PRESUDA OPĆEG SUDA (šesto vijeće)

15. rujna 2016.(*)

„REACH – Naknada za registraciju tvari – Smanjena naknada odobrena mikropoduzećima, malim i srednjim poduzećima – Pogreška u izjavi o veličini poduzeća – Preporuka 2003/361/EZ – Odluka kojom se određuje administrativna pristojba – Zahtjev za pružanje informacija – Ovlast ECHA‑e – Proporcionalnost”

U predmetu T‑392/13,

Leone La Ferla SpA, sa sjedištem u Melilliju (Italija), kojeg zastupaju G. Passalacqua, J. Occhipinti i G. Calcerano, avvocati,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju L. Di Paolo i K. Talabér‑Ritz, u svojstvu agenata,

i

Europske agencije za kemikalije (ECHA), koju su u početku zastupali M. Heikkilä, A. Iber, E. Bigi, E. Maurage i J.-P. Trnka, a zatim M. Heikkilä, E. Bigi, E. Maurage i J.-P. Trnka, u svojstvu agenata, uz asistenciju C. Garcije Molyneuxa, avocat,

tuženika,

povodom, kao prvo, zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje nekoliko akata Komisije ili ECHA‑e, kao drugo, zahtjeva da se ECHA‑i naloži vraćanje neopravdano naplaćenih iznosa i, kao treće, zahtjeva na temelju članka 268. UFEU‑a za naknadu štete koju je tužitelj navodno pretrpio,

OPĆI SUD (šesto vijeće),

u sastavu: S. Frimodt Nielsen, predsjednik, F. Dehousse (izvjestitelj) i A. M. Collins, suci,

tajnik: J. Palacio González, glavni administrator,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 12. studenoga 2015.,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

1        Na temelju postupka koji je pokrenuo tužitelj, Leone La Ferla SpA, 5. i 7. siječnja 2011. Europska agencija za kemikalije (ECHA) pokrenula je postupak registracije dviju tvari u skladu s Uredbom (EZ) br. 1907/2006 od 18. prosinca 2006. o registraciji, evaluaciji, autorizaciji i ograničavanju kemikalija (REACH) i osnivanju Europske agencije za kemikalije te o izmjeni Direktive 1999/45/EZ i stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EEZ) br. 793/93 i Uredbe Komisije (EZ) br. 1488/94 kao i Direktive Vijeća 76/769/EEZ i direktiva Komisije 91/155/EEZ, 93/67/EEZ, 93/105/EZ i 2000/21/EZ (SL 2006., L 396, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 23., str. 3.).

2        Tijekom postupka registracije tužitelj je tvrdio da je on „malo poduzeće” u smislu Preporuke Komisije br. 2003/361/EZ od 6. svibnja 2003. o definiciji mikropoduzeća, malih i srednjih poduzeća (SL 2003., L 124, str. 36.) [neslužbeni prijevod]. Zahvaljujući toj tvrdnji tužitelj je ostvario pravo na smanjenje pristojbe predviđene člankom 6. stavkom 4. Uredbe br. 1907/2006, koja se plaća pri dostavi registracijske dokumentacije. U skladu s člankom 74. stavkom 1. iste uredbe, ta je pristojba utvrđena Uredbom br. 340/2008 Komisije od 16. travnja 2008. o naknadama i pristojbama plativima Europskoj agenciji za kemikalije u skladu s Uredbom (EZ) br. 1907/2006 (SL 2008., L 107, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 25., str. 283.). Konkretno, u Prilogu I. Uredbi br. 340/2008 sadržani su iznosi naknada za prijave za registraciju podnesene u skladu s člankom 6. Uredbe br. 1907/2006, kao i smanjenja naknada odobrena mikropoduzećima, malim i srednjim poduzećima (u daljnjem tekstu: MSP‑ovi). Osim toga, u skladu s člankom 13. stavkom 4. Uredbe br. 340/2008, ako fizička ili pravna osoba koja tvrdi da ima pravo na smanjenje ili oslobađanje od plaćanja neke naknade ne može dokazati da ima pravo na takvo smanjenje ili oslobađanje, ECHA zaračunava puni iznos naknade ili pristojbe, kao i administrativnu pristojbu. U tom pogledu, Upravni odbor ECHA‑e je 12. studenoga 2010. donio Odluku MB/D/29/2010 o klasifikaciji usluga za koje se zaračunavaju pristojbe (u daljnjem tekstu: Odluka MB/D/29/2010). U članku 2. i tablici 1. priloženoj toj odluci, kako je izmijenjena Odlukom MB/21/2012/D Upravnog odbora ECHA‑e od 12. veljače 2013. (u daljnjem tekstu: Odluka MB/21/2012/D) navedeno je da administrativna pristojba iz članka 13. stavka 4. Uredbe br. 340/2008 iznosi 19 900 eura za veliko poduzeće, 13 900 eura za srednje poduzeće i 7 960 eura za malo poduzeće.

3        ECHA je 5. i 7. siječnja 2011. izdala dva računa (br. 10026200 i br. 10026213), oba na iznos od 9.300 eura. Taj je iznos u skladu s Prilogom I. Uredbi br. 340/2008, kako se u trenutku nastanka činjenica primjenjivao na naknadu za malo poduzeće, u okviru zajedničke prijave, za tvari u količinama iznad 1.000 tona.

4        ECHA je 20. veljače 2012. pozvala tužitelja da predoči određen broj dokumenata kako bi provjerila njegovu izjavu da je malo poduzeće.

5        Nakon razmjene dokumenata i poruka elektroničke pošte ECHA je 17. svibnja 2013. donijela Odluku SME(2013) 1328. U toj je odluci ECHA navela da nije primila dokaze potrebne kako bi zaključila da je tužitelj malo poduzeće i da je navedeni tužitelj, u skladu s člankom 4. stavkom 1. Odluke MB/D/29/2010, bio dužan platiti naknadu koja se primjenjuje na veliko poduzeće. U skladu s time, ECHA je obavijestila tužitelja da će mu poslati, s jedne strane, račun za razliku između prvotno plaćene naknade i stvarno dugovane naknade te, s druge strane, račun za plaćanje administrativne pristojbe u iznosu od 19 900 eura.

6        ECHA je pri provedbi Odluke SME(2013) 1328 dana 21. svibnja 2013. tužitelju poslala račun br. 10040807 na iznos od 13.950 eura, račun br. 10040817 na iznos od 13.950 eura i račun br. 10040824 na iznos od 19.900 eura.

7        ECHA je 23. svibnja 2013. tužitelju poslala poruku elektroničke pošte kao odgovor na poruku koju je istovjetnim putem primila 21. svibnja 2013. Svrha te poruke elektroničke pošte bila je tužitelju dostaviti informacije u pogledu Odluke SME(2013) 1328.

8        ECHA je 24. srpnja 2013. tužitelju poslala dopis kao odgovor na poruku elektroničke pošte primljene 10. srpnja 2013. Taj je dopis sadržavao informacije za tužitelja u pogledu Odluke SME(2013) 1328.

 Postupak i zahtjevi stranaka

9        Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 25. srpnja 2013. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

10      Zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 10. listopada 2013. u skladu s člankom 114. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991. Europska komisija podnijela je prigovor nedopuštenosti, osobito s obzirom na to da se ova tužba odnosila na nju.

11      Tužitelj je 3. prosinca 2013. podnio svoja očitovanja u pogledu tog prigovora nedopuštenosti.

12      Stranke su 8. siječnja 2015., u skladu s mjerama upravljanja postupkom predviđenima člankom 64. Poslovnika od 2. svibnja 1991., pozvane na dostavljanje svojih očitovanja o mogućoj relevantnosti presude Spraylat/ECHA (T‑-177/12, EU:T:2014:849) od 2. listopada 2014. u odnosu na ovaj spor te na odgovor na postavljeno pitanje. Stranke su ispunile te zahtjeve u za to određenom roku.

13      Opći sud je, u skladu s mjerama upravljanja postupkom predviđenima člankom 89. svojeg Poslovnika, 16. srpnja i 15. rujna 2015. strankama postavio nekoliko pitanja u pisanom obliku te ih pozvao na odgovor istovjetnim putem. Stranke su na pitanja odgovorila u za to određenom roku.

14      Na prijedlog suca izvjestitelja, Opći sud (šesto vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka.

15      Izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja koja je postavio Opći sud saslušani su na raspravi od 12. studenoga 2015.

16      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi sljedeće akte u potpunosti ili u mjeri koja je prema mišljenju Suda pravedna i u skladu s interesom tužitelja:

–        Odluku SME(2013) 1328 i njezine priloge;

–        račune br. 10040807, br. 10040817 i br. 10040824;

–        ECHA‑inu poruku elektroničke pošte od 23. svibnja 2013.;

–        odluke MB/D/29/2010 i MB/21/2012/D;

kao i, prema potrebi:

–        Uredbu br. 340/2008, odnosno njezin dio koji uključuje informacije o poduzećima povezanima s tužiteljem radi određivanja njegove veličine u svrhu primjene smanjenih naknada i pristojbi;

–        Provedbenu uredbu Komisije (EU) br. 254/2013 od 20. ožujka 2013. o izmjeni Uredbe br. 340/2008 (SL 2013., L 79, str. 7.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 61., str. 297.);

–        ECHA‑in dopis tužitelju od 24. srpnja 2013.;

te svaki s njima povezani akt, raniji ili naknadni, koji šteti interesu tužitelja;

–        posljedično, naloži ECHA‑i povrat neopravdano naplaćenih iznosa tužitelju (navedenih u računima br. 10040807, br. 10040817 i br. 10040824), uključujući zakonske kamate, a nakon ponovne procjene kojom je obuhvaćeno razdoblje od dana kada je tužitelj platio iznos u korist ECHA‑i do dana potpunog podmirenja dugovanih iznosa;

–        ili, kumulativno, odnosno u protivnom, naloži ECHA‑i naknadu pretrpljene štete tužitelju, u iznosu istovjetnom prethodno navedenim iznosima koji su neopravdano naplaćeni tužitelju, uključujući zakonske kamate, a nakon ponovne procjene kojom je obuhvaćeno razdoblje od dana kada je tužitelj platio iznos u korist ECHA‑i do dana potpunog podmirenja dugovanih iznosa.

17      ECHA od Općeg suda zahtijeva da:

–        proglasi tužbu nedopuštenom u dijelu koji se odnosi na pobijanje računa br. 10040807, br. 10040817 i br. 10040824, Uredbu br. 340/2008, ECHA‑in dopis tužitelju od 24. srpnja 2013. i svaki s njime povezani akt, raniji ili naknadni, koji šteti interesu tužitelja;

–        odbaci tužbu u cijelosti i potvrdi zakonitost akata koje pobija tužitelj;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

18      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbaci tužbu koja je pokrenuta protiv nje kao nedopuštenu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

 Pravo

1.     Dopuštenost tužbe u dijelu u kojem je podnesena protiv Komisije

19      Komisija ističe da se čini da tužitelj u svojoj tužbi zahtijeva poništenje dvaju regulatornih akata, odnosno Uredbe br. 340/2008 i Provedbene uredbe br. 254/2013. Međutim, kao prvo, Komisija tvrdi da se navedene uredbe ne odnose osobno na tužitelja, u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a. Osim toga, Uredbom br. 340/2008, kao i Provedbenom uredbom br. 254/2013, obuhvaćene su provedbene mjere koje je donijela ECHA i koje se pobijaju ovom tužbom. Tužitelju stoga nije dopušteno podnijeti tužbu za poništenje protiv tih dviju uredaba. Kao drugo, Komisija navodi da se u tužbi nije ispoštovala pretpostavka utvrđena člankom 44. stavkom 1. točkom (c) Poslovnika od 2. svibnja 1991., kojim je predviđeno da tužba sadržava „predmet spora i kratak opis istaknutih razloga”. U tom pogledu Komisija navodi da, iako se čini da zahtijeva poništenje Uredbe br. 340/2008 i Provedbene uredbe br. 254/2013, tužitelj u tužbenim razlozima ne navodi zbog čega bi se te uredbe trebale smatrati nezakonitima. Štoviše, tužitelj ne navodi točno za koje se dijelove traži poništenje. Jedina odredba koja bi se mogla uzeti u obzir s obzirom na podneske tužitelja jest članak 12. Uredbe br. 340/2008 koji se odnosi na povezana poduzeća i kriterije primjene smanjenih naknada za MSP‑ove. Međutim, Komisija ne vidi koji bi dio te odredbe bio nezakonit ni, povrh svega, zašto. Stoga Komisija ne uspijeva shvatiti na kojim se pravnim činjenicama i elementima temelji zahtjev za poništenje neodređenog dijela prethodno navedenih uredaba. Kao treće, Komisija ističe da je tužba, s obzirom na to da se u skladu s člankom 263. UFEU‑a mora pokrenuti u roku od dva mjesec od objave akta, u svakom slučaju zakašnjela.

