PRESUDA SUDA (prvo vijeće)
18. siječnja 2024.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Socijalna politika – Direktiva 2003/88/EZ – Članak 7. – Članak 31. stavak 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Novčana naknada za neiskorištene dane godišnjeg odmora koja se isplaćuje prilikom prestanka radnog odnosa – Nacionalni propis kojim se zabranjuje plaćanje te naknade u slučaju dobrovoljnog otkaza javnog službenika – Ograničenje javne potrošnje – Organizacijske potrebe javnog poslodavca”
U predmetu C‑218/22,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Tribunale di Lecce (Sud u Lecceu, Italija), odlukom od 22. ožujka 2022., koju je Sud zaprimio 24. ožujka 2022., u postupku
BU
protiv
Comune di Copertino,
SUD (prvo vijeće),
u sastavu: A. Arabadjiev, predsjednik vijeća, T. von Danwitz, P. G. Xuereb, A. Kumin i I. Ziemele (izvjestiteljica), suci,
nezavisna odvjetnica: T. Ćapeta,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za osobu BU, A. Russo, avvocata,
– za Comune di Copertino, L. Caccetta, avvocata,
– za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju L. Fiandaca, avvocato dello Stato,
– za Europsku komisiju, B.-R. Killmann i D. Recchia, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisne odvjetnice na raspravi održanoj 8. lipnja 2023.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 7. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena (SL 2003., L 299, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 31.) i članka 31. stavka 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe BU, u svojstvu bivšeg javnog službenika Comunea di Copertino (Općina Copertino, Italija), i te općine u vezi s njezinim odbijanjem da se tom bivšem javnom službeniku isplati novčana naknada za dane plaćenog godišnjeg odmora koji su ostali neiskorišteni na dan prestanka radnog odnosa do kojeg je došlo zbog njegova dobrovoljnog otkaza radi odlaska u prijevremenu mirovinu.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 Uvodna izjava 4. Direktive 2003/88 glasi:
„Poboljšanje sigurnosti, higijene i zdravlja radnika na radu ciljevi su koji ne smiju biti podređeni isključivo ekonomskim interesima.”
4 Člankom 7. Direktive 2003/88, naslovljenim „Godišnji odmor”, određuje se:
„1. Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi svaki radnik imao pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna, ovisno o uvjetima za stjecanje prava i za odobravanje takvog odmora utvrđenim nacionalnim propisima i/ili praksom.
2. Najkraći plaćeni godišnji odmor ne može se zamijeniti novčanom naknadom, osim u slučaju prestanka radnog odnosa.”
Talijansko pravo
5 Člankom 36. stavkom 3. talijanskog Ustava propisuje se:
„Radnik ima pravo na tjedni odmor i plaćeni godišnji odmor te se toga prava ne može odreći.”
6 Člankom 2109. Codicea civile (Građanski zakonik), naslovljenim „Razdoblje odmora”, u stavcima 1. i 2. određuje se:
„1. Radnik ima pravo na jedan dan odmora svaki tjedan, koji se u pravilu podudara s nedjeljom.
2. Također ima pravo na razdoblje plaćenog godišnjeg odmora, po mogućnosti neprekinuto, u vrijeme koje odredi poslodavac uzimajući u obzir potrebe poduzeća i interese radnika. Trajanje tog razdoblja utvrđuje se zakonom, korporativnim propisima, na temelju običaja ili na temelju pravičnosti.”
