PRESUDA PRVOSTUPANJSKOG SUDA (treće prošireno vijeće)

14. svibnja 1998.(*)

„Tržišno natjecanje – Članak 85. stavak 1. Ugovora o EZ-u – Pojam jedinstvene povrede – Razmjena informacija – Nalog – Novčana kazna – Određivanje iznosa – Metoda izračuna – Obrazloženje – Olakotne okolnosti“

U predmetu T-334/94,

Sarrió SA, društvo osnovano prema španjolskom pravu, sa sjedištem u Pamploni (Španjolska), koje zastupaju Antonio Creus Carreras, odvjetnik upisan u odvjetničkoj komori Barcelone, Alberto Mazzoni, odvjetnik upisan u odvjetničkoj komori Milana, Antonio Tizzano i Gian Michele Roberti, odvjetnici upisani u odvjetničkoj komori Napulja, s izabranom adresom za dostavu u Luxembourgu, u uredu odvjetnika Alaina Loranga, 51, rue Albert 1^er,

tužitelj,

protiv

Komisije Europskih zajednica, koju zastupa Richard Lyal, član pravne službe, u svojstvu agenta, uz asistenciju Alberta Dal Ferra, odvjetnika upisanog u odvjetničku komoru Vicenze, s izabranom adresom za dostavu u Luxembourgu, kod Carlosa Gómeza de la Cruza, člana pravne službe, Centre Wagner, Kirchberg,

tuženika,

povodom zahtjeva za poništenje Odluke Komisije 94/601/EZ od 13. srpnja 1994. o postupku primjene članka 85. Ugovora o EZ-u (IV/C/33.833 − Karton) (SL L 243, str. 1.),

PRVOSTUPANJSKI SUD EUROPSKIH ZAJEDNICA (treće prošireno vijeće),

u sastavu: B. Vesterdorf, predsjednik, C. P. Briët, P. Lindh, A. Potocki i J. D. Cooke, suci,

tajnik: J. Palacio Monzález, administrator,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 25. lipnja i 8. srpnja 1997.,

donosi sljedeću

Presudu

 Činjenice iz kojih proizlazi spor

1        Ovaj predmet odnosi se na Odluku Komisije 94/601/EZ od 13. srpnja 1994. o postupku primjene članka 85. Ugovora o EZ-u (IV/C/33.833 − Karton) (SL L 243, str. 1.), koja je prije njezine objave ispravljena odlukom Komisije od 26. srpnja 1994. [C(94) 2135 final] (u daljnjem tekstu: odluka). Odlukom su izrečene novčane kazne devetnaestorici proizvođača dobavljača kartona na području Zajednice zbog povrede članka 85. stavka 1. Ugovora.

2        Proizvod na kojeg se odluka odnosi je karton. U odluci se spominju tri vrste kartona, koji su razvrstani s obzirom na njihovu kvalitetu, i to „GC“, „GD“ i „SBS“.

3        Karton GD kvalitete (u daljnjem tekstu: GD karton) karton je sa sivim unutarnjim dijelom (reciklirani papir) koji se obično koristi za ambalažu neprehrambenih proizvoda.

4        Karton GC kvalitete (u daljnjem tekstu: GC karton) karton je čiji je vanjski sloj bijel i obično služi za ambalažu prehrambenih proizvoda. GC karton je veće kvalitete od GD kartona. U razdoblju na koje se odluka odnosi postojala je općenito razlika u cijeni od oko 30 %. U manjoj mjeri GC karton veće kvalitete također se upotrebljava u grafičkom sektoru.

5        SBS je kratica koja se koristi za označavanje kartona koji je u cijelosti bijel (u daljnjem tekstu: SBS karton). Taj je karton proizvod čija je cijena za oko 20 % viša od cijene GC kartona. Služi za ambalažu hrane, kozmetičkih proizvoda, lijekova i cigareta, ali je ponajprije namijenjen za uporabu u grafičkom sektoru.

6        Dopisom od 22. studenoga 1990. British Printing Industries Federation, strukovna organizacija koja predstavlja većinu proizvođača tiskanih kutija u Ujedinjenoj Kraljevini (u daljnjem tekstu: BPIF), podnio je Komisiji neformalni prigovor. Istaknuo je da su proizvođači kartona koji opskrbljuju Ujedinjenu Kraljevinu istovremeno i ujednačeno primijenili uzastopna povećanja cijena te tražila od Komisije da provjeri postojanje eventualne povrede pravila Zajednice o tržišnom natjecanju. Kako bi upoznao javnost sa svojom inicijativom, BPIF je objavio priopćenje za javnost. Sadržaj tog priopćenja prenijeli su specijalizirani poslovni mediji tijekom prosinca 1990.

7        Dana 12. prosinca 1990. Fédération française du cartonnage također je podnio Komisiji neformalni prigovor u kojemu je iznio primjedbe u odnosu na francusko tržište kartona koja su ista kao i ona iz prigovora koji je podnio BPIF.

8        Dana 23. i 24. travnja 1991. agenti Komisije, postupajući na temelju članka 14. stavka 3. Uredbe Vijeća br. 17. od 6. veljače 1962., Prve provedbene uredbe članaka 85. i 86. Ugovora (SL 1962, 13, str. 204., u daljnjem tekstu: Uredba br. 17), izvršili su istovremene nenajavljene pretrage u poslovnim prostorijama više poduzetnika i strukovnih udruženja koji djeluju u kartonskom sektoru.

9        Nakon tih pretraga Komisija je svim adresatima odluke uputila zahtjeve za pružanje informacija i dostavu dokumenata na temelju članka 11. Uredbe br. 17.

10      Na temelju elemenata koji su dobiveni u okviru tih pretraga i zahtjeva za pružanje informacija i dostavu dokumenata Komisija je zaključila da su predmetni poduzetnici od sredine 1986. do travnja 1991. sudjelovali (u većini slučajeva) najmanje u jednoj povredi članka 85. stavka 1. Ugovora.

11      Slijedom toga, ona je odlučila pokrenuti postupak o primjeni potonje odredbe. Dopisom od 21. prosinca 1992. uputila je obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama svakom predmetnom poduzetniku. Svi poduzetnici adresati su na to odgovorili u pisanom obliku. Devet poduzetnika zatražilo je da bude usmeno saslušano. Saslušanje je provedeno od 7. do 9. lipnja 1993.

12      Nakon provedenog postupka Komisija je donijela odluku koja sadrži sljedeće odredbe:

„Članak prvi

Buchmann GmbH, Cascades SA, Enso-Gutzeit Oy, Europa Carton AG, Finnboard – the Finnish Board Mills Association, Fiskeby Bord AB, Gruber & Weber GmbH & Co KG, Kartonfabriek De EendrachtNV (čija tvrtka glasi BPB de Eendracht NV), NV Koninklijke KNP BT NV (ranije Koninklijke Nederlandse Papierfabrieken NV), Laakmann Karton GmbH & Co KG, Mo Och Domsjö AB (MoDo), Mayr-Melnhof Gesellschaft mbH, Papeteries de Lancey SA, Rena Kartonfabrik AS, Sarrió SpA, SCA Holding Ltd (ranije Reed Paper & Board (UK) Ltd), Stora Kopparbergs Bergslags AB, Enso Española SA (ranije Tampella Española SA) i Moritz J. Weig GmbH & Co KG prekršili su članak 85. stavak 1. Ugovora o EZ-u tako što su sudjelovali:

–        u slučaju društava Buchmann i Rena, od otprilike ožujka 1988. do najmanje kraja 1990.,

–        u slučaju društva Enso Española, najmanje od ožujka 1988. do najmanje kraja travnja 1991.,

–        u slučaju društva Gruber & Weber, od 1988. do najmanje kraja 1990.,

–        u svim drugim slučajevima, počevši od sredine 1986. sve do najmanje travnja 1991.,

u sporazumu i usklađenom djelovanju počevši od sredine 1986., na temelju kojih su dobavljači Europske zajednice kartonom:

–        redovno se susretali na tajnim i institucionaliziranim sastancima radi pregovaranja i donošenja zajedničkog sektorskog plana o ograničenju tržišnog natjecanja,

–        suglasno odlučivali o redovnim povećanjima cijene za svaku kategoriju proizvoda u svim nacionalnim valutama,

–        planirali i provodili istovremena i ujednačena povećanja cijene na čitavom području Europske zajednice,

–        dogovarali, kako bi održali na jednakoj razini tržišne udjele glavnih proizvođača, uz povremene izmjene,

–        donosili (sve češće počevši od početka 1990.) dogovorne mjere o kontroli opskrbe tržišta Zajednice, kako bi osigurali provedbu navedenih usklađenih povećanja cijena,

–        razmjenjivali poslovne informacije o isporukama, cijenama, prekidima u proizvodnji, još neizvršenim narudžbama i o razini iskorištenosti strojeva, kako bi podržali gore navedene mjere.

[…]

Članak 3.

Za povrede utvrđene u članku 1. izriču se sljedeće novčane kazne sljedećim poduzetnicima:

[…]

xv) Sarrió SpA, novčana kazna od 15.500.500 ekija;

[…]“ [neslužbeni prijevod]

13      Prema toj odluci, povreda je počinjena u okviru organizacije pod nazivom „Udruženje za istraživanje kartona“ (u daljnjem tekstu: GEP Karton) koje se sastojalo od više skupina i odbora.

14      Ta je organizacija sredinom 1986. dobila „Presidents Working Group“ (u daljnjem tekstu: PWG) koji je objedinjavao visoke predstavnike glavnih dobavljača kartona za područje Zajednice (otprilike osam njih).

15      Aktivnosti PWG-a bile su, među ostalim, raspravljanje i dogovaranje o tržištima, tržišnim udjelima, cijenama i kapacitetima. To je tijelo posebno donijelo odluke od općeg značaja koje su se odnosile na vrijeme i razinu povećanja cijena koje su trebali provesti proizvođači.

16      PWG je podnosio izvješće tijelu koje se zvalo „President Conference“ (u daljnjem tekstu: PC) u čijem radu su sudjelovali (više ili manje redovito) skoro svi generalni direktori predmetnih poduzetnika. PC se u predmetnom razdoblju sastajao dvaput godišnje.

17      Krajem 1987. ustrojen je „Joint Marketing Committee“ (u daljnjem tekstu: JMC). Njegov se glavni cilj sastojao od toga da se, s jedne strane, odredi je li moguće i, ako jest, kako se mogu provesti povećanja cijena i, s druge strane, da se definiraju načini inicijativa u području cijena o kojima je odlučio PWG za svaku državu i za glavne klijente, kako bi se ustrojio sustav jednake cijene u Europi.

18      Konačno, na Gospodarskom se odboru (u daljnjem tekstu: GO) raspravljalo osobito o kretanjima cijena na nacionalnim tržištima i o još neizvršenim narudžbama te se podnosilo izvješće o postignutim zaključcima JMC-u ili, do kraja 1987., predniku JMC-a, Marketing Committeeju. COE je bio sastavljen od komercijalnih direktora većine predmetnih poduzetnika i sastajao se više puta godišnje.

19      Iz odluke nadalje proizlazi da je Komisija utvrdila da se djelovanje UIK Kartona temeljilo na razmjeni informacija preko skrbničkog društva Fides, čije je sjedište bilo u Zürichu (Švicarska). Prema odluci, većina članova UIK Kartona dostavljala je Fidesu periodična izvješća o narudžbama, proizvodnji, prodajama i iskorištenosti kapaciteta. Ta su se izvješća analizirala u okviru sustava Fidesa, a agregirani podaci dostavljali su sesudionicima.

20      Tužitelj Sarrió SA (u daljnjem tekstu: Sarrió) društvo je koje je nastalo spajanjem provedenim 1990. između kartonskog odjela najvećeg talijanskog proizvođača Saffa i španjolskog proizvođača Sarrió (uvodna izjava 11. odluke). Sarrió je također 1991. preuzeo španjolskog proizvođača Prat Carton (ista uvodna izjava).

21      Utvrđeno je da je Sarrió odgovoran za sudjelovanje Prat Cartona u predmetnom zabranjenom sporazumu tijekom cjelokupnog razdoblja tog sudjelovanja (uvodna izjava 154. odluke).

22      Sairró proizvodi uglavnom GD karton, ali proizvodi i GC karton.

 Postupak

23      Tužbom podnesenom tajništvu Prvostupanjskog suda 14. listopada 1994. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

24      Šesnaest od osamnaest poduzetnika za koje je utvrđena odgovornost za povredu također je podnijelo tužbu protiv odluke (predmeti T-295/94, T-301/94, T-304/94, T-308/94, T-309/94, T-310/94, T-311/94, T-317/94, T-319/94, T-327/94, T-337/94, T-338/94, T-347/94, T-348/94, T-352/94 i T-354/94).

25      Tužitelj u predmetu T-301/94, Laakmann Karton GmbH, povukao je svoju tužbu dopisom koji je podnesen tajništvu Prvostupanjskog suda 10. lipnja 1996. pa je predmet brisan iz upisnika Prvostupanjskog suda rješenjem od 18. srpnja 1996., Laakmann Karton/Komisija (T-304/94, još neobjavljena u Zborniku).

26      Četiri finska poduzetnika, članovi strukovnog udruženja Finnboard, u odnosu na koje je zbog njihovog udruživanja utvrđena solidarna odgovornost za plaćanje novčane kazne koja je izrečena istome, također su podnijela tužbu protiv odluke (spojeni predmeti T-339/94, T-340/94, T-341/94 i T-342/94).

27      Konačno, tužbu je podnijelo udruženje CEPI-Cartonboard kojemu odluka nije bila upućena. Međutim, isto je povuklo tužbu dopisom podnesenim tajništvu Prvostupanjskog suda 8. siječnja 1997. pa je predmet brisan iz upisnika Prvostupanjskog suda rješenjem od 6. ožujka 1997., CEPI-Cartonboard/Komisija, (T-312/94, još neobjavljena u Zborniku).

28      Dopisom od 5. veljače 1997. Prvostupanjski je sud pozvao stranke da sudjeluju na neformalnom sastanku kako bi podnijeli svoja očitovanja u odnosu na eventualno spajanje predmeta T-295/94, T-304/94, T-308/94, T-309/94, T-310/94, T-311/94, T-317/94, T-319/94, T-327/94, T-334/94, T-337/94, T-388/94, T-347/94, T-348/94, T-352/94 i T-354/94 u svrhu usmenog dijela postupka. Na tom sastanku, koji je održan 29. travnja 1997., stranke su pristale na takvo spajanje.

29      Rješenjem od 4. lipnja 1997. predsjednik trećeg proširenog vijeća Prvostupanjskog suda spojio je navedene predmete u svrhu usmenog dijela postupka, s obzirom na njihovu povezanost, sukladno članku 50. Poslovnika, te je prihvatio zahtjev za povjerljivost koji je podnio tužitelj u ovom premetu.

30      Rješenjem od 20. lipnja 1997. prihvatio je zahtjev za povjerljivost koji je tužitelj podnio u predmetu T-337/94 u odnosu na dokument koji je dostavljen kao odgovor na pitanje Prvostupanjskog suda u pisanom obliku.

31      Na temelju izvješća suca izvjestitelja Prvostupanjski je sud (treće prošireno vijeće) odlučio otvoriti usmeni dio postupka te je na temelju mjere upravljanja postupkom zatražio od stranaka da dostave odgovore na određena pitanja postavljena u pisanom obliku kao i određene dokumente. Stranke su ispunile te zahtjeve.

32      Stranke su, u predmetima koji su navedeni u točki 28. ove presude, saslušane prilikom svojeg izlaganja i odgovaranja na pitanja Prvostupanjskog suda na raspravi koja je održana 25. lipnja i 8. srpnja 1997.

 Zahtjevi stranaka

33      Tužitelj od Prvostupanjskog suda zahtijeva da:

–        poništi odluku,

–        podredno, poništi, s jedne strane, njezin članak 2. i, s druge strane, njezin članak 3. u dijelu u kojemu se potonjom odredbom tužitelju izriče novčana kazna od 15.500.000 ekija,

–        podredno tome, smanji iznos te novčane kazne,

–        naloži tuženiku snošenje troškova.

34      Komisija od Prvostupanjskog suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu,

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

 Zahtjev za poništenje odluke

 A – Postupovni tužbeni razlog koji se temelji na povredi prava obrane

 Argumenti stranaka

35      Tužitelj se poziva na povredu svojih prava obrane, koja je povezana s time što je Komisija (u uvodnoj izjavi 79. odluke) kao dokaz povrede uzela u obzir dokument koji je pronađen kod Finnboarda (UK) Ltd prilikom pretraga koje su obavljene u travnju 1991. (u daljnjem tekstu: popis cijena Finnboard). Tužitelj podsjeća da je taj dokument njemu bio upućen tek 28. travnja 1994., odnosno dosta vremena nakon što je podnio odgovor na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama i nakon saslušanja pred Komisijom. Smatra da se zbog tog neopravdanog zakašnjenja nije mogao očitovati o stvarnom značaju dokumenta, kontekstu u kojemu je on izrađen kao i o zaključcima do kojih je Komisija došla na temelju njega (presuda Suda od 13. veljače 1979., Hoffmann-La Roche/Komisija, 85/76, Zb., str. 461.). Osim toga, ta povreda nije uklonjena dostavom dokumenta 28. travnja 1994.

36      Komisija odgovara da je sporni dokument upućen Sarrióu uz dopis od 28. travnja 1994. u kojemu je u cijelosti izložen sadržaj dokumenta i zaključci do kojih je Komisija došla na temelju njega. Budući da je dopisom od 28. travnja 1994. tužitelju usto bila ponuđena mogućnost da istakne svoje eventualne primjedbe, on se mogao pravovremeno očitovati o dokaznoj snazi tog spornog dokumenta (vidjeti presudu Prvostupanjskog suda od 17. prosinca 1991., BASF/Komisija, T-4/89, Zb., str. II-1523., t. 36.).

 Ocjena Prvostupanjskog suda

37      Popis cijena Finnboard Komisija je pronašla prilikom pretraga u uredima Finnboarda (UK) Ltd u travnju 1991. te ga je dostavila tužitelju uz dopis s pojašnjenjima šesnaest mjeseci nakon upućivanja obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama.

38      Sukladno sudskoj praksi Prvostupanjskog suda, na temelju članka 19. stavka 1. Uredbe br. 17 u vezi s člancima 2. i 4. Uredbe Komisije br. 99/63/EEZ od 25. srpnja 1963. o saslušanjima u skladu s člankom 19. stavcima 1. i 2. Uredbe br. 17 (SL 1963, 127, str. 2268.), Komisija mora obavijestiti poduzetnike i zainteresirana udruženja o preliminarno utvrđenim činjenicama koje im stavlja na teret, a u svojim odlukama može zadržati samo one činjenice u odnosu na koje su potonji imali priliku očitovati se (presuda od 23. veljače 1994., CB i Europay/Komisija, T-39/92 i T-40/92, Zb., str. II-49., t. 47.).

39      Također, poštovanje prava obrane u postupku koji može dovesti do sankcija kao što su predmetne zahtijeva da se poduzetnicima i udruženjima poduzetnika na koje se to odnosi od početka upravnog postupka omogući da se učinkovito očituju o činjenicama i relevantnosti činjenica, optužbi i okolnosti koje im Komisija stavlja na teret (navedena presuda Hoffmann-La Roche/Komisija, t. 11. i presuda Prvostupanjskog suda od 18. prosinca 1992., Cimenteries CBR i dr./Komisija, T-10/92, T-11/92, T-12/92 i T-15/92, Zb., str. II-2667., t. 39.).

40      U konkretnom slučaju, dostavom predmetnog dokumenta nije istaknuta nijedna nova činjenica u odnosu na one koje su sadržane u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama. Naime, iz dopisa koji je dostavljen uz popis cijena Finnboard proizlazi da on predstavlja samo dodatan dokaz zajedničkog plana određivanja cijena, činjenice koja je već bila detaljno izložena u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama.

41      U svakom slučaju, tužitelju je dopisom koji je dostavljen uz dokument izričito dana mogućnost da se tijekom upravnog postupka i u roku od deset dana očituje o tom dokaznom elementu. U tim okolnostima, Komisija nije onemogućila tužitelju da se pravovremeno očituje o dokaznoj snazi dokumenta (navedena presuda Suda Hoffmann-La Roche/Komisija, t. 11. i presuda Suda od 25. listopada 1983., AEG/Komisija, 107/82, Zb., str. 3151., t. 27.).

42       Slijedom navedenog, ovaj tužbeni razlog valja odbiti kao neosnovan.

 B – O meritumu

 Tužbeni zahtjev, koji se temelji na nepostojanju dogovora o transakcijskim cijenama te na povredi obveze obrazlaganja

 Argumenti stranaka

43      Tužitelj priznaje da je sudjelovao u dogovoru o najavljenim cijenama, ali osporava da se dogovor odnosio i na transakcijske cijene. Osim dokumenata koje je dostavio uz svoja pisana očitovanja, koji navodno dokazuju da transakcijske cijene nisu slijedile najavljene cijene, u potporu svojem navodu pozvao se na pregovaračku snagu svakog klijenta, kretanje potražnje i troškova proizvodnje te na vlastita svojstva tržišta kartona, osobito na periodičnost najava povećanja cijena i na visoki stupanj transparentnosti tržišta.

44      On smatra da Komisija nije jasno objasnila smatra li da je postojao dogovor samo o najavljenim cijenama ili i o transakcijskim cijenama. Međutim, suprotno onome što tvrdi Komisija, razlika između tih dviju vrsta dogovora jest, zbog njihovog različitog utjecaja, od velike važnosti (vidjeti presudu Suda od 31. ožujka 1993., Ahlström Osakeyhtiö i dr./Komisija, C-89/85, C-104/85, C-114/85, C-116/85, C-117/85 i C-125/85 do C-129/85, Zb., str. I-1307.). Tužitelj u svojoj replici tvrdi da dvojbe o predmetu dogovora predstavljaju same po sebi povredu obveze obrazlaganja i preciznosti odluka kojima se utvrđuje povreda pravila tržišnog natjecanja. Slijedom toga, ta povreda predstavlja tešku povredu legitimnih prava obrane.

45      Komisija izjavljuje da ne razumije kako tužitelj može istovremeno tvrditi da je sudjelovao u dogovoru o cijenama i da primijenjena povećanja cijena nisu rezultat tog dogovora. Ona naglašava da je u odluci (osobito u uvodnim izjavama 72. do 102.) upućeno na dokumente koji dokazuju postojanje dogovora o svakom povećanju najavljenom u okviru zabranjenog sporazuma te na dokumente kojima je svaki proizvođač stvarno i najavio predmetno povećanje.

46      Ona nadalje ističe da razlika između dogovora o najavljenim cijenama i dogovora o transakcijskim cijenama nije od značaja u konkretnom slučaju. Dogovor koji je postignut u okviru PWG-a i JMC-a nije se odnosio samo na najavljene cijene, već i na odluke o periodičnim povećanjima cijena za svaku vrstu proizvoda i o primjeni tih istovremenih povećanja na području čitave Zajednice (vidjeti dokazne dokumente navedene u uvodnim izjavama 74. do 90., 92. i 94. do 96. odluke).

47      Također, imajući u vidu dokaze o dogovoru koji je postignut u okviru odbora u kojima je tužitelj sudjelovao, bilo bi nemoguće tvrditi da najave cijena nisu uklonile dvojbu svakog poduzetnika u odnosu na ponašanje njegovih konkurenata te da je tužitelj izvršavao povećanja cijena neovisno o dogovoru (vidjeti presudu Prvostupanjskog suda od 24. listopada 1991., Rhône-Poulenc/Komisija, T-1/89, Zb., str. II-867., t. 122. i 123.).

 Ocjena Prvostupanjskog suda

48      Sukladno navodima iz članka 1. Odluke, poduzetnici na koje se ta odredba odnosi prekršili su članak 85. stavak 1. Ugovora tako što su u predmetno vrijeme sudjelovali u sporazumu i usklađenom djelovanju na temelju kojih su dobavljači kartona za područje Zajednice osobito „suglasno dogovarali redovna povećanja cijena za svaku kategoriju proizvoda u svim nacionalnim valutama“ te su „planirali i provodili istovremena i ujednačena povećanja cijena na čitavom području Zajednice“ [neslužbeni prijevod].

49      Tužitelj priznaje da je sudjelovao u radu četiriju tijela GEP Kartona i ne osporava, ni u svojim pisanim očitovanjima ni u odgovorima na pitanja Prvostupanjskog suda koja je ovaj postavio na raspravi, da je sudjelovao u dogovoru o najavljenim cijenama počevši od 1988.

50      Prije nego što se odgovori na tužiteljev argument prema kojemu se dogovor nije odnosio na transakcijske cijene, valja ocijeniti je li Komisija doista u svojoj odluci ustvrdila da se dogovor odnosio i na te cijene.

51      U tom pogledu valja navesti, kao prvo, da u članku 1. odluke nije izričito navedena cijena koja je bila predmetom usklađenih povećanja.

52      Kao drugo, iz odluke ne proizlazi da je Komisija navela da su proizvođači odredili ili da su čak htjeli odrediti jednoobrazne transakcijske cijene. Posebno, uvodne izjave 101. i 102. koje se odnose na „učinke usklađenih inicijativa u području cijena na razinu cijena“ potvrđuju da je Komisija smatrala da se inicijative u području cijena odnose na kataloške cijene i da je njihov cilj bio povećanje transakcijskih cijena. Tamo se među ostalim navodi: „Premda su svi proizvođači odlučno primjenjivali povećanja u cijelosti, mogućnost klijenata da prijeđu na jeftiniju kvalitetu ili jeftiniji proizvod mogla je potaknuti neke proizvođače da na dan stupanja na snagu povećanja cijena svojim vjernim klijentima daju povlastice ili da im odobre dodatnu povlasticu u obliku popusta ili smanjenja cijene zbog narudžbe velike količine kako bi prihvatili povećanje osnovne cijene u cijelosti. Slijedom toga, nije se mogla izbjeći okolnost da povećanja cijena nisu mogla odmah proizvoditi sve učinke“ (uvodna izjava 101., šesti podstavak) [neslužbeni prijevod].

53      Stoga iz odluke proizlazi da je Komisija smatrala da je cilj tajnog dogovaranja između proizvođača u području cijena bio taj da najavljena usklađena povećanja cijena dovedu do povećanja transakcijskih cijena. U tom pogledu, iz uvodne izjave 101. prvog podstavka odluke proizlazi da „proizvođačima nije bilo dovoljno najaviti dogovorena povećanja cijena, već su također, uz poneki iznimku, poduzimali konkretne mjere kako bi povećanja cijene stvarno i nametnuli klijentima“ [neslužbeni prijevod]. Konkretni se slučaj razlikuje od onoga koji je Sud ispitao u navedenom predmetu Ahlström Osakeyhtiö i dr./Komisija, s obzirom na to da Komisija u odluci ne tvrdi, za razliku od odluke koja je dovela do potonje presude, da su se poduzetnici izravno dogovarali o transakcijskim cijenama.

54      Ta je analiza odluke potkrijepljena dokumentima koje je dostavila Komisija.

55      Posebno, prilog 109. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama sadrži zaključak o sastanku JMC-a od 16. listopada 1989. u kojemu se osobito navodi:

„d) Nizozemska

[…]

Veći problemi u odnosu na kupce na veliko, osobito u odnosu na Imca-u, za koju Cascades i Van Duffel još uvijek primjenjuju pretjerane cijene, što otežava situaciju KNP-u i Fincima.

[…]

f) Belgija

Istovjetan slučaj onome iz Nizozemske. Finnboard je proveo povećanje cijene u odnosu na Van Genechten, ali je bio dužan održati novi sastanak s potonjim zbog ustupaka koji su napravljenu u Belgiji (od strane Cascadesa). Ostat ćemo čvrsti i sačekati da Beghin, Cascades i KNP učine isto.

h) Italija

Saffa ima vrlo velike probleme s uvoznom cijenom koju primjenjuju Kopparfors, Finnboard, pa čak i Cascades.

Isporuke Saffe značajno su smanjene, uvozi su značajno porasli.

Saffa hitno traži od uvoznika da se strogo poštuju smjernice u području cijena koje su dostavljene.“

56      Taj dokument jasno dokazuje da, iako su proizvođači općenito prihvatili da svatko od njih dogovori transakcijsku cijenu sa svojim klijentima, svaki od proizvođača, a osobito tužitelj, koji je izričito naveden u gore navedenom prilogu, očekivali su od svojih konkurenata da primjenjuju transakcijske cijene u skladu s dogovorenim cijenama, barem u smislu da pojedinačni pregovori nisu smjeli poništiti učinke dogovorenih kataloških cijena.

57      Također, tužitelj je na raspravi priznao da su najavljene cijene služile kao osnovica kod pregovaranja o transakcijskim cijenama s klijentima, okolnost koja potvrđuje da je krajnji cilj bio povećanje transakcijske cijene. U tom pogledu dovoljno je naglasiti da bi određivanje jednoobraznih kataloških cijena koje je dogovoreno među proizvođačima bilo u potpunosti nerelevantno ako te cijene u stvarnosti ne bi mogle proizvesti nikakav učinak na transakcijsku cijenu.

58      U odnosu na tužiteljev argument prema kojemu nejasnoće u pogledu predmeta dogovora predstavljaju same po sebi povredu obveze obrazlaganja, valja ponoviti da članak 1. odluke ne određuje pobliže cijenu koja je bila predmet tajnog dogovaranja.

