PRESUDA OPĆEG SUDA (osmo prošireno vijeće)
28. studenoga 2019.(*)
„Ekonomska i monetarna unija – Bankarska unija – Jedinstveni sanacijski mehanizam za kreditne institucije i određena investicijska društva (SRM) – Jedinstveni fond za sanaciju (SRF) – Odluka SRB‑a o ex ante doprinosima za 2016. – Tužba za poništenje – Izravni i osobni utjecaj – Dopuštenost – Bitni postupovni zahtjevi – Potvrda vjerodostojnosti odluke – Postupak donošenja odluke”
U predmetu T‑323/16,
Banco Cooperativo Español, SA, sa sjedištem u Madridu (Španjolska), koji zastupaju D. Sarmiento Ramírez‑Escudero i J. Beltrán de Lubiano Sáez de Urabain, odvjetnici,
tužitelj,
protiv
Jedinstvenog sanacijskog odbora (SRB), koji zastupaju F. Málaga Diéguez, F. Fernández de Trocóniz Robles, B. Meyring, S. Schelo, T. Klupsch i S. Ianc, odvjetnici,
tuženik,
koji podupire
Europska komisija, koju zastupaju J. Rius, A. Steiblytė i K.-P. Wojcik, u svojstvu agenata,
intervenijent,
povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje odluke SRB‑a donesene na njegovoj izvršnoj sjednici od 15. travnja 2016. o ex ante doprinosima Jedinstvenom fondu za sanaciju za 2016. (SRB/ES/SRF/2016/06), u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja,
OPĆI SUD (osmo prošireno vijeće),
u sastavu: A. M. Collins, predsjednik, M. Kancheva, R. Barents, J. Passer (izvjestitelj) i G. De Baere, suci,
tajnik: J. Palacio González, glavni administrator,
uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 27. veljače 2019.,
donosi sljedeću
Presudu
Pravni okvir
1 Ovaj predmet dio je drugog stupa bankarske unije koji se odnosi na jedinstveni sanacijski mehanizam (SRM), ustanovljen Uredbom (EU) br. 806/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. srpnja 2014. o utvrđivanju jedinstvenih pravila i jedinstvenog postupka za sanaciju kreditnih institucija i određenih investicijskih društava u okviru jedinstvenog sanacijskog mehanizma i jedinstvenog fonda za sanaciju te o izmjeni Uredbe (EU) br. 1093/2010. (SL 2014., L 225, str. 1.). Cilj uvođenja SRM‑a je jačanje integracije sanacijskog okvira u državama članicama europodručja i u državama članicama koje nisu dio europodručja, a koje žele sudjelovati u jedinstvenom nadzornom mehanizmu (SSM) (u daljnjem tekstu: države članice sudionice).
2 Točnije, taj se predmet odnosi na Jedinstveni fond za sanaciju (SRF), osnovan člankom 67. stavkom 1. Uredbe br. 806/2014. SRF se financira doprinosima institucija na nacionalnoj razini u obliku, među ostalim, ex ante doprinosa, na temelju članka 67. stavka 4. iste uredbe. Na temelju članka 3. stavka 1. točke 13. navedene uredbe, pojam institucije označava kreditnu instituciju ili investicijsko društvo obuhvaćeno konsolidiranim nadzorom u skladu s člankom 2. točkom (c) iste uredbe. Doprinosi se prenose na razinu Europske unije u skladu s međuvladinim Sporazumom o prijenosu i objedinjavanju doprinosa u SRF, potpisanim u Bruxellesu 21. svibnja 2014. (u daljnjem tekstu: Međuvladin sporazum).
3 Članak 70. Uredbe br. 806/2014, naslovljen „Ex ante doprinosi”, određuje:
„1. Pojedinačni doprinos svake institucije prikuplja se najmanje jedanput godišnje i izračunava se razmjerno iznosu njezinih obveza (isključujući regulatorni kapital) umanjenih za osigurane depozite, u odnosu na ukupne obveze (isključujući regulatorni kapital) umanjene za osigurane depozite svih institucija s odobrenjem na državnim područjima svih država članica sudionica.
2. Svake godine, nakon savjetovanja s ESB‑om ili nadležnim nacionalnim tijelom te u uskoj suradnji s nacionalnim sanacijskim tijelom, Odbor izračunava pojedinačne doprinose kako bi osigurao da doprinosi svih institucija s odobrenjem na državnim područjima svih država članica sudionica ne premašuju 12,5 % ciljne razine.
Svake godine izračun doprinosa pojedinih institucija temelji se na:
(a) paušalnom doprinosu koji se temelji na razmjernom iznosu obveza institucije, isključujući regulatorni kapital i osigurane depozite, u odnosu na obveze koje isključuju regulatorni kapital i osigurane depozite svih institucija s odobrenjem na državnim područjima država članica sudionica i
(b) doprinosu prilagođenom za rizik koji se temelji na kriterijima propisanima u članku 103. stavku 7. Direktive 2014/59/EU, uzimajući u obzir načelo proporcionalnosti, bez narušavanja struktura bankarskog sektora u državama članicama.
U odnosu između paušalnog doprinosa i doprinosa prilagođenog za rizik mora se uzeti u obzir uravnotežena raspodjela doprinosa na različite vrste banaka.
U svakom slučaju ukupan iznos pojedinačnih doprinosa svih institucija s ovlaštenjem na državnim područjima svih država članica sudionica, izračunan u skladu s točkama (a) i (b) ne smije premašiti 12,5 % ciljane razine.
[…]
6. Primjenjuju se delegirani akti u kojima se navodi pojam prilagođavanja doprinosa razmjerno profilu rizičnosti institucija, a koje je donijela Komisija u skladu s člankom 103. stavkom 7. Direktive 2014/59/EU.
7. Na prijedlog Komisije Vijeće donosi, u okviru delegiranih akata iz stavka 6., provedbene akte radi određivanja uvjeta za provedbu stavaka 1., 2. i 3., a posebno u odnosu na:
(a) primjenu metodologije izračuna pojedinačnih doprinosa;
(b) praktične načine dodjele institucijama čimbenika rizika navedenih u delegiranom aktu.”
4 Uredba br. 806/2014 dopunjena je, u dijelu koji se odnosi na ex ante doprinose, Provedbenom uredbom Vijeća (EU) 2015/81 od 19. prosinca 2014., o utvrđivanju jedinstvenih uvjeta primjene Uredbe br. 806/2014 u vezi s ex ante doprinosima SRF‑u (SL 2015., L 15, str. 1.).
5 Osim toga, Uredba br. 806/2014 i Provedbena uredba br. 2015/81 upućuju na određene odredbe sadržane u dvama drugim aktima:
– s jedne strane, na odredbe Direktive 2014/59/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. o uspostavi okvira za oporavak i sanaciju kreditnih institucija i investicijskih društava te o izmjeni Direktive Vijeća 82/891/EEZ i direktiva 2001/24/EZ, 2002/47/EZ, 2004/25/EZ, 2005/56/EZ, 2007/36/EZ, 2011/35/EU, 2012/30/EU i 2013/36/EU te uredbi (EU) br. 1093/2010 i (EU) br. 648/2012 Europskog parlamenta i Vijeća (SL 2014., L 173, str. 190.);
– s druge strane, na odredbe Delegirane uredbe Komisije (EU) 2015/63 od 21. listopada 2014. o dopuni Direktive 2014/59/EU Europskog parlamenta i Vijeća u vezi s ex ante doprinosima aranžmanima financiranja sanacije (SL 2015., L 11, str. 44.).
