Spojeni predmeti C‑643/15 i C‑647/15
Republika Slovačka i Mađarska
protiv
Vijeće Europske unije
„Tužba za poništenje – Odluka (EU) 2015/1601 – Privremene mjere u području međunarodne zaštite u korist Helenske Republike i Talijanske Republike – Krizna situacija zbog iznenadnog priljeva državljana trećih zemalja na državno područje određenih država članica – Premještanje tih državljana na državno područje drugih država članica – Raspodjela udjela premještanja – Članak 78. stavak 3. UFEU‑a – Pravna osnova – Uvjeti primjene – Pojam ‚zakonodavni akt’– Članak 289. stavak 3. UFEU‑a – Obvezujuća narav Vijeću Europske unije zaključaka koje je donijelo Europsko vijeće – Članak 15. stavak 1. UEU‑a i članak 68. UFEU‑a – Bitne postupovne odredbe – Izmjena prijedloga Europske komisije – Zahtjevi ponovnog savjetovanja s Europskim parlamentom i jednoglasne odluke u okviru Vijeća Europske unije – Članak 293. UFEU‑a – Načela pravne sigurnosti i proporcionalnosti”
Sažetak – Presuda Suda (veliko vijeće) od 6. rujna 2017.
1. Akti institucija – Pravna narav – Zakonodavni akt – Pojam – Privremene mjere koje je Vijeće usvojilo u korist država članica koje se nalaze u kriznoj situaciji zbog iznenadnog priljeva državljana trećih zemalja – Isključenost
(čl. 78. st. 3. UFEU‑a, čl. 289. i 294. UFEU‑a)
2. Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika azila – Privremene mjere koje je Vijeće usvojilo u korist država članica koje se nalaze u kriznoj situaciji zbog iznenadnog priljeva državljana trećih zemalja – Doseg
(čl. 78. st. 2. i 3. UFEU‑a)
3. Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika azila – Privremene mjere koje je Vijeće usvojilo u korist država članica koje se nalaze u kriznoj situaciji zbog iznenadnog priljeva državljana trećih zemalja – Mogućnost odstupanja od odredaba zakonodavnih akata – Granice – Nužnost da mjere budu privremene
(čl. 78. st. 2. i 3. UFEU‑a; Odluka Vijeća 2015/1601)
4. Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika azila – Privremene mjere koje je Vijeće usvojilo u korist država članica koje se nalaze u kriznoj situaciji zbog iznenadnog priljeva državljana trećih zemalja – Određivanje trajanja – Kriteriji za ocjenu
(čl. 78. st. 3. UFEU‑a; Odluka Vijeća 2015/1601)
5. Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika azila – Privremene mjere koje je Vijeće usvojilo u korist država članica koje se nalaze u kriznoj situaciji zbog iznenadnog priljeva državljana trećih zemalja – Pojam „iznenadni”
(čl. 78. st. 3. UFEU‑a)
6. Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika azila – Privremene mjere koje je Vijeće usvojilo u korist država članica koje se nalaze u kriznoj situaciji zbog iznenadnog priljeva državljana trećih zemalja – Nužnost postojanja uske veze između krizne situacije i navedenog priljeva
(čl. 78. st. 3. UFEU‑a)
7. Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika azila – Privremene mjere koje je Vijeće usvojilo u korist država članica koje se nalaze u kriznoj situaciji zbog iznenadnog priljeva državljana trećih zemalja – Diskrecijska ovlast Vijeća kad je riječ o izboru mjera koje treba usvojiti – Mogućnost predviđanja mehanizama prilagodbe koji omogućavaju da se odgovori na razvoj situacije
(čl. 78. st. 3. UFEU‑a)
8. Komisija – Nadležnosti – Ovlast zakonodavne inicijative – Izvršavanje poštujući načela dodjele ovlasti i institucionalne ravnoteže – Primjena na prijedloge zakonodavnih i nezakonodavnih akata
(čl. 13. st. 2. UEU‑a;. čl. 68. UFEU‑a i čl. 78. st. 3. UFEU‑a)
9. Akti institucija – Postupak izrade – Redovito savjetovanje s Parlamentom – Obvezno ponovno savjetovanje u slučaju bitne izmjene prvotnog prijedloga – Opseg obveze
(čl. 113. UFEU‑a)
10. Komisija – Nadležnosti – Ovlast zakonodavne inicijative – Ovlast izmjene prijedloga – Uvjeti izvršavanja – Prijedlog privremenih mjera u korist država članica koje se nalaze u kriznoj situaciji zbog iznenadnog priljeva državljana trećih zemalja
(čl. 78. st. 3. UFEU‑a i čl. 293. st. 2. UFEU‑a)
11. Komisija – Nadležnosti – Ovlast zakonodavne inicijative – Ovlast izmjene prijedloga – Mogućnost da kolegij povjerenika određene svoje članove ovlasti da izvrše izmjenu
(čl. 293. st. 2. UFEU‑a; Poslovnik Komisije, čl. 13.)
