MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
PEDRA CRUZA VILLALÓNA
od 9. siječnja 2014.(1)
Predmet C‑435/12
ACI Adam BV,
Alpha International BV,
AVC Nederland BV,
BAS Computers & Componenten BV,
Despec BV,
Dexxon Data Media and Storage BV,
Fuji Magnetics Nederland,
Imation Europe BV,
Maxell Benelux BV,
Philips Consumer Electronics BV,
Sony Benelux BV,
Verbatim GmbH
protiv
Stichting de Thuiskopie,
Stichting Onderhandelingen Thuiskopie vergoeding
(zahtjev za prethodnu odluku koji je sastavio Hoge Raad der Nederlanden (Nizozemska))
„Intelektualno vlasništvo – Autorsko pravo i srodna prava – Direktiva 2001/29/EZ – Usklađivanje određenih aspekata autorskog prava i srodnih prava u informacijskom društvu – Isključivo pravo reprodukcije – Članak 5. stavak 2. točka (b) – Članak 5. stavak 5. – Iznimke i ograničenja – Iznimka privatnog reproduciranja – Područje primjene – Reproduciranja ostvarena iz nedopuštenih izvora – Naknada za privatno reproduciranje – Direktiva 2004/48/EZ – Provedba pravâ intelektualnog vlasništva – Članak 14. – Sudski troškovi – Područje primjene“
1. U ovom je predmetu Sudu postavljen novi niz prethodnih pitanja, poglavito u vezi s tumačenjem Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu(2) i osobito članka 5. stavka 2. točke (b) te direktive, koji dopušta državama članicama da na temelju privatnog reproduciranja utvrde iznimku od isključivog prava reproduciranja nositelja autorskog prava i nositelja srodnih prava(3).
2. Glavno pitanje koje je u prethodnom pitanju postavio sud koji je uputio zahtjev odnosi se zapravo na mogućnost primjene iznimke privatnog reproduciranja samo na reproduciranje ostvareno iz dopuštenih izvora i osim toga na mogućnost izračunavanja i ubiranja naknade za privatno reproduciranje samo u odnosu na reproduciranje ostvareno iz dopuštenih izvora(4).
3. Riječ je o pitanju tumačenja Direktive 2001/29(5) koje si postavlja više nacionalnih sudova i koje je riješeno u nekim državama članicama, bilo putem nacionalnog zakonodavstva(6) bilo putem nacionalnih sudova(7), no nije dovelo do odgovora Suda(8) te ostaje sporno u pravnoj teoriji(9) i zbog toga je vrlo važno.
4. Ta je važnost to veća što određene stranke u glavnom postupku, baš kao i dio pravnih teoretičara, prikazuju iznimku privatnog reproduciranja kao sredstvo za naknadu štete uzrokovane nositeljima prava zbog neovlaštenog prenošenja djela i predmeta zaštite na internetu, barem kada nedostaju prikladne tehničke mjere kojima se može učinkovito boriti protiv „piratstva“.
I – Pravni okvir
A – Međunarodno pravo
5. Tri međunarodne konvencije odnose se na rješavanje glavnog postupka. Prva i najvažnija je Bernska konvencija za zaštitu književnih i umjetničkih djela od 9. rujna 1886., kako je posljednji put revidirana Pariškim aktom od 24. srpnja 1971., u inačici koja proizlazi iz izmjene od 28. srpnja 1979. (u daljnjem tekstu: Bernska konvencija)(10), (11).
6. Druge su dvije, s jedne strane, Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva iz Priloga 1.C Sporazumu o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (WTO), koji je potpisan u Marrakechu i potvrđen Odlukom Vijeća 94/800/EZ od 22. prosinca 1994. o sklapanju u ime Europske zajednice, s obzirom na pitanja iz njezine nadležnosti, sporazuma postignutih u Urugvajskom krugu multilateralnih pregovora (1986. – 1994.)(12), i, s druge strane, Ugovor Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo o autorskom pravu, koji je donesen u Ženevi 20. prosinca 1996. i koji je odobren Odlukom Vijeća 2000/278/EZ od 16. ožujka 2000. o odobrenju, u ime Zajednice, Ugovora o autorskom pravu Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo i Ugovora o izvedbama i fonogramima Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo(13), čije odredbe upućuju na Bernsku konvenciju(14).
B – Pravo Unije
7. Prethodna pitanja odnose se na tumačenje, s jedne strane, odredbi članka 5. stavka 5. točke (b) i članka 5. stavka 5. Direktive 2001/29/EZ(15) i, s druge strane, Direktive 2004/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o provedbi prava intelektualnog vlasništva(16), a posebno njezina članka 14. Tekst bitnih odredbi bit će prema potrebi citiran u nastavku.
C – Nizozemsko pravo
8. Članak 1. Zakona o autorskom pravu (ZAP) priznaje tvorcu književnog, znanstvenog ili umjetničkog djela ili njegovim pravnim sljednicima isključivo pravo reproduciranja tog djela, uz ograničenja predviđena zakonom. U konkretnom slučaju ZAP sadrži odredbe kojima se utvrđuju iznimka privatnog reproduciranja i pravična naknada, to jest naknada za privatno umnožavanje.
