Language of document : ECLI:EU:T:2021:332

PRESUDA OPĆEG SUDA (četvrto prošireno vijeće)

9. lipnja 2021.(*)

„Javna služba – Osoblje ESB‑a – Naknada medicinskih troškova i troškova obrazovanja – Krivotvorenje – Stegovni postupak – Otkaz – Kazneni postupak – Obustava postupka zbog odustajanja od kaznenog progona – Oslobađanje od optužbe – Nadležnost Izvršnog odbora – Pravna sigurnost – Zastara stegovnog progona – Sentenca prema kojoj se stegovni postupak prekida do donošenja odluke u kaznenom postupku – Pretpostavka nedužnosti – Nepristranost stegovnog odbora – Pogreška koja se tiče prava – Dokazna snaga dokaza – Razuman rok – Proporcionalnost sankcije – Intenzitet sudskog nadzora – Odgovornost”

U predmetu T‑514/19,

DI, kojeg zastupa L. Levi, odvjetnica,

tužitelj,

protiv

Europske središnje banke (ESB), koju zastupaju F. Malfrère i F. von Lindeiner, u svojstvu agenata, uz asistenciju B. Wägenbaura, odvjetnika,

tuženika,

povodom zahtjeva na temelju članka 270. UFEU‑a i članka 50.a Statuta Suda Europske unije kojim se traži, kao prvo, poništenje odluka ESB‑a od 7. svibnja 2019. kojom je tužitelju u stegovnom postupku izrečen otkaz ugovora o radu bez otkaznog roka zbog stegovnih razloga i od 25. lipnja 2019. o odbijanju ponovnog pokretanja postupka, kao drugo, nalaganje njegova vraćanja na rad počevši od 11. svibnja 2019. i, kao treće, naknada neimovinske štete koju je navodno pretrpio zbog tih odluka i zbog trajanja stegovnog postupka,

OPĆI SUD (četvrto prošireno vijeće),

u sastavu: S. Gervasoni, predsjednik, L. Madise, P. Nihoul, R. Frendo (izvjestiteljica) i J. Martín y Pérez de Nanclares, suci,

tajnik: P. Cullen, administrator,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 9. listopada 2020.,

donosi sljedeću

Presudu

I.      Okolnosti spora

1        Tužitelj, DI, pridružio se osoblju Europske središnje banke (u daljnjem tekstu: ESB ili Banka) 1999. Obavljao je poslove glavnog asistenta za informatičku podršku, razvrstan u platni razred D, kada je protiv njega pokrenut stegovni postupak koji se odnosio na zahtjeve za naknadu, kao prvo, računa za usluge fizikalne terapije, kao drugo, potvrdâ o plaćanju troškova ljekarni i, kao treće, računa za instrukcije.

2        Napomenama od 13. prosinca 2013. do 23. studenoga 2015. društvo koje upravlja sustavom zdravstvenog osiguranja ESB‑a (u daljnjem tekstu: društvo A) obavijestilo je ESB o dva niza činjenica. S jedne strane, tužitelj je tom društvu nepravilno podnio račune za fizikalnu terapiju radi naknade, iako ju je pružila osoba B koja je kozmetičarka, i s druge strane, od njega je tražio da mu naknadi troškove iskazane na lažnim potvrdama o plaćanju troškova ljekarni.

3        Dana 14. svibnja 2014. ESB je Staatsanwaltschaftu Frankfurt am Main (Državno odvjetništvo u Frankfurtu na Majni, Njemačka, u daljnjem tekstu: državno odvjetništvo) prijavio činjenice koje se odnose na naknadu troškova računâ za fizikalnu terapiju.

4        Izvršni odbor ESB‑a je odlukom od 21. listopada 2014. odlučio suspendirati tužitelja s njegovih dužnosti i uskratiti mu tijekom razdoblja od najviše četiri mjeseca 30 % njegove osnovne plaće počevši od studenoga 2014. Ta je odluka obrazložena informacijama koje je dostavilo društvo A i potrebom da se očuva kaznena istraga i stegovne mjere.

5        Dana 23. siječnja 2015. ESB je državnom odvjetništvu priopćio dodatne informacije koje mu je društvo A dostavilo u pogledu zahtjevâ za naknadu troškova iz potvrda o plaćanju troškova ljekarni.