59      U takvom slučaju, izreku odluke treba tumačiti u skladu s izloženim razlozima, sukladno dobro utvrđenoj sudskoj praksi (vidjeti primjerice presudu Suda od 16. prosinca 1975., Suiker Unie i dr./Komisija, 40/73 do 48/73, 50/73, 54/73/, 55/73, 56/73, 111/73, 113/73 i 114/73, Zb., str. 1663., t. 122. do 124.).

60      Iz svega navedenog proizlazi da je u konkretnom slučaju Komisija u uvodnim izjavama odluke dovoljno objasnila da se dogovor odnosio na kataloške cijene i da je njegov cilj bio povećanje transakcijskih cijena.

61      Slijedom navedenog, tužbeni razlog valja odbiti kao neosnovan.

 Tužbeni razlog, koji se temelji na sudjelovanju u zabranjenom sporazumu čiji je cilj zamrzavanje tržišnih udjela i kontrola ponude

 Argumenti stranaka

62      Ovaj tužbeni razlog sadrži tri dijela.

63      U prvom dijelu tužbenog razloga tužitelj tvrdi da Komisija ne raspolaže dokazima o postojanju dogovora o zamrzavanju tržišnih udjela kao ni dokazima o dogovoru o kontroli ponude. Čak pod pretpostavkom da su ti dogovori dovoljno dokazani, Komisija, prema njegovom shvaćanju, nije dokazala tužiteljevo sudjelovanje u tim dogovorima. Tužitelj osobito osporava dokaznu snagu više priloga obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama na kojima je Komisija utemeljila svoju odluku.

64      Kao prvo, prilog 73., interna bilješka Mayr-Melnhofa, navodno dokazuje samo postojanje dogovora o cijenama, pojašnjava posljedice stroge politike cijena i potvrđuje da nije bilo tužiteljevog pritiska na Mayr-Melnhof da ne bi smanjenjem cijena povećao svoje tržišne udjele. U tom pogledu tužitelj se poziva na objašnjenje koje je dao Mayr-Melnhof u dopisu od 23. rujna 1991. (prilog 75. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama).

65      Kao drugo, prilog 102., bilješka Rene, odnosi se na sastanak Nordic Paperboard Institutea (u daljnjem tekstu: NPI), udruženja kojega tužitelj nije bio član.

66      Kao treće, izjave Store ne mogu same za sebe predstavljati dovoljne dokazne elemente. Štoviše, Stora je u više navrata naglasila postojanje relativne autonomije koju su imali različiti poduzetnici u odnosu na količinu proizvodnje i odabrana razdoblja prekida rada pogona (vidjeti uvodne izjave 57., 59., 60., 69., 70. i 71. odluke). Izjave Store nadalje potvrđuju da nije ustrojen nikakav sustav kontrole ikojeg kartela u pogledu proizvedenih količina. Međutim, nepostojanje sustava kontrole kretanja proizvedenih količina jasno opovrgava postojanje zabranjenog sporazuma o tom pitanju. Osim toga, izjave Store samo su njezino pojedinačno stajalište u odnosu na interes za donošenje mjera kojima je cilj kontrola količine proizvodnje i prodaje.

67      U drugom dijelu tužbenog razloga tužitelj navodi da kretanje tržišnih udjela različitih poduzetnika dokazuje nepostojanje dogovora o zamrzavanju tržišnih udjela ili, pod pretpostavkom da je dogovor između nekih poduzetnika i postojao, da tužitelj nije ni u kojem slučaju u njemu sudjelovao.

68      U odnosu na opće kretanje tržišnih udjela, tužitelj naglašava da su u predmetnom razdoblju neki proizvođači stavili u funkciju nova velika postrojenja, osobito Iggesund (MoDo) i Mayr-Melnhof.

69      Također navodi da se njegov sveukupni udio na tržištu Zajednice smanjio sa 14,3 % u 1987. na 11,7 % u 1990. Tužitelj smatra da se takvo smanjenje ne podudara s Komisijinom tvrdnjom da je tužitelj sudjelovao u zabranjenom sporazumu o zamrzavanju tržišnih udjela različitih proizvođača. U odnosu na Prat Carton, smanjenje od oko 9 % njegovog sveukupnog udjela na tržištu Zajednice u razdoblju od 1987. do 1990. također potvrđuje da nije sudjelovao ni u jednom dogovoru o zamrzavanju tržišnih udjela.

70      U trećem dijelu tužbenog razloga tužitelj također navodi da njegovo postupanje u odnosu na prekide proizvodnje i izvoz prema neeuropskim tržištima također nije u skladu s Komisijinim tvrdnjama.

71      U odnosu na prvi dio tužbenog razloga Komisija procjenjuje da su dokazna sredstva na koja se poziva, osobito Storine izjave (prilozi 39. i 43. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama) i prilozi 73. i 102. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, i više nego dovoljna za utvrđenje postojanja zabranjenog sporazuma o zamrzavanju tržišnih udjela i kontroli ponude kao i za utvrđenje o sudjelovanju tužitelja u tim dijelovima zabranjenog sporazuma.

72      U pogledu drugog dijela tužbenog razloga Komisija ponavlja da je utemeljila svoju odluku na dokumentiranim dokazima o zabranjenom sporazumu o zamrzavanju tržišnih udjela te stoga smatra da tužiteljeva argumentacija koja se odnosi na kretanje tržišnih udjela različitih poduzetnika nije relevantna u odnosu na pitanje je li postojao takav zabranjeni sporazum. Usto, u odluci je izrijekom navedeno da je došlo do sporog kretanja tržišnih udjela nekih poduzetnika, s obzirom na to da se o tržišnim udjelima pregovaralo svake godine (uvodne izjave 60. i 131. odluke). U svakom slučaju, članak 85. zabranjuje sporazume koji imaju za cilj ograničenje tržišnog natjecanja, neovisno o opsegu postignutog uspjeha.

73      Posebno u odnosu na tužiteljeve argumente koji se temelje na kretanju njegovih vlastitih tržišnih udjela, Komisija ponavlja da se povreda odnosi na cjelokupno tržište Zajednice. Tužitelj je sudjelovao u radu PWG-a gdje se raspravljalo o tržišnim udjelima. Osim toga, 1989. Saffin glavni izvršni direktor imenovan je potpredsjednikom UIK Kartona.

74      Komisija je naposljetku ukazala na to da tužiteljeva tvrdnja prema kojoj je on svejedno autonomno postupao nije potkrijepljena nikakvim dokaznim elementom. Povrh toga, čak i pod pretpostavkom da je tužitelj prekršio zabranjeni sporazum, to ne bi utjecalo na počinjenu povredu (navedena presuda Rhône-Poulenc/Komisija).

75      Konačno, u odnosu na treći dio tužbenog razloga, Komisija je navela da je Stora potvrdila, u prilogu 39. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, da je u okviru PWG-a donesena odluka te je ustrojen sustav za ponovnu uspostavu ravnoteže i kontrolu proizvodnje kako bi se cijene održale na stalnoj razini. Slijedom toga, prema mišljenju Komisije, to što zbog stanja na tržištu ili dobrog odvijanja zabranjenog sporazuma tužitelj nije morao primijeniti prekide proizvodnje na temelju usklađenog djelovanja nema nikakvog utjecaja na odluku o njegovoj odgovornosti i sudjelovanju u zabranjenom sporazumu o kontroli tržišnih udjela i proizvedenim količinama.

 Ocjena Prvostupanjskog suda

 1. O postojanju dogovora o zamrzavanju tržišnih udjela i dogovora o kontroli ponude

76      U odnosu na prvi dio tužbenog razloga, valja ponoviti da su sukladno sadržaju članka 1. odluke poduzetnici na koje se ta odluka odnosi prekršili članak 85. stavak 1. Ugovora tako što su u predmetnom razdoblju sudjelovali u sporazumu i usklađenom djelovanju na temelju kojih su se dobavljači kartona na području Zajednice „dogovarali kako bi održali na jednakoj razini tržišne udjele glavnih proizvođača, uz povremene izmjene“ te su „donosili (sve češće počevši od početka 1990.) dogovorne mjere o kontroli opskrbe tržišta Zajednice, kako bi osigurali provedbu navedenih usklađenih povećanja cijena“ [neslužbeni prijevod].

77      Komisija smatra da su te dvije kategorije tajnih sporazuma, koje su raspravljene u odluci pod naslovom „Kontrola količine“, u predmetnom razdoblju poduzetnici postizali na sastancima PWG-a. Naime, iz uvodne izjave 37. trećeg podstavka odluke proizlazi da se stvarna zadaća PWG-a, kako je to izložila Stora, „sastojala osobito od ,raspravljanja i dogovaranja o tržištima, tržišnim udjelima, cijenama kao i visinama povećanja cijena i kapacitetima’“ [neslužbeni prijevod].

78      U pogledu uloge PWG-a u postizanju tajnih sporazuma o tržišnim udjelima, u odluci (uvodna izjava 37. peti podstavak) navodi se: „Povezano s mjerama povećanja cijena, na PWG-u se iscrpno raspravilo o tržišnim udjelima u zapadnoj Europi koje drže nacionalna udruženja i pojedinačne grupe proizvođača. Tako je došlo do određenih ,dogovora’ među sudionicima koji su se odnosili na njihove tržišne udjele, pri čemu je cilj bio izbjeći ugrožavanje usklađenih inicijativa u području cijena zbog viška ponude. Naime, velike grupe proizvođača dogovorile su se da svoj tržišni udio zadrže na razini koja odgovara prihodima od prodaje i proizvodnje o kojoj se svake godine obavještavalo i koje je u konačnom obliku objavljivao Fides u ožujku sljedeće godine. Kretanje tržišnih udjela analiziralo se na svakom sastanku PWG-a na temelju mjesečnih rezultata Fidesa i, u slučaju većih promjena, tražila su se očitovanja od poduzetnika kojeg se smatralo za to odgovornim.“ [neslužbeni prijevod]

79      Prema uvodnoj izjavi 52., „sporazum postignut u okviru PWG-a u 1987. predviđao je ,zamrzavanje’ na postojećoj razini tržišnih udjela koje su držali glavni proizvođači u zapadnoj Europi kao i odustanak od svakog pokušaja stjecanja novih klijenata ili poboljšanja postojećeg položaja agresivnom politikom u području cijena“ [neslužbeni prijevod].

80      U uvodnoj izjavi 56. prvom podstavku navedeno je: „Osnovni sporazum zaključen među glavnim proizvođačima radi održavanja njihovih tržišnih udjela nastavljao se primjenjivati u cijelom razdoblju na koje se odnosi predmetna odluka“ [neslužbeni prijevod]. Sukladno uvodnoj izjavi 57., „o ,kretanju tržišnih udjela’ raspravljalo se na svakom sastanku PWG-a na temelju privremenih statističkih podataka“ [neslužbeni prijevod]. Konačno, u uvodnoj izjavi 56. posljednjem podstavku naglašeno je: „Poduzetnici koji su sudjelovali u raspravama o tržišnim udjelima bili su članovi PWG-a, i to Cascades, Finnboard, KNP (sve do 1988.), [Mayr-Melnhof], MoDo, Sarrió, dva proizvođača grupe Stora, CBC i Feldmühle te (počevši od 1988.) Weig“ [neslužbeni prijevod].

81      Valja navesti da je Komisija pravilno utvrdila da je na sastancima PWG-a postignut tajni sporazum o tržišnim udjelima među poduzetnicima.

82      Naime, analiza Komisije temelji se uglavnom na Storinim izjavama (prilozi 39. i 43. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama) te je potkrijepljena prilogom 73. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama.

83      U prilogu 39. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama Stora objašnjava: „PWG se počeo sastajati počevši od 1986. kako bi podržao uređenje tržišta. […] Među ostalim (zakonitim) aktivnostima njegove su aktivnosti bile raspravljanje i dogovaranje o tržištima, tržišnim udjelima, cijenama i povećanjima cijena te potražnji i kapacitetima. Njegova uloga osobito se sastojala od procjene točnog stanja ponude i potražnje na tržištu kao i mjera koje valja poduzeti za njegovo uređenje te dostave te procjene President Conferenceu.“

84      Posebno u odnosu na tajni sporazum o tržišnim udjelima, Stora ukazuje da su se „u okviru PWG-a ispitivali udjeli koje su stekla nacionalna udruženja Europske zajednice, EFTA-e i drugih zemalja koje su kartonom opskrbljivali članovi UIK Kartona“ te se na PWG-u „raspravljalo o mogućnostima održavanja tržišnih udjela na njihovoj razini od prethodne godine“ (prilog 39. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, točka 19.). Nadalje ukazuje (isti dokument, točka 6.) da su se „u tom razdoblju također vodile rasprave o tržišnim udjelima proizvođača u Europi, te da su za prvo referentno razdoblje uzete razine iz 1987.“

85      U odgovoru na zahtjev Komisije od 23. prosinca 1991., upućenom 14. veljače 1992. (prilog 43. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama), Stora također pojašnjava: „Zabranjeni sporazumi o tržišnim udjelima koje su sklopili članovi PWG-a odnose se na cijelu Europu. Ti zabranjeni sporazumi temeljili su se na ukupnim godišnjim prometima prethodne godine, koji su bili uobičajeno dostupni kao konačni od ožujka sljedeće godine“ (točka 1.1.).

86      Ta je tvrdnja potkrijepljena potonjim dokumentom koji glasi: „[…] raspravljanja su dovodila do zabranjenih sporazuma, koje su članovi PWG-a zaključivali u pravilu u ožujku svake godine s ciljem održavanja svojih tržišnih udjela na razini prethodne godine“ (točka 1.4.). Stora navodi da „nijedna mjera nije donesena radi osiguranja poštovanja zabranjenog sporazuma“ te da su sudionici sastanaka PWG-a „bili svjesni da, ako bi se usvojila posebna stajališta u odnosu na neka tržišta koje opskrbljuju drugi, ti potonji bi učinili isto na drugim tržištima“ (ista točka).

87      Konačno, izjavio je da je Saffa sudjelovala u dvjema raspravama o tržišnim udjelima (točka 1.2.).

88      Tvrdnja Store o tajnom sporazumu o tržišnim udjelima potkrijepljena je prilogom 73. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama. Taj dokument, koji je pronađen kod FS-Kartona, povjerljiva je bilješka koja nosi datum 28. prosinca 1988. i koju je uputio komercijalni direktor (g. Katzner) odgovoran za prodaju grupe Mayr-Melnhof u Njemačkoj generalnom direktoru (g. Grölleru) Mayr-Melnhofa u Austriji te je predmet bilješke stanje na tržištu.

89      Sukladno tom dokumentu, koji se navodi u uvodnim izjavama 53. do 55. odluke, uža suradnja u „krugu predsjednika“ (Präsidentenkreis) koja je dogovorena 1987. proizvela je „dobitnike“ i „gubitnike“. Autor bilješke svrstava Mayr-Melnhof u kategoriju gubitnika zbog više razloga, a osobito zbog sljedećih:

„2) Sporazum je mogao biti sklopljen samo tako da su nam odredili ,sankciju’ – od nas se tražilo da pristanemo na ,žrtve’.

3) Tržišni udjeli od 1987. trebali su biti ,zamrznuti’, trebalo je očuvati postojeće kontakte i nije se smjelo osvajati ikoju novu aktivnost ili kategoriju proizvoda primjenom promotivnih cijena (rezultat će biti vidljiv u siječnju 1989. – ako sve zainteresirane stranke budu lojalne).“

90      Te rečenice treba tumačiti u skladu sa širim kontekstom bilješke.

91      U tom pogledu, njezin autor uvodno poziva na najužu suradnju na europskoj razini u „krugu predsjednika“. Taj je izraz Mayr-Melnhof tumačila tako da se istovremeno odnosio na PWG i PC u općem kontekstu, odnosno bez upućivanja na neki poseban događaj ili pojedinačni sastanak (prilog 75. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, točka 2.a), tumačenje koje ne treba dalje raspraviti u ovoj odluci.

92      Autor nadalje ukazuje da je ta suradnja dovela do „uređenja cijena“, koja je stvorila „dobitnike“ i „gubitnike“.

93      Dakle, u kontekstu tog uređenja o kojemu je odlučeno u „krugu predsjednika“ valja tumačiti dio koji se odnosi na tržišne udjele koje treba zamrznuti na razini iz 1987.

94      Također, upućivanje na 1987. kao na referentnu godinu u skladu je s drugom Storinom izjavom (prilog 39. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama; vidjeti točku 84. gore).

95      U odnosu na ulogu PWG-a u tajnom sporazumu o kontroli opskrbe, koja je obilježavala odlučivanje o razdobljima prekida rada strojeva, u odluci se navodi da je PWG odigrao odlučujuću ulogu u provođenju razdoblja prekida rada, s obzirom na to da se, počevši od 1990., proizvodni kapacitet povećao a potražnja smanjila: „[…] početkom 1990. glavni proizvođači […] ocijenili su korisnim da se u okviru PWG-a dogovore o potrebi primjene razdoblja prekida rada. Veliki proizvođači priznali su da ne mogu povećati potražnju smanjujući cijene i da će održavanje proizvodnje punim kapacitetom dovesti samo do smanjenja cijena. U teoriji, razdoblja prekida rada potrebna za uspostavu ravnoteže između ponude i potražnje mogla su se izračunati na temelju izvještaja koji su se odnosili na kapacitete […]“ [neslužbeni prijevod] (uvodna izjava 70. odluke).

96      U odluci se također navodi: „U okviru PWG-a nisu se formalno propisivala razdoblja prekida rada koje je morao poštovati svaki proizvođač. Prema Storinom mišljenju, uspostava koordiniranog plana prekida rada strojeva koji se odnosio na sve proizvođače dovodila je do praktičnih problema. Stora ukazuje na to da je to bio razlog zbog kojeg je postojao samo ,provizorni sustav poticaja’“ [neslužbeni prijevod] (uvodna izjava 71. odluke).

97      Valja navesti da je Komisija u dovoljnoj mjeri utvrdila da je među sudionicima sastanaka PWG-a postojao tajni sporazum o razdobljima prekida proizvodnje.

98      Dokazi koje je Komisija priložila potkrjepljuju njezinu analizu.

99      U drugoj izjavi (prilog 39. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, točka 24.) Stora objašnjava: „Usvajanjem politike cijene prije količine u okviru PWG-a i postupnom provedbom sustava jednakih cijena počevši od 1988. članovi PWG-a priznali su da je bilo potrebno poštovati razdoblja prekida rada kako bi se održale cijene unatoč smanjenom rastu potražnje. Da proizvođači nisu primijenili razdoblja prekida rada, bilo bi im nemoguće održati dogovorene razine cijene u odnosu na povećanje viškova kapaciteta“.

100    U sljedećoj točki izjave dodaje: „U 1988. i 1989. industrija je mogla djelovati praktično punim kapacitetom. Razdoblja prekida rada pored redovnog zastoja zbog popravaka i godišnjih odmora postala su neophodna počevši od 1990. […]. Slijedom toga, pokazalo se potrebnim primjenjivati prekide rada kada su narudžbe prestajale stizati, sve kako bi se održala politika cijene prije količine. Razdoblja prekida proizvodnje koje su proizvođači trebali poštovati (kako bi se održala ravnoteža između proizvodnje i potrošnje) moglo se izračunati na temelju izvješća o kapacitetima. PWG nije formalno ukazivao na to koje razdoblje prekida rada valja poštovati, iako je postojao provizorni sustav poticaja […]“.

101    U odnosu na prilog 73. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, razlozi koje je autor dao kako bi objasnio zašto je smatrao Mayr-Melnhofa „gubitnikom“ u vrijeme njegove izrade važni su dokazni elementi za postojanje tajnog sporazuma između sudionika na sastancima PWG-a o razdobljima prekida rada.

102    Naime, autor utvrđuje:

„4) Upravo se na tom pitanju stavovi zainteresiranih strana u odnosu na cilj koji se želi postići razilaze.

[…]

c) Cjelokupno prodajno osoblje i europski zastupnici oslobođeni su od svojih proračuna u smislu količine te se, gotovo bez iznimaka, slijedila stroga politika cijena (naši suradnici često nisu razumijevali naše promjene pristupa tržištu – ranije je jedini uvjet bila količina, dok je odsad važna samo disciplina u području cijena s opasnošću od zaustavljanja strojeva)“.

103    Mayr-Melnhof smatra (prilog 75. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama) da se gore navedeni ulomak odnosi na unutarnju situaciju poduzetnika. Međutim, ako se analiziraju izložene činjenice imajući u vidu širi kontekst bilješke, taj ulomak odražava provedbu stroge politike na razini prodajnih timova dogovorene u „krugu predsjednika“. Stoga dokument valja tumačiti tako da znači da su sudionici u sporazumu iz 1987., odnosno najmanje sudionici na sastancima PWG-a, nesporno razmatrali posljedice dogovorene politike u slučaju da se ona strogo primjenjuje.

104    Činjenica da su se rasprave o ocjeni razdoblja prekida rada vodile među proizvođačima prilikom pripreme povećanja cijena potkrijepljena je osobito Reninom bilješkom od 6. rujna 1990. (prilog 118. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama) u kojoj se spominju iznosi povećanja cijena u više zemalja, datumi budućih najava povećanja cijena kao i stanje još neizvršenih narudžbi izraženih u radnim danima za više proizvođača.

105    Autor tog dokumenta napominje da su neki proizvođači predvidjeli razdoblja prekida rada, što je izračeno primjerice na sljedeći način:

„Kopparfors 5-15 days

                  5/9 will stop for five days.“

106    Na temelju svega izloženog valja zaključiti da je Komisija dovoljno dokazala postojanje tajnog sporazuma o tržišnim udjelima među sudionicima sastanaka PWG-a kao i postojanje tajnog sporazuma o razdobljima prekida rada između istih poduzetnika. Budući da nije osporavano da je Sarrió sudjelovao na sastancima PWG-a i da se taj poduzetnik izričito spominje u glavnim dokazima koji ga terete (Storine izjave i prilog 73. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama), Komisija je osnovano utvrdila tužitelja odgovornim za sudjelovanje u dvama tajnim sporazumima.

107    Tužiteljevi prigovori, koji su istaknuti u odnosu na Storinu izjavu i prilog 73. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama i kojima se osporava dokazna vrijednost, nisu takve naravi da umanjuju navedena utvrđenja.

108    U odnosu na uzastopne izjave koje je Stora dala Komisiji, nije sporno da su one bile dane iz pozicije poduzetnika za kojeg se smatra da je sudjelovao u predmetnoj povredi i da sadrže detaljan prikaz naravi rasprava koje su se odvijale u okviru tijelâ GEP Kartona, cilja kojem su težili poduzetnici koji su se okupili u okviru istog, kao i sudjelovanja navedenih poduzetnika na sastancima njegovih različitih tijela. Međutim, budući da je taj središnji dokazni element potvrđen drugim dokazima u spisu, on čini relevantnu osnovu za Komisijine tvrdnje.

109    Nadalje, u odnosu na prilog 73. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, tužitelj smatra da on dokazuje samo dogovor o cijenama, s obzirom na to da su se sve razlike u prodaji koje su tamo navedene jednostavno smatrale posljedicama politike cijena. On se u tom pogledu poziva na tumačenje tog dokumenta od strane Mayr-Melnhofa (prilog 73. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama).

110    Međutim, ta tužiteljeva analiza nije u skladu s tumačenjem dokumenta s obzirom na kontekst pa tumačenje koje daje Mayr-Melnhof nije od važnosti.

111    Naime, sukladno prilogu 75. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, prilog 73. „općenito je izlaganje stanja koje je izradio direktor prodaje FS-Kartona za upravu grupe te nije ništa drugo nego pokušaj da se pred upravom grupe opravda stagnacija prihoda poduzetnika, pozivajući se uglavnom na novu politiku koja je obvezala društvo kćer da poštuje pravilo najviše cijene, pod cijenu gubitka prihoda“. Osim toga, prema Mayr-Melnhofu: „,zamrzavanje tržišnih udjela’ značilo je da se za postizanje više razine cijena u okviru grupe Mayr-Melnhof nije moglo pokušati steći veće tržišne udjele prodajom dodatne količine novim klijentima ili nove vrste proizvoda po neodrživim cijenama. Cilj je suprotno tome bio očuvati postojeće odnose s klijentima usprkos povećanju cijena“.

112    Međutim, ti općeniti navodi nisu u skladu s uvodnim upućivanjem na „krug predsjednika“ te se taj cjelokupni dokument mora tumačiti u skladu s tim uvodom.

113    Budući da navodi sadržani u prilogu 73. u odnosu na „zamrzavanje“ tržišnih udjela i na uređenje ponude odgovaraju onima sadržanima u izjavama Store, Komisija je opravdano zaključila da ti dokumenti dokazuju u svojoj ukupnosti postojanje suglasnosti volje koja nadilazi sam dogovor o cijenama.

114    Kako je Komisija utvrdila postojanje dvaju tajnih sporazuma o kojima se ovdje raspravlja, nije potrebno ispitati tužiteljeve prigovore u odnosu na prilog 102. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama.

 2. O stvarnom tužiteljevom djelovanju

115    Ne mogu se prihvatiti drugi i treći dio tužbenog razloga, prema kojima stvarno djelovanje poduzetnika nije u skladu s navodima Komisije u odnosu na dva sporna tajna sporazuma.

116    Kao prvo, postojanje tajnih sporazuma među članovima PWG-a o dvama oblicima „politike cijene prije količine“ treba razlikovati od njihove provedbe. Naime, dokazi koje je dostavila Komisija imaju takvu dokaznu vrijednost da informacije koje se odnose na tužiteljevo stvarno djelovanje na tržištu ne mogu utjecati na Komisijine zaključke o postojanju tajnih sporazuma o dvama oblicima sporne politike. Tužiteljevi navodi mogu eventualno poslužiti kao dokaz da njegovo djelovanje nije slijedilo ono koje je dogovoreno među poduzetnicima koji su se sastajali u okviru PWG-a.

117    Kao drugo, informacije koje je dostavio tužitelj ne proturječe zaključcima Komisije. Valja naglasiti da Komisija izrijekom priznaje da tajni sporazum o tržišnim udjelima ne sadrži „nikakav službeni mehanizam sankcija ili kompenzacija […] kojima bi se osnažio sporazum o tržišnim udjelima“ [neslužbeni prijevod] te da su tržišni udjeli nekih velikih proizvođača polako rasli iz godine u godinu (vidjeti osobito uvodne izjave 59. i 60. odluke). Osim toga, Komisija navodi da, budući da je industrija radila punim kapacitetom sve do početka 1990., praktično nije bilo potrebno primijeniti razdoblje prekida rada sve do tog datuma (uvodna izjava 70. odluke).

118    Kao treće, prema stalnoj sudskoj praksi, to što se jedan poduzetnik ne pridržava rezultata sastanaka kojih je cilj očito protutržišni ne može ga osloboditi njegove potpune odgovornosti zbog sudjelovanja u zabranjenom sporazumu, s obzirom na to da se nije javno udaljio od sadržaja sastanaka (vidjeti primjerice presudu Prvostupanjskog suda od 6. travnja 1995., Tréfileurope/Komisija, T-141/89, Zb., str. II-791., t. 85.). Čak i pod pretpostavkom da tužiteljevo postupanje na tržištu nije bilo u skladu s dogovorenim postupanjem, to ni u kojem slučaju ne utječe na njegovu odgovornost zbog povrede članka 85. stavka 1. Ugovora.

 Tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešci Komisije u pogledu trajanja dogovora o cijene

 Argumenti stranaka

119    Tužitelj ističe da je dogovor o najavljenim cijenama, barem u dijelu koji se odnosi na njega, postignut tek 1988. Povećanje cijena od siječnja 1987. u Ujedinjenoj Kraljevini bilo je samo očekivani odgovor proizvođača na smanjenje vrijednosti britanske valute prema drugim europskim valutama te je istovjetnost tog povećanja rezultat transparentnosti tržišta. Gospodarskim subjektima nije zabranjeno prilagođavati svoje postupanje onima koje utvrde kod svojih konkurenata ili očekuju od njih (navedena presuda Suiker Unie i dr./Komisija). Osim toga, ni prilozi 44. i 61. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama ni dokument A-17-2 ne dokazuju dogovor poduzetnika u odnosu na cijene. U svakom slučaju, oni se ne odnose na tužitelja.

120    U odnosu na kraj trajanja dogovora o cijenama, Komisija je pogrešno utvrdila da se radi o travnju 1991., zato što je posljednje dogovoreno povećanje cijena bilo najavljeno u rujnu-listopadu 1990.

121    Komisija ponavlja da je tužitelj sudjelovao na sastancima PWG-a i JMC-a od njihovog ustrojavanja te da je 1991. još uvijek bio njihov član. Ona naglašava da, iako dokumenti koji su pronađeni u prostorijama jednog od uključenih poduzetnika dokazuju da je krajem 1987. bio postignut sporazum o pitanjima koja su bila povezana s uređenjem količine i uređenja cijena (uvodna izjava 53. odluke), to ne opovrgava da su predmetni poduzetnici u tom razdoblju održali više tajnih sastanaka kako bi raspravili plan čiji je cilj bio uništenje konkurencije (vidjeti osobito uvodnu izjavu 161. odluke). Prilozi 35. i 43. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama potvrđuju tu tvrdnju. Komisija dodaje da je točnost njenih zaključaka o trajanju povrede također dokazana povećanjima cijena koje su proizvođači primijenili počevši od 1987.