9. Članak 16c ZAP‑a, kojim je prenesen članak 5. stavak 2. točka (b) Direktive 2001/29, propisuje:
„Ne smatra se povredom prava autora književnog, znanstvenog ili umjetničkog djela njegovo reproduciranje u cijelosti ili u dijelovima na medij namijenjen za prikaz djela ako reproduciranje nema izravnu ili neizravnu komercijalnu svrhu i ako služi isključivo za vježbu, učenje ili korištenje fizičke osobe koja ga reproducira.“
10. Članak 16c stavak 2. ZAP‑a predviđa:
„Reproduciranje u smislu [članka 16c stavka 1.] daje autoru ili njegovim pravnim sljednicima pravo na ubiranje pravične naknade. Proizvođač ili uvoznik medija iz stavka 1. obvezan je plaćati naknadu.“
11. Osim toga, članak 1019.h Zakona o parničnom postupku, kojim se prenosi članak 14. Direktive 2004/48/EZ, navodi:
„U mjeri u kojoj je potrebno, odstupanjem od knjige I. glave II. odjeljka 12. stavka 2. i članka 843.a stavka 1., stranka koja ne uspije u sporu snosi opravdane i razmjerne sudske i ostale troškove koje je imala stranka koja uspije u sporu, osim ako to nije dopušteno zbog pravičnosti.“
II – Činjenice u glavnom postupku
12. Tuženici u glavnom postupku su Stichting de Thuiskopie, organizacija zadužena za ubiranje naknade za privatno reproduciranje predviđene člankom 16c stavkom 2. ZAP‑a i za raspodjelu tako ubranih sredstava, te Stichting Onderhandelingen Thuiskopie vergoeding(17), organizacija zadužena za utvrđivanje iznosa naknade za privatno reproduciranje.
13. Tužitelji u glavnom postupku su uvoznici i/ili proizvođači medija namijenjenih reproduciranju djela u smislu članka 16c stavka 1. ZAP‑a koji po toj moraju osnovi platiti naknadu za privatno umnožavanje.
14. Procjenjujući da je naknada za privatno reproduciranje isključivo namijenjena popravljanju štete koju pretrpe nositelji prava zbog radnji umnožavanja koje potpadaju pod članak 16c stavak 1. ZAP‑a, navedeni tužitelji u glavnom postupku pokrenuli su postupak protiv Stichting de Thuiskopie i SONT‑a pred Rechtbank te ’s‑Gravenhage uz argumentaciju da se iznos naknade za privatno reproduciranje ne smije izračunavati temeljem štete koja, uz povredu autorskog prava, potječe od reproduciranja djela iz nedopuštenih izvora.
15. Presudom od 25. lipnja 2008. Rechtbank te ’s‑Gravenhage odbio je zahtjev tužiteljâ u glavnom postupku(18).
16. Gerechtshof te ’s‑Gravenhage, kojem je podnesena žalba, presudom od 15. studenoga 2010.(19) također je odbio taj zahtjev, odlučivši da je pravična naknada predviđena člankom 16c ZAP‑a namijenjena popravljanju štete koja je ovlaštenicima prava uzrokovana radnjama reproduciranja, koje su u području primjene navedene odredbe.
17. Valja primijetiti da iz odluke suda koji je uputio zahtjev jasno proizlazi da je Gerechtshof te ’s‑Gravenhage utvrdio da ni članak 5. stavak 2. točka b) Direktive 2001/29 ni članak 16c ZAP‑a ne prave razliku s obzirom na izvore reproduciranja. Međutim, iz pripremnih radnji za ZAP proizlazi da članak 16c valja tumačiti tako da se odobrava reproduciranje iz nedopuštenih izvora sve dok su tehnička sredstva za borbu protiv nedopuštenog privatnog reproduciranja nedostupna. Zapravo je zauzeto stajalište da sustav ne zabranjuje reproduciranje iz nedopuštenih izvora, pri čemu bi obveza ubiranja naknade za privatno reproduciranje osigurala najbolju zaštitu interesa nositelja prava a da ne pretrpe neopravdanu štetu u smislu članka 5. stavka 5. Direktive 2001/29.
18. Tužitelji u glavnom postupku podnijeli su kasacijsku žalbu protiv presude Gerechtshof te ʼs‑Gravenhage pred Hoge Raad der Nederlanden. Stichting de Thuskopie također je podnio protužalbu Hoge Raad der Nederlanden.
III – Prethodna pitanja i postupak pred Sudom
19. U tim je okolnostima Hoge Raad der Nederlanden odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja.
„1. Treba li članak 5. stavak 2. točku (b), u vezi s člankom 5. stavkom 5., Direktive [2001/29] tumačiti u smislu da se predviđeno ograničenje autorskog prava primjenjuje na reproduciranja koja ispunjavaju zahtjeve navedene u toj odredbi, neovisno o činjenici ima li dotična fizička osoba reproducirane primjerke djela na raspolaganju na dopušten način, ili to ograničenje vrijedi samo za reproduciranje primjeraka koje dotična osoba ima na raspolaganju bez povrede autorskog prava?
2. a) Ako odgovor na prvo pitanje odgovara drugom elementu gore navedene alternative, može li primjena ,testa u tri koraka’ iz članka 5. stavka 5. Direktive [2001/29] proširiti područje primjene ograničenja iz njezina članka 5. stavka 2. ili ga može samo ograničiti?
2. b) Ako odgovor na prvo pitanje odgovara drugom elementu gore navedene alternative, povređuje li pravilo nacionalnog prava koje nameće pravičnu naknadu za reproduciranja fizičke osobe za privatnu uporabu i bez ikakve izravne ili neizravne komercijalne svrhe, neovisno o činjenici jesu li reproduciranja dopuštena s obzirom na članak 5. stavak 2. Direktive [2001/29] – i iako to pravilo ne povređuje pravo pravnih sljednika na zabranu reproduciranja kao ni njihovo pravo na naknadu štete – članak 5. te direktive ili drugo pravno pravilo Unije?
Je li za odgovor na to pitanje relevantno, u svjetlu ,testa u tri koraka’ iz članka 5. stavka 5. Direktive [2001/29], da ne postoje (odnosno još ne postoje) tehničke mjere za suzbijanje stvaranja nedopuštenih privatnih reproduciranja?