20      Tužitelj ističe da se prigovor nedopuštenosti Komisije odnosi samo na dio njegove tužbe, to jest na dio koji se odnosi na Uredbu br. 340/2008 i Provedbenu uredbu br. 254/2013. U tom pogledu tužitelj tvrdi da je člankom 263. UFEU‑a bez sumnje dozvoljeno podnošenje tužbi protiv regulatornih akata. Posljedično, tužitelj je preventivno, uključujući u smislu članka 277. UFEU‑a, htio pobiti i prethodno navedene uredbe. Ta je mogućnost priznata u presudi Simmenthal/Komisija (92/78, EU:C:1979:53) od 6. ožujka 1979. Člankom 263. UFEU‑a dodatno su proširene mogućnosti koje se nude subjektima koji namjeravaju pobijati akte opće primjene koje su donijele europske institucije. Da fizičkim i pravnim osobama nije dopušteno pobijanje regulatornih akata, unatoč isteku roka od dva mjeseca od njihove objave te mjera kojima se provode navedeni regulatorni akti, u pravu Europske unije nalazila bi se nedopustiva pravna praznina. Tužitelj dodaje da je predvidio mogućnost da kada bi Odluke ECHA‑e i bile u skladu s odredbama navedenih uredaba, u tom bi slučaju upravo te uredbe bile protivne ugovorima i uspostavljenim načelima sudske prakse. U tom bi slučaju postupanje Komisije bilo moguće kritizirati s obzirom na to da je ona dopustila da ECHA ostvaruje diskrecijske ovlasti kojima se povrjeđuju nadležnosti koje su joj dodijeljene i koje joj se mogu dodijeliti. Uzimajući u obzir te elemente, Sud bi najprije trebao provjeriti jesu li pojedinačne odluke koje pobija tužitelj nezakonite zbog razloga navedenih u tužbi. Čak i da Opći sud ne treba utvrditi navedenu zakonitost, svejedno bi trebao provjeriti je li Komisija povrijedila obveze u pogledu nadzora ECHA‑ine primjene predmetnih uredaba.

21      Prije svega valja podsjetiti da, u skladu s člankom 21. prvim stavkom Statuta Suda Europske Unije, koji je primjenjiv na postupak pred Općim sudom na temelju članka 53. prvog stavka navedenog Statuta, i u skladu s člankom 44. stavkom 1. točkom (c) Poslovnika od 2. svibnja 1991, u tužbi trebaju biti navedeni predmet spora i sažeti prikaz tužbenih razloga.

22      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, takva naznaka mora biti dostatno jasna i precizna kako bi se tuženiku omogućila priprema obrane, a Općem sudu Odluka o tužbi, prema potrebi bez drugih informacija u potporu tomu. Kako bi se zajamčila pravna sigurnost i dobro sudovanje, te kako bi tužba bila dopuštena, ključne činjenične i pravne okolnosti na kojima se ona temelji moraju proizlaziti iz što iscrpnijeg, ali i dosljednog i razumljivog teksta iste tužbe (vidjeti presudu od 20. svibnja 2009., VIP Car Solutions/Parlament T‑89/07, EU:T:2009:163, t. 96. i navedenu sudsku praksu; u tom smislu vidjeti i rješenja od 25. studenoga 2003., IAMA Consulting/Komisija T‑85/01, EU:T:2003:309, t. 58. i navedenu sudsku praksu te od 20. siječnja 2012., Groupe Partouche/Komisija, T‑315/10, neobjavljeno, EU:T:2012:21, t. 19.).

23      Osim toga, u slučaju kad tužitelj u prilog točke tužbenog zahtjeva ne istakne nijedan tužbeni razlog, nije ispunjen uvjet iz članka, članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika od 2. svibnja 1991. u skladu s kojim tužbeni razlozi moraju biti sažeto izloženi (presude od 12. travnja 2013., Koda/Komisija, T‑425/08, neobjavljena, EU:T:2013:183, t. 71., i od 16. rujna 2013, Dornbracht/Komisija, T‑386/10, EU:T:2013:450, t. 44.).

24      U konačnici, dužnost je tužitelja izabrati pravnu osnovu za vlastitu tužbu, a ne suda Unije osobno odrediti najprikladniju pravnu osnovu (presuda od 15. ožujka 2005., Španjolska/Eurojust, C‑160/03, EU:C:2005:168, t. 35., i rješenje od 26. veljače 2007., Evropaïki Dynamiki/Komisija, T‑205/05, neobjavljeno, EU:T:2007:59, t. 38.).

25      S obzirom na prethodna razmatranja valja ispitati sadržava li tužba predmet spora i sažeti prikaz tužbenih razloga na način da ispunjava uvjete u pogledu jasnoće i preciznosti predviđene člankom 44. stavkom 1. točkom (c) Poslovnika od 2. svibnja 1991.

26      Kao prvo, kao što je navedeno u uvodnom dijelu tužbe, tužitelj je Općem sudu podnio „[t]užbu za poništenje na temelju članka 263. UFEU‑a”.

27      Kao drugo, uvodni se dio tužbe odnosi na sedam akata koje su donijeli Komisija odnosno ECHA. Akti koje je donijela Komisija su Uredba br. 340/2008 i Provedbena odluka br. 254/2013.

28      Kao treće, tužba koju je podnio tužitelj temelji se na četiri tužbena razloga. Prvi je tužbeni razlog naslovljen: „Uz posebno upućivanje: na Odluku br. SME(2013) 1328 Europske agencije za kemikalije (ECHA) od 17. svibnja 2013. koja je u konačnici potvrđena mjerom ECHA‑e od 24. srpnja 2013., ref. br. SME(2013) 2950; na ECHA‑ine račune br. 10040807 od 21. svibnja 2013., br. 10040817 od 21. svibnja 2013. i br. 10040824 od 21. svibnja 2013., kao i uz posebno upućivanje na priopćenje ECHA‑e [poruku elektroničke pošte] od 23. svibnja 2013.: nezakonitost zbog nedostatka/zloporabe i prekoračenja ovlasti ECHA‑e pri donošenju Odluke br. SME(2013) 1328 Europske agencije za kemikalije (ECHA) od 17. svibnja 2013.”. Drugi tužbeni razlog glasi kako slijedi: „Uz posebno upućivanje: na Odluku br. SME(2013) 1328 Europske agencije za kemikalije (ECHA) od 17. svibnja 2013. koja je u konačnici potvrđena mjerom ECHA‑e od 24. srpnja 2013., ref. br. SME(2013) 2950; na ECHA‑ine račune br. 10040807 od 21. svibnja 2013., br. 10040817 od 21. svibnja 2013. i br. 10040824 od 21. svibnja 2013., kao i uz posebno upućivanje na priopćenje ECHA‑e [poruku elektroničke pošte] od 23. svibnja 2013.: nezakonitost zbog netočne i pogrešne primjene kriterija za određivanje veličine MSP‑ova sadržanih u Preporuci Komisije (2003/361/EZ), povreda načela proporcionalnosti”. Treći tužbeni razlog glasi: „Uz posebno upućivanje: na Odluku br. SME(2013) 1328 Europske agencije za kemikalije (ECHA) od 17. svibnja 2013. koja je u konačnici potvrđena mjerom ECHA‑e od 24. srpnja 2013., ref. br. SME(2013) 2950; na ECHA‑ine račune br. 10040807 od 21. svibnja 2013., br. 10040817 od 21. svibnja 2013. i br. 10040824 od 21. svibnja 2013., kao i uz posebno upućivanje na priopćenje ECHA‑e [poruku elektroničke pošte] od 23. svibnja 2013: nezakonitost zbog nedostatka/zloporabe ovlasti izvršnog direktora pri potpisivanju Odluke ECHA‑e br. SME(2013) 1328 od 17. svibnja 2013.”. Četvrti tužbeni razlog glasi kako slijedi: „Uz posebno upućivanje na Odluku MB/D/29/2010 i na Odluku MB/D/21/2012/D: nezakonitost zbog prekoračenja, nedostatka i zloporabe ovlasti ECHA‑e pri donošenju navedenih odluka te povrede načela dodjeljivanja iz članka 5. UEU‑a, zbog ECHA‑ina donošenja Odluke MB/D/29/2010 i Odluke MB/21/2012/D, čiji je iznos sadržan u ECHA‑inu računu br. 10040824 od 21. svibnja 2013.”.

29      Kao četvrto, u dijelovima svojega zahtjeva, tužitelj od Općeg suda posebno zahtijeva „poništenje pobijanih akata navedenih u nastavku”. Preostali dijelovi zahtjeva odnose se na dobivanje povrata ili odštete od ECHA‑e.

30      Iz navedenog proizlazi da tužba sadržava predmet spora, odnosno zahtjev za poništenje sedam pobijanih akata te zahtjev za povrat i zahtjev za odštetu, kao i istaknute tužbene razloge.

31      Međutim, dijelu tužbe koji je podnesen protiv Komisije očito nedostaje jasnoće i preciznosti.

32      Kao prvo, valja istaknuti da se čini da tužitelj u svojim očitovanjima u pogledu tog prigovora nedopuštenosti sugerira da je ova tužba podnesena protiv Komisije, s obzirom na to da je ta institucija donijela Uredbu br. 340/2008 i Provedbenu odluku br. 254/2013.

33      U tom pogledu valja istaknuti da se Uredba br. 340/2008 smatra jednim od pobijanih akata samo u dijelu „koji sadržava informacije o poduzećima povezanima s podnositeljem zahtjeva i njegovim partnerskim poduzećima za određivanje veličine radi primjene smanjenih naknada i pristojbi”, bez bilo kakvog dodatnog pojašnjenja. Što se tiče Provedbene odluke br. 254/2013, nije navedena nikakva posebna odredba.

34      Osim toga, u naslovima tužbenih razloga koje je istaknuo tužitelj u prilog svojoj tužbi nema upućivanja ni na Komisiju ni na Uredbu br. 340/2008 ni na Provedbenu odluku br. 254/2013.

35      Štoviše, u opisu tužbenih razloga istaknutih u potporu tužbi nije navedeno u kojoj su mjeri Uredba br. 340/2008 i Provedbena odluka br. 254/2013 nezakonite. Tim se razlozima Komisiji ne pripisuje nikakvo nezakonito postupanje.

36      Konkretnije, u okviru svojeg prvoga tužbenog razloga, kako je istaknut u tužbi, tužitelj tvrdi da nije na ECHA‑i da „odredi ili utvrdi kriterije ocjene naravi MSP‑a za društva koja su podnositelji prijave za registraciju” i da je „ [ECHA] zloporabila ovlasti koje joj je delegirala Komisija i ustvari uspostavila vlastiti, nezakoniti pojam MSP‑a koji je prekomjerno restriktivan”. Tim se tužbenim razlogom Komisiji ili aktima koje je ona donijela ne pripisuje nikakva nezakonitost. U okviru drugog tužbenog razloga tužitelj tvrdi da je ECHA na ovaj predmet na nezakonit i pogrešan način primijenila Preporuku 2003/361, bez prigovora Komisiji ili prigovora u pogledu akata koje je ona donijela. U okviru njegova trećeg tužbenog razloga, koji je povezan s prvim, tužitelj tvrdi da izvršni direktor ECHA‑e nije mogao donijeti odluke o veličini registriranih poduzeća. U konačnici, u okviru svojeg četvrtog tužbenog razloga u kojemu se posebno navodi nedostatak ovlasti ECHA‑e u trenutku donošenja Odluke MB/D/29/2010 i Odluke MB/21/2012/D, tužitelj se ograničio na tvrdnju da Uredba br. 340/2008 i Provedbena odluka br. 254/2013 „ne sadržava[ju] nikakvu posebnu stavku koja se odnosi na predmetnu [administrativnu] pristojbu ili njezinu primjenu”. Tužitelj dodaje da je utvrđivanja iznosa administrativne pristojbe u slučaju u kojemu fizička ili pravna osoba nije uspjela dokazati da ima pravo na smanjenje tarife za MSP‑ove „zadaća Komisije koje se ona, osim toga, čini se, odrekla”. Tim se tužbenim razlogom Komisiji ili aktima koje je ona donijela ne pripisuje nikakva nezakonitost.