7 Člankom 5. decreto‑leggea n. 95 – Disposizioni urgenti per la revisione della spesa pubblica con invarianza dei servizi ai cittadini nonché misure di rafforzamento patrimoniale delle imprese del settore bancario (Uredba sa zakonskom snagom br. 95 o hitnim odredbama za reviziju javnih troškova bez izmjene usluga građanima i o mjerama za povećanje imovine poduzeća iz bankarskog sektora) od 6. srpnja 2012. (redovni dodatak GURI‑ju br. 156 od 6. srpnja 2012.) koji je s izmjenama preoblikovan u zakon člankom 1. stavkom 1. Zakona br. 135 od 7. kolovoza 2012., u verziji koja se primjenjuje na glavni postupak (u daljnjem tekstu: Uredba sa zakonskom snagom br. 95), naslovljenim „Smanjenje troškova javne uprave”, u stavku 8. propisuje se:
„Godišnji odmori, razdoblja odmora i dopusti na koje imaju pravo zaposlenici i rukovodstvo u javnoj upravi koja je obuhvaćena konsolidiranim ekonomskim računom javne uprave na način kako je u skladu s člankom 1. stavkom 2. Zakona br. 196 od 31. prosinca 2009., koje određuje [Istituto nazionale di statistica – ISTAT (Nacionalni statistički institut, Italija)] te zaposlenici i rukovodstvo u neovisnim tijelima, uključujući [Commissione nazionale per le società e la borsa – Consob (Nacionalna komisija za društva i burzu, Italija)], moraju se ostvarivati u skladu s odredbama propisa koji se odnose na te uprave i ne mogu ni u kojem slučaju dati pravo na isplatu kompenzacijskih naknada. Ta se odredba primjenjuje i u slučaju prestanka radnog odnosa zbog mobilnosti, otkazivanja zaposlenika, otkazivanja poslodavca, umirovljenja i navršavanja dobne granice. Moguće povoljnije odredbe iz propisa i ugovora prestaju se primjenjivati računajući od stupanja na snagu ove uredbe sa zakonskom snagom. Povreda ove odredbe dovodi, osim do povrata neopravdano isplaćenih iznosa, i do stegovne i upravne odgovornosti odgovornog rukovoditelja. Ovaj se stavak ne primjenjuje na nastavničko, administrativno, tehničko i pomoćno osoblje u svojstvu privremene i povremene zamjene odnosno ono koje ima svojstvo nastavnika na temelju ugovora do završetka nastave ili nastavničkih aktivnosti, u granicama razlike između broja dana godišnjeg odmora na koje je ostvareno pravo i broja dana kada je dotičnom osoblju dopušteno koristiti svoj godišnji odmor.”
Glavni postupak i prethodna pitanja
8 Osoba BU bila je zaposlena od 1. veljače 1992. do 1. listopada 2016. u Općini Copertino na radnom mjestu Istruttore direttivo (tehnički upravitelj javnih radova).
9 Ona je prestala obavljati svoju dužnost 1. listopada 2016. nakon dobrovoljnog otkaza radi odlaska u prijevremenu mirovinu.
10 Smatrajući da ima pravo na novčanu naknadu za 79 dana plaćenog godišnjeg odmora stečenog u razdoblju od 2013. do 2016., osoba BU podnijela je pred Tribunaleom di Lecce (Sud u Lecceu, Italija), odnosno sudom koji je postavio prethodna pitanja, zahtjev za novčanu naknadu za te neiskorištene dane godišnjeg odmora.
11 Općina Copertino osporavala je taj zahtjev pred sudom koji je postavio prethodna pitanja pozivajući se na članak 5. stavak 8. Uredbe sa zakonskom snagom br. 95. Ta je općina smatrala da činjenica da je osoba BU koristila godišnji odmor tijekom 2016. dokazuje da je ona bila upoznata sa svojom obvezom da na temelju te odredbe prije prestanka radnog odnosa iskoristi stečene dane godišnjeg odmora. Usto, ta je općina navela da ta osoba nije iskoristila preostale dane svojeg godišnjeg odmora iako je davala otkaz.
12 Sud koji je uputio zahtjev navodi da 79 neiskorištenih dana godišnjeg odmora koje osoba BU spominje odgovara danima plaćenog godišnjeg odmora predviđenim Direktivom 2003/88, od kojih je pravo na 55 dana stečeno u godinama prije 2016., a preostali dani u posljednjoj godini zaposlenja. Taj sud dodaje da je osoba BU tijekom 2016. koristila godišnji odmor za dane stečene u prethodnim godinama, koji su bili preneseni u 2013. i sljedeće godine. Međutim, ta situacija ne znači da je osoba BU postupala zlouporabno na način koji bi mogao odgovarati postupanju navedenom u točki 48. presude od 6. studenoga 2018., Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften (C‑684/16, EU:C:2018:874).