3. Primjenjuje li se Direktiva 2004/48 na postupak kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku u kojem – nakon što je država članica na temelju članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive [2001/29] nametnula proizvođačima i uvoznicima odgovarajućih medija namijenjenih za reproduciranje djelâ obvezu pravične naknade predviđene tom odredbom te je odlučila da se ta pravična naknada mora plaćati tijelu koje je odredila država članica, a koje je zaduženo za ubiranje i raspodjelu pravične naknade – dužnici traže od suda koji postupa u tom postupku, s obzirom na posebne okolnosti spora koje su relevantne za utvrđenje pravične naknade, da donese pravna utvrđenja na teret navedenog tijela koje se brani protiv tog zahtjeva?“
20. Tužitelji u glavnom postupku, Stichting de Thuiskopie, nizozemska, talijanska, litavska i austrijska vlada kao i Europska komisija dostavili su svoja pisana očitovanja.
21. Tužitelji u glavnom postupku, Stichting de Thuiskopie, nizozemska, talijanska, litavska i austrijska vlada kao i Europska komisija podnijeli su također svoja usmena očitovanja tijekom javne rasprave održane 9. listopada 2013.
IV – Uvodna očitovanja
22. Prvo i drugo pitanje suda koji je uputio zahtjev usko su povezana(20) i zapravo sadrže više pitanja koja zahtijevaju uvodna očitovanja i zaslužuju biti preoblikovana i pregrupirana.
23. Svojim prvim pitanjem Hoge Raad der Nederlanden postavio je Sudu pitanje o tumačenju Direktive 2001/29. On u biti pita primjenjuje li se iznimka privatnog reproduciranja predviđena u članku 5. stavku 2. točki (b) Direktive 2001/29 na sva reproduciranja, neovisno o dopuštenosti njihovih izvora (prva alternativa), ili se, nasuprot tome, primjenjuje samo na reproduciranja stvorena iz izvora koji su sami po sebi dopušteni. Također postavlja pitanje o učinku članka 5. stavka 5. Direktive na tumačenje njezina članka 5. stavka 5. točke (b).
24. Sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku zatim u drugom pitanju postavlja dva podredna pitanja za slučaj da Sud protumači članak 5. stavak 2. točku (b) Direktive 2001/29/EZ tako da se ne primjenjuje na reproduciranja ostvarena iz dopuštenih izvora.
25. Prvo postavlja pitanje (drugo pitanje, točka (a)) može li članak 5. stavak 5. Direktive 2001/29, kojim se definira „test u tri koraka“, dopustiti proširenje dosega iznimke za privatno reproduciranje predviđene u članku 5. stavku 2. točki b) te direktive ili, u suprotnom, dovodi do njegova ograničenja.
26. Zatim u biti Sudu postavlja pitanje o usklađenosti s pravom Unije, tj. Direktivom 2001/29 i bilo kojim drugim pravnim pravilom, nacionalne odredbe koja nameće pravičnu naknadu za reproduciranja fizičke osobe za privatnu uporabu i bez ikakve izravne ili neizravne gospodarske svrhe, neovisno o činjenici jesu li reproduciranja dopuštena.
27. Međutim, iz razloga koje ću iznijeti u nastavku, prvo pitanje i točka (a) drugog pitanja mogu se ispitati samo zajedno jer su odredbe članka 5. stavka 2. točke (b) i stavka 5. Direktive 2001/29 formalno i nerazdvojivo povezane te se mogu tumačiti samo zajedno i na dinamičan način.
28. Započet ću razmatranjem pitanja može li se članak 5. Direktive 2001/29 u cijelosti tumačiti tako da se naknada za privatno reproduciranje može ubirati za reproduciranja ostvarena iz nedopuštenih izvora, to jest iz izvora koji nisu proizvedeni, prenošeni ili priopćeni uz suglasnost nositelja isključivog prava reproduciranja (prvo pitanje i točka (a) drugog pitanja).
29. Budući da bi odgovor na ovo pitanje prema mojem mišljenju trebao biti niječan, razmotrit ću zatim vrlo brzo pitanje može li se članak 5. Direktive 2001/29 tumačiti tako da država članica ipak može(21) odlučiti ubirati naknadu za privatno reproduciranje ostvareno iz nedopuštenih izvora. Odgovor na to drugo pitanje moći će se zapravo lako izvesti iz razmatranja danih u odgovoru na prvo pitanje.
30. Na kraju ću sažeto odgovoriti na treće pitanje u vezi s tumačenjem članka 14. Direktive 2004/48.
V – Pitanje može li se naknada za privatno reproduciranje ubirati iz nedopuštenih izvora (prvo pitanje i točka (a) drugog pitanja)
A – Sažetak očitovanja
31. Tužitelji u glavnom postupku, španjolska, talijanska i litavska vlada kao i Komisija dijele mišljenje da se, s obzirom na tekst, duh i cilj Direktive 2001/29, iznimka privatnog reproduciranja predviđena u članku 5. stavku 5. točki (b) te direktive ne može primijeniti na reproduciranja ostvarena iz nedopuštenih izvora.
32. S jedne strane, navedeni članak 5. stavak 2. točka (b) ne predviđa takvu mogućnost i mora se, u mjeri u kojoj čini iznimku od isključivog prava reproduciranja zajamčenog člankom 2. Direktive 2001/29, usko tumačiti u vezi s člankom 5. stavkom 5. te direktive.
33. S druge strane, usko tumačenje odgovara cilju Direktive 2001/29 i suprotno rješenje poremetilo bi pravičnu ravnotežu koja se mora održavati između različitih odnosnih prava i interesa. Namjena pravične naknade predviđene u toj odredbi isključivo je popravljanje štete koju pretrpe nositelji prava „zbog uvođenja“ iznimke privatnog reproduciranja, a ne štete uzrokovane nositeljima prava iz reproduciranja ostvarenih iz nedopuštenih izvora, a fortiori, štete koja potječe od prethodnog prenošenja nedopuštenih reproduciranih primjeraka njihovih djela.
34. Iako, osim toga, Komisija priznaje da se takvo usko tumačenje može, paradoksalno, nepovoljno odraziti na nositelje prava u određenim okolnostima, ipak smatra da ga ta okolnost ne dovodi u pitanje.