6        Nakon saslušanja tužitelja 3. veljače 2016., Glavna uprava (GU) „Ljudski resursi, proračun i organizacija” ESB‑a 8. rujna 2016. donijela je „izvješće o mogućoj povredi profesionalnih obveza” (u daljnjem tekstu: izvješće br. 1) na temelju članka 8.3.2. Pravilnika o osoblju ESB‑a (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju). U tom su izvješću navedena dva niza činjenica koja se tužitelju stavljaju na teret. Kao prvo, od 12. studenoga 2009. do 29. rujna 2014. tužitelj je društvu A podnio 86 računa koji se odnose na fizikalne terapije koje je osoba B pružala njegovoj supruzi, njihovoj djeci, te njemu samom u iznosu od 61 490 eura, od čega je dobio naknadu troškova u iznosu od 56 041,09 eura, iako osoba B nije fizioterapeutkinja, nego kozmetičarka. Kao drugo, tužitelj je između veljače 2009. i rujna 2013. također prijevarno podnio društvu A ručno pisane potvrde o plaćanju troškova ljekarni u ukupnom iznosu od 21 289,08 eura, od čega mu je naknađeno 19 427,86 eura.

7        Državno odvjetništvo podiglo je 12. rujna 2016. optužnicu kojom je formalno optužilo tužitelja te ga je uputilo kaznenom sudu za kazneno djelo prijevare u smislu članka 263. stavka 1. Strafgesetzbucha (njemački Kazneni zakonik) i krivotvorenje dokumenata na temelju članka 267. istog zakonika zbog neosnovanog zahtjeva za naknadu troškova 71 računa za fizikalnu terapiju. U istoj optužnici državno odvjetništvo obustavilo je postupak zbog odustajanja od kaznenog progona, u skladu s člankom 154. Strafprozessordnunga (njemački Zakonik o kaznenom postupku), u odnosu na potvrde o plaćanju troškova ljekarni, s obzirom na to da su za utvrđenje činjenica koje se tužitelju stavljaju na teret još uvijek bile nužne opsežne istražne mjere.

8        Glavni tajnik službi ESB‑a „djelujući u ime Izvršnog odbora” pokrenuo je 18. studenoga 2016. stegovni postupak protiv tužitelja zbog navodne povrede profesionalnih obveza zbog koje je potrebno pokrenuti postupak pred stegovnim odborom te je od njega zatražio da donese mišljenje u skladu s člankom 8.3.15. Pravilnika o osoblju. Pokrenut s obzirom na izvješće br. 1, taj se postupak odnosio na činjenice koje se odnose na račune za fizikalnu terapiju i potvrde o plaćanju troškova ljekarni.

9        Stegovni odbor razmijenio je niz dopisa s tužiteljem i saslušao ga je 13. veljače 2017.

10      GU ESB‑a „Ljudski resursi, proračun i organizacija” 5. rujna 2017. sastavio je drugo „izvješće o mogućoj povredi profesionalnih obveza” u smislu članka 8.3.2. Pravilnika o osoblju (u daljnjem tekstu: izvješće br. 2). To se izvješće odnosilo na račune za instrukcije za dvoje tužiteljeve djece za koje je on zatražio naknadu troškova na temelju članka 3.8.4. Pravilnika o osoblju 2010., 2012. i 2014. te ponovno u siječnju 2017. Prema tom izvješću postojala je razumna sumnja da računi koje je izdala instruktorica, osoba C, za instrukcije nisu istiniti ni točni.

11      Uzimajući u obzir izvješće br. 2, glavni tajnik službi odlučio je 19. rujna 2017., „djelujući u ime Izvršnog odbora”, proširiti mandat stegovnog odbora na te činjenice.

12      Dana 12. listopada 2017. ESB je državnom odvjetništvu podnio prijavu za dio predmeta koji se odnosi na račune za instrukcije.

13      Stegovni odbor saslušao je tužitelja i njegovu suprugu 17. listopada 2017.

14      Dana 18. listopada 2017. kazneno vijeće Landgerichta Frankfurt am Main (Zemaljski sud u Frankfurtu na Majni, Njemačka) oslobodilo je tužitelja optužbi koje se odnose na račune za fizikalnu terapiju zbog „činjeničkih razloga”, s obzirom na to da je sud „nakon rasprave [bio] uvjeren da činjenice koje se tužitelju stavljaju na teret u optužnici nisu dokazane”.

15      Stegovni odbor donio je 11. travnja 2018. svoje mišljenje. Ponajprije je smatrao da nevjerodostojnost računa za fizikalnu terapiju nije bila dovoljno utvrđena, ali da je tužitelj znao da osoba B nije fizioterapeutkinja, nego kozmetičarka ili da se u najmanju ruku trebao zapitati koje kvalifikacije ima. Nadalje, stegovni odbor smatrao je da ni činjenice na kojima se temelje prigovori u vezi s podnošenjem potvrda o plaćanju troškova ljekarni i računima za instrukcije nisu bile dovoljno utvrđene te da postupak u tom pogledu treba obustaviti, ne dovodeći u pitanje mogućnost da se postupak ponovno pokrene ako se podnesu novi dokazi. S obzirom na prethodno navedeno, stegovni odbor preporučio je da se tužitelju izrekne sankcija koja se sastoji od privremenog smanjenja plaće od 400 eura mjesečno za razdoblje od dvanaest mjeseci.