37      Tužitelj na taj način obvezuje Komisiju i Opći sud da se pozivaju na pretpostavke u pogledu rasuđivanja te točnih činjeničnih i pravnih okolnosti kojima bi se mogli opravdati njihovi zahtjevi za poništenje Uredbe br. 340/2008 i Provedbene odluke br. 254/2013. Naime, upravo se ovakvu situaciju koja je izvor pravne nesigurnosti i nije u skladu s načelom dobrog sudovanja, teži izbjeći člankom 44. stavkom 1. Poslovnika od 2. svibnja 1991. (vidjeti, u tom smislu, rješenje od 19. svibnja 2008., TF1/Komisija, T‑144/04, EU:T:2008:155, t. 57.).

38      U svakom slučaju, čak i pod pretpostavkom da se istaknuti razlozi tužitelja mogu pripisati njegovom zahtjevu za poništenje Uredbe br. 340/2008 i Provedbene uredbe br. 254/2013 i da se time poštuje članak 44. stavak 1. Poslovnika od 2. svibnja 1991., dostatno je istaknuti da je tužba za poništenje u tom pogledu očito nedopuštena s obzirom na odredbe članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, kao što je točno navela Komisija. Naime, s jedne strane, Uredba br. 340/2008 i Provedbena odluka br. 254/2013, čiji adresat nije tužitelj, ne utječu na njega zbog određenih osobina koje su mu svojstvene ili zbog neke činjenične situacije koja ih razlikuje od bilo koje druge osobe, izdvajajući ih uslijed toga pojedinačno, poput osoba kojima je odluka upućena (vidjeti, u tom smislu, presudu od 3. listopada 2013., Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Parlament i Vijeće, C‑583/11 P, EU:C:2013:625, t. 72. i navedenu sudsku praksu). S druge strane, Uredba br. 340/2008 i Provedbena uredba br. 254/2013, odnosno posebno akti koje je donijela ECHA i koje tužitelj pobija u ovom predmetu, sadržavaju provedbene mjere.

39      Argumentima koje je istaknuo tužitelj u okviru svojih očitovanja u pogledu prigovora nedopuštenosti, u skladu s kojima je on „namjeravao” pobiti Uredbu br. 340/2008 i Provedbenu uredbu br. 254/2013, „čak i u smislu članka 277. UFEU‑a”, ne može se izmijeniti taj zaključak.

40      Čak i pod pretpostavkom da se zahtjev tužitelja usmjeren na poništenje Uredbe br. 340/2008 i Provedbene uredbu br. 254/2013 može tumačiti na način da se njime, ustvari, navedene uredbe namjerava proglasiti neprimjenjivima, valja podsjetiti da mogućnost pozivanja na neprimjenjivost akta opće naravi koji je na snazi u skladu s člankom 277. UFEU‑a ne predstavlja samostalno pravo na djelovanje i mora se izvršiti posredno (vidjeti rješenje od 8. srpnja 1999. Area Cova i dr./Vijeće, T‑194/95, EU:T:1999:141, t. 78. i navedenu sudsku praksu). Stoga, samo pozivanje na prigovor nezakonitosti u pogledu uredbe koju je donijela Komisija nije dostatno za postupak protiv te institucije pred Općim sudom. Bilo kakvo drugo tumačenje bilo bi jednako preispitivanju činjenice da mogućnost pozivanja na neprimjenjivost akta opće naravi koji je na snazi u skladu s člankom 277. UFEU‑a ne čini samostalno pravo na djelovanje.

41      Osim toga, i ad abundantiam, iz tužbe ne proizlazi da je tužitelj na temelju članka 277. UFEU‑a podnio prigovor nezakonitosti u pogledu Uredbe br. 340/2008 i Provedbene uredbe br. 254/2013. U tom pogledu valja podsjetiti da je spor utvrđen u tužbi i da je prigovor nezakonitosti nedopušten ako je podnesen u sljedećoj fazi postupka (vidjeti, u tom smislu, presudu od 27. rujna 2005., Common Market Fertilizers/Komisija, T‑134/03 i T‑135/03, EU:T:2005:339, t. 51. i navedenu sudsku praksu). Naime, u predmetnom slučaju iz tužbe proizlazi da je tužitelj podnio tužbu koja se temelji na članku 263. UFEU‑a kojom od Općeg suda zahtijeva „poništenje pobijanih akata navedenih u nastavku”, kojima su obuhvaćene Uredba br. 340/2008 i Provedbena uredba br. 254/2013. Članak 277. UFEU‑a nije sadržan u odredbama navedenima u prilog tužbi, a tu je okolnost potvrdio tužitelj na raspravi. Štoviše, ne postoji nikakav element na temelju kojeg bi se potvrdila tužiteljeva teza u skladu s kojom je tužitelj u okviru tužbe podnio prigovor nezakonitosti u pogledu tih dviju uredaba. Konkretnije, kako je prethodno navedeno, u tužbi, odnosno u opisu tužbenih razloga istaknutih u njenu potporu, nije navedeno u kojoj su mjeri Uredba br. 340/2008 i Provedbena odluka br. 254/2013 nezakonite. Osim toga, prigovor nezakonitosti koje je podnio tužitelj u okviru svojih očitovanja u pogledu prigovora nedopuštenosti ne temelji se ni na kakvom pravnom ili činjeničnom elementu za koji se saznalo tijekom postupka.

42      Štoviše, kako bi se moglo odlučiti o mogućnosti tužitelja da u potporu tužbi protiv pojedinog akta navede nezakonitost akta opće naravi, potrebno je utvrditi poziva li se tužitelj protiv navedenog akta na jedan od četiriju tužbenih razloga za poništenje iz članka 263. drugog stavka UFEU‑a (vidjeti, u tom smislu, presudu od 11. prosinca 2012., Sina Bank/Vijeće, T‑15/11, EU:T:2012:661, t. 46. i navedenu sudsku praksu). Naime, iz tumačenja podnesaka tužitelja nije moguće utvrditi koji su to razlozi ili prigovori predviđeni člankom 263. drugim stavkom UFEU‑a na kojima se konkretno temelje prigovori nezakonitosti podneseni u pogledu Uredbe br. 340/2008 i Provedbene uredbe br. 254/2013.

43      Stoga je potrebno smatrati ad adbundantiam da je, s obzirom na to da ga je tužitelj podnio u okviru svojih očitovanja o prigovoru nedopuštenosti, prigovor nezakonitosti u pogledu Uredbe br. 340/2008 i Provedbene odluke br. 254/2013 nedopušten.

44      Kao drugo, čak i pod pretpostavkom da se tužba, u dijelu koji se odnosi na poništenje odluka MB/D/29/2010 i MB/21/2012/D, valjano odnosi na Komisiju s obzirom na to da su, u skladu s člankom 11. stavkom 5. Uredbe br. 340/2008, navedene odluke mogle biti donesene samo nakon što Komisija iznese „pozitivno mišljenje”, ona je očito nedopuštena, kao što je točno navela Komisija u svojem odgovoru o mjerama upravljanja postupkom od 16. srpnja 2015. (t. 13. supra). Naime, osim činjenice da tužbi očito nedostaje jasnoća i preciznost u tom pogledu, u smislu članka 44. stavka 1. Poslovnika od 2. svibnja 1991., nijednim se elementom ne omogućuje zaključak da se navedene odluke odnose pojedinačno na tužitelja. Nadalje, čak i pod pretpostavkom da se te odluke mogu okvalificirati kao regulatorni akti u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, one sadržavaju provedbene mjere, kao što je dokazano donošenjem Odluke SME(2013) 1328. Osim toga, s obzirom na to da su odluke MB/D/29/2010 i MB/21/2012/D donesene 12. studenoga 2010. odnosno 12. veljače 2013., i s obzirom na to da je tužitelj saznao za njihovo donošenje najkasnije 26. veljače 2013. iz dopisa koje je poslala ECHA, tužba podnesena 25. srpnja 2013. podnesena je sa zakašnjenjem. U konačnici, potrebno je odbiti argumente koje je tužitelj iznio u svojem odgovoru o mjerama upravljanja postupkom od 16. srpnja 2015. (t. 13. supra), prema kojima Opći sud nije mogao po službenoj dužnosti postaviti pitanje dopuštenosti dijela tužbe koji se odnosi na poništenje odluka MB/D/29/2010 i MB/21/2012/D. Naime, s obzirom na to da su pretpostavke dopuštenosti tužbe povezane s javnim poretkom, Opći sud treba ih ispitati po službenoj dužnosti, a njegov nadzor, u tom pogledu, nije ograničen samo na prigovore nedopuštenosti koje su podnijele stranke (vidjeti, u tom smislu, presudu od 9. rujna 2015., V Capital/ABE, T‑660/14, EU:T:2015:608, t. 45. i 50.)

45      Štoviše, čak i pod pretpostavkom da je tužitelj u okviru svojeg četvrtog tužbenog razloga imao namjeru podnijeti prigovor nezakonitosti u pogledu odluka MB/D/29/2010 i MB/21/2012/D, time se ne može opravdati podnošenje tužbe za poništenje u smislu članka 260. UFEU‑a u odnosu na Komisiju niti se može tvrditi da je ta institucija bila obvezna braniti se pred Općim sudom u tom kontekstu (vidjeti t. 40 supra i navedenu sudsku praksu).

46      S obzirom na sve navedene elemente, potrebno je zaključiti da je tužba nedopuštena u dijelu koji se odnosi na Komisiju.

2.     Dopuštenost određenih dijelova zahtjeva tužbe za poništenje podnesene protiv ECHA‑e

47      Kao prvo, ECHA smatra da je tužba, u dijelu koji se odnosi na poništenje računa br. 10040807, br. 10040817 i br. 10040824, nedopuštena s obzirom na to da navedeni računi nisu akti koji se mogu pobijati. Ti računi ne bi proizveli pravne učinke različite od učinaka Odluke SME(2013) 1328. Njima se ne bi izmijenilo pravno stanje tužitelja, s obzirom na to da je njihov cilj ograničen na provedbu Odluke SME(2013) 1328.

48      Kao drugo, ECHA smatra da je tužba nedopuštena u dijelu koji je usmjeren na poništenje njezina dopisa od 24. srpnja 2013. U tom je dopisu ECHA jednostavno trebala odgovoriti na argumente koje je istaknuo tužitelj, ne mijenjajući zbog toga svoj pravni položaj. U svojem odgovoru o mjerama upravljanja postupkom od 15. rujna 2015. (vidjeti t. 13. supra), ECHA tvrdi da isto vrijedi za njezinu poruku elektroničke pošte od 23. svibnja 2013. Stoga bi tužba, s toga gledišta, bila jednako nedopuštena.

49      Kao treće, tužba bi bila nedopuštena u dijelu koji je usmjeren na poništenje Uredbe br. 340/2008 i svakog s njome povezanog akta, ranijeg ili naknadnog, s obzirom na to da bi takav akt naštetio interesima tužitelja. U tom pogledu ECHA smatra da u tužbi nisu na dovoljno jasno navedeni istaknuti razlozi ni predmet spora.