35. Nasuprot tome, tuženici u glavnom postupku te nizozemska i austrijska vlada smatraju da u biti mogućnost država članica da na reproduciranja ostvarena iz nedopuštenih izvora primijene iznimku za privatno reproduciranje nije isključena ni tekstom ni strukturom Direktive 2001/29 te prije odgovara cilju te direktive i omogućava održavanje pravične ravnoteže između prava i interesa nositelja prava, s jedne strane, i korisnika djela i predmeta zaštite, s druge strane.
36. Ističu da u tom pogledu ne postoji nijedno drugo tehničko sredstvo za borbu protiv ostvarivanja privatnog reproduciranja iz nedopuštenih izvora i da ubiranje naknada za takvo reproduciranje doprinosi redovitom iskorištavanju reproduciranih djela u smislu članka 5. stavka 5. Direktive 2001/29 te stoga predstavlja najbolje sredstvo za jamčenje zaštite legitimnih interesa nositelja prava a da se time ne proturječi testu u tri koraka.
B – Analiza
37. S obzirom na odlučna stajališta tužiteljâ u glavnom postupku, država članica i Komisije o glavnom problemu koji je istaknut u prvim dvama pitanjima suda koji je uputio zahtjev, prikladno je započeti podsjećanjem, prije svega, na ono što uključuje iznimka privatnog reproduciranja i s njom povezana pravična naknada, kako je utvrđeno člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2001/29. Tumačenje te odredbe neodvojivo je povezano s tumačenjem odredbe članka 5. stavka 5. navedene direktive.
1. Iznimka privatnog reproduciranja prema Direktivi 2001/29
38. Direktiva 2001/29 člankom 2. obvezuje države članice da u korist nositelja autorskog prava i srodnih prava, kako taj članak određuje, predvide isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za izravno ili neizravno, privremeno ili trajno reproduciranje bilo kojim sredstvima i u bilo kojem obliku, u cijelosti ili u dijelovima, predmeta zaštite, to jest njihovih djela, fonograma, filmova ili emitiranja.
39. Članak 5. stavak 2. točka b) iste direktive otvara, međutim, mogućnost državama članicama da predvide iznimku od isključivog prava reproduciranja iz članka 2.
40. Kada država članica provede iznimku privatnog reproduciranja, ona ovlašćuje(22) fizičke osobe koje posjeduju djela ili predmete koji su zaštićeni autorskim pravom ili srodnim pravima da ostvare reproduciranje za privatnu uporabu i u svrhu koja nije izravno ili neizravno gospodarska(23). Iznimka privatnog reproduciranja tipično treba dopustiti stjecatelju audio kompaktnog diska da reproducira primjerak koji će moći, primjerice, slušati pomoću digitalnog glazbenog plejera.
41. U skladu s time, iznimka privatnog reproduciranja tiče se monopola nositelja prava za reproduciranje te im uzrokuje štetu, zbog čega se pretpostavlja da su zauzvrat pristali na pravičnu naknadu. Tu naknadu valja prije smatrati prikladnom odštetom nositeljima prava za štetu koja potječe od reproduciranja njihovih djela i predmeta zaštite(24) nego naknadom.
42. Naposljetku, iznimka privatnog reproduciranja, kao „iznimka uz naknadu“, obvezuje države članice ne samo da utvrde pravičnu naknadu plativu nositeljima prava nego i da je učinkovito ubiru(25) i sigurno provedu njezinu raspodjelu među nositeljima prava.
43. Tu pravičnu naknadu mora financirati fizička osoba koja je uzrokovala štetu nositelju isključivog prava reproduciranja ostvarivši, bez traženja njegova prethodnog odobrenja, reproduciranje djela ili predmeta zaštite za svoju privatnu uporabu i u nekomercijalne svrhe(26). Međutim, iz praktičnih razloga države članice slobodne su ubirati naknadu za privatno reproduciranje od osoba, kao što su tužitelji u glavnom postupku, koje fizičkim osobama, koje su u stvari dužnici, stavljaju na raspolaganje medije kojima se koriste za ostvarivanje svojih reproduciranja. Ipak, pravična ravnoteža koja se mora naći između imatelja prava i korisnika djela i predmeta zaštite zahtijeva, prvo, postojanje mogućnosti da se stvarni teret te naknade prebaci na navedene korisnike(27) i, drugo, da se ona naplati samo u vezi s medijima koji su dostupni tim korisnicima za njihovu privatnu uporabu(28).
44. U takvom sustavu pravična naknada na kraju počiva na pretpostavci da će se korisnici medija za reproduciranje koristiti tim medijima radi reproduciranja djela i predmeta zaštite.
2. Uvodna očitovanja o odredbama članka 5. stavka 2. točke (b) i stavka 5. Direktive 2001/29
45. Prije davanja konkretnog odgovora na pitanja koja su se pojavila u ovom predmetu, treba ispitati odnos između članka 5. stavka 2. točke (b) i članka 5. stavka 5. Direktive 2001/29, s obzirom na to da sud koji je uputio zahtjev izričito pita treba li te odredbe čitati zajedno ili ne.
46. Članak 5. stavak 5. navedene direktive(29) povezuje uvođenje iznimki iz članka 5. stavaka 1. do 4., koje uključuju iznimku privatnog reproduciranja, s trima uvjetima, tako da se one primjenjuju samo u određenim slučajevima, da ne utječu negativno na redovito iskorištavanje djela i da ne uzrokuju neopravdanu štetu legitimnim interesima nositelja prava(30).
47. Ta tri uvjeta, koja u Direktivi 2001/29 nisu drukčije definirana, odgovaraju, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 44. Direktive 2001/29, međunarodnim obvezama država članica i Unije te posebno uvjetima za svako ograničenje autorskog prava, utvrđenima u članku 9. stavku 2. Bernske konvencije, što je poznatije pod nazivom „test u tri koraka“(31), koji u svojem zahtjevu za prethodnu odluku koristi sud koji ga je uputio, i koji su ponovljeni u članku 13. Sporazuma TRIPS i članku 10. Ugovora WCT.