13 Sud koji je uputio zahtjev također napominje da je Corte costituzionale (Ustavni sud, Italija) u presudi br. 95/2016 presudio da je članak 5. stavak 8. Uredbe sa zakonskom snagom br. 95, koji se primjenjuje na javne službenike i kojim se, uz određene iznimke, predviđa da se nikakva novčana naknada ne može isplatiti za neiskorištene plaćene godišnje odmore, usklađen s načelima talijanskog Ustava te da ne povređuje načela prava Unije ni pravila međunarodnog prava. Taj je sud došao do tog zaključka navodeći različite iznimke od tog pravila koje nisu relevantne u ovom slučaju.
14 Corte costituzionale (Ustavni sud) uzeo je u obzir i nužnost ograničavanja javnih troškova i organizacijska ograničenja javnog poslodavca, pri čemu je istaknuo da je cilj tog propisa bio zaustaviti nekontrolirano korištenje „novčane naknade” za neiskorištene godišnje odmore kao i potvrditi davanje prednosti stvarnom korištenju godišnjih odmora. Taj je sud smatrao da zabrana isplate novčane naknade nije primjenjiva ako su razlozi za nekorištenje godišnjih odmora bili izvan radnikove volje, kao što je to bolest, ali da je primjenjiva u slučaju dobrovoljnog otkaza.
15 Međutim, sud koji je uputio zahtjev dvoji o usklađenosti članka 5. stavka 8. Uredbe sa zakonskom snagom br. 95 s pravom Unije, osobito s obzirom na presudu od 25. studenoga 2021., job‑medium (C‑233/20, EU:C:2021:960), tim više što iz samog naslova tog članka 5. proizlazi da je njegov cilj ograničavanje javnih troškova te imajući u vidu da je stavak 8. tog članka dio skupa mjera kojima se nastoje ostvariti uštede u sektoru javne uprave.
16 U tim je okolnostima Tribunale di Lecce (Sud u Lecceu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 7. [Direktive 2003/88] i članak 31. stavak 2. [Povelje] tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku (odnosno članak 5. stavak 8. Uredbe sa zakonskom snagom br. 95 […]), kojim se zbog potreba ograničavanja javne potrošnje te zbog organizacijskih potreba poslodavaca iz javnog sektora propisuje zabrana plaćanja novčane naknade za neiskorištene godišnje odmore u slučaju dobrovoljne ostavke radnika koji je zaposlenik u javnom sektoru?
2. U slučaju potvrdnog odgovora [na prvo pitanje], treba li članak 7. [Direktive 2003/88] i članak 31. stavak 2. [Povelje] tumačiti na način da se njima zahtijeva da radnik koji je zaposlenik u javnom sektoru treba dokazati da nije mogao iskoristiti te godišnje odmore tijekom trajanja radnog odnosa?”
O prethodnim pitanjima
Dopuštenost
17 Talijanska Republika tvrdi da su prethodna pitanja nedopuštena jer se u sudskoj praksi Suda, koja proizlazi iz presuda od 20. srpnja 2016., Maschek (C‑341/15, EU:C:2016:576) i od 6. studenoga 2018., Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften (C‑684/16, EU:C:2018:874), jasno navodi na koji način valja tumačiti nacionalno pravo kako bi bilo usklađeno s pravom Unije, pri čemu je Corte costituzionale (Ustavni sud) takvo tumačenje prihvatio. Štoviše, drugo pitanje sadržava proturječne tvrdnje.
18 U tom pogledu najprije valja podsjetiti na to da, s obzirom na Poslovnik Suda, okolnost da nacionalni sud nije dužan pokrenuti postupak pred Sudom ili da je odgovor na zahtjev za prethodnu odluku navodno očit s obzirom na pravo Unije uopće ne utječe na dopuštenost takvog zahtjeva (presuda od 25. studenoga 2021., job‑medium, C‑233/20, EU:C:2021:960, t. 16.).
