Predmet C-621/18
Andy Wightman i dr.
protiv
Secretary of State for Exiting the European Union
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Court of Session, Inner House, First Division (Škotska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Članak 50. UEU-a – Obavijest države članice o namjeri povlačenja iz Europske unije – Posljedice obavijesti – Pravo na jednostrani opoziv obavijesti – Uvjeti”
Sažetak – Presuda Suda (puni sastav) od 10. prosinca 2018.
1. Prethodna pitanja – Nadležnost Suda – Granice – Nadležnost nacionalnog suda – Ocjena dopuštenosti tužbe u glavnom postupku i usklađenosti zahtjeva za prethodnu odluku s nacionalnom pravom – Provjera Suda – Isključenost – Deklaratornost tužbe u glavnom postupku – Okolnost koja nije dovoljna da bi se isključila nadležnost Suda
(čl. 267. UFEU-a)
2. Države članice – Povlačenje iz Europske unije – Odluka države članice da pokrene postupak povlačenja – Obavijest Europskom vijeću – Mogućnost jednostranog opoziva – Pretpostavke – Posljedice
(čl. 49. i 50. UEU-a)
1. Sud može odbiti odlučivati o zahtjevu za prethodnu odluku koji je uputio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima za davanje korisnog odgovora na upućena pitanja (presude od 16. lipnja 2015., Gauweiler i dr., C-62/14, EU:C:2015:400, t. 25. i od 7. veljače 2018., American Express C-304/16, EU:C:2018:66, t. 32.). Sud nije ovlašten ni dovoditi u pitanje ocjenu suda koji je uputio zahtjev o dopuštenosti zahtjeva u glavnom postupku, za koju je u okviru prethodnog postupka nadležan nacionalni sud, ni provjeravati je li zahtjev za prethodnu odluku upućen u skladu s nacionalnim pravilima o organizaciji sudova i o sudskom postupku (vidjeti u tom smislu presude od 16. lipnja 2015., Gauweiler i dr., C-62/14, EU:C:2015:400, t. 26. i od 7. veljače 2018., American Express, C-304/16, EU:C:2018:66, t. 34.). U ovom je slučaju sud koji je uputio zahtjev odbio prigovore nedopuštenosti koje je pred njim istaknula vlada Ujedinjene Kraljevine o tome je li pitanje u okviru zahtjeva u glavnom postupku hipotetsko ili teoretsko. Iz toga slijedi da, s obzirom na to da se argumentima vlade Ujedinjene Kraljevine i Komisije dovodi u pitanje dopuštenost te tužbe, oni ne utječu na ocjenu dopuštenosti zahtjeva za prethodnu odluku (vidjeti u tom smislu presudu od 13. ožujka 2007., Unibet, C-432/05, EU:C:2007:163, t. 33.).
Osim toga, okolnost da je tužba u glavnom postupku deklaratorne prirode ne sprečava Sud da odlučuje o prethodnom pitanju kada je ta tužba dopuštena u skladu s nacionalnim pravom i kada to pitanje odgovara objektivnoj potrebi za rješavanjem spora koji je pravilno podnesen sudu koji je uputio zahtjev (vidjeti u tom smislu presude od 15. prosinca 1995., Bosman, C-415/93, EU:C:1995:463, t. 65. i od 16. lipnja 2015., Gauweiler i dr., C-62/14, EU:C:2015:400, t. 28.). Dakle, postoji spor pred sudom koji je uputio zahtjev, i to iako se tuženik u glavnom postupku nije htio izjasniti o meritumu pitanja koje su postavili tužitelji u glavnom postupku, tvrdeći samo da je njihova tužba nedopuštena (vidjeti u tom smislu presudu od 8. srpnja 2010., Afton Chemical, C-343/09, EU:C:2010:419, t. 11. i 15.).
(t. 27., 30.-32.)
