PRESUDA OPĆEG SUDA (žalbeno vijeće)

7. prosinca 2017.(*)

„Žalba – Javna služba – Dužnosnici – Ubojstvo dužnosnika i njegove supruge – Pravilo o podudarnosti između zahtjeva, žalbe i tužbe u području naknade štete – Obveza osiguravanja sigurnosti osoblja u službi Unije – Uzročna veza – Imovinska šteta – Odgovornost in solidum – Uzimanje u obzir davanja predviđenih Pravilnikom – Neimovinska šteta – Odgovornost institucije za neimovinsku štetu preminulog dužnosnika – Odgovornost institucije za neimovinsku štetu pravnih sljednika preminulog dužnosnika”

U predmetu T‑401/11 P‑RENV‑RX,

Stefano Missir Mamachi di Lusignano, sa stalnom adresom u Šangaju (Kina), i drugi žalitelji čija su imena navedena u prilogu(1), koje zastupaju F. Di Gianni, G. Coppo i A. Scalini, odvjetnici,

žalitelji,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju G. Gattinara i D. Martin, u svojstvu agenata,

druga stranka u postupku,

povodom žalbe podnesene protiv presude Službeničkog suda Europske unije (prvo vijeće) od 12. svibnja 2011., Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (F‑50/09, EU:F:2011:55), radi ukidanja te presude,

OPĆI SUD (žalbeno vijeće),

u sastavu: M. Jaeger (izvjestitelj), predsjednik, S. Frimodt Nielsen i S. Papasavvas, suci,

tajnik: E. Coulon,

donosi sljedeću

Presudu(2)

1        Ovaj postupak nadovezuje se na presudu od 10. rujna 2015., Preispitivanje Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (C‑417/14 RX–II, u daljnjem tekstu: presuda o preispitivanju, EU:C:2015:588), kojom je Sud, nakon što je utvrdio da je presudom od 10. srpnja 2014., Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (T‑401/11 P, u daljnjem tekstu: presuda o žalbi, EU:T:2014:625), donesenom povodom žalbe protiv presude od 12. svibnja 2011., Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (F‑50/09, u daljnjem tekstu: prvostupanjska presuda, EU:F:2011:55), povrijeđeno jedinstvo prava Europske unije, djelomično ukinuo presudu o žalbi te vratio predmet Općem sudu na ponovno suđenje.

 Činjenice iz kojih proizlazi spor

2        Alessandro Missir Mamachi di Lusignano (u daljnjem tekstu: Alessandro Missir Mamachi) ubijen je 18. rujna 2006. sa svojom suprugom u Rabatu (Maroko), gdje je trebao preuzeti dužnost političkog i diplomatskog savjetnika u Delegaciji Komisije Europskih zajednica. Ubojstvo je počinjeno u opremljenoj kući koju je ta delegacija unajmila za Alessandra Missira Mamachija, njegovu suprugu i njihovo četvero djece.

3        Nakon tog događaja djeca su stavljena pod skrbništvo njihova djeda po očevoj liniji, Livija Missira Mamachija di Lusignana (u daljnjem tekstu: Livio Missir Mamachi), i njihove bake po očevoj liniji.

4        Komisija je djeci Alessandra Missira Mamachija, u svojstvu njegovih nasljednika, među ostalim, isplatila iznos od 414 308,90 eura na ime jednokratnog paušalnog iznosa u slučaju smrti, u skladu s člankom 73. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik), te iznos od 76 628,40 eura zbog smrti bračnog druga, na temelju članka 25. Priloga X. Pravilniku. K tome, Komisija je, počevši od 1. siječnja 2007., toj djeci priznala pravo na mirovinu za djecu preminule osobe predviđeno člankom 80. Pravilnika i na naknadu za obrazovanje iz Priloga VII. Pravilniku.

5        Dopisom od 25. veljače 2008. upućenim Komisiji, Livio Missir Mamachi izrazio je svoje neslaganje u pogledu iznosa isplaćenih njegovoj unučadi. Budući da nije bio zadovoljan Komisijinom odlukom kao odgovorom na taj dopis, dopisom od 10. rujna 2008. podnio je žalbu protiv te odluke na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika, ističući da postoji Komisijina odgovornost za njezino nepravilno postupanje zbog povrede obveze da zaštiti svoje osoblje. Također se pozivao na Komisijinu objektivnu odgovornost i podredno na njezino nepoštovanje članka 24. Pravilnika, na temelju kojega Europske zajednice solidarno nadoknađuju dužnosniku štetu koju je uzrokovala treća osoba.

6        Tu je žalbu Komisija odbila odlukom od 3. veljače 2009.

 Prvostupanjska presuda

7        Livio Missir Mamachi podnio je tužbu Službeničkom sudu Europske unije tvrdeći da je Komisija povrijedila obvezu da zaštiti svoje osoblje. Navedena tužba odnosila se, s jedne strane, na poništenje odluke od 3. veljače 2009. o odbijanju njegove žalbe i, s druge strane, na naknadu, kao prvo, imovinske štete koju su pretrpjela djeca Alessandra Missira Mamachija, u svoje ime, kao drugo, neimovinske štete koju su pretrpjela ta djeca, u svoje ime, kao treće, neimovinske štete koju je on sam pretrpio kao otac Alessandra Missira Mamachija, u vlastito ime, i kao četvrto, neimovinske štete koju je pretrpio Alessandro Missir Mamachi, u ime njegove djece kao nasljednika svojeg oca.

8        Prvostupanjskom presudom Službenički sud odbacio je tu tužbu kao djelomično nedopuštenu, u dijelu koji se odnosi na navodne neimovinske štete, te ju je odbio kao djelomično neosnovanu, u dijelu koji se odnosi na navedene imovinske štete.

9        Što se tiče navedene imovinske štete, najprije, Službenički sud presudio je da je Komisija, time što je svjesno povrijedila svoju obvezu da osigura zaštitu Alessandra Missira Mamachija, počinila pogrešku koja uzrokuje njezinu odgovornost. Kada je riječ o uzročnoj vezi između te pogreške i navedene imovinske štete, Službenički sud smatrao je da je ona utvrđena. Nadalje, Službenički sud presudio je da ostaje odrediti udio odgovornosti počinitelja ubojstva za nastanak štete.

10      Uzimajući u obzir dva tipa štete na koje se pozvao Livio Missir Mamachi, to jest dvostruko ubojstvo i gubitak mogućnosti preživljavanja te činjenicu da je drugi tip štete manjeg razmjera nego prvi, Službenički sud je u točki 197. prvostupanjske presude smatrao da Komisiji treba pripisati odgovornost u visini od 40 % pretrpljene štete.

11      Kada je riječ o razmjeru imovinske štete, Službenički sud je u točki 200. prvostupanjske presude ocijenio da se imovinska šteta vezana uz gubitak prihoda koje je trebalo uzeti u obzir u okviru ovog spora određuje u iznosu od 3 milijuna eura.

12      Naposljetku, nakon što je u točki 201. prvostupanjske presude podsjetio da je Komisija bila dužna nadoknaditi 40 % navedene štete, odnosno 1,2 milijuna eura, Službenički sud je u točki 202. spomenute presude istaknuo da su svote koje je Komisija već isplatila i koje nastavlja isplaćivati pravnim sljednicima, nadilazeći čak i uobičajena davanja predviđena Pravilnikom, iznosile gotovo 1,4 milijuna eura, što bi na kraju moglo dosegnuti iznos od oko 2,4 milijuna eura ako se dotična davanja budu isplaćivala do dvadeset šeste godine života svakog od četvero djece. Službenički sud je stoga u točki 203. prvostupanjske presude zaključio da je Komisija već u cijelosti nadoknadila imovinsku štetu za koju je morala snositi odgovornost.

13      S obzirom na sve prethodno navedeno, Službenički sud je u točki 205. prvostupanjske presude utvrdio da mu tužbeni razlog, iako je osnovan, ne dopušta da prihvati tužbeni zahtjev Livija Missira Mamachija kojim on traži naknadu pretrpljene imovinske štete.

14      Livio Missir Mamachi podnio je žalbu protiv prvostupanjske presude.

 Presuda o žalbi

15      U presudi o žalbi, Opći sud po službenoj je dužnosti ispitao nadležnost Službeničkog suda za odlučivanje o tužbi u prvom stupnju. Opći sud je, među ostalim, razlikovao štetu koju je pretrpio Alessandro Missir Mamachi, s jedne strane, i štete koju su pretrpjeli njegova djeca i Livio Missir Mamachi, s druge strane.

16      Što se tiče imovinske i neimovinske štete koju su pretrpjeli Livio Missir Mamachi i djeca Alessandra Missira Mamachija, Opći sud je presudio da je Službenički sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što se proglasio nadležnim za odlučivanje o toj tužbi u dijelu u kojem se ona odnosila na naknadu tih šteta te je zaključio da je predmet trebalo uputiti Općem sudu kako bi on sam, kao prvostupanjski sud, odlučio o tim zahtjevima.

17      Što se tiče neimovinske štete koju je pretrpio Alessandro Missir Mamachi, za koju je Livio Missir Mamachi tražio naknadu u ime djece, Opći sud je, nakon što je podsjetio da je Službenički sud nadležan za odlučivanje o tom zahtjevu, utvrdio da je taj sud prihvaćanjem argumenta o postojanju zapreke vođenju postupka koji je Komisija istaknula u svrhu osporavanja dopuštenosti navedenog zahtjeva, počinio pogrešku koja se tiče prava time što je pogrešno primijenio pravilo o podudarnosti između zahtjeva za naknadu štete i žalbe protiv odluke kojom se odbija taj zahtjev.

 Presuda o preispitivanju

18      Sud je na prijedlog prvog nezavisnog odvjetnika odlučio preispitati presudu o žalbi. Presudom o preispitivanju Sud je u biti, kao prvo, ukinuo presudu o žalbi u dijelu u kojem se odnosi na podjelu nadležnosti između Općeg suda i Službeničkog suda, kao drugo, presudio je da tu presudu treba smatrati konačnom u dijelu u kojem je Opći sud u toj presudi presudio da je Službenički sud u prvostupanjskoj presudi počinio pogrešku koja se tiče prava time što je prihvatio prvi argument o postojanju zapreke vođenju postupka koji je istaknula Komisija i time što je zbog toga odbacio kao nedopušten zahtjev za naknadu neimovinske štete koju je pretrpio Alessandro Missir Mamachi te je, kao treće, vratio predmet Općem sudu radi odlučivanja o otvorenim pitanjima.

 Postupak vraćanja predmeta Općem sudu na ponovno suđenje i zahtjevi stranaka

19      Nakon vraćanja predmeta Općem sudu na ponovno odlučivanje, na njemu je da odluči, kao što je navedeno u točki 18. ove presude, o žalbenim razlozima koji nisu ispitani u okviru presude o žalbi.

20      U skladu s člankom 222. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, Livio Missir Mamachi i Komisija su 12. listopada 2015. podnijeli svoja pisana očitovanja o posljedicama presude o preispitivanju na rješavanje spora.

21      Livio Missir Mamachi ponovio je zahtjeve koji su već bili postavljeni u predmetu u kojem je donesena presuda o žalbi, odnosno da od Općeg suda zahtijeva da:

–        ukine prvostupanjsku presudu;

–        naloži Komisiji da pravnim sljednicima Alessandra Missira Mamachija isplati iznos od 3 975 329 eura na ime naknade za pretrpljenu imovinsku štetu;

–        nakon što utvrdi da je zahtjev za naknadu neimovinske štete dopušten, naloži Komisiji da isplati:

–        pravnim sljednicima Alessandra Missira Mamachija, s jedne strane, iznos od 250 000 eura na ime naknade neimovinske štete koju je žrtva pretrpjela prije svoje smrti i, s druge strane, iznos od 1 276 512 eura na ime naknade neimovinske štete koju su oni pretrpjeli kao djeca žrtve i svjedoci njezina tragičnog ubojstva;

–        samom žalitelju isplati iznos od 212 752 eura na ime naknade neimovinske štete koju je pretrpio kao žrtvin otac;

–        naloži Komisiji da plati kompenzacijske i zatezne kamate koje su u međuvremenu dospjele;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

22      Komisija je također potvrdila zahtjeve navedene u odgovoru na žalbu koji je podnijela 16. prosinca 2011. u predmetu u kojem je donesena presuda o žalbi, kojima ona od Općeg suda zahtijeva da:

–        samo u dijelu koji se tiče neimovinske štete koju je pretrpio Alessandro Missir Mamachi od trenutka kad je napadnut do trenutka njegove smrti, vrati predmet Službeničkom sudu na ponovno suđenje na temelju članka 13. stavka 1. Priloga I. Statutu Suda Europske unije;

–        odbaci žalbu kao nedopuštenu ili odbije kao neosnovanu;

–        naloži Liviju Missiru Mamachiju snošenje troškova.

23      Dopisom poslanim tajništvu Općeg suda 11. prosinca 2015., zastupnik Livija Missira Mamachija obavijestio je Opći sud o njegovoj smrti te je naveo da njegovi nasljednici, odnosno Anne Sintobin (njegova supruga), Stefano Missir Mamachi di Lusignano (njegov sin), Maria Missir Mamachi di Lusignano (njegova kći), Carlo Missir Mamachi di Lusignano (sin Alessandra Missira Mamachija, koji je tijekom postupka postao punoljetan) i Filiberto Missir Mamachi di Lusignano, Tommaso Missir Mamachi di Lusignano i Giustina Missir Mamachi di Lusignano (maloljetna djeca Alessandra Missira Mamachija, koje zastupa Anne Sintobin), namjeravaju nastaviti postupak pred Općim sudom. Što se tiče neimovinske štete koju je pretrpjelo četvero djece Alessandra Missira Mamachija, zastupnik Livija Missira Mamachija pojasnio je da će Carlo Missir Mamachi di Lusignano, koji je postao punoljetan, djelovati u vlastito ime te da je Anne Sintobin postala zakonska zastupnica troje maloljetne djece Alessandra Missira Mamachija umjesto Livija Missira Mamachija. K tome, iz spisa proizlazi da je 30. srpnja 2016. Giustina Missir Mamachi di Lusignano također postala punoljetna. Stoga, Anne Sintobin, Stefano Missir Mamachi di Lusignano, Maria Missir Mamachi di Lusignano, Carlo Missir Mamachi di Lusignano, Filiberto Missir Mamachi di Lusignano, Tommaso Missir Mamachi di Lusignano i Giustina Missir Mamachi di Lusignano, žalitelji, djeluju u različitim svojstvima. Sedmero nasljednika Livija Missira Mamachija djeluju u svoje ime u pogledu naknade svoje neimovinske štete. Carlo Missir Mamachi di Lusignano i Giustina Missir Mamachi di Lusignano, koji su tijekom postupka postali punoljetni, također djeluju u svoje vlastito ime u pogledu naknade svojih šteta i naknade neimovinske štete njihova oca, u svojstvu njegovih nasljednika. Konačno, maloljetne Filiberta Missira Mamachija di Lusignana i Tommasa Missira Mamachija di Lusignana zastupa Anne Sintobin u pogledu zahtjeva za naknadu njihovih imovinskih i neimovinskih šteta te neimovinske štete njihova oca.

 Pravo

24      U potporu žalbi žalitelji ističu tri žalbena razloga, od kojih se prvi temelji na pogrešci koja se tiče prava koju je počinio Službenički sud time što je presudio da je nedopušten zahtjev za naknadu neimovinske štete koju je pretrpjelo četvero djece Alessandra Missira Mamachija i Livio Missir Mamachi, drugi na pogrešci koja se tiče prava koju je počinio Službenički sud time što je odgovornost Komisije ograničio na 40 %, a treći na pogrešci koja se tiče prava koju je počinio Službenički sud time što je presudio da je imovinska šteta u cijelosti nadoknađena davanjima utvrđenima Pravilnikom.

[omissis]

 Drugi žalbeni razlog, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava koju je počinio Službenički sud time što je odgovornost Komisije ograničio na 40 %

51      Žalitelji u biti prigovaraju Službeničkom sudu da je Komisiji naložio plaćanje dijela imovinske štete, a trebalo joj je naložiti da, kao prvo, najprije plati ukupnu štetu i, kao drugo, da je plati solidarno. Taj žalbeni razlog sastoji se od četiri dijela. Prva tri dijela odnose se na glavnu odgovornost Komisije, a četvrti na odgovornost Komisije in solidum.