19 Usto, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u okviru suradnje između tog Suda i nacionalnih sudova uspostavljene u članku 267. UFEU‑a, isključivo je na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uvažavajući posebnosti predmeta, ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Posljedično, ako se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud je u načelu dužan donijeti odluku (presuda od 25. studenoga 2021., job‑medium, C‑233/20, EU:C:2021:960, t. 17. i navedena sudska praksa).
20 Iz navedenog proizlazi da pitanja koja se odnose na pravo Unije uživaju pretpostavku relevantnosti. Odbijanje Suda da odluči o prethodnom pitanju koje je uputio nacionalni sud moguće je samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora glavnog postupka, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi mogao dati koristan odgovor na postavljena pitanja (presuda od 25. studenoga 2021., job‑medium, C‑233/20, EU:C:2021:960, t. 18. i navedena sudska praksa).
21 Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, na temelju članka 5. stavka 8. Uredbe sa zakonskom snagom br. 95 osobi BU ne može se odobriti isplata novčane naknade koju potražuje za dane plaćenog godišnjeg odmora koji su ostali neiskorišteni na dan prestanka radnog odnosa i to zato što je dobrovoljno prekinula taj odnos. U tom kontekstu, sud koji je uputio zahtjev svojim pitanjima postavlja upit o usklađenosti te odredbe s člankom 7. Direktive 2003/88 i člankom 31. stavkom 2. Povelje.
22 Stoga se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije te nije očito da tumačenje tih odredbi koje je zatražio taj sud nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora odnosno da je problem hipotetski. Usto, Sud raspolaže činjeničnim elementima koji su potrebni kako bi na koristan način odgovorio na ta pitanja.
23 Iz toga slijedi da su postavljena pitanja dopuštena.
O meritumu
24 Svojim dvama pitanjima, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 7. Direktive 2003/88 i članak 31. stavak 2. Povelje tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis kojim se zbog razloga koji se odnose na ograničavanje javnih troškova i organizacijske potrebe javnog poslodavca propisuje, u slučaju kada radnik dobrovoljno prekine radni odnos i ne dokaže da tijekom navedenog radnog odnosa nije koristio svoje godišnje odmore zbog razloga neovisnih o njegovoj volji, zabrana isplate novčane naknade radniku za dane plaćenog godišnjeg odmora stečene kako tijekom posljednje godine zaposlenja tako i tijekom prethodnih godina, a koji na dan prestanka radnog odnosa nisu bili iskorišteni.
25 U tom pogledu uvodno treba podsjetiti na to da prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda pravo na plaćeni godišnji odmor svakog radnika treba smatrati osobito važnim načelom socijalnog prava Europske unije od kojeg se ne može odstupiti i koje nadležna nacionalna tijela mogu provoditi samo u izričito propisanim granicama Direktive 2003/88 (vidjeti u tom smislu presudu od 6. studenoga 2018., Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften, C‑684/16, EU:C:2018:874, t. 19. i navedenu sudsku praksu).
26 Na taj se način člankom 7. stavkom 1. Direktive 2003/88, kojim se određuje da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi svaki radnik imao pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna, ovisno o uvjetima za stjecanje prava i za odobravanje takvog odmora utvrđenima nacionalnim propisima i/ili praksom, odražava i konkretizira temeljno pravo na plaćeni godišnji odmor iz članka 31. stavka 2. Povelje (vidjeti u tom smislu presudu od 25. studenoga 2021., job‑medium, C‑233/20, EU:C:2021:960, t. 25. i navedenu sudsku praksu).
27 U tom pogledu iz samog teksta članka 7. stavka 1. Direktive 2003/88 i sudske prakse Suda proizlazi da je na državama članicama da svojim unutarnjim propisom odrede uvjete za ostvarivanje i provedbu prava na plaćeni godišnji odmor, definiranjem konkretnih okolnosti u kojima radnici mogu ostvarivati navedeno pravo (presuda od 22. rujna 2022., LB (Zastara prava na plaćeni godišnji odmor), C‑120/21, EU:C:2022:718, t. 24. i navedena sudska praksa).