12. Vijeće – Rasprave – Jezično uređenje – Mogućnost predlaganja izmjene nacrta pravnog akta na samo jednom službenom jeziku Unije – Dopuštenost – Uvjet – Neprotivljenje države članice
(čl. 3. st. 3. podst. 4. UEU‑a; Odluka Vijeća 2009/937, Prilog, čl. 14.)
13. Pravo Europske unije – Načela – Proporcionalnost – Doseg – Diskrecijska ovlast zakonodavca Unije – Sudski nadzor – Granice – Ocjena s obzirom na elemente dostupne u trenutku donošenja akta
(čl. 5. st. 4. UEU‑a; čl. 78. st. 3. UFEU‑a)
14. Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika azila – Privremene mjere koje je Vijeće usvojilo u korist država članica koje se nalaze u kriznoj situaciji zbog iznenadnog priljeva državljana trećih zemalja – Premještanje tih državljana na državno područje drugih država članica – Sudski nadzor – Granice – Nametanje brojčane raspodjele premještenih osoba među državama članicama – Dopuštenost – Poštovanje načela solidarnosti i pravedne podjele odgovornosti među državama članicama
(čl. 78. st. 3. UFEU‑a i čl. 80. UFEU‑a)
15. Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika azila – Privremene mjere koje je Vijeće usvojilo u korist država članica koje se nalaze u kriznoj situaciji zbog iznenadnog priljeva državljana trećih zemalja – Premještanje tih državljana na državno područje drugih država članica – Obveza uzimanja u obzir postojanja kulturnih ili jezičnih veza između svakog državljana i države članice premještanja – Nepostojanje
(čl. 78. st. 3. UFEU‑a i čl. 80. UFEU‑a; Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 21.)
16. Sudski postupak – Intervencija – Razlozi različiti od razloga glavne stranke koja se podupire – Dopuštenost – Uvjet – Povezanost s predmetom spora
(Statut Suda, čl. 40.; Poslovnik Suda, čl. 129. i čl. 132. st. 2. t. (b))
17. Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika azila – Privremene mjere koje je Vijeće usvojilo u korist država članica koje se nalaze u kriznoj situaciji zbog iznenadnog priljeva državljana trećih zemalja – Premještanje tih državljana na državno područje drugih država članica – Obveza jamčenja učinkovitog pravnog lijeka protiv odluke o premještanju
(čl. 78. st. 3. UFEU‑a; Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 47.)
18. Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika azila – Privremene mjere koje je Vijeće usvojilo u korist država članica koje se nalaze u kriznoj situaciji zbog iznenadnog priljeva državljana trećih zemalja – Premještanje tih državljana na državno područje drugih država članica – Odluka 2015/1601 o mjerama donesenim u korist Grčke i Italije – Načini raspodjele državljana – Uzimanje u obzir preferencija državljana za određenu državu članicu domaćina – Isključenost
(čl. 78. st. 3. UFEU‑a; Uredba Europskog parlamenta i Vijeća br. 604/2013, čl. 13. st. 1.; Odluka Vijeća 2015/1601, čl. 5. st. 3.)
19. Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika azila – Privremene mjere koje je Vijeće usvojilo u korist država članica koje se nalaze u kriznoj situaciji zbog iznenadnog priljeva državljana trećih zemalja – Premještanje tih državljana na državno područje drugih država članica – Premještanje koje je okvalificirano kao prisilno udaljenje ili vraćanje u treću državu – Isključenost
(čl. 78. st. 3. UFEU‑a; Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 18.)