48. Za razliku od onoga što se čini da sud koji je uputio zahtjev smatra u svojim prvim dvama pitanjima, ne postoji alternativa zajedničkom tumačenju odredbi članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29 i njezina članka 5. stavka 5. Kada nacionalni zakonodavci provode iznimku privatnog reproduciranja, moraju to uvijek činiti u skladu sa zahtjevima iz članka 5. stavka 2. točke (b), ispunjavajući istodobno zahtjeve utvrđene u članku 5. stavku 5. Direktive 2001/29 u vezi s međunarodnim obvezama(32). To se jednako odnosi na primjenu iznimke privatnog reproduciranja nacionalnih sudova. Suprotno onome što ističe nizozemska vlada, odredbe članka 5. stavka 5. Direktive 2001/29 nisu upućene samo nacionalnim zakonodavcima.
49. Nadalje, i uz upućivanje na točku (a) drugog pitanja, odredbe članka 5. stavka 5. Direktive 2001/29 ne mogu se tumačiti tako da omogućuju proširenje dosega iznimke privatnog reproduciranja utvrđene njezinim člankom 5. stavkom 2. točkom (b); i da u obrnutom slučaju, prema potrebi, nerazdvojivo doprinose ograničenju područja primjene i dosega navedene direktive.
50. U ovom se predmetu stavljanje iznimki i ograničenja prava reproduciranja predviđenih u članku 5. Direktive u točan okvir može u mnogo pogleda smatrati provedbom testa u tri koraka(33).
51. Točna definicija iznimki i ograničenja prava reproduciranja iz članka 5. Direktive 2001/29, uključujući iznimku privatnog reproduciranja, nastoji u svakom slučaju ispuniti prvi uvjet iz testa u tri koraka koji se tiče ograničenja njegove primjenjivosti na posebne slučajeve. U tom pogledu mora se istaknuti da ograničenje prava privatnog reproduciranja samo na fizičke osobe koje djeluju u privatne i nekomercijalne svrhe, koje je propisano u članku 5. stavku 2. točki (b) Direktive 2001/29, samo podupire ovaj uvjet.
52. Iz iste perspektive uvodna izjava 38. Direktive 2001/29 navodi da, ako su države članice, uz davanje naknade zauzvrat, ovlaštene primijeniti iznimku privatnog reproduciranja kod određenih vrsta reproduciranja audio, vizualnog i audiovizualnog materijala za privatnu uporabu, mora se ipak voditi računa o razlikama između digitalnog privatnog reproduciranja i analognog privatnog reproduciranja te se treba napraviti razlika između njih, s obzirom na to da će digitalno privatno reproduciranje vrlo vjerojatno biti raširenije i imati veći gospodarski utjecaj.
53. Iznimku privatnog reproduciranja, koja je sigurno jedan od slučajeva iznimki od isključivog prava reproduciranja predviđenog u članku 2. Direktive 2001/29, trebaju stoga oblikovati države članice i primijeniti nacionalni sudovi, vodeći računa o uvjetima iz kojih proizlazi ograničenje njegova područja primjene u posebnim slučajevima(34).
54. Slično tomu, kao što je to Sud već imao priliku odlučiti, države članice, kada odluče uvesti iznimku privatnog reproduciranja, obvezne su propisati plaćanje pravične naknade u korist nositelja prava. Iznimka privatnog reproduciranja ne može se uvesti bez propisane i učinkovito ubirane pravične naknade. Naknada, koje je obvezna na temelju članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29, odnosi se na treći uvjet testa u tri koraka, koji se tiče potrebe izbjegavanja neopravdane štete legitimnim interesima nositelja prava iz članka 5. stavka 5. Direktive 2001/29(35).
55. Nasuprot tome, mora se utvrditi da Direktiva 2001/29 ne upućuje izričito na drugi uvjet iz članka 5. stavka 5. Direktive 2001/29 sukladno kojem iznimka ili ograničenje isključivog prava reproduciranja ne smije negativno utjecati na uobičajeno iskorištavanje(36) djela ili predmeta zaštite. U ovom se predmetu stoga Sudu pruža prilika da odluči u tom pogledu(37), pouzdajući se koliko je to moguće u međunarodnu praksu(38).
56. Konkretan odgovor na prvo pitanje suda koji je uputio zahtjev valja dati s obzirom na prethodna razmatranja.
3. O ograničenju područja primjene iznimke privatnog reproduciranja na reproduciranja ostvarena iz dopuštenih izvora
57. Treba poći od zaključka prema kojemu članak 5. Direktive 2001/29 ne sadrži izričite naznake može li se iznimka privatnog reproduciranja primijeniti na sva reproduciranja koja su ostvarena i iz dopuštenih i iz nedopuštenih izvora ili se, suprotno tome, može primijeniti samo na reproduciranja ostvarena iz dopuštenih izvora. Osim toga, kao što je to Sud već istaknuo, ni članak 2. Direktive ni bilo koja druga njezina odredba ne određuju pojam „reproduciranja“(39), naveden u članku 2., ili pak pojmove „djelomičnog reproduciranja“(40), „naknade“(41), „pravične naknade“(42) ili „pravične naknade [kompenzacije]“(43), navedene u članku 5., pojam „priopćavanja javnosti“ iz njezina članka 3. stavka 1.(44) ili izraz „vlastitim sredstvima“ koji se pojavljuje u njezinu članku 5. stavku 2. točki (d)(45).
58. Nadalje, budući da te odredbe radi utvrđivanja svojeg smisla i dosega ne upućuju izričito na pravo država članica, ujednačena primjena prava Unije i načelo jednakosti(46) nalažu da se u cijeloj Europskoj uniji pojam tumači samostalno i ujednačeno(47), pri čemu se mora uzeti u obzir ne samo tekst odredbi koji ga koristi nego i kontekst u kojem se te odredbe pojavljuju i svrha propisa kojega su dio(48), pa čak i ukupnost odredbi relevantnog prava Europske unije(49). Geneza odredbi također može pružiti podatke bitne za njihovo tumačenje(50).