28 Međutim, države članice dužne su se suzdržati od bilo kakvog uvjetovanja sâmog nastanka navedenog prava, koje proizlazi izravno iz te direktive (vidjeti u tom smislu presudu od 27. studenoga 2021., job‑medium, C‑233/20, EU:C:2021:960, t. 27. i navedenu sudsku praksu).
29 Valja dodati to da je pravo na godišnji odmor samo jedna od dviju sastavnica prava na plaćeni godišnji odmor kao temeljnog načela socijalnog prava Unije. To temeljno pravo tako sadržava i pravo na primitak plaćanja kao i, u svojstvu prava koje supostoji s tim pravom na „plaćeni” godišnji odmor, pravo na novčanu naknadu za neiskorištene godišnje odmore prilikom prestanka radnog odnosa (presuda od 25. studenoga 2021., job‑medium, C‑233/20, EU:C:2021:960, t. 29. i navedena sudska praksa).
30 U tom pogledu valja podsjetiti na to da stvarno korištenje plaćenog godišnjeg odmora na koji radnik ima pravo nije više moguće kad radni odnos prestane. Kako bi se spriječilo to da zbog te nemogućnosti bude u potpunosti isključeno radnikovo uživanje tog prava, barem u novčanom obliku, člankom 7. stavkom 2. Direktive 2003/88 propisuje se da u slučaju prestanka radnog odnosa radnik ima pravo na novčanu naknadu za neiskorištene dane godišnjeg odmora (presuda od 6. studenoga 2018., Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften, C‑684/16, EU:C:2018:874, t. 22. i navedena sudska praksa).
31 Kao što je to Sud presudio, člankom 7. stavkom 2. Direktive 2003/88 ne postavlja se nijedan uvjet za stjecanje prava na novčanu naknadu osim činjenice, s jedne strane, da je radni odnos prestao i, s druge strane, da radnik nije iskoristio sve godišnje odmore na koje je imao pravo na dan kada je radni odnos prestao (presuda od 6. studenoga 2018., Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften, C‑684/16, EU:C:2018:874, t. 23. i navedena sudska praksa). To je pravo izravno dodijeljeno navedenom direktivom i može ovisiti samo o uvjetima koji su u njoj izričito predviđeni (presuda od 6. studenoga 2018., Kreuziger, C‑619/16, EU:C:2018:872, t. 22. i navedena sudska praksa).
32 Iz toga slijedi da u skladu s člankom 7. stavkom 2. Direktive 2003/88 radnik koji nije mogao iskoristiti sva svoja prava na plaćeni godišnji odmor prije prestanka svojeg radnog odnosa ima pravo na novčanu naknadu za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor. U tom smislu nije relevantan razlog prestanka radnog odnosa. Stoga, okolnost da radnik prekida radni odnos na vlastiti zahtjev uopće ne utječe na njegovo pravo da, ovisno o slučaju, primi novčanu naknadu za prava na plaćeni godišnji odmor koja nije mogao iskoristiti prije prestanka svojeg radnog odnosa (presude od 20. srpnja 2016., Maschek, C‑341/15, EU:C:2016:576, t. 28. i 29. i od 25. studenoga 2021., job‑medium, C‑233/20, EU:C:2021:960, t. 32. i 34.).
33 Navedenoj odredbi protivni su nacionalni propisi ili prakse koje predviđaju da se, kada dođe do prestanka radnog odnosa, nikakva novčana naknada za neiskorištene plaćene godišnje odmore ne isplaćuje radniku koji nije mogao iskoristiti sve godišnje odmore na koje je imao pravo prije prestanka tog radnog odnosa, osobito jer je bio na bolovanju tijekom cijelog ili dijela referentnog razdoblja i/ili razdoblja za koje se godišnji odmor može odgoditi (presuda od 6. studenoga 2018., Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften, C‑684/16, EU:C:2018:874, t. 24. i navedena sudska praksa).
