Predmet T-401/11 P-RENV-RX

(objavljeno u ulomcima)

Stefano Missir Mamachi di Lusignano i dr.

protiv

Europske komisije

„Žalba – Javna služba – Dužnosnici – Ubojstvo dužnosnika i njegove supruge – Pravilo o podudarnosti između zahtjeva, prigovora i pravnog sredstva u pogledu naknade štete – Obveza osiguranja sigurnosti osoblja u službi Unije – Uzročna veza – Imovinska šteta – Solidarna odgovornost – Uzimanje u obzir davanja propisanih Pravilnikom o osoblju – Neimovinska šteta – Odgovornost institucije za neimovinsku štetu zbog smrti dužnosnika – Odgovornost institucije za neimovinsku štetu nasljednika preminulog dužnosnika”

Sažetak – Presuda Općeg suda (žalbeno vijeće) od 7. prosinca 2017.

1.      Izvanugovorna odgovornost – Pretpostavke – Uzročna veza – Višestruki uzroci štete – Primjena teorija adekvatnosti uzroka i ekvivalentnosti uvjeta

(čl. 340. drugi stavak UFEU-a)

2.      Izvanugovorna odgovornost – Pretpostavke – Uzročna veza – Ubojstvo dužnosnika koje je počinila treća osoba slijedom činjenice da je dužnosnikova institucija povrijedila obvezu zaštite – Prekid uzročne veze zbog djelovanja treće osobe – Nepostojanje – Kvalifikacija instituta supočinitelja štete

(čl. 340. drugi stavak UFEU-a)

3.      Žalba – Razlozi – Razlog usmjeren protiv dodatnog razloga iz obrazloženja – Bespredmetan razlog – Odbijanje

(čl. 256. st. 1. UFEU-a; Statut Suda, čl. 58. prvi stavak)

4.      Dužnosnici – Obveza uprave da pruži pomoć – Područje primjene – Doseg – Granice

(Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 24.)

5.      Tužbe dužnosnikâ – Nadležnost suda Unije – Utvrđenje solidarne odgovornosti institucije zbog štete koju je pretrpio dužnosnik – Uključenost

(čl. 270. UFEU-a; Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 24.)

6.      Izvanugovorna odgovornost – Šteta – Naknadiva šteta – Šteta koju je uzrokovalo više počinitelja – Solidarna odgovornost supočinitelja

(čl. 340. drugi stavak UFEU-a)

7.      Žalba – Razlozi – Nedostatnost obrazloženja – Kriteriji prema kojima je Službenički sud odredio iznos naknade dodijeljene radi popravljanja štete – Nadzor koji provodi Opći sud

8.      Dužnosnici – Izvanugovorna odgovornost institucija – Pretpostavke – Šteta – Neimovinska šteta povezana s fizičkim i psihološkim patnjama ubijenog dužnosnika koje je on pretrpio prije svoje smrti – Nepopravljiva šteta

(čl. 340. drugi stavak UFEU-a)

9.      Dužnosnici – Izvanugovorna odgovornost institucija – Pretpostavke – Šteta – Neimovinska šteta koju su nasljednici ubijenog dužnosnika pretrpjeli zbog nedostatnih davanja iz sustava uspostavljenog Pravilnikom o osoblju radi osiguranja popravljanja štete koja im je uzrokovana – Naknadiva šteta – Granice

(čl. 340. drugi stavak UFEU-a)

10.    Izvanugovorna odgovornost – Šteta – Naknadiva šteta – Neimovinska šteta uzrokovana smrću bliske osobe – Uključenost – Ocjena ex æquo et bono

(čl. 340. drugi stavak UFEU-a )

1.      U slučaju višestrukih uzroka jedne te iste štete u načelu je moguće primijeniti dvije teorije uzročnosti, odnosno teoriju ekvivalentnosti uvjeta i adekvatnosti uzroka. U pravu Unije razvila se tendencija u korist teorije adekvatnosti uzroka. Naime, Unija može biti odgovorna samo za štetu koja na dovoljno izravan način proizlazi iz protupravnog postupanja dotične institucije, a tužitelj mora dokazati da je šteta nastala zbog počinjene povrede te da je ta povreda odlučujući uzrok pretrpljene štete.

Nadalje, kada je postupanje institucije koje joj se stavlja na teret dio šireg konteksta u kojem su sudjelovale treće osobe, a neposredan uzrok navodne štete jest radnja jedne od tih trećih osoba, na sudu je Unije da provjeri je li ta radnja bila neizbježna uslijed samog postupanja koje se stavlja na teret ili je, naprotiv, riječ o samostalnom očitovanju volje. U slučaju samostalne volje, sud mora utvrditi prekid uzročne veze. Osim toga, sudska praksa u vezi s člankom 340. drugim stavkom UFEU-a ograničava odgovornost Unije na štetu koja izravno, odnosno dovoljno izravno, proizlazi iz nezakonitog postupanja dotične institucije čime se osobito isključuje to da se navedenom odgovornošću obuhvaća šteta koja je tek udaljena posljedica tog postupanja. Prema toj logici, uzročna veza ne može se utvrditi samo na temelju činjenice da je nezakonito postupanje bilo nužan preduvjet za nastanak štete koja ne bi nastala da nije postojalo takvo postupanje.