52      Najprije valja ispitati prva tri dijela.

 Prva tri dijela drugog žalbenog razloga koji se temelje na glavnoj odgovornosti Komisije

53      Što se tiče prvog dijela, žalitelji tvrde da je rasuđivanje Službeničkog suda kojim se željelo isključiti glavnu odgovornost Komisije nelogično i proturječno. Nakon što je utvrdio „izravnu i izvjesnu” uzročnu vezu između pogreške Komisije i dvostrukog ubojstva u točki 183. prvostupanjske presude, Službenički sud je naime u točki 192. navedene presude tvrdio da to dvostruko ubojstvo nije „izravna i neizbježna” posljedica navedene pogreške, tako da se Komisiji za to ne može pripisati glavna i potpuna odgovornost.

54      Prema Komisijinu mišljenju, žalitelji miješaju pogrešku, uzročnu vezu i posljedice njezine odgovornosti. U točki 175. prvostupanjske presude Službenički sud utvrdio je postojanje pogreške koja se sastoji od nepoduzimanja određenih mjera sigurnosti. U točki 183. navedene presude Službenički sud samo je tvrdio da je Komisija stvorila uvjete za nastanak štete i da je stoga uzročna veza utvrđena. U točkama 192. i 193. prvostupanjske presude Službenički sud je u pogledu odgovornosti Komisije zaključio da dvostruko ubojstvo nije izravna i neizbježna posljedica njezine pogreške, nego da se djelima napadača Komisiju ipak ne može u potpunosti osloboditi odgovornosti. Službenički sud je stoga pravilno ispitao uvjete za postojanje odgovornosti Komisije, odnosno pogrešku i uzročnu vezu, kako bi potom na njima temeljio posljedice određivanjem njezine odgovornosti na 40 % nastale štete.

55      U drugom dijelu drugog žalbenog razloga žalitelji tvrde da je Službenički sud u točki 192. prvostupanjske presude pogrešno ocijenio odnos između nezakonitog postupanja Komisije i njegovih posljedica. Razlika koju je u tom pogledu utvrdio Službenički sud, vezano uz pomanjkanje sigurnosti, između „uobičajeno predvidljivih” posljedica (krađa uz eventualne fizičke prijetnje korisnicima prostora) i nepredvidljivih posljedica (ubojstvo), na temelju njihove ozbiljnosti, suprotna je činjenicama kako ih je utvrdio Žalbeni sud u Rabatu u svojim presudama od 20. veljače i 18. lipnja 2007. te je nelogična, proizvoljna i potpuno pravno neosnovana, s obzirom na to da iz točke 184. prvostupanjske presude proizlazi da je opasnost koja se uzimala u obzir u pogledu sigurnosti osoblja Delegacije u Rabatu bila teroristička prijetnja, koja je puno ozbiljnija opasnost od one koja se odnosi na opći kriminalitet. Stoga isto vrijedi u pogledu ograničenja naknade štete koju treba platiti Komisija samo na uobičajeno predvidljive posljedice koje proizlaze iz nezakonitih radnji za koje je odgovorna, pri čemu se u tom pogledu razlikuju različita djela općeg kriminaliteta. Prema mišljenju žalitelja, budući da je stav da Komisija nije pravilno provela obvezu osiguravanja zaštite svojeg dužnosnika prihvaćen, treba zaključiti da je svaki štetni događaj izravna i predvidljiva posljedica takvog postupanja.

56      Komisija smatra da je drugi dio drugog žalbenog razloga nedopušten, s obzirom na to da žalitelji u njemu osporavaju ocjenu dokaza koju je proveo Službenički sud, odnosno, među ostalim, motiv teškog kaznenog djela kako ga je utvrdio Žalbeni sud u Rabatu, a da se ne pozivaju na iskrivljavanje navedenih dokaza.

57      U svakom slučaju, Komisija tvrdi da Službenički sud nije iskrivio te dokaze time što je proglasio da je ubojica Alessandra Missira Mamachija i njegove supruge za motiv imao krađu. U pogledu točke 184. prvostupanjske presude, Službenički sud u njoj je upravo iznio tezu žaliteljâ koja se temelji na opasnosti od terorizma kako bi odbio argumentaciju Komisije.

58      U preostalom dijelu Komisija naglašava da ona očito nije prouzročila smrt Alessandra Missira Mamachija i njegove supruge, s obzirom na to da je ubojstva počinila treća osoba. Službenički sud stoga je u točki 192. prvostupanjske presude pravilno istaknuo da dvostruko ubojstvo nije izravna i neizbježna posljedica pogreške Komisije. Osim toga, prema sudskoj praksi, sama činjenica da je nezakonito postupanje nužan uvjet za nastanak štete, u smislu da ona ne bi bila nastala da nije postojalo to postupanje, nije dostatna za utvrđivanje uzročne veze. Komisija se u tom smislu poziva na presudu od 30. studenoga 2011., Transnational Company „Kazchrome” i ENRC Marketing/Vijeće i Komisija (T‑107/08, EU:T:2011:704, t. 80.). Nadalje, radi utvrđivanja stupnja odgovornosti Komisije, Službenički sud je u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 181. prvostupanjske presude, prema kojoj šteta može nastati zbog više uzroka, uzeo u obzir činjenicu da je počinitelj ubojstava bila treća osoba.

59      Prema mišljenju Komisije, u pogledu ocjene predvidljivosti nastanka štete s obzirom na vjerojatno postupanje treće osobe, ona se odnosi na dokaze koji su dostavljeni Službeničkom sudu te ih stoga sud koji odlučuje o žalbi ne može preispitivati.

60      Podredno, u pogledu prva dva dijela drugog žalbenog razloga Komisija tvrdi da bi se, u slučaju da Opći sud smatra da je obrazloženje prvostupanjske presude nelogično i proturječno, zamjenom obrazloženja omogućilo zaključivanje da ovu žalbu treba odbiti. U tom se pogledu Komisija poziva na točku 134. presude od 13. prosinca 2006., É. R. i dr./Vijeće i Komisija (T‑138/03, EU:T:2006:390), prema kojoj postojanje uzročne veze zahtijeva da postupanje koje se stavlja na teret bude izvjestan i izravan uzrok navodne štete i da je, u slučaju kad se postupanje koje je navodno prouzročilo štetu sastoji od propuštanja djelovanja, osobito nužno postojanje sigurnosti u to da je navedena šteta stvarno prouzročena nedjelovanjem koje se stavlja na teret te da nije mogla biti prouzročena različitim postupanjima od onih koja se stavljaju na teret tuženoj instituciji. U ovom slučaju, Komisija smatra da je uzročna veza između pogreške, odnosno nepoduzimanja određenih mjera sigurnosti, i štete bila prekinuta jer je šteta prouzročena različitim postupanjem od onog koje joj se pripisuje. Prema tome, Komisija tvrdi da ju uopće ne treba smatrati odgovornom za dvostruko ubojstvo te da ovu žalbu stoga treba odbiti.

61      Što se tiče trećeg dijela, žalitelji tvrde da je Službenički sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je presudio da se načelima koja proizlaze iz Direktive Vijeća 89/391/EEZ od 12. lipnja 1989. o uvođenju mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja radnika na radu (SL 1989., L 183, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 4., str. 50.) i, među ostalim, iz njezina članka 5. stavka 4. kojim se predviđa mogućnost smanjenja odgovornosti poslodavca u slučaju kad su nezgode posljedica neobičnih i nepredvidivih okolnosti koje su izvan njegove kontrole, ili posebnih događaja čije posljedice nije bilo moguće izbjeći unatoč dužnoj pažnji, može ograničiti odgovornost Komisije. U svakom slučaju, tom se odredbom ne može smanjiti odgovornost Komisije jer se njome pretpostavlja da je poslodavac dokazao dužnu pažnju i da su štetne posljedice bile neizbježne, što nije slučaj u ovom predmetu. K tome, žalitelji tvrde da je, čak i ako se prihvati da su okolnosti bile iznimne, Komisija za njih odgovorna s obzirom na to da je u točki 183. prvostupanjske presude Službenički sud presudio da se dvostruko ubojstvo ne bi dogodilo da je Komisija ispunila obvezu osiguravanja zaštite svojeg dužnosnika.

62      Prema mišljenju Komisije, argumentacija iz točke 192. prvostupanjske presude iznesena je tek podredno te ne čini glavno obrazloženje rasuđivanja Službeničkog suda. K tome, taj je sud upućivao na „načela” iz Direktive 89/391 te je time omogućio da se pretpostavi da je kao takva neprimjenjiva, što je potvrđeno točkom 131. prvostupanjske presude, u kojoj je izričito navedeno da se smještaj dužnosnika koji je na obavljanje svojih dužnosti upućen u treću zemlju „ne može u potpunosti izjednačiti s radnim mjestom ili mjestom rada, u smislu Direktive 89/391”.

63      Trima dijelovima žalbenog razloga, koji se mogu ispitati zajedno, žalitelji različitim argumentima tvrde da, u biti, s obzirom na to da je utvrđeno da je Komisija povrijedila obvezu osiguravanja zaštite Alessandra Missira Mamachija, svaki štetni događaj je izravna i nepredvidljiva posljedica takvog postupanja. Stoga, razlika između nepredvidljivih i predvidljivih radnji općeg kriminaliteta u svrhu utvrđivanja odgovornosti Komisije nije relevantna jer je posljedica svjesne povrede potonje institucije njezina odgovornost za svaki štetni događaj koji je kasnije utvrđen. U biti, žalitelji osporavaju činjenicu da Službenički sud pogrešku Komisije nije smatrao odgovarajućim i odlučujućim uzrokom dvostrukog ubojstva. Osim toga, žalitelji također tvrde da je razlika između predvidljivih i nepredvidljivih činjenica, kako ju je utvrdio Službenički sud, proturječna s obzirom na utvrđenje Žalbenog suda u Rabatu te nelogična jer je opasnost koja se uzela u obzir za osiguravanje sigurnosti osoblja Delegacije u Rabatu bila teroristička prijetnja. Naposljetku, žalitelji osporavaju razliku između predvidljivih i nepredvidljivih činjenica s obzirom na upućivanje Službeničkog suda na članak 5. Direktive 89/391. Komisija pak ne dovodi u pitanje utvrđenje Službeničkog suda u točki 183. prvostupanjske presude, prema kojem je uzročna veza između pogreške koju je počinila i dvostrukog ubojstva utvrđena. U tom pogledu valja istaknuti da, kao što proizlazi iz točke 60. ove presude, Komisija dovodi u pitanje navedenu vezu samo ako Opći sud prihvati jedan od prva dva dijela ovog žalbenog razloga.

64      Uvodno, valja ustvrditi da se, u načelu, dvije teorije uzročne veze mogu primijeniti u slučaju postojanja više uzroka iste štete, odnosno teorija „istovjetnosti uvjeta” i teorija „odgovarajuće uzročne veze”.

65      Što se tiče prve teorije, u svrhu ove žalbe korisno je razlikovati dva slučaja, slučaj istodobnih pogrešaka i slučaj uzastopnih pogrešaka. U prvom slučaju mogu postojati istodobne pogreške počinitelja i žrtve štete ili dvaju ili više počinitelja, odnosno supočinitelja. U drugom slučaju, pogreške su počinjene kroz određeno vrijeme te su najčešće različite naravi. Međutim, unatoč toj razlici, obje pogreške pridonose nastanku iste štete. Naime, bez prve pogreške, druga ne bi bila počinjena jer počinitelj ne bi za to imao priliku.

66      Suprotno tome, u pogledu druge teorije koja se odnosi na odgovarajuću uzročnu vezu, potrebno je utvrditi važnost okolnosti štete, tako da valja razlikovati one za koje je potrebna pravna kvalifikacija uzroka od onih za koje ona nije potrebna. Ta teorija podrazumijeva da svaki supočinitelj štete nije nužno jednako odgovoran.

67      Što se tiče prava Unije, tendencija je da se ide u korist teorije odgovarajuće uzročne veze. Naime, sud Unije presudio je da je Unija može biti odgovorna samo za štetu koja dovoljno izravno proizlazi iz nezakonitog postupanja predmetne institucije (vidjeti presude od 24. listopada 2000., Fresh Marine/Komisija, T‑178/98, EU:T:2000:240, t. 118. i navedenu sudsku praksu, i od 19. ožujka 2010., Gollnisch/Parlament, T‑42/06, EU:T:2010:102, t. 110. i navedenu sudsku praksu; vidjeti također u tom smislu presudu od 10. srpnja 2012., Interspeed/Komisija, T‑587/10, neobjavljena, EU:T:2012:355, t. 39. i navedenu sudsku praksu) i da žalitelj treba dokazati da bez počinjenja pogreške šteta ne bi nastala i da je ta pogreška odlučujući uzrok pretrpljene štete (vidjeti u tom smislu presudu od 30. rujna 1998., Coldiretti i dr./Vijeće i Komisija, T‑149/96, EU:T:1998:228, t. 116. do 121.).

68      Osim toga, iz sudske prakse također proizlazi da kada je, s jedne strane, postupanje koje se stavlja na teret instituciji dio šireg procesa u kojem su sudjelovale treće osobe i, s druge strane, kada je izravan uzrok navodne štete uključenost jedne od tih trećih osoba, sud je dužan provjeriti je li ta uključenost postala neizbježna zbog samog postupanja koje se stavlja na teret ili je ona, naprotiv, izraz samostalne namjere (vidjeti u tom smislu presude od 30. travnja 2009., CAS Succhi di Frutta/Komisija, C‑497/06 P, neobjavljena, EU:C:2009:273, t. 61. i 62., i od 18. prosinca 2009., Arizmendi i dr./Vijeće i Komisija, T‑440/03, T‑121/04, T‑171/04, T‑208/04, T‑365/04 i T‑484/04, EU:T:2009:530, t. 92. i 93.). U slučaju samostalne namjere, na sudu je da utvrdi prekid uzročne veze.

69      Iz sudske prakse također proizlazi da shvaćanje prema kojem je za postojanje uzročne veze dostatno da je nezakonito postupanje nužan uvjet za nastanak štete, u smislu da ona ne bi nastala da nije postojalo to postupanje, nije u skladu sa shvaćanjem koje prevladava u pravu Unije. Naime, tako široko shvaćanje uzročne veze ne proizlazi iz sudske prakse koja se odnosi na članak 340. drugi stavak UFEU‑a. Njome se, naime, ograničava odgovornost Unije na štete koje proizlaze izravno, odnosno dovoljno izravno, iz nezakonitog postupanja predmetne institucije, čime se osobito isključuje da se navedenom odgovornošću obuhvaćaju štete koje su samo daleka posljedica tog postupanja (vidjeti u tom smislu rješenje od 12. prosinca 2007., Atlantic Container Line i dr./Komisija, T‑113/04, neobjavljeno, EU:T:2007:377, t. 39. i 40.). Vodeći se tom logikom, Opći sud također je presudio da sama činjenica da je nezakonito postupanje nužan uvjet za nastanak štete, jer ona ne bi bila nastala da nije postojalo to postupanje, nije dostatna za utvrđivanje uzročne veze (presuda od 30. studenoga 2011., Transnational Company „Kazchrome” i ENRC Marketing/Vijeće i Komisija, T‑107/08, EU:T:2011:704, t. 80.).

70      Međutim, treba smatrati da se sudskom praksom navedenom u točkama 67. do 69. ove presude u potpunosti ne isključuje primjena teorije istovjetnosti uvjeta te se na temelju nje može samo utvrditi da, ako je pogreška koju je počinila institucija tek široko povezana sa štetom i ako sud utvrdi prekid uzročne veze, teoriju istovjetnosti uvjeta treba odbiti. Stoga, a contrario, u slučaju u kojem šteta proizlazi izravno ili dovoljno izravno iz pogreške institucije i kada, stoga, ta pogreška nije toliko široko povezana sa štetom da bi mogla dovesti do prekida uzročne veze, sud Unije može primijeniti teoriju istovjetnosti uvjeta.

