezakonita s obzirom na to da iz te presude proizlazi da IRISL i HDSL nisu sudjelovali u širenju nuklearnog oružja.

98      S tim u vezi, kao prvo, valja podsjetiti na to, kao što proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 53. ove presude, da se ne može smatrati da je poništenje uvrštenja imena IRISL‑a na sporne popise samo za sebe dostatno za dokaz da sporna uvrštenja čine dovoljno ozbiljnu povredu na temelju koje može nastati Unijina odgovornost.

99      Kao drugo, valja podsjetiti na to da u ovom predmetu zakonitost pobijanih akata treba ocijeniti s obzirom na činjenične i pravne elemente koji su postojali na dan donošenja akta, kao što proizlazi iz točke 46. presude donesene povodom žalbe i da prilikom spornih uvrštenja, uvrštenja imena IRISL‑a, SAPID‑a i HDSL‑a na popise subjekata optuženih za promicanje širenja nuklearnog oružja u Iranu još nisu bila poništena. U skladu s onim što je navedeno u točki 61. ove presude, pretpostavljalo se da su ta uvrštenja zakonita te su bila u potpunosti na snazi.

100    U svakom slučaju, valja utvrditi da, kao što je Sud istaknuo u točki 48. presude od 31. siječnja 2019., Islamic Republic of Iran Shipping Lines i dr./Vijeće (C‑225/17 P, EU:C:2019:82), postojanje triju povreda embarga uvedenog Rezolucijom 1747 (2007) nije dovedeno u pitanje presudom od 16. rujna 2013., Islamic Republic of Iran Shipping Lines i dr./Vijeće (T‑489/10, EU:T:2013:453). U točki 66. te presude Opći sud je smatrao da je „[bilo] opravdano smatrati da je činjenica da su IRISL‑i bili umiješani u tri incidenta oko prijevoza vojnog materijala kršeći time zabranu predviđenu u stavku 5. Rezolucije 1747 (2007) povećava[la] sumnju da su [oni također bili] uključeni i u incidente oko prijevoza materijala povezanog sa širenjem nuklearnog oružja”.

101    Slijedom toga, iz poništenja uvrštenja imena IRISL‑a, SAPID‑a i HDSL‑a nakon spornih uvrštenja ne proizlazi da je Vijeće počinilo povredu materijalnih pretpostavki uvrštenja koja može dovesti do nastanka izvanugovorne odgovornosti Unije. Stoga se ne može prihvatiti prvi tužiteljev argument.

102    Kad je riječ o drugom argumentu, koji se odnosi na navodno nepostojanje veze između IRISL‑a i HDSL‑a, s jedne strane, i tužitelja, s druge strane, koja IRISL‑u i HDSL‑u omogućuje da utječu na tužiteljeve financijske odluke, on upućuje na argumente koji su već analizirani u okviru prvog prigovora koji je istaknuo i valja ga odbiti zbog istih razloga kao što su oni navedeni u točkama 70. do 95. ove presude.

103    U tim se okolnostima Vijeću u konačnici ne može zamjeriti da je – temeljeći sporna tužiteljeva uvrštavanja na njegovim vezama s IRISL‑om – počinilo nepravilnost koju u sličnim okolnostima ne bi bila počinila uobičajeno oprezna i pažljiva uprava, kojoj Ugovori povjeravaju posebne nadležnosti, poput onih koje se odnose na donošenje mjera ograničavanja koje se smatraju nužnima u okviru Unijina djelovanja čiji je cilj održavanje mira i međunarodne sigurnosti (vidjeti analogijom presudu od 5. lipnja 2019., Bank Saderat/Vijeće, T‑433/15, neobjavljenu, EU:T:2019:374, t. 73. i 74.).

104    Stoga drugi tužiteljev prigovor, koji se temelji na činjenici da je uvrštenje njegova imena na sporne popise zbog sudjelovanja društava IRISL i HDSL u širenju nuklearnog oružja pogrešno, valja odbiti.

105    Budući da su odbijena dva tužiteljeva prigovora, tužbu valja odbiti u cijelosti a da pritom nije potrebno ispitati jesu li ispunjene ostale pretpostavke za nastanak izvanugovorne odgovornosti Unije.

 Troškovi

106    U skladu s člankom 219. Poslovnika, u odlukama Općeg suda donesenima nakon ukidanja i vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje on odlučuje o troškovima, s jedne strane, postupka pokrenutog pred njim i, s druge strane, žalbenog postupka pred Sudom. Budući da je Sud u presudi donesenoj povodom žalbe ukinuo prvotnu presudu i odredio da će o troškovima odlučiti naknadno, zadaća je Općeg suda da u ovoj presudi odluči o svim troškovima koji su povezani s postupcima pokrenutim pred njim te o troškovima povezanima sa žalbenim postupkom u predmetu C‑123/18 P.

107    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

108    Usto, u skladu s člankom 135. stavkom 1. Poslovnika, kad to zahtijeva pravičnost, Opći sud može odlučiti da stranka koja ne uspije u postupku, osim vlastitih troškova, snosi samo dio troškova druge stranke ili da ih ne snosi uopće.

109    Naposljetku, u skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, države članice i institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove.

110    U predmetnom slučaju, budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje, osim vlastitih troškova, i troškova Vijeća povezanih s ovim postupkom i postupkom u predmetu T‑692/15, u skladu s njegovim zahtjevom.

111    Kad je riječ o troškovima tužitelja i Vijeća vezanima za žalbeni postupak pred Sudom, uzimajući u obzir da je presudom donesenom povodom žalbe Sud prihvatio žalbu koju je podnio tužitelj, Opći sud smatra da je pravično naložiti svakoj od stranaka da snosi vlastite troškove povezane s ovim postupkom.

112    Komisija će snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (prvo vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      HTTS Hanseatic Trade Trust & Shipping GmbH snosit će vlastite troškove te troškove Vijeća Europske unije koji su povezani s ovim postupkom te postupkom u predmetu T692/15.

3.      Svaka će stranka snositi svoje troškove koji su povezani s postupkom C123/18 P.

4.      Europska komisija snosit će vlastite troškove u ovom postupku, u postupku u predmetu T692/15 i u predmetu C123/18 P.

Kanninen

Jaeger

Porchia

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 7. srpnja 2021.

Potpisi


Sadržaj



*      Jezik postupka: njemački