50      Tužitelj smatra da su računi br. 10040807, br. 10040817 i br. 10040824, kao i ECHA‑in dopis od 24. srpnja 2013., za njega proizveli pravne učinke i da oni stoga mogu biti predmetom tužbe u smislu članka 263. UFEU‑a. Štoviše, s obzirom na to da dopuštenost dijelova zahtjeva o aktima navedenima u uvodu tužbe nije osporena, dopuštenost tužbe u pogledu prethodno navedenih triju računa i dopisa ECHA‑e od 24. srpnja 2013. bila bi nevažna jer bi ti akti svejedno trebali biti proglašeni ništavim u slučaju prihvaćanja zahtjeva za poništenje. Osim toga, u pogledu ECHA‑ine poruke elektroničke pošte od 23. svibnja 2013., tužitelj u svojem odgovoru o mjerama upravljanja postupkom od 15. rujna 2015. (vidjeti t. 13. supra) tvrdi da je upravo iz te poruke elektroničke pošte saznao razloge zbog kojih mu je ECHA odbila status MSP‑a.

51      Što se tiče dijela tužbe koji se odnosi na Uredbu br. 340/2008, tužitelj u replici tvrdi da je taj dio pravilno potkrijepljen u tužbi. Svojom tužbom tužitelj podredno pobija navedenu Uredbu koja predstavlja glavni pravni temelj pobijanih akata. Poslovnikom tužitelj nije obvezan na ponavljanje sveukupnih tužbenih razloga u potporu tužbi u predmetu za svaki pobijani akt. 

52      U tom pogledu uvodno valja podsjetiti da su prema ustaljenoj sudskoj praksi akti koji mogu biti predmet tužbe za poništenje, u smislu članka 263. UFEU‑a, samo one mjere koje proizvode obvezujuće pravne učinke koji utječu na interese tužitelja, mijenjajući na bitan način njegovu pravnu situaciju (presuda od 11. studenoga 1981., IBM/Komisija, 60/81, EU:C:1981:264, t. 9., rješenje od 4. listopada 1991. Bosman/Komisija, C‑117/91, EU:C:1991:382, t. 13. i presuda od 15. siječnja 2003., Philip Morris International/Komisija, T‑377/00, T‑379/00, T‑380/00, T‑260/01 i T‑272/01, EU:T:2003:6, t. 77.).

53      Radi utvrđivanja toga može li mjera biti predmetom tužbe za poništenje mora se razmotriti bit mjere čije se poništenje traži, a oblik u kojem je ona poduzeta načelno je nevažan u tom pogledu (presude od 11. studenoga 1981. IBM/Komisija, 60/81, EU:C:1981:264, t. 9., od. 28. studenoga 1991., Luksemburg/Parlament, C‑213/88 i C‑39/89, EU:C:1991:449, t. 15. i od 24. ožujka 1994., Air France/Komisija, T‑3/93, EU:T:1994:36, t. 43. i 57.).

54      Štoviše, odluka kojom se samo potvrđuje prethodna odluka nije pobijani akt te je stoga tužba protiv takve odluke nedopuštena (presude od 25. listopada 1977., Metro SB‑Großmärkte/Komisija, 26/76, EU:C:1977:167, t. 4. i od 5. svibnja 1998., Ujedinjena Kraljevina/Komisija, C‑180/96, EU:C:1998:192, t. 27. i 28.; vidjeti, također, rješenje od 10. lipnja 1998., Cementir/Komisija, T‑116/95, EU:T:1998:120, t. 19. i navedenu sudske prakse).

55      Što se tiče pojma potvrdnog akta, iz sudske prakse proizlazi da se akt smatra čisto potvrđujućim u odnosu na prethodni akt ako ne sadrži nikakav novi element u odnosu na prethodni i kada mu nije prethodilo preispitivanje situacije adresata tog prijašnjeg akta. (presuda od 7. veljače 2001., Inpesca/Komisija, T‑186/98, EU:T:2001:42, t. 44. i rješenje od 29. travnja 2004., SGL Carbon/Komisija, T‑308/02, EU:T:2004:119, t. 51.).

56      Kao prvo, u pogledu dopuštenosti tužbe u dijelu koji se odnosi na poništenje računa br. 10040807, br. 10040817 i br. 10040824, potrebno je istaknuti da, za razliku od okolnosti predmeta u kojemu je donesena presuda od 2. listopada 2014., Spraylat/ECHA (T‑177/12, EU:T:2014:849), u odluci SME(2013) 1328 upućuje se na Odluku MB/D/29/2010, kako je izmijenjena Odlukom MB/21/2012/D te je u njoj navedeno da će „ECHA izdati račun za administrativnu pristojbu u iznosu od 19 000 eura”. Osim toga, navedeno je da će ECHA izdati dodatni račun za pokrivanje razlike između prvotno plaćene naknade i naknade predviđene Uredbom br. 340/2008 za veliko poduzeće, u skladu s člankom 4. stavkom 1. Odluke MB/D/29/2010. Iz toga proizlazi da je Odluka SME(2013) 1328 sadržavala bitne elemente tužiteljevih obveza u odnosu na ECHA‑u. Stoga, računi br. 10040807, br. 10040817 i br. 10040824 imaju narav provedbenih akata te odluke i predstavljaju potvrđujuće akte u smislu sudske prakse navedene u prethodnoj točki 55. (vidjeti, prema analogiji, rješenje od 30. lipnja 2009., CPEM/Komisija, T‑106/08, neobjavljeno, EU:T:2009:228, t. 32.). Posljedično, tužba je nedopuštena u dijelu koji se odnosi na poništenje računa br. 10040807, br. 10040817 i br. 10040824.

57      Kao drugo, u pogledu dopuštenosti tužbe u dijelu koji se odnosi na poništenje ECHA‑ine poruke elektroničke pošte od 23. svibnja 2013., dostatno je istaknuti kako je svrha te poruke bila odgovoriti na zahtjev za pojašnjenja u pogledu Odluke SME(2013) 1328 koji je tužitelj poslao 21. svibnja 2013. te da se njime, međutim, nisu namjeravali proizvesti obvezujući pravni učinci koji utječu na interese tužitelja, mijenjajući na bitan način njegovu pravnu situaciju. Konkretno, u toj je poruci elektroničke pošte bilo navedeno da je tužitelj trebao dostaviti podatke povezane s poduzećem Calme Lux SA, i to na temelju članka 6. stavka 3. priloga Preporuci 2003/361, te da ECHA, zbog toga što predmetni podatci nisu bili dostavljeni, nije mogla utvrditi je li tužitelj zaista MSP. Stoga je u poruci elektroničke pošte od 23. svibnja 2013. samo ponovljeno ono o čemu je tužitelj već bio obaviješten tijekom upravnog postupka koji je doveo do donošenja Odluke SME(2013) 1328, posebno dopisom od 26. veljače 2013. te porukama elektroničke pošte od 14. svibnja, 19. lipnja, 4. srpnja i 8. kolovoza 2012. te od 4. ožujka 2013. Stoga je tužba nedopuštena u dijelu koji se odnosi na poništenje ECHA‑ine poruke elektroničke pošte od 23. svibnja 2013.

58      Kao treće, u pogledu dopuštenosti tužbe u dijelu koji se odnosi na poništenje ECHA‑ina dopisa od 24. srpnja 2013., dostatno je istaknuti kako je svrha tog dopisa bila odgovoriti na zahtjev za pojašnjenja u pogledu Odluke SME(2013) 1328 koji je tužitelj poslao 10. srpnja 2013. te da se njime, međutim, nisu namjeravali proizvesti obvezujući pravni učinci koji utječu na njegove interese, mijenjajući na bitan način njegovu pravnu situaciju. Konkretno, u tom je dopisu bilo isključivo sadržano upućivanje na relevantni pravni okvir i na Odluku SME(2013) 1328 te pojašnjenje tužitelju da su se svi njegovi argumenti primjereno razmotreni prije donošenja predmetne odluke. Tužba je stoga nedopuštena u dijelu koji se odnosi na poništenje ECHA‑ina dopisa od 24. srpnja 2013.

59      Kao četvrto, u pogledu dopuštenosti tužbe u dijelu koji se odnosi na poništenje „svakog s njome povezanog akta, ranijeg ili naknadnog, koji šteti interesu tužitelja”, valja podsjetiti da, u skladu s člankom 21. prvim stavkom Statuta Suda Europske Unije, koji je primjenjiv na postupak pred Općim sudom na temelju članka 53. prvog stavka Statuta, i u skladu s člankom 44. prvim stavkom točkom (c) Poslovnika od 2. svibnja 1991., u tužbi trebaju biti navedeni predmet spora i sažeti prikaz tužbenih razloga. U predmetnom je slučaju dovoljno zaključiti da zahtjev tužitelja nije dostatno precizan te da se na temelju njega Općem sudu nije omogućilo utvrđivanje akata čije se poništenje traži. Tužba je stoga nedopuštena u dijelu koji se odnosi na poništenje „svakog s njome povezanog akta, ranijeg ili naknadnog, koji šteti interesu tužitelja”.

60      U konačnici, zbog razloga istovjetnih onima koji su navedeni u prethodnim točkama 38. i 44., valja istaknuti da je tužba za poništenje nedopuštena u dijelu koji se odnosi na poništenje Uredbe br. 340/2008 i Provedbene uredbe br. 254/2013, kao i odluka MB/D/29/2010 i MB/21/2012/D. Osim toga, što se tiče tužbe za poništenje Uredbe br. 340/2008 i Provedbene uredbe br. 254/2013, pa čak i pretpostavkom da se odnosi na ECHA‑u, ona je očito nedopuštena s obzirom na to da se tužbe u načelu podnose protiv autora pobijanog akta, odnosno institucije ili tijela Unije koje je donijelo odluku (presuda od 8. listopada 2008. Sogelma/AER, T‑411/06, EU:T:2008:419, t. 49.). U konačnici, čak i pod pretpostavkom da kada tužitelj u svojoj replici navodi da „podredno” pobija Uredbu br. 340/2008 i Provedbenu uredbu br. 254/2013, koje čine „pravni temelj” akata koje je donijela ECHA, on zapravo ističe prigovor nezakonitosti u pogledu predmetnih uredaba, zbog čega bi taj prigovor trebalo proglasiti nedopuštenim zbog razloga istovjetnih onima koji su navedeni u prethodnim točkama 41. do 43.

61      U skladu s prethodno navedenim, valja ograničiti ispitivanje tužbe podnesene protiv ECHA‑e na zahtjev za poništenje Odluke SME(2013) 1328.

3.     Meritum

62      Valja podsjetiti da je u Odluci SME(2013) 1328 ECHA navela da nije primila dokaze potrebne kako bi zaključila da je tužitelj malo poduzeće i da je u skladu s člankom 4. stavkom 1. Odluke MB/D/29/2010 tužitelj bio dužan platiti naknadu koja se primjenjuje na veliko poduzeće. Kao što proizlazi iz elemenata iznesenih na raspravi, ECHA je, nakon ispitivanja različitih dodatnih informacija koje je dostavio tužitelj, zaključila da je tužitelja trebalo smatrati povezanim poduzećem dvaju poduzeća, u ovom predmetu poduzeća Saced SpA i Cogefin Srl, te poduzećem u partnerstvu s drugim dvama poduzećima, u ovom predmetu s poduzećima Premix SpA i Sicical SpA. Štoviše, ECHA je zaključila da još jedno poduzeće, Calme Lux, treba smatrati povezanim s poduzećem Sicical. U tom je kontekstu ECHA više puta od tužitelja zatražila da joj dostavi informacije o poduzeću Calme Lux. ECHA nije primila te informacije.

63      Tužitelj je istaknuo četiri tužbena razloga u prilog svojoj tužbi. Prvi se tužbeni razlog temelji na nedostatku, zloporabi i prekoračenju ovlasti ECHA‑e u okviru donošenja Odluke SME(2013) 1328. Drugi se tužbeni razlog temelji na pogrešnoj primjeni preporuke i povrede načela proporcionalnosti U svojem trećem tužbenom razlogu tužitelj navodi nedostatak i zloporabu ovlasti izvršnog direktora ECHA‑e. Četvrti se tužbeni razlog odnosi na nedostatak, zloporabu i prekoračenje ovlasti ECHA‑e u okviru donošenja Odluka MB/D/29/2010 i MB/21/2012/D.

 Dijelovi zahtjeva za poništenje

 Uvodna razmatranja o obrazloženju Odluke SME(2013) 1328

64      U svojem odgovoru o mjerama upravljanja postupkom od 15. rujna 2015. (t. 13. supra), tužitelj je naveo da Odluka SME(2013) 1328 „sama po sebi nije uopće bila obrazložena”. Konkretno, tužitelj je naveo da je ta odluka sadržavala samo popis primjenjivih propisa, obavijesti koje su stranke razmijenile i dokumenata upućenih ECHA‑i te popis priloženih dokumenata.

