Predmet T‑401/11 P

Livio Missir Mamachi di Lusignano

protiv

Europske komisije

„Žalba – Javna služba – Dužnosnici – Izvanugovorna odgovornost – Osobna šteta bliskih srodnika preminulog dužnosnika – Šteta koju je dužnosnik pretrpio prije svoje smrti – Nadležnost Općeg suda i Službeničkog suda – Pravilo o podudarnosti zahtjeva za naknadu štete i žalbe protiv odluke kojom se odbija taj zahtjev“

Sažetak – Presuda Općeg suda (žalbeno vijeće) od 10. srpnja 2014.

1.      Sudski postupak – Podjela nadležnosti između različitih sudova Unije – Tužba podnesena Službeničkom sudu vezana uz štetu koju su pretrpjeli bliski srodnici preminulog dužnosnika kako u svojstvu pravnih sljednika tako i u svoje osobno ime i iure proprio – Nenadležnost Službeničkog suda za odlučivanje o zahtjevu za popravljanje osobne štete – Nadležnost Općeg suda – Mogućnost da tužitelji pokrenu postupak pred Općim sudom jednom tužbom za naknadu štete po svim osnovama pretrpljene štete

(čl. 257., 268., 270. i 340 UFEU‑a; Statut Suda, Prilog I., čl. 8. st. 3. podst. 2.; Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 90. i 91.)

2.      Tužbe dužnosnikâ – Prethodna žalba u upravnom postupku – Istovjetnost predmeta i pravne osnove – Pravni razlozi i argumenti koji nisu navedeni u žalbi, ali su s njom usko povezani – Dopuštenost – Zahtjev u pogledu zateznih kamata istaknut prvi put pred Općim sudom pod pretpostavkom ukidanja pobijane odluke – Dopuštenost – Strogo odštetnopravna narav tužbe – Nepostojanje utjecaja

(Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 90. i 91.)

1.      Kada je riječ o razgraničenju nadležnosti Općeg suda i Službeničkog suda, prema trenutačnom stanju prava Europske unije, spor između dužnosnika i institucije o kojoj ovisi ili je ovisio, u slučaju kad on proizlazi iz veze na temelju zaposlenja koje povezuje ili koje je povezivalo zainteresiranu stranu i instituciju, ulazi u okvir članka 270. UFEU‑a i članaka 90. i 91. Pravilnika o osoblju za dužnosnike, pa se stoga nalazi izvan područja primjene članaka 268. i 340. UFEU‑a, kojima je uređen opći sustav izvanugovorne odgovornosti Europske unije.

S tim u vezi, kada se radi o sporu između pravnih sljednika preminulog dužnosnika i institucije koje je taj dužnosnik bio zaposlenik, ako sljednici nastupaju s ciljem da ostvare popravljanje svoje osobne štete, bez obzira na to radi li se o imovinskoj ili neimovinskoj, nedostaje subjektivni osobni uvjet vezan uz status dužnosnika koji je nositelj predmetnih prava, pa je stoga Službenički sud načelno nenadležan ratione personae za provođenje postupka i donošenje odluke na temelju članka 270. UFEU‑a i članaka 90. i 91. Pravilnika. U tim okolnostima, kad navedeni pravni sljednici traže naknadu različitih šteta prouzročenih istom radnjom, oni nužno moraju podnijeti dvije tužbe, jednu Službeničkom sudu, a drugu Općem sudu, ovisno o tome jesu li stekli prava dotičnog dužnosnika ili traže popravljanje svoje osobne imovinske ili neimovinske štete, zato što se na te dvije tužbe radi naknade štete primjenjuju različiti materijalni uvjeti.

Međutim, uzevši u obzir razloge u pogledu pravne sigurnosti, dobre sudske uprave, procesne ekonomije i izbjegavanja proturječnih sudskih odluka, navedenim pravnim sljednicima dopušteno je podnijeti svoje zahtjeve u jednoj tužbi. Ta jedinstvena tužba podnosi se Općem sudu, koji ne samo da je sud „opće prakse“ odnosno „redovni“ sud i da po toj osnovi ima „punu jurisdikciju“, za razliku od Službeničkog suda, koji je specijalni sud, nego predstavlja sud višeg ranga kojem je Službenički sud „pridodan“ sukladno odredbi članka 257. UFEU‑a. Stoga, sukladno članku 8. stavku 3. drugom podstavku Priloga I. Statutu Suda, Službenički sud trebao bi se odmah oglasiti nenadležnim, tako da Opći sud može odlučivati o tim predmetima.

(t. 47., 51., 65., 66., 73.‑75.)

2.      U sustavu pravnih sredstava predviđenim člancima 90. i 91. Pravilnika dopušten je zahtjev za naknadu štete koji je prvi put istaknut pred Općim sudom, bez obzira na to što se prethodno podnesena administrativna žalba odnosila samo na poništenje odluke za koju se tvrdi da je štetna jer zahtjev za poništenje može uključivati zahtjev za popravljanje pretrpljene štete. Također, da bi zahtjev za zatezne kamate u slučaju ukidanja pobijane presude bio dopušten pred Općim sudom, on ne treba biti izričito spomenut u prethodno podnesenoj administrativnoj žalbi. Navedena rješenja ne vrijede samo za sporove radi poništenja nego i za strogo odštetne sporove.

(t. 92.‑94.)