 Ocjena Prvostupanjskog suda

122    Sukladno članku 1. odluke, tužitelj je prekršio članak 85. stavak 1. Ugovora tako što je od sredine 1986. do travnja 1991. sudjelovao najmanje u jednom sporazumu i usklađenom djelovanju na temelju kojih su dobavljači kartona za područje Zajednice donijeli među ostalim odluku o povećanjima cijena kartona i planirali su i provodili istovremena i ujednačena povećanja cijena na cjelokupnom području Zajednice. U uvodnoj izjavi 74. pobliže se navodi da je prva dogovorena inicijativa u području cijena, u kojoj je tužitelj sudjelovao (prilog A odluke), bila izvršena u Ujedinjenoj Kraljevini krajem 1986. „dok je novi mehanizam GEP Kartona bio u stadiju ustrojavanja“ [neslužbeni prijevod].

123    U točki 161. drugom podstavku osim toga navodi se da je veći dio poduzetnika kojima je bila upućena odluka sudjelovao u povredi počevši od lipnja 1986., od trenutka kada je „PWG osnovan te u čijem okviru se tajno dogovaranje između proizvođača pojačalo i počelo postajati učinkovitije“.

124    U potporu svojem prigovoru, koji se odnosi na početak dogovora o cijenama, tužitelj osporava dokaznu vrijednost priloga 61. i 44. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama kao i dokumenta A-17-2.

125    Prilog 61. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama bilješka je koja je pronađena kod trgovinskog zastupnika Mayr-Melnhofa u Ujedinjenoj Kraljevini. Komisija ocjenjuje da je riječ o „internoj bilješci koja je sastavljena prilikom ,President Conference’, [koja potvrđuje] priznanje Store prema kojemu se na ,President Conferenceu’ raspravljalo o tajnoj politici određivanja cijena“ [neslužbeni prijevod] (uvodna izjava 41. treći podstavak i uvodna izjava 75. drugi podstavak odluke).

126    Taj dokumenti, koji se odnosi na sastanak održan u Beču 12. i 13. prosinca 1986., sadrži sljedeću informaciju:

„Politika cijena u Ujedinjenoj Kraljevini

Predstavnik Weiga bio je prisutan na nedavnom sastanku Fidesa na kojemu je izjavio da oni smatraju da je 9 % previsok postotak za Ujedinjenu Kraljevinu te da im je i 7 % dovoljno!! Nezadovoljstvo je veliko, s obzirom na to da to predstavlja ,razinu za pregovaranje’ za sve. Politika cijena u Ujedinjenoj Kraljevini bit će dodijeljena RHU-u uz potporu [Mayr-Melnhofa], iako to dovodi do privremenog smanjenja količine, dok se mi zauzimamo za to da se zadrži cilj od 9 % (što će se jasno dati na znanje). [Mayr-Melnhof/FS] provode razvojnu politiku u Ujedinjenoj Kraljevini, međutim smanjenje dobiti je značajno i moramo se boriti kako bismo preuzeli kontrolu nad cijenama. [Mayr-Melnhof] ne osporava da to što su povećali svoju količinu u Njemačkoj za 6000, kao što je poznato, nema nikakvog učinka!“

127    Sastanak Fidesa, na koji je ukazano na početku navedenog ulomka, vjerojatno je, prema Mayr-Melnhofu (odgovor na zahtjev za dostavu informacija, prilog 62. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama), sastanak PC-a od 10. studenoga 1986.

128    Valja navesti da analizirani dokument potvrđuje da je Weig odgovorio tako što je dao smjernice o svojoj budućoj politici cijena u Ujedinjenoj Kraljevini u odnosu na početnu razinu povećanja cijena.

129    Ne može se, međutim, smatrati dokazanim da je Weig postupao u odnosu na točno određenu razinu povećanja cijene koja je bila dogovorena među poduzetnicima koji su se sastali u okviru GEP Kartona prije 10. studenoga 1986.

130    Naime, Komisija se ne poziva na neki drugi dokazni element u tom smislu. Nadalje, to što je Weig uputio na povećanje cijene od 9 % „može se objasniti najavom povećanja cijene u Ujedinjenoj Kraljevini 5. studenoga 1986. od strane Thames Board Ltd (prilog A-12-1). Ta najava objavljena je u kratkom roku, kao što to proizlazi iz novinskog isječka (prilog A-12-3). Konačno, Komisija nije dostavila nijedan drugi dokument koji može biti izravan dokaz o tome da su se razgovori o povećanjima cijene odvijali na sastancima PC-a. U tim uvjetima ne može se isključiti da je prijedlog Weiga, kako je naveden u prilogu 61. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, bio beznačajan dio sastanka PC-a od 10. studenoga 1986., kao što je to Weig uzastopno tvrdio na raspravi.

131    Osim toga, zapisnik sa sastanka upravnog vijeća Feldmühlea (UK) Ltd održanog 7. studenoga 1986. (prilog A-17-2), na koji se Komisija pozvala u odluci (uvodna izjava 74. treći podstavak), samo potvrđuje da je povećanje cijena od oko 9 % koje je najavio Thames Bord Ltd bila poznata britanskom društvu kćeri Feldmühlea prije 10. studenoga 1986.: „TMB and the Fins announced price increases of approximately 9 % to be effective from February 1987 and it would appear that most other mills will be looking for the same sort of increase“ („TBM i Finci su najavili povećanja cijena od oko 9 %, primjenjiva počevši od veljače 1987., a čini se da će i većina drugih proizvođača tražiti istu vrstu povećanja“) (prilog A-17-2 koji je Komisija navela u uvodnoj izjavi 74. odluke).

132    U odnosu na prilog 44. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, Komisija smatra da je rukom pisana bilješka jednog zaposlenika Feldmühlea na stranicama rokovnika od 15. do 17. siječnja 1987. „dodatan dokaz o dogovoru“ [neslužbeni prijevod] (uvodna izjava 75. treći podstavak odluke).

133    Međutim, ta bilješka nema takvu dokaznu snagu kakvu joj pripisuje tuženik. Sastanak na koji se odnosi zapisnik nije točno određen, tako da nije isključeno da se radilo o internom sastanku poduzetnika Feldmühlea. Nadalje, bilješka koja je izrađena vjerojatno sredinom siječnja 1987. ne dokazuje da je primjena povećanja cijena, „uključujući i ona od strane TMB-a“, rezultat dogovora jer se moglo raditi i samo o običnom navodu.

134    Neki podaci sadržani u bilješci su takvi da proturječe tvrdnji Komisije prema kojoj navedena bilješka potvrđuje postojanje tajnog sporazuma u odnosu na odluku o povećanju cijena u Ujedinjenoj Kraljevini. Posebno se tvrdnje da je direktor Feldmühlea izjavio da je „skeptičan“ u odnosu na Kopparfors i da je Mayr-Melnhof smatrao „neodgovornim“ („ohne Verantwortung“) ne mogu smatrati potvrdom Komisijine teze. Isto vrijedi i za navod: „Finnboard: Preisautonomie auch f. Tako“ („Finnboard: slobodno određenje cijena i za Taka“).

135    Iz svega navedenog proizlazi da Komisija nije utvrdila da su se poduzetnici dogovorili oko povećanja cijena u Ujedinjenoj Kraljevini u siječnju 1987. ni a fortiori da je tužitelj bio uključen u rasprave o tome.

136    Međutim, tužitelja, kao poduzetnika koji se sudjelovao, kao što je i sam priznao, na sastancima PWG-a od osnutka tog tijela GEP Kartona sredinom 1986., treba smatrati odgovornim za tajni sporazum o cijenama počevši od tog dana.

137    Naime, PWG su osnovali pojedini poduzetnici, među kojima i tužitelj, uglavnom s protutržišnim ciljem. Kao što je to Stora navela (prilog 39. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, točka 8.), PWG „se sastajao počevši od 1986. kako bi podupirao uređenje tržišta“ i imao je za cilj „raspravljanje i dogovaranje o tržištima, tržišnim udjelima, cijenama kao i o povećanjima cijena i kapaciteta“ (prilog 35. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, točka 5. točka iii)).

138    Uloga koju su imali ti poduzetnici koji su se sastajali u okviru tog tijela u odnosu na tajni sporazum o tržišnim udjelima i tajni sporazum o razdobljima prekida rada opisana je u dijelu prethodnog tužbenog razloga (vidjeti točke 78. do 106. ove presude). Poduzetnici koji su se sastali u okviru tog tijela također su raspravljali o inicijativama u području cijena. Prema Storinom shvaćanju (prilog 39. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, točka 10.), „počevši od 1987. PWG je postigao sporazum te je donio odluke od općeg značaja u odnosu na vrijeme […] i razinu povećanja cijene koje trebaju primijeniti proizvođači kartona“.

139    Slijedom toga, pristajanje na osnivanje i sudjelovanje na sastancima tijela čiji su protutržišni cilj, koji su se sastojali osobito od raspravljanja o budućim povećanjima cijena, poduzetnici osnivači poznavali i prihvaćali ga dovoljan je razlog da se tužitelja smatra odgovornim za tajni sporazum o cijenama počevši od sredine 1986., datuma od kojeg tužitelj priznaje sudjelovanje u radu PWG-a.

140    U odnosu na datum prestanka dogovora o cijenama, Komisija je osnovano utvrdila mjesec travanj 1991., tijekom kojega su agenti Komisije obavili pretrage u prostorijama više poduzetnika, sukladno članku 14. Uredbe br. 17. Naime, posljednje dogovoreno povećanje cijene, koje je tužitelj najavio u listopadu 1990., primijenjeno je počevši od siječnja 1991. te je razina kataloške cijene dogovorene među poduzetnicima bila još na snazi u mjesecu travnju 1991.

141    Iz svega navedenog proizlazi da ovaj tužbeni razlog valja odbiti

 Tužbeni zahtjev, koji se temelji na pogrešci koju je počinila Komisija u odnosu na trajanje zabranjenog sporazuma o zamrzavanju tržišnih udjela i kontroli ponude

 Argumenti stranaka

142    Tužitelj ističe da, čak i pod pretpostavkom da se zabranjeni sporazum o zamrzavanju tržišnih udjela i kontroli ponude smatra dokazanim, Komisija je počinila pogrešku u ocjeni u odnosu na njegovo trajanje, s obzirom na to da dokazni elementi na koje se poziva potvrđuju da prije kraja 1988. nije postojao nikakav zabranjeni sporazum. U svojoj replici dodaje da prilog 102. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, bilješka Rene koja se odnosi na sastanak NPI-ja održan 3. listopada 1988. dokazuje da nije postojao zabranjeni sporazum u vrijeme njezine izrade jer je autor u njoj samo spomenuo mogućnost ispitivanja uređenja ponude u slučaju da se naiđe na poteškoće u području cijena.

143    Komisija upućuje na argumente koje je istaknula u okviru tužbenog razloga koji se temelji na pogrešci koja je počinjena u odnosu na trajanje dogovora o cijenama (vidjeti točku 121. ove presude).

 Ocjena Prvostupanjskog suda

144    Prvostupanjski je sud već naveo (vidjeti točke 78. do 106. ove presude) da je Komisija utvrdila da su poduzetnici koji su se sastajali u okviru PWG-a sudjelovali u tajnom sporazumu o tržišnim udjelima, s jedne strane, i u tajnom sporazumu o razdobljima prestanka rada, s druge strane.

145    Iz odluke proizlazi da je raspravljanje o „zamrzavanju“ tržišnih udjela i ispitivanju razdoblja prekida rada započelo između sudionika na sastancima PWG-a počevši od kraja 1987., kako bi osigurali uspjeh inicijativa koje su bile poduzete u području cijena počevši od 1988. (vidjeti osobito uvodne izjave 51. do 60.). U tom se pogledu u odluci navodi: „Svi članovi PWG-a brinuli su se da ,ponovno pokrenute’ inicijative ne budu narušene velikim povećanjima količina prodaje. To je ono što Stora naziva politikom ,cijene prije količine“ [neslužbeni prijevod] (uvodna izjava 51. prvi podstavak). Komisija osim toga smatra da je „politika cijena prije količine“, koja je označila rad GEP Kartona od kraja 1987. do travnja 1991., bila osobito obilježena „,zamrzavanjem’ tržišnih udjela glavnih proizvođača, u početku na temelju njihovih pozicija iz 1987.“ te „usklađenom organizacijom ,razdoblja prekida proizvodnje’ od strane glavnih proizvođača umjesto smanjenjem cijena (uglavnom počevši od 1990.)“ [neslužbeni prijevod] (uvodna izjava 130. drugi podstavak).

146    Komisija temelji te tvrdnje u osnovi na prilozima 39. i 73. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama.

147    U dokumentu koji se nalazi u prilogu 39. (točka 5.) Stora navodi: „Vezano uz inicijativu u području cijena od 1987., bilo je neophodno zadržati kvaziravnotežu između proizvodnje i potrošnje (politika cijena prije količine).“

148    U odnosu na početak tajnog dogovaranja o tržišnim udjelima, iz priloga 73. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama (vidjeti točku 89. ove presude) proizlazi da je „krug predsjednika“ („Präsidentenkreis“) odlučio tješnje surađivati od listopada ili studenoga 1987. Rezultat te suradnje bio je tajni sporazum o tržišnim udjelima počevši od tog datuma.

149    U odnosu na početak tajnog dogovaranja o razdobljima prekida rada Stora izjavljuje: „Usvajanjem politike cijene prije količine u okviru PWG-a i postepenom provedbom sustava jednakih cijena počevši od 1988. članovi PWG-a priznali su da je bilo potrebno poštovati razdoblja prekida rada kako bi se održale cijene unatoč smanjenom rastu potražnje. Da proizvođači nisu primijenili razdoblja prekida rada bilo bi im nemoguće održati dogovorene razine cijene u odnosu na povećanje viškova kapaciteta“ (prilog 30., točka 24.).

150    Nadalje dodaje: „U 1988. i 1989. industrija je mogla djelovati praktično u punom kapacitetu. Razdoblja prekida rada pored redovnog zastoja zbog popravaka i godišnjih odmora postala su neophodna počevši od 1990. […]. Slijedom toga, pokazalo se potrebnim primjenjivati prekide rada kad su narudžbe prestajale stizati, sve kako bi se održala politika cijene prije količine“ (prilog 39., točka 25.).

151    Imajući u vidu navedene dokazne elemente Komisija je utvrdila da su poduzetnici koji su sudjelovali na sastancima PWG-a usvojili krajem 1987. politiku tzv. „cijena prije količine“ i da je jedan oblik te politike, i to tajni sporazum o tržišnim udjelima, primijenjen bez odgodnog učinka, dok je dio politike koji se odnosio na razdoblja prekida rada trebalo efektivno primijeniti tek počevši od 1990.

152    Iz svega navedenog proizlazi da tužbeni razlog valja odbiti kao neosnovan.

 Tužbeni razlog koji se temelji na pogrešci u ocjeni koju je počinila Komisija u odnosu na sustav Fidesa za razmjenu informacija

153    U svojoj replici tužitelj ističe da sustav Fidesa za razmjenu informacija nije bio takve naravi da je poticao tajna dogovorna postupanja te stoga nije bio nespojiv s člankom 85. Ugovora. On smatra da postoje velike razlike između činjenica u konkretnom slučaju i onih koje su dovele do odluke Komisije 87/1/EEZ od 2. prosinca 1986. o postupku primjene članka 85. Ugovora o EEZ-u (IV/31.128 – Fatty Acids) (SL 1987, L 3, str. 17.) na koju se Komisija pozvala u uvodnoj izjavi 134. odluke.

154    Komisija u svojem odgovoru na repliku izlaže razloge zbog kojih se pozvala na navedenu odluku Fatty Acids. Ona ističe da je u konkretnom slučaju učinak sustava za razmjenu informacija bio barem taj da je olakšavao zabranjeni sporazum.

155    Prvostupanjski sud podsjeća da je, sukladno članku 48. stavku 2. prvom podstavku Poslovnika, tijekom postupka zabranjeno iznositi nove razloge, osim ako se ne temelje na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka.

156    Tužbeni razlog koji se temelji na pogrešci u ocjeni Komisije u odnosu na sustav Fidesa za razmjenu informacija tužitelj je prvi puta istaknuo u stadiju replike te svoju odluku nije utemeljio na činjeničnim ili pravnim pitanjima za koje se saznalo tijekom postupka.

157    Zbog toga taj tužbeni razlog nije dopušten.

 Tužbeni razlog koji se temelji na pogrešci koju je počinila Komisija time što je smatrala da se radi o jedinstvenoj i sveobuhvatnoj povredi te da je Sarrió za nju odgovoran u cijelosti

 Argumenti stranaka

158    Tužitelj osporava pristup Komisije kojim je došla do zaključka, s jedne strane, o postojanju jedinstvene povrede i, s druge strane, o tužiteljevoj punoj odgovornosti.

159    Kao prvo, Komisija je utemeljila svoju odluku u osnovi na „optužnoj tezi“ s obzirom na to da nije raspolagala izravnim dokazima o sveobuhvatnom zabranjenom sporazumu. Međutim, Komisija je bila dužna dokazati je li tužitelj i, u slučaju pozitivnog odgovora, u kojoj je mjeri sudjelovao u svakom pojedinom od dijelova jedinstvene povrede. U odnosu na povrede prava Zajednice o tržišnom natjecanju, načelo strogo pojedinačne odgovornosti ima prednost pred idejom kolektivne odgovornosti jer je u suprotnosti ponajprije s kvazikaznenopravnom naravi sankcija koje se mogu izreći za takve povrede. Slijedom toga, Komisija pogrešno tvrdi da nije potrebno dokazati tužiteljevo aktivno sudjelovanje u svakom pojedinom od više dijelova povrede. Suprotno tome, potrebno je istovremeno odrediti točnu narav počinjene povrede i provjeriti eventualno pojedinačno sudjelovanje svakog poduzetnika, kako bi se moglo pravilno utvrditi pojedinačnu odgovornost, i, slijedom toga, prikladnu pojedinačnu sankciju.

160    Kao drugo, tužitelj tvrdi da je također u suprotnosti s temeljnim načelima prava Zajednice, osobito onim koje uređuje teret dokazivanja, utemeljiti pojedinačnu odgovornost poduzetnika za povredu samo na njegovom sudjelovanju u udruženju čije je djelovanje barem djelomično zakonito.

161    Kao treće, tužitelj tvrdi da Komisija nije pravilno uzela u obzir njegov poseban položaj na tržištu kao i u strukturi GEP Kartona. On je upravo s ciljem uspješnijeg suočavanja sa svojim konkurentima 1986. zatražio da sudjeluje na sastancima GEP Kartona.

162    Komisija ističe da je dokazala postojanje zabranjenog sporazuma i aktivno sudjelovanje tužitelja u njemu u svojstvu voditelja. Navodi da je svoju analizu utemeljila na točno određenim i pravilno utvrđenim činjeničnim elementima te da nisu osnovani tužiteljevi argumenti koji se odnose na „kolektivnu odgovornost“ ili na „optužnu tezu“.

163    Ona nadalje tvrdi da uopće nije utemeljila odluku o tužiteljevoj odgovornosti isključivo na tome što je bio član GEP Kartona. Zapravo, ona je odluku utemeljila, s jedne strane, na aktivnom sudjelovanju tužitelja na sastancima različitih odbora GEP Kartona čiji je cilj bio protutržišni i, s druge strane, na činjenici da je tužitelj u konačnici postupao na način koji je bio dogovoren na navedenim sastancima.

 Ocjena Prvostupanjskog suda

164    Valja uvodno naglasiti da je Komisija utvrdila da je tužitelj prekršio članak 85. stavak 1. Ugovora tako što je od sredine 1986. do travnja 1991. sudjelovao najmanje u jednom sporazumu i usklađenom djelovanju koji sežu do u sredinu 1986. i koji se sastoje od više različitih konstitutivnih dijelova.

165    Sukladno uvodnoj izjavi 116. drugom podstavku odluke, „povreda se sastoji u osnovi od udruživanja proizvođača u razdoblju od više godina u okviru nezakonitog zajedničkog pothvata radi postizanja zajedničkog cilja“ [neslužbeni prijevod]. Takav pojam povrede također je izložen u uvodnoj izjavi 128: „Bilo bi umjetno dalje podijeliti na više različitih povreda ono što je očito zajednički i trajni pothvat koji ima jedan jedinstven, sveobuhvatan cilj (vidjeti također presudu Prvostupanjskog suda u predmetu T-13/89, Imperial Chemical Industries protiv Komisije Europskih zajednica, točka 260. obrazloženja).“ [neslužbeni prijevod]

166    Stoga, iako Komisija nije formalno upotrijebila pojam „jedinstvene povrede“ u svojoj odluci, ona je posredno ukazala na taj pojam, što potvrđuje upućivanje na točku 260. presude Prvostupanjskog suda od 10. ožujka 1992., ICI/Komisija (T-13/89, Zb., str. II-1021.).

167    Osim toga, to što je Komisija u više navrata upotrijebila pojam „zabranjeni sporazum“ kako bi obuhvatila različita utvrđena protutržišna postupanja odražava sveobuhvatno shvaćanje povreda članka 85. stavka 1. Ugovora. Naime, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 117. odluke, Komisija smatra: „Pravilan pristup se u konkretnom slučaju sastoji od dokazivanja postojanja i djelovanja kao i glavnih značajki zabranjenog sporazuma u cijelosti te u utvrđenju a) postojanja vjerodostojnih i uvjerljivih dokaza koji omogućuju povezivanje različitih proizvođača sa zajedničkim sustavom i b) razdoblja u kojima je svaki poduzetnik u njemu sudjelovao.“ [neslužbeni prijevod] Nadalje dodaje (u istoj uvodnoj izjavi): „Komisija […] nije dužna klasificirati različite konstitutivne dijelove povrede tako da izdvoji svaku situaciju u kojoj je za vrijeme trajanja zabranjenog sporazuma postignuta suglasnost o jednom ili drugom pitanju, ili svaki primjer tajnog dogovornog postupanja, te da od odgovornosti za ikakvo sudjelovanje u toj situaciji ili tom posebnom pojavnom obliku zabranjenog sporazuma oslobodi proizvođače čija umiješanost nije dokazana izravnim dokazima.“ [neslužbeni prijevod] Ona također smatra (točka 118.) da „postoji dovoljno izravnih dokaza na temelju kojih se može utvrditi sudjelovanje svakog osumnjičenog sudionika u povredi“ [neslužbeni prijevod], a da se pritom ne radi razlika između konstitutivnih dijelova te sveobuhvatne povrede.

168    Stoga jedinstvena povreda, kako ju je predstavila Komisija, odgovara pojmu „zabranjenog sporazuma u cijelosti“ ili „sveobuhvatnog zabranjenog sporazuma te je za nju svojstveno trajno postupanje koje je više poduzetnika usvojilo želeći postići nezakoniti zajednički cilj. Iz tog shvaćanja jedinstvene povrede proizlazi dokazni sustav koji je izložen u uvodnoj izjavi 117. odluke kao i jedinstvena odgovornost u smislu da se sve poduzetnike „povezane“ sa sveobuhvatnim zabranjenim sporazumom smatra odgovornim, bez obzira na to koji su konstitutivni dijelovi u odnosu na koje je dokazano njihovo sudjelovanje.

169    Međutim, kako bi Komisija mogla svakog poduzetnika na kojega se odluka poput one u konkretnom slučaju odnosi smatrati odgovornim u točno određenom razdoblju za sveobuhvatni zabranjeni sporazum, ona mora utvrditi ili da je svatko od njih pristao donijeti sveobuhvatni općeniti plan koji se sastojao od konstitutivnih dijelova zabranjenog sporazuma ili da je u tom razdoblju izravno sudjelovao u svim tim elementima. Poduzetnika se također može smatrati odgovornim za sveobuhvatni zabranjeni sporazum i kad je utvrđeno da je izravno sudjelovao samo u jednom ili više konstitutivnih dijelova toga zabranjenog sporazuma ako je znao ili je morao znati, s jedne strane, da je tajni sporazum u kojemu je sudjelovao bio dio sveobuhvatnog plana i, s druge strane, da je taj sveobuhvatni plan obuhvaćao sve konstitutivne dijelove zabranjenog sporazuma. U tim okolnostima činjenica da određeni poduzetnik nije izravno sudjelovao u svim konstitutivnim dijelovima sveobuhvatnog zabranjenog sporazuma ne može ga osloboditi od odgovornosti za povredu članka 85. stavka 1. Ugovora. Takva činjenica može se, međutim, uzeti u obzir kod ocjene težine povrede koja mu se stavlja na teret.

170    U konkretnom slučaju iz odluke proizlazi da se, s obzirom na to da se povreda utvrđena u članku 1. sastoji od tajnih sporazuma koji se odnose na tri različita pitanja ali imaju zajednički cilj, ti tajni sporazumi moraju smatrati konstitutivnim dijelovima sveobuhvatnog zabranjenog sporazuma. Naime, iz tog članka proizlazi da su svi poduzetnici koji su tamo spomenuti prekršili članak 85. stavak 1. Ugovora tako što su sudjelovali u sporazumu i usklađenom djelovanju na temelju kojih su poduzetnici a) suglasno odlučivali o redovnim povećanjima cijene za sve kategorije proizvoda i u svim nacionalnim valutama, b) dogovarali kako bi održali na jednakoj razini tržišne udjele glavnih proizvođača, uz povremene izmjene i c) donosili (sve češće počevši od početka 1990.) dogovorne mjere o kontroli opskrbe tržišta Zajednice kako bi osigurali provedbu navedenih dogovorenih povećanja cijena.

171    Komisija je u svojoj odluci, unatoč svojem konceptu jedinstvene povrede, istaknula da „,ključni’ dokumenti koji dokazuju postojanje sveobuhvatnog zabranjenog sporazuma ili njegovih različitih pojavnih oblika često poimence navode sudionike i da, osim toga, postoji pozamašan spis ispunjen pisanim dokazima koji upućuju na ulogu koju je odigrao svaki pojedini poduzetnik u zabranjenom sporazumu i na važnost njegovog sudjelovanja“ [neslužbeni prijevod] (uvodna izjava 118. prvi podstavak odluke).

172    Na Prvostupanjskom je sudu, imajući u vidu gornje navode, da ispita je li Komisija dokazala sudjelovanje tužitelja u zabranjenom sporazumu, kako je to u odnosu na njega utvrđeno u članku 1. odluke.

173    U tom pogledu valja podsjetiti da je, kao što je to već utvrđeno (vidjeti točku 48. i sljedeće i točku 76. i sljedeće točke ove presude), Komisija dokazala da je tužitelj u svojstvu poduzetnika koji je od samog početka dolazio na sastanke PWG-a od sredine 1986. sudjelovao u tajnom sporazumu o cijenama i, počevši od kraja 1987., u tajnom sporazumu o tržišnim udjelima kao i u tajnom sporazumu o razdobljima prekida rada, što su tri konstitutivna dijela povrede koja je utvrđena u članku 1. odluke. Ona je dakle osnovano odlučila da je tužitelj odgovoran za povredu koja se sastoji od tri tajna sporazuma s istim ciljem.

174    Stoga Komisija nije tužitelju stavila na teret odgovornost za postupanje drugih proizvođača i nije utvrdila njegovu odgovornost isključivo na temelju sudjelovanja u GEP Kartonu.

175    Tužbeni razlog valja odbiti i pritom nije potrebno ispitati druge argumente koje je tužitelj istaknuo.

 Tužbeni razlog koji se temelji na tome da Komisija nije uzela u obzir stanje na španjolskom tržištu

176    U svojoj replici tužitelj ističe da Komisija nije točno odredila geografsko tržište na kojemu je navodna povreda počinjena te posebice da nije dovoljno analizirala stanje na španjolskom tržištu i postupanje predmetnih poduzetnika na tom tržištu. Tužitelj u tom pogledu smatra da je već u tužbi ukazao na to da se u odluci jedini osvrt na španjolsko tržište sastojao od dviju bilješki na dnu stranice koje su bile sadržane u tablicama E i G priloženima odluci.

177    Komisija ističe da taj tužbeni razlog, koji je po prvi put istaknut u replici, nije dopušten.

178    Prvostupanjski sud podsjeća da je sukladno članku 48. stavku 2. prvom podstavku Poslovnika tijekom postupka zabranjeno iznositi nove razloge, osim ako se oni ne temelje na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka.

179    Tužbeni razlog koji se temelji na tome da Komisija nije uzela u obzir stanje na španjolskom tržištu tužitelj je po prvi put istaknuo u stadiju replike. Naime, jedini argument iz tužbe, a koji se odnosi na španjolsko tržište, istaknut je u prilog tužbenom razlogu koji se temelji na nesudjelovanju Prat Carbona u povredi koja mu se stavlja na teret. Neovisno o tekstu tog tužbenog razloga, argument koji je istaknut u njegovu potporu bio je isključivo usmjeren na to da se naglasi da se u tablici G koja je priložena odluci i u kojoj se navode najave povećanja cijena koje su primijenili na španjolsko tržište u siječnju 1991. neki proizvođači koji su na njemu djelovali ne spominje Prat Carton. Stoga se ne može tumačiti tako da se radi o prigovoru koji se odnosi na to da nije uzeto u obzir stanje na španjolskom tržištu.

180    U tim okolnostima valja utvrditi da je ovaj tužbeni razlog, koji je istaknut po prvi put u replici i koji se ne temelji na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka, nedopušten.