65      Tužitelj dakle navodi novi tužbeni razlog. Međutim, nedostatak obrazloženja ili nedovoljno obrazloženje bitna je povreda postupka u smislu članka 263. UFEU‑a i predstavlja tužbeni razlog koji se tiče javnog poretka koji može, čak i mora, istaknuti sud Unije po službenoj dužnosti (presuda od 2. prosinca 2009., Komisija/Irska i dr., C‑89/08 P, EU:C:2009:742, t. 34.).

66      U skladu s ustaljenom sudskom praksom, s jedne strane, obrazloženje koje se zahtijeva u skladu s člankom 296. UFEU‑a mora biti primjereno prirodi akta o kojem je riječ i mora izraziti razmatranja institucije koja je donijela akt na jasan i nedvosmislen način i to tako da omogući zainteresiranim strankama da saznaju razloge na kojima se temelji donesena mjera te nadležnom sudu da obavlja sudski nadzor. U slučaju obrazloženja osobito pojedinačnih odluka, obveza obrazlaganja ima za cilj, osim omogućavanja sudskog nadzora, također i pružiti zainteresiranim osobama dovoljnu količinu informacija kako bi mogle ustanoviti sadrži li odluka eventualno neku pogrešku koja bi omogućila da joj se osporava valjanost. S druge strane, obvezu obrazlaganja treba ocjenjivati ovisno o okolnostima slučaja, osobito o sadržaju akta u pitanju, naravi razloga koji su navedeni i interesu koji bi adresati akta ili druge osobe na koje se akt izravno i osobno odnosi mogli imati za dobivanje objašnjenja. U obrazloženju nije potrebno podrobno navoditi sve relevantne činjenične i pravne elemente jer se pitanje ispunjava li obrazloženje zahtjeve iz članka 296. UFEU‑a treba ocjenjivati ne samo s obzirom na tekst obrazloženja nego i na njegov kontekst te na ukupnost pravnih pravila kojima se uređuje predmetno područje (vidjeti presudu od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, C‑286/13 P, EU:C:2015:184, t. 93. i 94. i navedenu sudsku praksu).

67      U predmetnom slučaju, s obzirom na odredbe propisa na koje se poziva u Odluci SME(2013) 1328 i razmjene obavijesti i dokumenata između ECHA‑e i tužitelja, na koje se podsjeća u Odluci SME(2013) 1328, tužitelj je mogao nedvojbeno zaključiti da se odluka ECHA‑e temeljila na činjenici da relevantni podatci nisu bili dostavljeni. Konkretnije, ECHA je u više navrata od tužitelja zatražila da joj dostavi informacije o poduzeću Calme Lux, posebno u smislu članka 6. stavka 3. Priloga Preporuci 2003/361. Ta se odredba odnosi na uzimanje u obzir podataka o poduzećima povezanima s poduzećima koja su u partnerstvu s predmetnim poduzećem, što je slučaj s poduzećem Calme Lux, kao što je tužitelj priznao na raspravi. Stoga je potrebno zaključiti da Odluka SME(2013) 1328 ispunjava uvjete iz članka 296. UEFU‑a.

 Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na nedostatku, zloporabi i prekoračenju ovlasti ECHA‑e u okviru donošenja Odluke SME(2013) 1328

68      Tužitelj navodi da, u skladu s člankom 20. stavkom 2. Uredbe br. 1907/2006, ECHA može odbiti registraciju samo ako je poduzeće koje je podnositelj prijave dostavilo nepotpunu dokumentaciju. Nadležnosti ECHA‑e su savjetodavne, izvršne i upravljačke u pogledu kontrole spisa i obavljanja aktivnosti povezanih sa znanstvenim, tehničkim ili upravnim provjerama. Podjela zadaća između Komisije i ECHA‑e proturječna je u pogledu utvrđivanja kriterija provjera pravne prirode MSP‑a, s obzirom na to da ECHA ne može prema vlastitoj prosudbi pored pravila i smjernica Komisije dodavati i svoja pravila ili smjernice. Stoga ECHA ne može svojem tajništvu dodijeliti isključivu nadležnost za neovisno donošenje odluke o primjeni Preporuke 2003/361 u pogledu prijava za registraciju.

69      Štoviše, tužitelj ističe da Komisija upućuje na značenje pojma MSP koje proizlazi iz Preporuke 2003/361, a da time ne uvodi ili uključuje odredbe te preporuke u akt obvezujuće i opće prirode. U svakom slučaju, samim upućivanjem na Preporuku 2003/361 dokazala bi se namjera Komisije da u potpunosti odobri smanjenu naknadu za registraciju. U suprotnom bi, u predmetnom slučaju, ECHA tužitelju naložila dostavljanje dokaza za povećanu količinu podataka povezanih s njegovim aktivnostima, i to tijekom duljeg razdoblja, ili aktivnostima trećih društava. U tom bi pogledu ECHA odlučila primijeniti potkriterije navedene u prilogu Preporuci 2003/361 (osobito, povezanost s drugim društvom) i ne bi se ograničila na primjenu jednostavne definicije MSP‑a koja proizlazi iz navedene preporuke. Naime, samo upućivanje iz Uredbe br. 340/2008 na potkriterije navedene u prilogu Preporuci 2003/361 sadržano je u članku 12. navedene uredbe i odnosi se samo na poduzeća s poslovnim nastanom izvan Unije. ECHA je dakle pogrešno protumačila Uredbu br. 340/2008. Stoga, ECHA je zloporabila delegiranu nadležnost koju joj je dodijelila Komisija odredivši svoj pojam MSP‑a koji je ograničen. Zatraživši od tužitelja podatke koji pripadaju trećem društvu s kojim je tužitelj u partnerstvu i koje on nije mogao dostaviti, ECHA je prema vlastitoj prosudbi zamijenila i dodala svoje kriterije ocjene i postupka onima koje je navela Komisija. ECHA je, prekoračivši jednostavnu provjeru potpunosti prijave, prekoračila vlastite nadležnosti. Jedino je vjerojatno objašnjenje za ponašanje ECHA‑e, odnosno njezino zahtijevanje velikog broja dokumenata od tužitelja, zloporaba vlasti kojom se željelo dokazati da tužitelj nije ispunio kriterije utvrđene Preporukom 2003/361, unatoč dostavljenim dokazima koji su pokazivali suprotno. U tom smislu, tužitelj dodaje kako ECHA nije djelovala u dobroj vjeri u odnosu na njega te mu nije pomogla ni na kakav prikladan način tijekom postupka registracije i provjere. ECHA je tužitelju uputila kritike tek u dijelu postupka pred Općim sudom te je u spis priložila dokumente koje je pribavila nakon podnošenja tužbe.

70      Osim toga, tužitelj u replici tvrdi da ECHA svoju obranu temelji na „implicitnoj” nadležnosti koja joj omogućava provjeru veličine poduzeća koja su podnositelji prijava za registraciju. Međutim, dodjela nadležnosti trebala bi proizlaziti iz eksplicitnog akta. ECHA nije razlikovala „zahtijevanje” dodatnih informacija od „ocjene” tih informacija. Osim toga, obrana ECHA‑e proturječna je njezinu dopisu od 24. srpnja 2013. u kojemu je ECHA smatrala da njezina nadležnost proizlazi izravno iz Preporuke 2003/361. Člankom 59. Uredbe Komisije (EZ, Euratom) br. 2343/2002 od 23. prosinca 2002. o Okvirnoj financijskoj uredbi za tijela iz članka 185. Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 1605/2002 o Financijskoj uredbi koja se primjenjuje na opći proračun Europskih zajednica (SL 2002., L 357, str. 72.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7, str. 25.) utvrđena je, uostalom, razlika između naknada i poreza koji su u potpunosti određeni zakonodavstvom te iznosa koje odlukama mogu utvrditi upravni odbori tijela Unije. Delegirana nadležnost dodijeljena ECHA‑i u području financija ograničena je na pristojbe koje za usluge pružene na zahtjev stranke iz članka 11. Uredbe br. 340/2008. Tim delegiranjem nije obuhvaćena administrativna pristojba predviđena člankom 13. Uredbe br. 340/2008, koja je uređena člankom 74. stavcima 1. i 3. Uredbe br. 1907/2006 i koja treba biti utvrđena uredbom Komisije. Na temelju članka 13. stavka 4. Uredbe br. 340/2008, ECHA‑i nije dopušteno određivanje iznosa administrativne pristojbe. Osim toga, Komisija nije ispunila svoju obvezu provođenja nadzora kada je ECHA‑i faktički dopustila preuzimanje ovlasti unatoč nepostojanju izričitog delegiranja u tom smislu.

71      ECHA osporava argumente koje je naveo tužitelj.

72      Potrebno je istaknuti da se prvi tužbeni razlog, u biti, temelji na trima dijelovima. Prvi dio odnosi se na nadležnost ECHA‑e u pogledu procjene veličine poduzeća koja su podnositelji prijava za registraciju. U drugom je dijelu istaknuto prekoračenje ili čak zloporaba ovlasti ECHA‑e pri primjeni Preporuke 2003/361. Treći se dio temelji na prekoračenju ili čak zloporabi ovlasti od strane ECHA‑e u pogledu informacija koje je zatražila od tužitelja.

–       Prvi dio prvog tužbenog razloga koji se, u biti, temelji na nenadleženosti ECHA‑e u pogledu procjene veličine poduzeća koja su podnositelji prijava za registraciju

73      U prvome dijelu prvog tužbenog razloga tužitelj, u biti, tvrdi da ECHA nema potrebnu nadležnost za procjenu veličine poduzeća koja su podnositelji prijava za registraciju u okviru određivanja naknade primjenjive na predmetnu registraciju. Tvrdi da je ta nadležnost dodijeljena Komisiji u skladu s odredbama koje se odnose na utvrđivanje naknada.

74      Međutim, pretpostavka tužitelja temelji se na pogrešnom tumačenju relevantnih tekstova. Valja istaknuti da je jedan od ciljeva postavljenih u okviru Uredbe br. 1907/2006 omogućiti da ECHA osigura učinkovito upravljanje tehničkim, znanstvenim i upravnim aspektima predmetne uredbe, kao i središnju ulogu u njezinoj provedbi, tako što će joj, osobito, dodijeliti visoku razinu nadležnosti za donošenja propisa (uvodne izjave 15. i 95. Uredbe br. 1907/2006). Konkretno, na ECHA‑i je, u okviru ovlasti u izvršenju proračuna koje su joj dodijeljene, osigurati naplatu svih njezinih prihoda, koji obuhvaćaju pristojbe koje plaćaju poduzeća (članci 96. i 97. Uredbe br. 1907/2006). Osim toga, iz članka 13. stavka 3. Uredbe br. 340/2008 izričito proizlazi da ECHA „u svako doba može zahtijevati dokaze o ispunjavanju uvjeta za smanjenje ili naknada ili pristojbi ili za oslobađanje od plaćanja naknade”. Štoviše, u skladu s člankom 13. stavkom 4. Uredbe br. 340/2008, „[a]ko fizička ili pravna osoba koja tvrdi da ima pravo na smanjenje ili oslobađanje od plaćanja neke naknade ne može dokazati da ima pravo na takvo smanjenje ili oslobađanje”, na ECHA‑i je zaračunati puni iznos naknade ili pristojbe, kao i administrativnu pristojbu. Iz toga proizlazi da ECHA ima nadležnost potrebnu za provjeru toga jesu li ispunjeni uvjeti predviđeni kako bi se na poduzeće koje je podnositelj prijave za registraciju primijenilo smanjene naknade ili pristojbe odnosno kako bi ono bilo oslobođeno plaćanja naknade.

75      Člankom 20. stavkom 2. Uredbe br. 1907/2006, na koji se poziva tužitelj, ne može se izmijeniti taj zaključak jer predmetni članak ima drukčiju svrhu, odnosno njegova je svrha osigurati potpunost registracijskih spisa koje su dostavila poduzeća koja su podnositelji prijava za registraciju. Stoga se na temelju te odredbe u pitanje ne može dovesti ECHA‑ina nadležnost za provjeru toga jesu li ispunjeni uvjeti predviđeni kako bi se na poduzeće koje je podnositelj prijave za registraciju primijenilo smanjene naknada ili pristojbi odnosno kako bi ono bilo oslobođeno plaćanja naknada.