1. Pravni akt može se okvalificirati kao zakonodavni akt Unije samo ako je donesen na temelju odredbe Ugovorâ koja izričito upućuje bilo na redovni zakonodavni postupak bilo na posebni zakonodavni postupak. Iz toga proizlazi da se iz upućivanja na zahtjev savjetovanja s Parlamentom, koji je sadržan u odredbi Ugovorâ koja služi kao pravna osnova za donošenje predmetnog akta, ne može zaključiti da se glede donošenja tog akta primjenjuje posebni zakonodavni postupak.
Stoga, budući da članak 78. stavak 3. UFEU‑a propisuje da Vijeće usvaja u tom članku predviđene privremene mjere na prijedlog Komisije i nakon savjetovanja s Europskim parlamentom i da ne sadržava nikakvo izričito upućivanje ni na redovni zakonodavni postupak ni na posebni zakonodavni postupak, treba zaključiti da mjere koje je moguće usvojiti na temelju te odredbe treba okvalificirati kao nezakonodavne akte, jer one nisu usvojene u zakonodavnom postupku.
(t. 62., 64.‑66.)
2. Odredbe članka 78. stavaka 2. i 3. UFEU‑a imaju dopunsku narav, omogućujući Uniji, u okviru zajedničke Unijine politike u području azila, donošenje raznolikijih mjera kako bi se opremila potrebnim alatima osobito da bi se učinkovito odgovorilo, kako kratkoročno tako dugoročno, na situacije migracijske krize. U tom pogledu, pojam privremene mjere koje se mogu usvojiti na temelju članka 78. stavka 3. UFEU‑a, mora imati dovoljno široki doseg kako bi omogućio institucijama Unije da usvoje sve privremene mjere koje su nužne da bi se učinkovito i brzo odgovorilo na kriznu situaciju zbog iznenadnog priljeva državljana trećih zemalja.
(t. 74. i 77.)
3. Iako je točno da privremene mjere usvojene na temelju članka 78. stavka 3. UFEU‑a mogu u načelu odstupati od odredaba zakonodavnih akata, takva odstupanja moraju se neovisno o tome ograničiti s obzirom na svoje kako materijalno tako i vremensko područje primjene, na način da se ograniče na to da se privremenim mehanizmom brzo i učinkovito odgovori na određenu kriznu situaciju, isključujući tako mogućnost da predmet ili učinak tih mjera bude trajna i općenita zamjena ili izmjena tih zakonodavnih akata, čime bi se zaobišao redovni zakonodavni postupak predviđen člankom 78. stavkom 2. UFEU‑a.
Odstupanja predviđena Odlukom 2015/1601 o uvođenju privremenih mjera u području međunarodne zaštite u korist Italije i Grčke ispunjavaju taj zahtjev. Naime, odstupanja koja predviđa navedena odluka primjenjuju se samo tijekom razdoblja od dvije godine, uz mogućnost produljenja. Usto, ona se odnose na ograničeni broj državljana trećih zemalja, koji su podnijeli zahtjev za međunarodnu zaštitu u Grčkoj ili u Italiji, koji imaju jedno od državljanstva predviđenih Odlukom 2015/1601, koji će se premjestiti iz jedne od tih dviju država članica te koji su pristigli ili će pristići u navedene države članice tijekom određenog razdoblja.
(t. 78.‑80.)
4. Iako se člankom 78. stavkom 3. UFEU‑a zahtijeva da mjere koje su njime predviđene budu privremene, on Vijeću ipak ostavlja marginu prosudbe za utvrđivanje, u svakom pojedinom slučaju, njihova razdoblja primjene s obzirom na okolnosti slučaja i, posebice s obzirom na posebnosti krizne situacije koja opravdava te mjere.
Kad je riječ o Odluci 2015/1601 o uvođenju privremenih mjera u području međunarodne zaštite u korist Italije i Grčke, Vijeće nije očito prekoračilo svoju diskrecijsku ovlast kada je odredilo da mjere koje sadržava ta odluka traju 24 mjeseca. Naime, taj je izbor opravdan uzimajući u obzir činjenicu da je premještanje znatnog broja osoba istodobno nova i kompleksna operacija za koju je nužno određeno vrijeme pripreme i provedbe, osobito u smislu koordinacije između upravnih tijela država članica, prije nego što proizvede konkretne učinke. U tom pogledu, ne može se valjano tvrditi da Odluka 2015/1601 nije privremene naravi jer će imati dugoročne učinke. Naime, iako se trebalo uzeti u obzir trajanje učinaka mjere premještanja na premještene osobe kako bi se ocijenila njezina privremena narav u smislu članka 78. stavka 3. UFEU‑a, nikakva mjera premještanja osoba kojima je nedvojbeno potrebna međunarodna zaštita ne bi se mogla donijeti na temelju te odredbe, s obzirom na to da su takvi više‑manje dugoročni učinci svojstveni takvom premještanju.