16      Nakon što je tužitelj podnio svoja očitovanja o mišljenju stegovnog odbora od 11. travnja 2018., glavni tajnik službi dostavio mu je odluku Izvršnog odbora od 10. srpnja 2018. da u ovom slučaju sâm izvršava stegovnu ovlast (u daljnjem tekstu: odluka od 10. srpnja 2018.).

17      Glavni tajnik službi zatim je obavijestio tužitelja o nacrtu odluke Izvršnog odbora o njegovu otpuštanju bez otkaznog roka. Nakon toga je uslijedila razmjena dopisa.

18      Izvršni odbor je 7. svibnja 2019. odlučio tužitelju dati otkaz bez otkaznog roka (u daljnjem tekstu: odluka o otkazu).

19      Kao prvo, Izvršni odbor smatrao je, s jedne strane, da je „[tužitelj] tijekom gotovo pet godina pokazao potpuno i ustrajno ravnodušje u pogledu toga ima li [osoba B] kvalifikacije potrebne za pružanje usluga fizikalne terapije, unatoč jasnim i objektivnim razlozima da se raspita o njezinim kvalifikacijama” i, s druge strane, da je „aktivno skrivao dio informacija” od društva A i ESB‑a.

20      Kao drugo, što se tiče potvrda o plaćanju troškova ljekarni, kojih je više od 500, Izvršni odbor smatrao je da nije moguće da tužitelj nije uočio da je njihovo ručno sastavljanje veoma neobično u Njemačkoj i da su postojale objektivne indicije koje dokazuju da one nisu istinite ni točne.

21      Kao treće, što se tiče računâ za instrukcije, Izvršni odbor osobito je utvrdio da je porezni broj koji se na njima nalazi gotovo istovjetan onom navedenom na računima za fizikalnu terapiju i da je Porezna uprava u Frankfurtu na Majni (Njemačka) potvrdila da taj broj nije vjerodostojan. Izvršni odbor također je primijetio da je adresa osobe C naznačena na tim računima također gotovo jednaka onoj osobe B. ESB je stoga smatrao da je vrlo malo vjerojatno da tužitelj nije primijetio te sličnosti. Slijedom toga, Izvršni odbor je smatrao da je tužitelj radi naknade troškova podnio račune za instrukcije koji nisu bili istiniti ni točni.

22      S obzirom na sve prethodno navedeno, Izvršni odbor je u biti naveo da pravo na zahtijevanje naknade zdravstvenih troškova i troškova instrukcija ne znači da članovi osoblja ne moraju uzeti u obzir okolnosti izdavanja računa ili potvrda o plaćanju koje su takve da bi si svaka razumno oprezna osoba postavila pitanje jesu li takvi računi ili potvrde o plaćanju odgovarajuća dokumentacija koja daje pravo na naknadu troškova koji su na njima iskazani. Izvršni odbor smatrao je da je, kad postoje takve okolnosti, na članovima osoblja da o tome barem spontano obavijeste upravu i da surađuju s njom. Izvršni odbor je stoga došao do zaključka da je tužitelj kriv, kao prvo, za povredu svoje obveze lojalnog postupanja prema instituciji, kao drugo, za povredu svoje obveze poštovanja zajedničkih vrijednosti ESB‑a i vođenja svojeg poslovnog i privatnog života u skladu s njegovim statutom, kao treće, za kontinuiranu povredu svoje obveze zaštite financijskih interesa institucije i, kao četvrto, za narušavanje ugleda Banke.

23      U međuvremenu je 30. travnja 2019. državno odvjetništvo obavijestilo tužitelja da je istraga o računima za instrukcije obustavljena primjenom članka 170. stavka 2. Zakonika o kaznenom postupku, i to zato što nije postojala osnovana sumnja da bi se pokrenuo kazneni postupak po službenoj dužnosti.

24      Dopisom od istog dana, koji je u ESB‑u evidentiran 15. svibnja iste godine, državno odvjetništvo također je obavijestilo ESB da je ta istraga obustavljena. U tom je dopisu državno odvjetništvo dodalo da su provjere pokazale da osoba C nije službeno upisana i da porezni broj koji se nalazi na njezinim računima nije bio dodijeljen. Međutim, državno odvjetništvo smatralo je da se ne može isključiti da su računi u pitanju zaista izdani optuženiku i da ih je on platio i da se lažne informacije koje su u njima sadržane mogu objasniti „drugim razlozima”.

25      Dopisom od 12. lipnja 2019. tužitelj je obavijestio glavnog tajnika službi o ishodu postupka koji je vodilo državno odvjetništvo u pogledu računa za instrukcije te je zatražio da ESB preispita svoju odluku o otkazu.