6 Jedinstveni sanacijski odbor (SRB) osnovan je kao agencija Unije (članak 42. Uredbe br. 806/2014). Uključuje, među ostalim, plenarnu sjednicu i izvršnu sjednicu (članak 43. stavak 5. Uredbe br. 806/2014). Na izvršnoj sjednici SRB donosi sve odluke za provedbu Uredbe br. 806/2014, osim ako navedenom uredbom nije drugačije predviđeno (članak 54. stavak 1. točka (b) Uredbe br. 806/2014).
7 Odlukom od 29. travnja 2015. (SRB/PS/2015/8), SRB je na plenarnoj sjednici donio Poslovnik izvršne sjednice SRB‑a (u daljnjem tekstu: PIS).
8 Člankom 9. stavcima 1. do 3. PIS‑a propisano je:
„1. Odluke se mogu donositi i u pisanom postupku, osim ako tomu u roku od 48 sati od pokretanja pisanog postupka ne prigovore najmanje dva člana izvršne sjednice navedena u članku 3. stavku 1., koji sudjeluju u tom pisanom postupku. U tom slučaju, predmet će biti unesen u dnevni red iduće izvršne sjednice.
2. U pisanom postupku svaki član izvršnog odbora u pravilu treba imati najmanje pet radnih dana za razmatranje. Ako je potrebno hitno djelovanje, predsjednik može odrediti kraći rok za donošenje odluke konsenzusom. Skraćivanje roka mora biti obrazloženo.
3. Ako se u pisanom postupku ne može postići konsenzus, predsjednik može pokrenuti redovni postupak glasovanja, u skladu s člankom 8.” [neslužbeni prijevod]
Okolnosti spora
9 Tužitelj, Banco Cooperativo Español, SA, kreditna je institucija sa sjedištem u državi članici sudionici.
10 Fondo de Reestructuración Ordenada Bancaria (Fond za uredno restrukturiranje banaka), španjolsko nacionalno sanacijsko tijelo u smislu članka 3. stavka 1. točke 3. Uredbe br. 806/2014, zatražilo je 11. prosinca 2015. podatke od tužitelja u svrhu izračuna njegova ex ante doprinosa za 2016.
11 Tužitelj je odgovorio na taj zahtjev.
12 Odlukom od 15. travnja 2016. o ex ante doprinosima za 2016. SRF‑u (SRB/ES/SRF/2016/06) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka), SRB je u svojoj izvršnoj sjednici odlučio, na temelju članka 54. stavka 1. točke (b) i članka 70. stavka 2. Uredbe br. 806/2014 o iznosu ex ante doprinosa za 2016. svih institucija, među kojima i tužitelja. Prilog toj odluci sadržava, u tablici, iznose ex ante doprinosa za 2016. svih institucija, kao i određeni broj drugih rubrika, nazvanih, među ostalim, „Method (EA)” (metoda (europodručje)) i „Risk adjustment factor in the EA environment” (faktor prilagodbe rizika u okruženju europodručja).
13 SRB navodi da je 15. travnja 2016. obavijestio španjolsko nacionalno sanacijsko tijelo o pobijanoj odluci u dijelu koji se odnosi na institucije s odobrenjem za rad na području koje ulazi u nadležnost tog nacionalnog sanacijskog tijela.
14 Dopisom od 26. travnja 2016., španjolsko nacionalno sanacijsko tijelo obavijestilo je tužitelja o njegovu iznosu ex ante doprinosa te je od njega zatražilo da 24. lipnja 2016. izvrši uplatu pri Banco de España (Španjolska narodna banka).
Postupak i zahtjevi stranaka
15 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 24. lipnja 2016. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak. SRB je 6. rujna 2016. podnio svoj odgovor na tužbu.
16 Podneskom koji je tajništvo Općeg suda zaprimilo 4. listopada 2016. Europska komisija zatražila je intervenciju u potporu zahtjevu SRB‑a.
17 Rješenjem od 25. listopada 2016. predsjednik osmog vijeća Općeg suda prihvatio je Komisijin zahtjev za intervenciju.
18 Prvom mjerom upravljanja postupkom, donesenom 9. listopada 2017. na temelju članka 89. Poslovnika Općeg suda, taj je sud pozvao SRB da dostavi cjelovitu presliku izvornika pobijane odluke, uključujući i njezina priloga.
19 Podneskom od 26. listopada 2017., SRB je naveo da ne može postupiti po mjeri upravljanja postupkom od 9. listopada 2017., pozivajući se, među ostalim, na povjerljivi karakter podataka sadržanih u prilogu pobijanoj odluci.
20 Rješenjem o izvođenju dokaza od 14. prosinca 2017. (u daljnjem tekstu: prvo rješenje) Opći je sud na temelju, s jedne strane, članka 24. prvog stavka Statuta Suda Europske unije i, s druge strane, članka 91. točke (b), članka 92. stavka 3. i članka 103. Poslovnika, naložio SRB‑u dostavu cjelovite preslike izvornika pobijane odluke, uključujući i njezina priloga, u povjerljivoj verziji i verziji koja nije povjerljiva.
21 Podneskom od 15. siječnja 2018. SRB je odgovorio na prvo rješenje, dostavivši, u povjerljivoj verziji i verziji koja nije povjerljiva, dva dokumenta, odnosno, kao prvo, kada je riječ o tekstu pobijane odluke, dokument od dvije stranice u obliku skeniranog potpisanog dokumenta u PDF formatu i, kao drugo, digitalno stvorenog dokumenta u PDF formatu, koji sadržava digitalne podatke te čini prilog pobijanoj odluci.
22 Imajući u vidu SRB‑ov odgovor na prvo rješenje, Opći je sud 12. ožujka 2018. donio drugu mjeru upravljanja postupkom, pozvavši SRB da, kao prvo, pojasni format priloga u trenutku donošenja pobijane odluke, da, kao drugo, u slučaju da je taj prilog bio podnesen u digitalnom obliku, objasni i dostavi sve tehničke elemente potvrde vjerodostojnosti nužne za dokazivanje da digitalno stvoreni PDF‑ovi koji sadržavaju digitalne podatke, podneseni Općem sudu, odgovaraju dokumentima koji su doista podneseni na potpisivanje i koje je SRB, na svojoj izvršnoj sjednici, usvojio na sastanku održanom 15. travnja 2016. i da, kao treće, podnese očitovanja o pravnom postojanju pobijane odluke i o poštovanju bitnih postupovnih zahtjeva.
23 Podneskom od 27. ožujka 2018. SRB je odgovorio na drugu mjeru upravljanja postupkom. U odnosu na drugi zahtjev naveden u gornjoj točki 22., SRB je naveo da ne može postupiti po njemu zbog povjerljivosti određenih dokumenata koje mora dostaviti, te je zatražio donošenje mjere izvođenja dokaza.
24 Opći je sud 2. svibnja 2018. donio novo rješenje o izvođenju dokaza, kojim je naložio SRB‑u da postupi po drugom zahtjevu sadržanom u mjeri upravljanja postupkom od 12. ožujka 2018. (u daljnjem tekstu: drugo rješenje).