(t. 92., 96.‑99.)
5. Može se kvalificirati kao „iznenadan”, u smislu članka 78. stavka 3. UFEU‑a, priljev državljana trećih zemalja koji je bio takva opsega da je bio nepredvidiv, i to čak i ako je do njega došlo u kontekstu migracijske krize koja je trajala nekoliko godina, jer onemogućava normalno funkcioniranje zajedničkog sustava azila Unije.
(t. 114.)
6. Kada je riječ o tumačenju prijedloga „zbog” koji kvalificira kriznu situaciju iz članka 78. stavka 3. UFEU‑a, iako u manjem dijelu jezičnih verzija navedenog članka nije upotrjebljena riječ „obilježena”, nego riječ „zbog”, te dvije riječi se, u kontekstu te odredbe i s obzirom na njezin cilj omogućavanja brzog usvajanja privremenih mjera namijenjenih tomu da se učinkovito reagira na situaciju migracijske krize, moraju shvatiti u istom smislu kao nužnost dovoljno uske povezanosti između predmetne krizne situacije i iznenadnog priljeva državljana trećih zemalja.
(t. 125.)
7. Uzimajući u obzir činjenicu da je migracijskim tokovima svojstveno to da se oni mogu brzo razviti, osobito pomičući se prema drugim državama članicama, članku 78. stavku 3. UFEU‑a ne protivi se to da se uz privremene mjere usvojene na temelju te odredbe usvoje mehanizmi prilagodbe. Naime, navedena odredba Vijeću dodjeljuje široku diskrecijsku ovlast prilikom izbora mjera koje se mogu usvojiti kako bi se brzo i učinkovito odgovorilo na posebnu kriznu situaciju kao i na njezin mogući razvoj. Odgovor na hitnu situaciju ne znači da se taj odgovor ne može razvijati i prilagođavati, pod uvjetom da ostane privremen.
(t. 131.‑134.)
8. Načela dodjele ovlasti i institucionalne ravnoteže primjenjuju se na Komisijinu ovlast inicijative u okviru donošenja, na temelju članka 78. stavka 3. UFEU‑a, nezakonodavnih akata, poput odluke o uvođenju privremenih mjera u području međunarodne zaštite u korist određenih država članica. U tom pogledu, članak 78. stavak 3. UFEU‑a Komisijinu ovlast inicijative ne uvjetuje prethodnim postojanjem smjernica koje Europsko vijeće utvrđuje na temelju članka 68. UFEU‑a.
Nadalje, članak 78. stavak 3. UFEU‑a Vijeću omogućuje donošenje mjera kvalificiranom većinom. Načelo institucionalne ravnoteže zabranjuje da Europsko vijeće izmijeni to pravilo glasovanja namećući Vijeću, putem zaključaka usvojenih u skladu s člankom 68. UFEU‑a, pravilo jednoglasnosti. S obzirom na to da su pravila koja se odnose na formiranje volje institucija Unije određena Ugovorima i nisu na diskreciji ni država članica ni samih institucija, samo Ugovori mogu u određenim slučajevima ovlastiti instituciju da izmijeni postupak donošenja odluka koji je njima određen.
(t. 146.‑149.)
9. Vidjeti tekst odluke.
(t. 160.‑162.)
10. U skladu s člankom 293. stavkom 2. UFEU‑a, dok god Vijeće nije odlučilo o Komisijinu prijedlogu, potonja može izmijeniti svoj prijedlog bilo kada tijekom postupaka koji vode do donošenja akta Unije. Izmijenjeni prijedlozi koje donosi Komisija ne moraju nužno imati pisani oblik, s obzirom na to da su oni dio postupka donošenja akata Unije koji se odlikuje određenom fleksibilnošću potrebnom za približavanje stavova institucija.