26      Dopisom od 26. lipnja 2019. glavni tajnik službi obavijestio je tužitelja o odluci Izvršnog odbora od 25. lipnja da neće ponovno pokrenuti stegovni postupak (u daljnjem tekstu: odbijanje ponovnog pokretanja postupka). Ta se odluka temelji na dva razloga. ESB je najprije istaknuo da je državno odvjetništvo trebalo istražiti predstavljaju li iznesene činjenice povredu njemačkog kaznenog prava s obzirom na kriterije dokazivanja primjenjive na kaznene postupke, dok je on trebao ispitati predstavljaju li iznesene činjenice povredu njegovih pravila u području zaposlenja s obzirom na različite kriterije dokazivanja primjenjive na stegovne postupke. Zatim je naveo da je državno odvjetništvo potvrdilo da osoba C nije službeno upisana i da porezni broj na računima nije bio stvaran.

II.    Postupak i zahtjevi stranaka

27      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 18. srpnja 2019. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

28      ESB je odgovor na tužbu podnio 8. studenoga 2019.

29      Tužitelj je 22. siječnja 2020. podnio repliku.

30      ESB je 6. ožujka 2020. podnio odgovor na repliku.

31      Opći sud je 7. srpnja 2020. pozvao ESB, mjerom upravljanja postupkom na temelju članka 89. stavka 3. točke (d) svojeg Poslovnika, da podnese dva dokumenta. ESB je postupio u skladu s mjerom upravljanja postupkom u određenom roku.

32      Opći sud je na prijedlog četvrtog vijeća i primjenom članka 28. Poslovnika odlučio uputiti predmet proširenom sastavu suda.

33      Na prijedlog sutkinje izvjestiteljice Opći je sud (četvrto prošireno vijeće) odlučio otvoriti usmeni dio postupka i u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih člankom 89. Poslovnika pisanim je putem strankama postavio pitanja pozivajući ih da na njih odgovore na raspravi.

34      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi odluku o otkazu i odluku o odbijanju ponovnog pokretanja postupka (u daljnjem tekstu zajedno: pobijane odluke);

–        posljedično, naloži njegovo vraćanje na posao počevši od 11. svibnja 2019., zajedno sa svim povezanim financijskim pravima i odgovarajućom objavom kako bi se povratio njegov dobar ugled;

–        u svakom slučaju, naloži ESB‑u naknadu pretrpljene neimovinske štete koju je ex aequo et bono procijenio na 20 000 eura;

–        naloži ESB‑u snošenje troškova.

35      ESB od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova;

–        u mjeri u kojoj je to potrebno, tužitelja, njegovu suprugu i djecu pozove da u svojstvu svjedoka pristupe sudu kako bi ih se saslušalo u pogledu računa za fizikalnu terapiju ili da u tom pogledu sasluša barem tužitelja kao stranku u ovom sporu.

III. Pravo

A.      Prvi dio tužbenog zahtjeva, kojim se traži poništenje pobijanih odluka

1.      Uvodne napomene

36      U prilog svojem zahtjevu za poništenje tužitelj ističe devet tužbenih razloga. S obzirom na sadržaj tužbe, valja ih, međutim, izdvojiti deset, koji se temelje:

–        prvi, na nenadležnosti donositelja pobijanih odluka;

–        drugi, na povredi članka 8.3.2. Pravilnika o osoblju i načela pravne sigurnosti;

–        treći, na povredi sentence da se „stegovni postupak prekida do donošenja odluke u kaznenom postupku”, načela dobre uprave i dužnosti brižnog postupanja;

–        četvrti, na povredi članka 8.3.7. Pravilnika o osoblju i načela nepristranosti, kako je zajamčeno člankom 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja);

–        peti, na povredi prava obrane;

–        šesti, na očitim pogreškama u ocjeni;

–        sedmi, na povredi prava na pretpostavku nedužnosti i članka 48. Povelje;

–        osmi, na povredi razumnog roka i dužnosti brižnog postupanja;

–        deveti, na povredi obveze obrazlaganja;

–        deseti, istaknut podredno, na povredi načela proporcionalnosti.

37      Međutim, treći i sedmi tužbeni razlog valja ispitati zajedno u nastavku.

38      Osim toga, ESB općenito ističe da samo prvi tužbeni razlog, koji se temelji na nenadležnosti donositelja akta, može biti povezan sa zahtjevom za poništenje odbijanja ponovnog pokretanja postupka.