 Tužbeni razlog koji se temelji na nesudjelovanju Prat Cartona u povredi

 Argumenti stranaka

181    Tužitelj ističe da Komisija nije dokazala sudjelovanje Prat Cartona u bilo kojoj povredi. Posebno, u bilješci u tablici G odluke (koja se odnosi na povećanje cijena u siječnju 1991. na španjolskom tržištu) ne spominje se Prat Carton.

182    Prat Carton je sudjelovao tek povremeno na sastancima nekih odbora GEP Kartona. Uostalom, taj je poduzetnik sudjelovao u radu JMC-a samo u razdoblju od lipnja 1990. do ožujka 1991. Osim toga, sama činjenica da je Stora ukazala na to da ona smatra da su španjolski proizvođači bili općenito obaviješteni o rezultatima sastanaka od strane Saffe ili Finnboarda (prilog 38. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama) ne predstavlja dokaz o sudjelovanju Prat Cartona u navodnoj povredi.

183    Tužitelj osporava dokumente F-15-9, G-15-7 i G-15-8 (u prilogu obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama) na koje se pozvala Komisija dokazujući sudjelovanje Prat Cartona u dogovorenim inicijativama u području povećanja cijene u mjesecu travnju 1990. U svom odgovoru na pisano pitanje Prvostupanjskog suda naglašava da dokument F-15-9 potječe iz veljače 1991. a ne, kako to tvrdi Komisija, iz veljače 1990. Sam dokument G-15-7 dokazuje samo to da se praksa sektora sastojala u primjeni godišnjih povećanja u mjesecu travnju i nesigurnost Prat Cartona u odnosu na razinu povećanja i na datum njegovog stupanja na snagu.

184    Komisija ističe da je Prat Carton sudjelovao u zabranjenom sporazumu od početka, kako to dokazuju dokumenti koji su dostavljeni uz obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama (pojedinačni podaci). Ona ponavlja, kao prvo, da je Prat Carton sudjelovao na brojnim sastancima PC-a u razdoblju od 29. ožujka 1986. do 28. studenoga 1989., na trima sastancima COE-a u razdoblju od listopada 1988. do listopada 1989. kao i na različitim sastancima JMC-a u razdoblju od lipnja 1990. do 5. ožujka 1991. (vidjeti tablice 3. do 7. priložene odluci). Time što je izravno sudjelovao na sastancima na kojima su donesene odluke vezano uz zabranjeni sporazum, Prat Carton je za njih odgovoran (vidjeti navedenu presudu Rhône-Poulenc/Komisija). Osim toga, ne postoji niti jedan službeni trag o sudjelovanju različitih poduzetnika na sastancima JMC-a prije pretraga Komisije ili na sastancima PWG-a prije veljače 1990. Sama činjenica da dokumentacija koju su dostavili poduzetnici ne daje precizne naznake o sudjelovanju Prat Cartona na različitim sastancima ne dokazuje da on nije sudjelovao na tim sastancima.

185    Kao drugo, Komisija navodi da je Prat Carton bio, kao to Stora navodi (prilog 38. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama), obaviješten o rezultatima sastanaka PWG-a.

186    Kao treće, Prat Carton je provodio inicijative vezane uz cijenu koje su u predmetnom razdoblju bile dogovorene u okviru različitih tijela GEP Kartona. Manje razlike u razdobljima ili iznosima povećanja koje su primjenjivali Prat Carton i drugi proizvođači ne dokazuju da Prat Carton nije sudjelovao u zabranjenom sporazumu. Međutim, Komisija priznaje da dokument F-15-9 potječe iz veljače 1991., a ne iz veljače 1990., te da ne raspolaže dokazima koji bi mogli dokazati stvarno sudjelovanje Prat Cartona u inicijativama povećanja cijena koje su se odvijale prije siječnja 1991. U odnosu na inicijativu povećanja cijena u siječnju 1991., Komisija upućuje osobito na dokument G-15-8 od 26. rujna 1990. u kojemu Prat Carton izričito izjavljuje da je predvidio povećanje cijena u svim državama u siječnju 1991.

 Ocjena Prvostupanjskog suda

187    Uvodno valja podsjetiti da je tužitelj preuzeo Prat Carton u omjeru od 100 % u veljači 1991. i da ne osporava svoju odgovornost za eventualno sudjelovanje Prat Cartona u povredi članka 85. stavka 1. Ugovora. U tom je pogledu u uvodnoj izjavi 154. odluke navedeno da je činjenicom preuzimanja Prat Cartona tužitelj „postao odgovoran za sudjelovanje tog španjolskog proizvođača u zabranjenom sporazumu za cijelo razdoblje tog sudjelovanja“ [neslužbeni prijevod]. Nadalje, valja navesti da se u članku 1. odluke isključivo tužitelja smatra odgovornim za utvrđene povrede, uključujući i za one koje je počinio Prat Carton, i da je tužitelj adresat odluke, a da se pritom Prat Carton nigdje ne navodi (članak 5. odluke).

188    U tim uvjetima, s obzirom na to da je već navedeno da je Komisija utvrdila sudjelovanje samog tužitelja u povredi opisanoj u članku 1. odluke, ovaj tužbeni razlog, ako bi bio prihvaćen, ne može opravdati potpuno ili djelomično poništenje potonje izreke. Međutim, s obzirom na to da je tužitelj preuzeo Prat Carton tek u veljači 1991., odnosno dva mjeseca prije kraja razdoblja povrede koje je utvrđeno odlukom, bilo bi opravdano smanjenje novčane kazne, ako bi se tvrdilo da Komisija nije dokazala pojedinačno sudjelovanje Prat Cartona u konstitutivnim dijelovima zabranjenog sporazuma prije veljače 1991. Osim toga, izrečene novčane kazne sukladno članku 3. odluke izračunane su na osnovi prometa koji je ostvario svaki poduzetnik tijekom 1990., to jest tijekom godine u kojoj Prat Carton još nije bio dio tužiteljeve grupe. Slijedom toga, valja već sada pristupiti ocjeni argumenata koji su istaknuti u okviru ovog tužbenog razloga.

189    Prvostupanjski će sud ispitati, kao prvo, pitanje je li Komisija dokazala sudjelovanje Prat Cartona u povredi članka 85. stavka 1. Ugovora u odnosu na razdoblje od sredine 1986. do lipnja 1990., to jest datuma od kojeg je Prat Carton priznao da je počeo sudjelovati na sastancima JMC-a. Kao drugo, Prvostupanjski će sud ispitati pitanje je li Komisija dokazala sudjelovanje Prat Cartona u povredi članka 85. stavka 1. Ugovora u odnosu na preostalo razdoblje, odnosno od lipnja 1990. do veljače 1991., kada je Prat Carton preuzeo tužitelj.

 1. Razdoblje od sredine 1986. do lipnja 1990.

190    Kako bi dokazala sudjelovanje Prat Cartona u povredi pravila Zajednice o tržišnom natjecanju u predmetnom razdoblju, Komisija temelji svoju odluku na sudjelovanju tog poduzetnika na sastancima PC-a od 29. svibnja 1986., 25. svibnja 1988., 17. studenoga 1988. i 28. studenoga 1989. kao i na sastancima COE-a od 20. rujna 1988., 8. svibnja 1989. i 3. listopada 1989. Također, ona temelji svoju odluku na izjavi Store (prilog 38. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama). Konačno, ona smatra da sama činjenica da dokumentacija koju su dostavili poduzetnici ne daje precizne naznake o sudjelovanju Prat Cartona na sastancima JMC-a ne dokazuje da on nije sudjelovao na istim sastancima.

191    Valja ispitati svaki od tih dokaznih elemenata prema gore navedenom redu.

 a) Sudjelovanje Prat Cartona na nekim sastancima PC-a

192    U odnosu na sudjelovanje Prat Cartona na četiri posebno određena sastanka PC‑a, Komisija se ne poziva ni na jedan dokazni element o tome što je bio predmet tih sastanaka. Stoga, kada se poziva na sudjelovanje kao na dokazni element o sudjelovanju poduzetnika u povredi članka 85. stavka 1. Ugovora, ona svoju odluku nužno temelji na općem opisu predmeta sastanaka tog tijela, koji je izložen u odluci, kao i na dokaznim elementima koji su navedeni u odluci u potporu navedenom opisu.

193    U tom se pogledu u odluci navodi: „Kao što je to objasnila Stora, uloga PWG-a bila je ponajprije ta da objasni ,President Conferenceu’ mjere koje su bile potrebne za uređenje tržišta […] Generalni direktori koji su sudjelovali u radu ,President Conferencea’ su stoga bili obaviješteni o odlukama koje su bile donesene u okviru PWG-a i o uputama koje je trebalo prenijeti njihovim prodajnim odjelima kako bi se provele inicijative u području cijene“ [neslužbeni prijevod] (uvodna izjava 41. prvi podstavak). Komisija također navodi: „PWG se redovito sastajao prije svakog predviđenog ,President Conferencea’. Ista je osoba predsjedala dvama sastancima te nema nikakve sumnje da je ona o rezultatima raspravljanja PWG-a izvještavala druge ,predsjednike’ koji nisu bili uključeni u uži krug“ [neslužbeni prijevod] (uvodna izjava 38. drugi podstavak).

194    Stora ukazuje na to da su sudionici sastanaka PC-a bili obavještavani o odlukama koje su se donosile u okviru PWG-a (prilog 39. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, točka 8.). Međutim, točnost tih tvrdnji osporilo je više poduzetnika koji su sudjelovali na sastancima PC-a, među kojima i tužitelj. Slijedom toga, izjave Store koje se odnose na ulogu PC-a na mogu se, a da pritom nisu potkrijepljene drugim dokaznim elementima, smatrati da predstavljaju dovoljan dokaz o predmetu sastanaka navedenih tijela.

195    Točno je da se u spisu nalazi dokument, i to izjava bivšeg člana uprave Feldmühlea (g. Roosa) od 22. ožujka 1993., koji na prvi pogled potvrđuje navode Store. Gospodin Roos osobito navodi: „Sadržaj rasprava koje su se vodile u okviru PWG-a bio je proslijeđen poduzetnicima koji nisu bili zastupljeni u toj skupini za vrijeme trajanja konferencije predsjednika koja je uslijedila odmah nakon toga ili, ako nije bilo odmah konferencije predsjednika, za vrijeme rada JMC-a.“ Međutim, iako taj dokument nije u odluci izrijekom naveden u potporu navodima Komisije koji se odnose na predmet sastanaka PC-a, u svakom slučaju ne može se smatrati da uz izjave Store predstavlja dopunski dokaz. Naime, budući da su te izjave sažetak odgovora koje su dali svaki od triju poduzetnika kojima je u razdoblju povrede upravljala Stora, među kojima i Feldmühle, bivši član uprave potonjeg poduzetnika nužno predstavlja jedan od izvora izjava same Store.

196    U odnosu na dokazne elemente koji su istaknuti za utvrđenje predmeta sastanaka PC-a, Komisija u svojoj odluci smatra da je prilog 61. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama (spomenut u točkama 125. i 126. ove presude) interna bilješka koja je sastavljena na sastanku PC-a i koja potvrđuje priznanje Store prema kojem se na PC-u u biti raspravljalo o politici tajnog dogovaranja za određivanje cijena (uvodna izjava 41. treći podstavak odluke). Međutim, kao što je to već navedeno (vidjeti točke 125. do 135. ove presude), ta bilješka nije dokaz tajnog sporazuma o inicijativi u području cijena za siječanj 1987. u Ujedinjenoj Kraljevini. Nadalje, suprotno onome što navodi Komisija, Stora nije nikad priznala da se na PC-u raspravljalo o politici tajnog dogovaranja u pogledu određivanja cijena. Prema Stori, sastanci PC-a bili su poduzetnicima koji su se sastali u okviru PWG-a jednostavno prilika da objave donesene odluke poduzetnicima koji nisu bili zastupljeni u tom tijelu.

197    Konačno, Komisija smatra da „dokumenti koje je Komisija pronašla kod FS-Kartona (člana grupe M-M) potvrđuju da je krajem 1987. postignut sporazum u okviru ,President Conferencea’ i PWG-a o pitanjima koja su povezana s kontrolom količine proizvodnje i uređenjem cijena“ [neslužbeni prijevod] (uvodna izjava 53. prvi podstavak odluke). Ona u tom pogledu ukazuje na prilog 73. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama (vidjeti točku 88. ove presude). Kao što je već navedeno (točka 91. ove presude), autor dokumenta se u uvodu poziva na najužu suradnju na europskoj razini u „krugu predsjednika“ („Präsidentenkreis“), izraz koji je Mayr-Melnhof tumačio tako da se odnosi istovremeno i na PWG i na PC u općem kontekstu, odnosno bez naznake o nekom događaju ili posebnom sastanku (prilog 75. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, točka 2.a).

198    Točno je da je prilog 73. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama dokaz koji potvrđuje Storine izjave koje se odnose na postojanje tajnog sporazuma o tržišnim udjelima među poduzetnicima koji su djelovali u „krugu predsjednika“, s jedne strane, i na tajni sporazum o razdobljima prekida rada među istim poduzetnicima, s druge strane (vidjeti točke 84. do 114. ove presude, napose točku 110.). Međutim, nijedan drugi dokazni element ne potvrđuje tvrdnju Komisije prema kojoj je cilj PC-a bio osobito raspravljanje o tajnom sporazumu o tržišnim udjelima i kontroli količine proizvodnje. Slijedom toga, izraz „krug predsjednika“ (Präsidentenkreis) koji je upotrijebljen u prilogu 73. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama ne može se, usprkos objašnjenima Mayr-Melnhofa, tumačiti tako da se odnosi na tijela koja nisu PWG.

199    Imajući u vidu navedeno, Komisija nije dokazala da su sastanci PC-a, osim zakonitih aktivnosti, imali protutržišnu ulogu. Iz toga slijedi da ona nije mogla iz dokaznih elemenata na koje se pozvala izvesti zaključak da su poduzetnici, koji su sudjelovali na sastancima toga tijela, sudjelovali u povredi članka 85. stavka 1. Ugovora.

200    Stoga valja zaključiti da se sudjelovanje Prat Cartona u povredi pravila tržišnog natjecanja u razdoblju od sredine 1986. do lipnja 1990. nije moglo utvrditi na temelju njegovog sudjelovanja na četiri sastanka PC-a.

 b) Sudjelovanje Prat Cartona na nekim sastancima COE-a

201    Nije sporno da je Prat Carton sudjelovao na tri sastanka COE-a od 20. rujna 1988., 8. svibnja 1989. i 3. listopada 1989. Osim toga, jedan dokument donosi sadržaj sastanka od 3. listopada 1989. (prilog 70. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama). Stoga valja, kao prvo, ispitati jesu li sastanci COE-a imali protutržišni cilj i, kao drugo, može li se iz priloga 70. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama izvesti zaključak da je Prat Carton sudjelovao u raspravama koje su imale protutržišni cilj.

 i) Predmet sastanaka COE-a općenito

202    Sukladno odluci, „glavna tema raspravljanja ekonomskog odbora bila je analiza i procjena stanja na tržištu kartona u različitim zemljama“ [neslužbeni prijevod] (uvodna izjava 50. prvi podstavak). COE „je raspravljao (među ostalim) o fluktuacijama cijena na nacionalnim tržištima i još neizvršenim narudžbama te je izvješćivao o svojim zaključcima JMC (ili ,Marketing Committee’, tijelo koje mu je prethodilo do kraja 1987.)“ [neslužbeni prijevod] (uvodna izjava 49. prvi podstavak).

203    Prema Komisijinom shvaćanju „rasprave o tržišnim uvjetima nisu bile neodređene: naime, razgovore o uvjetima koji su prevladavali na svakom nacionalnom tržištu treba smjestiti u kontekst inicijativa koje su bile predviđene u području cijena, a osobito u kontekst zamijećene potrebe da se privremeno zaustave pogoni kako bi popratili povećanja“ [neslužbeni prijevod] (uvodna izjava 50 prvi podstavak). Također, Komisija smatra: „Moguće je da je ekonomski odbor bio neizravno uključen u određivanje cijena kao takvo, ali nije vjerojatno da oni koji su sudjelovali u njegovom radu nisu mogli znati za nezakoniti cilj kojemu su bili namijenjeni podaci koji su se svjesno pružali JMC-u“ [neslužbeni prijevod] (uvodna izjava 119. drugi podstavak).

204    U potporu svojim navodima da su rasprave koje su održavane u okviru COE-a imale protutržišni cilj Komisija se poziva samo na jedan dokument, i to povjerljivu bilješku koju je sastavio zastupnik FS-Kartona i koja se odnosi na bitna pitanja sastanka COE-a od 3. listopada 1989. (prilog 70. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama), sastanka na kojemu je Prat Carton sudjelovao.

205    U odluci Komisija sažima sadržaj tog dokumenta na sljedeći način:

„[…] osim detaljnog istraživanja ponude, proizvodnje i narudžbi za svako nacionalno tržište ispitane su sljedeće točke:

–        jak otpor utvrđen kod klijenata u odnosu na posljednje povećanje cijena GC-a, koje je stupilo na snagu 1. listopada,

–        narudžbe koje su primili proizvođači GC-a i GD-a, uključujući pojedinačne pozicije,

–        izvješća o prekidima proizvodnje koja su provedena i planirana,

–        posebne poteškoće koje su povezane s provedbom povećanja cijena u Ujedinjenoj Kraljevini i njihov utjecaj na potrebnu razliku u cijeni između kategorija GC-a i GD-a

i

–        usporedba stvarnog i predviđenog priljeva narudžbi za svako nacionalno udruženje.“ [neslužbeni prijevod] (uvodna izjava 50. drugi podstavak)

206    Valja priznati da je to izlaganje sadržaja dokumenta u osnovi pravilno. Međutim, Komisija ne ističe nijedan dokazni element u potporu svojoj tvrdnji prema kojoj se prilog 70. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama može smatrati „pokazateljem stvarne naravi raspravljanja tog tijela“ [neslužbeni prijevod] (uvodna izjava 113. posljednji podstavak odluke). Osim toga, Stora izjavljuje: „JMC je osnovan krajem 1987. i održao je svoj prvi sastanak početkom 1988. tako što je počevši od tog datuma preuzeo jedan dio funkcija koje su bile namijenjene Ekonomskom odboru. Druge funkcije Ekonomskog odbora preuzeo je Odbor za statistiku“ (prilog 39. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, točka 13.). Barem u odnosu na razdoblje od početka 1988., jedino razdoblje u kojemu je Prat Carton sudjelovao na sastancima COE-a, izjave Store ne sadrže, dakle, nijedan element koji bi potkrijepio navod Komisije koji se odnosi na navodni protutržišni cilj raspravljanja u tom tijelu. Konačno, Komisija ne ističe ni dokazne elemente koji omogućuju zaključak da su sudionici na sastancima COE-a bili detaljno obaviješteni o točnoj naravi sastanaka JMC-a, to jest tijela kojemu je COE dostavljao izvješće. Stoga nije isključeno da sudionici na sastancima COE-a, koji nisu istovremeno sudjelovali na sastancima JMC-a, nisu imali saznanja o tome na koji će konkretan način JMC upotrebljavati izvješća koja je sastavljao COE.

207    Slijedom toga, nije moguće na temelju priloga 70. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama utvrditi stvarnu narav rasprava koje su održane na sastancima COE-a.

 ii) Sastanak COE-a od 3. listopada 1989.

208    Sadržaj sastanka COE-a od 3. listopada 1989. prenesen je u prilogu 70. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama. Postavlja se pitanje je li sudjelovanje Prat Cartona na tom sastanku dovoljan dokaz o njegovom sudjelovanju u povredi članka 85. stavka 1. Ugovora.

209    Kao prvo, valja primijetiti da su se rasprave o cijenama koje su se vodile za vrijeme trajanja navedenog sastanka odnosile na reakcije klijenata na povećanje cijena GC kartona koje je provodila većina proizvođača kartona počevši od 1. listopada 1989. nakon što je najavljeno na tržištu koji mjesec prije. Komisija smatra da se to povećanje cijena također odnosilo na SBS karton, ali ne i na GD karton. U odnosu na rasprave koje su se odvijale na predmetnom sastanku, Prvostupanjski sud smatra da su nadilazile ono što dopuštaju pravila Zajednice o tržišnom natjecanju, osobito u dijelu u kojem je navedeno da bi bilo „pogrešno odustati od primjene visoke razine cijena za kategoriju GC-a, koja je već određena […]“. Naime, time što su izrazili zajedničku volju da strogo primijene novu razinu cijena GC kartona, proizvođači nisu samostalno odredili politiku koje su se namjeravali držati na tržištu i time su prekršili temeljnu zamisao odredaba Ugovora koje se odnose na tržišno natjecanje (vidjeti osobito navedenu presudu Suiker Unie i dr./Komisija, t. 173.).

210    Međutim, ništa ne upućuje na zaključak da je Prat Carton sudjelovao u zabranjenom sporazumu o povećanju cijene za listopad 1989. prije njezine provedbe i da je, osim toga, stvarno provodio povećanje svojih cijena za GC karton u tom vremenskom razdoblju. U tom pogledu, iz tužiteljevih odgovora na pisana pitanja Prvostupanjskog suda proizlazi da se proizvodnja Prat Cartona u 1989. sastojala od GD kartona u omjeru većem od 80 %, na koji se nije odnosilo predmetno povećanje cijena. Također, sastanak COE-a od listopada 1989. održan je otprilike osam mjeseci prije dokazanog prvog sudjelovanja Prat Cartona na sastanku JMC-a, jednog od tijela koje je sukladno odluci zajedno s PWG-om tvorilo okvir u kojem su se odvijale glavne rasprave s protutržišnim ciljem.

211    U skladu s tim elementima ne može se isključiti da zastupnik (zastupnici) Prat Cartona na sastanku COE-a od 3. listopada 1989. nije bio svjestan (nisu bili svjesni) konteksta u kojemu su se odvijale rasprave o cijenama. Osim toga, kako nema dokaza o njegovom djelovanju na tržištu u području cijena u predmetnom razdoblju, moguće je da je Prat Carton smatrao da se rasprave nisu odnosile na njegov pojedinačni položaj. Slijedom toga, budući da je sadržaj sastanka COE-a od 3. listopada 1989. u odnosu na Prat Carton mogao predstavljati iznimku, tom poduzetniku ne može se staviti na teret to da se nije javno ogradio od sadržaja rasprava na tom sastanku.

212    Kao drugo, prilog 70. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama ne sadrži niti jedan ulomak koji prikazuje stvarni sadržaj rasprava koje su na osnovi tajnog dogovaranja dovele do planiranja budućih razdoblja prekida rada pogona. Sva upućivanja na točno određena vremena prekida rada koja se ondje spominju odnose se zapravo na povijesne podatke. Točno je da dokument sadrži ulomak koji se odnosi na buduće korištenje pogona: „U slučaju da se loše stanje priljeva narudžbi i opterećenja strojeva nastavi, jasno je da treba razmisliti o prekidu proizvodnje ovisno o potražnji.“ („Bei anhaltend schlechtem Marktbedarf ein Abstellen zu überlegen.“). Međutim, budući da sudjelovanje Prat Carbona na predmetnom sastanku COE-a zbog gore navedenih razloga ne dovodi do zaključka o njegovom sudjelovanju u tajnom dogovaranju cijena, ono nije dovoljan dokaz ni o njegovom sudjelovanju u tajnom dogovaranju razdoblja prekida rada. Samo pozivanje na eventualnu potrebu budućih prekida rada ne može se smatrati kršenjem pravila Zajednice o tržišnom natjecanju jer barem u odnosu na poduzetnike koji nisu sudjelovali u tajnom dogovaranju cijena ono može odgovarati običnoj objektivnoj konstataciji postojećih tržišnih uvjeta.

213    Imajući u vidu navedeno, sudjelovanje Prat Cartona na sastanku COE-a od 3. listopada 1989. ne predstavlja dovoljan dokaz o njegovom sudjelovanju u povredi članka 85. stavka 1. Ugovora.

 c) Izjava Store o prijenosu informacija poduzetnicima koji nisu bili prisutni na sastancima

214    U izjavi na koju se pozvala Komisija (prilog 38. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, str. 2.) Stora daje podatke koji se odnose na proizvođače koji su bili obavještavani o rezultatima sastanaka PWG-a: „Proizvođači Store su uvjereni da su španjolske proizvođače općenito izvješćivali Saffa ili Finnboard. Drugi španjolski proizvođači članovi GEP Kartona su: Papelera del Centra SA, Prat Carton SA, Romani Esteve SA, Sarrió SA i Tampella Española SA“.

215    Kao što to jasno proizlazi iz sadržaja te izjave, Stora navodi samo uvjerenje da je Prat Carton bio obavještavan o ishodima sastanaka PWG-a. Temelj za takvo uvjerenje se ne navodi. U tim uvjetima takva izjava ne može biti dokaz o sudjelovanju Prat Cartona u povredi članka 85. stavka 1. Ugovora. Takav zaključak se tim više nameće što Storinr optužbe terete više drugih poduzetnika članova GEP Kartona za koje odlukom nije utvrđeno da su sudjelovali u bilo kojoj povredi.

 d) O sudjelovanju Prat Cartona na sastancima JMC-a

216     Komisija smatra da nije dokazano da Prat Carton nije sudjelovao na sastancima JMC-a prije lipnja 1989. jer ne postoji nijedan službeni trag o sudjelovanju više različitih poduzetnika na tim sastancima prije nego što je Komisija izvršila pretrage.

217    Međutim, na Komisiji je teret dokazivanja da je Prat Carton prekršio članak 85. stavak 1. Ugovora. Stoga su njezine obične tvrdnje koje se odnose na eventualno sudjelovanje Prat Carbona na sastancima JMC-a u predmetnom razdoblju potpuno neosnovane.

 e) Zaključak u odnosu na predmetno razdoblje

218    Imajući u vidu sve navedeno, dokazni elementi koje je Komisija istaknula, čak kada se sagledaju u svojoj ukupnosti, ne dovode do zaključka da je Prat Carbon sudjelovao u povredi članka 85. stavka 1. Ugovora u razdoblju od sredine 1986. do lipnja 1990.

 2. Razdoblje od lipnja 1990. do veljače 1991.

219    Nije sporno da je Prat Carbon sudjelovao na tri sastanaka JMC-a u razmatranom razdoblju, i to 27.-28. lipnja 1990., 4. rujna 1990. i 8.-9. listopada 1990. U odnosu na stvarno postupanje Prat Carbona na tržištu, Komisija ocjenjuje da raspolaže dokaznim elementima koji mogu dokazati da je taj poduzetnik sudjelovao u dogovorenom povećanju cijene u siječnju 1991., jedinom dogovorenom povećanju cijene koje je provedeno u tom razdoblju.

220    U skladu s tim elementima valja ispitati je li Komisija sudjelovanje Prat Cartona u trima konstitutivnim dijelovima povrede u navedenom razdoblju dovoljno dokazala.

 a) Sudjelovanje Prat Cartona u tajnom sporazumu o cijenama

221    Komisija smatra da je glavni cilj JMC-a bio uglavnom sljedeći:

–        „utvrditi jesu li se i, u slučaju pozitivnog odgovora, kako su se povećanja cijene mogla provesti u djelo te jesu li bila obuhvaćena zaključcima PWG-a,

–        utvrditi vrste inicijativa u području cijena o kojima je odlučivao PWG za svaku državu zasebno i za glavne klijente kako bi se uspostavio sustav jednake (odnosno ujednačene) cijene za Europu […]“ [neslužbeni prijevod] (uvodna izjava 4. posljednji podstavak odluke).

222    Posebno, Komisija u uvodnoj izjavi 45. prvom i drugom podstavku odluke navodi:

„Taj je odbor za svako tržište zasebno ispitivao način na koji je svaki proizvođač trebao provesti povećanja cijena o kojima je PWG odlučio. O praktičnom aspektu primjene planiranih povećanja raspravljalo se na ,okruglim stolovima’ gdje je svaki sudionik imao priliku očitovati se na predloženo povećanje.

O problemima na koje se naišlo prilikom provedbe povećanja cijena o kojima je odlučio PWG ili eventualnim odbijanjima suradnje izvješćivalo se PWG, koji se tada trudio (kako to izjavljuje Stora) ,postići stupanj suradnje koji se smatrao potrebnim’. JMC je sastavljao različita izvješća za kategorije GC i GD. Kada je PWG na temelju izvješća JMC-a mijenjao odluku u području cijene, na sljedećem sastanku JMC-a se raspravljalo o mjerama koje je valjalo poduzeti za provedbu te konkretne odluke.“ [neslužbeni prijevod].

223    Valja navesti da je Komisija, u potporu svojim navodima vezano uz cilj sastanaka JMC-a, pravilno uputila na izjave Store (prilozi 35. i 39. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama).

224    Osim toga, iako ne raspolaže nikakvim službenim zapisnikom sa sastanka JMC-a, ona je od Mayr-Melnhofa i Rene dobila određene interne bilješke koje se odnose na sastanke od 6. rujna 1989., 16. listopada 1989. i 6. rujna 1990. (prilozi 117., 109. i 118. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama). Te se bilješke, čiji je sadržaj izložen u uvodnim izjavama 80., 82. i 87. odluke, odnose na iscrpne rasprave koje su se vodile na sastancima o usklađenim inicijativama u području cijena. Stoga one predstavljaju dokazne elemente koji jasno potvrđuju opis funkcija JMC-a koji je dala Stora.

225    U odnosu na to, dovoljno je primjera radi uputiti na bilješku koja je dobivena od strane Rene o sastanku JMC-a od 6. rujna 1990. (prilog 118. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama) i u kojoj se osobito navodi:

„Povećanje cijene koje će biti najavljeno sljedećeg tjedna, u rujnu.