25 Podneskom od 18. svibnja 2018., ispravljenim 29. lipnja 2018., SRB je postupio po drugom rješenju te je podnio, u povjerljivoj verziji i verziji koja nije povjerljiva, dokument nazvan „Tehnički podaci o identifikaciji”, zatim tekst tri poruke elektroničke pošte SRB‑a upućene 13. travnja 2016. u 17 sati i 41 minutu, 15. travnja 2016. u 19 sati i 4 minute i u 20 sati i 6 minuta, kao i USB ključ koji sadržava datoteku u XLSX formatu i datoteku u TXT formatu.
26 Odlukom od 13. srpnja 2018., nakon provjere predviđene člankom 103. stavkom 1. Poslovnika, Opći je sud iz spisa izdvojio povjerljive verzije dokumenata koje je SRB podnio u odgovoru na oba rješenja, uz iznimku datoteka u formatu TXT koje se nalaze na USB ključevima koje je SRB podnio 18. svibnja 2018., koje ne sadržavaju nikakav povjerljivi podatak i koje su u papirnatom obliku uložene u spis.
27 Trećom mjerom upravljanja postupkom od 13. srpnja 2018., donesenom na temelju članka 89. Poslovnika, Opći je sud pozvao tužitelja i Komisiju da podnesu očitovanja na odgovore SRB‑a na mjere upravljanja postupkom i izvođenja dokaza iz gornjih točaka 18., 20., 22. i 24.
28 Podnescima od 27. i 30. srpnja 2018. tužitelj i Komisija podnijeli su svoja očitovanja u odgovoru na treću mjeru upravljanja postupkom.
29 Opći je sud na prijedlog osmog vijeća toga suda, i u skladu s člankom 28. Poslovnika, odlučio predmet uputiti proširenom sastavu suda.
30 Dopisom od 20. studenoga 2018., Opći je sud među ostalim pozvao stranke, u okviru mjera upravljanja postupkom, da pojasne svoja stajališta u odnosu na SRB‑ovo poštovanje obveze obrazlaganja.
31 Podnescima podnesenim tajništvu Općeg suda 4. prosinca 2018. stranke su postupile po tom zahtjevu.
32 Tužitelj u bitnome zahtijeva od Općeg suda da poništi pobijanu odluku.
33 SRB, uz potporu Komisije, od Općeg suda zahtijeva da:
– odbaci tužbu kao nedopuštenu;
– podredno, da odbije tužbu kao neosnovanu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
34 U prilog osnovanosti ove tužbe za poništenje tužitelj ističe dva tužbena razloga, pri čemu se prvi temelji na prigovoru nezakonitosti članka 5. stavka 1. Delegirane uredbe 2015/63, a drugim se, na temelju tog prigovora nezakonitosti, traži poništenje pobijane odluke, jer se protivi članku 103. stavku 2. drugom podstavku Direktive 2014/59 i članku 70. Uredbe br. 806/2014 u vezi s člankom 16. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i načelom proporcionalnosti.
Dopuštenost
35 SRB smatra da je tužba usmjerena protiv akta španjolskog nacionalnog sanacijskog tijela, jer je tužbi priložen taj akt, a ne njegova odluka. SRB nije donositelj akta španjolskog nacionalnog sanacijskog tijela. Tužba protiv tog akta stoga je nedopuštena.
36 Ako bi se smatralo da je tužba podnesena protiv odluke SRB‑a, ta je tužba isto tako nedopuštena, zato što odobrenje ex ante doprinosa za 2016., koje daje SRB, ne stvara nikakav obvezujući pravni učinak koji može utjecati na interese tužitelja značajno mijenjajući njegov pravni položaj, a osobito ne stvara nikakvu obvezu plaćanja. Za nastanak takve obveze potrebna je odluka nacionalnog sanacijskog tijela.
37 Nadalje, SRB‑ov izračun ex ante doprinosa ne odnosi se izravno na tužitelja, u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.
38 U svojem odgovoru na repliku, SRB tvrdi da tužitelj nije adresat pobijane odluke. Pobijana odluka dostavljena je samo nacionalnim sanacijskim tijelima, koja su potom donijela svoje vlastite pravne akte u skladu s pobijanom odlukom te su ih dostavila institucijama pod njihovim nadzorom. Stoga, iako je ta situacija, kako smatra SRB, mogla biti obvezujuća za španjolsko nacionalno sanacijsko tijelo, ona nije bila izravno obvezujuća za tužitelja, koji u svakom slučaju nije bio njezin adresat.
39 Suprotno onomu što tvrdi tužitelj, pobijana odluka „ne nameće” određeni iznos doprinosa koji svaka institucija mora platiti. Tek se aktom španjolskog nacionalnog regularnog tijela, u skladu s nacionalnim pravom, stvara obveza za institucije da plate svoje ex ante doprinose.
40 Postupak naplate ex ante doprinosa zasniva se na „uskoj suradnji” između SRB‑a i nacionalnih regularnih tijela. Međutim, pravni okvir ne donosi jasan odgovor na pitanje koji je sud nadležan za sudski nadzor nad postupkom prikupljanja ex ante doprinosa. Postojeći pravni okvir ipak omogućuje utvrditi da su nacionalna sanacijska tijela ta koja su odgovorna za donošenje konačne odluke o prikupljanju doprinosa, u skladu s načelima na kojima se temelji Međuvladin sporazum. Zbog toga, moguće je zaključiti da je namjera zakonodavca bila ta da se na nacionalne vlasti prenese ovlast nadzora nad prikupljanjem ex ante doprinosa. Osim toga, u slučaju da se postavi pitanje valjanosti ili tumačenja akata institucija ili agencija Unije, nacionalni sudovi mogu zahtijevati od Suda da o tome odluči u prethodnom postupku.
41 U skladu s tim razlozima, postoje brojni primjeri gdje su ex ante doprinosi osporeni pred sudovima ili nadležnim tijelima na nacionalnoj razini. Pojedina nacionalna sanacijska tijela prihvatila su isti pristup, smatrajući da su sudovi i nacionalna tijela nadležni za nadzor nad pravnim aktima koje su oni donijeli u okviru postupka prikupljanja ex ante doprinosa.
42 Tužitelj osporava stajalište SRB‑a i ističe da je tužba dopuštena.
43 U skladu s člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a, svaka fizička ili pravna osoba može pokrenuti postupak protiv akta koji je upućen toj osobi ili koji se izravno i osobno odnosi na nju te protiv regulatornog akta koji se izravno odnosi na nju, a ne podrazumijeva provedbene mjere.
44 Prema tome, članak 263. četvrti stavak UFEU‑a ograničava tužbe za poništenje koje podnose fizičke ili pravne osobe na tri kategorije akata, odnosno, prvo, na akte koji su upućeni toj osobi, drugo, na akte koji joj nisu upućeni i koji se izravno i osobno odnose na nju i, treće, na regulatorne akte koji joj nisu upućeni, koji se izravno odnose na nju, a koji ne podrazumijevaju provedbene mjere (vidi rješenje od 10. prosinca 2013., von Storch i dr./BCE, T‑492/12, neobjavljeno, EU:T:2013:702, t. 29. i navedenu sudsku praksu).