76      S obzirom na te elemente, prvi dio prvog tužbenog razloga potrebno je odbiti kao neosnovan.

–       Drugi dio prvog tužbenog razloga, koji se, u biti, temelji na prekoračenju ili zloporabi ovlasti pri primjeni Preporuke 2003/361

77      U drugom dijelu prvog tužbenog razloga tužitelj, u biti, tvrdi da se ECHA trebala ograničiti na primjenu definicije kategorija poduzeća iz članka 2. Priloga Preporuci 2003/361, a da nije smjela primijeniti ostale kriterije navedene u predmetnom prilogu i, osobito, kriterije iz njezina članka 3. povezane s „vrstama poduzeća koje se u obzir uzimaju za potrebe izračuna broja zaposlenika i financijskih iznosa”. Posljedično, ECHA nije mogla od tužitelja zahtijevati informacije u pogledu određenih partnerskih ili povezanih društava.

78      Najprije valja podsjetiti da se, sukladno sudskoj praksi, u odnosu na akt može govoriti o postojanju zloporabe ovlasti samo ako je na temelju objektivnih, relevantnih i usklađenih pokazatelja očito da je on donesen s isključivim ciljem, ili barem odlučujućim, postizanja drugih ciljeva od onih na koje se poziva ili izbjegavanja postupka posebno predviđenog Ugovorom za rješavanje okolnosti predmetnog slučaja (presuda od 10. ožujka 2005., Španjolska/Vijeće, C‑342/03, EU:C:2005:151, t. 64.).

79      U predmetnom slučaju, valja istaknuti da se i u članku 3. Uredbe br. 1907/2006, i u uvodnoj izjavi 9. i članku 2. Uredbe br. 340/2008 upućuje na Preporuku 2003/361 za potrebe definicije MSP‑ova. U skladu s uvodnom izjavom 1. Preporuke 2003/361, tom se preporukom teži osigurati poštovanje iste definicije MSP‑a na razini Unije. U skladu s člankom 1. Preporuke 2003/361, ta se definicija upotrebljava u politikama Unije.

80      Konkretno, u skladu s člankom 3. točkom 36. Uredbe br. 1907/2006, MSP‑ovi su mala i srednja poduzeća „definiran[a] u Preporuci [2003/361]”. U skladu s člankom 2. Uredbe br. 340/2008, malo poduzeće također znači „malo poduzeće u smislu [Preporuke 2003/361]”. Slično je upućivanje sadržano u članku 2. Uredbe br. 340/2008 u pogledu definicija mikro i srednjih poduzeća. Stoga relevantni propisi sadržavaju izričito upućivanje na Preporuku 2003/361 kako bi se utvrdilo što bi se konkretno valjalo smatrati „malim poduzećem”. Protivno tvrdnjama tužitelja, u načelu nije moguće isključiti da se odredbe određene preporuke mogu primijeniti izričitim upućivanjem u određenoj uredbi na odredbe te preporuke, ne dovodeći u pitanje poštovanje općih pravnih načela, a osobito načela pravne sigurnosti (vidjeti, prema analogiji, presudu od 17. siječnja 2008., Viamex Agrar Handel i ZVK, C‑37/06 i C‑58/06, EU:C:2008:18, t. 28.). Međutim, u predmetnom slučaju tužitelj nije podnio nikakav dokaz na temelju kojega bi se dalo zaključiti da su opća pravna načela protivna upućivanju iz uredaba br. 1907/2006 i 340/2008. Osim toga, cilj je navedenog upućivanja, primjenom relevantnih odredaba Preporuke 2003/361, osigurati primjenu iste definicije MSP‑a u okviru politika Unije, što odgovara cilju navedene preporuke.

81      Štoviše, protivno tvrdnjama tužitelja, ne postoje dokazi na temelju kojih bi se, u nedostatku navoda u tom smislu, moglo zaključiti da se izričito upućivanje sadržano u relevantnim uredbama odnosi samo na dio definicije MSP‑a sadržane u Preporuci 2003/361, isključujući neke od kriterija navedenih u prilogu navedenoj preporuci. U tom pogledu valja istaknuti da naslov glave I. priloga Preporuci 2003/361 glasi „Definicija mikro, malih i srednjih poduzeća koju je donijela Komisija” te da se člankom 3. točkom 36. Uredbe br. 1907/2006 točno upućuje na definiciju MSP‑a sadržanu u Preporuci 2003/361. U tu definiciju, sadržanu u glavi I. priloga Preporuci 2003/361, nije uključen samo broj zaposlenika i financijski pragovi na temelju kojih je moguće definirati kategorije poduzeća (članak 2. priloga Preporuci 2003/361), nego i, konkretno, vrste poduzeća koje se uzimaju u obzir za potrebe izračuna broja zaposlenika i financijskih iznosa (članak 3. priloga Preporuci 2003/361). Osim toga, isključenjem koje predlaže tužitelj Preporuka 2003/361 bila bi lišena svojeg korisnog učinka, odnosno poštovanja iste definicije MSP‑a u okviru provedbe politika Unije. Osim toga, valja paziti da se definicija MSP‑a ne zaobilazi iz isključivo formalnih razloga (vidjeti, u tom smislu, presudu od 27. veljače 2014., HaTeFo, C‑110/13, EU:C:2014:114, t. 33. i navedenu sudsku praksu). U konačnici, tužiteljevim pozivanjem na članak 12. Uredbe br. 340/2008 ne može se izmijeniti taj zaključak, s obzirom na to da je u navedenom članku riječ o posebnoj situaciji isključivog zastupanja proizvođača, formulatora pripravka ili proizvođača proizvoda s poslovnim nastanom izvan Unije, što nije slučaj u ovom predmetu.

82      Uzimajući u obzir prethodno navedeno, ne postoji nikakav element na temelju kojeg bi se moglo zaključiti da je ECHA, odlučivši primijeniti sve kriterije sadržane u prilogu Preporuci 2003/361, počinila prekoračenje ili čak zloporabu ovlasti.

83      Stoga je drugi dio prvog tužbenog razloga potrebno odbiti kao neosnovan.

–       Treći dio prvog tužbenog razloga, koji se, u biti, temelji na prekoračenju ili zloporabi ovlasti u pogledu informacija zatraženih od tužitelja

84      U trećem dijelu prvog tužbenog razloga tužitelj, u biti, tvrdi da je ECHA počinila prekoračenje ili čak zloporabu ovlasti kada je od njega zatražila znatnu količinu informacija o njegovim aktivnostima, i to tijekom duljeg razdoblja, ili aktivnostima trećih društava.

85      Najprije valja istaknuti da je dužnost poduzeća koje je podnositelj prijave za registraciju, na zahtjev ECHA‑e dokazati da ima pravo na smanjenje ili oslobađanje od plaćanja naknade (članak 13. stavci 3. i 4. Uredbe br. 340/2008). Štoviše, kao što proizlazi iz analize drugoga dijela prvog tužbenog razloga, ECHA je mogla od tužitelja zatražiti da predoči dokaze prema kojima je on stvarno „malo poduzeće” u smislu Preporuke 2003/361, uključujući i informacije o njegovim mogućim partnerskim ili povezanim poduzećima.

86      U predmetnom slučaju valja zaključiti da je, kao što ističe ECHA u svojim podnescima, tužitelj u dopisima od 20. veljače i 20. ožujka 2012. bio pozvan na dostavljanje informacija u pogledu broja zaposlenika i financijskih izvještaja za dvije financijske godine koje su prethodile registracijama, kao i informacija o njegovoj vlasničkoj strukturi u trenutku dostavljanja registracijskih spisa, uključujući informacije o njegovim povezanim ili partnerskim poduzećima. Što se tiče zahtjeva povezanog s brojem zaposlenika i financijskim izvještajima za prethodne dvije financijske godine, on je opravdan osobito s obzirom na članak 4. stavak 2. priloga Preporuci 2003/361. U skladu s tom odredbom, „ako poduzeće na dan zaključenja financijskih izvještaja izjavi da je, u jednom ili drugom smislu i na godišnjoj osnovi, premašilo pragove broja zaposlenika i financijske pragove iz članka 2., ono gubi ili stječe kvalifikaciju srednjeg, malog ili mikro poduzeća samo ako je te pragove premašilo u dvjema uzastopnim financijskim godinama”. Štoviše, kao što proizlazi iz različitih razmjena dopisa i poruka elektroničke pošte između ECHA‑e i tužitelja, ECHA‑ini zahtjevi u pogledu vlasničke strukture tužitelja i informacija o društvima koja se smatraju njegovim partnerskim ili povezanim društvima, temeljili su se i na informacijama koje je dostavio tužitelj te, osobito, na financijskim izvještajima koje je provjerio tužitelj. Konkretno, ECHA je iz poruke elektroničke pošte koju je poslala tužitelju 4. ožujka 2013. mogla zaključiti da tužitelja treba smatrati poduzećem koje je povezano s dvama poduzećima, konkretno poduzećima Saced i Cogefin, te partnerskim poduzećem dvaju drugih poduzeća, konkretno poduzeća Premix i Sicical. Štoviše, ECHA je zaključila da još jedno poduzeće, Calme Lux, treba smatrati povezanim s poduzećem Sicical. Konkretno, na temelju navedenoga i u skladu s člankom 6. stavkom 3. prvim podstavkom priloga Preporuci 2003/361 ECHA je od tužitelja zatražila informacije o poduzeću Calme Lux. Naime, tim je člankom predviđeno da „podatci poduzeća u partnerstvu s predmetnim poduzećem proizlaze iz računa i ostalih konsolidiranih podataka, ako su dostupni u tom obliku, kojima se [dodaje] 100 % podataka koji se odnose na poduzeća povezana s predmetnim poduzećima u partnerstvu, osim ako su njihovi podatci već uključeni konsolidacijom”. Tužitelj je na raspravi potvrdio da se poduzeće Calme Lux moglo smatrati povezanim poduzećem jednog od njegovih partnerskih poduzeća, konkretno poduzeća Sicical. Iz tih elementa proizlazi da se ECHA‑in zahtjev za informacije ne može smatrati pretjeranim, osobito u pogledu društva Calme Lux, s obzirom na kriterije utvrđene Preporukom 2003/361 i dokumente koje je dostavio tužitelj. Osim toga, tužitelj nije podnio nikakav detaljni dokaz na temelju kojeg bi se moglo zaključiti da informacije koje je zatražila ECHA nije bilo moguće dostaviti. Konkretno, tužitelj se, u biti, ograničio na navođenje da nije mogao ECHA‑i dostaviti informacije o trećem društvu. Međutim, navedenom okolnošću se kao takvom ne može dokazati da tužitelj uistinu nije bio u mogućnosti ECHA‑i dostaviti zatražene informacije. Štoviše, ECHA je u više navrata tužitelju dala do znanja da joj je poduzeće Calme Lux može izravno dostaviti predmetne informacije, kao što to konkretno proizlazi iz poruka elektroničke pošte poslanih tužitelju, od 19. lipnja, 4. srpnja i 8. kolovoza 2012. te od 4. ožujka 2013. Tužitelj nije uspio dokazati da u predmetnom slučaju tu mogućnost nije bilo moguće ostvariti.

87      Što se tiče činjenice da ECHA nije djelovala u dobroj vjeri tijekom upravnog postupka – kao i pod pretpostavkom da je taj argument tužitelja, istaknut tijekom faze replike, dopušten te da treba smatrati da je njegov predmet povreda ECHA‑ine obveze pažljivosti i dobre uprave–, ta je činjenica u svakom slučaju očito neosnovana. Naime, iz elemenata iznesenih na raspravi, a osobito dopisa i poruka elektroničke pošte koje je poslala ECHA, očito proizlazi da je tijekom upravnog postupka tužitelj bio obavještavan o tome koje informacije treba dostaviti te o razlozima na kojima su se temeljili ECHA‑ini zahtjevi.