71      K tome, valja podsjetiti da je sud Unije izričito smatrao da šteta ne mora izravno i izvjesno nastati samo zbog jednog uzroka, već je moguće da ju je izazvalo više uzroka koji su na odlučujući način pridonijeli njezinu nastanku. Međutim, ta sudska praksa odnosi se na slučajeve umanjivanja odgovornosti predmetne institucije zbog samog ponašanja žrtve jer ona nije upotrijebila svu dužnu pažnju kako bi se izbjegla ili smanjila šteta (vidjeti u tom smislu presudu od 12. lipnja 1986., Sommerlatte/Komisija, 229/84, EU:C:1986:241, t. 24. do 27.).

72      Konačno, s obzirom na točku 70. ove presude, u slučaju kad je institucija odgovorna za povredu obveze zaštite kojom se pridonijelo nastanku konkretne štete, čije je sprječavanje bio cilj navedene obveze, valja smatrati da ta povreda, čak i ako se ne može smatrati jedinim uzrokom štete, može dovoljno izravno pridonijeti njezinu nastanku. Stoga, sud može smatrati da predvidljivo ili nepredvidljivo djelo treće osobe ne može niti dovesti do prekida uzročne veze niti činiti okolnost kojom se instituciju u potpunosti oslobađa njezine odgovornosti ako su nastanku iste štete pridonijela dva uzroka, odnosno svjesna povreda institucije i djelo treće osobe.

73      Međutim, u ovom slučaju, u razmatranjima navedenima pod naslovom „Uzročna veza i postojanje razloga za oslobođenje od odgovornosti (pogreške žrtava i djelo treće osobe)” prvostupanjske presude, Službenički sud je, time što je u točki 177. prvostupanjske presude utvrdio da je Komisija počinila dovoljno ozbiljnu povredu obveze osiguravanja sigurnosti svojeg osoblja i koja može dovesti do njezine odgovornosti, polazio od pretpostavke prema kojoj je nužno utvrditi može li postupanje Alessandra Missira Mamachija i djelo ubojice u potpunosti ili djelomično osloboditi Komisiju njezine odgovornosti.

74      Nadalje, u svojem je rasuđivanju Službenički sud uputio na presude u kojima se primjenjuje teorija odgovarajuće uzročne veze, kao i teorija istovjetnosti uvjeta. Naime, čini se da se sudskom praksom navedenom u točkama 179. i 180. prvostupanjske presude potkrepljuje teorija odgovarajuće uzročne veze jer je Službenički sud u točki 179. prvostupanjske presude uputio na sudsku praksu u skladu s kojom Unija može biti odgovorna samo za štetu koja dovoljno izravno proizlazi iz nezakonitog postupanja predmetne institucije. U točki 180. navedene presude Službenički sud uputio je i na sudsku praksu prema kojoj tužitelj treba dokazati da bez počinjene pogreške ne bi nastala šteta i da je pogreška odlučujući uzrok njegove štete. K tome, u točki 192. prvostupanjske presude Službenički sud presudio je da, „iako je Komisija stvorila uvjete za nastanak štete […], izravna i neizbježna posljedica te pogreške nije dvostruko ubojstvo”.

75      Suprotno tome, u točki 181. prvostupanjske presude Službenički sud uputio je na presude od 12. lipnja 1986., Sommerlatte/Komisija, 229/84 (EU:C:1986:241, t. 24. do 27.), od 3. veljače 1994., Grifoni/Komisija (C‑308/87, EU:C:1994:38, t. 17. i 18.), i od 24. listopada 2000., Fresh Marine/Komisija (T‑178/98, EU:T:2000:240, t. 135. i 136.), prema kojima šteta ne mora izravno i izvjesno nastati zbog samo jednog uzroka, već je moguće da ju je izazvalo više uzroka koji su na odlučujući način pridonijeli njezinu nastanku.

76      Nadalje, Službenički sud je u točkama 191. do 197. prvostupanjske presude utvrdio udio odgovornosti ubojice za nastanak štete i, prema tome, udio odgovornosti Komisije.

77      Što se tiče gubitka mogućnosti preživljavanja, Službenički sud presudio je da se izravna i isključiva odgovornost za tu štetu može pripisati Komisiji i da je mogućnost da Alessandro Missir Mamachi preživi svoje ozljede bila toliko mala da se mogla procijeniti na 20 %.

78      Što se tiče dvostrukog ubojstva, kao što je istaknuto u ovoj presudi, Službenički sud je u točki 192. prvostupanjske presude presudio da se Komisiji ne može pripisati glavna odgovornost za tu štetu jer dvostruko ubojstvo nije izravna i neizbježna posljedica njezine pogreške. U tom pogledu, Službenički sud istaknuo je da je ubojstva počinio pojedinac čiji je motiv bila krađa i čije je ponašanje bilo nepredvidljivo, pri čemu je pojasnio da se tom ocjenom upućuje na načela iz Direktive 89/391, čijim se člankom 5. stavkom 4. određuje da se odgovornost poslodavca može umanjiti, među ostalim, u slučaju kad su nezgode posljedica neobičnih i nepredvidljivih okolnosti koje su izvan njegove kontrole. Međutim, u točki 193. prvostupanjske presude Službenički sud presudio je da činjenica da je djelo počinila treća osoba Komisiju ne može u potpunosti osloboditi njezine odgovornosti, pri čemu je utvrdio da rješenje koje podrazumijeva potpuno oslobođenje od odgovornosti potonje institucije nije u skladu sa sudskom praksom prema kojoj šteta može nastati zbog više uzroka. Stoga je Službenički sud uzeo u obzir sudsku praksu kojom se primjenjuje teorija istovjetnosti uvjeta. Time Službenički sud, u biti, djelo ubojice nije stvarno smatrao nepredvidljivim ili je, bolje rečeno, smatrao da u načelu jest takve naravi, ali je presudio da se sudskom praksom kojom se primjenjuje teorija istovjetnosti uvjeta opravdava isključivanje potpunog oslobođenja Komisije od odgovornosti. Stoga, Službenički sud smatrao je da je ta institucija odgovorna u visini od 30 % u pogledu dvostrukog ubojstva i 40 % u pogledu ukupno pretrpljenih šteta.

79      Unatoč tom rasuđivanju koje je nadahnuto dvjema različitim teorijama uzročne veze, Službenički sud u biti je dao prednost teoriji istovjetnosti uvjeta, a ne teoriji odgovarajuće uzročne veze. Naime, u točki 183. prvostupanjske presude, u pogledu uzročne veze između pogreške i dvostrukog ubojstva, Službenički sud presudio je da je Livio Missir Mamachi u dovoljnoj mjeri dokazao izvjesnu i izravnu narav uzročne veze te da do dvostrukog ubojstva ne bi došlo da je Komisija ispunila obvezu osiguravanja zaštite svojeg dužnosnika. K tome, Službenički sud presudio je da Komisija nije dokazala da je uzročna veza bila prekinuta, s jedne strane, u točki 189. prvostupanjske presude, zbog propusta Alessandra Missira Mamachija i, s druge strane, u točki 193. iste presude, zbog djela treće osobe. Napokon, osobito u pogledu djela treće osobe, Službenički sud je u istoj točki 193. presudio da potpuno isključivanje odgovornosti Komisije ne bi bilo u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 181. prvostupanjske presude, kojom se priznaje da šteta može nastati zbog više uzroka. Međutim, ta sudska praksa kojom se poziva na teoriju istovjetnosti uvjeta nije relevantna u ovom slučaju, s obzirom na to da se odnosi na umanjivanje odgovornosti institucije zbog samog ponašanja žrtve. Unatoč tom pogrešnom upućivanju, iz razloga navedenih u točki 70. ove presude, sudskom praksom se ne isključuje u potpunosti primjena teorije istovjetnosti uvjeta, s obzirom na to da se prihvaća da je na sudu da ocijeni treba li pogrešku smatrati tek široko povezanom s uzrokom štete. Stoga, rasuđivanje Službeničkog suda dovodi do zaključka da su dva uzroka pridonijela dvostrukom ubojstvu, Komisijina svjesna povreda obveze sigurnosti i djelo treće osobe. U konačnici, Službenički sud primijenio je teoriju istovjetnosti uvjeta.

80      Time Službenički sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava.

81      Kao prvo, valja istaknuti da, suprotno tvrdnjama žalitelja, iz sudske prakse navedene u točkama 67. do 69. ove presude proizlazi da, u načelu, svjesna povreda koju počini institucija nije sama po sebi dostatna kako bi se smatralo da je njezino postupanje izvjestan i izravan uzrok pretrpljene štete. U tom pogledu, sudskom praksom također se pojašnjava da, kada je, s jedne strane, postupanje koje se stavlja na teret instituciji dio šireg procesa u kojem su sudjelovale treće osobe i, s druge strane, kada je izravan uzrok navodne štete uključenost jedne od tih trećih osoba, sud je dužan provjeriti je li ta uključenost postala neizbježna zbog samog postupanja koje se stavlja na teret instituciji ili je, naprotiv, ta uključenost izraz samostalne namjere. Stoga je na sudu da utvrdi da je uzročna veza bila prekinuta i da iz toga izvede posljedice.

82      Kao drugo, također valja istaknuti da bi, u slučaju da je Službenički sud primijenio teoriju odgovarajuće uzročne veze, to podrazumijevalo odbijanje zahtjeva žaliteljâ. Naime, treba reći da mehaničko i usko tumačenje teorije odgovarajuće uzročne veze u svim slučajevima podrazumijeva neodgovornost institucije, s obzirom na to da, u skladu sa sudskom praksom koja se odnosi na djelo treće osobe navedenom u točki 68. ove presude, navedeno djelo sustavno bi podrazumijevalo prekid uzročne veze, što dovodi do znatne neodgovornosti institucije.

83      Kao treće, valja podsjetiti da iz sudske prakse proizlazi da shvaćanje prema kojem je za postojanje uzročne veze dostatno da je nezakonito postupanje nužan uvjet za nastanak štete, u smislu da ona ne bi bila nastala da nije postojalo to postupanje, nije u skladu sa shvaćanjem koje prevladava u pravu Unije. Međutim, kao što je istaknuto u točki 70. ove presude, tom se sudskom praksom ne isključuje u potpunosti teorija istovjetnosti uvjeta. Naime, prepušta se ocjeni suda da utvrdi može li izraz samostalne namjere treće osobe dovesti do prekida uzročne veze. Stoga se može pokazati da se uključenošću treće osobe, čak i ako je ona izraz samostalne namjere, ne prekida uzročna veza između pogreške i štete, pri čemu institucija i treća osoba u tom slučaju pridonose nastanku štete. U tom pogledu, potonja institucija u ovoj žalbi nije dovela u pitanje uzročnu vezu između pogreške Komisije i pretrpljene štete koju je Službenički sud utvrdio u prvostupanjskoj presudi, osim u slučaju da Opći sud prihvati jedan od prva dva dijela ovog žalbenog razloga. Stoga, osim u tom slučaju, sud koji odlučuje o žalbi ne može se vraćati na ocjenu Službeničkog suda, koji je presudio da je Komisija odgovorna za povredu obveze zaštite svojeg osoblja kojom se pridonijelo nastanku konkretne štete, čije je sprječavanje bio cilj navedene obveze te da stoga djelo treće osobe, predvidljivo ili nepredvidljivo, ne može niti dovesti do prekida uzročne veze, niti se smatrati okolnošću koja Komisiju u potpunosti oslobađa njezine odgovornosti, s obzirom na to da su oba uzroka, odnosno svjesna povreda te institucije i djelo treće osobe, pridonijela nastanku iste štete.

84      Stoga je Službenički sud presudio, a da nije počinio pogrešku koja se tiče prava, da u slučaju pogreške koja se sastoji od povrede obveze zaštite koja je pridonijela nastanku konkretne štete čije je sprječavanje bio cilj navedene obveze, čak i ako se ne može smatrati da je institucija glavna odgovorna za štetu, potonju instituciju treba smatrati supočiniteljem štete.

85      Taj zaključak nije doveden u pitanje drugim argumentima koje su žalitelji iznijeli u okviru prvih triju dijelova žalbenog razloga.

86      Kao prvo, u okviru prvog dijela, žalitelji tvrde da je rasuđivanje Službeničkog suda kojim se nastojala isključiti odgovornost Komisije najprije nelogično i proturječno s obzirom na to da je potonji sud, nakon što je u točki 183. prvostupanjske presude utvrdio postojanje „izravne i izvjesne” uzročne veze između pogreške Komisije i dvostrukog ubojstva, u točki 192. navedene presude tvrdio da to dvostruko ubojstvo nije „izravna i neizbježna” posljedica navedene pogreške, tako da se Komisiji za to ne može pripisati glavna odgovornost.

87      Dostatno je ustvrditi da se argument žaliteljâ temelji na pogrešnom tumačenju prvostupanjske presude. Na prvom mjestu, u točki 183. prvostupanjske presude Službenički sud nije presudio da je samo Komisija odgovorna za štetu, nego je presudio da je „Komisija […] izravno pridonijela nastanku štete time što je stvorila uvjete za njezino nastajanje” jer je povrijedila obvezu zaštite svojeg osoblja. Stoga je Službenički sud u sljedećoj rečenici zaključio da je „izravna i izvjesna narav uzročne veze stoga utvrđena”. U konačnici, Službenički sud samo je presudio da se pogreška Komisije može smatrati dovoljno izravnom da je dovela do njezine odgovornosti za ubojstvo Alessandra Missira Mamachija, na temelju sudske prakse kojom se priznaje da jedna te ista šteta može nastati zbog više uzroka. Iako ta sudska praksa, koja je navedena u točki 181. prvostupanjske presude i kojom se poziva na teoriju istovjetnosti uvjeta, nije relevantna u ovom slučaju jer se odnosi na slučajeve umanjivanja odgovornosti institucije zbog samog ponašanja žrtve, iz razloga navedenih u točki 70. ove presude, iz navedene sudske prakse proizlazi da se njome u potpunosti ne isključuje primjena teorije istovjetnosti uvjeta u slučaju da sud utvrdi da pogreška nije tek široko povezana s uzrokom štete.

88      Na drugom mjestu, u točki 192. prvostupanjske presude Službenički sud presudio je da se ne može ozbiljno tvrditi da se Komisiji treba pripisati glavna odgovornost za štetu jer, čak i ako je potonja institucija stvorila uvjete za nastanak štete, izravna i neizbježna posljedica njezine pogreške nije dvostruko ubojstvo, s obzirom na to da je umorstva počinio pojedinac čiji je motiv bila krađa i čije je ponašanje bilo nepredvidljivo. U tom pogledu, Službenički sud pozvao se na činjenicu da se tom ocjenom ne odstupa od načela iz Direktive 89/391, čijim se člankom 5. stavkom 4. predviđa da se odgovornost poslodavca može umanjiti u slučaju kad su nezgode posljedica neobičnih i nepredvidljivih okolnosti koje su izvan njegove kontrole. U tom pogledu, valja pojasniti da se navedenim člankom državama članicama priznaje mogućnost da zbog nepredvidljivih okolnosti poslodavca u potpunosti oslobode odgovornosti ili da je umanje. Stoga je u okviru tog rasuđivanja Službenički sud presudio da dvostruko ubojstvo nije izravna i neizbježna posljedica svjesne povrede Komisije.

89      Međutim, u točki 193. prvostupanjske presude Službenički sud pojasnio je da rješenje koje se sastoji od potpunog oslobođenja Komisije od njezine odgovornosti, koje bi bilo posljedica stroge primjene navoda iz točke 192. prvostupanjske presude, ne bi bilo u skladu sa sudskom praksom prema kojoj šteta može nastati zbog više uzroka. U konačnici, utvrđenje Službeničkog suda u točki 192. prvostupanjske presude samo je dio njegova rasuđivanja te je samo u točki 193. prvostupanjske presude izveo zaključke iz svoje analize time što je odlučio da ne primijeni načelo navedeno u točki 192., koje bi podrazumijevalo potpuno oslobođenje odgovornosti Komisije, i zaključio da su potonja institucija i treća osoba pridonijeli nastanku štete. Nadalje, taj je zaključak Službeničkog suda u skladu s tumačenjem prvostupanjske presude prema kojem, u slučaju svjesne povrede obveze sigurnosti kojom se pridonijelo nastanku konkretne štete čije je sprječavanje bio cilj navedene obveze, instituciju treba smatrati supočiniteljem nastale štete, s obzirom na to da se djelo treće osobe ne može smatrati okolnošću kojom se tu instituciju u potpunosti oslobađa njezine odgovornosti.