45 Kada je riječ o uvjetu iz članka 263. prvog stavka UFEU‑a, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da su akti ili odluke protiv kojih se može podnijeti tužba za poništenje samo mjere koje proizvode obvezujuće pravne učinke takve naravi da utječu na interese tužitelja na način da značajno mijenjaju njegov pravni položaj (vidjeti rješenje od 21. travnja 2016., Borde i Carbonium/Komisija, C‑279/15 P, neobjavljeno, EU:C:2016:297, t. 37. i navedenu sudsku praksu).
46 Osim toga, kada je riječ o aktima ili odlukama čije se donošenje obavlja u nekoliko faza, osobito nakon završetka internog postupka, akti koji se mogu pobijati su samo mjere koje konačno određuju položaj te institucije nakon završetka tog postupka, osim posrednih mjera čija je svrha priprema konačne odluke (vidjeti rješenje od 9. ožujka 2016., Port autonome du Centre et de l’Ouest i dr./Komisija, T‑438/15, EU:T:2016:142, t. 20. i navedenu sudsku praksu).
47 Nadalje, iz sudske prakse proizlazi da, kada tužbu za poništenje podnosi neprivilegirani tužitelj protiv akta čiji on nije adresat, uvjet prema kojemu obvezujući pravni učinci pobijane mjere moraju biti takve naravi da utječu na interese tužitelja značajno mijenjajući njegov pravni položaj, poklapa se s uvjetima iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a (vidjeti rješenje od 6. ožujka 2014., Northern Ireland Department of Agriculture and Rural Development/Komisija, C‑248/12 P, neobjavljeno, EU:C:2014:137, t. 33. i navedenu sudsku praksu).
48 U tom pogledu, ustaljena je sudska praksa da, s jedne strane, fizička ili pravna osoba koja nije adresat neke odluke može tvrditi da se ta odluka na nju osobno odnosi samo ako na nju utječe zbog određenih osobina koje su joj svojstvene ili zbog neke činjenične situacije koja je razlikuje od bilo koje druge osobe, izdvajajući je zbog toga pojedinačno na isti način poput osoba kojima bi odluka bila upućena (vidjeti u tom smislu presude od 15. srpnja 1963., Plaumann/Komisija, 25/62, EU:C:1963:17, str. 223. i od 2. travnja 1998., Greenpeace Council i dr./Komisija, C‑321/95 P, EU:C:1998:153, t. 7. i 28.).
49 S druge strane, ustaljena je sudska praksa da uvjet prema kojem se odluka koja je predmet tužbe mora izravno odnositi na fizičku ili pravnu osobu zahtijeva da pobijani akt proizvodi izravne učinke na pravni položaj tužitelja i ne ostavlja nikakvu diskrecijsku ovlast njegovim adresatima koji su nadležni za njegovu provedbu, s obzirom na to da je ta provedba u potpunosti automatska i proizlazi isključivo iz propisa Unije, bez primjene drugih posrednih pravila (vidjeti presudu od 22. ožujka 2007., Regione Siciliana/Komisija, C‑15/06 P, EU:C:2007:183, t. 31. i navedenu sudsku praksu).
50 Međutim, iz sudske prakse proizlazi da čak i kada pobijani akt, da bi proizvodio učinke na pravni položaj pojedinaca, uključuje nužno donošenje provedbenih mjera, uvjet izravnog utjecaja smatra se ispunjenim ako taj akt, za svoje izvršenje, adresatu nameće obveze i ako je adresat automatski obvezan donijeti mjere koje mijenjaju pravni položaj tužitelja (vidjeti, u tom smislu, presudu od 7. srpnja 2015., Federcoopesca i dr./Komisija, T‑312/14, EU:T:2015:472, t. 38. i navedenu sudsku praksu).
51 Naime, kako je istaknuo nezavisni odvjetnik Wathelet u svojem mišljenju u predmetu Stichting Woonpunt i dr./Komisija (C‑132/12 P, EU:C:2013:335, t. 68. i navedena sudska praksa), to što države članice nemaju manevarskog prostora, eliminira argument da očito ne postoji izravna veza između akta Europske unije i pravnih subjekata. Drugim riječima, da bi se isključilo postojanje izravnog utjecaja, margina prosudbe autora posrednog akta, čiji je cilj implementirati akt Europske unije, ne smije biti čisto formalna. Ona treba biti izvor pravnog interesa tužitelja.
52 U ovom predmetu, kao prvo, iz primjenjivih propisa, a osobito iz članka 54. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 806/2014 i članka 70. stavka 2. iste uredbe, proizlazi da je SRB istovremeno autor izračuna pojedinačnih doprinosa i donositelj odluke kojom se odobravaju ti doprinosi. Okolnost da između SRB‑a i nacionalnih sanacijskih tijela postoji suradnja ne mijenja ovo utvrđenje (rješenje od 19. studenoga 2018., Iccrea Banca/Komisija i SRB, T‑494/17, EU:T:2018:804, t. 27.).
53 Naime, samo je SRB‑u dana ovlast da izračuna, „nakon savjetovanja s ESB‑om ili s nadležnim nacionalnim tijelom te u uskoj suradnji s nacionalnim sanacijskim tijelom”, ex ante doprinose institucija (članak 70. stavak 2. Uredbe 806/2014). Osim toga, nacionalna sanacijska tijela imaju obvezu, na temelju prava Unije, prikupiti navedene doprinose tako kako su utvrđeni odlukom SRB‑a (članak 67. stavak 4. Uredbe br. 806/2014.).
54 Odluka SRB‑a kojom se na temelju članka 70. stavka 2. Uredbe br. 806/2014 utvrđuju ex ante doprinosi je, dakle, konačna.
55 Prema tome, pobijana odluka ne može se okvalificirati kao isključivo pripremna ili posredna, s obzirom na to da ona na konačan način, nakon provedenog postupka, određuje poziciju SRB‑a u odnosu na doprinose.
56 Kao drugo, valja istaknuti da, neovisno o terminološkim odstupanjima koja postoje među jezičnim verzijama članka 5. Provedbene uredbe br. 2015/81, tijela kojima SRB, autor odluke kojom su utvrđeni ex ante doprinosi, upućuje istu, su nacionalna sanacijska tijela, a ne banke. Nacionalna sanacijska tijela su, u okviru provedbe mjerodavnih propisa, jedini subjekti kojima je autor predmetne odluke dužan istu uputiti te su oni, dakle, u konačnici adresati te odluke u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a (rješenje od 19. studenoga 2018., Iccrea Banca/Komisija i SRB, T‑494/17, EU:T:2018:804, t. 28.).
57 Utvrđenje da nacionalna sanacijska tijela imaju svojstvo adresata odluke SRB‑a u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, potkrijepljeno je, osim toga, činjenicom da su oni u sustavu uspostavljenom Uredbom br. 806/2014 i u skladu s člankom 67. stavkom 4. te uredbe, zaduženi da od banaka prikupljaju pojedinačne doprinose (rješenje od 19. studenoga 2018., Iccrea Banca/Komisija i SRB, T‑494/17, EU:T:2018:804, t. 29.).
58 Iako institucije nisu dakle adresati pobijane odluke, ta se odluka ipak osobno i izravno odnosi na njih, jer ona utječe na njih zbog određenih njima svojstvenih osobina ili zbog neke činjenične situacije koja ih razlikuje od bilo koje druge osobe, izdvajajući ih zbog toga pojedinačno na isti način poput osoba kojima bi odluka bila upućena i neposredno utječe na njihov pravni status, ne ostavljajući pritom nikakvu slobodu prosudbe adresatima te mjere koji su zaduženi za njezinu provedbu.