88      Uzimajući u obzir prethodno navedeno, ne postoji nikakav dokaz na temelju kojeg bi se smatralo da je ECHA, osobito zahtijevajući informacije o poduzeću Calme Lux, počinila prekoračenje ili čak zloporabu ovlasti.

89      Stoga je treći dio prvog tužbenog razloga potrebno odbiti kao neosnovan.

–       Dodatni argumenti istaknuti u fazi replike

90      U fazi replike tužitelj je istaknuo argumente kojima se dopunjuju argumenti koji su već prethodno ispitani, na temelju kojih je tvrdio da ECHA‑inom nadležnošću nije obuhvaćena administrativna pristojba iz članka 13. Uredbe br. 340/2008, koja je obuhvaćena ovlasti Komisije. Osim toga, tužitelj Komisiji prigovara da nije ispunila svoju obvezu provođenja nadzora te da je ECHA‑i ustvari dopustila preuzimanje ovlasti zbog nepostojanja izričitog delegiranja u tom smislu.

91      U tom pogledu valja podsjetiti da, u skladu s člankom 48. stavkom 2. Poslovnika od 2. svibnja 1991., tijekom postupka je zabranjeno iznositi nove razloge, osim ako se ne temelje na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka. Tužbeni razlog koji predstavlja proširenje tužbenog razloga koji je prethodno izričito ili prešutno istaknut u izvornoj tužbi te koji je s njim usko povezan treba proglasiti dopuštenim (vidjeti presudu od 5. listopada 2011., Romana Tabacchi/Komisija, T‑11/06, EU:T:2011:560, t. 124. i navedenu sudsku praksu).

92      Međutim, u predmetnom je slučaju svrha prvog tužbenog razloga, koji se temelji na nedostatku, zloporabi i prekoračenju ovlasti ECHA‑e u okviru donošenja Odluke SME(2013) 1328, bila u pitanje dovesti ECHA‑inu nadležnost za provjeru veličine poduzeća koja su podnositelji prijave za registraciju. Kao što je izričito navedeno u tužbi, svrha tog tužbenog razloga koji se odnosi na Odluku SME(2013) 1328, nije bila u pitanje dovesti ECHA‑inu nadležnost za određivanje administrativne pristojbe. Stoga argumente koje je tužitelj istaknuo u fazi replike valja tumačiti kao novi tužbeni razlog. Štoviše, taj se novi tužbeni razlog ne temelji na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka. Konkretno, tužiteljevo tumačenje argumentacije u obranu ECHA‑e, u skladu s kojim je ona potvrdila da je „implicitno” nadležna za provjeru veličine poduzeća koja su podnositelji prijava za registraciju, očigledno je neutemeljeno jer je ECHA u svojim podnescima više puta navela da ta nadležnost proizlazi iz relevantnih tekstova. Osim toga, dio argumenta u obranu ECHA‑e, koje je iznio tužitelj odnosio se na nadležnost na kojoj se temelji njezina mogućnost provjere veličine poduzeća koja su podnositelji prijava za registraciju, a ne na nadležnost kojom joj se omogućuje određivanje administrativne pristojbe. Stoga je argumente koje je tužitelj istaknuo u fazi replike potrebno odbiti kao nedopuštene.

93      U svakom slučaju, argumenti koje je tužitelj istaknuo neosnovani su. Naime, kao što proizlazi iz članka 11. stavka 5. Uredbe br. 340/2008, na koji se upućuje u članku 13. stavku 4. iste uredbe, „[k]lasifikaciju usluga i pristojbi sastavlja Upravni odbor [ECHA‑e] te se ona usvaja po dobivanju pozitivnog mišljenja Komisije”. U tom pogledu valja istaknuti da je cilj članka 11. Uredbe br. 340/2008, pod određenim uvjetima, ECHA‑i omogućiti naplatu pristojbi za usluge koje nisu obuhvaćene drugom naknadom ili drugom pristojbom predviđenima navedenom uredbom. Stoga klasifikacijom koju je sastavio Upravni odbor ECHA‑e određivanje iznosa predmetnih pristojbi nužno je obuhvaćeno, podložno pozitivnu mišljenju Komisije, a navedeni članak 11. nije lišen svoje praktične učinkovitosti. Budući da se u članku 13. stavku 4. Uredbe br. 340/2008, koji se konkretno odnosi na administrativne pristojbe, upućuje na postupak iz članka 11. stavka 5. iste uredbe, na temelju nijednog elementa koji je naveo tužitelj nije moguće smatrati da ECHA nije u odgovarajućoj mjeri nadležna za određivanje predmetne pristojbe.

94      U pogledu članka 59. Uredbe br. 2343/2002, koji je naveo tužitelj, valja istaknuti da je, u skladu s člankom 99. Uredbe br. 1907/2006, financijski pravilnik koji se primjenjuje na ECHA‑u neodvojiv od Uredbe br. 2343/2002. U tom pogledu, člankom 5. točkom (a) Uredbe br. 2343/2002 predviđeno je da proračun tijela Unije, kao što je ECHA, osobito obuhvaća „vlastite prihode koji se sastoje od svih naknada i pristojbi koje su tijela Zajednice ovlaštena naplatiti na temelju zadaća koje su im povjerene, kao i bilo koje druge prihode”. Članak 59. Uredbe br. 2343/2002 s druge strane upućuje na situaciju u kojoj su „naknade i pristojbe u potpunosti određene zakonodavstvom ili odlukama Upravnog odbora”. Protivno navodima tužitelja, na temelju te odredbe ne može se zaključiti da upravni odbori tijela Unije nisu, prema potrebi, nadležni za određivanje naknada i pristojbi. Međutim, u predmetnom je slučaju Upravnom odboru ECHA‑e takva nadležnost u pogledu administrativne pristojbe dodijeljena člankom 13. stavkom 4. Uredbe br. 340/2008, po dobivanju pozitivnog mišljenja Komisije.

95      S obzirom na sve navedene elemente, prvi tužbeni razlog koji je istaknuo tužitelj potrebno je odbiti kao neosnovan.

 Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešnoj primjeni preporuke 2003/361 i povredi načela proporcionalnosti

96      Tužitelj tvrdi da, čak i da se potkriteriji Preporuke 2003/361 smatraju primjenjivima na predmetni slučaj, ECHA bi ih bila primijenila na pogrešan način. Naime, u predmetnom bi se slučaju u obzir uzeli odnosi tužitelja s poduzećima koja posluju na različitim tržištima, odnosno u sektorima koji nisu obuhvaćeni područjem primjene Preporuke br. 1907/2006. Stoga ne postoji nikakav opravdan i razuman razlog za to da se od tužitelja zahtijeva obrazloženje njegovih odnosa s navedenim poduzećima. To se osobito odnosi na tužitelja koji je proizvođač, a ne uvoznik. Te su dvije djelatnosti vrlo različite i ne smiju biti obuhvaćene istovjetnim propisima. Pristup ECHA‑e prouzročio bi to da poduzeća s različitim razinama proizvodnje i prometom plaćaju jednak iznos naknada. To bi dovelo do toga da se s različitim gospodarskim prilikama postupa na istovjetan način. Preporukom 2003/361 predviđena su tri glavna kriterija za definiranje pojma MSP‑a. Međutim, potkriterijima iz navedene preporuke, kojima su obuhvaćeni različiti ciljevi, predviđeno je da se poduzeća koja su povezana posredstvom fizičke osobe ili skupine fizičkih osoba mogu smatrati povezanim poduzećima samo ako posluju na istomu tržištu ili na susjednim tržištima. Međutim, u predmetnom bi slučaju tužitelj bio dijelom „skupine fizičkih osoba koje djeluju zajedno”. ECHA je stoga trebala iz svojeg ispitivanja isključiti odnose koje bi tužitelj mogao imati s predmetnim trećim društvima koja ne posluju na istomu tržištu ili na susjednim tržištima. Odlukom da ograničeno primjenjuje pravila predviđena Preporukom 2003/361 ECHA je povrijedila i načelo proporcionalnosti. U konačnici, tužitelj ističe da ECHA nije provjerila postoji li ili ne učinkovita kontrola prava glasa.

97      ECHA osporava argumente koje je naveo tužitelj.

98       Kao prvo, argument tužitelja koji se odnosi na isključenje mogućih odnosa među poduzećima koja posluju na različitim tržištima, odnosno u sektorima koji nisu obuhvaćeni područjem primjene Uredbe br. 1907/2006 iz definicije MSP‑a u okviru primjene Uredbe br. 340/2008, ne temelji se ni na kakvoj pravnoj osnovi. Osim toga, kao što proizlazi iz uvodne izjave 9. Preporuke br. 2003/361, na koju se upućuje u Uredbi br. 340/2008, analizom odnosa koji mogu postojati među različitim poduzećima želi se iz definicije MSP‑a isključiti skupinu poduzeća čija bi gospodarska moć premašila gospodarsku moć MSP‑a. Tu gospodarsku moć, osim ako je drukčije navedeno, nije moguće ograničiti na skupine poduzeća koja posluju na istim tržištima, odnosno u sektorima obuhvaćenim područjem primjene Uredbe br. 1907/2006. Bilo kakvo drukčije tumačenje bilo bi istovjetno lišavanju značenja definicije MSP‑a sadržane u Preporuci 2003/361 koja je, na temelju izravnog upućivanja, primjenjiva u okviru Uredbe br. 1907/2006. Isto se odnosi i na razliku koju tužitelj navodi između poduzeća „proizvođača” i poduzeća „uvoznika”.

99      Kao drugo, argument tužitelja u skladu s kojim bi on bio dijelom „skupine fizičkih osoba koje djeluju zajedno” u smislu Preporuke 2003/361 očito je neosnovan. U tom pogledu valja istaknuti da je člankom 3. stavkom 3. četvrtim podstavkom priloga Preporuci 2003/361 predviđeno da se „i poduzeća koja su povezana na neki od načina navedenih u članku 3. stavku 3. prvom podstavku točkama (a) do (d) istoga priloga posredstvom fizičke osobe ili skupine fizičkih osoba koje djeluju zajedno smatraju povezanim poduzećima ako ona svoje aktivnosti ili dio njih provode na istomu predmetnom tržištu ili na susjednim tržištima”. Međutim, tužitelj s poduzećima Saced i Cogefin ima izravne odnose kao što su oni navedeni u članku 3. stavku 3. prvom podstavku točki (a) priloga Preporuci 2003/361, ali ne posredstvom fizičke osobe ili skupine fizičkih osoba koje djeluju zajedno, s obzirom na to da je tužitelj vlasnik više od 50 % temeljnog kapitala navedenih poduzeća i da se stoga, kao što ECHA točno tvrdi u svojim podnescima, pretpostavlja da on raspolaže većinom prava glasa unutar tih poduzeća. Tužitelj je propustio dokazati da to nije slučaj, a na zahtjev ECHA‑e bio je dužan dokazati da ima pravo na smanjenje naknada ili za oslobađanje od plaćanja naknade (članak 13. stavak 4. Uredbe br. 340/2008). Činjenica da su udjeli u temeljnom kapitalu tužitelja u vlasništvu fizičkih osoba ne mijenja taj zaključak.

100    Kao treće, tužiteljevo pozivanje na povredu načela proporcionalnosti temelji se na ECHA‑inoj pogrešnoj primjeni Preporuke 2003/361. Na temelju prethodno navedenih razloga, s obzirom na to da ECHA nije počinila pogreške u primjeni Preporuke 2003/361, potrebno je odbiti i argument tužitelja koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti.

101    S obzirom na navedeno, drugi tužbeni razlog koji je istaknuo tužitelj potrebno je odbiti kao neosnovan.

 Treći tužbeni razlog, koji se temelji na nedostatku i zloporabi ovlasti izvršnog direktora ECHA‑e.

102    Nastavno na prvi tužbeni razlog, tužitelj tvrdi da izvršni direktor ECHA‑e nije nadležan za donošenje ili potpisivanje odluke o veličinu registriranog poduzeća ni za odlučivanje o tome je li potrebno primijeniti pune naknade umjesto smanjenih naknada i odrediti administrativnu pristojbu. Jedina je zadaća izvršnog direktora da na temelju tužbe ispravi ECHA‑inu odluku. Stoga se Odluka SME(2013) 1328 može smatrati ništavnom.