39      Međutim, valja istaknuti da, iako su tužiteljevi prigovori uglavnom usmjereni protiv odluke o otkazu, treći i sedmi tužbeni razlog, koji se u biti temelje na povredi sentence da se „stegovni postupak prekida do donošenja odluke u kaznenom postupku” i povredi prava na pretpostavku nedužnosti, također su usmjereni protiv odbijanja ponovnog pokretanja postupka s obzirom na odluku državnog odvjetništva o obustavi istrage o računima za instrukcije. Usto, u slučaju da se odluka o otkazu treba poništiti, posljedično i radi pravne sigurnosti, treba poništiti i odbijanje ponovnog pokretanja postupka kako bi se uklonila svaka eventualna prepreka obvezi ESB‑a da, u skladu s člankom 266. UFEU‑a, poduzme mjere kako bi postupio u skladu s presudom.

2.      Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na nenadležnosti donositelja pobijanih odluka

40      Na temelju članka 44. točke (ii) Uvjeta zaposlenja za osoblje ESB‑a (u daljnjem tekstu: Uvjeti zaposlenja), Izvršni odbor može naložiti otkaz s otkaznim rokom ili bez otkaznog roka kao stegovnu sankciju. Međutim, člankom 8.3.17. Pravilnika o osoblju određuje se da „[g]lavni tajnik službi, djelujući ime Izvršnog odbora, za članove osoblja koji se nalaze u platnom razredu I. ili ispod tog razreda, […] odlučuje o najprimjerenijoj stegovnoj sankciji”.

41      U ovom je slučaju Izvršni odbor donio pobijane odluke, iako je, prema mišljenju tužitelja, za njihovo donošenje nadležan glavni tajnik službi na temelju delegacije nadležnosti predviđene člankom 8.3.17. Pravilnika o osoblju.

42      Međutim, kao što to ESB ističe, Izvršni odbor je 10. srpnja 2018., odnosno prije donošenja odluke o otkazu, donio odluku da sam izvršava stegovnu ovlast u odnosu na tužitelja (vidjeti točku 16. ove presude).

43      Tužitelj smatra da se prije povlačenja delegacije glavnom tajniku službi trebalo savjetovati s Odborom osoblja. Stoga smatra da je, u nedostatku takvog savjetovanja, odluka od 10. srpnja 2018. bila nepravilna, što za posljedicu ima to da je Izvršni odbor donio odluku o otkazu umjesto zakonski nadležnog tijela.

44      Kako bi opravdao činjenicu da se trebalo savjetovati s Odborom osoblja, tužitelj ističe, kao prvo, da odluka od 10. srpnja 2018. čini izmjenu Pravilnika o osoblju i da takva izmjena zahtijeva savjetovanje s tim odborom u skladu s člankom 21. Poslovnika ESB‑a i s načelom usporednosti postupaka.

45      Međutim, za razliku od onog što tvrdi tužitelj, odlukom od 10. srpnja 2018. nije stavljen izvan snage članak 8.3.17. Pravilnika o osoblju. Kao što to sam priznaje u replici, ta se odluka odnosila samo na njega i na predmet o kojem je riječ. Ona stoga ima samo pojedinačnu primjenu.

46      Međutim, obveza savjetovanja s Odborom osoblja ograničena je na izmjenu akata opće primjene (rješenje od 9. studenoga 2017., Bowles/ESB, T‑564/16, neobjavljeno, EU:T:2017:816, t. 48.). Naime, člankom 48. Uvjeta zaposlenja određuje se da Odbor osoblja „zastupa opće interese svih članova osoblja u području ugovora o radu, propisa osoblja i plaća, uvjeta zaposlenja, rada, zdravlja i sigurnosti u ESB‑u, socijalnog osiguranja i mirovinskog osiguranja”. Osim toga, u skladu s člankom 49. Uvjeta zaposlenja, „savjetovanje s Odborom osoblja provodi se prije bilo kakve izmjene ovih uvjeta zaposlenja, Pravilnika o osoblju i povezanih pitanja, kako su definirana u članku 48. ovih uvjeta zaposlenja”.

47      Tužitelj ipak ističe, kao drugo, da, iako se odluka od 10. srpnja 2018. odnosi samo na njega, mogućnost da Izvršni odbor izdvoji pojedinačne slučajeve ima za posljedicu to da se članak 8.3.17. Pravilnika o osoblju ne može smatrati konačnom odredbom, nego odredbom koja se može mijenjati prema nahođenju ESB‑a. Međutim, u stegovnim postupcima pravna sigurnost i publicitet su neophodni. U tim okolnostima tužitelj smatra da bi savjetovanje s Odborom osoblja bilo korisno.

48      U tom pogledu valja primijetiti da je Izvršni odbor odgovoran za tekuće poslovanje ESB‑a na temelju članka 11.6. Protokola o Statutu Europskog sustava središnjih banaka i ESB‑a i da mu konkretnije članak 44. točka ii. Uvjeta zaposlenja priznaje ovlast donošenja odluka o otkazu bez otkaznog roka.