59 U tom pogledu, s jedne strane, pobijana odluka spominje među ostalim svaku od institucija i određuje njezin pojedinačni doprinos. Iz toga slijedi da se pobijana odluka osobno odnosi na institucije, kojima pripada i tužitelj.
60 S druge strane, kada je riječ o izravnom utjecaju, valja istaknuti da nacionalna sanacijska tijela, zadužena za provedbu pobijane odluke, ne raspolažu ni sa kakvom marginom prosudbe u odnosu na visinu pojedinačnih doprinosa utvrđenih tom odlukom. Nacionalna sanacijska tijela osobito ne mogu mijenjati te iznose te su u obvezi prikupiti ih od institucija na koje se odnose.
61 Osim toga, kada je riječ o pozivanju SRB‑a na Međuvladin sporazum u svrhu osporavanja izravnog utjecaja na tužitelja, valja istaknuti da se taj sporazum ne odnosi na prikupljanje ex ante doprinosa za 2016. od institucija, što rade nacionalna sanacijska tijela, nego isključivo na prijenos tih doprinosa SRF‑u.
62 Naime, kao što to proizlazi iz odredaba Uredbe br. 806/2014 (vidjeti uvodnu izjavu 20. i članak 67. stavak 4. navedene uredbe) i Međuvladina sporazuma (vidjeti uvodnu izjavu 7. članak 1. točku (a) i članak 3. Međuvladina sporazuma), prikupljanje doprinosa obavlja se na temelju prava Unije (odnosno Direktive 2014/59 i Uredbe br. 806/2014), dok se prijenos tih doprinosa SRF‑u obavlja na temelju Međuvladina sporazuma.
63 Prema tome, čak i kada pravna obveza institucija na uplatu iznosa dugovanih s osnova ex ante doprinosa na račune koje su navela nacionalna sanacijska tijela zahtijeva da nacionalna sanacijska tijela donesu nacionalne akte, ipak se odluka SRB‑a kojom su utvrđeni iznosi individualnih doprinosa izravno odnosi na institucije.
64 Iz prethodnih razmatranja proizlazi da se pobijana odluka osobno i izravno odnosi na tužitelja.
65 Što se tiče SRB‑ova argumenta prema kojem je tužba nedopuštena zato što je podnesena protiv akta španjolskog nacionalnog sanacijskog tijela, jedinog akta priloženog tužbi, a ne protiv njegove odluke, taj argument valja odbiti iz sljedećih razloga.
66 Tužitelj u tužbi stalno i u više navrata navodi odluku SRB‑a, kojom je određen ex ante doprinos za 2016., kao akt čije poništenje traži. Iz tužbe proizlazi da je dopis španjolskog nacionalnog sanacijskog tijela od 26. travnja 2016. uz nju priložen i da se na njega tužba poziva samo kao na ispravu posredstvom koje je tužitelj, u biti, saznao za tu odluku.
67 Tužitelj nadalje navodi i da je uzalud tražio od španjolskog nacionalnog sanacijskog tijela tekst SRB‑ove odluke i ističe da SRB nije objavio tu odluku, što SRB ne osporava.
68 Prema tome, suprotno onomu što SRB tvrdi, tužba ne sadržava nikakve nejasnoće u pogledu akta čije poništenje tužitelj traži.
69 Imajući prethodna razmatranja u vidu, valja odbiti SRB‑ov prigovor u kojem traži da se tužba odbaci kao nedopuštena.
Meritum
70 Valja ispitati razlog koji se odnosi na javni poredak, temeljen na bitnoj povredi postupka, na koji prema ustaljenoj sudskoj praksi sud Unije mora paziti po službenoj dužnosti (vidjeti presudu od 13. prosinca 2013., Mađarska/Komisija, T‑240/10, EU:T:2013:645, t. 70. i navedenu sudsku praksu) i, u tom okviru, ispitati poštovanje bitnih postupovnih zahtjeva koji se odnose na donošenje pobijane odluke.
71 U tom pogledu, kao što je to navedeno u gornjoj točki 22., Opći je sud, kao mjeru upravljanja postupkom od 12. ožujka 2018., pozvao SRB da podnese svoje očitovanje o pravnom postojanju pobijane odluke i poštovanju bitnih postupovnih zahtjeva u okviru njezina donošenja.
72 U svojem odgovoru od 27. ožujka 2018. SRB je tvrdio da je pobijana odluka pravno postojeća. Što se tiče bitnih postupovnih pravila, SRB je u biti smatrao da su ona poštovana. Postupak donošenja odluke u tom pogledu nije sadržavao povredu.
73 U svojim očitovanjima od 26. i 30. srpnja 2018., Komisija i tužitelj su se u biti izjasnili u prilog pravnom postojanju pobijane odluke i poštovanju bitnih postupovnih pravila.
74 Valja podsjetiti da je Sud presudio da, s obzirom na to da intelektualni i formalni element predstavljaju nerazdruživu cjelinu, stavljanje akta u pisanu formu nužni je izraz volje tijela koje ga donosi (presude od 15. lipnja 1994., Komisija/BASF i dr., C‑137/92 P, EU:C:1994:247, t. 70., i od 6. travnja 2000., Komisija/ICI, C‑286/95 P, EU:C:2000:188, t. 38.).
75 Potvrda vjerodostojnosti akta ima za cilj pravnu sigurnost konačnim određivanjem teksta koji je usvojio donositelj akta, te čini bitni postupovni zahtjev (presude od 15. lipnja 1994., Komisija/BASF i dr., C‑137/92 P, EU:C:1994:247, t. 75. i 76., i od 6. travnja 2000., Komisija/ICI, C‑286/95 P, EU:C:2000:188, t. 40. i 41.).
76 Sud je isto tako presudio da je samim nepostojanjem potvrde vjerodostojnosti akta došlo do bitne povrede postupka, pri čemu nije potrebno dodatno utvrditi da akt sadržava neke druge povrede ili da je izostanak potvrde vjerodostojnosti prouzročio štetu onomu tko se na njega poziva (presuda od 6. travnja 2000., Komisija/ICI, C‑286/95 P, EU:C:2000:188, t. 42.).
77 Nadzor nad poštovanjem formalnog zahtjeva potvrde vjerodostojnosti i, prema tome, nad određenošću akta, prethodi svakom drugom nadzoru, poput nadzora nadležnosti donositelja akta, poštovanja načela kolegijalnosti ili poštovanja obveze obrazlaganja akta (presuda od 6. travnja 2000., Komisija/ICI, C‑286/95 P, EU:C:2000:188, t. 46.).
78 Ako sud Unije, prigodom ispitivanja akta koji mu je podnesen, utvrdi da vjerodostojnost tog akta nije na pravilan način potvrđena, na njemu je da po službenoj dužnosti istakne razlog koji se temelji na bitnoj povredi postupka koja se sastoji od nepostojanja pravilne potvrde vjerodostojnosti i da stoga poništi akt koji ima takav nedostatak (presuda od 6. travnja 2000., Komisija/ICI, C‑286/95 P, EU:C:2000:188, t. 51.).