103    ECHA osporava argumente koje je naveo tužitelj.

104    Kao što je ECHA točno istaknula u svojim podnescima, u tom je pogledu dostatno zaključiti da je člankom 83. stavkom 2. Uredbe br. 1907/2006 predviđeno da je izvršni direktor „zakonski zastupnik” ECHA‑e. U tom je kontekstu dužnost izvršnog direktora osobito obavljanje „tekućih poslova” ECHA‑e [članak 83. stavak 2. točka (a) Uredbe br. 1907/2006]. Osim toga, u skladu s člankom 100. stavkom 2. Uredbe br. 1907/2006, ECHA‑u „zastupa izvršni direktor”. Nadalje, u okviru izvršenja proračuna ECHA‑e, za što je i zadužen, izvršni direktor obavlja dužnosti nalogodavca (članak 97. Uredbe br. 1907/2006). Budući da je ECHA imala potrebnu nadležnost za procjenu veličine poduzeća koja su podnositelji prijava za registraciju, kao što je navedeno pri ispitivanju prvog tužbenog razloga tužitelja i, posljedično, za zahtijevanje plaćanja dugovanih naknada i administrativnih pristojbi, potpis koji je na Odluku SME(2013) 1328 stavio izvršni direktor
ECHA‑e nije nezakonit.

105    Stoga je treći tužbeni razlog koji je istaknuo tužitelj potrebno odbiti kao neosnovan.

 Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na nedostatku, zloporabi i prekoračenju ovlasti ECHA‑e te povredi članka 5. UEU‑a, u okviru donošenja odluka MB/D/29/2010 i MB/21/2012/D

106    Tužitelj podsjeća da je nadležnost ECHA‑e, u pogledu naplate naknada, ograničena na izvršnu ulogu. Jedina je zadaća Upravnog odbora ECHA‑e provesti klasifikaciju pristojbi. Na Komisiji je odrediti iznose tih pristojbi u skladu s člankom 74. stavkom 1. Uredbe br. 1907/2006. Osim toga, u članku 13. stavku 4. Uredbe br. 340/2008 „administrativna pristojba” navedena je u jednini, čime se isključuje mogućnost utvrđivanje različitih pristojbi na temelju veličine poduzeća, što je protivno učinjenom u predmetnom slučaju. Štoviše, ECHA nije mogla odrediti iznos administrativne pristojbe koji je trebao biti uplaćen u njezin proračun. U konačnici, Uredba br. 340/2008 i Provedbena uredba br. 254/2013 ne sadržavaju nikakvu posebnu odredbu u pogledu administrativne pristojbe, a još manje u pogledu njezine primjene. Komisija je stoga zasada od toga odustala. Dakle, ECHA na temelju odluka MB/D/29/2010 i MB/21/2012/D nije bila u mogućnosti odrediti iznos administrativne pristojbe. ECHA je uvođenjem prikrivene gospodarske sankcije u obliku administrativne pristojbe zamijenila nacionalna tijela i time povrijedila članak 5. UEU‑a. Tužitelj dodaje da je tvrdnja ECHA‑e, u skladu s kojom je svrha administrativne pristojbe rješavanje nastalih troškova, protivna činjenici da određena kontrolirana poduzeća ne moraju snositi predmetnu pristojbu ako se njihova izjava, po završetku ispitivanja, smatra točnom. Da je svrha administrativnih pristojbi rješavanje troškova koji su nastali za ECHA‑u, predmetni bi se troškovi trebali ravnomjerno raspodijeliti među svim poduzećima koja su podnositelji prijave za registraciju.

107    ECHA osporava argumente koje je naveo tužitelj.

108    Najprije valja naglasiti da se četvrti tužbeni razlog odnosi upravo na oduke MB/D/29/2010 i MB/21/2012/D.

109    Međutim, valja podsjetiti da je tužba za poništenje, u dijelu koji se odnosi na odluke MB/D/29/2010 i MB/21/2012/D, nedopuštena (vidjeti t. 44. i 60. supra).

110    Čak i pod pretpostavkom da se četvrti tužbeni razlog može protumačiti u smislu da se njime, ustvari, podnosi prigovor nezakonitosti u pogledu odluka MB/D/29/2010 i MB/21/2012/D, on bi u svakom slučaju bio neosnovan.

111    Kao prvo, argumenti tužitelja, čija je svrha bila dovesti u pitanje nadležnost ECHA‑e u pogledu utvrđivanja iznosa administrativne pristojbe i određivanja iznosa administrativne pristojbe koji je trebao biti uplaćen u njezin proračun, spojivi su, u biti, s dodatnim argumentima u okviru prvog tužbenog razloga te se odnose na Odluku SME(2013) 1328. Argumente koje je tužitelj istaknuo u tom pogledu potrebno je odbiti zbog razloga istovjetnih onima iz navedenih točaka 93. i 94.

112    Kao drugo, činjenica da je ECHA uvođenjem gospodarske sankcije u obliku administrativne pristojbe zamijenila nacionalna tijela i time povrijedila članak 5. UEU‑a je neosnovana. U tom pogledu valja podsjetiti da uvodna izjava 11. Uredbe br. 340/2008 određuje da „[p]odnošenje neistinitih informacija treba suzbijati kroz administrativne pristojbe koje će zaračunavati [ECHA] i destimulirajuće kazne koje će zaračunavati države članice, prema potrebi”. Iz te uvodne izjave proizlazi da zaračunavanje administrativne pristojbe doprinosi cilju suzbijanja toga da poduzeća podnose neistinite informacije. Iz te uvodne izjave također proizlazi da se administrativna pristojba ne može uspoređivati s novčanom kaznom (presuda od 2. listopada 2014., Spraylat/ECHA, T‑177/12, EU:T:2014:849, t. 34.). Međutim, tužitelj nije priložio dokaze na temelju kojih bi se moglo smatrati da administrativna pristojba koja mu je zaračunata u predmetnom slučaju slična novčanoj kazni. Konkretno, argument tužitelja ustvari se temelji na činjenici da je iznos administrativne pristojbe izračunan na temelju ECHA‑inih nastalih troškova provjere, uključujući troškove koje, u konačnici, poduzeća koja su dostavila točne informacije u pogledu svoje veličine neće morati snositi. Međutim, na temelju navedene okolnosti kao takve nije moguće zaključiti da je iznos administrativne pristojbe kao što je ona koja je tužitelju zaračunata u predmetnom slučaju usporediv s kaznom, s obzirom na to da se administrativnom pristojbom pridonosi cilju suzbijanja toga da poduzeća podnose neistinite informacije. Osim toga, u skladu s člankom 13. stavkom 4. Uredbe br. 340/2008, ako fizička ili pravna osoba koja tvrdi da ima pravo na smanjenje ili oslobađanje od plaćanja neke naknade ne može dokazati da ima pravo na takvo smanjenje ili oslobađanje, ECHA zaračunava puni iznos naknade ili pristojbe, kao i administrativnu pristojbu. Iz toga proizlazi da su samo fizičke ili pravne osobe koje ne mogu dokazati da imaju pravo na smanjenje naknada ili za oslobađanje od plaćanja naknade dužne platiti administrativnu pristojbu ECHA‑i.

113    Kao treće, što se tiče tužiteljevog argumenta u skladu s kojim je člankom 13. stavkom 4. Uredbe br. 340/2008 isključena mogućnost utvrđivanja različitih pristojbi na temelju veličine poduzeća, taj se argument temelji se na pogrešnom tumačenju uporabe izraza „administrativna pristojba” u jednini u okviru relevantnih propisa. Zapravo, uporaba tog izraza u jednini u okviru članka 13. stavka 4. Uredbe br. 340/2008 znači da ako fizička ili pravna osoba nisu u mogućnosti dokazati da imaju pravo na zahtijevano smanjenje naknade, ECHA im zaračunava administrativnu pristojbu. Međutim, to nužno ne znači da iznos predmetne administrativne pristojbe mora biti jednak za sva poduzeća koja su podnositelji prijave za registraciju, neovisno o njihovoj veličini. Osobito valja naglasiti da je jedan od ciljeva Uredbe br. 1907/2006 uzeti u obzir specifičnu situaciju MSP‑ova, kao što je navedeno u uvodnoj izjavi 8. i članku 74. stavku 3. navedene uredbe. Štoviše, u uvodnoj izjavi 9. Uredbe br. 340/2008 navedeno je, konkretnije, da „[s]manjene naknade i pristojbe [...] treba primjenjivati na [MSP‑ove]”. Osim toga, valja podsjetiti da se zaračunavanjem administrativne pristojbe pridonosi cilju suzbijanja toga da poduzeća podnose neistinite informacije, kao što proizlazi iz sudske prakse navedene u prethodnoj točki 112. Ostvarenje tog cilja može, prema potrebi, uključivati, uzimanje u obzir stvarne veličine poduzeća koja su podnositelji prijave za registraciju.

114    S obzirom na sve navedene elemente, četvrti tužbeni razlog koji je istaknuo tužitelj potrebno je odbiti, a time i tužbu u dijelu koji se odnosi na poništenje Odluke SME(2013) 1328.

 Dio zahtjeva koji se odnose na dobivanje povrata ili odštete od ECHA‑e

115    U posljednjim dvama dijelovima zahtjeva tužitelj, s jedne strane, zahtijeva povrat iznosa koje je ECHA neopravdano naplatila ili da se, s druge strane, ECHA‑i naloži naknadu pretrpljene štete.

116    U tom je pogledu dostatno zaključiti da su ti dijelovi zahtjeva blisko povezani s glavnim zahtjevom koji se odnosi na poništenje akata koji su predmet tužbe i ne temelje se na različitim razlozima od onih koji su ispitani u okviru tužbe za poništenje te nije potrebno odlučiti o dopuštenosti tih dviju točaka zahtjeva. Budući da su razlozi odbijeni kao neosnovani, potrebno je odbiti i dijelove zahtjeva koji se odnose na dobivanje povrata ili odštete od ECHA‑e.

 Troškovi

117    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da je tužitelj stranka koja nije uspjela u postupku, dužan je snositi troškove u skladu sa zaključcima Komisije i ECHA‑e.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (šesto vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbacuje se kao nedopuštena u dijelu u kojem je podnesena protiv Europske komisije.

2.      Tužba se odbacuje kao djelomično nedopuštena i odbija kao djelomično neosnovana u dijelu u kojem je podnesena protiv Europske agencije za kemikalije (ECHA).

3.      Društvu Leone La Ferla SpA nalaže se snošenje troškova.

Frimodt Nielsen Dehousse Collins

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 15. rujna 2016.

Potpisi

Sadržaj

Okolnosti spora

Postupak i zahtjevi stranaka

Pravo

1.  Dopuštenost tužbe u dijelu u kojem je podnesena protiv Komisije

2.  Dopuštenost određenih dijelova zahtjeva tužbe za poništenje podnesene protiv ECHA‑e

3.  Meritum

Dijelovi zahtjeva za poništenje

Uvodna razmatranja o obrazloženju Odluke SME(2013) 1328

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na nedostatku, zloporabi i prekoračenju ovlasti ECHA‑e u okviru donošenja Odluke SME(2013) 1328

–  Prvi dio prvog tužbenog razloga koji se, u biti, temelji na nenadleženosti ECHA‑e u pogledu procjene veličine poduzeća koja su podnositelji prijava za registraciju

–  Drugi dio prvog tužbenog razloga, koji se, u biti, temelji na prekomjernu delegiranju ili zloporabi ovlasti pri primjeni Preporuke 2003/361

–  Treći dio prvog tužbenog razloga, koji se, u biti, temelji na prekoračenju ili zloporabi ovlasti u pogledu informacija zatraženih od tužitelja

–  Dodatni argumenti istaknuti u fazi replike

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešnoj primjeni preporuke 2003/361 i povredi načela proporcionalnosti

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na nedostatku i zloporabi ovlasti izvršnog direktora ECHA‑e.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na nedostatku, zloporabi i prekoračenju ovlasti ECHA‑e te povredi članka 5. UEU‑a, u okviru donošenja odluka MB/D/29/2010 i MB/21/2012/D

Dio zahtjeva koji se odnose na dobivanje povrata ili odštete od ECHA‑e

Troškovi

* Jezik postupka: talijanski