Francuska                            40 FF

Nizozemska                            14 NLG

Njemačka                            12 DM

Italija                                     80 LIT

Belgija                            2,50 BFR

Švicarska                            9 FS

Ujedinjena Kraljevina          40 UKL

Irska                                              45 IRL

Sve vrste proizvoda moraju biti obuhvaćene istim povećanjem, GD, UD, GT, GC itd.

Samo jedno povećanje cijene na godinu.

Za isporuke počevši od 7. siječnja.

Najkasnije 31. siječnja.

Dopis od 14. rujna s povećanjem cijene (Mayr-Melnhof).

19. rujna, Feldmühle šalje svoj dopis.

Cascades prije kraja rujna.

Svi moraju poslati svoj dopis prije 8. listopada.“

226    Kako to Komisija objašnjava u uvodnim izjavama 88. do 90. odluke, ona je usto bila u mogućnosti dobiti interne dokumente koji omogućuju zaključak da su poduzetnici, osobito oni koji su poimence navedeni u prilogu 118. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, stvarno najavili i proveli dogovorena povećanja cijene.

227    Iako se dokumenti na koje se pozvala Komisija odnose samo na manji broj sastanaka JMC-a koji su održani u razdoblju na koje se odluka odnosi, svi raspoloživi dokumentarni dokazi potvrđuju navod Store prema kojemu je glavni cilj JMC-a bio odrediti i planirati provedbu usklađenih povećanja cijene. U tom pogledu, činjenicu da gotovo ne postoje službeni ili interni zapisnici sa sastanaka JMC-a treba smatrati dovoljnim dokazom za tvrdnju Komisije prema kojoj su se poduzetnici koji su sudjelovali na sastancima trudili prikriti stvarnu narav rasprava koje su se odvijale u okviru tog tijela (vidjeti osobito uvodnu izjavu 45. odluke). U tim je okolnostima preokrenut teret dokaza, a na poduzetnicima adresatima odluke koji su sudjelovali na sastancima tog tijela bilo je da dokažu da je ono imalo zakoniti cilj. Budući da ti poduzetnici nisu dostavili takav dokaz, Komisija je osnovano smatrala da su rasprave u koje su se poduzetnici uključili za vrijeme trajanja sastanaka tog tijela imale uglavnom protutržišni cilj.

228    U odnosu na pojedinačni slučaj Prat Cartona, za njegovo sudjelovanje na trima sastancima JMC-a u razdoblju od oko osam mjeseci, u skladu s gore navedenim i neovisno o tome što nema dokumentarnog dokaza koji se odnosi na vođene rasprave na tim trima sastancima, treba smatrati da je dovoljan dokaz da je u tom razdoblju sudjelovao u tajnom sporazumu o cijenama.

229    To je utvrđenje potkrijepljeno dokumentacijom na koju se pozvala Komisija i koja se odnosi na stvarno postupanje Prat Cartona u području cijena. Naime, valja podsjetiti da je povećanje cijene za sve kategorije kartona odlučeno početkom rujna 1990. i najavljeno od strane različitih poduzetnika tijekom mjeseca rujna-listopada 1990., kao što to proizlazi iz gore navedenog priloga 118. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama. To povećanje moralo je stupiti na snagu u siječnju 1991. u svim državama na koje se odnosilo.

230    U jednoj telefaks poruci koju je otposlao Prat Carton od 26. rujna 1990. (dokument G-15-8) osobito se navodi:

„ . Namjeravamo povisiti cijene u svim državama počevši od siječnja 1991.

. U odnosu na Francusku, uzet ćemo u obzir povećanje od 440 FF/tona za sve vrste proizvoda.“

231    Iako se u toj telefaks poruci spominje točan iznos povećanja samo za jednu državu, ona dokazuje da je Prat Carton započeo s najavama povećanja cijene sukladno odlukama koje su, prema prilogu 118. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, donesene u okviru JMC-a. S tim u vezi, povećanja koja se spominju u prilogu 118. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama ne odnose se, za sve predmetne države, na iste količine prodaje, pa ono navedeno za Francusku, u iznosu od 40 FF, odgovara povećanju cijene za 100 kg. Nadalje, iako nije sporno da iz dokumenata F-15-9 i G-15-7, telefaks poruka koje su razmijenili Prat Carton i jedan britanski poduzetnik krajem veljače/početkom ožujka 1991., proizlazi da je Prat Carton konačno povisio svoje cijene u Ujedinjenoj Kraljevini tek u travnju 1991., takva odgoda početnog datuma provedbe povećanja cijena u jednoj od odnosnih država ne može utjecati na dokaznu vrijednost gore navedenog dokumenta G-15-8 u odnosu na sudjelovanje Prat Cartona u usklađenom povećanju cijene od siječnja 1991. Isto rasuđivanje valja tim više primijeniti što je povećanje cijene koje je proveo Prat Carton na britanskom tržištu, prema dokumentu F-15-9, iznosilo između 35 i 45 UKL/t, približavajući se onom od 40 UKL koje je navedeno u prilogu 118. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama.

232    Imajući u vidu prethodna razmatranja, Prvostupanjski sud smatra da je Komisija dokazala da je Prat Carton sudjelovao u tajnom dogovaranju cijena u razdoblju od lipnja 1990. do veljače 1991.

 b) O sudjelovanju Prat Cartona u tajnom sporazumu o razdobljima prekida rada

233    Već je utvrđeno da je Komisija dokazala da su poduzetnici koji su prisustvovali na sastancima PWG-a sudjelovali, počevši od kraja 1987., u tajnom sporazumu o razdobljima prekida rada pogona te da su se odluke o razdobljima prekida rada stvarno primjenjivale počevši od 1990.

234    Sukladno odluci, poduzetnici koji su sudjelovali na sastancima JMC-a također su sudjelovali u tom tajnom sporazumu.

235    U odnosu na to pitanje Komisija osobito navodi:

„Osim što je postojao sustav kojim je upravljao Fides i koji je davao agregirane podatke, bio je običaj da svaki proizvođač otkrije svojim konkurentima razinu svojih zaprimljenih narudžbi na sastancima JMC-a.

Podaci koji su se odnosili na narudžbe pretvorene u radne dane bili su istovremeno korisni:

–        kod odlučivanja jesu li uvjeti povoljni za provedbu usklađenog povećanja cijena,

–        za određivanje razdoblja prekida rada koji su potrebni da se održi ravnoteža između ponude i potražnje […]“ [neslužbeni prijevod] (uvodna izjava 69. treći i četvrti podstavak odluke).

236    Ona također navodi:

„PWG formalno nije odlučivalo o razdobljima prekida rada koje treba poštovati svaki proizvođač. Prema Stori, postojale su praktične poteškoće za organizaciju usklađenog plana zaustavljanja strojeva koji bi obuhvatio sve proizvođače. Stora ukazuje na to da je to bio razlog zašto je postojao samo jedan ,provizorni sustav poticaja’ (druga izjava Store, str. 15.).

Proizlazi da su ponovno glavni proizvođači snosili teret smanjenja proizvodnje kako bi se održale razine cijena.

Neslužbeni zapisnici dvaju sastanka JMC-a koji su održani u siječnju 1990. (uvodna izjava 84.) i u rujnu 1990. (uvodna izjava 87.) kao i drugi dokumenti (uvodne izjave 94. i 95.) potvrđuju da su u okviru GEP Kartona veliki proizvođači stalno obavještavali svoje manje konkurente o svojim planovima primjene dodatnih razdoblja prekida rada kako bi izbjegli smanjenje cijena“ [neslužbeni prijevod] (uvodna izjava 71. odluke).

237    Valja navesti da je Komisija pravilno uputila na drugu izjavu Store (prilog 39. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, točka 25.) u potporu svojoj tvrdnji prema kojoj je, iako PWG nije formalno ukazivao na razdoblja prekida rada koje je morao poštovati svaki proizvođač, postojao ,sustav poticanja’“ s tim učinkom.

238    U odnosu na poduzetnike koji su sudjelovali na sastancima JMC-a, dokumentarni dokazi koji se odnose na te sastanke (gore navedeni prilozi 109., 117. i 118. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama) potvrđuju da su rasprave u odnosu na razdoblja prestanka rada održavane u kontekstu pripreme usklađenih povećanja cijene. Kao što je već navedeno (vidjeti točku 104. ove presude), u prilogu 118. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama spominju se još neizvršene narudžbe za više proizvođača te se navodi da su neki proizvođači predviđali razdoblja prekida rada. Osim toga, iako prilozi 109. i 117. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama ne sadrže naznake koje se izravno odnose na predviđena razdoblja prekida rada, iz njih proizlazi da se o stanju još neizvršenih narudžbi i stanju priljeva narudžbi raspravljalo na predmetnim sastancima.

239    Ti dokumenti, kada se sagledaju zajedno s izjavama Store, dovoljan su dokaz o tome da su proizvođači koji su bili zastupljeni na sastancima JMC-a sudjelovali u tajnom sporazumu o razdobljima prekida rada. Naime, budući da je dogovor u odnosu na najavljene cijene imao za cilj povećanje transakcijskih cijena (vidjeti točke 48. do 61. ove presude), poduzetnici koji su sudjelovali u tajnom sporazumu o cijenama sigurno su bili svjesni da ispitivanje stanja još neizvršenih narudžbi i priljeva narudžbi kao i rasprave o eventualnim razdobljima prekida rada nisu imali samo za cilj da se utvrdi jesu li uvjeti na tržištu bili povoljni za usklađeno povećanje cijene, već su imali za cilj i da se utvrdi jesu li razdoblja prekida rada potrebna kako bi se izbjeglo da dogovorena razina cijena ne bude ugrožena viškom ponude. Posebno, iz priloga 118. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama proizlazi da su se sudionici na sastanku JMC-a od 6. rujna 1990. dogovorili o najavi sljedećeg povećanja cijena, iako je više proizvođača izjavilo da su spremni zastati sa svojom proizvodnjom. Slijedom toga, uvjeti na tržištu bili su takvi da je stvarna primjena budućeg povećanja cijena vjerojatno tražila primjenu (dodatnih) razdoblja prekida rada, što je dakle posljedica koju su proizvođači, barem prešutno, prihvatili.

240    Na toj osnovi, a da pritom nije potrebno ispitati druge dokazne elemente koje je Komisija istaknula u svojoj odluci (prilozi 102., 113., 130. i 131. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama), valja smatrati da je Komisija dokazala da su poduzetnici koji su sudjelovali na sastancima JMC-a i u tajnom dogovaranju cijena sudjelovali i u tajnom dogovaranju razdoblja prekida rada.

241    Stoga valja smatrati da je Prat Carton u razdoblju od lipnja 1990. do veljače 1991. sudjelovao u dogovoru o razdobljima prekida rada.

 O sudjelovanju Prat Cartona u tajnom sporazumu o tržišnim udjelima

242    Već je prihvaćeno da je Komisija dokazala da su poduzetnici koji su bili prisutni na sastancima PWG-a sudjelovali, počevši od kraja 1987., u tajnom sporazumu o tržišnim udjelima (vidjeti točke 84. do 114. ove presude).

243    U potporu svojoj tvrdnji prema kojoj su poduzetnici koji nisu sudjelovali na sastancima PWG-a svejedno sudjelovali u tajnom sporazumu u tom području, Komisija u svojoj odluci navodi:

„Iako drugi proizvođači kartona koji su prisustvovali sastancima JMC-a nisu bili upućeni u tajni sadržaj detaljnih rasprava o tržišnim udjelima koje su se odvijale u okviru PWG-a, oni su svejedno, u okviru politike ,cijene prije količineʾ koju su svi prihvaćali, bili potpuno obaviješteni o općem sporazumu koji je postignut između glavnih proizvođača radi održavanja ,stalne razine opskre’ i, bez ikakve dvojbe, o nužnosti da u skladu s njime prilagode vlastito postupanje.“ [neslužbeni prijevod] (uvodna izjava 58. prvi podstavak odluke)

244    Iako to izričito ne proizlazi iz odluke, Komisija u pogledu tog pitanja prihvaća izjave Store u kojima se navodi:

„Drugi proizvođači koji nisu sudjelovali u radu PWG-a nisu bili u pravilu obaviješteni o detaljima rasprava koje su se odnosile na tržišne udjele. Međutim, u okviru politike cijene prije količine u kojoj su sudjelovali morali su imati saznanja o zabranjenom sporazumu glavnih proizvođača da se ne smanjuju cijene zadržavanjem stalne razine ponude.

U odnosu na ponudu GC [kartona], proizvođači koji nisu sudjelovali u radu PWG-a su u svakom slučaju imali beznačajnu ulogu, tako da njihovo sudjelovanje odnosno nesudjelovanje u zabranjenim sporazumima o tržišnim udjelima nije imalo praktično nikakvog utjecaja ni u jednom ni u drugom slučaju“ (prilog 43. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, točka 1.2.).

245    Komisija dakle temelji svoju odluku uglavnom, kao i Stora, na pretpostavci prema kojoj su, čak i u slučaju nepostojanja izravnih dokaza, poduzetnici koji nisu sudjelovali na sastancima PWG-a, ali u pogledu kojih je dokazano da su prihvatili druge konstitutivne dijelove povrede opisane u članku 1. odluke, morali imati saznanja o postojanju tajnog sporazuma o tržišnim udjelima.

246    Takvo rasuđivanje ne može se prihvatiti. Kao prvo, Komisija se ne poziva ni na koji dokazni element na temelju kojeg se može dokazati da su poduzetnici koji nisu sudjelovali na sastancima PWG-a prihvaćali opći sporazum koji je predviđao među ostalim zamrzavanje tržišnih udjela glavnih proizvođača.

247    Kao drugo, sama činjenica da su navedeni poduzetnici sudjelovali u tajnom sporazumu o cijeni i u tajnom sporazumu o razdobljima prekida rada ne znači da su također sudjelovali u tajnom sporazumu o tržišnim udjelima. U tom pogledu, suprotno onome što tvrdi Komisija, tajni sporazum o tržišnim udjelima nije neodvojivo vezan s tajnim sporazumom o cijenama i/ili s tajnim sporazumom o razdobljima prekida rada. Dovoljno je navesti da se na temelju tajnog sporazuma o tržišnim udjelima glavnih proizvođača koji su se sastajali u okviru PWG-a težilo, prema odluci (vidjeti točke 78. do 80. ove presude), zadržati tržišne udjele na stalnim razinama, uz povremene izmjene, čak i tijekom razdoblja u kojima su tržišni uvjeti i osobito ravnoteža između ponude i potražnje bili takvi da nije bilo potrebno nikakvo ograničenje proizvodnje radi osiguranja djelotvorne provedbe dogovorenih povećanja cijena. Slijedom toga, eventualno sudjelovanje u tajnom sporazumu o cijenama i/ili tajnom sporazumu o razdobljima prekida rada ne dokazuje da su poduzetnici koji nisu sudjelovali na sastancima PWG-a sudjelovali u tajnom sporazumu o tržišnim udjelima, niti da su imali ili morali imati saznanja o njemu.

248    Konačno, kao treće, valja navesti da se u uvodnoj izjavi 58. drugom i trećem podstavku odluke Komisija poziva, kao dodatni dokazni element za predmetnu tvrdnju, na prilog 102. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, bilješku koju je dobila od Rene, koja se, sukladno odluci, odnosi na izvanredni sastanak NPI-ja od 3. listopada 1988. U tom pogledu dovoljno je navesti, s jedne strane, da tužitelj nije bio član NPI-ja i, s druge strane, da navod iz tog dokumenta o eventualnoj potrebi primjene razdoblja prekida rada, zbog razloga koji su već izloženi, ne može biti dokaz tajnog sporazuma o tržišnim udjelima.

249    Imajući u vidu gore navedeno, Komisija nije dokazala da je Prat Carton sudjelovao u tajnom sporazumu o tržišnim udjelima koji se odnosi na razdoblje od lipnja 1990. do veljače 1991.

 3. Zaključci koji se odnose na sudjelovanje Prat Cartona u povredi članka 85. stavka 1. Ugovora prije nego što ga je preuzeo tužitelj u veljači 1991.

250    Na temelju svega ranije navedenog, valja navesti da je Komisija dokazala da je Prat Carton sudjelovao u razdoblju od lipnja 1990. do veljače 1991. u tajnom sporazumu o cijenama kao i u tajnom sporazumu o razdobljima prekida rada. Međutim, sudjelovanje Prat Cartona u tajnom sporazumu o tržišnim udjelima u tom istom razdoblju nije dovoljno dokazano. Konačno, za razdoblje koje je prethodilo, odnosno od sredine 1986. do lipnja 1990. Komisija nije dokazala sudjelovanje Prat Cartona u konstitutivnim dijelovima povrede.

 Zahtjev za poništenje članka 2. odluke

 Argumenti stranaka

251    Tužitelj ističe tužbeni razlog koji se temelji na nezakonitosti zabrane koja se odnosi na razmjenu budućih informacija. Navodi da se ni članak 1. ni članak 2. odluke ne odnose na prvi sustav razmjene informacija strukovnog udruženja CEPI-Cartonboard (u daljnjem tekstu: CEPI), koji se spominje u uvodnim izjavama 105., 106. i 166. odluke. Međutim, zabrana koja se odnosi na razmjenu budućih informacija onemogućava kako ustrojavanje novih sustava razmjene informacija u budućnosti od strane CEPI-ja i njegovih članova, među kojima je i tužitelj, tako i specifičnog sustava o kojemu je CEPI izvijestio Komisiju krajem 1993., sustava koji se uostalom i ne navodi u odluci.

252    Nadalje, sustav razmjene informacija koji nema za cilj postizanje zabranjenih rezultata, kao što su određivanje cijena ili dogovor o količinama, ne bi se nikada, sukladno prijašnjoj praksi Komisije, smatrao nezakonitim ako ne bi sadržavao razmjenu pojedinačnih i tajnih informacija. Tužitelj naglašava da je Komisija u svom Sedmom izvješću o politici tržišnog natjecanja navela da se načelno ne protivi razmjeni statističkih informacija preko trgovačkih udruženja ili specijaliziranih prijavnih centara, čak i kada potonji izvrše dezagregiranje podataka, ako razmijenjeni podaci ne omogućuju identifikaciju pojedinačnih informacija.

253    Tužbeni razlog se dalje dijeli na dva dijela. U prvom dijelu tužitelj ističe da je zabrana sadržana u članku 2. odluke u biti vrlo nejasna i općenita. Posebno, nije pobliže navedeno u kojim će se uvjetima smatrati da sustav razmjene informacija koji se ne odnosi na pojedinačne podatke potiče usklađivanje cijena ili proizvodnje ili da se njime kontrolira provedba dogovora o cijenama ili o podjeli tržišta.

254    Osim toga, u članku 2. odluke nije pobliže navedeno koja svojstva mora imati sustav da bi udovoljio uvjetima za isključenje a) informacija koje su izložene u agregiranom obliku koji omogućuje „utvrđenje pojedinačnog postupanja određenih proizvođača“ (drugi podstavak), b) statističkih informacija izloženih u agregiranom obliku o proizvodnji i prodajama koje se mogu upotrijebiti radi „promicanja ili olakšavanja zajedničkog sektorskog postupanja“ (treći podstavak) i c) „bilo koje razmjene informacija koje se odnose na tržišno natjecanje“ kao i „bilo kojeg sastanka ili kontakta s ciljem ispitivanja važnosti razmijenjenih informacija ili moguće odnosno vjerojatne reakcije sektora ili pojedinačnih proizvođača na te podatke“ [neslužbeni prijevod] (četvrti podstavak).

255    Tužitelj smatra da su toliko nejasne i općenite zabrane neizvršive i, u svakom slučaju, suprotne načelu pravne sigurnosti.

256    U drugom dijelu tužbenog razloga tužitelj osporava zakonitost zabrane navedene u članku 2. drugom podstavku odluke u odnosu na razmjenu informacija (uključujući agregirane) o stanju priljeva narudžbi i još neizvršenih narudžbi.

257    Kao prvo, takvi podaci daju samo smjernice o općem kretanju opće ponude i ne omogućuju da se prepozna proizvođač ili određena zemlja.

258    Kao drugo, predmetna razmjena informacija je osobito u sektoru kartona korisna, ako ne i nužna.

259    Kao treće, Komisija nije nikada zabranila predmetne razmjene informacija. Suprotno tome, ona je smatrala da su bez utjecaja na tržišno natjecanje razmjene informacija o razini zaliha, sadašnjim i prijašnjim tržišnim cijenama, potrošnji, kapacitetima obrade pa čak i o trendovima cijena (vidjeti osobito Obavijest Komisije 87/C 339/07 sastavljenu u skladu s člankom 19. stavkom 3. Uredbe br. 17 koja se odnosi na zahtjev za izdavanje negativnog rješenja o primjeni članka 85. stavka 3. Ugovora o EEZ-u – predmet br. IV/32.076 – European Wastepaper Information Service (SL 1987, C 339, str. 7., u daljnjem tekstu: obavijest EWIS) i Sedmo izvješće o politici tržišnog natjecanja, t. 5. do 8.].

260    Komisija navodi da se članak 2. odluke ne odnosi na sustav razmjene informacija o kojemu ju je obavijestio CEPI i koji su u vrijeme podnošenja tužbe istraživala nadležna tijela Komisije.

261    Nadalje, navodi da su nalozi navedeni u članku 2. odluke redovna pojava, s obzirom na to da joj nije dostavljen dokaz o prestanku povrede te da doseg takvih naloga ovisi o postupanju poduzetnika. Budući da ti nalozi sprečavaju sudjelovanje u sustavu čiji su cilj ili posljedica istovjetni ili slični predmetnom cilju, oni su ograničeni na primjenu opće zabrane iz članka 85. Ugovora (presuda Prvostupanjskog suda od 27. listopada 1994., Fitagri i New Holland Ford/Komisija, T-34/92, Zb., str. II-905.). Osim toga, ti nalozi se temelje na članku 3. stavku 1. Uredbe br. 17 i u skladu su s ranijim odlukama koje je Prvostupanjski sud potvrdio.

262    U konkretnom su slučaju članovi kartela sustav razmjene informacija smatrali bitnim i on im je omogućavao kontrolu i provedbu protutržišnih inicijativa (uvodne izjave 61. do 71. i 134. odluke). Osim toga, uvijek je bilo moguće potaknuti proizvođače da usvoje protutržišno postupanje, čak i nakon izmjena sustava iz 1991. (uvodna izjava 166. odluke). Međutim, valja voditi računa o tim elementima, pojedinostima tržišta kartona i situaciji koju obilježava postojanje praktično neograničenog kartela na europskom tržištu kako bi se ocijenio doseg naloga navedenih u članku 2. odluke. U skladu s tim navodima, valja odbiti tužiteljevu argumentaciju prema kojoj su podaci čija je razmjena zabranjena opće naravi te da članak 2. odluke krši načelo pravne sigurnosti. Naime, zabrana razmjene informacija, osobito ona koja se odnosi na podatke navedene u članku 2. prvom podstavku točkama a), b) i c) nije opće naravi, već se odnosi samo na podatke koji su namijenjeni tomu da olakšaju ili potaknu protutržišno postupanje.

263    Konačno, obavijest EWIS odnosi se na ekonomski kontekst koji je u potpunosti različit od kartonskog sektora (točka 3. obavijesti), osobito jer je EWIS mogao dostaviti samo globalne podatke koji su se odnosili na dovoljan broj članova na temelju kojeg nije moguće utvrditi postupanje određenog člana (točka 7. obavijesti).

 Ocjena Prvostupanjskog suda

264    Valja ponoviti da je u članku 2. odluke određeno:

„Poduzetnici navedeni u članku 1. odmah će prestati s navedenim povredama, ako u međuvremenu već nisu prestali. Isti se u budućnosti u okviru svojih djelatnosti u sektoru kartona moraju suzdržavati od svakog sporazuma ili usklađenog djelovanja koji mogu imati za cilj ili istovjetnu ili sličnu posljedicu, uključujući svaku razmjenu poslovnih informacija:

a) na temelju kojih se sudionici izravno ili neizravno obavještavaju o proizvodnji, prodajama, još neizvršenim narudžbama, razinama iskorištenosti strojeva, prodajnim cijenama, troškovima ili marketinškim planovima drugih proizvođača,

b) na temelju kojih se, čak i u slučaju da nisu dostavljeni pojedinačni podaci, potiče, olakšava ili ohrabruje zajednička sektorska reakcija u području cijena ili kontrola proizvodnje

ili

c) koji omogućuju poduzetnicima na koje se to odnosi da prate izvršenje ili poštovanje svakog izričitog ili prešutnog sporazuma o cijenama ili podjeli tržišta na području Zajednice.

Svakim sustavom razmjene općih informacija u koji su poduzetnici uključeni, kao što je to sustav Fides ili njegov sljednik, upravljat će se na način da se isključe ne samo svi podaci koji omogućuju utvrđenje postupanja određenih proizvođača, nego i svi podaci koji se odnose na stanje priljeva narudžbi i još neizvršenih narudžbi, predviđeni stupanj iskoristivosti proizvodnih kapaciteta (u oba slučaja, čak i ako su agregirani) ili proizvodni kapacitet pojedinog stroja.

Svi sustavi te vrste ograničit će se na prikupljanje i na objavu, u agregiranom obliku, statističkih informacija o proizvodnji i prodajama koji se ne mogu koristiti u smislu promicanja ili olakšavanja zajedničkog sektorskog djelovanja.

Poduzetnici će se također suzdržavati od svake razmjene informacija koje su relevantne za tržišno natjecanje, a koje nisu dopuštene, kao i od svakog sastanka ili kontakta čiji je cilj ispitati važnost razmijenjenih informacija ili moguću ili vjerojatnu reakciju sektora ili pojedinačnih proizvođača na te podatke.

Za potrebne izmjene eventualnog sustava razmjene informacija dodjeljuje se rok od tri mjeseca počevši od dana dostave ove odluke.“ [neslužbeni prijevod]

265    Kao što to proizlazi iz uvodne izjave 165. odluke, članak 2. odluke donesen je primjenom članka 3. stavka 1. Uredbe br. 17. U skladu s tom odredbom, Komisija, osobito kada utvrdi povredu članka 85. Ugovora, može odlukom obvezati poduzetnike na koje se to odnosi da prestanu s utvrđenom povredom.

266    U skladu sa stalnom sudskom praksom, primjena članka 3. stavka 1. Uredbe br. 17 može sadržavati zabranu nastavljanja određenih djelatnosti, prakse ili stanja u pogledu kojih je utvrđena nezakonitost (presude Suda od 6. ožujka 1974., Istituto Chemioterapico Italiano i Commercial Solvents/Komisija, 6/73 i 7/73, Zb., str. 223., t. 45. i od 6. travnja 1995., RTE i ITP/Komisija, C-241/91 P i C-242/91 P, Zb., str. I-743., t. 90.), ali i zabranu budućeg sličnog postupanja (presuda Prvostupanjskog suda od 6. listopada 1994., Tetra Pak/Komisija, T-83/91, Zb., str. II-755., t. 220.).

267    Osim toga, budući da primjena članka 3. stavka 1. Uredbe br. 17 mora biti prilagođena utvrđenoj povredi, Komisija je ovlaštena pobliže odrediti doseg obveza koje su naložene dotičnim poduzetnicima kako bi prestali s navedenom povredom. Takve obveze koje idu na teret poduzetnika ne smiju međutim prelaziti granice onoga što je prikladno i nužno za postizanje zadanog cilja, i to ponovne uspostave zakonitosti u odnosu na prekršena pravila (navedena presuda RTE i ITP/Komisija, t. 93., vidjeti u istom smislu presude Prvostupanjskog suda od 8. lipnja 1995., Langnese-Iglo/Komisija, T-7/93, Zb., str. II-1533., t. 209. i Schöller/Komisija, T-9/93, Zb., str. II-1611., t. 163.).

268    U konkretnom slučaju, kako bi se provjerilo da nalog sadržan u članku 2. odluke ima, kako to tužitelj tvrdi, preširok doseg, valja ispitati opseg različitih zabrana koje su naložene poduzetnicima.

269    U odnosu na zabranu naloženu u članku 2. prvom podstavku drugoj rečenici koja se sastoji od budućeg suzdržavanja poduzetnika od svakog sporazuma ili usklađenog djelovanja čiji su cilj ili posljedica istovjetni ili slični onima koje imaju povrede utvrđene u članku 1. odluke, njezin je cilj isključivo taj da se poduzetnike spriječi u postupanju u odnosu na koje je utvrđena nezakonitost. Stoga Komisija, time što je donijela takvu zabranu, nije prekoračila ovlasti koje ima na temelju članka 3. Uredbe br. 17.

270    U odnosu na članak 2. prvi podstavak točke a), b) i c), cilj tih odredbi su posebno zabrane budućih razmjena poslovnih informacija.

271    Nalog sadržan u članku 2. prvom podstavku točki a) odluke, koji zabranjuje sve buduće razmjene poslovnih informacija koje omogućuju sudionicima da izravno ili neizravno dobiju pojedinačne podatke o konkurentskim poduzetnicima, pretpostavlja da je Komisija prethodno u odluci utvrdila, u skladu s člankom 85. stavkom 1. Ugovora, nezakonitost razmjene takvih informacija.

272    U tom pogledu, valja navesti da se u članku 1. odluke ne navodi da je razmjena pojedinačnih poslovnih informacija sama po sebi povreda članka 85. stavka 1. Ugovora.