79 U tom pogledu nije bitno to što izostanak potvrde vjerodostojnosti nije prouzročio nikakvu štetu jednoj od stranaka u postupku. Naime, potvrda vjerodostojnosti akata bitni je postupovni zahtjev u smislu članka 263. UFEU‑a, ključan za pravnu sigurnost, čija povreda dovodi do poništenja akta zahvaćenog njome, pri čemu nije nužno utvrditi postojanje takve štete (presuda od 6. travnja 2000., Komisija/ICI, C‑286/95 P, EU:C:2000:188, t. 52.; te u tom smislu vidjeti također presudu od 8. rujna 2016., Goldfish i drugi/Komisija, T‑54/14, EU:T:2016:455, t. 47.).
80 U ovom predmetu, kako je već navedeno, Opći je sud bio prinuđen donijeti određene mjere upravljanja postupkom i izvođenja dokaza, koje se u biti odnose na pobijanu odluku, njezino postojanje i poštovanje bitnih postupovnih zahtjeva.
81 U odgovoru na prvo rješenje, kojim je od njega zatraženo da dostavi cjelovitu presliku izvornika pobijane odluke, uključujući i njezina jedinog priloga, SRB je 15. siječnja 2018. dostavio, u odnosu na tekst pobijane odluke, dokument od dvije stranice u obliku skeniranog potpisanog dokumenta u PDF formatu, što je sugeriralo da su te dvije stranice doista bile preslike izvornika, odnosno preslike dokumenta koji je bio podnesen na potpis i koji je SRB usvojio na svojoj izvršnoj sjednici. SRB nije dostavio nikakvu presliku izvornika priloga, nego jedino digitalno stvoreni dokument u PDF formatu, koji sadržava digitalne podatke, bez elemenata koji bi jamčili njegovu vjerodostojnost.
82 Drugom mjerom upravljanja postupkom, a potom i drugim rješenjem, Opći je sud zatražio od SRB‑a da razjasni format priloga u trenutku donošenja pobijane odluke i da, u slučaju da je taj prilog bio podnesen u digitalnom formatu, objasni i podnese sve tehničke elemente potvrde vjerodostojnosti nužne za dokazivanje da dokument stvoren u PDF formatu, koji je podnesen Općem sudu, odgovara onomu koji je podnesen na potpisivanje i koji je SRB usvojio na sastanku izvršne sjednice, održanom 15. travnja 2016. Opći je sud isto tako od SRB‑a zatražio da podnese svoje očitovanje o pitanju pravnog postojanja pobijane odluke i poštovanju bitnih postupovnih zahtjeva.
83 U svojem odgovoru na drugu mjeru upravljanja postupkom i drugo rješenje, SRB je prvi put tvrdio da pobijana odluka nije donesena tijekom sastanka članova izvršne sjednice SRB‑a, nego u pisanom postupku, elektroničkim putem, u skladu s člankom 7. stavkom 5. Poslovnika izvršne sjednice, prema kojem se načelno svaka komunikacija treba obaviti i dokumenti relevantni za izvršnu sjednicu sastaviti elektroničkim putem, poštujući pravila o povjerljivosti, u smislu članaka 9. i 15. Poslovnika izvršne sjednice.
84 Kada je riječ o postupku donošenja pobijane odluke, iz spisa proizlazi da je SRB porukom elektroničke pošte, koja sadržava tri priloga, od kojih je jedan dokument u PDF formatu nazvan „Memorandum2_Final results.pdf”, koju je 13. travnja 2016. u 17 sati i 41 minutu uputio članovima izvršne sjednice, od izvršne sjednice SRB‑a zatražio formalno odobrenje ex ante doprinosa za 2016. za 15. travnja 2016. u 12 sati.
85 Porukom elektroničke pošte od 15. travnja 2016., poslanom u 19 sati i 4 minute, SRB je naveo da je počinjena pogreška u izračunu doprinosa, najavio je slanje dopunjene verzije dokumenta nazvanog „Memorandum 2” te je naveo da će se, osim ako adresati ne prigovore, već dano odobrenje shvatiti kao da obuhvaća i ispravljene iznose.
86 Porukom elektroničke pošte od 15. travnja 2016., poslanom u 20 sati i 6 minuta, najavljeni dokument poslan je u XLSX formatu, pod nazivom „Final results15042016.xlsx”.
87 Naposljetku, SRB je tijekom saslušanja potvrdio da je predsjednik SRB‑a elektroničkim putem potpisao ispravu koja sadržava pobijanu odluku.
88 Nužno je međutim konstatirati da je SRB, umjesto da podnese ili predloži izvođenje dokaza za takvu tvrdnju, koja se u načelu sastoji od podnošenja elektroničke isprave ili elektroničkog certifikata o elektroničkom potpisu koji jamče vjerodostojnost, podnio elemente koji zapravo proturječe toj tvrdnji.
89 Naime, kada je riječ o tekstu pobijane odluke, SRB podnosi dokument u PDF formatu koji na posljednjoj stranici naizgled sadržava vlastoručni potpis koji je, kako se čini, umetnut „kopiranjem i lijepljenjem” slikovne datoteke, bez certifikata o elektroničkom potpisu.
90 Što se tiče priloga pobijanoj odluci, koji sadržava iznose doprinosa i koji, s obzirom na to, čini bitni element odluke, ni taj prilog ne sadržava nikakav elektronički potpis, iako nije na bilo koji način neodvojivo povezan s tekstom pobijane odluke.
91 Kako bi se utvrdila vjerodostojnost priloga pobijanoj odluci, SRB je u odgovoru na drugo rješenje podnio dokument u TXT formatu, namijenjen utvrđenju identiteta hash vrijednosti (hash value) tog priloga s istaknutom hash vrijednosti za dokument u XLSX formatu, priložen poruci elektroničke pošte od 15. travnja 2016., poslanoj u 20 sati i 6 minuta.
92 Međutim, valja primijetiti da je SRB morao, kako bi dokazao da prilog pobijanoj odluci sadržava elektronički potpis, kako on to tvrdi (vidjeti gornju točku 87.), podnijeti certifikat o elektroničkom potpisu povezan s tim prilogom, a ne dokument u TXT formatu koji sadržava hash vrijednost. Podnošenje takvog dokumenta u TXT formatu ostavlja prostor sumnji da SRB ne posjeduje certifikat o elektroničkom potpisu i da prilog pobijanoj odluci prema tome ne sadržava elektronički potpis, suprotno onomu što tvrdi.
93 Nadalje, dokument u TXT formatu, koji je SRB podnio, nije na bilo koji način objektivno i neodvojivo povezan s prilogom o kojem je riječ.
94 Naposljetku, radi potpunosti valja istaknuti da tražena potvrda vjerodostojnosti u svakom slučaju nije potvrda vjerodostojnosti nacrta koji je podnesen na odobrenje posredstvom poruke elektroničke pošte od 15. travnja 2016., poslane u 20 sati i 6 minuta, nego potvrda vjerodostojnosti isprave koja je trebala biti sačinjena nakon tog odobrenja. Naime, tek nakon odobrenja sastavlja se isprava, čija se vjerodostojnost potvrđuje stavljanjem potpisa.