90      Kao drugo, također valja odbiti nekoliko argumenata žaliteljâ iz drugog i trećeg dijela koji se odnose na ocjene Službeničkog suda o predvidljivoj ili nepredvidljivoj naravi posljedica svjesne povrede Komisije, osobito u pogledu motiva treće osobe, odnosno krađe i ubojstva. U tom pogledu, žalitelji tvrde da je razlika koja se odnosi na narav motiva, s jedne strane, proturječna s obzirom na utvrđenje Žalbenog suda u Rabatu te, s druge strane, nelogična jer je opasnost koja je uzeta u obzir u pogledu sigurnosti osoblja Delegacije u Rabatu bila teroristička prijetnja. K tome, žalitelji tvrde da je pogrešno ograničiti odgovornost Komisije na temelju načela iz Direktive 89/391, čijim se člankom 5. stavkom 4. predviđa da se odgovornost poslodavca može umanjiti, među ostalim, u slučaju kad su nezgode posljedica neobičnih i nepredvidljivih okolnosti koje su izvan njegove kontrole te napominju da je u svakom slučaju, čak i ako se prihvati da su okolnosti bile iznimne, Komisija odgovorna s obzirom na to da je u točki 183. prvostupanjske presude Službenički sud presudio da se dvostruko ubojstvo ne bi dogodilo da je Komisija ispunila obvezu osiguravanja zaštite svojeg dužnosnika.

91      Na prvom mjestu, argument o proturječnosti i nelogičnosti u pogledu naravi motiva ne može se prihvatiti. Kao što pravilno tvrdi Komisija, Službenički sud je u točki 184. prvostupanjske presude presudio da razlika između opasnosti od terorističke prijetnje i općeg kriminaliteta nema nikakva utjecaja na ocjenu izravne i izvjesne naravi uzročne veze. K tome, Službenički sud je u navedenoj točki presudio da je razumno smatrati da se mjerama za sprečavanje terorističkog napada treba osigurati učinkovita zaštita, a fortiori, od provale u dom dužnosnika. Stoga, čak i ako se prihvati da je utvrđenje Službeničkog suda proturječno i nelogično s obzirom na činjenice koje je Žalbeni sud u Rabatu utvrdio o motivu ubojice, to utvrđenje nema nikakva utjecaja na njegovu ocjenu odgovornosti Komisije.

92      Na drugom mjestu, valja odbiti argument iznesen protiv upućivanja Službeničkog suda na članak 5. Direktive 89/391. Naime, suprotno tvrdnjama žaliteljâ, Službenički sud u točki 192. prvostupanjske presude svoju ocjenu ne temelji na tom članku. Službenički sud je, nakon što je utvrdio da je Komisija stvorila uvjete za nastanak štete time što je povrijedila obvezu zaštite svojeg osoblja, dodao da se glavna odgovornost za dvostruko ubojstvo ne može pripisati potonjoj instituciji jer je to dvostruko ubojstvo posljedica nepredvidljivog događaja. Nadalje, Službenički sud zaključio je da se tim utvrđenjem ne odstupa od načela iz Direktive 89/391 i osobito od njezina članka 5. stavka 4. Stoga se sam argument žalitelja odnosi na sporedan razlog iz obrazloženja prvostupanjske presude te se stoga može odbiti u skladu s ustaljenom sudskom praksom prema kojoj žalbeni razlog koji se odnosi na sporedan dio obrazloženja treba odbiti (vidjeti presudu od 25. veljače 2015., Walton/Komisija, T‑261/14 P, EU:T:2015:110, t. 75. i navedenu sudsku praksu).

93      U svakom slučaju valja istaknuti da, čak i ako se prihvati da je upućivanje na navedeni članak pogrešno jer ponašanje treće osobe nije bilo nepredvidljivo, ta pogreška ne utječe na zaključak do kojeg je Službenički sud došao uslijed svojeg rasuđivanja. Naime, iz ispitivanja provedenog u ovoj presudi proizlazi da je Službenički sud pravilno presudio da su Komisija i treća osoba pridonijeli šteti, što podrazumijeva da se ni jedan od njih nije mogao smatrati glavnim odgovornim.

94      Napokon, kao treće, valja odbiti argument prema kojem je, čak i ako se prihvati da su okolnosti bile iznimne, Komisiju trebalo smatrati odgovornom s obzirom na to da je u točki 183. prvostupanjske presude Službenički sud presudio da se dvostruko ubojstvo ne bi dogodilo da je Komisija ispunila obvezu osiguravanja zaštite svojeg dužnosnika. Tim argumentom žalitelji ponovno tvrde da se Komisiji, s obzirom na to da je povrijedila obvezu zaštite svojeg osoblja, mogu pripisati sve posljedice koje proizlaze iz niza događaja. U tom pogledu valja podsjetiti da je Službenički sud, iako je primijenio sudsku praksu koja se odnosi na teoriju odgovarajuće uzročne veze, trebao presuditi da sama svjesna povreda Komisije nije dovoljna da se zaključi da je ona odgovorna. Prema tome, Službenički sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava zbog naravi svjesne povrede, odnosno povrede obveze zaštite kojom se pridonijelo nastanku konkretne štete čije je sprječavanje bio cilj navedene obveze, time što je u biti smatrao da su Komisija i treća osoba supočinitelji iste štete.

95      Stoga, s obzirom na razmatranja iznesena u ovoj presudi, valja odbiti prva tri dijela drugog žalbenog razloga.

 Četvrti dio koji se odnosi na odgovornost in solidum Komisije

96      Četvrtim dijelom drugog žalbenog razloga žalitelji tvrde da Komisiju, čak i ako se prihvati da ju ne treba smatrati glavnom odgovornom za štetni događaj, treba smatrati dužnom in solidum da nadoknadi ukupnu štetu. U biti, žalitelji osporavaju podjelu odgovornosti koju je utvrdio Službenički sud, prvi čemu tvrde da Komisija treba biti odgovorna in solidum s ubojicom.

97      U tom pogledu, žalitelji tvrde da odgovornost in solidum Komisije proizlazi, kao prvo, iz načela koja su zajednička pravima država članica, kao drugo, iz strukture Pravilnika i, kao treće, iz sekundarnog prava Unije.

98      Kao prvo, žalitelji tvrde da se u nedostatku konkretnih pravila i presedana iz sudske prakse treba pozvati na opća načela koja su zajednička pravima država članica. U tom pogledu, navode njemačku, španjolsku, francusku, belgijsku i talijansku sudsku praksu u kojoj se prihvaća da, kada više činjenica pridonese nastanku štete, svaka je odgovorna strana dužna odgovarati za ukupnu nastalu štetu, solidarno s drugima. K tome, žalitelji tvrde da je također moguće primijeniti odgovornost in solidum u slučaju različitih izvora obveze. U tom pogledu, upućuju na točku 12. mišljenja nezavisnog odvjetnika W. Van Gervena u predmetu Spie–Batignolles/Komisija (201/86, neobjavljeno, EU:C:1989:300), u kojem je potonji odvjetnik zaključio da se „[k]omparativnom studijom prava država članica, koju je provela Služba Suda za istraživanje i dokumentaciju, pokazalo da [je] većina država članica prihva[tila] da, ako se dokaže da je ugovornom povredom […] i izvanugovornom povredom nanesena jedinstvena šteta, počinitelji tih dvaju povreda [mogu] se proglasiti odgovornima in solidum za tu štetu”.

99      Kao drugo, u pogledu strukture Pravilnika, žalitelji tvrde da se tumačenjem članka 24. Pravilnika predlaže da se načelo odgovornosti in solidum tim više treba primijeniti ako se štetni događaj omogućio nezakonitim postupanjem institucija. Naime, žalitelji tvrde da se članak 24. Pravilnika odnosi na konkretan slučaj u kojem Komisija zbog obveze pomaganja svojem osoblju, iako njezina vlastita odgovornost ne postoji, odgovara in solidum s počiniteljem štetnog događaja, protiv kojeg kasnije može djelovati. U ovom slučaju, Službenički sud utvrdio je da je Komisija u potpunosti odgovorna za štetni događaj. Stoga bi bilo potpuno nelogično prihvatiti da je Komisija dužna in solidum kada ne postoji njezina odgovornost, ali da ona to naprotiv nije u mnogo ozbiljnijem slučaju kao što je ovaj, u kojem je pridonijela nastanku štetnog događaja.

100    Kao treće, što se tiče sekundarnog prava Unije, žalitelji tvrde da se načela iz zakonodavstva Unije u pogledu naknade žrtvama nasilnih kaznenih djela, koja proizlaze iz Direktive Vijeća 2004/80/EZ od 29. travnja 2004. o naknadi žrtvama kaznenih djela (SL 2004., L 261, str. 15.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 16., str. 76.), odnose na solidarnu odgovornost. Navedena direktiva, nadahnuta Europskom konvencijom o naknadi žrtvama nasilnih kaznenih djela, potpisanom 24. studenoga 1983. u Strasbourgu, temelji se na načelu prema kojem su, u slučaju da počinitelj ne može u cijelosti nadoknaditi štetu, države članice dužne pridonijeti toj naknadi. Žalitelji tvrde da se čini nelogičnim da se takva obveza ne primjenjuje na Komisiju u slučaju kada je ona sama pridonijela nastanku štetnog događaja. Iako je to zakonodavstvo Unije obvezujuće samo za države članice, smatraju da bi se načelo solidarnosti predviđeno, među ostalim, Direktivom 2004/80 trebalo primjenjivati a fortiori na institucije Unije, osobito u slučaju u kojem je štetni događaj omogućilo skrivljeno postupanje Komisije.

101    Komisija tvrdi da, u pogledu pravila prvenstva između djelovanja institucije i djela treće osobe, upućivanje na načela koja se temelje na pravnim poredcima država članica nije relevantno. Kao prvo, jedini tekst za utvrđivanje eventualne solidarne odgovornosti institucija je Pravilnik, s obzirom na to da se člankom 270. UFEU‑a pojašnjava da se nadležnost suda Unije za odlučivanje u svim sporovima između Unije i njezinih službenika provodi „u granicama i prema uvjetima utvrđenima u Pravilniku”. U tom pogledu, Komisija tvrdi da se Pravilnikom upućuje na solidarnu odgovornost samo u njegovu članku 24. prvom stavku, prema kojem Zajednice solidarno nadoknađuju dužnosniku štetu koju dužnosnik nije uzrokovao namjerno ili teškom nepažnjom i koju ne može nadoknaditi od počinitelja. K tome, Pravilnikom se u njegovu članku 85.a predviđa slučaj u kojem Unija subrogacijom stječe prava žrtve, dužnosnika ili njegovih pravnih sljednika u odnosu na treću stranu, uz eventualnu iznimku pokretanja postupka protiv treće strane, za štetno djelo koje je dužnosniku izazvala treća strana i koje je dovelo do smrti, ozljede ili bolesti. Kao drugo, Komisija tvrdi da je u presudama talijanskih i belgijskih sudova koje navode žalitelji, solidarna odgovornost opravdana jer je izvor obveze bio isti, drugim riječima, „štetna djela” obuhvaćena su građanskim pravom, a u ovom slučaju odgovornost ubojice proizlazi iz počinjenja teškog kaznenog djela ubojstva koje je uređeno kaznenim pravom, dok je odgovornost Komisije kao poslodavca „upravno‑građanske” naravi.

102    Najprije valja ispitati argument prema kojem odgovornost in solidum proizlazi iz strukture Pravilnika. Naime, žalitelji tvrde da se članak 24. Pravilnika odnosi na konkretan slučaj u kojem Komisija zbog svoje obveze pomaganja svojem osoblju, iako njezina vlastita odgovornost ne postoji, odgovara in solidum s počiniteljem štetnog događaja, protiv kojeg kasnije može djelovati, u slučaju štete koju je pretrpio dužnosnik zbog svojeg položaja ili poslova. U ovom slučaju, Službenički sud utvrdio je da je Komisija odgovorna za štetni događaj. Stoga bi bilo nelogično da Službenički sud potvrdi da je Komisija solidarno dužna kada ne postoji njezina odgovornost, ali da ona to naprotiv nije u mnogo ozbiljnijem slučaju u kojem je pridonijela nastanku štetnog događaja. Žalitelji u biti predlažu alternativno tumačenje članka 24. Pravilnika, prema kojem primjena načela solidarne odgovornosti ne ovisi o tome je li dužnosnik pretrpio štetu zbog svojeg položaja ili poslova, nego o tome je li institucija počinila pogrešku. U konačnici, žalitelji tvrde da činjenica da je Alessandro Missir Mamachi pretrpio štetu zbog svojeg položaja ili poslova nije važna za utvrđivanje odgovornosti in solidum Komisije. Prema njihovu mišljenju, treba utvrditi je li institucija počinila pogrešku.

103    Komisija tvrdi da se Pravilnikom upućuje samo na solidarnu odgovornost institucija kada je dužnosnik zbog svojeg položaja ili poslova žrtva djela navedenih u članku 24. prvom stavku Pravilnika. Stoga je Komisija odgovorna samo u slučaju u kojem je dužnosnik pretrpio štetu zbog svojeg položaja ili poslova. K tome, Komisija napominje da je Službenički sud u ovom slučaju isključio primjenu članka 24. Pravilnika u točkama 220. do 225. prvostupanjske presude. Komisija također tvrdi da se člankom 85.a Pravilnika predviđa slučaj u kojem Unija subrogacijom stječe prava dužnosnika, odnosno njegovih pravnih sljednika, u odnosu na treću stranu te da je prema tome pred marokanskim sudom istaknula građanskopravni zahtjev u kaznenom postupku.

104    Uvodno valja istaknuti, kao što napominje Komisija, da je Službenički sud u prvostupanjskoj presudi odbio tužbeni razlog koji se temeljio na tome da je Komisija na temelju članka 24. Pravilnika bila dužna solidarno nadoknaditi pretrpljene štete, s obzirom na to da Alessandro Missir Mamachi nije bio ubijen zbog svojeg položaja ili poslova.

105    S jedne strane, iako je Službenički sud pravilno odlučio odbiti primjenu članka 24. Pravilnika u ovom slučaju, s druge strane treba reći da se navedenim člankom ne isključuje odgovornost in solidum za štetu koju je pretrpio dužnosnik, a koja je prouzročena skrivljenim postupanjem institucije.

106    Naime, dva stavka od kojih se sastoji članak 24. Pravilnika treba tumačiti zajedno. Njima se, u verziji mjerodavnoj za predmetni spor, predviđa da „[Zajednice] pomaž[u] svakom dužnosniku, posebno u postupcima protiv počinitelja prijetnji, uvreda, klevete i širenja klevete te svih vrsta napada usmjerenih na osobu ili imovinu dužnosnika ili člana njegove obitelji zbog njegova položaja ili poslova” i da „[u] tim slučajevima Zajednice solidarno nadoknađuj[u] dužnosniku štetu koju dužnosnik nije uzrokovao namjerno ili teškom nepažnjom i koju ne može nadoknaditi od počinitelja”. Stoga je Službenički sud pravilno odbio tužbeni razlog istaknut u prvom stupnju, s obzirom na to da Alessandro Missir Mamachi nije ubijen pri obavljanju svojih poslova. Stoga, suprotno onome što tvrde žalitelji, pretpostavka za primjenu tog članka je činjenica da je dužnosnik pretrpio štetu zbog svojeg položaja ili poslova.

107    Međutim, treba reći da iako, s jedne strane, u slučaju dužnosnika koji je pretrpio štetu zbog svojeg položaja ili poslova Zajednice solidarno nadoknađuju dužnosniku pretrpljenu štetu bez obzira na to jesu li počinile pogrešku i da, s druge strane, nema razloga pozivati se na pojam odgovornosti in solidum ako je dužnosnik pretrpio štetu dok nije obavljao svoje poslove i ako se nikakvo nezakonito postupanje u uzročnoj vezi s navedenom štetom ne može pripisati instituciji; naprotiv, u slučaju u kojem je institucija svojom pogreškom pridonijela šteti koju je pretrpio dužnosnik dok nije obavljao svoje poslove, činjenica da se u Pravilniku o takvom slučaju ništa ne navodi ne može se tumačiti, prema tvrdnjama Komisije, kao da se njime isključuje solidarna odgovornost institucije.