34 Uostalom, time što propisuje da se najkraći plaćeni godišnji odmor ne može zamijeniti novčanom naknadom, osim u slučaju prestanka radnog odnosa, članak 7. stavak 2. Direktive 2003/88 namijenjen je osobito osiguranju ostvarivanja radnikova prava na stvarni odmor, kako bi se učinkovito zaštitila njegova sigurnost i zdravlje (presuda od 6. studenoga 2018., Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften, C‑684/16, EU:C:2018:874, t. 33.).
35 Tako članku 7. stavku 1. Direktive 2003/88 u načelu nije protivan nacionalni propis koji predviđa načine ostvarivanja prava na plaćeni godišnji odmor izričito utvrđen tom direktivom, a koji podrazumijeva čak i gubitak navedenog prava nakon proteka referentnog razdoblja ili razdoblja prijenosa, pod uvjetom da je radnik koji je izgubio pravo na plaćeni godišnji odmor imao stvarnu mogućnost ostvariti pravo koje mu je dodijeljeno navedenom direktivom (presuda od 6. studenoga 2018., Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften, C‑684/16, EU:C:2018:874, t. 35. i navedena sudska praksa).
36 U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuju prethodna pitanja proizlazi, s jedne strane, da je radnik stekao dane plaćenog godišnjeg odmora tijekom više referentnih razdoblja za koje se čini da su se kumulirali, među kojima dio tih dana koji je stečen nakon 2013. i tijekom 2016. još nije bio iskorišten kad je radni odnos prestao 1. listopada 2016. S druge strane, očito je da na temelju članka 5. stavka 8. Uredbe sa zakonskom snagom br. 95 taj radnik nema pravo na novčanu naknadu za sve te neiskorištene dane godišnjeg odmora samo zato što je dobrovoljno prekinuo radni odnos odlaskom u prijevremenu mirovinu, što je mogao unaprijed predvidjeti.
37 U tom pogledu iz navoda u zahtjevu za prethodnu odluku proizlazi da Corte costituzionale (Ustavni sud) smatra da je cilj te odredbe okončati nekontroliranu primjenu „novčane naknade” za neiskorištene godišnje odmore. Stoga, usporedno s mjerama ograničavanja javnih troškova, cilj pravila koje se uspostavlja tom odredbom jest potvrditi nadređenost stvarnog korištenja godišnjeg odmora u odnosu na isplatu novčane naknade.
38 Potonji cilj odgovara cilju Direktive 2003/88, osobito njezinu članku 7. stavku 2., kojim se, među ostalim, nastoji osigurati, kao što je to navedeno u točki 34. ove presude, da radnik može iskoristiti stvarni odmor kako bi učinkovito zaštitio svoju sigurnost i zdravlje.
39 U svrhu takvog cilja i s obzirom na to da se članku 7. stavku 1. Direktive 2003/88 u načelu ne protivi nacionalni propis koji predviđa načine ostvarivanja prava na plaćeni godišnji odmor izričito utvrđen tom direktivom, a koji podrazumijeva čak i gubitak navedenog prava nakon proteka referentnog razdoblja ili razdoblja prijenosa, tom se direktivom u načelu ne može zabraniti nacionalna odredba koja predviđa da se na kraju takvog razdoblja neiskorišteni dani plaćenog godišnjeg odmora više ne mogu zamijeniti novčanom naknadom, uključujući u slučaju naknadnog prestanka radnog odnosa, ako je radnik imao mogućnost ostvariti pravo koje mu je dodijeljeno navedenom direktivom.
40 Međutim, razlog zbog kojeg je radni odnos prestao nije relevantan za stjecanje prava na novčanu naknadu iz članka 7. stavka 2. Direktive 2003/88 (vidjeti u tom smislu presudu od 25. studenoga 2021., job‑medium, C‑233/20, EU:C:2021:960, t. 32. i 34.).