U posebnom kontekstu članka 78. stavka 3. UFEU‑a može se smatrati da je Komisija upotrijebila svoju ovlast izmjene iz članka 293. stavka 2. UFEU‑a kada iz sudjelovanja te institucije u predmetnom postupku donošenja akta jasno proizlazi da je izmijenjeni prijedlog Komisija odobrila. Takvo tumačenje odgovara cilju članka 293. stavka 2. UFEU‑a čija je svrha štititi Komisijinu ovlast inicijative.
(t. 177., 179. i 181.)
11. U tom pogledu, iz članka 13. Poslovnika Komisije, tumačenog s obzirom na cilj članka 293. stavka 2. UFEU‑a da se zaštiti Komisijina ovlast inicijative, proizlazi da kolegij povjerenika može određene svoje članove ovlastiti da prijedlog Komisije tijekom postupka izmijene u granicama koje je on prethodno odredio.
(t. 185.)
12. Iako Unija drži do očuvanja višejezičnosti, čija je važnost istaknuta u članku 3. stavku 3. četvrtom podstavku UEU‑a, ništa se ne protivi tome da Vijeće tumači članak 14. svog poslovnika na način da iako se njegovim stavkom 1. zahtijeva da se nacrti koji su osnova rasprava Vijeća moraju u načelu sastaviti na svim službenim jezicima Unije, stavak 2. istog članka predviđa pojednostavljeni sustav za izmjene koje nužno ne moraju biti raspoložive na svim službenim jezicima Unije. Samo u slučaju protivljenja neke države članice jezične verzije na koje upućuje ta država članica trebale bi se također podnijeti Vijeću prije nego što bi ono moglo nastaviti s raspravljanjem. Takvo tumačenje naime polazi od uravnoteženog i fleksibilnog pristupa kojim se daje prednost učinkovitosti i brzini rada Vijeća.
(t. 201. i 203.)
13. Vidjeti tekst odluke.
(t. 206.‑208. i t. 221.)
14. U posebnom kontekstu ozbiljne krizne situacije zbog masivnog i iznenadnog priljeva državljana trećih zemalja u države članice, odluku o donošenju obvezujućeg mehanizma premještanja 120 000 osoba na temelju članka 78. stavka 3. UFEU‑a, iako se ona mora temeljiti na objektivnim kriterijima, Sud može dovesti u pitanje samo ako se utvrdi da je Vijeće, kada je donosilo pobijanu odluku, s obzirom na informacije i podatke koji su mu u tom trenutku bili na raspolaganju, počinilo očitu pogrešku u ocjeni, na način da je u istim rokovima moglo poduzeti neku drugu manje obvezujuću ali jednako učinkovitu mjeru.
U tom pogledu, kad je riječ o argumentaciji prema kojoj pobijana odluka predstavlja neproporcionalnu mjeru jer nepotrebno nameće obvezujući mehanizam brojčane i obvezne raspodjele, u obliku udjela, premještenih osoba među državama članicama, ne proizlazi da je Vijeće, time što je odabralo nametnuti takav obvezujući mehanizam premještanja, počinilo očitu pogrešku u ocjeni. Naime, Vijeće je valjano moglo smatrati, u okviru široke margine prosudbe koju mu u tom pogledu treba priznati, da se obvezujuća narav raspodjele premještenih osoba nameće s obzirom na posebnu kriznu situaciju u kojoj je trebalo donijeti pobijanu odluku. Nadalje, prilikom donošenja pobijane odluke, Vijeće je doista bilo dužno provesti načelo solidarnosti i pravedne podjele odgovornosti među državama članicama, uključujući na financijskom planu, koje se nameće u skladu s člankom 80. UFEU‑a prilikom provedbe zajedničke politike Unije u području azila. Stoga se u ovom slučaju Vijeću ne može prigovarati da je počinilo očitu pogrešku u ocjeni kada je procijenilo da mora, s obzirom na posebnu hitnost situacije, na temelju članka 78. stavka 3. UFEU‑a, kada ga se tumači s obzirom na članak 80. UFEU‑a i na načelo solidarnosti među državama članicama koje je u njemu utvrđeno, donijeti privremene mjere koje se sastoje u nametanju obvezujućeg mehanizma premještanja.
(t. 235., 236., 245., 246., 252. i 253.)