108    U tom pogledu, u točki 13. presude od 8. listopada 1986., Leussink/Komisija (169/83 i 136/84, EU:C:1986:371), Sud je presudio da se iz nepostojanja bilo kakve izričite odredbe u Pravilniku i propisima ne može izvesti argument prema kojem se isključuje pravo dužnosnika i njegovih pravnih sljednika da zatraže dodatnu naknadu štete ako je institucija odgovorna za nesreću u skladu s općim pravom i ako davanja iz sustava utvrđenog Pravilnikom nisu dovoljna da se osigura puna naknada pretrpljene štete. Iako je točno da se ta presuda odnosi na slučaj u kojem je pogreška institucije počinjena u okviru obavljanja poslova dužnosnika, njome se utvrđuje načelo prema kojem nepostojanje određenih odredbi u Pravilniku ne podrazumijeva isključivanje svega onog što njime nije izričito predviđeno. To se načelo stoga može primijeniti na okolnosti ovog slučaja.

109    K tome, argumentom koji je istaknula Komisija u pogledu članka 85.a Pravilnika ne može se dovesti u pitanje taj zaključak. Naime, navedeni se članak odnosi na subrogaciju u korist Unije u slučaju štete koja se može pripisati trećoj osobi, dok je u ovom slučaju treba smatrati supočiniteljem nastale štete. Stoga, činjenica da je pred marokanskim sudom istaknula građanskopravni zahtjev u kaznenom postupku nije relevantna za utvrđivanje valja li priznati njezinu odgovornost in solidum s ubojicom.

110    Nakon utvrđivanja da se nepostojanjem određenih odredbi u Pravilniku ne isključuje odgovornost in solidum za štetu koju je pretrpio dužnosnik, a koja je prouzročena skrivljenim postupanjem institucije, te prije ispitivanja pitanja može li se navedena odgovornost temeljiti na načelima koja su zajednička pravima država članica, valja ispitati dva prigovora koja je iznijela Komisija.

111    Potonja institucija tvrdi, kao prvo, da u pogledu pravila prvenstva između djelovanja institucije i djela treće osobe, upućivanje na načela koja proizlaze iz pravnih poredaka država članica nije relevantno s obzirom na to da se, u skladu s člankom 270. UFEU‑a, nadležnost suda Unije za odlučivanje u svim sporovima između Unije i njezinih službenika izvršava u okviru Pravilnika i da, kao drugo, kada je izvor obveze naknade različit tako da ubojičina obveza proizlazi iz počinjenja teškog kaznenog djela ubojstva koje se uređuje marokanskim kaznenim pravom, a obveza Komisije kao poslodavca je „upravno‑građanske” naravi, odgovornost in solidum ne može se prihvatiti jer izvor tih dviju obveza nije istovjetan.

112    Što se tiče prvog prigovora, treba ga odbiti na temelju rasuđivanja iznesenog u točkama 106. i 107. ove presude. Naime, činjenicom da Pravilnik ne sadržava pravila koja se odnose na odgovornost in solidum institucije koja je pridonijela nastanku štete koju je dužnosnik pretrpio dok nije obavljao svoje poslove, automatski se ne isključuje načelo takve odgovornosti.

113    Što se tiče drugog prigovora, također ga treba odbiti. Naime, iako je nesporno da sud Unije nije nadležan za odlučivanje o djelu ubojice, koje je obuhvaćeno marokanskim kaznenim pravom, i dalje je nadležan za odlučivanje o odgovornosti institucije ako je ona, sama ili s trećom osobom, prouzročila dužnosniku štetu. U samom Pravilniku nudi se tumačenje na temelju kojeg se može odbiti argument Komisije. Naime, da je Alessandro Missir Mamachi ubijen zbog svojih poslova, Komisija bi bila solidarno odgovorna s ubojicom, u smislu članka 24. Pravilnika. Točno je da se činjenicom da Alessandro Missir Mamachi nije ubijen zbog svojih poslova onemogućuje primjena navedenog članka, no njegov tekst dokazuje da narav odgovornosti treće osobe nema nikakva učinka na obvezu in solidum institucije koja je supočinitelj štete. Naime, članak 24. Pravilnika dokazuje da se sud Unije može pozvati da odluči u sporu koji se odnosi na pitanje odgovornosti in solidum institucije zbog djela treće osobe, s obzirom na to da narav odgovornosti treće osobe nema nikakvog utjecaja na nadležnost suda Unije u odlučivanju o odgovornosti in solidum institucije.

114    U tom pogledu, valja podsjetiti da se člankom 24. drugim stavkom Pravilnika pojašnjava da Zajednice solidarno nadoknađuju pretrpljenu štetu ako je dužnosnik ne može nadoknaditi od počinitelja. Tu je odredbu Opći sud protumačio kao da se njome dopuštenost tužbe za naknadu štete koju je podnio dužnosnik uvjetuje iscrpljivanjem nacionalnih pravnih sredstava, ako se njima na učinkovit način osigurava zaštita zainteresiranih osoba i ako ona mogu dovesti do naknade navodne štete (presuda od 12. srpnja 2011., Komisija/Q, T‑80/09 P, EU:T:2011:347, t. 67.). Međutim, ta se sudska praksa u ovom slučaju ne može primijeniti po analogiji. Naime, to tumačenje oblikovano je pod pretpostavkom da institucija nije počinila pogrešku, dok je u ovom slučaju Komisija počinila pogrešku time što je pridonijela nastanku štete. Stoga, ako je, u slučaju u kojem institucija nije počinila pogrešku, Opći sud mogućnost da dužnosnik od te institucije zahtijeva naknadu štete koju je prouzročila treća osoba uvjetovao činjenicom da je dužnosnik učinio sve što je potrebno da ishodi naknadu koja mu se treba platiti pred nacionalnim sudom, kako bi se izbjeglo da taj dužnosnik odmah djeluje protiv institucije, a da nije pokušao ishoditi naknadu koju treba platiti treća osoba, primjena tog načela na okolnosti ovog slučaja bila bi krajnje nezadovoljavajuća i nepravična, s obzirom na to da je Komisija, uz treću osobu, supočinitelj djela kojim je prouzročena pretrpljena šteta. Osim toga, iz spisa proizlazi da je u okviru kaznenog postupka protiv treće osobe koja je počinila ubojstvo, insolventnost potonje osobe utvrdio Žalbeni sud u Rabatu, koji joj je naložio plaćanje simboličnog iznosa od jednog dirhama (MAD) u korist Unije, koja je u postupku istaknula građanskopravni zahtjev. Stoga, u ovom slučaju, budući da je treća osoba insolventna, čini se da je još manje zadovoljavajuće zaključiti da zahtjev žalitelja nije dopušten jer potonji žalitelji nisu iscrpili sva pravna sredstva predviđena marokanskim pravnim poretkom.

115    Taj se zaključak također ne dovodi u pitanje ni presudom od 14. srpnja 1967., Kampffmeyer i dr./Komisija (5/66, 7/66, 13/66 do 16/66 i 18/66 do 24/66, neobjavljena, EU:C:1967:31), navedenom u mišljenju nezavisnog odvjetnika N. Wahla u spojenim predmetima Ledra Advertising i dr./Komisija i ESB (C‑8/15 P do C‑10/15 P, EU:C:2016:290, t. 106.), u kojoj je Sud u biti presudio da su, u pogledu zajedničke izvanugovorne odgovornosti Unije i države članice, pojedinci kojima je navodno nanesena šteta obvezni prvo pokrenuti postupak pred nadležnim nacionalnim sudovima ako su tijela države članice uglavnom ili primarno odgovorna za navodne povrede. Naime, ta pretpostavka solidarne odgovornosti odnosi se na slučaj mješovite uprave Unije i države članice, dok su u ovom slučaju činjenične okolnosti drukčije.

116    Stoga valja ispitati proizlazi li iz pravnih poredaka država članica opće načelo kojim se priznaje odgovornost in solidum supočiniteljâ iste štete i koje se može primijeniti u ovom predmetu, u slučaju u kojem je institucija pridonijela nastanku štete koju je pretrpio dužnosnik kad nije obavljao svoje poslove.

117    Najprije valja podsjetiti da se člankom 340. drugim stavkom UFEU‑a određuje da „[u] pogledu izvanugovorne odgovornosti Unija je, u skladu s općim načelima koja su zajednička pravima država članica, dužna naknaditi svaku štetu koju njezine institucije ili službenici prouzroče pri obavljanju svojih dužnosti”.

118    U tom pogledu, treba reći da iz prava država članica proizlazi zajedničko opće načelo prema kojem, u okolnostima koje su slične onima u ovom slučaju, nacionalni sud priznaje odgovornost in solidum supočinitelja iste štete, pri čemu smatra pravičnom činjenicu da nije na osobi kojoj je nanesena šteta da, s jedne strane, utvrdi udio štete za koji je odgovoran pojedini supočinitelj i, s druge strane, da snosi rizik od moguće insolventnosti jednog od njih.

119    S obzirom na ta razmatranja, valja zaključiti da je Službenički sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je udio Komisije u naknadi imovinske štete koju su pretrpjela djeca Alessandra Missira Mamachija ograničio na 40 %. Stoga, a da nije potrebno ispitati argument koji se temelji na sekundarnom pravu Unije, treba prihvatiti četvrti dio drugog žalbenog razloga.

 Treći žalbeni razlog koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava koju je počinio Službenički sud time što je presudio da je imovinska šteta u potpunosti nadoknađena davanjima utvrđenima Pravilnikom

120    Uvodno, žalitelji tvrde da, kao što je navedeno u tablici 2. koja se nalazi u Prilogu A.2 žalbi, iznos koji se spominje u točki 202. prvostupanjske presude predstavlja ukupna davanja na koja djeca Alessandra Missira Mamachija imaju pravo do svojeg osamnaestog rođendana, odnosno 1 381 077 eura te davanja na koja bi mogla imati pravo, pod uvjetom da ih uzdržava obitelj te da nastave s obrazovanjem do svojeg dvadeset i šestog rođendana, odnosno 1 097 298 eura. K tome, žalitelji dodaju da se u zemlji boravišta četvero djece Alessandra Missira Mamachija, Kraljevini Belgiji, sveučilišno obrazovanje uobičajeno završava između 22. i 23. godine. Prema tome, neovisno o posve hipotetskoj naravi iznosa od 1 097 298 eura čija isplata ovisi o nizu uvjeta koji se i ne moraju ispuniti, žalitelji u svakom slučaju smatraju da se ti iznosi ne mogu odbiti od iznosa naknade štete koji treba isplatiti za četvero djece Alessandra Missira Mamachija.

121    Nadalje, žalitelji tvrde da je Službenički sud, time što je presudio da se sva davanja utvrđena Pravilnikom, uključujući ona koja su različita od jednokratnog paušalnog iznosa za naknadu štete predviđenog člankom 73. Pravilnika, trebala uzeti u obzir kako bi se ocijenilo je li šteta koju je prouzročila Komisija već nadoknađena, počinio pogrešku koja se tiče prava.

122    U potporu tom žalbenom razlogu, kao prvo, žalitelji tvrde da se presuda od 8. listopada 1986., Leussink/Komisija (169/83 i 136/84, EU:C:1986:371), na koju se poziva Komisija i koju navodi Službenički sud u točki 204. prvostupanjske presude, ne može primijeniti na okolnosti ovog slučaja. Prema njihovu mišljenju, ta se presuda ne odnosi na sva davanja utvrđena Pravilnikom, nego samo na jednokratni paušalni iznos za naknadu štete predviđen člankom 73. Pravilnika.

123    Kao drugo, žalitelji tvrde da se mirovinska davanja isplaćena za četvero djece Alessandra Missira Mamachija na temelju Pravilnika ne mogu odbiti od naknade štete koja se može pripisati Komisiji, zbog činjenice da se davanja koja imaju narav mirovine dodjeljuju na temelju prava koje je dužnosnik stekao na temelju svojeg radnog odnosa i koje se, kao vlastito pravo dužnosnika, automatski prenosi na nasljednike. U tom pogledu, žalitelji tvrde da bi se drukčijim zaključkom dovelo do diskriminacije četvero djece Alessandra Missira Mamachija, s obzirom na to da bi potonja djeca u praksi trebala primiti isti iznos kao i djeca dužnosnika koji je preminuo prirodnom smrću. K tome, žalitelji tvrde da se, u nedostatku pravila koja proizlaze iz pravnog poretka Unije, presudom od 8. listopada 1986., Leussink/Komisija (169/83 i 136/84, EU:C:1986:371), u točki 22. upućuje na pravo koje u većini država članica postoji u području izvanugovorne odgovornosti institucije u odnosu na dužnosnika.

124    Kao treće, u pogledu činjenice da, kao što je istaknuo Službenički sud u točki 111. prvostupanjske presude, Livio Missir Mamachi „nije podnio nikakav zahtjev na temelju gubitka prava na mirovinu koja je njegov sin mogao ostvariti”, žalitelji tvrde da su „izračunali imovinsku štetu koju su pretrpjeli nasljednici Missira Mamachija bez uzimanja u obzir socijalnih davanja na koja bi preminuli dužnosnik imao pravo s obzirom na to da su prava na mirovinu koja je stekao preminuli nadoknađena mirovinom za djecu preminule osobe koja je dodijeljena” djeci potonjeg dužnosnika. U tom pogledu, žalitelji smatraju da davanja koja se isplaćuju na temelju mirovinskog osiguranja djeci Alessandra Missira Mamachija odgovaraju iznosima koje bi on vjerojatno primio nakon što bi navršio dob za odlazak u mirovinu predviđenu Pravilnikom. S obzirom na ta razmatranja, žalitelji naglašavaju da, ako se prava na mirovinu odbiju od naknade štete, iznosi koji se odnose na ta prava odbili bi se dva puta. S jedne strane, bili bi isključeni iz izračuna imovinske štete. S druge strane, odbili bi se od naknade na koju nasljednici ubijenog dužnosnika imaju pravo.

125    Komisija tvrdi da je Službenički sud pravilno smatrao da sud, kada ocjenjuje je li institucija nadoknadila pretrpljenu štetu, uzima u obzir sva davanja utvrđena Pravilnikom. U potporu tom razmatranju, Komisija navodi presude od 8. listopada 1986., Leussink/Komisija (169/83 i 136/84, EU:C:1986:371), i od 9. rujna 1999., Lucaccioni/Komisija (C‑257/98 P, EU:C:1999:402), u kojima se pojašnjava da je pravo dužnosnika na naknadu u skladu s općim pravom samo dodatno i ostvaruje se isključivo ako dužnosnik dokaže da davanja utvrđena Pravilnikom nisu dostatna kako bi se osigurala puna naknada pretrpljene štete. Iz toga, prema mišljenju Komisije, slijedi da bi, ako se davanja koja se isplaćuju na temelju mirovinskog osiguranja ne odbiju od naknade štete, pravni sljednici primili dvostruku naknadu, odnosno mirovinu za djecu preminule osobe i iznos koji se duguje za naknadu štete.

126    Komisija tvrdi da je, kao što je Službenički sud istaknuo u točki 202. prvostupanjske presude, pravnim sljednicima već dodijelila iznose koji premašuju davanja koja se uobičajeno predviđaju Pravilnikom. Tim se elementom dokazuje, prema mišljenju Komisije, da je uzela u obzir osobite okolnosti smrti Alessandra Missira Mamachija prilikom dodjele davanja, na način da se isključi diskriminirajući položaj.

127    Što se tiče upućivanja žaliteljâ na pravne poretke država članica u predmetu u kojem je donesena presuda od 8. listopada 1986., Leussink/Komisija (169/83 i 136/84, EU:C:1986:371), Komisija napominje da u točki 22. te presude Sud ne upućuje na pravo koje u većini država članica postoji u području izvanugovorne odgovornosti institucije u odnosu na odnosnog dužnosnika, nego na naknadu štete u pogledu posljedica nesreće supruzi i kćerima G. Leussinka, koju je Sud u svakom slučaju isključio. Komisija k tome dodaje da se, s obzirom na sudsku praksu Suda i Općeg suda kojom se utvrđuje dodatna narav tužbe za naknadu štete zbog povrede općeg prava, ne može tvrditi, suprotno tvrdnjama žaliteljâ, da ne postoje pravna pravila Unije kojima se uređuje pravo na naknadu štete koju su pretrpjeli dužnosnici. Prema tome, upućivanje na sudsku praksu država članica, prema mišljenju Komisije, nije uopće relevantno.