41 Iz prethodnih razmatranja proizlazi da se nacionalnim zakonodavstvom o kojem je riječ u glavnom postupku, kako ga tumači Corte costituzionale (Ustavni sud), kojim se propisuje zabrana isplate novčane naknade radniku za dane plaćenog godišnjeg odmora koji su neiskorišteni na dan prestanka radnog odnosa zbog toga što je taj radnik dobrovoljno prekinuo radni odnos koji ga veže za njegova poslodavca, uvodi uvjet koji prekoračuje one izričito predviđene u članku 7. stavku 2. Direktive 2003/88, kako su navedeni u točki 31. ove presude. Usto, tom se zabranom konkretno obuhvaća posljednja godina zaposlenja i referentno razdoblje tijekom kojeg je radni odnos prestao. Tim se nacionalnim zakonodavstvom stoga ograničava pravo na novčanu naknadu za godišnje odmore koji su neiskorišteni prilikom prestanka radnog odnosa, što je jedna od sastavnica prava na plaćeni godišnji odmor, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 29. ove presude.
42 U tom pogledu valja podsjetiti na to da se pravo na plaćeni godišnji odmor može ograničiti ako se poštuju uvjeti predviđeni u članku 52. stavku 1. Povelje, odnosno to da su ta ograničenja predviđena zakonom, da poštuju bit tog prava i da su, podložno načelu proporcionalnosti, potrebna i zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija (presuda od 22. rujna 2022., LB (Zastara prava na plaćeni godišnji odmor), C‑120/21, EU:C:2022:718, t. 36. i navedena sudska praksa).
43 U ovom slučaju, ograničenje o kojem je riječ u glavnom postupku u pogledu ostvarivanja temeljnog prava iz članka 31. stavka 2. Povelje predviđeno je zakonom, konkretnije člankom 5. stavkom 8. Uredbe sa zakonskom snagom br. 95.
44 Što se tiče ciljeva koje nacionalni zakonodavac nastoji postići, a u pogledu kojih sud koji je uputio zahtjev posebno dvoji, iz teksta prvog pitanja proizlazi da su oni, kako proizlaze iz naslova članka 5. Uredbe sa zakonskom snagom br. 95 i kako ih tumači Corte costituzionale (Ustavni sud), s jedne strane, ograničavanje javnih troškova i, s druge strane, organizacijske potrebe javnog poslodavca, uključujući racionalno planiranje godišnjih odmora i poticanje usvajanja čestitog ponašanja stranaka radnog odnosa.
45 Kao prvo, što se tiče cilja ograničavanja javnih troškova, dovoljno je podsjetiti na to da iz uvodne izjave 4. Direktive 2003/88 proizlazi da učinkovita zaštita sigurnosti i zdravlja radnika ne smije biti podređena isključivo ekonomskim interesima (presuda od 14. svibnja 2019., CCOO, C‑55/18, EU:C:2019:402, t. 66. i navedena sudska praksa).
46 Kao drugo, kad je riječ o cilju u vezi s organizacijskim potrebama javnog poslodavca, valja istaknuti da se on konkretno odnosi na racionalno planiranje godišnjih odmora i poticanje usvajanja čestitog ponašanja stranaka radnog odnosa, tako da se može shvatiti na način da se njime nastoji potaknuti radnike na korištenje svojih odmora i na način da ispunjava svrhu Direktive 2003/88, kao što to proizlazi iz točke 38. ove presude.
47 Usto, valja podsjetiti na to da države članice ne mogu odstupiti od načela koje proizlazi iz članka 7. Direktive 2003/88, u vezi s člankom 31. stavkom 2. Povelje, a prema kojem stečeno pravo na plaćeni godišnji odmor ne može prestati nakon proteka referentnog razdoblja i/ili razdoblja prijenosa utvrđenog nacionalnim pravom ako radnik nije bio u mogućnosti iskoristiti svoje godišnje odmore (vidjeti u tom smislu presudu od 6. studenoga 2018., Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften, C‑684/16, EU:C:2018:874, t. 54.).