49      U tim okolnostima, povjeravajući glavnom tajniku službi da donosi pojedinačne odluke o otkazu „za račun Izvršnog odbora”, članak 8.3.17. Pravilnika o osoblju u okviru je široke diskrecijske ovlasti koju institucije Europske unije imaju na unutarnjem planu kako bi se organizirale ovisno o svojim potrebama (vidjeti u tom smislu presudu od 26. svibnja 2005., Tralli/ESB, C‑301/02 P, EU:C:2005:306, t. 58.). Međutim, iako načelo pravne sigurnosti, na koje se tužitelj poziva, upravi nalaže da propise koje donosi sastavi na način da budu jasni i precizni kako bi pojedinci mogli nedvosmisleno znati svoja prava i obveze te posljedično primijeniti njihove odredbe, to načelo ne nalaže ESB‑u da ograniči diskrecijsku ovlast kojom raspolaže kako bi se organizirao (vidjeti po analogiji presudu od 24. rujna 2019., US/ESB, T‑255/18, neobjavljenu, EU:T:2019:680, t. 90.). Stoga se načelu pravne sigurnosti ne protivi to da se navedeni članak 8.3.17. tumači na način da odluke glavnog tajnika službi u tom području čine odluke Izvršnog odbora koji za njih u potpunosti preuzima odgovornost i kojem se one mogu pravno pripisati.

50      Osim toga, točno je da pravila dobre uprave u području upravljanja osobljem pretpostavljaju da je podjela nadležnosti unutar ESB‑a jasno definirana i objavljena (presuda od 9. srpnja 2008., Kuchta/ESB, F‑89/07, EU:F:2008:97, t. 62.). U ovom slučaju, članak 8.3.17. Pravilnika o osoblju je objavljen, a ESB je odlučio da odluku od 10. srpnja 2018. neće objaviti u interesu tužitelja, kako bi očuvao njegov ugled u trenutku u kojem mu nije bilo moguće predvidjeti konačan ishod stegovnog postupka. Osim toga, tužitelju je ta odluka dostavljena te je o njoj tako obaviješten.

51      Stoga, odluka Izvršnog odbora da izravno izvršava stegovnu ovlast u pojedinačnom slučaju tužitelja ne dovodi do izmjene Pravilnika o osoblju koja bi zahtijevala savjetovanje s Odborom osoblja u interesu pravne sigurnosti i publiciteta, kao što to tvrdi tužitelj.

52      Osim toga, valja istaknuti da tužitelju nije uskraćeno nikakvo jamstvo. Naprotiv, u načelu se u okviru kolegijalnog izvršavanja nadležnosti, kao u ovom slučaju, adresatima mjera koje treba poduzeti nudi veća zaštita nego kad nadležnost izvršava samo jedna osoba (vidjeti u tom smislu presudu od 19. rujna 2019., GE Healthcare/Komisija, T‑783/17, EU:T:2019:624, t. 182.).

53      Prvi tužbeni razlog stoga nije osnovan.

3.      Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 8.3.2. Pravilnika o osoblju i načela pravne sigurnosti

54      Člankom 8.3.2. trećom alinejom Pravilnika o osoblju određuje se da se „[s]tegovni postupak mora pokrenuti unutar pet godina od nastanka činjenica i u godini u kojoj su otkrivene činjenice, osim u slučaju teške povrede dužnosti koja može dovesti do otkaza, a u kojem slučaju su rokovi deset godina odnosno godinu dana”.

55      Tužitelj ističe da je na temelju te odredbe nastupila zastara zbog isteka roka od godinu dana od otkrivanja činjenica.

a)      Obveznost roka od godinu dana

56      ESB tvrdi da rok od godinu dana predviđen člankom 8.3.2. Pravilnika o osoblju nije prekluzivan. Tvrdi da prema sudskoj praksi prekoračenje roka dovodi do poništenja akta samo ako je nerazumno, na način da utječe na prava obrane, što tužitelj ne tvrdi.