128    Napokon, u pogledu rizika od dvostrukog odbitka, Komisija napominje da je tvrdnja Službeničkog suda u točki 111. prvostupanjske presude „u potpunosti sporedna i podredna te, stoga, bespredmetna”.

129    Uvodno treba reći da, iako u svojim zahtjevima žalitelji zahtijevaju naknadu imovinske štete u iznosu od 3 975 329 eura, oni u žalbi ne osporavaju iznos od 3 milijuna eura koji je utvrdio Službenički sud na temelju naknade koju bi Alessandro Missir Mamachi stekao do dana svojeg odlaska u mirovinu, koji je umanjen za iznos kojim bi potonji dužnosnik i njegova supruga raspolagali za vlastite potrebe. Naime, ovim žalbenim zahtjevom žalitelji samo osporavaju činjenicu da je Službenički sud presudio da sva davanja utvrđena Pravilnikom, uključujući ona koja su različita od jednokratnog paušalnog iznosa za naknadu štete predviđenog člankom 73. Pravilnika, treba uzeti u obzir u svrhu naknade imovinske štete. Nadalje, iako žalitelji priznaju da svojim zahtjevom za naknadu imovinske štete u iznosu od 3 975 329 eura dovode u pitanje iznos od 3 milijuna eura kako ga je utvrdio Službenički sud, valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, kada Službenički sud utvrdi postojanje štete, samo je on nadležan, u okviru zahtjeva, ocijeniti način i opseg naknade te štete pod uvjetom da, kako bi se Opći sud mogao provoditi sudski nadzor nad presudama Službeničkog suda, te presude moraju biti dovoljno obrazložene te se, u pogledu procjene štete, u njima moraju navesti kriteriji koji se uzimaju u obzir u svrhu utvrđivanja iznosa koji se dodjeljuje (vidjeti u tom smislu presudu od 5. studenoga 2014., Komisija/Thomé, T‑669/13 P, EU:T:2014:929, t. 79. i navedenu sudsku praksu). Stoga, budući da žalitelji nisu objasnili kako je Službenički sud počinio pogrešku u primjeni kriterija primijenjenih za utvrđivanje iznosa od 3 milijuna eura, valja zaključiti da taj iznos odgovara naknadi imovinske štete koju je pretrpjelo četvero djece Alessandra Missira Mamachija.

130    Nadalje, valja pojasniti doseg, s jedne strane, presude od 8. listopada 1986., Leussink/Komisija (169/83 i 136/84, EU:C:1986:371), na koju je Službenički sud uputio u točki 204. prvostupanjske presude i koju žalitelji smatraju neprimjenjivom na okolnosti ovog slučaja te, s druge strane, presude od 9. rujna 1999., Lucaccioni/Komisija (C‑257/98 P, EU:C:1999:402), na koju Komisija upućuje u svojim očitovanjima.

131    U predmetu u kojem je donesena presuda od 8. listopada 1986., Leussink/Komisija (169/83 i 136/84, EU:C:1986:371), od Suda se tražilo da odluči o pitanju čini li osiguranje u slučaju nesreće predviđeno člankom 73. Pravilnika i propisima, temeljit sustav naknade štete kojim se, u slučaju nezgode na radu, isključuju sva druga potraživanja s naslova naknade štete koja se temelje na načelima općeg prava. Naime, G. Leussink, njegova supruga i njihovo četvero djece podnijeli su dodatni zahtjev za naknadu štete, pri čemu su tvrdili da se naknadom štete predviđenom u članku 73. Pravilnika pokrivaju samo ekonomske posljedice nesreće, ali ne i njihova neimovinska šteta. Sud je najprije u točki 11. presude presudio da se osiguranje predviđeno člankom 73. Pravilnika temelji na općem doprinosnom sustavu osiguranja u slučaju nesreće tijekom i izvan službe te da pravo na davanje ne ovisi o tome tko je prouzročio nesreću i o njegovoj odgovornosti. Nadalje, u točki 13. te presude Sud je presudio da se iz nepostojanja bilo kakve izričite odredbe u propisima u pogledu dodatnih zahtjeva podnesenih protiv institucije ne može izvesti argument prema kojem se isključuje pravo dužnosnika i njegovih pravnih sljednika da zatraže dodatnu naknadu štete ako je institucija odgovorna za nesreću u skladu s općim pravom i ako davanja iz sustava utvrđenog Pravilnikom nisu dovoljna da se osigura puna naknada pretrpljene štete.

132    Nakon što je utvrdio da se radi o nezgodi na radu i da je predmetna nezgoda prouzročena nepažnjom koja dovodi do odgovornosti Komisije (presuda od 8. listopada 1986., Leussink/Komisija, 169/83 i 136/84, EU:C:1986:371, t. 15. do 17.), Sud je G. Leussinku dodijelio dodatnu naknadu štete od 2 milijuna belgijskih franaka (BEF). Što se tiče supruge i četvero djece potonjeg dužnosnika, Sud je presudio da su posljedice nezgode na obiteljski život odraz štete koju je pretrpio G. Leussink i da za te posljedice Komisija ne može biti odgovorna kao poslodavac.

133    Što se tiče presude od 9. rujna 1999., Lucaccioni/Komisija (C‑257/98 P, EU:C:1999:402), koju Komisija navodi u odgovoru na tužbu, Sud je u točki 23. potvrdio da davanja koja se primaju na temelju članka 73. Pravilnika nakon nesreće ili profesionalne bolesti sud Unije treba uzeti u obzir radi procjene naknadive štete, u okviru postupka za naknadu štete koji je dužnosnik pokrenuo na temelju pogreške koja dovodi do odgovornosti institucije koja je njegov poslodavac.

134    Stoga se presudama od 8. listopada 1986., Leussink/Komisija (169/83 i 136/84, EU:C:1986:371) i od 9. rujna 1999., Lucaccioni/Komisija (C‑257/98 P, EU:C:1999:402) pojasnio odnos između davanja koja se primaju na temelju članka 73. Pravilnika nakon nesreće ili profesionalne bolesti i sustava naknade štete na temelju općeg prava.

135    Kao prvo, sustav predviđen člankom 73. Pravilnika i sustav općeg prava se nadopunjuju, na način da je moguće podnijeti zahtjev za dodatnu naknadu štete kada je institucija odgovorna za nesreću u skladu s općim pravom i kada davanja koja se isplaćuju na temelju članka 73. Pravilnika nisu dovoljna da se osigura puna naknada pretrpljene štete (presuda od 8. listopada 1986., Leussink/Komisija, 169/83 i 136/84, EU:C:1986:371, t. 13.).

136    Kao drugo, u skladu s tim načelom, sudskom praksom se također pojasnilo da davanja koja se primaju na temelju članka 73. Pravilnika nakon nesreće ili profesionalne bolesti treba uzeti u obzir pri procjeni naknadive štete u okviru postupka za naknadu štete koji je dužnosnik pokrenuo na temelju pogreške koja dovodi do odgovornosti institucije koja je njegov poslodavac. Naime, u suprotnom bi slučaju došlo do dvostruke naknade štete (presuda od 9. rujna 1999., Lucaccioni/Komisija, C‑257/98 P, EU:C:1999:402, t. 22.).

137    U tim dvjema presudama ipak nije odlučeno o pitanju treba li sva davanja socijalnog osiguranja uzeti u obzir pri utvrđivanju naknadive štete. Međutim, u ovom slučaju, time što je u točki 204. prvostupanjske presude uputio na presudu od 8. listopada 1986., Leussink/Komisija, (169/83 i 136/84, EU:C:1986:371), Službenički sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava.

138    Naime, iako je predmet presude od 8. listopada 1986., Leussink/Komisija (169/83 i 136/84, EU:C:1986:371), odnos između naknade štete koju treba platiti u skladu s člankom 73. Pravilnika i naknade štete koju treba platiti na temelju općeg prava, iz te presude ne proizlazi da sva druga davanja predviđena Pravilnikom ne treba uzeti u obzir pri utvrđivanju iznosa koji se nadoknađuje s naslova naknade pretrpljene štete. Nadalje, kao što tvrdi Komisija, ako se davanja iz mirovinskog osiguranja, odnosno mirovine za djecu preminule osobe, ne bi odbili od iznosa koji se nadoknađuje s naslova naknade štete, pravni sljednici primili bi dvostruku naknadu, od kojih bi se prva sastojala od mirovine za djecu preminule osobe, a drugu bi trebalo platiti za naknadu štete. K tome, mirovine za djecu preminule osobe koje su primili pravni sljednici Alessandra Missira Mamachija istovjetne su davanjima koje bi on primio da je ostao živ te se stoga kao takva trebaju odbiti od iznosa naknade imovinske štete. Napokon, člankom 73. stavkom 2. trećim podstavkom Pravilnika predviđa se da se naknada štete koju treba platiti u slučaju smrti može isplatiti uz davanja predviđena u njegovu poglavlju 3. te stoga uz mirovinu za djecu preminule osobe predviđenu njegovim člankom 80. Stoga se ne može prihvatiti argument žaliteljâ prema kojem se načelo utvrđeno u presudi od 8. listopada 1986., Leussink/Komisija, (169/83 i 136/84, EU:C:1986:371) u ovom slučaju ne primjenjuje.

139    Taj se zaključak ne može dovesti u pitanje argumentom žaliteljâ prema kojem bi bilo diskriminirajuće smatrati da se mirovine za djecu preminule osobe koje su isplaćene za četvero djece Alessandra Missira Mamachija na temelju Pravilnika, mogu odbiti od naknade štete koja se pripisuje Komisiji jer bi to podrazumijevalo da se s četvero djece Alessandra Missira Mamachija postupa kao se djecom dužnosnika koji je preminuo prirodnom smrću. U tom pogledu dovoljno je utvrditi da je, suprotno tvrdnjama žaliteljâ i kao što je utvrdio Službenički sud u točki 204. prvostupanjske presude, Komisija uzela u obzir veoma osobite okolnosti ovog slučaja time što je za četvero djece Alessandra Missira Mamachija dodijelila iznose kojima se premašuju obveze iz Pravilnika utvrđene za pravne sljednike dužnosnika koji je preminuo prirodnom smrću. Naime, Komisija je potonjeg dužnosnika promaknula post mortem i na temelju tog promaknuća izračunala je davanja koja treba platiti njegovim pravnim sljednicima. K tome, Komisija je primjenom članka 76. Pravilnika svakom djetetu dodijelila mjesečni iznos koji odgovara iznosu dviju naknada za uzdržavano dijete. Napokon, valja istaknuti da se žalitelji pozivaju na pogrešnu pretpostavku, s obzirom na to da djeca dužnosnika koji nije preminuo nakon nesreće ili profesionalne bolesti, nego prirodnom smrću, ne primaju naknadu štete koja se u skladu s člankom 73. Pravilnika isplaćuje djeci dužnosnika koji je preminuo u nesreći ili nakon profesionalne bolesti. Stoga žalitelji ne mogu valjano tvrditi da je Službenički sud počinio pogrešku koja se tiče prava jer mu se ne može prigovoriti da je utvrdio da je s četvero djece Alessandra Missira Mamachija postupano kao s djecom dužnosnika koji je preminuo prirodnom smrću.

140    Također valja odbiti argument žaliteljâ prema kojem se, u nedostatku pravila koja proizlaze iz pravnog poretka Unije, u presudi od 8. listopada 1986., Leussink/Komisija (169/83 i 136/84, EU:C:1986:371) upućuje na pravo koje u većini država članica postoji u području izvanugovorne odgovornosti institucije u odnosu na dužnosnika. Naime, u točki 22. te presude Sud ne upućuje na pravo koje u većini država članica postoji u području izvanugovorne odgovornosti u odnosu na dužnosnika ni, konkretnije, na mogućnost odbijanja socijalnih davanja koja se isplaćuju, nego na naknadu štete u pogledu posljedica nesreće na obiteljski život, koju je Sud u svakom slučaju isključio.

141    Također valja odbiti kao bespredmetan argument žaliteljâ prema kojem je Službenički sud počinio pogrešku koja se tiče prava u točki 111. prvostupanjske presude time što je presudio da nisu podnijeli zahtjev na temelju gubitka prava na mirovinu. Naime, žalitelji tvrde da nisu bili dužni podnijeti zahtjev za naknadu štete na temelju tih prava jer ih se ne može uzeti u obzir pri utvrđivanju iznosa naknade imovinske štete. Međutim, suprotno tvrdnjama žaliteljâ, u točki 111. prvostupanjske presude Službenički sud samo je utvrdio da nije bio podnesen nikakav zahtjev na temelju gubitka prava na mirovinu, unatoč činjenici da je sudskom praksom te, konkretnije, presudama od 5. listopada 2004., Sanders i dr./Komisija (T‑45/01, EU:T:2004:289, t. 167.) i od 12. srpnja 2007., Sanders i dr./Komisija (T‑45/01, EU:T:2007:221, t. 87. do 90.), potvrđeno da se ta prava mogu uzeti u obzir pri procjeni imovinske štete. Stoga, činjenica da žalitelji smatraju da nisu bili dužni podnijeti zahtjev na temelju gubitka prava na mirovinu ne utječe na točnu ocjenu, koja osim toga nije ni dovedena u pitanje, a koju je proveo Službenički sud koji je utvrdio da nije podnesen nikakav zahtjev na temelju tog gubitka.

142    Napokon, žalitelji tvrde da je iznos koji treba isplatiti za četvero djece Alessandra Missira Mamachija ako nastave s obrazovanjem do svojeg dvadeset i šestog rođendana hipotetske naravi jer njegova isplata ovisi o nizu uvjeta koji se i ne moraju ispuniti te se stoga ne može uzeti u obzir kao davanje koje su ta djeca primila.

143    Službenički sud je u točki 202. prvostupanjske presude presudio da svota koju je Komisija već isplatila ili koju će nastaviti isplaćivati iznosi 1,4 milijuna eura te da taj iznos može dosegnuti oko 2,4 milijuna eura ako će se predmetna davanja isplaćivati do dvadeset i šestog rođendana svakog od četvero djece. Stoga valja utvrditi da Službenički sud nije izričito odlučio o načelu mogućnosti odbijanja potonjih iznosa od svote koju treba platiti s naslova naknadive štete.

144    S obzirom na ta razmatranja, argument koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava koju je počinio Službenički sud, u pogledu hipotetske naravi iznosa koji će primiti četvero djece Alessandra Missira Mamachija ako nastave s obrazovanjem do svojeg dvadeset i šestog rođendana, treba odbiti kao bespredmetan, a treći žalbeni razlog treba u cijelosti odbiti kao neosnovan.

145    S obzirom na sva ta razmatranja, prvostupanjsku presudu valja ukinuti u dijelu u kojem je Službenički sud odbacio kao nedopuštene zahtjeve za naknadu neimovinske štete Livija Missira Mamachija i četvero djece Alessandra Missira Mamachija te ograničio odgovornost Komisije u visini od 40 % imovinske štete koju su pretrpjeli pravni sljednici Alessandra Missira Mamachija, dok je potonjoj instituciji trebao naložiti naknadu štete in solidum.

 O tužbi u prvostupanjskom postupku

[omissis]

 Zahtjev za naknadu imovinske štete koju je pretrpjelo četvero djece Alessandra Missira Mamachija

148    Iz točaka 118. i 119. ove presude proizlazi da je Komisiji naložena naknada imovinske štete in solidum koju je pretrpjelo četvero djece Alessandra Missira Mamachija. Iznos naknade te štete utvrđen je na 3 milijuna eura.

149    Valja istaknuti da je u točkama 138. i 139. ove presude također presuđeno da je Službenički sud pravilno presudio da mirovine za djecu preminule osobe treba uzeti u obzir u svrhu naknade imovinske štete.