59. Nadalje, pravni akti Europske unije moraju se koliko je to moguće tumačiti s obzirom na međunarodno pravo(51), osobito kada se namjerava provesti međunarodni sporazum koji je Zajednica sklopila(52).
60. Uvodna izjava 15. Direktive 2001/29 s tim u vezi navodi da ona služi provedbi međunarodnih obveza koje proistječu iz Unijina usvajanja Ugovora WCT(53), a posebno u vezi sa sredstvima za borbu protiv piratstva diljem svijeta u digitalnom dobu. Nadalje, Sud je zaključio da je unutar područja primjene Direktive 2001/29 Unija zamijenila države članice u provođenju odredbi Bernske konvencije(54).
61. U ovom predmetu Direktiva 2001/29 određuje doseg radnji obuhvaćenih pravom reproduciranja(55) i sadrži iscrpan popis iznimaka i ograničenja tog prava(56). Također navodi da državama članicama mora biti omogućeno da predvide iznimku ili ograničenje prava reproduciranja za određene vrste reproduciranja audio, vizualnog i audiovizualnog materijala za privatnu uporabu uz pravičnu naknadu(57), utvrđujući, kao što sam to već naveo, da moraju, s jedne strane, uzeti u obzir razlike između digitalnog privatnog umnožavanja i analognog privatnog umnožavanja(58) i, s druge strane, tehnološki i gospodarski razvoj, gdje postoje učinkovite mjere tehničke zaštite(59).
62. Direktiva također navodi da je svrha pravične naknade iz njezina članka 5. stavka 2. točke (b) da „na odgovarajući način“ nadoknadi nositeljima prava uporabu njihovih zaštićenih djela ili drugih predmeta zaštite na temelju i uz primjenu iznimke privatnog reproduciranja(60). Osim toga, pri utvrđivanju oblika, načina i moguće razine navedene naknade moraju se uzeti u obzir osobite okolnosti svakog slučaja, koje se mogu procijeniti na temelju moguće štete koju pretrpi nositelj prava(61).
63. Stoga se iz teksta Direktive 2001/29 može zaključiti da održavanje ili uvođenje iznimke privatnog reproduciranja država članica predstavlja uzrok štete nanesene nositeljima prava koju pravična naknada treba nadoknaditi na odgovarajući način(62). Nasuprot tome, ne postoji izričita naznaka primjenjuje li se iznimka samo na reproduciranja ostvarena iz dopuštenih izvora ili i na reproduciranja ostvarena iz nedopuštenih izvora.
64. Međutim, protivno onome što ističe nizozemska vlada, takva se netočnost ne može tumačiti kao izražavanje namjere(63) zakonodavca Unije da predvidi ubiranje pravične naknade u vezi s reproduciranjima ostvarenima iz nedopuštenih izvora. Takvo tumačenje nema osnove u Direktivi 2001/19 i proturječilo bi, prije svega, odredbama njezina članka 5. stavka 5. i uvjetima iz testa u tri koraka koji su propisani u toj odredbi, u skladu s međunarodnim obvezama Unije i država članica.
65. Kako bi utvrdila namjeru na strani zakonodavstva Europske unije, nizozemska vlada upućuje na tekst članka 5. stavka 3. točke (d) Direktive 2001/29, koji spominje dopuštenost izvora reproduciranja, i na tekst članka 5. stavka 3. točke (e)(64) i drugog podstavka članka 6. stavka 4. Direktive, koji se na to ne pozivaju, te također na Direktivu Vijeća 91/250/EEZ od 14. svibnja 1991. o zakonskoj zaštiti računalnih programa(65).
66. Članak 5. stavak 3. točka (d) Direktive 2001/29 dopušta državama članicama da predvide iznimku od prava reproduciranja radi doslovnog navođenja, posebno u svrhe kao što su kritika ili osvrt, no samo pod uvjetom da su djelo ili predmet zaštite već bili učinjeni dostupnim javnosti na dopušten način.
67. Članak 5. stavak 3. točka (e) Direktive 2001/29, s druge strane, propisuje iznimku od isključivog prava reproduciranja za upotrebu djela ili predmeta zaštite u svrhu javne sigurnosti ili radi osiguranja redovitog odvijanja upravnog, parlamentarnog ili sudskog postupka, bez spominjanja dopuštenosti izvora.
68. Članak 6. stavak 4. Direktive 2001/29 na općenit način propisuje da države članice mogu, u odsutnosti dobrovoljnih mjera koje u tom smislu poduzimaju nositelji prava, poduzeti odgovarajuće mjere kako bi se osiguralo da se korisnici mogu koristiti iznimkama i ograničenjima iz članka 5. Međutim, drugi podstavak tog stavka 4., koji se odnosi isključivo na iznimku privatnog reproduciranja, razlikuje se od prvog podstavka(66) jer ne upućuje na dopuštenost pristupa djelu ili predmetu zaštite.
69. Naposljetku, Direktiva 91/250 utvrđuje načelo da autor računalnog programa ima isključivo pravo odobriti ili zabraniti njegovo reproduciranje, pri čemu predviđa iznimku za potrebe izrade sigurnosne reprodukcije, kojom se može koristiti samo „legitimni stjecatelj“(67).
70. Ipak, područje primjene i doseg iznimke privatnog umnožavanja ne mogu biti utvrđeni upućivanjem na odredbe koje se primjenjuju u potpuno drugom kontekstu i nastoje ostvariti ciljeve koji su im svojstveni.
71. U tom pogledu mora se podsjetiti da se, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, članak 5. stavak 2. točka (b) Direktive 2001/29, kao iznimka(68) od isključivog prava nositelja prava reproduciranja zajamčenog člankom 2. navedene direktive, mora usko tumačiti. Područje primjene iznimke privatnog umnožavanja ne može se stoga proširiti na situacije koje nisu izričito predviđene Direktivom 2001/29(69).