57      Iako je istaknut podredno, taj argument prvo treba ispitati.

58      Valja podsjetiti na to da je u tom pogledu svrha zastarnog roka osigurati pravnu sigurnost i da se tom temeljnom zahtjevu protivi to da uprava može neodređeno odgađati izvršavanje svojih ovlasti (vidjeti u tom smislu presude od 10. lipnja 2004., François/Komisija, T‑307/01, EU:T:2004:180, t. 45. i 46. i od 8. ožujka 2012., Kerstens/Komisija, F‑12/10, EU:F:2012:29, t. 122. i 123.). Stoga, kada postoje odredbe kojima se utvrđuju zastarni rokovi za pokretanje stegovnog postupka, svako razmatranje povezano s razumnim rokom treba odbiti (vidjeti u tom smislu i po analogiji presude od 13. studenoga 2014., Nencini protiv Parlamenta, C‑447/13 P, EU:C:2014:2372, t. 52. do 54. i od 18. lipnja 2008., Hoechst/Komisija, T‑410/03, EU:T:2008:211, t. 224.). Iako je prihvaćeno da rokovi koji uređuju stegovni postupak nisu prekluzivni, tako je presuđeno samo za one koji se odnose na tijek postupka (presuda od 17. ožujka 2015., AX/ESB, F‑73/13, EU:F:2015:9, t. 174.; vidjeti također, što se tiče rokova navedenih u odjeljku 5. Priloga IX. Pravilnikuo osoblju za dužnosnike Europske unije, presudu od 8. ožujka 2012., Kerstens/Komisija, F‑12/10, EU:F:2012:29, t. 124.), a ne za one koji se odnose na njegovo pokretanje.

59      Stoga ESB pogrešno tvrdi da jednogodišnji zastarni rok predviđen člankom 8.3.2. Pravilnika o osoblju nije prekluzivan.

60      Međutim, ESB tvrdi da u ovom slučaju nije nastupila zastara.

b)      Pitanje je li nastupila zastara

1)      Pojam „otkrivanje činjenica” na temelju kojeg počinje teći zastarni rok od godinu dana

61      ESB napominje da, u skladu s člankom 8.3.2. Pravilnika o osoblju, zastarni rok od godinu dana počinje teći tek od otkrivanja činjenica. Stoga valja utvrditi što obuhvaća taj pojam.

62      U tom pogledu iz članka 8.3.15. Pravilnika o osoblju proizlazi da se zadaća stegovnog odbora sastoji, među ostalim, od istraživanja i utvrđivanja činjenica što je temeljitije moguće. Usto, u skladu s člankom 8.3.14. navedenog pravilnika, navedeni odbor može od jednog od svojih članova zatražiti provođenje daljnjih istraga ako smatra da informacije kojima raspolaže nisu dovoljne. Iz toga slijedi da je predmet stegovnog postupka konačno odrediti činjenice i utvrditi ih nakon kontradiktornog postupka.

63      Stoga pojam otkrivanja činjenica ne može zahtijevati precizno i detaljno poznavanje svih činjenica koje čine stegovnu povredu (vidjeti po analogiji presudu od 8. studenoga 2012., Evropaïki Dynamiki/Komisija, C‑469/11 P, EU:C:2012:705, t. 37.). Usto, taj pojam ne zahtijeva da činjenice budu konačno utvrđene jer njihovo otkrivanje upućuje na to da se za njih saznalo, a ne na to da su one dokazane (vidjeti analogijom rješenje od 27. travnja 2017., CJ/ECDC, T‑696/16 REV i T‑697/16 REV, neobjavljeno, EU:T:2017:318, t. 39.).

64      Stoga valja priznati, kao što to tvrdi Banka, da se činjenice otkrivaju u smislu članka 8.3.2. Pravilnika o osoblju u trenutku kada su poznate činjenice dovoljne za prima facie ocjenu postojanja povrede profesionalnih obveza, koja pak ovisi o potencijalno povrijeđenim obvezama i zahtjevima svojstvenima svakoj od njih. Tužitelj, uostalom, zapravo ne osporava to tumačenje.

65      Međutim, valja odmah odbiti ESB‑ov argument koji se temelji na tome da, zbog ozbiljnih posljedica koje su povezane s istekom zastarnog roka, početak njegova tijeka mora biti siguran da bi se zajamčila pravna sigurnost.

66      U tom pogledu valja istaknuti da se zastarnim rokovima nastoji osigurati pravna sigurnost osoba koje se mogu optužiti, a ne represivne vlasti (vidjeti analogijom presudu od 13. studenoga 2014., Nencini/Parlament, C‑447/13 P, EU:C:2014:2372, t. 52.). Usto, sam pojam „otkrivanje činjenica” koji je ESB upotrijebio u članku 8.3.2. Pravilnika o osoblju sadržava određeni stupanj neizvjesnosti. Naposljetku, valja podsjetiti na to da načelo pravne sigurnosti ne zahtijeva da su posljedice svakog akta predvidljive s apsolutnom sigurnošću s obzirom na primjenjive odredbe (vidjeti po analogiji presudu od 16. rujna 2013., Hansa Metallwerke i dr./Komisija, T‑375/10, neobjavljenu, EU:T:2013:475, t. 51. i navedenu sudsku praksu). Dovoljno je da su te posljedice predvidljive u razumnom stupnju (vidjeti u tom smislu presudu od 22. listopada 2015., AC‑Treuhand/Komisija, C‑194/14 P, EU:C:2015:717, t. 42.), ne dovodeći u pitanje nadzor suda Unije.