Međutim, ta načela koja proizlaze iz sudske prakse ne isključuju u potpunosti primjenu teorije ekvivalentnosti uvjeta nego samo omogućuju utvrđenje da se teorija ekvivalentnosti uvjeta mora odbaciti ako je povreda koju je počinila institucija udaljena od štete, a sud utvrdi prekid uzročne veze. Stoga, a contrario, u slučaju da šteta izravno ili dovoljno izravno proizlazi iz povrede koju je počinila institucija, i dakle ako ta povreda nije udaljena od štete u mjeri da dovodi do prekida uzročne veze, sud Unije može primijeniti teoriju ekvivalentnosti uvjeta.

(t. 64., 67.-70.)

2.      U slučaju odgovornosti institucije za povredu obveze zaštite koja je doprinijela uzrokovanju posebne štete koja se navedenom obvezom trebala spriječiti, valja smatrati da se tom povredom, iako se ne može smatrati jedinim uzrokom štete, može dovoljno izravno doprinijeti nastanku štete. Stoga, sud Unije može smatrati da radnja treće osobe, bila ona predvidljiva ili ne, ne može uzrokovati prekid uzročne veze, kao niti u potpunosti osloboditi instituciju njezine odgovornosti, s obzirom na to da su oba razloga, odnosno povreda institucije i radnja treće osobe, doprinijela ostvarenju iste štete. U tim okolnostima te u slučaju da postoji povreda zbog neispunjavanja obveze zaštite, što je doprinijelo uzrokovanju posebne štete koja se navedenom obvezom trebala spriječiti, čak i ako se ne može smatrati da institucija ima glavnu odgovornost za štetu, mora se smatrati da je ona supočinitelj štete.

(t. 72. i 84.)

3.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 92.)

4.      Pretpostavka za primjenu članka 24. Pravilnika o osoblju jest činjenica da dužnosnik zbog svojeg položaja ili poslova koje obavlja pretrpi štetu. Stoga se ta odredba ne primjenjuje u slučaju kada dužnosnik pretrpi štetu izvan obavljanja tih poslova.

(t. 106.)

5.      Sud Unije zadržava nadležnost za suđenje o odgovornosti institucije kada je ona sama, ili s trećom osobom, uzrokovala štetu dužnosniku. Naime, iz teksta članka 24. Pravilnika o osoblju proizlazi da na solidarnu obvezu institucije, koja je supočinitelj štete nastale dužnosniku u obavljanju njegovih poslova, uopće ne utječe vrsta odgovornosti treće osobe. Ta odredba upućuje na to da se od suda Unije može zatražiti postupanje u sporu u vezi s pitanjem solidarne odgovornosti institucije zbog radnje treće osobe, pri čemu vrsta odgovornosti treće osobe uopće ne utječe na nadležnost suda Unije za donošenje odluke o solidarnoj odgovornosti institucije.

(t. 113.)

6.      Iz prava država članica proizlazi zajedničko opće načelo prema kojem nacionalni sud u pogledu supočinitelja iste štete utvrđuje solidarnu odgovornost, smatrajući pravičnom činjenicu da oštećenik ne mora, s jedne strane, utvrđivati stupnjeve odgovornosti svakog od supočinitelja štete i, s druge strane, snositi rizik insolventnosti jednog utuženog supočinitelja. Načelo solidarne odgovornosti primjenjuje se na imovinsku i neimovinsku štetu.

(t. 118. i 195.)

7.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 129.)

8.      Iz prava država članica ne proizlazi zajedničko opće načelo prema kojem nacionalni sud dosuđuje naknadu neimovinske štete za fizičke i psihičke boli žrtve prije njezine smrti u okolnostima kada je dužnosnik koji obavlja poslove u trećoj zemlji ubijen u smještaju koji mu je stavljen na raspolaganje.

(t. 175. i 176.)

9.      Iz prava država članica proizlazi zajedničko opće načelo prema kojem, u okolnostima kada je dužnosnik koji obavlja poslove u trećoj zemlji ubijen u smještaju koji mu je stavljen na raspolaganje, činjenica da postoji sustav kojim se jamči automatska isplata davanja nasljednicima preminulog dužnosnika ne sprečava te nasljednike da usto nadoknade svoju štetu u postupku pred nacionalnim sudom ako smatraju da šteta koju su pretrpjeli nije u potpunosti pokrivena navedenim sustavom odnosno da je ona samo djelomično pokrivena. U tom pogledu iz prava država članica također proizlazi zajedničko opće načelo prema kojem se pretrpljena neimovinska šteta ne može dvostruko nadoknađivati. Stoga je na sudu Unije da prije utvrđivanja iznosa naknade štete provjeri u kojoj mjeri sustav kojim se jamči automatska isplata davanja pokriva neimovinsku štetu koju su pretrpjeli nasljednici – pokriva li je u potpunosti ili djelomično ili, pak, uopće ne pokriva.

(t. 194. i 195.)

10.    Iz prava država članica proizlazi zajedničko opće načelo prema kojem se nasljednicima preminule osobe, osobito djeci i roditeljima, priznaje naknada neimovinske štete zbog psihičke boli uzrokovane smrću bliske osobe. U pogledu utvrđivanja iznosa neimovinske štete, sud Unije ne može uporabiti tablice koje su sastavljene u samo jednoj državi članici. U tom je pogledu na sudu Unije da iznos utvrdi ex æquo et bono, obrazlažući kriterije koji su u tu svrhu uzeti u obzir.

(t. 198. i 200.)