72. U svakom slučaju, tumačenje koje zastupa nizozemska vlada proturječi odredbama članka 5. stavka 5. Direktive 2001/29, kako je protumačen s obzirom na Bernsku konvenciju, Ugovor WTC i Sporazum TRIPS, i posebno uvjetu da se ne smije negativno utjecati na uobičajeno iskorištavanje djela ili predmeta zaštite.
73. Stichting de Thuiskopie te nizozemska i austrijska vlada u tom pogledu ističu da su propisi koji odobravaju prikupljanje naknade za privatno umnožavanje u odnosu na reproduciranje ostvareno iz nedopuštenih izvora, u odsutnosti pouzdanih tehničkih mjera za učinkovito sprječavanje priopćavanja i širenja takvih nedopuštenih djela i njihova beskonačnog reproduciranja, osobito u digitalnom dobu, u biti jedino sredstvo popravljanja štete koju su pretrpjeli nositelji prava. Takvi propisi znatno više doprinose redovitom iskorištavanju djela i predmeta zaštite od propisa koji zabranjuju reproduciranje iz nedopuštenih izvora te osiguravaju pravičnu ravnotežu između prava nositelja prava i korisnika djela i predmeta zaštite.
74. Čak i pod pretpostavkom da propisi takve naravi apsolutno mogu predstavljati legitiman i prikladan odgovor na povrede autorskog prava i srodnih prava koje potječu iz nedopuštenog širenja privatnog reproduciranja djela i predmeta zaštite na internetu, nesporno je da iznimka privatnog reproduciranja nije uvedena s tim ciljem i isključeno je da bi uopće mogla biti bez dovođenja u pitanje same osnove na kojoj počiva, neovisno o postojanju tehničkih mjera za učinkovitu borbu protiv ostvarivanja i širenja nedopuštenog reproduciranja djela i predmeta zaštite.
75. S tim u vezi prije svega mora se primijetiti da se temelj argumentacije nizozemske vlade može naći u činjenici da Nizozemska tolerira učitavanje (downloading) djela i zaštićenih predmeta koji su na nedopušten način učinjeni dostupnima na internetu te samo kažnjava postavljanje na internet (uploading) tih djela i predmeta zaštite. Time Kraljevina Nizozemska neizravno, ali nužno pomaže masovnom prenošenju materijala koji potječe od vrste iskorištavanja djela i predmeta zaštite koja se nikako ne može smatrati uobičajenom te je to zapravo pravi uzrok štete koju ta država članica nastoji popraviti. Banaliziranje učitavanja djela i predmeta zaštite koji su nedopušteno prenošeni na internetu (uploading) negativno utječe na njihovo uobičajeno iskorištavanje.
76. Nadalje je upitno može li se naplatom naknade za privatno reproduciranje, u njezinu sadašnjem obliku, na bilo koji način primjereno nadoknaditi zarada koju su nositelji prava izgubili zbog masovnog prenošenja njihovih djela i predmeta zaštite na internetu kao posljedica povrjeđivanja njihova isključivog prava reproduciranja, priopćavanja(70) ili distribucije(71).
77. Bez temeljitog preoblikovanja samog razloga za iznimku privatnog reproduciranja i načela za određivanje pravične naknade koja je mora pratiti i sa svim posljedicama povezanima s time, prihod ostvaren od naknade za privatno umnožavanje ne može nadoknaditi gubitak prihoda koji bi bio ostvaren redovitim iskorištavanjem djela nositelja prava na internetu. Vjerojatno bi trebalo predvidjeti, među ostalim, znatno povećanje naknade koju svaki korisnik medija mora platiti, neovisno o tome je li ikad ostvario reproduciranje iz nedopuštenih izvora, čak i uz rizik narušavanja ravnoteže između prava nositelja prava i korisnika djela i predmeta zaštite.
78. Zamisao koju je iznijela nizozemska vlada, a prema kojoj naplata naknade za privatno reproduciranje u vezi s reproduciranjem ostvarenim iz nedopuštenih izvora štiti pravo na zaštitu privatnog života korisnika djela i predmeta zaštite bolje od uvođenja mjera za nadzor uporabe djela nositelja prava u privatnoj sferi tih korisnika(72), jamčeći bolju ravnotežu među pravima, ne može dovesti do izokretanja takvog tumačenja članka 5. Direktive 2001/29. U tom pogledu valja jednostavno primijetiti da ne postoji nužna povezanost između isključivanja primjene iznimke privatnog reproduciranja ostvarenog iz nedopuštenih izvora i moguće povrede prava korisnika na poštovanje privatnog života(73).
79. U skladu s time, predlažem da se na prvo pitanje i točku (a) drugog pitanja suda koji je uputio zahtjev odgovori da članak 5. Direktive 2001/29 valja tumačiti tako da se u njemu predviđena iznimka za privatno reproduciranje primjenjuje samo na reproduciranje djela i predmeta zaštićenih na temelju autorskog prava i srodnih prava koji su ostvareni iz dopuštenih izvora.
VI – Pitanje može li država članica odlučiti ubirati naknadu za privatno reproduciranje ostvareno iz nedopuštenih izvora (točka (b) drugog pitanja)
80. U okviru točke (b) drugog pitanja sud koji je uputio zahtjev u biti pita je li u skladu s pravom Unije donošenje odredbe nacionalnog prava države članice kojom se nameće ubiranje pravične naknade za privatno reproduciranje, neovisno o činjenici je li ostvarenje reprodukcije dopušteno ili nije.