2. Članak 50. UEU-a treba tumačiti na način da, ako je država članica obavijestila Europsko vijeće, u skladu s tim člankom, o svojoj namjeri povlačenja iz Europske unije, navedeni članak dopušta toj državi članici da – sve dok sporazum o povlačenju sklopljen između navedene države članice i Europske unije nije stupio na snagu ili, ako do sklapanja ne dođe, sve dok ne istekne rok od dvije godine predviđen stavkom 3. tog članka, koji se eventualno može produljiti u skladu s tim stavkom – jednostrano, jednoznačno i bezuvjetno povuče tu obavijest dopisom u pisanom obliku Europskom vijeću, nakon što dotična država članica donese odluku o opozivu u skladu sa svojim ustavnim odredbama. Cilj je takvog opoziva potvrditi članstvo te države članice u Europskoj uniji u neizmijenjenim uvjetima u pogledu njezina statusa države članice, čime se navedenim opozivom završava postupak povlačenja.
Što se tiče konteksta članka 50. UEU-a, valja uputiti na trinaestu uvodnu izjavu preambule UEU-a, na prvu uvodnu izjavu preambule UFEU-a te na članak 1. UEU-a, iz kojih proizlazi da je cilj Ugovorâ stvaranje sve tješnje povezane unije među narodima Europe, kao i na drugu uvodnu izjavu preambule UFEU-a, iz koje proizlazi da se Unijom žele ukloniti zapreke koje dijele Europu. Također je potrebno naglasiti važnost vrijednosti slobode i demokracije, navedenih u drugoj i četvrtoj uvodnoj izjavi preambule UEU-a koje se nalaze među zajedničkim vrijednostima iz članka 2. tog Ugovora kao i u preambuli Povelje Europske unije o temeljnim pravima, i koje su u tom smislu sami temelji Unijina pravnog poretka (vidjeti u tom smislu presudu od 3. rujna 2008., Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija, C-402/05 P i C-415/05 P, EU:C:2008:461, t. 303. i 304.) Kao što to proizlazi iz članka 49. UEU-a, koji predviđa mogućnost svake europske države da podnese zahtjev za članstvo u Uniji i na koji se oslanja pravo na povlačenje propisano člankom 50. UEU-a, Unija okuplja države koje su slobodno i dobrovoljno odlučile usvojiti te vrijednosti, pri čemu pravo Unije počiva na temeljnoj premisi da svaka država članica sa svim drugim državama članicama dijeli navedene vrijednosti i priznaje da ih one dijele s njom (vidjeti u tom smislu presudu od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci pravosudnog sustava), C-216/18 PPU, EU:C:2018:586, t. 35.).
U tim okolnostima, ako se država ne može protiv svoje volje prisiliti na pristupanje Uniji, onda se ne može ni protiv svoje volje prisiliti na povlačenje iz Unije. Međutim, kada bi obavijest o namjeri povlačenja neizbježno dovela do povlačenja dotične države članice na kraju razdoblja predviđenog u članku 50. stavku 3. UEU-a, tada bi ona mogla biti prisiljena napustiti Uniju bez obzira na svoju volju, izraženu u demokratskom procesu u skladu sa svojim ustavnim odredbama, da promijeni odluku o povlačenju iz Unije i, dakle, ostane njezina članica. Valja utvrditi da bi takav ishod bio suprotan ciljevima i vrijednostima navedenima u točkama 61. i 62. ove presude. Točnije, prisiliti državu članicu koja je, nakon što je obavijestila o svojoj namjeri povlačenja iz Unije u skladu sa svojim ustavnim odredbama i nakon provedenog demokratskog procesa, odlučila u okviru takvog procesa opozvati obavijest o toj namjeri bilo bi u suprotnosti sa svrhom Ugovorâ u pogledu stvaranja sve tješnje povezane unije među narodima Europe.
Takav zaključak podupiru i odredbe Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, koja je uzeta u obzir tijekom pripremnih radova Ugovora o Ustavu za Europu. Naime, u slučaju da ugovor na temelju svojih odredaba dopušta povlačenje, članak 68. te konvencije, među ostalim, jasno i bezuvjetno propisuje da se obavijest o povlačenju, kakva je predviđena člancima 65. i 67. navedene konvencije, može opozvati u bilo kojem trenutku prije nego što proizvede učinak.
(t. 61.-63., 65.-67., 70., 71., 75. i izreka)