15. Kada se jedna ili više država članica nalazi u kriznoj situaciji, u smislu članka 78. stavka 3. UFEU‑a, obveze koje sadržavaju privremene mjere usvojene na temelju te odredbe u korist te ili tih država članica moraju u načelu biti raspodijeljene među svim drugim državama članicama, u skladu s načelom solidarnosti i pravedne podjele odgovornosti među državama članicama, s obzirom na to da u skladu s člankom 80. UFEU‑a to načelo uređuje politiku Unije u području azila. Stoga, Komisija i Vijeće su prilikom donošenja odluke o uvođenju privremenih mjera u području međunarodne zaštite u korist određenih država članica pravilno smatrali da raspodjela premještenih podnositelja zahtjeva među svim državama članicama, u skladu s načelom utvrđenim u članku 80. UFEU‑a, predstavlja bitan element navedene odluke.
U tom pogledu, kada bi premještanje bilo strogo uvjetovano postojanjem kulturnih ili jezičnih veza između svakog podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu i države članice premještanja, iz toga bi proizlazilo da bi raspodjela tih podnositelja zahtjeva među svim državama članicama uz poštovanje načela solidarnosti koje propisuje članak 80. UFEU‑a i, stoga, donošenje obvezujućeg mehanizma premještanja, bili nemogući. U svakom slučaju, navodi vezani uz etničko podrijetlo podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu ne mogu se uzeti u obzir, jer su očito protivni pravu Unije i osobito članku 21. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.
(t. 291., 292., 304. i 305.)
16. Vidjeti tekst odluke.
(t. 303.)
17. U skladu s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, pravo na učinkoviti pravni lijek treba biti zajamčeno na nacionalnoj razni protiv svake odluke koju nacionalno tijelo treba donijeti u okviru postupka premještanja na temelju članka 78. stavka 3. UFEU‑a.
(t. 325.)
18. Sustav uspostavljen Odlukom 2015/1601 o uvođenju privremenih mjera u području međunarodne zaštite u korist Italije i Grčke, poput sustava uspostavljenog Uredbom br. 604/2013 o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva, počiva na objektivnim kriterijima, a ne na izražavanju preferencije podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Osobito, pravilo odgovornosti države članice prvog ulaska, predviđeno člankom 13. stavkom 1. navedene uredbe, koje je jedino pravilo za određivanje odgovorne države članice koje propisuje ta uredba, a od kojeg odstupa Odluka 2015/1601, nije vezano uz preferencije podnositelja zahtjeva za određenu državu članicu domaćina te mu posebna svrha nije osigurati postojanje jezične, kulturne ili društvene veze između tog podnositelja zahtjeva i odgovorne države članice.
Usto, iako je tijelima država članica korisnica rezervirana određena margina prosudbe kada se, na temelju članka 5. stavka 3. Odluke 2015/1601, od njih zahtijeva da identificiraju pojedinačne podnositelje zahtjeva koje bi se moglo premjestiti u određenu državu članicu premještanja, takva je margina opravdana s obzirom na cilj te odluke koji je rasteretiti grčki i talijanski sustav azila znatnog broja podnositelja zahtjeva njihovim premještanjem, u kratkim rokovima i učinkovito, u druge države članice poštujući pravo Unije i osobito temeljna prava koja jamči Povelja Europske unije o temeljnim pravima. Nadalje, podnositelji zahtjeva na temelju prava Unije nemaju pravo na odabir države članice odgovorne za razmatranje njihova zahtjeva. Naime, kriteriji koje propisuje Uredba br. 604/2013 za utvrđivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu nisu vezani uz preferencije podnositelja zahtjeva za određenu državu članicu domaćina.
(t. 333., 334., 337., 339.)
19. Transfer u okviru postupka premještanja, na temelju članka 78. stavka 3. UFEU‑a, podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu iz jedne države članice u drugu državu članicu kako bi se osiguralo razmatranje njegova zahtjeva u razumnim rokovima ne može se smatrati prisilnim udaljenjem ili vraćanjem u treću državu. Nasuprot tomu, riječ je o mjeri upravljanja krizom, donesenom na razini Unije, čija je svrha jamčiti stvarno ostvarenje, poštujući Konvenciju o statusu izbjeglica potpisanu u Ženevi 28. srpnja 1951., temeljnog prava na azil, kako ga utvrđuje članak 18. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.
(t. 342. i 343.)