48 Nasuprot tomu, kad je radnik, namjerno i potpuno upoznat s posljedicama koje će iz toga proizići, odlučio ne iskoristiti svoje plaćene godišnje odmore nakon što mu je omogućeno stvarno ostvarivanje njegova prava na njih, članku 31. stavku 2. Povelje ne protivi se gubitak tog prava ni, u slučaju prestanka radnog odnosa, povezana uskrata novčane naknade za neiskorištene plaćene godišnje odmore, pri čemu poslodavac nije obvezan tom radniku naložiti stvarno korištenje navedenim pravom (vidjeti u tom smislu presudu od 6. studenoga 2018., Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften, C‑684/16, EU:C:2018:874, t. 56.).
49 U tom pogledu poslodavac osobito mora, vodeći računa o obveznoj naravi prava na plaćeni godišnji odmor i kako bi osigurao koristan učinak članka 7. Direktive 2003/88, konkretno i na potpuno transparentan način osigurati da radnik može stvarno koristiti svoje plaćene godišnje odmore, potičući ga da to učini, prema potrebi i formalnim putem, pri čemu ga mora, kako bi se zajamčilo da navedeni odmori i dalje mogu zainteresiranoj osobi osigurati odmor i opuštanje kojima su namijenjeni, detaljno i pravodobno obavijestiti o tome da će se, ako ih ne iskoristi, ti odmori izgubiti na kraju referentnog razdoblja ili odobrenog razdoblja prijenosa ili da se neće više moći zamijeniti novčanom naknadom. Teret dokazivanja je na poslodavcu (vidjeti u tom smislu presudu od 6. studenoga 2018., Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften, C‑684/16, EU:C:2018:874, t. 45. i 46.).
50 Iz toga slijedi da ako poslodavac ne može podnijeti dokaz da je postupio sa zahtijevanom dužnom pažnjom kako bi radnik mogao stvarno koristiti plaćene godišnje odmore na koje je imao pravo, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, valja utvrditi da bi gubitak prava na navedene odmore po završetku referentnog razdoblja ili odobrenog razdoblja prijenosa te, u slučaju prestanka radnog odnosa, povezana uskrata isplate novčane naknade za neiskorišteni godišnji odmor bili u suprotnosti s, odgovarajuće, člankom 7. stavcima 1. i 2. Direktive 2003/88 te člankom 31. stavkom 2. Povelje (vidjeti u tom smislu presudu od 6. studenoga 2018., Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften, C‑684/16, EU:C:2018:874, t. 46. i 55.).
51 U svakom slučaju, iz navoda u zahtjevu za prethodnu odluku proizlazi da zabrana isplate novčane naknade za neiskorištene dane plaćenog godišnjeg odmora obuhvaća one koji su stečeni tijekom posljednje godine tekućeg zaposlenja.
52 Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, na postavljena pitanja valja odgovoriti tako da članak 7. Direktive 2003/88 i članak 31. stavak 2. Povelje treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis kojim se zbog razloga koji se odnose na ograničavanje javnih troškova i organizacijske potrebe javnog poslodavca propisuje, u slučaju kada radnik dobrovoljno prekine radni odnos i ne dokaže da tijekom navedenog radnog odnosa nije koristio svoje godišnje odmore zbog razloga neovisnih o njegovoj volji, zabrana isplate novčane naknade radniku za dane plaćenog godišnjeg odmora stečene kako tijekom posljednje godine zaposlenja tako i tijekom prethodnih godina, a koji na dan prestanka radnog odnosa nisu bili iskorišteni.
Troškovi
53 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje:
Članak 7. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena i članak 31. stavak 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis kojim se zbog razloga koji se odnose na ograničavanje javnih troškova i organizacijske potrebe javnog poslodavca propisuje, u slučaju kada radnik dobrovoljno prekine radni odnos i ne dokaže da tijekom navedenog radnog odnosa nije koristio svoje godišnje odmore zbog razloga neovisnih o njegovoj volji, zabrana isplate novčane naknade radniku za dane plaćenog godišnjeg odmora stečene kako tijekom posljednje godine zaposlenja tako i tijekom prethodnih godina, a koji na dan prestanka radnog odnosa nisu bili iskorišteni.
Potpisi