Language of document : ECLI:EU:F:2015:71

RJEŠENJE SLUŽBENIČKOG SUDA

EUROPSKE UNIJE

(drugo vijeće)

30. lipnja 2015.

Predmet F‑129/14

Pierre Dybman

protiv

Europske službe za vanjsko djelovanje (ESVD)

„Javna služba – Osoblje ESVD‑a – Dužnosnici – Stegovni postupak – Stegovna mjera – Kazneni progon u tijeku u trenutku donošenja stegovne mjere – Istovjetnost činjenica podnesenih tijelu za imenovanje i kaznenom sudu – Povreda članka 25. Priloga IX. Pravilniku o osoblju“

Predmet:      Tužba podnesena na temelju članka 270. UFEU‑a, primjenjivog na Ugovor o EZAE‑u na temelju njegova članka 106.a, kojom P. Dybman traži poništenje odluke od 16. siječnja 2014. kojom mu je glavni upravni direktor Europske službe za vanjsko djelovanje (ESVD), u svojstvu tijela za imenovanje, izrekao mjeru udaljavanja s radnog mjesta, bez smanjenja mirovinskih prava, s učinkom od 1. veljače 2014.

Odluka:      Poništava se odluka od 16. siječnja 2014. kojom je Europska služba za vanjsko djelovanje udaljila P. Dybmana s radnog mjesta, bez smanjenja njegovih mirovinskih prava. Europska služba za vanjsko djelovanje snosi vlastite troškove i nalaže joj se snošenje troškova P. Dybmana.

Sažetak

1.      Dužnosnici – Stegovne mjere – Stegovni postupak – Stegovni i kazneni postupak koji se istodobno vode o istim činjenicama – Svrha prekida stegovnog postupka – Obveza poštovanja činjenica utvrđenih u kaznenom postupku – Mogućnost da ih se kvalificira u odnosu na pojam stegovne povrede

(Pravilnik o osoblju za dužnosnike, Prilog IX., čl. 25.)

2.      Dužnosnici – Stegovne mjere – Stegovni postupak – Zajedničko postojanje stegovnog i kaznenog postupka – Obveza uprave da konačno riješi situaciju dužnosnika nakon konačne odluke kaznenog suda – Granice

(Pravilnik o osoblju za dužnosnike, Prilog IX., čl. 25.)

1.      Članak 25. Priloga IX. Pravilniku o osoblju ima dvostruku ulogu. S jedne strane, članak bi trebao pomoći u sprečavanju utjecaja na položaj dotičnog dužnosnika u kaznenim postupcima koji su pokrenuti protiv njega na temelju činjenica koje su također predmi stegovnog postupka unutar njegove institucije. S druge strane, prekid stegovnog postupka do okončanja kaznenog postupka omogućava da se u okviru tog stegovnog postupka uzmu o obzir činjenice koje su utvrđene u kaznenom postupku kada njegova odluka postane konačna. Naime, u članku 25. Priloga IX. Pravilniku o osoblju utvrđeno je načelo prema kojem „kazneni postupak zadržava stegovni postupak“, što opravdava činjenica da nacionalni kazneni sudovi raspolažu većim istražnim ovlastima nego tijelo za imenovanje. Stoga je uprava, u slučaju kad se na temelju istih činjenica može utvrditi kazneno djelo i povreda dužnosnikovih obveza propisanih Pravilnikom o osoblju, vezana činjenicama koje je kazneni sud utvrdio u kaznenom postupku. Kad potonji utvrdi postojanje činjenica, uprava potom može nastaviti s postupkom u kojem se utvrđuje njihova pravna kvalifikacija u odnosu na stegovnu povredu, provjeravajući, između ostalog, predstavljaju li one povredu obveza iz Pravilnika o osoblju.

Međutim, ocjena činjenica koju provede kazneni sud može se razlikovati od one koju provede tijelo za imenovanje u stegovnom okviru, u mjeri u kojoj svaka od tih ocjena odgovara različitim pravnim kvalifikacijama koje su neovisne jedna o drugoj. U svakom slučaju, zahtijevati da ocjena činjenica koju provede kazneni sud i ocjena koju provede navedeno tijelo moraju biti identične dovelo bi do uvođenja dodatnog uvjeta, koji članak 25. Pravilnika o osoblju ne predviđa.

Iz toga slijedi da tijelo za imenovanje, sa stajališta stegovne odgovornosti, ne smije donijeti konačnu odluku o položaju dotičnog dužnosnika sve dok odluka kaznenog suda ne postane konačna. U suprotnom bi se smatralo da je upravno tijelo utvrdilo činjenice iako kazneni sud još nije odlučio o njihovoj istinitosti, čime bi dotični član osoblja bio doveden u težu situaciju od one u kojoj bi se našao kada ne bi bilo takve odluke upravnog tijela.

Pored toga, potrebno je usko tumačiti načelo „kazneni postupak zadržava stegovni postupak“ kad se to načelo mora primijeniti u okviru samih istraga, čak i prije nego što je kazneni progon u smislu nacionalnog prava pokrenut.

(t. 35., 36., 53., 55. i 59.)

Izvori:

Prvostupanjski sud: presude od 19. ožujka 1998., Tzoanos/Komisija, T‑74/96, EU:T:1998:58, t. 34.; od 21. studenoga 2000., A/Komisija, T‑23/00, EU:T:2000:273, t. 37.; od 10. lipnja 2004., François/Komisija, T‑307/01, EU:T:2004:180, t. 73. i 75. i od 8. srpnja 2008., Franchi i Byk/Komisija, T‑48/05, EU:T:2008:25, t. 342.

Službenički sud: presude od 17. srpnja 2012., BG/Ombudsman, F‑54/11, EU:F:2012:114, i od 18. ožujka 2015., DK/ESVD, F‑27/14, EU:F:2015:12, t. 38., 49., 66. i 70.

U stegovnim pitanjima, iako se na prvi pogled može činiti žaljenja vrijednim to da postojanje kaznenog progona koji je prije više godina pokrenuo nacionalni sud u vezi s istim činjenicama poput onih koje su predmet stegovnog postupka koji se vodi protiv dužnosnika sprječava tijelo za imenovanje da primjenom članka 25. Priloga IX. Pravilniku o osoblju konačno riješi upravnu situaciju dotičnog dužnosnika, navedeno tijelo i dalje mora pokazati da se nacionalni kazneni postupak u tijeku neproporcionalno produljio s obzirom na složenost predmeta ili s obzirom na trajanje postupaka koji su mu slični po težini U svakom slučaju, u interesu je dotičnog dužnosnika da se u stegovnom postupku uzme u obzir moguća konačna odluka kaznenog suda kojom se ne prihvaća nijedna optužba protiv njega.


(t. 66.)

Izvori:

Službenički sud: presuda od 18. ožujka 2015., DK/ESVD, EU:F:2015:12, t. 74.