273    Općenito se navodi da su poduzetnici prekršili taj članak Ugovora tako što su sudjelovali u sporazumu ili usklađenom djelovanju na temelju kojeg su osobito „razmjenjivali poslovne podatke o isporukama, cijenama, prekidima proizvodnje, još neizvršenim narudžbama i razinama iskorištenosti strojeva, kako bi podržali gore navedene mjere“ [neslužbeni prijevod].

274    Međutim, budući da izreku odluke valja tumačiti u skladu s njezinim razlozima (navedena presuda Suiker Unie i dr./Komisija, t. 122.), valja navesti da se u uvodnoj izjavi 134. drugom podstavku odluke navodi:

„Razmjena pojedinačnih poslovnih, inače tajnih i osjetljivih, informacija o još neizvršenim narudžbama, prekidima rada strojeva i dinamici proizvodnje, do koje je dolazilo među proizvođačima na sastancima GEP Kartona (uglavnom na sastancima JMC-a), očito je u suprotnosti s pravilima tržišnog natjecanja, s obzirom na to da je njezin cilj taj da se stvore što pogodniji uvjeti za provedbu povećanja cijena […]“ [neslužbeni prijevod].

275    Stoga, budući da je Komisija pravilno smatrala u svojoj odluci da je razmjena pojedinačnih poslovnih informacija sama po sebi povreda članka 85. stavka 1. Ugovora, zabrana takve buduće razmjene informacija udovoljava uvjetima koji se traže za primjenu članka 3. stavka 1. Uredbe br. 17.

276    U odnosu na zabrane u pogledu razmjena poslovnih informacija navedenih u članku 2. prvom podstavku točkama b) i c) odluke, njih valja ispitati u skladu s drugim, trećim i četvrtim podstavkom istog članka koji ih podupiru. Naime, s tim u vezi valja utvrditi je li i, u slučaju pozitivnog odgovora, u kojoj je mjeri Komisija smatrala nezakonitima predmetne razmjene s obzirom na to da opseg obveza koje moraju podnijeti poduzetnici treba ograničiti na ono što je nužno za ponovnu uspostavu zakonitosti njihovog postupanja u odnosu na članak 85. stavak 1. Ugovora.

277    Odluka se mora tumačiti u smislu da je Komisija sustav Fides smatrala suprotnim članku 85. stavku 1. Ugovora, kao potporu utvrđenom zabranjenom sporazumu (uvodna izjava 134. treći podstavak odluke). Takvo tumačenje potkrijepljeno je sadržajem članka 1. odluke iz kojeg proizlazi da su poduzetnici razmjenjivali poslovne podatke „kako bi osnažili mjere“ koje se smatraju protivnima članku 85. stavku 1. Ugovora.

278    U konkretnom slučaju opseg budućih zabrana navedenih u članku 2. prvom podstavku točkama b) i c) odluke treba ocijeniti u skladu s navedenim tumačenjem Komisije o spojivosti sustava Fides s člankom 85. Ugovora.

279    U tom pogledu, s jedne strane, predmetne zabrane nisu ograničene na razmjene pojedinačnih poslovnih informacija, već se odnose također na razmjene nekih agregiranih statističkih informacija ((članak 2. prvi podstavak točka b) i drugi podstavak odluke)). S druge strane, člankom 2. prvim podstavkom točkama b) i c) odluke zabranjuje se razmjena nekih statističkih informacija kako bi se onemogućila uspostava eventualne potpore potencijalnim protutržišnim postupanjima.

280    Takva zabrana, čiji je cilj spriječiti razmjenu isključivo statističkih informacija koji nisu pojedinačni podaci ili takvi da se mogu individualizirati, s obrazloženjem da se razmijenjeni podaci mogu upotrijebiti u protutržišne svrhe, prelazi ono što je nužno za ponovnu uspostavu zakonitosti utvrđenih postupanja. Naime, s jedne strane, iz odluke ne proizlazi da je Komisija smatrala da je razmjena statističkih informacija sama po sebi povreda članka 85. stavka 1. Ugovora. S druge strane, sama činjenica da sustav razmjene informacija može biti uporabljen radi postizanja protutržišnog cilja ne znači da je u suprotnosti s člankom 85. stavkom 1. Ugovora jer u tim okolnostima valja in concreto utvrditi protutržišne posljedice. Iz toga proizlazi da Komisijin argument prema kojemu članak 2. odluke ima isključivo deklaratornu narav (točka 261. ove presude) nije osnovan.

281    Slijedom navedenog, članak 2. prva četiri podstavka odluke mora se poništiti, osim u dijelu koji glasi:

„Poduzetnici navedeni u članku 1. odmah će prestati s navedenim povredama, ako u međuvremenu već nisu prestali. Isti se u budućnosti u okviru svojih djelatnosti u sektoru kartona moraju suzdržati od svakog sporazuma ili usklađenog djelovanja koji mogu imati za cilj ili istovjetnu ili sličnu posljedicu, uključujući svaku razmjenu poslovnih informacija:

a) na temelju kojih sudionici se izravno ili neizravno obavještavaju o proizvodnji, prodajama, još neizvršenim narudžbama, razinama iskorištenosti strojeva, prodajnim cijenama, troškovima ili marketinškim planovima drugih proizvođača.

Svakim sustavom razmjene općih informacija u koji su poduzetnici uključeni, kao što je to sustav Fides ili njegov sljednik, upravljat će se na način da se isključe svi podaci koji omogućuju utvrđenje postupanja određenih proizvođača.“ [neslužbeni prijevod]

Zahtjev za ukidanje novčane kazne ili za smanjenje njezinog iznosa

 A – Tužbeni razlog koji se temelji na potrebi smanjenja novčane kazne zbog pogrešnog određenja predmeta i trajanja povrede

282    Tužitelj ističe, pozivajući se na ranije tužbene razloge i argumente, da je povreda imala bitno drukčiji materijalni doseg, znatno kraće trajanje i bitno manju težinu nego što to tvrdi Komisija te stoga valja bitno smanjiti iznos novčane kazne.

283    Valja ponoviti da iz navoda koji su izloženi u okviru prethodnih tužbenih razloga proizlazi da je Komisija pravilno utvrdila u odnosu na tužitelja postojanje i trajanje povrede koja je opisana u članku 1. odluke.

284    Iz navedenog proizlazi da ovaj tužbeni razlog valja odbiti.

 B – Tužbeni razlog koji se temelji, s jedne strane, na pogrešci u ocjeni koju je počinila Komisija tako što je smatrala da su zabranjenim sporazumom „u većem dijelu uspješno postignuti njegovi ciljevi“ i, s druge strane, na povredi obveze obrazlaganja u odnosu na to pitanje

 Argumenti stranaka

285    Tužitelj ističe da je Komisija počinila pogrešku u ocjeni tako što je prilikom određivanja iznosa novčane kazne smatrala da su zabranjenim sporazumom „u većem dijelu uspješno postignuti njegovi ciljevi“ [neslužbeni prijevod] (uvodna izjava 168. odluke). U odnosu na to pitanje, Komisija nije vodila računa o dokaznim elementima koje su dostavili poduzetnici adresati, posebno tužitelj.

286    Načini na koje su se najavljivale cijene bili su uobičajeni u sektoru i upravo se zbog tržišnih uvjeta, osobito njegove transparentnosti, moglo primijetiti određenu ujednačenost i istovremenost najava povećanja cijena različitih proizvođača. Komisija nije vodila računa o sljedećim elementima: a) transakcijske cijene su cijelo vrijeme bile dosta niže od najavljenih cijena, b) uvijek je postojala znatna razlika između cijena koje su se primjenjivale na svakog klijenta tako da nije bilo jedinstvene cijene, c) poslovni ciklusi utjecali su na kretanje cijena i d) razlika između cijena koje su se primjenjivale u odnosu na svakog klijenta u predmetnom se razdoblju povećavala, što je obilježilo povećanu individualizaciju cijena.

287    Kretanje transakcijskih cijena ovisilo je isključivo o prevladavajućim tržišnim uvjetima u predmetnom razdoblju, osobito o relativno snažnoj potražnji, zadovoljavajućem i katkad optimalnom korištenju kapaciteta (vidjeti uvodne izjave 13. do 15. odluke), znatnim povećanjima troškova (vidjeti uvodne izjave 16. do 19. odluke) i, konačno, o postojanju srednje stope profitabilnosti koja je u potpunosti bila uobičajena u cijelom razdoblju. U tim uvjetima Komisija je morala zaključiti da su povećanja cijena bila uobičajena (vidjeti također uvodnu izjavu 135.) i da su povećanja transakcijskih cijena koja su se mogla utvrditi odgovarala temeljnim ekonomskim varijablama. Ona je dakle morala zaključiti također da navodni zabranjeni sporazum nije imao nikakvu posljedicu na stvarno kretanje transakcijskih cijena.

288    Tužitelj smatra da su transakcijske cijene cijelo vrijeme slijedile kretanje troškova. Naime, smanjenje troškova sirovina koje je utvrđeno u drugoj polovici 1989. bilo je popraćeno znatnim povećanjem troškova radne snage i energije, koji čine otprilike 35 % sveukupnih troškova za proizvođače kartona. Ni to što je došlo do smanjenje potražnje u 1991. ne znači da su neki drugi čimbenici, a ne tržišni uvjeti, utjecali na kretanje cijena jer je jedino povećanje cijena u 1991. (povećanje iz siječnja) već bilo najavljeno tijekom jeseni 1990. i još ranije planirano od strane proizvođača.

289    Komisijina tvrdnja koja se odnosi na posljedice zabranjenog sporazuma isto je tako pogrešna u odnosu na navodni dogovor o tržišnim udjelima, s obzirom na to da u tom pogledu nije nikada došlo do dogovora ni do uspostave sustava kontrole kretanja tržišnih udjela različitih proizvođača. Povrh toga, dijelovi tržišta Sarrióa znatno su se mijenjali u razmatranom razdoblju.

290    Konačno, tužitelj ističe postojanje povrede u obrazloženju zbog proturječnosti između zaključaka o posljedicama zabranjenog sporazuma na tržištu i činjeničnim navodima sadržanima u istoj odluci.

291    Komisija primjećuje da su se cijene u cijelom predmetnom razdoblju stalno pravilno povećavale i primjenjivale u skladu s dogovorima proizvođača koji su postignuti u okviru rada odborâ GEP Kartona, gdje je uspostavljen sustav nadzora nad pridržavanjem odluka koje su nametane zabranjenim sporazumom putem razmijenjenih iscrpnih informacija, i da su tržišni udjeli različitih proizvođača stalno održavani na otprilike istoj razini. U tim uvjetima, i osobito s obzirom na brojne dokumentirane dokaze o zabranjenom sporazumu, tužiteljeva tvrdnja prema kojoj zabranjeni sporazum nije bitno promijenio kretanja na tržištu je neosnovana.

292    U odnosu na kretanje cijena, Komisija podsjeća da valja ocijeniti uspjeh zabranjenog sporazuma u njegovoj ukupnosti. Postignuti uspjeh nije ni u kojem slučaju doveden u pitanje činjenicom, koja uostalom i nije dokazana, da je tužitelj imao manje koristi od njega od drugih.

293    U odnosu na tržišne udjele, skromne promjene tržišnih udjela različitih proizvođača potvrđuju da je zabranjeni sporazum imao značajan uspjeh i u tom pogledu.

294    Konačno, na temelju ranijih argumenata Komisija osporava da je odluka zahvaćena pogreškom koja se tiče obrazloženja u dijelu koji se odnosi na posljedice zabranjenog sporazuma na tržištu. Ona upućuje osobito na analize uvjeta i kretanja tržišta koje su sadržane u uvodnim izjavama 16., 21. i 137. odluke i smatra da se, osim ako se ne pokuša izdvojiti tvrdnje iz njihovog konteksta, neće utvrditi nikakva kontradiktornost u obrazloženju odluke.

 Ocjena Prvostupanjskog suda

295    Sukladno uvodnoj izjavi 168. sedmoj točki odluke, Komisija je odredila opći iznos novčanih kazni tako što je osobito uzela u obzir činjenicu da su zabranjenim sporazumom „u većem dijelu uspješno postignuti njegovi ciljevi“ [neslužbeni prijevod]. Nije sporno da se takav navod odnosi na posljedice povrede na tržište utvrđene u članku 1. odluke.

296    Kako bi se provjerila ocjena koju je provela Komisija u odnosu na posljedice povrede, Prvostupanjski sud smatra da je dovoljno ispitati ocjenu posljedica tajnog sporazuma o cijenama. Naime, kao prvo, iz odluke proizlazi da se navod koji se odnosi na veći dio postignutih ciljeva uglavnom temelji na posljedicama tajnog sporazuma o cijenama. Iako su posljedice analizirane u uvodnim izjavama 100. do 102., 115. i 135. do 137. odluke, suprotno tome, pitanje jesu li tajni sporazum o tržišnim udjelima i tajni sporazum o razdobljima prekida rada imali učinak na tržište nije bilo predmetom posebnog ispitivanja.

297    Kao drugo, ispitivanje posljedica tajnog sporazuma o cijenama, u svakom slučaju, također omogućuje da se ocijeni je li postignut cilj tajnog sporazuma o razdobljima prekida rada, s obzirom na to da je njegova svrha bila ta da se izbjegne da usklađene inicijative u području cijena budu ugrožene viškom ponude.

298    Kao treće, u odnosu na tajni sporazum o tržišnim udjelima, Komisija ne tvrdi da su poduzetnici koji su sudjelovali na sastancima PWG-a imali za cilj potpuno zamrzavanja tržišnih udjela. Sukladno uvodnoj izjavi 60. drugom podstavku odluke, sporazum o tržišnim udjelima nije bio fiksni, „već je povremeno prilagođavan te je bio predmetom ponovnih dogovora“. Imajući u vidu taj navod, ne može se dakle prigovoriti Komisiji da je procijenila da su zabranjenim sporazumom u većem dijelu uspješno postignuti njegovi ciljevi, a da pritom u odluci nije posebno ispitala uspjeh tog tajnog sporazuma o tržišnim udjelima.

299    U odnosu na tajni sporazum o cijenama, Komisija je ocijenila njegove opće posljedice. Stoga, čak i pod pretpostavkom da pojedinačni podaci koje je tužitelj dostavio dokazuju, kako sam tvrdi, da je tajni sporazum o cijenama u odnosu na njega proizveo samo manje posljedice, kada se sagledaju u svojoj ukupnosti, od onih koje su utvrđene na europskom tržištu kartona, takvi podaci ne mogu sami za sebe dovesti u pitanje ocjenu Komisije.

300    Iz odluke proizlazi, kao što je to Komisija potvrdila na raspravi, da je utvrđena razlika između triju vrsta posljedica. Osim toga, Komisija je utemeljila svoju odluku na činjenici da su se inicijative u području cijena općenito smatrale uspješnima od strane samih proizvođača.

301    Prva vrsta posljedica o kojima je Komisija vodila računa, što tužitelj nije osporio, sastoji se od činjenice da su dogovorena povećanja cijena bila stvarno najavljena klijentima. Nove cijene su stoga služile kao podloga u slučaju pojedinačnih pregovaranja o transakcijskim cijenama s klijentima (vidjeti osobito uvodnu izjavu 100. i uvodnu izjavu 101., peti i šesti podstavak odluke).

302    Druga vrsta posljedica sastoji se od toga da je kretanje transakcijskih cijena slijedilo kretanje najavljenih cijena. U tom pogledu Komisija tvrdi da „proizvođačima nije bilo dovoljno najaviti dogovorena povećanja cijena, već su također, uz poneku iznimku, poduzimali konkretne mjere kako bi povećanja cijene stvarno i nametnuli klijentima“ [neslužbeni prijevod] (uvodna izjava 101. prvi podstavak odluke). Ona priznaje da su klijenti katkad dobivali ustupke u pogledu dana stupanja na snagu povećanja ili izvanrednog pojedinačnog popusta ili smanjenja, osobito kod velikih narudžbi, te da su „neto povećanja koja su postignuta u prosjeku nakon oduzimanja smanjenja, izvanrednih popusta ili drugih pogodnosti stoga bila uvijek niža od ukupnog iznosa najavljenog povećanja“ [neslužbeni prijevod] (uvodna izjava 102. posljednji podstavak). Međutim, upućujući na grafičke prikaze sadržane u gospodarskom istraživanju koje je za potrebe postupka pred Komisijom provedeno po narudžbi više poduzetnika adresata odluke (u daljnjem tekstu: izvješće LE), ona tvrdi da je u razdoblju na koje se odluka odnosi postojala „uska linearna povezanost“ između kretanja najavljenih cijena i transakcijskih cijena koje su izražene u nacionalnim valutama ili konvertirane u eki. Na temelju toga zaključuje: „Ostvarena neto povećanja cijena tijesno su slijedila najavljena povećanja, pa makar to bilo i s određenim zakašnjenjem. Sam je autor izvješća priznao na saslušanju da se to tako odvijalo 1988. i 1989.“ [neslužbeni prijevod] (uvodna izjava 115. drugi podstavak).

303    Valja priznati da je prilikom procjene te druge vrste posljedica Komisija osnovano mogla smatrati da je postojanje linearne povezanosti između kretanja najavljenih cijena i transakcijskih cijena bilo dokaz o posljedici koju je to na njih imalo na temelju inicijativa u području cijene, a sukladno cilju kojemu su proizvođači težili. U stvari, nije sporno da na predmetnom tržištu praksa pojedinačnih pregovaranja s klijentima implicira da transakcijske cijene općenito nisu identične najavljenim cijenama. Ne može se dakle očekivati da će povećanja transakcijskih cijena biti istovjetna najavljenim povećanjima cijene.

304    U odnosu na postojanje međuovisnosti između najavljenih povećanja cijena i transakcijskih cijena, Komisija je osnovano uputila na izvješće LE, koje sadrži analizu kretanja cijena kartona u razdoblju na koje se odluka odnosi i koje se temelji na podacima koje je dostavilo više proizvođača, uključujući samog tužitelja.

305    Međutim, to izvješće samo djelomično potvrđuje postojanje, u određenom vremenu, „uske linearne povezanosti“. Naime, ispitivanje razdoblja od 1987. do 1991. ukazuje na tri različita podrazdoblja. U tom pogledu, na saslušanju pred Komisijom autor izvješća LE sažeo je svoje zaključke na sljedeći način: „Nema uskog međuodnosa, čak i uz odstupanje, između najavljenog povećanja cijena i tržišnih cijena u početku razmatranog razdoblja, tj. od 1987. do 1988. Suprotno tome, takav međuodnos postoji u razdoblju 1988./1989., da bi nakon toga međuodnos slabio i kretao se uglavnom neobično [oddly] u razdoblju 1990./1991.“ (zapisnik o saslušanju, str. 28.). Naveo je također da su te promjene bile usko povezane s promjenama potražnje (vidjeti osobito zapisnik o saslušanju, str. 20.).

306    Ti usmeni autorovi zaključci su u skladu s analizom koja je izložena u njegovom izvješću i osobito s grafičkom usporedbom kretanja najavljenih cijena i kretanja transakcijskih cijena (izvješće LE, grafikoni br. 10 i 11, str. 29.). Valja stoga utvrditi da je Komisija samo djelomično dokazala postojanje „uske linearne povezanosti“ na koju se poziva.

307    Na raspravi je Komisija navela da je također uzela u obzir treću vrstu posljedica tajnog sporazuma o cijenama koja se sastojala od toga da je razina transakcijskih cijena bila viša od razine koja bi bila postignuta da nije bilo tajnog sporazuma. U tom pogledu Komisija, naglašavajući da su datumi i redoslijed najava povećanja cijene bili organizirani u okviru PWG-a, u odluci navodi: „nezamislivo je da u tim okolnostima usklađene najave nisu imale nikakav utjecaj na stvarnu razinu cijena“ [neslužbeni prijevod] (uvodna izjava 136. treći podstavak odluke). Međutim, u izvješću LE (odjeljak 3.) navodi se model koji omogućuje predviđanje razine cijene koji proizlazi iz objektivnih tržišnih uvjeta. Sukladno tom izvješću, razina cijena, koje su određene na temelju objektivnih ekonomskih čimbenika za razdoblje od 1975. do 1991., kretala se uz zanemarive razlike na istovjetan način kao i razina primijenjenih transakcijskih cijena, uključujući i u razdoblju na koje se odluka odnosi.

308     Usprkos tim zaključcima, na temelju analize koja je sadržana u izvješću nije moguće utvrditi da usklađene inicijative u području cijene nisu dopustile proizvođačima postizanje razine transakcijskih cijena više od one koja bi se postigla u uvjetima slobodnog tržišnog natjecanja. U tom pogledu, kao što je to naglasila Komisija na raspravi, moguće je da je postojanje tajnog sporazuma utjecalo na čimbenike koje je ta analiza uzela u obzir. Stoga je Komisija osnovano istaknula da je tajno dogovorno postupanje moglo primjerice smanjiti želju poduzetnika da snize svoje troškove. Međutim, Komisija se ne poziva na postojanje izravne pogreške u analizi koja je sadržana u izvješću LE te štoviše nije ni dostavila svoje vlastite ekonomske analize o mogućem kretanju transakcijskih cijena u uvjetima nepostojanja bilo kojeg usklađivanja. U tim uvjetima, ne prihvaća se njezina tvrdnja da bi razina transakcijskih cijena bila niža da nije postojao tajni sporazum među proizvođačima.

309    Iz navedenog slijedi da postojanje treće vrste posljedica tajnog sporazuma o cijenama nije dokazano.

310    Gore izložene navode nimalo ne mijenja ni subjektivna ocjena proizvođača na kojoj je Komisija utemeljila svoju odluku da su zabranjenim sporazumom u većem dijelu uspješno postignuti njegovi ciljevi. U odnosu na to pitanje Komisija se pozvala na popis dokumenata koji je dostavila na raspravi. Međutim, i pod pretpostavkom da je mogla utemeljiti svoju odluku o eventualnom uspjehu inicijativa u području cijena na dokumentima u kojima su sadržane subjektivne ocjene nekih proizvođača, valja navesti da je na raspravi više poduzetnika, među kojima i tužitelj, osnovano ukazalo na brojne druge dokumente iz spisa u kojima se navode problemi s kojima su se proizvođači susretali prilikom provedbe dogovorenih povećanja cijena. U tim okolnostima, to što se Komisija pozvala na izjave samih proizvođača nije dovoljno za zaključak da su zabranjenim sporazumom uvelike uspješno postignuti njegovi ciljevi.

311    Imajući u vidu gore izložene navode, posljedice povrede koje je Komisija navela samo su djelomično dokazane. Prvostupanjski će sud analizirati doseg toga zaključka u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti u području novčanih kazni, prilikom ocjene težine povrede koja je utvrđena u konkretnom slučaju (vidjeti točku 334. ove presude.).

312    Valja konačno navesti da je tužiteljev navod koji se odnosi na navodni nedostatak u obrazloženju odluke u dijelu koji se odnosi na posljedice povrede potpuno neosnovan. Kao što to proizlazi iz prethodnog ispitivanja, odluka sadrži iscrpno obrazloženje i ne sadrži proturječnosti u odnosu na posljedice utvrđene povrede.

 C – Tužbeni razlog koji se temelji, s jedne strane, na pogrešci koja se tiče prava zbog toga što je Komisija prikrivanje zabranjenog sporazuma ocijenila kao otegotnu okolnost i, s druge strane, na pogrešci koja se tiče obrazloženja u odnosu na to pitanje

 Argumenti stranaka

313    Tužitelj smatra da, ako se i prihvati, što on osporava, da je postupno širenje najava o povećanju cijene rezultat dogovora, Komisija ipak ne može uzeti tu okolnost kao posebno otegotnu s obzirom na to da je „prikrivanje“ zabranjenog sporazuma svojstveno samoj povredi.

314    Tužitelj dodaje da činjenica da Komisija nije mogla pronaći dokumentarne dokaze za svoje navode koji se odnose na postojanje povrede ne znači da su poduzimane mjere prikrivanja.

315    Konačno, ističe nedostatak u obrazloženju jer se u odluci ne izlažu razlozi zbog kojih prikrivanje zabranjenog sporazuma treba smatrati otegotnom okolnošću.

316    Komisija ističe da je prikrivanje postojanja zabranjenog sporazuma element koji valja uzeti u obzir prilikom ocjene težine povrede (navedena presuda BASF/Komisija, t. 273.).

 Ocjena Prvostupanjskog suda

317    Sukladno sadržaju uvodne izjave 167. trećeg podstavka odluke, „najteži aspekt [povrede] je taj što su poduzetnici, kako bi pokušali prikriti postojanje zabranjenog sporazuma, došli do toga da su unaprijed namještali datume i redoslijed različitih najava o novim povećanjima cijena za svakog glavnog proizvođača“ [neslužbeni prijevod]. U odluci se također navodi da su „proizvođači, zahvaljujući svojoj razrađenoj obmani, niz ujednačenih i redovitih povećanja cijena koja su se odnosila na cjelokupni sektor mogli pripisati pojavi ,postupanja u situaciji oligopola’“ [neslužbeni prijevod] (uvodna izjava 73. treći podstavak). Konačno, sukladno uvodnoj izjavi 168. šestoj alineji, Komisija je odredila opću visinu novčanih kazni tako što je vodila računa o tome da su „donesene složene mjere kako bi se sakrila stvarna narav i doseg tajnog sporazuma (izostanak službenog zapisnika ili dokumentacije koja se odnosi na sastanke PWG-a i JMC-a; na sudionike se utjecalo da ne rade bilješke; datum i redoslijed dopisa u kojima su se najavljivala povećanja cijene bili su organizirani na način da se može reći da su povećanja ,slijedile druga’ i sl.)“ [neslužbeni prijevod].

318    Valja utvrditi da je Komisija osnovano zaključila na temelju prikupljenih dokaznih elemenata da su poduzetnici planirali datume i redoslijed dopisa u kojima su se najavljivala povećanja cijene kako bi pokušali prikriti postojanje usklađivanja cijene. To planiranje proizlazi posebno iz izjava Store (prilog 39. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, t. 30.): „Nije postojao uobičajeni postupak u odnosu na pitanje tko je prvi najavljivao povećanje cijena i tko je slijedio nakon. U okviru PWG-a se raspravljalo i dogovaralo o osobi proizvođača koji će prvi najaviti svako povećanje cijena i o datumima kada će drugi glavni proizvođači najaviti svoja povećanja. Shema nije bila ista svaki put“. Njezino postojanje je također potkrijepljeno bilješkom Rene koja se odnosi na sastanak JMC-a od 6. rujna 1990. (prilog 118. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama). Taj dokument sadrži precizne navode o datumima najava povećanja cijene za siječanj 1991. za neke poduzetnike članove PWG-a (Mayr-Melnhof, Feldmühle i Cascades), datumi koji točno odgovaraju onima kada su poduzetnici stvarno poslali svoje dopise s najavom cijena (vidjeti uvodne izjave 87. i 88. odluke).

319    U odnosu na nepostojanje službenih zapisnika i gotovo potpuno nepostojanje internih bilješki koje se odnose na sastanke PWG-a i JMC-a, to je, s obzirom na broj sastanaka, njihovo trajanje i narav predmetnih rasprava, dovoljan dokaz za Komisijine tvrdnje da se na sudionike utjecalo da ne sastavljaju bilješke.

320    Iz svega navedenog proizlazi da su poduzetnici koji su sudjelovali na sastancima tih tijela ne samo bili svjesni nezakonitosti svojih postupanja, nego su također poduzimali mjere za prikrivanje tajnog sporazuma. Stoga je Komisija osnovano te mjere uzela kao otegotne okolnosti prilikom ocjenjivanja težine povrede.

321    Konačno, budući je u odluci objasnila koja su točno bila postupanja poduzetnika koja su se smatrala otegotnim okolnostima, ona je dovoljno obrazložila svoju ocjenu u tom dijelu.

322    Stoga ovaj tužbeni razlog valja odbiti.

 D – Tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja u dijelu u kojemu je Komisija bez objektivnog opravdanja izrekla novčane kazne koje su više u usporedbi s njezinom prijašnjom praksom

 Argumenti stranaka

323    Tužitelj ističe da povećanje visine izrečene novčane kazne u odnosu na one koje su izrečene u prijašnjoj praksi odlučivanja Komisije predstavlja neopravdano različito postupanje.

324    Naime, neki slični zabranjeni sporazumi bili su sankcionirani razvidno blaže (vidjeti primjerice odluku Komisije 86/398/EEZ od 23. travnja 1986. o postupku primjene članka 85. Ugovora o EEZ-u (IV/31.149 – Polipropilen) (SL L 230, str. 1., u daljnjem tekstu: odluka Polipropilen).

325    Također, opća visina novčanih kazni neopravdana je u usporedbi s odlukom Komisije 92/163/EEZ od 24. srpnja 1991. o postupku provedbe članka 85. Ugovora EEZ-a (IV/31.043 – Tetra Pak II) (SL 1992., L 72, str. 1.).

326    Pogreška u ocjeni težine povrede potvrđena je i ako se usporedi visina novčanih kazni u odluci Komisije 94/815/EZ od 30. studenoga 1994. o postupku primjene članka 85. Ugovora o EZ-u (predmet IV/33.126 i 33.322 – Cement) (SL L 343, str. 1.).