150    U tom pogledu, valja podsjetiti na pravila Pravilnika koja mogu utjecati na ovaj predmet u pogledu davanja koja, s obzirom na to da ih se može smatrati načinom naknade imovinske štete, odnosno gubitkom primitaka od rada Alessandra Missira Mamachija, treba odbiti od iznosa od 3 milijuna eura.

151    Kao prvo, člankom 70. prvim stavkom Pravilnika predviđa se da u slučaju smrti dužnosnika uzdržavana djeca imaju pravo na pune primitke od rada pokojnika do kraja trećeg mjeseca nakon mjeseca u kojemu je nastupila smrt. Kao drugo, člankom 73. stavkom 2. točkom (a) Pravilnika utvrđuje se da se u slučaju smrti članovima obitelji navedenima u toj odredbi dodjeljuje jednokratna isplata paušalnog iznosa u visini peterostruke osnovne godišnje plaće pokojnika, izračunane na temelju mjesečnih plaća primljenih tijekom prethodnih dvanaest mjeseci. Kao treće, člankom 76. Pravilnika predviđa se da se darovi, zajmovi i predujmovi mogu osigurati pravnim sljednicima preminulog dužnosnika koji su u posebno teškom položaju iz različitih razloga, uključujući obiteljske okolnosti. Kao četvrto, člankom 80. Pravilnika utvrđuje se da, ako dužnosnik premine i pritom iza sebe ne ostavi bračnog druga koji ima pravo na mirovinu za nadživjele osobe, djeca koju je pokojnik u trenutku smrti uzdržavao u smislu članka 2. Priloga VII. imaju pravo na mirovinu za djecu preminule osobe u skladu s člankom 21. Priloga VIII. U tom pogledu, valja istaknuti da se člankom 21. stavkom 2. drugim podstavkom Priloga VIII. predviđa da djeca preminule osobe imaju pravo na naknadu za obrazovanje u skladu s člankom 3. Priloga VII. Kao peto, iz članka 67. stavaka 2. i 4. Pravilnika proizlazi da se naknade za uzdržavano dijete mogu isplatiti i osobi koja nije dužnosnik.

152    U ovom slučaju, iz spisa proizlazi da je, kao prvo, u skladu s člankom 70. prvim stavkom Pravilnika, Komisija za četvero djece Alessandra Missira Mamachija isplatila ukupne primitke od rada potonjeg dužnosnika od 1. listopada do 31. prosinca 2006. Kao drugo, Komisija im je isplatila ukupan iznos od 414 308,90 eura na ime jednokratnog paušalnog iznosa u slučaju smrti u skladu s člankom 73. stavkom 2. točkom (a) navedenog pravilnika i ukupni iznos od 76 628,40 eura zbog smrti bračnog druga, na temelju članka 25. Priloga X. Pravilniku. Kao treće, Komisija je priznala, počevši od 1. siječnja 2007., za četvero djece pravo na mirovinu za djecu preminule osobe predviđeno člankom 80. Pravilnika, odnosno ukupni iznos od 4 376,82 eura mjesečno te naknadu za obrazovanje iz članka VII. Pravilnika, odnosno ukupni iznos od 2 287,19 eura mjesečno. Kao četvrto, u skladu s člankom 76. Pravilnika, Komisija je odlukom od 14. svibnja 2007. odobrila svakom djetetu do njegove devetnaeste godine života izvanrednu mjesečnu pomoć iz socijalnih razloga u iznosu koji odgovara naknadi za uzdržavano dijete, što ukupno iznosi 1 332,76 eura mjesečno. Odlukom od 4. srpnja 2008. ta je potonja svota od 1. kolovoza 2008. udvostručena. Kao peto, iz Priloga 4. spisu prvostupanjskog predmeta proizlazi da je Livio Missir Mamachi primao naknadu za uzdržavanu djecu u ukupnom iznosu od 1 453,84 eura mjesečno te da je ostvario smanjenje poreza nakon što je podnio zahtjev za četiri porezne olakšice koje se odnose na uzdržavanu djecu, što znači, s obzirom na porez koji treba platiti bez uzdržavane djece i na onaj koji je stvarno plaćen, da je Komisija isplatila iznos od 1 015,78 eura.

153    Treba reći da, osim iznosa od 76 628,40 eura primljenog zbog smrti bračnog druga na temelju članka 25. Priloga X., koji se ne može smatrati načinom na koji Komisija treba ispuniti svoju obvezu naknade imovinske štete koja se sastoji od gubitka primitaka od rada Alessandra Missira Mamachija, iznos koji je isplaćen u skladu s člankom 70. prvim stavkom Pravilnika, jednokratni paušalni iznos u slučaju smrti u skladu s člankom 73. stavkom 2. točkom (a) Pravilnika, mirovine za djecu preminule osobe koje treba platiti na temelju članka 80. Pravilnika, naknade za obrazovanje iz Priloga VII. Pravilniku, izvanrednu mjesečnu pomoć u skladu s člankom 76. Pravilnika, naknade za uzdržavanu djecu i iznos koji se odnosi na porezne olakšice treba odbiti od iznosa od 3 milijuna eura.

154    Što se tiče mirovina za djecu preminule osobe, u točki 138. ove presude utvrđeno je da, ako ih se ne odbije od iznosa koji treba platiti s naslova naknade pretrpljene imovinske štete, pravni sljednici primili bi dvostruku naknadu. Što se tiče iznosa koji se isplaćuje u skladu s člankom 70. Pravilnika, on je u visini triju mjesečnih plaća Alessandra Missira Mamachija te ga stoga treba uzeti u obzir pri plaćanju naknade štete koja se odnosi na gubitak primitaka od rada potonjeg dužnosnika. Što se tiče jednokratnog paušalnog iznosa u slučaju smrti dodijeljenog na temelju članka 73. stavka 2. točke (a) Pravilnika, u točki 136. ove presude upućuje se na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, tu naknadu treba uzeti u obzir pri utvrđivanju iznosa štete koji treba platiti (presude od 8. listopada 1986., Leussink/Komisija, 169/83 i 136/84, EU:C:1986:371, t. 13. i od 9. rujna 1999., Lucaccioni/Komisija, C‑257/98 P, EU:C:1999:402, t. 22.). Isti se zaključak primjenjuje na izvanrednu pomoć dodijeljenu u skladu s člankom 76. Pravilnika. Naime, kao što je istaknuto u točki 139. ove presude, ta je pomoć usko povezana s naknadom dodijeljenom na temelju članka 73. stavka 2. točke (a) Pravilnika. Napokon, što se tiče naknada za obrazovanje, naknada za uzdržavanu djecu i iznosa primljenog zbog porezne olakšice, treba reći da bi ih Alessandro Missir Mamachi bio primio kroz plaću da nije preminuo. Stoga ih se također može smatrati isplatama zbog gubitka njegovih primitaka od rada.

155    U tom pogledu, valja pojasniti da je točno, kao što tvrde žalitelji, da određena davanja koja treba platiti za četvero djece Alessandra Missira Mamachija podliježu budućim uvjetima, odnosno tome da ostanu uzdržavani i da nastave s obrazovanjem do svojeg dvadeset i šestog rođendana, pri čemu je moguće da te uvjete ne ispuni jedno, dvoje, troje ili čak četvero djece. Nadalje, kao što također tvrde žalitelji, moguće je i da četvero djece stekne sveučilišno obrazovanje prije svojeg dvadeset i šestog rođendana. Međutim, u tim slučajevima, ako stvarno isplaćena davanja utvrđena Pravilnikom ne dosegnu iznos od 3 milijuna eura, Komisija će biti dužna isplatiti razliku koja je potrebna da bi se dosegnuo taj iznos, s obzirom na to da pretrpljena imovinska šteta odgovara toj naknadi štete. Naime, isplata iznosa davanja koja treba platiti ako četvero djece ostane uzdržavano i nastave s obrazovanjem do svojeg dvadeset i šestog rođendana ili ako ga steknu prije navedenog rođendana, predstavlja način na koji Komisija treba ispuniti svoju obvezu naknade štete, s obzirom na to da je iznos od 3 milijuna eura koji treba platiti s naslova naknade imovinske štete konačno utvrđen.

[omissis]

 Zahtjevi za naknadu neimovinske štete koju su pretrpjeli Alessandro Missir Mamachi, njegovo četvero djece i Livio Missir Mamachi

171    U ovom slučaju, Opći sud raspolaže svim potrebnim elementima da odluči o zahtjevima za naknadu neimovinskih šteta koje su pretrpjeli Alessandro Missir Mamachi, njegovo četvero djece i Livio Missir Mamachi. Uvodno, valja pojasniti da je Komisija, kao i u slučaju imovinskih šteta, povrijedila obvezu zaštite svojeg osoblja i da je treba smatrati supočiniteljem pretrpljenih neimovinskih šteta.

 Zahtjev za naknadu neimovinske štete koju je pretrpio Alessandro Missir Mamachi

172    Žalitelji tvrde da je zbog nezakonitog postupanja Komisije Alessandro Missir Mamachi pretrpio stvarnu i konkretnu neimovinsku štetu. Prema mišljenju žaliteljâ, ta se šteta sastoji od fizičke patnje koju je on pretrpio od trenutka napada do svoje smrti, koja je vjerojatno nastupila zbog iskrvarenja nakon što ga je ubojica ostavio na mjestu zločina. Tome treba pridati stanje šoka i psihičke traume zbog činjenice da je nemoćno prisustvovao napadu na voljenu suprugu i njezinu barbarskom ubojstvu, tragičnu svijest o vlastitoj neizbježnoj smrti te osjećaj nesigurnosti, zabrinutosti i stravične agonije zbog sudbine njegovo četvero male djece koja će, ako uspiju preživjeti napad, ostati siročad bez oca i majke. Prema mišljenju žaliteljâ, to pravo na naknadu neimovinske štete koju je pretrpio Alessandro Missir Mamachi proizlazi iz prava Unije i iz talijanskog prava.

173    Komisija tvrdi da priznanje te vrste štete postoji u talijanskom pravnom sustavu, u skladu s člankom 2059. talijanskog Građanskog zakonika i sa sudskom praksom koja se odnosi na prava zajamčena talijanskim Ustavom. Prema mišljenju Komisije, u službeničkom pravu Unije ne postoji pravni temelj za pozivanje na tu vrstu štete.

174    Uvodno, prigovor koji je istaknula Komisija, prema kojem u službeničkom pravu Unije ne postoji pravni temelj za pozivanje na tu vrstu štete, ne može se prihvatiti. Naime, dovoljno je reći da, kao što je već istaknuto u točki 107. ove presude, nepostojanje određenih odredbi u Pravilniku ne podrazumijeva isključivanje svega onog što njime nije izričito predviđeno, s obzirom na to da mogući pravni temelj može biti rezultat načela koja proizlaze iz pravnih poredaka država članica.

175    Stoga valja ispitati proizlazi li iz pravnih poredaka država članica opće načelo kojim se žrtvi priznaje pravo na naknadu njezine neimovinske štete koja se sastoji od fizičke i psihičke patnje koju je pretrpjela do trenutka vlastite smrti.

176    U tom pogledu valja istaknuti da, suprotno tvrdnjama žaliteljâ, iz pravâ država članica ne proizlazi zajedničko opće načelo prema kojem bi u okolnostima koje su slične onima u ovom slučaju nacionalni sud nadoknadio tu vrstu neimovinske štete.

177    Stoga, zahtjev za naknadu neimovinske štete koju je pretrpio Alessandro Missir Mamachi treba odbiti, a da nije potrebno izjasniti se o argumentu o postojanju zapreke vođenju postupka koji je s druge strane istaknula Komisija.

 Zahtjevi za naknadu neimovinske štete koju je pretrpjelo četvero djece Alessandra Missira Mamachija

178    Prema mišljenju žaliteljâ, zbog smrti Alessandra Missira Mamachija njegovo je četvero djece pretrpjelo jure proprio stvarnu i konkretnu neimovinsku štetu, kao i egzistencijalnu, što se nadovezuje na štetu gubitka roditelja, a čije se pravo na naknadu temelji na pravu Unije i na talijanskom pravu.

179    Žalitelji tvrde da se navodna neimovinska šteta odnosi na tragične događaje u noći 18. rujna 2006. i podrazumijeva užasnu psihičku i emocionalnu traumu koju je pretrpjelo četvero djece Alessandra Missira Mamachija zbog toga što su prisustvovali stravičnom i šokantnom prizoru agonije i smrti svojih roditelja te da su potom cijelu noć bdjeli nad njihovim tijelima, premaleni da drukčije reagiraju. Na toj se traumi također temelji egzistencijalna šteta koju je pretrpjelo četvero maloljetne djece koja će cijelog svojeg života ostati obilježena strašnim i užasavajućim iskustvom koje su doživjela u djetinjstvu, a koje bi u budućnosti moglo imati teške posljedice na kvalitetu njihovih međuljudskih i društvenih odnosa. Napokon, šteta gubitka roditelja postoji in re ipsa te se sastoji od nepravedne boli i patnje jer su u ranoj dobi zauvijek izgubili oba voljena roditelja.

180    Što s tiče utvrđivanja neimovinske štete koju je pretrpjelo četvero djece, žalitelji radi predostrožnosti upućuju na talijansku sudsku praksu i osobito na posljednje ažuriranje tablice koju je u tu svrhu sastavio Tribunale di Milano (Sud u Milanu, Italija). U tim se tablicama navodi, za standardne slučajeve naknade štete svakog nadživljenog roditelja ili djeteta, raspon od 106 376 do 212 752 eura, na način da se omogući prilagodba naknade štete prema konkretnim okolnostima predmeta, primjerice ovisno o postojanju najbližih članova obitelji koji su ih nadživjeli, njihovom eventualnom zajedničkom životu, kvaliteti i bliskosti emocionalnih odnosa s preostalom obitelji te kvaliteti i bliskosti emocionalnih odnosa kojim je obilježen roditeljski odnos s preminulom osobom.

181    Žalitelji dodaju, u skladu s ustaljenom sudskom praksom talijanskih sudova, da su iznosi navedeni u točki 180. ove presude, međutim, samo indikativni te se u osobito teškim slučajevima mogu uvećati odlukom suda. U tom pogledu žalitelji ističu da se, kada maloljetno dijete nadživi smrt oba roditelja, iznos naknade štete obično uvećava za 25 %. Prema mišljenju žaliteljâ, uzimajući u obzir jedinstvenu i potpuno iznimnu narav ovog slučaja te osobito okrutne i tragične okolnosti u kojima je Alessandro Missir Mamachi izgubio život, tako utvrđeni iznos treba još uvećati za 25 %.

182    S obzirom na sva ta razmatranja, žalitelji na temelju naknade neimovinske štete koju je pretrpjelo četvero djece Alessandra Missira Mamachija zahtijevaju iznos od 319 128 eura za svako od njih, odnosno ukupno 1 276 512 eura.

183    Kao prvo, Komisija ističe činjenicu da ona nije počinitelj štete koju je pretrpio Alessandro Missir Mamachi. Stoga, talijanska sudska praksa koju navode žalitelji nije relevantna jer se odnosi na slučajeve u kojima neimovinsku štetu nadoknađuju počinitelji kaznenih djela koji su prouzročili smrt žrtava, dok Komisija tvrdi da je u ovom slučaju njezina odgovornost eventualno supsidijarna zbog pogreške koja je počinjena u pogledu navodnog nepoduzimanja odgovarajućih sigurnosnih mjera.

184    Kao drugo, Komisija smatra da u službeničkom pravu Unije ne postoji pravo na naknadu neimovinske štete članova obitelji dužnosnika. U tom pogledu, Komisija tvrdi da je u presudi od 8. listopada 1986., Leussink/Komisija (169/83 i 136/84, EU:C:1986:371), u kojoj je, prema njezinu mišljenju, veza između postupanja institucije i događaja koji je zadesio dužnosnika bio očito izravniji nego u ovom slučaju, Sud presudio da su posljedice na članove obitelji bile samo odraz štete koju je pretrpio dužnosnik i za koje se institucija ne može smatrati odgovornom.