81. Iz gornjih razmatranja proizlazi da takva mogućnost nije dopuštena.
82. S jedne strane, neovisno o pitanju je li Direktiva 2001/29 dovela do potpunog usklađivanja iznimke privatnog reproduciranja(74), takva mogućnost imala bi znatan učinak na jedan od ciljeva koji se nastoji postići Direktivom 2001/29, koji se odnosi na dosljednu primjenu iscrpnih ograničenja i iznimaka od isključivog prava reproduciranja koje propisuje(75). Sud je već u tom pogledu zaključio da bi na taj cilj negativno utjecala sloboda država članica da na nedosljedan i neusklađen način određuju parametre pravične naknade(76). Stoga bi takva mjera, kao što to Komisija primjećuje, za ishod imala stvaranje sui generis naknade za reproduciranja ostvarena iz nedopuštenih izvora.
83. S druge strane, priznanje takve mogućnosti na dva načina proturječi zahtjevima iz članka 5. stavka 5. Direktive 2001/29. Prvo, proširila bi doseg iznimke privatnog reproduciranja i preko posebnih slučajeva utvrđenih Direktivom te time prekršila prvi uvjet utvrđen u toj odredbi. Drugo, potpunim neuvažavanjem drugog uvjeta neizravno bi ozakonila negativan utjecaj na uobičajeno iskorištavanje djela i predmeta zaštite te bi time narušila pravičnu ravnotežu koju je ta odredba uspostavila između isključivog prava reproduciranja priznatog nositeljima prava i ovlaštenika iznimke privatnog reproduciranja.
84. U skladu s time, predlažem da Sud na točku (b) drugog pitanja odgovori tako da odluči da, u kontekstu iznimke privatnog reproduciranja koju su države članice ovlaštene predvidjeti sukladno članku 5. Direktive 2001/29, država članica naknadu koja mora pratiti tu iznimku ne smije ubirati u vezi s reproduciranjem djela i drugih predmeta zaštićenih autorskim pravom i srodnima pravima koji su ostvareni iz nedopuštenih izvora.
VII – Pitanje primjenjuje li se Direktiva 2004/48 u glavnom postupku (treće pitanje)
85. Trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita primjenjuje li se Direktiva 2004/48, a osobito njezin članak 14.(77), u glavnom postupku.
86. U odluci kojom se upućuje prethodno pitanje nacionalni sud navodi da je Stichting de Thuskopie u protužalbi podnio zahtjev za naknadu svih svojih troškova na temelju članka 1019h Zakona o parničnom postupku, koji se temelji na članku 14. Direktive 2004/48. Iako se, doduše, ne čini da zahtjevi Stichtinga de Thuskopie proizlaze iz povrede intelektualnog vlasništva u smislu članka 2. stavka 1. te direktive, on ipak tim zahtjevima, podržavajući primjenu članka 5. Direktive 2001/29 na reproduciranje ostvareno iz nedopuštenih izvora, nastoji ostvariti jedan oblik obrane tih prava.
87. Uz iznimku Stichtinga de Thuiskopie, sve stranke koje su dostavile očitovanja dijele stajalište da se Direktiva 2004/48 ne primjenjuje u glavnom postupku.
88. S tim u vezi valja se, s obzirom na njezin predmet(78) i područje primjene(79), podsjetiti da je opći cilj Direktive usklađivanje propisa država članica radi osiguravanja visoke, jednakovrijedne i homogene razine zaštite intelektualnog vlasništva(80). Njome se, međutim, ne cilja na uređivanje svih aspekata povezanih s pravom intelektualnog vlasništva, nego samo onih koji su usko povezani, s jedne strane, s provedbom tih prava i, s druge strane, s povredom tih prava, zahtijevajući postojanje učinkovitih pravnih sredstava čija je svrha sprječavanje, prestanak i otklanjanje povrede postojećeg prava intelektualnog vlasništva(81).
89. Gledajući kroz tu prizmu, proizlazi da je cilj članka 14. Direktive 2004/48 povećati razinu zaštite intelektualnog vlasništva izbjegavanjem situacije u kojoj je oštećenik odvraćen od pokretanja sudskog postupka radi zaštite svojih prava(82), što podrazumijeva da tvorac povrede prava intelektualnog vlasništva mora općenito snositi financijske posljedice svojeg postupanja(83).
90. U ovom slučaju, dok se spor u glavnom postupku tiče, doduše, najopćenitije rečeno, obrane interesa nositelja prava, u mjeri u kojoj se odnosi na opseg područja primjene iznimke privatnog reproduciranja predviđene u članku 5. stavku 2. točki (b) Direktive 2001/29, zahtjev koji leži u osnovi spora u potpunosti je izvan područja primjene Direktive 2004/48. Naime, tužbu koja leži u osnovi ovog spora nisu podnijeli nositelji prava(84) u obrani svojih prava(85), nego gospodarski subjekti – obveznici plaćanja naknade koju je država članica utvrdila kao pravičnu naknadu za iznimku privatnog reproduciranja.
91. Slijedom navedenog, predlažem Sudu da na treće pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev odgovori da članak 14. Direktive 2004/48 treba tumačiti tako da se ne primjenjuje na spor kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku, koji se ne tiče obrane prava njihovih nositelja.
VIII – Zaključak
92. S obzirom na prethodnu analizu, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je postavio Hoge Raad der Nederlanden odgovori kako slijedi:
1) Članak 5. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu treba tumačiti tako da se iznimka privatnog reproduciranja koju taj članak predviđa primjenjuje samo na reproduciranje djela i predmeta zaštićenih na temelju autorskog prava i srodnih prava koji su ostvareni iz dopuštenih izvora.
2) Članak 5. Direktive 2001/29 treba tumačiti tako da, u kontekstu iznimke privatnog reproduciranja koju su države članice ovlaštene predvidjeti sukladno toj odredbi, država članica naknadu koja mora pratiti tu iznimku smije ubirati samo u odnosu na reproduciranja djela i predmeta zaštićenih na temelju autorskog prava i srodnih prava koji su ostvareni iz dopuštenih izvora.
3) Članak 14. Direktive 2004/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2014. o provedbi prava intelektualnog vlasništva treba tumačiti tako da se ne primjenjuje na spor kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku, koji se ne tiče obrane prava njihovih nositelja.