327    Komisija smatra da svaka povreda ima svoje vlastita obilježja. S obzirom na načelo jednakog postupanja koje pretpostavlja da se u sličnim slučajevima postupa jednako, nije moguće usporediti iznose novčanih kazni izrečenih u konkretnom slučaju s onima koje su izrečene za povrede koje su počinjene drukčije i u drugim razdobljima. Komisija dodaje da u svakom slučaju ima pravo povisiti novčane kazne kad je to nužno radi osiguranja provedbe politike Zajednice o tržišnom natjecanju (presuda Prvostupanjskog suda od 10. ožujka 1992., Solvay/Komisija, T-12/89, Zb., str. II.-907.).

 Ocjena Prvostupanjskog suda

328    Sukladno članku 15. stavku 2. Uredbe br. 17., Komisija može odlukom izreći poduzetnicima koji su namjerno ili iz nepažnje prekršili odredbe članka 85. stavka 1. Ugovora novčane kazne od najmanje 1000 ekija do najviše 1.000.000 ekija, a preko tog iznosa samo do 10 % ukupnog prometa koji je u prethodnoj poslovnoj godini ostvario svaki od poduzetnika koji su sudjelovali u povredi propisa. Pri određivanju iznosa novčane kazne uzet će se istovremeno u obzir težina i trajanje povrede. Kao što to proizlazi iz sudske prakse Suda, težina povrede mora biti utvrđena s obzirom na velik broj elemenata, kao što su osobito posebne okolnosti predmeta, njegov kontekst i odvraćajući doseg novčanih kazni, s time da nije određen obvezujući ili iscrpan popis kriterija o kojima obvezno valja voditi računa (rješenje Suda od 25. svibnja 1996., SPO i dr./Komisija, C-137/95 P, Zb., str. I-1611., t. 54.).

329    U konkretnom slučaju Komisija je odredila opću visinu novčanih kazni tako što je vodila računa o trajanju povrede (uvodna izjava 167. odluke) kao i o sljedećim okolnostima (uvodna izjava 168.):

–        „tajni sporazum u području određivanja cijena i raspodjela tržišta predstavljaju sami po sebi teška ograničenja tržišnog natjecanja,

–        zabranjenim sporazumom pokriveno je gotovo cijelo područje Zajednice,

–        tržište kartona unutar Zajednice važan je gospodarski sektor koji ostvaruje svake godine vrijednost oko 2,5 milijardi ekija,

–        poduzetnici koji su sudjelovali u povredi prisutni su na gotovo cijelom tržištu,

–        zabranjeni sporazum je djelovao u obliku sustava povremenih institucionaliziranih sastanaka kojih je cilj bio detaljno uređenje tržišta kartona unutar Zajednice,

–        složene mjere su poduzimane kako bi se sakrila stvarna narav i doseg tajnog sporazuma (izostanak službenog zapisnika ili dokumentacije koja se odnosi na sastanke PWG-a i JMC-a; na sudionike se utjecalo da ne rade bilješke; datum i redoslijed dopisa u kojima su se najavljivala povećanja cijena bili su organizirani na način da se može reći da su povećanja ,slijedila druga’ i sl.),

–        zabranjenim sporazumom su u većem dijelu uspješno postignuti njegovi ciljevi“. [neslužbeni prijevod]

330    Osim toga, Prvostupanjski sud ponavlja da iz odgovora Komisije na pisano pitanje Prvostupanjskog suda proizlazi da su novčane kazne u osnovnoj visini od 9 ili 7,5 % ostvarenog prometa svakog poduzetnika adresata odluke na tržištu kartona unutar Zajednice u 1990. izrečene poduzetnicima koji se smatraju „voditeljima“ zabranjenog sporazuma te drugim poduzetnicima.

331    Valja naglasiti, kao prvo, da je prilikom procjene opće visine novčanih kazni Komisija utemeljila svoju odluku tako što je vodila računa o tome da su otvorene povrede pravila Zajednice o tržišnom natjecanju još uvijek relativno česte i da je stoga Komisiji dopušteno povisiti novčane kazne kako bi povećala njihov preventivni učinak. Slijedom toga, činjenica da je Komisija u prošlosti primijenila novčane kazne određene visine za određene vrste povreda ne isključuje mogućnost njihovog povišenja, u granicama propisanim Uredbom br. 17, kada se to pokaže potrebnim radi osiguranja provedbe politike Zajednice o tržišnom natjecanju (vidjeti osobito presudu Suda od 7. lipnja 1983., Musique Diffusion française i dr./Komisija, 100/80, 101/80, 102/80 i 103/80, Zb., str. 1825., t. 105. do 108. i navedenu presudu ICI/Komisija, t. 385.).

332    Kao drugo, Komisija je osnovano smatrala da se zbog posebnih okolnosti konkretnog slučaja ne može izvršiti izravna usporedba između opće visine novčanih kazni izrečenih ovom odlukom i onih izrečenih u ranijoj praksi odlučivanja Komisije, posebno u odluci Polipropilen, za koju i sama Komisija smatra da je najsličnija onoj u konkretnom slučaju. Naime, suprotno predmetu koji je bio povod za odluku Polipropilen, nijedna općenita olakotna okolnost nije bila uzeta u obzir u konkretnom slučaju kod određivanja opće visine novčanih kazni. Osim toga, kako je to Prvostupanjski sud već utvrdio, složene mjere koje su usvojili poduzetnici radi prikrivanja postojanja povrede predstavljaju posebno tešku okolnost povrede, koja je obilježava u odnosu na povrede koje je Komisija prethodno utvrdila.

333    Kao treće, valja naglasiti dugotrajnost i očiglednu narav povrede članka 85. stavka 1. Ugovora koja je počinjena usprkos upozorenju koje su trebali prepoznati iz prethodne prakse odlučivanja Komisije, a osobito odluke Polipropilen.

334    Na temelju tih elemenata valja zaključiti da kriteriji navedeni u uvodnoj izjavi 168. odluke opravdavaju opću visinu novčanih kazni koje je odredila Komisija. Prvostupanjski je sud dakako već utvrdio da su posljedice tajnog sporazuma o cijenama koje je Komisija uzela u obzir kod određivanja opće visine novčanih kazni samo djelomično dokazani. Međutim, u skladu s gornjim navodima, taj zaključak ne utječe bitno na ocjenu o težini utvrđene povrede. U tom pogledu, činjenica da su poduzetnici stvarno najavljivali dogovorena povećanja cijena i da su tako najavljene cijene služile kao osnova za određivanje pojedinačnih transakcijskih cijena dovoljna je sama za sebe za utvrđenje da je tajni sporazum o cijenama imao za cilj kao i za posljedicu teško ograničenje tržišnog natjecanja. Stoga, u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti, Prvostupanjski sud smatra da utvrđenja u odnosu na pitanje posljedica povrede ne opravdavaju nikakvo smanjenje opće visine novčanih kazni koje je odredila Komisija.

335    Konačno, time što je u konkretnom slučaju odredila opću visinu novčanih kazni, Komisija se nije toliko udaljila od svoje ranije prakse odlučivanja da je bila dužna jasnije obrazložiti svoju ocjenu težine povrede (vidjeti osobito presudu Suda od 26. studenoga 1975., Groupement des fabricants de papiers peints de Belgique i dr./Komisija, 73/74, Zb., str. 1491., t. 31.).

336    Stoga ovaj tužbeni razlog valja odbiti.

 E – Tužbeni razlog koji se temelji na nedostatku obrazloženja i povredi prava obrane u odnosu na izračun novčane kazne

 Argumenti stranaka

337    Tužitelj ističe da za ocjenu je li Komisija ostala u granicama postavljenima člankom 15. stavkom 2. Uredbe br. 17 i je li pravilno i nearbitrarno izvršila svoju diskrecijsku ovlast u području novčanih kazni valja provjeriti sadrži li odluka opis kriterija koje je Komisija primijenila. On smatra da odluka ne udovoljava tim zahtjevima, s obzirom na to da se u njoj ne navodi ni koja je poslovna godina uzeta u obzir kod određivanja novčane kazne ni stopa (postotak) koja je primijenjena pri izračunu pojedine kazne. Tužitelj stoga nije bio u stanju provjeriti na učinkovit način zakonitost odluke, što je očita povreda njegovih prava obrane.

338    Komisija smatra da se u članku 15. stavku 2. Uredbe br. 17 ne spominje ni izričito ni prešutno obveza Komisije da izloži način izračuna koji je primijenjen. Osim toga, obrazloženje odluke koje se odnosi na elemente na temelju kojih je određena opća visina novčanih kazni kao i visina novčane kazne koja je izrečena svakom poduzetniku u potpunosti je usporediva s obrazloženjima sličnih odluka. Povrh toga, nijedna prijašnja sudska odluka nije nalagala obvezu izlaganja detaljnijih kriterija koji su korišteni za izračun novčanih kazni.

339    Komisija smatra da nije dužna odrediti iznos novčanih kazni na temelju točne matematičke formule jer bi to rješenje moglo imati za posljedicu to da poduzetnici unaprijed izračunaju koristi koje će imati od sudjelovanja u nezakonitom zabranjenom sporazumu. Ona smatra da raspolaže određenim diskrecijskim prostorom kod određivanja iznosa novčanih kazni, koje su instrument njezine politike tržišnog natjecanja (presuda Prvostupanjskog suda od 6. travnja 1995., Martinelli/Komisija, T-150/89, Zb., str. II-1165., t. 59.).

340    Konačno, ona ističe to što je jedan član Komisije dostavio, isključivo u informativne svrhe, neke dodatne podatke o novčanim kaznama na tiskovnoj konferenciji nema utjecaja na odluku i ti podaci ne znače ni to da je obrazloženje odluke bilo nedostatno.

 Ocjena Prvostupanjskog suda

341     Iz stalne sudske prakse proizlazi da je svrha obveze obrazlaganja pojedinačne odluke to da omogući sucu da izvrši svoju kontrolu zakonitosti odluke i da pruži zainteresiranoj osobi dovoljno informacija za zaključak o tome je li odluka osnovana ili eventualno sadrži nedostatak zbog kojeg bi bilo moguće osporavati njezinu valjanost, s time da doseg te obveze ovisi o naravi predmetnog akta i o okolnostima u kojima je donesen (vidjeti osobito presudu Prvostupanjskog suda od 11. prosinca 1996., Van Megen Sports/Komisija, T-49/95, Zb., str. II-1799., t. 51.).

342    U odnosu na odluku kojom se novčane kazne, kao što je to u konkretnom slučaju, izriču većem broju poduzetnika za povredu pravila Zajednice o tržišnom natjecanju, doseg obveze obrazlaganja mora osobito biti određen u skladu s činjenicom da težina povrede mora biti utvrđena s obzirom na velik broj elemenata, poput osobito posebnih okolnosti predmeta, njegova konteksta i odvraćajućeg dosega novčanih kazni, s time da nije određen obvezujući ili taksativan popis kriterija o kojima obvezno valja voditi računa (navedeno rješenje SPO i dr./Komisija, t. 54.).

343    Osim toga, prilikom određivanja iznosa svake novčane kazne Komisija ima diskrecijsku ovlast i ne može se smatrati da je dužna pritom primjenjivati točno određenu matematičku formulu (vidjeti u istom smislu navedenu presudu Martinelli/Komisija, t. 59.).

344    U odluci su kriteriji koji su uzeti u obzir za određivanje opće visine novčanih kazni i iznosa pojedinačnih novčanih kazni navedeni u uvodnim izjavama 168. i 169. Također, u odnosu na pojedinačne novčane kazne, Komisija pojašnjava u uvodnoj izjavi 170. da su se poduzetnici koji su sudjelovali na sastancima PWG-a načelno smatrali „voditeljima“ zabranjenog sporazuma, dok su se drugi poduzetnici smatrali „redovnim članovima“ istog. Konačno, u uvodnim izjavama 171. i 172. ona navodi da je iznose novčanih kazni koje su izrečene Reni i Stori trebalo znatno smanjiti kako bi se uvažilo njihovu aktivnu suradnju s Komisijom te da se u odnosu na osam drugih poduzetnika, među kojima je i tužitelj, može primijeniti smanjenje u manjem omjeru zbog činjenice što u svojim odgovorima na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama nisu osporili glavne činjenične navode na kojima je Komisija utemeljila svoje zaključke.

345    U svojim pisanim očitovanjima dostavljenima Prvostupanjskom sudu kao i u odgovoru na njegovo pisano pitanje Komisija je objasnila da su novčane kazne izračunane na temelju prometa koji je svaki od poduzetnika adresata odluke ostvario na tržištu kartona unutar Zajednice u 1990. Tako su novčane kazne u osnovnoj visini od 9 ili 7,5 % pojedinačnih prometa izrečene poduzetnicama koji se smatraju „voditeljima“ zabranjenog sporazuma te drugim poduzetnicima. Konačno, Komisija je vodila računa o eventualnoj spremnosti za suradnju nekih poduzetnika tijekom postupka koji se vodio pred njom. Dva poduzetnika su na toj osnovi iskoristila pogodnost smanjenja iznosa njihovih novčanih kazni za dvije trećine, dok su drugi poduzetnici ostvarili pogodnost smanjenja za jednu trećinu.

346    Nadalje, iz tablice koju je dostavila Komisija i koja sadrži podatke u odnosu na određivanje iznosa za svaku pojedinačnu novčanu kaznu proizlazi da novčane kazne nisu određene strogo matematičkom primjenom isključivo navedenih brojčanih podataka, ali su se ti podaci sustavno uzimali u obzir prilikom izračuna novčanih kazni.

347    Međutim, u odluci nije pobliže navedeno da su novčane kazne izračunane na temelju prometa koji je ostvario svaki poduzetnik na tržištu kartona unutar Zajednice u 1990. Osim toga, primijenjene osnovne stope od 9 i 7,5 % za izračun novčanih kazni koje su izrečene poduzetnicima koji se smatraju „voditeljima“ i onima koji se smatraju „redovnim članovima“ ne navode se u odluci. Tamo se također ne navode ni stope smanjenja novčanih kazni koje su primijenjene u odnosu na Renu i Storu, s jedne strane, i na osam drugih poduzetnika, s druge strane.

348    U konkretnom slučaju valja navesti, kao prvo, da uvodne izjave 169. do 172. odluke koje valja tumačiti u skladu s iscrpnim izlaganjem činjeničnih navoda koji su u njoj sadržani u pogledu svakog pojedinog adresata odluke, sadrže dovoljno i relevantno upućivanje na elemente ocjene o kojima se vodilo računa prilikom određivanja težine i trajanja povrede koju je počinio svaki od predmetnih poduzetnika (vidjeti u istom smislu presudu Prvostupanjskog suda od 24. listopada 1991., Petrofina/Komisija, T-2/89, Zb., str. II-1087., t. 264.).

349    Kao drugo, kada je iznos svake novčane kazne, kao što je to konkretno slučaj, određen na temelju sustavnog uvažavanja nekih točno određenih informacija, ukazivanje u odluci na svaki od tih čimbenika omogućilo bi poduzetnicima da lakše ocijene, s jedne strane, je li Komisija počinila pogreške prilikom određivanja iznosa pojedinačne novčane kazne i, s druge strane, je li iznos svake pojedinačne novčane kazne opravdana u odnosu na primijenjene opće kriterije. U konkretnom slučaju, upućivanje u odluci na predmetne čimbenike, i to na referentne promete, referentnu godinu, primijenjenu osnovnu stopu i stope smanjenja iznosa novčane kazne, ne bi dovelo do neizravnog otkrivanja preciznih informacija o prometima poduzetnika adresata odluke, što bi moglo predstavljati povredu članka 214. Ugovora. Naime, konačan iznos svake pojedinačne novčane kazne nije rezultat, kako je to sama Komisija naglasila, stroge matematičke primjene navedenih čimbenika.

350    Komisija je uostalom na raspravi navela da je ništa nije priječilo da u oduci navede čimbenike o kojima je sustavno vodila računa i koji su objavljeni na tiskovnoj konferenciji istog dana kada je donesena ta odluka. U tom pogledu valja ponoviti da, sukladno stalnoj sudskoj praksi, obrazloženje odluke mora biti sadržano u samoj odluci i da se naknadna objašnjenja Komisije ne mogu, osim u iznimnim slučajevima, uzeti u obzir (vidjeti presudu Prvostupanjskog suda od 2. srpnja 1992., Dansk Pelsdyravlerforening/Komisija, T-61/89, Zb., str. II-1931., t. 131. i u istom smislu presuda Prvostupanjskog suda od 12. prosinca 1991., Hilti/Komisija, T-30/89, Zb., str. II-1439., t. 136.).

351    Usprkos tim navodima, valja istaknuti da je obrazloženje u odnosu na određivanje iznosa novčanih kazni koje je sadržano u uvodnim izjavama 167. do 172. odluke barem toliko iscrpno kao i ranije odluke Komisije koje se odnose na slične povrede. Međutim, iako je tužbeni zahtjev koji se temelji na nedostatku u obrazloženju pitanje javnog poretka, u vrijeme donošenja odluke nije istaknut nijedan prigovor sudova Zajednice u odnosu na praksu Komisije u pogledu obrazlaganja izrečenih novčanih kazni. Tek je u presudi od 6. travnja 1995., Tréfilunion/Komisija (T-148/89, Zb., str. II-1063., t. 142.) i u dvjema drugim presudama koje su donesene istoga dana, Société métalurgique de Normandie/Komisija (T-147/89, Zb., str. II-1057., objava sažetka odluke) i Société des treillis et penneaux soudés/Komisija (T-151/89, Zb., str. II-1191., objava sažetka odluke) Prvostupanjski sud po prvi puta naglasio da je poželjno da se poduzetnicima iscrpno izloži način obračuna novčane kazne koja im je izrečena a da za to ne moraju pokrenuti sudski postupak protiv odluke Komisije.

352    Iz toga slijedi da kada u odluci utvrdi povredu pravila tržišnog natjecanja i izrekne novčane kazne poduzetnicima koji su u njoj sudjelovali Komisija mora, ako je sustavno vodila računa o određenim osnovnim elementima prilikom određivanja iznosa novčanih kazni, navesti te elemente u samoj odluci kako bi omogućila njezinim adresatima da provjere osnovanost visine novčane kazne i da ocjene postoji li eventualna diskriminacija.

353    U posebnim okolnostima navedenima u točki 351. ove presude, i imajući u vidu da je Komisija bila voljna dostaviti u ovom postupku sve informacije koje su od značaja za način izračuna novčanih kazni, izostanak točnog obrazloženja načina izračuna novčanih kazni u odluci ne može se u konkretnom slučaju smatrati povredom obveze obrazlaganja koja opravdava potpuno ili djelomično ukidanje izrečene novčane kazni. Konačno, tužitelj nije dokazao da je bio spriječen u tome da djelotvorno istakne svoja prava obrane.

354    Slijedom navedenog, ovaj se tužbeni razlog ne može prihvatiti.

 F – Tužbeni razlog koji se temelji, s jedne strane, na pogrešci u ocjeni koju je počinila Komisija zbog toga što nije pravilno uzela u obzir ulogu koju je imao Sarrió u okviru zabranjenog sporazuma kao i stvarno postupanje na tržištu i, s druge strane, na nedostatku obrazloženja u odnosu na ta pitanja

 Argumenti stranaka

355    Tužitelj tvrdi da Komisija nije pravilno uzela u obzir njegov poseban položaj na tržištu i u strukturi GEP Kartona. Iscrpno opisujući svoj položaj na tržištu, on objašnjava da je, sa stajališta proizvodnih kapaciteta, bio tek peti odnosno četvrti proizvođač u zapadnoj Europi u 1990. odnosno 1991. (vidjeti istraživanja navedena u uvodnoj izjavi 9. odluke) i da je njegov udio na tržištu bio za polovicu manji od onog koji je imao vodeći proizvođač na tržištu. Nadalje, s obzirom na njegovu specijalizaciju u odnosu na kategoriju GD kartona, on nije mogao imati fleksibilnost proizvođača koji su imali značajnu proizvodnju kako u sektoru kategorije GD kartona tako i u sektoru kategorije GC kartona. On je bio i još uvijek je izložen velikom pritisku skandinavskih proizvođača, kojima pogoduje izravni i integrirani pristup sirovim vlaknima, kao i njemačkih i austrijskih proizvođača, kojima pogoduju nacionalni propisi u području recikliranja. On je upravo radi toga da bi se mogao nositi s dinamikom tih konkurenata 1986. zatražio da sudjeluje na sastancima GEP Kartona, što mu je trebalo omogućiti da nadzire ponašanje svojih glavnih konkurenata.

356    Komisija navodno nije dostavila nijedan dokazni element u odnosu na stvarno tužiteljevo postupanje niti je istaknula argument takve naravi koji bi mogao opovrgnuti njegove argumente prema kojima: a) njegove transakcijske cijene su bile autonomno određivane u skladu s tržišnim uvjetima, b) postojala je znatna razlika između najavljivanih cijena i transakcijskih cijena, c) njegovi dijelovi tržišta znatno su se mijenjali u cijelom razmatranom razdoblju i d) u skladu s tržišnim uvjetima, on nije nikada primijenio prekide proizvodnje. Tužitelj tvrdi da nije nikada poduzimao inicijative koje su išle za tim da se ograniči sloboda djelovanja njegovih konkurenata. Jedini dokazni element takvog postupanja sadržan je u privatnoj bilješci koju su razmijenila dva direktora konkurentskih poduzetnika. Međutim, ta je bilješka opće naravi i odnosi se na postupanje koje je samo pripisano tužitelju (prilog 109. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama).

357    Tužitelj smatra da je ispitivanje njegovog stvarnog postupanja pokazalo da on nije dobivao nikakav povratni odgovor od navodnog zabranjenog sporazuma te da je to moralo navesti Komisiju da još povoljnije ocjeni tužiteljev položaj prilikom određivanja iznosa novčane kazne. Bilješka koja je pronađena kod FS-Kartona, na koju se Komisija poziva kao dokaz o stvarnoj provedbi zabranjenog sporazuma od strane tužitelja, ne odnosi se ni u kojem dijelu na njegovo stvarno postupanje na tržištu, već samo dokazuje njegovo sudjelovanje u usklađivanju u odnosu na najavljene cijene.

358    Konačno, odluka je zahvaćena nedostatkom obrazloženja jer je Komisija bez navođenja razloga propustila ocijeniti bitne elemente koje je tužitelj dostavio u odnosu na njegovu ulogu u strukturi GEP Kartona i njegovo postupanje na tržištu.

359    Komisija tvrdi da je u uvodnoj izjavi 169. odluke vodila računa o ulozi svakog pojedinog poduzetnika u tajnim sporazumima kao i o tužiteljevom stvarnom postupanju. Smatra da je u odnosu na to pitanje odluka pravilno obrazložena.

 Ocjena Prvostupanjskog suda

360    Iz navoda koji se odnose na tužbene razloge koje je istaknuo tužitelj u potporu svojeg zahtjeva za potpuno ili djelomično poništenje članka 1. odluke proizlazi da je Komisija dokazala narav funkcija PWG-a, kako su izložene u odluci.

361    U tim je uvjetima Komisija mogla osnovano zaključiti da se poduzetnici, među kojima i tužitelj, koji su sudjelovali na sastancima tog tijela moraju smatrati „voditeljima“ utvrđene povrede i da zbog toga moraju snositi posebnu odgovornost (vidjeti uvodnu izjavu 170. prvi podstavak odluke). Tužiteljeva objašnjenja prema kojima je on samo sudjelovao na sastancima PWG-a kako bi dobio podatke koji bi mu omogućili nadziranje postupanja glavnih konkurenata samo potvrđuju u osnovi protutržišni cilj njegovog sudjelovanja.

362    Također, tužitelj nije uopće dokazao, s jedne strane, da je njegova uloga bila u osnovi pasivna u okviru tijela GEP Kartona i, s druge strane, da je njegovo stvarno postupanje na tržištu bilo uvijek određeno na autonoman način.

363    U tom pogledu nije sporno da je on stvarno sudjelovao u dogovorenim inicijativama u području cijena tako što je na tržištu najavljivao dogovorena povećanja cijene. Osim toga, kako je to Komisija osnovano utvrdila, iz priloga 109. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama (vidjeti točku 55. ove presude) proizlazi da je tužitelj od drugih proizvođača zatražio da poštuju dogovorena povećanja cijene. Konačno, u odnosu na tužiteljevo stvarno postupanje na tržištu u području cijena, ništa ne upućuje na zaključak da su njegove transakcijske cijene bilo znatno manje povećane od cijena drugih proizvođača koji su sudjelovali u tajnom sporazumu o cijenama.

364    U odnosu na tužiteljeve argumente koji se temelje na promjenama njegovih tržišnih udjela u razdoblju povrede na koje se odluka odnosi, dovoljno je navesti da je tužitelj tvrdio da se te promjene mogu objasniti činjenicom da je više poduzetnika povećalo svoje proizvodne kapacitete kako bi zadovoljili jaki rast potražnje koja je utvrđena do 1990. U tim uvjetima, ako je i točno da tužitelj nije poduzeo nikakvo povećanje svojih proizvodnih kapaciteta prije preuzimanja Prat Cartona u veljači 1991., promjene njegovih tržišnih udjela ne mogu predstavljati olakotnu okolnost u odnosu na njegovu odgovornost za postupanje kojim je prekršen propis.

365    Osim toga, tek su tijekom 1990. tržišni uvjeti bili takvi da su poduzetnici morali primijeniti razdoblja stvarnog prekida rada te je, sukladno samoj odluci, postojao samo „provizorni sustav za poticanje“ u tom pogledu (vidjeti točke 96. i 151. ove presude). Slijedom toga, budući da je tužitelj sudjelovao na sastancima na kojima se raspravljalo o pitanju razdoblja prekida rada, a da se pritom nije javno ogradio od održanih rasprava, Prvostupanjski sud smatra da, čak i pod pretpostavkom da tužitelj nije u razdoblju na koje se odluka odnosi primijenio razdoblja prekida proizvodnje, ta okolnost ne može biti dokaz toga da je njegovo pojedinačno postupanje moglo pridonijeti smanjenju protutržišnih posljedica utvrđene povrede.

366    Na kraju, u skladu sa svim tim navodima, odluka sadrži dovoljno obrazloženje o ocjeni koju je provela Komisija o tužiteljevoj ulozi u utvrđenoj povredi i o njegovom postupanju na tržištu.

367    Slijedom toga, ovaj tužbeni razlog valja također odbiti.

 G – Tužbeni razlog koji se temelji na tome da je Komisija morala voditi računa o nekim olakotnim okolnostima

 Argumenti stranaka

368    Tužitelj tvrdi da je, čak i pod pretpostavkom da je zabranjeni sporazum općenito imao posljedice na tržišne uvjete, Komisija morala uzeti barem kao olakotnu okolnost niz elemenata koji dokazuju da zabranjeni sporazum nije imao nikakvu posljedicu ili da je imao isključivo beznačajne posljedice na dio mjerodavnog tržišta za ocjenu tužiteljevog položaja.

369    Sukladno tužiteljevom stavu, Komisija je morala voditi računa, kao prvo, o tome da su između 1986. i 1992. transakcijske cijene koje je ostvario tužitelj na talijanskom tržištu, koje je glavno tržište za njegove proizvode, uvijek slijedile kretanje indeksa industrijskih cijena. Kao drugo, ona je morala voditi računa o jednostavnosti s kojom su sve druge vrste proizvoda, kao što su svi derivati plastike, mogle zamijeniti karton, što znači, prema tužiteljevim tvrdnjama, da su svi oblici „iskorištavanja“ tržišta onemogućeni ili u većoj mjeri ograničeni. Konačno, kao treće, Komisija je morala voditi računa o tome da je dio tržišta za kategoriju GD kartona u predmetnom razdoblju pretrpio snažno smanjenje u korist kategorije GC kartona. Također, u odnosu na smanjenje tužiteljevih tržišnih udjela i na razinu povećanja talijanskih cijena, koja je niža od razine povećanja cijena na drugim europskim tržištima, trebalo je stoga zaključiti da zabranjeni sporazum nije pozitivno djelovao u odnosu na tužitelja.

370    Komisija ponavlja da valja ocijeniti utjecaj zabranjenog sporazuma na tržište u njegovoj ukupnosti i da je, s te točke gledišta, zabranjeni sporazum stvarno imao veliki uspjeh. U svakom slučaju, nijedan element koji je istaknuo tužitelj ne može se smatrati olakotnom okolnošću koja opravdava smanjenje novčane kazne.

 Ocjena Prvostupanjskog suda

371    Prvostupanjski je sud već ispitao pitanje je li Komisija pravilno ocijenila posljedice povrede na tržište (vidjeti točku 295. ove presude) i je li tužiteljevo postupanje na tržištu trebalo uzeti u obzir kao olakotnu okolnost prilikom određivanja iznosa novčane kazne (vidjeti točku 360. i sljedeće točke ove presude).

372    S obzirom na tamo izložene navode, argumenti koje je istaknuo tužitelj u okviru ovog tužbenog razloga ne mogu se prihvatiti.

373    Naime, budući da se tajni sporazum o cijenama odnosio kako na GC karton tako i na GD karton te da ništa ne omogućuje zaključak da je tužiteljevo pojedinačno postupanje pridonijelo smanjenju protutržišnih posljedica povrede, Komisija je pravilno postupila kada nije uzela u obzir za određivanje iznosa novčane kazne koja je izrečena tužitelju smanjenje tržišta GD kartona u korist GC kartona. Osim toga, tužitelj nije dokazao postojanje povezanosti između povrede i kretanja tržišnih udjela različitih kategorija kartona.