95 Iz prethodnih razmatranja proizlazi da zahtjev potvrde vjerodostojnosti pobijane odluke nije zadovoljen.
96 Izvan okvira tih utvrđenja, koja se odnose na nepostojanje potvrde vjerodostojnosti pobijane odluke, a koje samo po sebi, prema sudskoj praksi navedenoj u gornjim točkama 76. do 79., dovodi do poništenja pobijane odluke, Opći sud smatra potrebnim iznijeti određena razmatranja koja se odnose na postupak donošenja te odluke.
97 U ovom slučaju, kao što je to navedeno u gornjoj točki 84., pisani postupak za usvajanje pobijane odluke pokrenut je porukom elektroničke pošte od 13. travnja 2016., poslanom u 17 sati i 41 minutu, kojom je članovima izvršne sjednice SRB‑a određen rok za odobrenje nacrta odluke do 15. travnja 2016. u 12 sati, dakle rok u trajanju manjem od dva radna dana, dok rok predviđen člankom 9. stavkom 2. PIS‑a „u pravilu nije manji od pet radnih dana”. Suprotno zahtjevima PIS‑a, poruka elektroničke pošte od 13. travnja 2016. ne sadržava niti jedan razlog za skraćivanje tog roka. Ta poruka ne spominje ni članak 9. stavak 2. PIS‑a.
98 Štoviše, i potpunosti radi, valja istaknuti da SRB niti ne dokazuje hitnost donošenja odluke 15. travnja 2016., umjesto 20. travnja 2016., datuma koji bi osigurao poštovanje postupovnih zahtjeva. U tom pogledu, valja primijetiti da 15. travnja 2016. nije datum koji nalažu propisi. To skraćivanje roka donošenja odluke predstavlja prvu postupovnu nepravilnost.
99 Nadalje, članak 9. stavak 1. PIS‑a određuje da odluke mogu biti donesene u pisanom postupku, osim ako tomu ne prigovore najmanje dva člana izvršne sjednice u prvih 48 sati nakon pokretanja pisanog postupka.
100 U tom pogledu, pokazuje se da je SRB jednako tako prekršio i PIS, jer je rok određen za pisani postupak bio za šest sati kraći od 48 sati predviđenih za podnošenje prigovora na provođenje pisanog postupka. Međutim, pod pretpostavkom da je odluku bilo potrebno donijeti 15. travnja 2016., nije bilo nikakve prepreke da se odredi rok za odgovor do 18 sati tog dana. To čini drugu postupovnu nepravilnost.
101 Pogrešno je SRB pokušao opravdati te povrede PIS‑a nepostojanjem prigovora članova izvršne sjednice SRB‑a. Dovoljno je primijetiti da je, s jedne strane, obveza SRB‑a bila primijeniti pravila koja propisuju njegov postupak donošenja odluka, koja upravo određuju skraćivanje rokova ako su određena pravila poštovana i da, s druge strane, navodni izostanak prigovora ni na koji način ne uklanja povredu počinjenu ab initio, kada je SRB nametnuo rok koji se protivi zahtjevima PIS‑a.
102 Zatim, iako je poruka elektroničke pošte od 13. travnja 2016. pozvala članove izvršne sjednice SRB‑a da daju svoje formalno odobrenje posredstvom poruke elektroničke pošte u SRB‑ov pretinac, SRB nije dostavio nikakvu poruku elektroničke pošte kojom je to odobrenje dano. Jedini element koji upućuje na odobrenje je SRB‑ova tvrdnja u poruci elektroničke pošte od 15. travnja 2016., poslanoj u 19 sati i 4 minute, da je to odobrenje dano.
103 Štoviše, u toj je poruci elektroničke pošte od 15. travnja 2016., poslanoj u 19 sati i 4 minute, koja nije upućena svim članovima izvršne sjednice, barem ne u prvi mah (osoba A, član izvršne sjednice SRB‑a, nije bila adresat te poruke elektroničke pošte, koja joj je upućena 21 minutu kasnije), SRB naveo da je počinjena pogreška u izračunu ex ante doprinosa te je najavio da će u zasebnoj poruci elektroničke pošte poslati izmijenjenu verziju „memoranduma 2”. Poruka elektroničke pošte od 19 sati i 4 minute dodala je, bez određivanja roka za eventualnu reakciju, da će se, u slučaju nepostojanja prigovora od strane članova izvršne sjednice SRB‑a, smatrati da je njihovo ranije dano odobrenje važeće i za izmijenjene iznose doprinosa. Na taj je način SRB pokrenuo postupak donošenja odluke u slučaju nepostojanja prigovora, postupak koji doduše nije stran odredbama PIS‑a, ali je unatoč tomu pokrenut u konkretnim uvjetima koji nisu bili u skladu s pravilima, posebno imajući u vidu činjenicu da nije bio određen rok za donošenje odluke. To čini, uz dvije nepravilnosti već istaknute u gornjim točkama 97. do 100., treću postupovnu nepravilnost.
104 Tako je istog dana, u 20 sati i 6 minuta, poslana treća SRB‑ova poruka elektroničke pošte, uz koju je priložen dokument u XLSX formatu nazvan „Final results15042016.xlsx”. Opet, ta poruka elektroničke pošte nije upućena osobi A. Ta posljednja okolnost predstavlja četvrtu postupovnu nepravilnost.
105 Nadalje, iz datuma donošenja pobijane odluke (15. travnja 2016.) proizlazi da se, iako nikakav rok nije bio naveden u poruci elektroničke pošte od 15. travnja 2016., poslane u 19 sati i 4 minute, konsenzus smatra postignutim istoga dana, dakle logično u ponoć. SRB je doduše u svojoj poruci elektroničke pošte od 13. travnja 2016. (priloženoj poruci elektroničke pošte od 15. travnja 2016., poslanoj u 19 sati i 4 minute) izrazio nakanu da se odluka donese 15. travnja. Pod pretpostavkom da je ta informacija bila dovoljna radi isticanja da se svi prigovori moraju istaknuti prije 15. travnja 2016. u ponoć, ipak je u ovom slučaju postupak odobrenja pokrenut u petak navečer u 19 sati i 4 minute, da bi bio dovršen iste večeri u ponoć. Te okolnosti otežavaju učinke treće postupovne nepravilnosti utvrđene u gornjoj točki 103.
106 Postupak donošenja odluke konsenzusom je nepravilan tim više što SRB, neovisno o tome što osobi A nije poslao poruku elektroničke pošte od 20 sati i 6 minuta (vidjeti gornju točku 104.), što je samo po sebi povreda postupka, ne dokazuje ni da su drugi članovi izvršne sjednice SRB‑a imali saznanja o slanju te poruke elektroničke pošte od 20 sati i 6 minuta (pa štoviše čak ni o poruci od 19 sati i 4 minute) ni o njezinu sadržaju. SRB je podnio određene elemente provjere kako bi se utvrdilo da su pošiljke od 19 sati i 4 minute i 20 sati i 6 minuta stigle u pretince elektroničke pošte adresata. Međutim, čak i neovisno od činjenice da se ta provjera, izvedena posredstvom ankete, ne odnosi na sve članove izvršne sjednice, ona ni na koji način ne dokazuje da su članovi izvršne sjednice SRB‑a imali saznanja makar o postojanju tih poruka prije ponoći iste večeri.