185    Kao treće i podredno, Komisija tvrdi da, na prvom mjestu, što se tiče psihičke traume koju je pretrpjelo četvero djece Alessandra Missira Mamachija zbog toga što su prisustvovala okrutnom i šokantnom prizoru kao što je smrt njihovih roditelja, iz dokumenata postupka ne proizlazi da su djeca prisustvovala ubojstvu svojih roditelja i da, stoga, navedena šteta nije u dovoljnoj mjeri utvrđena.

186    Na drugom mjestu, što se tiče egzistencijalne štete prouzročene traumom koja, prema mišljenju žaliteljâ, u budućnosti može imati teške posljedice na kvalitetu međuljudskih i društvenih odnosa četvero djece, Komisija ističe da, s jedne strane, prema talijanskoj sudskoj praksi koju navode žalitelji, egzistencijalna šteta sama po sebi ne postoji kao posebna kategorija, te da se, s druge strane, ona može nadoknaditi samo ako ju je žrtva osobno pretrpjela kao posljedicu kaznenog djela počinitelja zločina, a koji u ovom slučaju nije Komisija.

187    Na trećem mjestu, što se tiče štete koja proizlazi iz gubitka roditeljskog odnosa, koja prema mišljenju žaliteljâ postoji in re ipsa, Komisija ističe da, upravo na temelju sudske prakse Corte suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud, Italija) koju navode žalitelji, taj zaključak treba odbiti. Naime, prema mišljenju Komisije, takvim se zaključkom iskrivljuje svrha naknade štete, koja se ne dodjeljuje nakon stvarne provjere štete, nego kao mjera privatne naravi za štetno ponašanje. U svakom slučaju, navedena je šteta već nadoknađena u obliku davanja dodijeljenih na temelju članka 73. Pravilnika, kojim se predviđa upravo fiksna naknada u slučaju smrti dužnosnika.

188    Na četvrtom i posljednjem mjestu, Komisija u ovom slučaju osporava primjenu tablica koje je utvrdio Tribunale di Milano (Sud u Milanu) za utvrđivanje iznosa neimovinske štete koju je navodno pretrpjelo četvero djece Alessandra Missira Mamachija. Najprije, te se tablice odnose na slučaj naknade štete koju plaća počinitelj kaznenog djela, što se očito ne može primijeniti u ovom slučaju s obzirom na to da Komisija nije počinitelj kaznenog djela. Nadalje, te tablice ukazuju na tendenciju u samo jednoj državi članici i, unutar nje, samo jednog suda. Napokon, primjena tablica koje je utvrdio Tribunale di Milano (Sud u Milanu), a koju su predložili žalitelji, proturječna je talijanskoj ustaljenoj sudskoj praksi koju su naveli žalitelji, vezano uz štetu za zdravlje, ali se može primijeniti i na neimovinsku štetu, prema kojoj se za primjenu tablica uvijek zahtijeva odgovarajuća individualizacija u skladu s okolnostima slučaja.

189    Stoga Komisija smatra da zahtjev za naknadu neimovinskih šteta četvero djece Alessandra Missira Mamachija treba odbiti.

190    Najprije valja ispitati dva prigovora koje je u biti iznijela Komisija, koja tvrdi, kao što je navedeno u točkama 183. i 184. ove presude, s jedne strane, da je samo podredno odgovorna za neimovinsku štetu koju je pretrpjelo četvero djece i da se, s druge strane, presudom od 8. listopada 1986., Leussink/Komisija (169/83 i 136/84, EU:C:1986:371), dokazuje da su posljedice koje utječu na članove obitelji dužnosnika samo odraz štete koju je pretrpio potonji dužnosnik te da se institucija za to ne može smatrati odgovornom.

191    Što se tiče prvog prigovora, valja podsjetiti da iz točke 84. ove presude proizlazi da je Službenički sud presudio, a da nije počinio pogrešku koja se tiče prava, da u slučaju pogreške koja se sastoji od povrede obveze zaštite koja je pridonijela nastanku konkretne štete čije je sprječavanje bio cilj navedene obveze, čak i ako se ne može utvrditi da je institucija glavna odgovorna za štetu, potonju instituciju treba smatrati supočiniteljem štete. Stoga, argument Komisije prema kojem je ona podredno odgovorna za štetu treba odbiti.

192    Što se tiče drugog prigovora, Komisija tvrdi da je načelo utvrđeno presudom od 8. listopada 1986., Leussink/Komisija (169/83 i 136/84, EU:C:1986:371), odnosno da su posljedice koje utječu na članove obitelji dužnosnika samo odraz štete koju je pretrpio potonji dužnosnik te da se institucija stoga ne može smatrati odgovornom, u ovom slučaju a fortiori primjenjivo.

193    Kao prvo, za razliku od predmeta u kojem je donesena presuda od 8. listopada 1986., Leussink/Komisija (169/83 i 136/84, EU:C:1986:371), u kojoj je dužnosnik žrtva nesreće tijekom službe preživio i primio dodatnu naknadu štete, u ovom je slučaju Alessandro Missir Mamachi preminuo, a da nije imao pravo na takvu naknadu štete kao što proizlazi iz točke 177. ove presude te, stoga, posljedice na članove obitelji preminulog dužnosnika ne mogu biti istovjetne posljedicama na članove obitelji dužnosnika koji je preživio.

194    Kao drugo, treba reći da iz pravâ država članica proizlazi zajedničko opće načelo prema kojem se, u okolnostima koje su slične onima u ovom slučaju, postojanje sustava kojim se osigurava automatsko isplaćivanje naknada pravnim sljednicima preminulog dužnosnika ne sprječava navedene pravne sljednike, ako smatraju da pretrpljene štete nisu pokrivene ili nisu u potpunosti pokrivene navedenim sustavom, da također ostvare naknadu svoje neimovinske štete podnošenjem tužbe pred nacionalnim sudom.

195    U tom pogledu, iz pravâ država članica također proizlazi zajedničko opće načelo prema kojem se pretrpljena neimovinska šteta ne može dvostruko nadoknaditi. Stoga je na sudu da provjeri u kojoj se mjeri sustavom kojim se osigurava automatsko plaćanje naknada, u potpunosti, djelomično ili uopće pokriva neimovinska šteta koju su pretrpjeli pravni sljednici, prije nego utvrdi iznos naknade navedene štete. Napokon, iz pravâ država članica proizlazi da se načelo odgovornosti in solidum, primjenjivo na imovinsku štetu u okolnostima koje su slične onima u ovom slučaju, primjenjuje i na neimovinsku štetu.

196    Stoga drugi prigovor Komisije također treba odbiti.

197    Što se tiče kriterijâ za utvrđivanje iznosa naknade neimovinske štete koju je pretrpjelo četvero djece Alessandra Missira Mamachija, žalitelji tvrde da navedeni iznos treba utvrditi uzimajući u obzir, kao prvo, psihičku i emocionalnu traumu koju je četvero djece pretrpjelo zbog toga što su prisustvovali stravičnom i šokantnom prizoru agonije i smrti svojih roditelja te potom cijelu noć bdjeli nad njihovim tijelima, premaleni da drukčije reagiraju, kao drugo, egzistencijalnu štetu koju je pretrpjelo četvero djece, koja će cijelog života ostati obilježena strašnim i užasavajućim iskustvom koje su doživjela u djetinjstvu i, kao treće, štetu zbog gubitka roditelja, koja se sastoji od nepravedne boli i patnje jer su u ranoj dobi zauvijek izgubili oba roditelja.

198    Iako nije potrebno odlučiti o različitim kriterijima na koje se pozivaju žalitelji, koji osim toga upućuju na načela koja proizlaze iz talijanske sudske prakse, treba reći da iz pravâ država članica proizlazi zajedničko opće načelo prema kojem se, u okolnostima koje su slične onima u ovom slučaju, pravnim sljednicima, osobito djeci i roditeljima preminule osobe, priznaje naknadiva neimovinska šteta koja se sastoji od duševne boli zbog smrti bliske osobe, pri čemu su tom načelu slični različiti kriteriji koje navode žalitelji.

199    U tom pogledu, valja pojasniti da, suprotno tvrdnjama Komisije, neimovinska šteta koju je pretrpjelo četvero djece nije već nadoknađena u obliku davanja dodijeljenih na temelju članka 73. Pravilnika, kojim se predviđa fiksna naknada u slučaju smrti dužnosnika. Naime, iz točke 153. ove presude proizlazi da se fiksna naknada uzela u obzir samo radi naknade imovinske štete koja se sastoji od gubitka primitaka od rada Alessandra Missira Mamachija. Suprotno tome, neimovinska šteta prouzročena smrću Alessandra Missira Mamachija odnosi se na bol četvero djece i, stoga, nije pokrivena davanjima dodijeljenima na temelju članka 73. Pravilnika.

200    Što se tiče utvrđivanja iznosa neimovinske štete, treba reći da se, suprotno tvrdnjama žaliteljâ, tablice koje je utvrdio Tribunale di Milano (Sud u Milanu) ne mogu upotrijebiti u ovom slučaju. Naime, kao što pravilno ističe Komisija, sud Unije ne može upotrijebiti tablice koje su utvrđene u samo jednoj državi članici s ciljem utvrđivanja iznosa naknade štete koju su pretrpjeli pravni sljednici preminulog dužnosnika Unije. U tom pogledu, valja podsjetiti da je na sudu Unije da utvrdi iznos ex æquo et bono (vidjeti u tom smislu presudu od 5. lipnja 1980., Oberthür/Komisija, 24/79, EU:C:1980:145, t. 15.), izlaganjem kriterija koje je u tu svrhu uzeo u obzir (vidjeti u tom smislu presude od 14. svibnja 1998., Vijeće/de Nil i Impens, C‑259/96 P, EU:C:1998:224, t. 32. i 33., od 9. rujna 1999., Lucaccioni/Komisija, C‑257/98 P, EU:C:1999:402, t. 35. i od 6. lipnja 2006., Girardot/Komisija, T‑10/02, EU:T:2006:148, t. 51.).

201    Uzimajući u obzir okolnosti ovog slučaja i načela navedena u točkama 194. i 195. ove presude te s obzirom na kriterij naveden u točki 198. ove presude, valja naložiti in solidum Komisiji da svakom djetetu Alessandra Missira Mamachija, za naknadu neimovinske štete pretrpljene zbog njihova gubitka roditelja i prisustva na mjestu dvostrukog ubojstva, isplati iznos procijenjen ex æquo et bono na 100 000 eura.

 Zahtjev za naknadu neimovinske štete koju je pretrpio Livio Missir Mamachi

202    Žalitelji tvrde da roditeljima Alessandra Missira Mamachija također treba priznati pravednu naknadu neimovinske štete koja se sastoji od nepravedne boli i patnje zbog gubitka njihova sina u tako tragičnim i okrutnim okolnostima. Toj patnji treba dodati, s naslova egzistencijalne štete, fizički i psihički umor te zabrinutost i veliku uzrujanost koji proizlaze iz potrebe da, unatoč odmakloj dobi, preuzmu brigu o uzdržavanju i obrazovanju njihovo četvero unučadi bez roditelja. Stoga, s obzirom na jedinstvene okolnosti ovog slučaja te osobito strašnu i tragičnu narav ovog predmeta, žalitelji zahtijevaju da se Liviju Missiru Mamachiju dodijeli iznos od 212 752 eura s naslova neimovinske štete koju je pretrpio.

203    Komisija je istaknula samo jedan argument o postojanju zapreke vođenju postupka koji se odnosi na nedopuštenost tog zahtjeva, koji je ispitan i odbijen u točki 170. ove presude.

204    Dovoljno je reći da, kao što je istaknuto u točki 198. ove presude, iz pravâ država članica proizlazi zajedničko opće načelo prema kojem se, u okolnostima koje su slične onima u ovom slučaju, roditeljima preminule osobe priznaje naknadiva neimovinska šteta koja se sastoji od duševne boli zbog smrti bliske osobe.

205    Uzimajući u obzir okolnosti ovog slučaja i načela navedena u točkama 194. i 195. ove presude te s obzirom na kriterij naveden u točki 198. ove presude, valja naložiti in solidum Komisiji da svim žaliteljima, u svojstvu nasljednika Livija Missira Mamachija i za naknadu štete koju je potonji pretrpio zbog gubitka svojeg sina Alessandra Missira Mamachija, isplati ukupni iznos procijenjen ex æquo et bono na 50 000 eura.

[omissis]

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (žalbeno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Presuda od 12. svibnja 2011., Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (F‑50/09), ukida se u dijelu u kojem je Službenički sud Europske unije prihvatio argument o postojanju zapreke vođenju postupka koji je Europska komisija istaknula u odnosu na zahtjev za naknadu neimovinske štete koju su pretrpjeli Carlo Missir Mamachi di Lusignano, Giustina Missir Mamachi di Lusignano, Filiberto Missir Mamachi di Lusignano i Tommaso Missir Mamachi di Lusignano, među kojima dvojicu potonjih žalitelja zastupa Anne Sintobin.

2.      Presuda od 12. svibnja 2011., Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (F‑50/09), ukida se s u dijelu u kojem je Službenički sud prihvatio argument o postojanju zapreke vođenju postupka koji je Komisija istaknula u odnosu na zahtjev za naknadu neimovinske štete koju je pretrpio Livio Missir Mamachi di Lusignano.

3.      Presuda od 12. svibnja 2011., Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (F‑50/09), ukida se u dijelu u kojem je Službenički sud ograničio odgovornost Komisije u visini od 40 % imovinske štete koju su pretrpjeli Carlo Missir Mamachi di Lusignano, Giustina Missir Mamachi di Lusignano, Filiberto Missir Mamachi di Lusignano i Tommaso Missir Mamachi di Lusignano, među kojima dvojicu potonjih žalitelja zastupa A. Sintobin.

4.      U preostalom dijelu žalba se odbija.

5.      Komisiji se nalaže in solidum plaćanje iznosa od 3 milijuna eura, od kojeg se odbijaju davanja utvrđena Pravilnikom za koja se smatra da su dio tog iznosa koji je isplaćen ili koji treba isplatiti Carlu Missiru Mamachiju di Lusignanu, Giustini Missir Mamachi di Lusignano, Filibertu Missiru Mamachiju di Lusignanu i Tommasu Missiru Mamachiju di Lusignanu, među kojima dvojicu potonjih žalitelja zastupa A. Sintobin, s naslova imovinske štete koju su pretrpjeli.

6.      Komisiji se nalaže in solidum plaćanje iznosa od 100 000 eura Carlu Missiru Mamachiju di Lusignanu, s naslova neimovinske štete koju je pretrpio.

7.      Komisiji se nalaže in solidum plaćanje iznosa od 100 000 eura Giustini Missir Mamachi di Lusignano, s naslova neimovinske štete koju je pretrpjela.

8.      Komisiji se nalaže se in solidum plaćanje iznosa od 100 000 eura Tommasu Missiru Mamachiju di Lusignanu, kojeg zastupa A. Sintobin, s naslova neimovinske štete koju je pretrpio.

9.      Komisiji se nalaže in solidum plaćanje iznosa od 100 000 eura Filibertu Missiru Mamachiju di Lusignanu, kojeg zastupa A. Sintobin, s naslova neimovinske štete koju je pretrpio.

10.    Komisiji se nalaže in solidum plaćanje ukupnog iznosa od 50 000 eura Stefanu Missiru Mamachiju di Lusignanu i drugim žaliteljima čija su imena navedena u Prilogu, u svojstvu nasljednikâ Livija Missira Mamachija di Lusignana, s naslova neimovinske štete koju je pretrpio.

11.    Iznosi naknada navedeni u točkama 6. do 10. izreke ove presude uvećavaju se za zatezne kamate koje teku od objave ove presude do potpune isplate, po stopi koju primjenjuje Europska središnja banka na svoje glavne operacije refinanciranja, uvećanoj za dva postotna boda.

12.    U preostalom dijelu žalba se odbija.

13.    Komisiji se nalaže snošenje troškova nastalih u okviru žalbenog postupka.

14.    Komisiji se nalaže snošenje troškova nastalih u okviru prvostupanjskog postupka.

Jaeger Frimodt Nielsen Papasavvas

Objavljena na javnoj raspravi u Luxembourgu 7. prosinca 2017.

Potpisi

*      Jezik postupka: talijanski

1      Popis drugih žalitelja priložen je samo verziji koja je dostavljena strankama.

2      Navedene su samo točke presude čije objavljivanje Opći sud smatra potrebnim.