374    Nadalje, čak i pod pretpostavkom da su povećanja transakcijskih cijena koja su utvrđena na talijanskom tržištu, koje je glavno tužiteljevo tržište, bila niža od onih koja su utvrđena na drugim tržištima Zajednice, dovoljno je navesti da je tajni sporazum o cijenama u kojem je tužitelj sudjelovao obuhvaćao gotovo cijelo područje Zajednice te da je taj poduzetnik najavljivao dogovorena povećanja cijene na svim glavnim europskim tržištima (vidjeti tablice B do G priložene odluci).

375    Konačno, eventualno postojanje jake zamjenjivosti kartona drugim proizvodima nije takve naravi da utječe na zaključke koje je Prvostupanjski sud već izložio u odnosu na posljedice tajnog sporazuma o cijenama (vidjeti točke 295. i sljedeće točke presude).

376    Slijedom toga, valja odbiti ovaj tužbeni razlog.

 H – Tužbeni razlog koji se temelji na materijalnoj pogrešci u izračunu novčane kazne koja je izrečena Sarrióu

 Argumenti stranaka

377     Tužitelj smatra da je Komisija počinila materijalnu pogrešku u izračunu novčane kazne. Tuženik je koristio iznos prometa za 1990. godinu koja je dostavljena u kolovozu 1991. kao odgovor na zahtjev za dostavu informacija u smislu članka 11. Uredbe br. 17, iako je trebala izračunati novčanu kaznu primjenjujući ispravljeni i ovjereni iznos prometa koji joj je dostavljen u 1993. kao prilog odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama.

378    U tim uvjetima Komisija je ne samo počinila materijalnu pogrešku u izračunu novčane kazne koja je izrečena Sarrióu, već je također počinila povredu načela jednakog postupanja s obzirom na to da su novčane kazne izrečene drugim adresatima odluke izračunane na valjanoj osnovi. Time što je novčanu kaznu izračunala na temelju podatka o prometu koji je dostavljen prije nego je Sarrió mogao predvidjeti izricanje novčane kazne i time što zanemarila potvrđene promete koji su joj dostavljeni kasnije, Komisija je također prekršila Sarrióovo pravo na obranu.

379    Komisija odgovara da je upravo radi izbjegavanja svakog osporavanja upotrijebila podatke o prometu koji su joj dostavljeni kao odgovor na zahtjev za dostavu informacija u smislu članka 11. Uredbe br. 17 te da ona ne vidi zašto je podatak o prometima koji joj je dostavljen ranije bio pogrešan dok je onaj koji joj je dostavljen kasnije točan.

 Ocjena Prvostupanjskog suda

380    Imajući u vidu dijelove spisa, Komisija nije počinila pogrešku time što je kao osnovu za izračun novčane kazne uzela promet u 1990. koji joj je priopćio tužitelj u kolovozu 1991., a ne onaj ispravljen i dostavljen u svibnju 1993. Naime, poduzetnik koji tijekom upravnog postupka pred Komisijom ispravi brojčani podatak kao što je to promet, koji je prethodno dostavljen, mora detaljno objasniti razloge zbog kojih se prvotno dostavljeni podaci ne mogu upotrijebiti u nastavku postupka.

381    Međutim, to ovdje nije konkretno slučaj. U odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama tužitelj je ograničio svoje navode na to da je promet za 1990. ispravljen oduzimanjem iznosa koji se odnose na operacije unutar grupe, na prodaje proizvoda koji nisu predmet istrage Komisije (kutije i neobrađeni karton), na reklamacije, na premije za količinu, na neprodani dio i na popuste koji su odobreni klijentima, a da taj ispravak nije potkrijepio detaljnim brojkama. Također, ispravljeni promet nije potvrdio računovodstveni stručnjak, s obzirom na to da je tužitelj na raspravi potvrdio da njegova tvrdnja u odnosu na to pitanje nije točna. Slijedom toga, Komisija je mogla osnovano odbiti uvažiti ispravljeni promet i izračunati novčanu kaznu na temelju prometa koji joj je prvotno dostavljen.

382    Stoga tužbeni razlog valja odbiti.

 I – Tužbeni razlog koji se temelji na pogrešnoj primjeni metode izračuna novčane kazne

 Argumenti stranaka

383    Tužitelj objašnjava da je Komisija, kako bi došla do iznosa izrečene novčane kazne, najprije konvertirala u ekije promet koji je bio ostvaren u predmetnoj poslovnoj godini, i to u 1990., tako što je koristila srednji tečaj koji je vrijedio za tu godinu te je nakon toga odredila iznos novčane kazne primjenjujući prethodno odabrani postotak, koji je u njegovom slučaju iznosio 6 %. Na taj način Komisija je propustila uzeti u obzir valutne fluktuacije kako u odnosu na španjolsku pesetu tako i u odnosu na talijansku liru koje su pretrpjele jaku devalvaciju u odnosu na eki i druge europske valute počevši od 1990. Tužitelj tvrdi da u nacionalnoj valuti mora danas platiti iznos od oko 2452 milijuna PTA kako bi platio novčanu kaznu. Međutim, na osnovi ovjerenog prometa (27.256 milijuna PTA) koji se odnosi na prodaje kartona unutar Zajednice u 1990., novčana kazna u iznosu od 6 % iznosa trebala bi iznositi otprilike 1635 milijuna PTA. Stvarno izrečena novčana kazna predstavlja stoga dodatni financijski teret od 817 milijuna PTA. Tužitelj smatra da ako se koristi tečaj u trenutku objave odluke, iznos novčane kazne odgovara zapravo otprilike 9 % prometa iz 1990. Trebalo bi dakle smatrati da Komisija nije vodila računa o smanjenju za jednu trećinu koje je pritom odobrila ili da novčana kazna prije smanjenja odgovara oko 13,4 % referentnog prometa, čime je prekoračena zakonska granica od 10 % prometa predviđena u članku 15. stavku 2. Uredbe br. 17.

384    Tužitelj nadalje tvrdi da je cilj stope (postotka) novčane kazne taj da odrazi zaključak do kojega je Komisija došla u odnosu na iznos, a time i posljedicu koju novčana kazna treba imati ovisno o prometu predmetnog poduzetnika. Međutim, iz toga proizlazi da iznos novčane kazne treba odrediti na temelju procjene težine povrede te da, nasuprot tomu, čimbenici kao što su valutne fluktuacije, koje nemaju nikakve veze s povredom koju treba sankcionirati i koji se ne mogu staviti na teret počinitelju povrede, ne smiju utjecati na iznos novčane kazne. Tužitelj je uputio na mišljenje nezavisnog odvjetnika sir Gordona Slynna doneseno u predmetu koji je doveo do navedene presude Musique Diffusion française i dr./Komisija (Zb., str. 1914.) prema kojem prilikom određivanja iznosa novčane kazne valja voditi računa o najnovijem prometu, koji onda najbolje odražava stvarne prilike poduzetnika.

385    Tužitelj smatra da je njegova teza prema kojoj na iznos novčane kazne ne smiju utjecati valutne fluktuacije potvrđena presudom Suda od 9. ožujka 1977., Société anonyme générale sucrière i dr./Komisija (41/73, 43/73 i 44/73 – Tumačenje, Zb., str. 445., t. 12. do 17.). U odnosu na tu presudu, tužitelj u svojoj replici osporava tezu Komisije prema kojoj ta presuda potvrđuje stajalište da pretvorba u nacionalnu valutu ne bi bila potrebna da je obračunska jedinica (u daljnjem tekstu: OJ), o kojoj je bila riječ u to vrijeme, bila valuta u kojoj su se mogla obavljati plaćanja.

386    Tužitelj ističe da odluka također dovodi do neopravdanog različitog postupanja te da valutne fluktuacije u potpunosti mijenjaju odnos između različitih izrečenih novčanih kazni. Naglašava da je između 1990. i 1994. peseta devalvirala za 22 % u odnosu na eki, dok su u istom razdoblju austrijska, njemačka i nizozemska valuta osnažene za oko 7,5 % u odnosu na eki. Slijedom toga, tužitelju je izrečena, a da pritom ne postoji objektivno opravdanje, novčana kazna koja za njega predstavlja trošak koji je za oko 30 % viši od troška novčanih kazni koje su izrečene drugim poduzetnicima, osobito njemačkima.

387    Tužitelj zaključuje da ništa ne obvezuje Komisiju da iznos novčane kazne iskaže u ekijima te da bi ona trebala iznos novčane kazne iskazati u nacionalnoj valuti kako bi se izbjegla neopravdana različita postupanja. I pod pretpostavkom da Komisija ima mogućnost izraziti iznos novčane kazne u ekijima, ona je morala barem koristiti tečaj koji jamči jednako postupanje, i to tečaj u trenutku kada je novčana kazna izrečena (dan objave ili dostave odluke).

388    Komisija podsjeća da joj članak 15. stavak 2. Uredbe br. 17 omogućuje da izriče novčane kazne kojima iznos ne smije „prelaziti 10 % ukupnog prometa koji je u prethodnoj poslovnoj godini ostvario“ svaki od poduzetnika koji su sudjelovali u povredi. Ta stopa od 10 % koja se primjenjuje na ukupni promet gornja je granica novčane kazne (presuda Suda od 8. veljače 1990., Tipp-Ex/Komisija, C-279/87, Zb., str. I-261., objava sažetka odluke, t. 38. i prateće). Slijedom toga, time što je odredila novčanu kaznu pozivajući se na poslovnu godinu 1990., to jest posljednju poslovnu godinu u kojoj je djelovao zabranjeni sporazum, i time što je konvertirala sve promete u eki na temelju srednjeg tečaja za tu godinu, Komisija smatra da je postupila u granicama koje su određene Uredbom br. 17.

389    Konverzijom u eki na temelju tečaja referentne godine dobiva se navodno stvarni promet izražen u ekijima, upravo zato da se izbjegne svaka diskriminacija poduzetnika adresata zbog valutnih fluktuacija različitih država članica. Navedena presuda Société anonyme générale sucrière i dr./Komisija, prema shvaćanju Komisije, ne potvrđuje tužiteljevu tezu. Iz navedene presude jasno proizlazi da se ona odnosi samo na eventualnu potrebu da se novčana kazna izrazi u nacionalnoj valuti zbog toga što OJ nije bio sredstvo plaćanja.

390    U odnosu na navodne diskriminatorne učinke primijenjene metode, Komisija naglašava da je rizik valutnih fluktuacija sastavni dio trgovine i međunarodnih razmjena. Riječ je o elementu koji je nemoguće isključiti i koji se odražava u svakom slučaju na iznos novčane kazne u vrijeme plaćanja. Međutim, upravo pretvaranjem brojčanih podataka koji odražavaju količine prometa u ekije najbolje se izbjegava diskriminacija. Na taj način novčana kazna se izračunava u „stvarnim“ vrijednostima. Kada bi se kaznu izricalo u nacionalnoj valuti to bi kaznu učinilo isključivo nominalnom, što bi, kako to tužiteljevi izračuni pokazuju, odgovaralo poduzetnicima kojima se promet izražava u slabim valutama. Međutim, valja primijetiti da se vrijednost ekija određuje prema vrijednosti svih nacionalnih valuta te da konverzija u eki odgovara djelotvornoj primjeni načela jednakog postupanja, s obzirom na to da poduzetnici adresati odluke posluju u različitim državama članicama i u različitim nacionalnim valutama.

391    U odnosu na tužiteljev argument prema kojem je trebao biti korišten barem tečaj na snazi u vrijeme izricanja novčane kazne, Komisija odgovara da je promet u referentnoj godini imao realnu vrijednost s obzirom na tečaj koji tada bio na snazi, a ne u odnosu na kasniji tečaj koji je bio na snazi u vrijeme donošenja odluke.

 Ocjena Prvostupanjskog suda

392    U članku 4. odluke navodi se da su izrečene kazne plative u ekijima.

393    Valja navesti da ništa ne sprečava Komisiju da iznos novčane kazne iskaže u ekijima, monetarnoj jedinici koja se može konvertirati u nacionalnu valutu. To uostalom omogućuje poduzetnicima da lakše usporede iznose izrečenih novčanih kazni. Osim toga, moguća konverzija ekija u nacionalnu valutu razlikuje tu monetarnu jedinicu od „obračunske jedinice“ navedene u članku 15. stavku 2. Uredbe br. 17, u odnosu na koju je Sud izričito priznao da, s obzirom na to da se ne radi o sredstvu plaćanja, ona nužno podrazumijeva da se iznos novčane kazne određuje u nacionalnoj valuti (navedena presuda Société anonyme générale sucrière i dr./Komisija, t. 15.).

394    U odnosu na zakonitost metode Komisije koja se sastoji u konverziji referentnog prometa poduzetnika u eki prema srednjem tečaju te iste godine (1990.), ne mogu se prihvatiti tužiteljevi prigovori.

395    Prije svega, Komisija mora redovito koristiti samo jednu i istu metodu izračuna novčanih kazni koje izriče poduzetnicima koji se sankcioniraju zbog sudjelovanja u istoj povredi (vidjeti navedenu presudu Musique Diffusion française i dr./Komisija, t. 122.).

396    Nadalje, kako bi usporedila različite priopćene promete, izražene u pojedinim nacionalnim valutama predmetnih poduzetnika, Komisija mora konvertirati te promete u jednu jedinu novčanu jedinicu. Budući da je vrijednost ekija određena s obzirom na vrijednost svake nacionalne valute država članica, Komisija je osnovano konvertirala promete svakog poduzetnika u ekije.

397    Komisija je također osnovano utemeljila svoju odluku na prometu referentne godine (1990.) te je osnovano konvertirala taj promet u eki na temelju srednjeg tečaja te iste godine. S jedne strane, to što su uzeti u obzir prometi koje je ostvario svaki poduzetnik u referentnom razdoblju, i to tijekom cijele posljednje godine razdoblja u kojemu je utvrđena povreda, omogućilo je Komisiji da ocijeni veličinu i gospodarsku snagu svakog poduzetnika kao i jačinu povrede koja je počinjena od strane svakog od njih, pri čemu su ti elementi relevantni za ocjenu težine povrede koju je počinio svaki poduzetnik (vidjeti navedenu presudu Musique Diffusion française i dr./Komisija, t. 120. i 121.). S druge strane, to što se prilikom konverzije predmetnih prometa u ekije vodilo računa o srednjim tečajevima referentne godine omogućilo je Komisiji da izbjegne da eventualne valutne fluktuacije do kojih je došlo nakon prestanka povrede utječu na ocjenu o relativnoj veličini i gospodarskoj snazi poduzetnika kao i o intenzitetu povrede koju su pojedinačno počinili, a time i na ocjenu o težini te povrede. Naime, ocjena težine povrede mora se temeljiti na stvarnom ekonomskom stanju kakvo je bilo u vrijeme počinjenja navedene povrede.

398    Slijedom navedenog, argument prema kojemu se promet ostvaren u referentnoj godini morao konvertirati u eki na osnovi tečaja na dan donošenja odluke ne može se prihvatiti. Metoda izračuna novčane kazne koja se sastoji od primjene srednjeg tečaja referentne godine omogućuje da se izbjegnu aleatorni učinci promjena realnih vrijednosti nacionalnih valuta do kojih može doći i do kojih je došlo u konkretnom slučaju između referentne godine i godine donošenja odluke. Iako ta metoda može dovesti do toga da određeni poduzetnik mora platiti iznos koji je, izraženo u nacionalnoj valuti, nominalno viši ili niži od onog koji bi trebao platiti u slučaju primjene tečaja na snazi na dan donošenja odluke, to je samo logična posljedica fluktuacije realnih vrijednosti različitih nacionalnih valuta.

399    Valja dodati da nekoliko poduzetnika adresata odluke imaju tvornice kartona u više država (vidjeti uvodne izjave 7., 8. i 11. odluke). Osim toga, poduzetnici adresati odluke općenito djeluju na području više država članica posredstvom lokalnih zastupništava. Oni stoga posluju s više nacionalnih valuta. Sam tužitelj ostvaruje značajan dio svog prometa na izvoznom tržištu. Međutim, kada se odlukom kao što je sporna odluka sankcionira povrede članka 85. stavka 1. Ugovora i kada poduzetnici adresati odluke općenito djeluju na području više država članica, promet ostvaren u referentnoj godini konvertiran u ekije po srednjem tečaju koji je korišten u toj istoj godini sastoji se od zbroja prometa koje je ostvario u svakoj državi u kojoj poduzetnik posluje. Dakle, itekako se vodi računa o stvarnom gospodarskom položaju predmetnih poduzetnika u referentnoj godini.

400    Naposljetku, valja provjeriti je li, kako to tužitelj tvrdi, prijeđena gornja granica predviđena u članku 15. stavku 2. Uredbe br. 17, koja odgovara „10 % ukupnog prometa u prethodnoj poslovnoj godini“ zbog valutnih fluktuacija koje su uslijedile nakon referentne godine.

401    Sukladno sudskoj praksi Suda, postotak izražen u toj odredbi odnosi se na ukupni promet predmetnog poduzetnika (navedena presuda Musique Diffusion française i dr./Komisija, t. 119.).

402    U smislu članka 15. stavka 2. Uredbe br. 17 „prethodna poslovna godina“ je ona koja prethodi datumu odluke, odnosno u konkretnom slučaju posljednja potpuna poslovna godina svakog predmetnog poduzetnika na dan 13. srpnja 1994.

403    U skladu s tim elementima, valja naglasiti da, na temelju informacija koje je dostavio tužitelj u odgovoru na postavljeno pisano pitanje od strane Prvostupanjskog suda, iznos novčane kazne konvertiran u nacionalnu valutu prema tečaju koji se primjenjivao u vrijeme objave odluke ne prelazi 10 % ukupnog prometa koji je tužitelj ostvario u 1993.

404    Imajući u vidu izloženo ovaj tužbeni razlog valja odbiti.

 J – Tužbeni razlog koji se temelji, s jedne strane, na pogrešnom izračunu dijela novčane kazne koja odgovara povredi koja se pripisuje Prat Cartonu i, s druge strane, na povredi obveze obrazlaganja u odnosu na to pitanje

 Argumenti stranaka

405    Tužitelj ističe da je Komisija pogrešno izračunala dio novčane kazne koji odgovara povredi koju je navodno počinio Prat Carton tako što je primijenila isti postotak prometa koji je bio predviđen za tužitelja, i to 9 %, umanjeno za jednu trećinu zbog suradnje poduzetnika tijekom istrage predmeta. Međutim, ograničeno sudjelovanje Prat Cartona na sastancima JMC-a od lipnja 1990. do ožujka 1991. i činjenica da on nije bio „voditelj“ opravdavali su smanjenje iznosa novčane kazne.

406    Konačno, tužitelj se žali na potpuno pomanjkanje transparentnosti i nedostatak obrazloženja u dijelu koji se odnosi na izračun dijela novčane kazne koji odgovara povredi koja se pripisuje Prat Cartonu.

407    Komisija ponavlja da je, kao što je to navela u uvodnoj izjavi 154. odluke, tužitelj, koji je preuzeo Prat Carton u veljači 1991., odgovoran za protutržišno postupanje istog za cijelo razdoblje njegovog sudjelovanja u zabranjenom sporazumu. Budući da je odlukom izrečena samo jedna novčana kazna tužitelju, izračunana na osnovi njegovog ukupnog prometa od djelatnosti kartona koji uključuje stoga promet Prat Cartona, postupanje tog poduzetnika nije dovelo do izricanja odvojene novčane kazne. Komisija smatra da je slijedom toga tužiteljeva argumentacija u suprotnosti s činjenicom da je novčana kazna izrečena isključivo tužitelju.

408    U tim uvjetima smatra da također treba odbiti sve prigovore koji se odnose na nedostatak transparentnosti ili na nedosljednost u obrazloženju odluke u odnosu na to pitanje.

 Ocjena Prvostupanjskog suda

409    Sukladno objašnjenjima koje je dala Komisija, novčana kazna koja je izrečena tužitelju odgovara iznosu od 6 % prometa koje su 1990. ostvarili tužitelj odnosno Prat Carton (stopa od 9 % primijenjena u odnosu na poduzetnike „voditelje“ umanjena za jednu trećinu zbog spremnosti tužitelja na suradnju). Iako je u takvom slučaju poželjno da odluka sadrži šire obrazloženje o primijenjenoj metodi izračuna, valja na temelju već izloženih razloga (vidjeti točke 351. do 353 ove presude) odbiti tužiteljev argument koji se temelji na povredi članka 190. Ugovora.

410    Valja nadalje ponoviti (vidjeti točku 250. ove presude) da je Komisija utvrdila sudjelovanje Prat Cartona u tajnom sporazumu o cijenama i u tajnom sporazumu o razdobljima prekida rada u razdoblju od lipnja 1990. do veljače 1991. S druge strane, prihvaćeno je da Komisija nije dovoljno dokazala sudjelovanje Prat Cartona u tajnom sporazumu o tržišnim udjelima u istom razdoblju kao ni njegovo sudjelovanje od sredine 1986. do lipnja 1990. u jednom od konstitutivnih dijelova povrede kako su opisani u članku 1. odluke.

411    Imajući u vidu činjenicu da je Prat Carton sudjelovao samo u nekim konstitutivnim dijelovima povrede u kraćem razdoblju od onog koje je utvrdila Komisija, valja pristupiti smanjenju iznosa novčane kazne koja je izrečena tužitelju.

412    U konkretnom slučaju, s obzirom na to da drugi tužbeni razlozi koje je tužitelj istaknuo ne opravdavaju smanjenje novčane kazne, Prvostupanjski će sud u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti odrediti iznos te novčane kazne u iznosu od 14.000.000 ekija.

 Troškovi

413    Sukladno članku 87. stavku 3. Poslovnika, Prvostupanjski sud može podijeliti troškove ili odlučiti da svaka stranka snosi vlastite troškove ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima. Budući da je tužba samo djelomično prihvaćena, Prvostupanjski sud smatra pravičnim, s obzirom na okolnosti slučaja, naložiti tužitelju da snosi vlastite troškove kao i polovicu troškova Komisije, a Komisiji da snosi drugu polovicu vlastitih troškova.

Slijedom navedenog,

PRVOSTUPANJSKI SUD (treće prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Poništava se članak 2. prva četiri podstavka Odluke Komisije 94/601/EZ od 13. srpnja 1994. o postupku primjene članka 85. Ugovora o EZ-u (IV/C/33.833 – Karton) u dijelu koji se odnosi na tužitelja, osim u dijelu koji glasi:

„Poduzetnici navedeni u članku 1. odmah će prestati s navedenim povredama, ako u međuvremenu već nisu prestali. Isti se u budućnosti u okviru svojih djelatnosti u sektoru kartona moraju suzdržati od svakog sporazuma ili usklađenog djelovanja koji mogu imati za cilj ili istovjetnu ili sličnu posljedicu, uključujući svaku razmjenu poslovnih informacija:

a) na temelju kojih se sudionici izravno ili neizravno obavještavaju o proizvodnji, prodajama, još neizvršenim narudžbama, razinama iskorištenosti strojeva, prodajnim cijenama, troškovima ili marketinškim planovima drugih proizvođača.

Svakim sustavom razmjene općih informacija u koji su poduzetnici uključeni, kao što je to sustav Fides ili njegov slijednik, upravljat će se na način da se isključe svi podaci koji omogućuju utvrđenje postupanja određenih proizvođača.“ [neslužbeni prijevod]

2.      Iznos novčane kazne koja je izrečena tužitelju u članku 3. odluke 96/601 određuje se u visini od 14.000.000 ekija.

3.      U preostalom dijelu tužba se odbija.

4.      Tužitelj će snositi vlastite troškove i polovicu troškova Komisije.

5.      Komisija će snositi polovicu vlastitih troškova.

Vesterdorf Briët Lindh

Potocki        Cooke

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 14. svibnja 1998.

Tajnik        Predsjednik

H. Jung        B. Vesterdorf

Sadržaj

Činjenice iz kojih proizlazi spor

Postupak

Zahtjevi stranaka

Zahtjev za poništenje odluke

A – Postupovni tužbeni razlog koji se temelji na povredi prava obrane

Argumenti stranaka

Ocjena Prvostupanjskog suda

B – O meritumu

Tužbeni zahtjev, koji se temelji na nepostojanju dogovora o transakcijskim cijenama te na povredi obveze obrazlaganja

Argumenti stranaka

Ocjena Prvostupanjskog suda

Tužbeni razlog, koji se temelji na sudjelovanju u zabranjenom sporazumu čiji je cilj zamrzavanje tržišnih udjela i kontrola ponude

Argumenti stranaka

Ocjena Prvostupanjskog suda

1. O postojanju dogovora o zamrzavanju tržišnih udjela i dogovora o kontroli ponude

2. O stvarnom tužiteljevom djelovanju

Tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešci Komisije u pogledu trajanja dogovora o cijene

Argumenti stranaka

Ocjena Prvostupanjskog suda

Tužbeni zahtjev, koji se temelji na pogrešci koju je počinila Komisija u odnosu na trajanje zabranjenog sporazuma o zamrzavanju tržišnih udjela i kontroli ponude

Argumenti stranaka

Ocjena Prvostupanjskog suda

Tužbeni razlog koji se temelji na pogrešci u ocjeni koju je počinila Komisija u odnosu na sustav Fidesa za razmjenu informacija

Tužbeni razlog koji se temelji na pogrešci koju je počinila Komisija time što je smatrala da se radi o jedinstvenoj i sveobuhvatnoj povredi te da je Sarrió za nju odgovoran u cijelosti

Argumenti stranaka

Ocjena Prvostupanjskog suda

Tužbeni razlog koji se temelji na tome da Komisija nije uzela u obzir stanje na španjolskom tržištu

Tužbeni razlog koji se temelji na nesudjelovanju Prat Cartona u povredi

Argumenti stranaka

Ocjena Prvostupanjskog suda

1. Razdoblje od sredine 1986. do lipnja 1990.

a) Sudjelovanje Prat Cartona na nekim sastancima PC-a

b) Sudjelovanje Prat Cartona na nekim sastancima COE-a

i) Predmet sastanaka COE-a općenito

ii) Sastanak COE-a od 3. listopada 1989.

c) Izjava Store o prijenosu informacija poduzetnicima koji nisu bili prisutni na sastancima

d) O sudjelovanju Prat Cartona na sastancima JMC-a

e) Zaključak u odnosu na predmetno razdoblje

2. Razdoblje od lipnja 1990. do veljače 1991.

a) Sudjelovanje Prat Cartona u tajnom sporazumu o cijenama

b) O sudjelovanju Prat Cartona u tajnom sporazumu o razdobljima prekida rada

O sudjelovanju Prat Cartona u tajnom sporazumu o tržišnim udjelima

3. Zaključci koji se odnose na sudjelovanje Prat Cartona u povredi članka 85. stavka 1. Ugovora prije nego što ga je preuzeo tužitelj u veljači 1991.

Zahtjev za poništenje članka 2. odluke

Argumenti stranaka

Ocjena Prvostupanjskog suda

A – Tužbeni razlog koji se temelji na potrebi smanjenja novčane kazne zbog pogrešnog određenja predmeta i trajanja povrede

B – Tužbeni razlog koji se temelji, s jedne strane, na pogrešci u ocjeni koju je počinila Komisija tako što je smatrala da su zabranjenim sporazumom „u većem dijelu uspješno postignuti njegovi ciljevi“ i, s druge strane, na povredi obveze obrazlaganja u odnosu na to pitanje

Argumenti stranaka

Ocjena Prvostupanjskog suda

C – Tužbeni razlog koji se temelji, s jedne strane, na pogrešci koja se tiče prava zbog toga što je Komisija prikrivanje zabranjenog sporazuma ocijenila kao otegotnu okolnost i, s druge strane, na pogrešci koja se tiče obrazloženja u odnosu na to pitanje

Argumenti stranaka

Ocjena Prvostupanjskog suda

D – Tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja u dijelu u kojemu je Komisija bez objektivnog opravdanja izrekla novčane kazne koje su više u usporedbi s njezinom prijašnjom praksom

Argumenti stranaka

Ocjena Prvostupanjskog suda

E – Tužbeni razlog koji se temelji na nedostatku obrazloženja i povredi prava obrane u odnosu na izračun novčane kazne

Argumenti stranaka

Ocjena Prvostupanjskog suda

F – Tužbeni razlog koji se temelji, s jedne strane, na pogrešci u ocjeni koju je počinila Komisija zbog toga što nije pravilno uzela u obzir ulogu koju je imao Sarrió u okviru zabranjenog sporazuma kao i stvarno postupanje na tržištu i, s druge strane, na nedostatku obrazloženja u odnosu na ta pitanja

Argumenti stranaka

Ocjena Prvostupanjskog suda

G – Tužbeni razlog koji se temelji na tome da je Komisija morala voditi računa o nekim olakotnim okolnostima

Argumenti stranaka

Ocjena Prvostupanjskog suda

H – Tužbeni razlog koji se temelji na materijalnoj pogrešci u izračunu novčane kazne koja je izrečena Sarrióu

Argumenti stranaka

Ocjena Prvostupanjskog suda

I – Tužbeni razlog koji se temelji na pogrešnoj primjeni metode izračuna novčane kazne

Argumenti stranaka

Ocjena Prvostupanjskog suda

J – Tužbeni razlog koji se temelji, s jedne strane, na pogrešnom izračunu dijela novčane kazne koja odgovara povredi koja se pripisuje Prat Cartonu i, s druge strane, na povredi obveze obrazlaganja u odnosu na to pitanje

Argumenti stranaka

Ocjena Prvostupanjskog suda

Troškovi

*Jezik postupka: talijanski