107 Vodeći pak računa o samoj prirodi postupka donošenja odluke konsenzusom, koji se sastoji u zaključivanju o odobrenju na temelju nepostojanja prigovora, takav postupak nužno i kao minimum traži da je prije donošenja odluke utvrđeno da su osobe koje sudjeluju u postupku davanja odobrenja konsenzusom imale saznanja o tom postupku i da su mogle razmotriti nacrt koji im je podnesen na odobrenje. U ovom slučaju odluka je donesena najkasnije 15. travnja 2016. u ponoć, imajući u vidu kako navode iz njezina teksta, tako i okolnost da je isti dan poslana nacionalnom sanacijskom tijelu (vidjeti gornju točku 13.). Međutim, SRB nije dostavio dokaz da su članovi njegove izvršne sjednice prije ponoći mogli imati saznanja o nacrtu izmijenjene odluke, pa čak ni o postojanju poruka elektroničke pošte od 19 sati i 4 minute i 20 sati i 6 minuta.
108 Osim toga, i kao podredno, valja istaknuti da iako je prilog pobijanoj odluci podnesen na odobrenje 13. travnja 2016. bio digitalni dokument u PDF formatu (vidjeti gornje točke 84. i 97.), prilog koji je podnesen na odobrenje uvečer 15. travnja 2016. bio je digitalni dokument u XLSX formatu (vidjeti gornje točke 86. i 104.).
109 Prema tome, valja primijetiti da, ako nije postojala pogreška navedena u porukama elektroničke pošte od 15. travnja 2016. navečer (vidjeti gornju točku 85.), tada je kao prilog pobijanoj odluci valjalo usvojiti digitalni dokument u PDF formatu, a ne XLSX datoteku.
110 Opći sud o toj razlici može zaključiti samo to da je SRB mijenjao elektroničke formate, iako je morao osigurati jedinstvo i formalnu dosljednost dokumenata koji su podneseni na odobrenje i potom usvojeni. Takva nepreciznost dovodi do posljedica koje nisu isključivo postupovne zato što elementi sadržani u PDF datoteci ne nude nikakve detalje o ćelijama za izračun u XLSX datoteci i zato što takva PDF datoteka barem u ovom slučaju sadržava zaokružene vrijednosti, za razliku od XLSX datoteke. Prema tome, što se tiče samog faktora prilagodbe s obzirom na profil rizičnosti iz pobijane odluke, odnosno onoga koji se odnosi na europski kontekst, iz elemenata sadržanih u odgovorima SRB‑a proizlazi da vrijednost dana u pobijanoj odluci, kako je podnesena u odgovoru na prvo rješenje, odnosno u PDF datoteci, nije vrijednost iz XLSX datoteke – koja sadržava četrnaest decimala – nego vrijednost zaokružena na dvije decimale, koja je neupotrebljiva za provjeru izračuna doprinosa.
111 Iz prethodnih razmatranja proizlazi da je, čak i neovisno o izostanku potvrde vjerodostojnosti, utvrđenom u gornjoj točki 95., koje podrazumijeva poništenje pobijane odluke, postupak donošenja te odluke vođen protivno postupovnim zahtjevima koji se odnose na odobrenje te odluke od strane članova izvršne sjednice SRB‑a i na pribavljanje tog odobrenja.
112 U tom pogledu, valja primijetiti da se činjenica da se fizičke ili pravne osobe ne mogu pozivati na povredu pravila koja nisu namijenjena osiguranju zaštite pojedinaca, nego čiji cilj je organizirati unutarnje funkcioniranje usluga u interesu dobre uprave (vidjeti u tom smislu presudu od 7. svibnja 1991., Nakajima/Vijeće, C‑69/89, EU:C:1991:186, t. 49. i 50.), ipak ne znači da se pojedinac ne može nikada učinkovito pozvati na povredu pravila koje uređuje postupak odlučivanja koji završava donošenjem akta Unije. Naime, između odredaba koje uređuju interne postupke u nekoj instituciji, valja razlikovati one na čiju se povredu ne mogu pozvati fizičke i pravne osobe, zato što se one odnose samo na interne načine funkcioniranja institucije i ne mogu utjecati na njihovu pravnu situaciju, od onih na čiju se povredu nasuprot tomu one mogu pozivati, s obzirom na to da one stvaraju prava i čimbenik su pravne sigurnosti za te osobe (presuda od 17. veljače 2011., Zhejiang Xinshiji Foods i Hubei Xinshiji Foods/Vijeće, T‑122/09, neobjavljena, EU:T:2011:46, t. 103.).
113 U ovom predmetu, analiza vođenja postupka donošenja pobijane odluke otkriva značajan broj povreda pravila o organizaciji pisanog elektronskog postupka donošenja odluka. Iako članak 9. PIS‑a to izričito ne predviđa, podrazumijeva se da svaki pisani postupak nužno uključuje slanje nacrta odluke svim članovima tijela koje donosi odluku na koje se taj postupak odnosi. Posebno kada je riječ o postupku donošenja odluke konsenzusom, kao što je to u ovom slučaju (vidjeti gornje točke 103. do 107.), odluka se ne može donijeti a da se pritom barem ne utvrdi da su se svi članovi prethodno mogli upoznati s nacrtom odluke. Naposljetku, takav postupak traži određivanje roka koji omogućuje članovima tog tijela da zauzmu stajalište o nacrtu.
114 Međutim, ta postupovna pravila, namijenjena osiguranju poštovanja bitnih postupovnih zahtjeva sadržanih u svakom pisanom elektroničkom postupku i u svakom postupku donošenja odluke konsenzusom, u ovom su slučaju prekršena. Te povrede neposredno su utjecale na pravnu sigurnost, jer su dovele do donošenja odluke za koju ne samo da nije utvrđeno da ju je nadležno tijelo odobrilo, nego nije utvrđeno ni da su svi članovi tog tijela imali o toj odluci prethodnih saznanja.
115 Nepoštovanje takvih postupovnih pravila, nužnih za izražavanje pristanka, predstavlja bitnu povredu postupka koju sud Unije može ispitati po službenoj dužnosti (presude od 24. lipnja 2015., Španjolska/Komisija, C‑263/13 P, EU:C:2015:415, t. 56., i od 20. rujna 2017., Tilly‑Sabco/Komisija, C‑183/16 P, EU:C:2017:704, t. 116.).
116 Vodeći računa o svim prethodnim razmatranjima, koja se tiču bitne povrede postupka u vezi s donošenjem pobijane odluke i njezina priloga, valja poništiti tu odluku, u dijelu koji se odnosi na tužitelja.
Troškovi
117 U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, svakoj stranci koja ne uspije u postupku nalaže se snošenje troškova, ako je postavljen takav zahtjev. Budući da tužitelj nije postavio zahtjev za naknadu troškova a SRB nije uspio u postupku, svaka stranka snosit će vlastite troškove.
118 U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, Komisija će snositi vlastite troškove.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (osmo prošireno vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Poništava se odluka Jedinstvenog sanacijskog odbora (SRB) donesena na njegovoj izvršnoj sjednici od 15. travnja 2016. o ex ante doprinosima Jedinstvenom fondu za sanaciju (SRB/ES/SRF/2016/06) za 2016., u dijelu u kojem se odnosi na Banco Cooperativo Español, SA.
2. Banco Cooperativo Español i SRB snosit će svaki vlastite troškove.
3. Europska komisija snosit će vlastite troškove.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 28. studenoga 2019. | | . |
Potpisi