67      S obzirom na navedeno, valja konkretno ispitati je li u ovom slučaju stvarno nastupila zastara.

2)      Eventualna zastara stegovnog progona u odnosu na račune za fizikalnu terapiju

68      Iz spisa proizlazi da je društvo A 13. i 18. prosinca 2013. ESB‑u priopćilo informacije o mogućim prijevarama tužitelja u vezi s naknadom troškova iskazanih na računima za fizikalnu terapiju. Zatim mu je dostavilo dodatna pojašnjenja 20. veljače, 20. ožujka, 27. svibnja, 13. lipnja, 15. srpnja te 13. i 21. listopada 2014.

69      ESB tvrdi da informacije navedene u točki 68. ove presude, koje je dostavilo društvo A, ne mogu činiti „otkrivanje činjenica” jer je ono, kao osiguravatelj, moglo imati osobni interes za isticanje neosnovanosti naknada isplaćenih tužitelju i da je informacije tog društva stoga trebalo uzeti s oprezom.

70      Međutim, iz spisa ne proizlazi da je ESB informacije od društva A primio na znanje s rezervom zbog sumnje u sukob interesa.

71      Naprotiv, iz izvješća društva A od 20. studenoga 2014. proizlazi da je ESB od prosinca 2013. smatrao da su prve informacije koje je to društvo dostavilo bile dovoljne za pokretanje vlastitih postupaka iz Pravilnika o osoblju koji su predviđeni u slučaju sumnje na prijevaru.

72      Usto, na temelju podataka dobivenih od društva A ESB je državnom odvjetništvu 14. svibnja 2014. prijavio činjenice koje se odnose na naknadu troškova iskazanih na računima za fizikalnu terapiju (vidjeti točku 3. ove presude).

73      Štoviše, prema izvješću od 20. studenoga 2014. ESB je 17. studenoga 2014. od društva A zatražio da započne s pripremama kako bi dobilo povrat iznosa koje je podmirilo za tužiteljeve troškove fizikalne terapije i lijekova, s obzirom na znatnu količinu potencijalno prijevarnih zahtjeva za naknadu troškova.

74      Naposljetku, informacije koje je priopćilo društvo A bile su popraćene iskazima svjedoka i drugim dokumentima koji su ih potkrjepljivali i tako činili vjerodostojnima.

75      ESB također ističe da su informacije dobivene od društva A bile fragmentirane u usporedbi sa zahtjevima za naknadu troškova koji su se protezali tijekom razdoblja od oko pet godina.

76      Međutim, društvo A je u svojem izvješću od 13. listopada 2014. obavijestilo ESB o ukupno 91 računu za fizikalnu terapiju u ukupnom iznosu od 56 041,09 eura, što se ne može smatrati fragmentiranim podatkom jer taj iznos odgovara iznosu navedenom u odluci o otkazu.

77      Usto, izvješće od 13. listopada 2014. navelo je ESB da donese odluku o suspenziji tužitelja s njegovih dužnosti od 21. listopada 2014. (vidjeti točku 4. ove presude).

78      Točno je da ESB tvrdi da se, u skladu s člankom 46. Uvjeta zaposlenja, odluka o suspenziji može donijeti „u slučaju tvrdnje o teškoj povredi dužnosti” koja zahtijeva niži standard dokazivanja od onog za „otkrivanje činjenica” u smislu članka 8.3.2. Pravilnika o osoblju.

79      Međutim, Izvršni odbor obrazložio je svoju odluku o suspenziji tužitelja okolnošću da su, s obzirom na informacije koje je dostavilo društvo A, postojali dovoljno precizni i relevantni elementi na temelju kojih se može zaključiti ili da je tužitelj krivotvorio račune u pitanju ili da je barem bio svjestan njihove nevjerodostojnosti. S obzirom na te elemente, Izvršni odbor smatrao je da, ako se dokažu, te činjenice predstavljaju tešku povredu dužnosti zainteresirane osobe i da osobito treba zadržati mogućnost izricanja stegovnih mjera.

80      Također, iako je Banka obrazložila odluku o suspenziji elementima koje je sama okvalificirala kao dovoljno precizne i relevantne da bi se pretpostavilo da je tužitelj počinio tešku povredu dužnosti zbog koje će se protiv njega moći pokrenuti stegovni postupak, navedeni dokazi koje je podnijelo društvo A bili su nužno dovoljni da čine „otkrivanje činjenica” u smislu članka 8.3.2. Pravilnika o osoblju, kako je utvrđeno u točki 64. ove presude.

81      Iz toga slijedi da, s obzirom na to da su činjenice koje je društvo A otkrilo ESB‑u u listopadu 2014. bile dovoljne da budu obuhvaćene pojmom otkrivanja činjenica u smislu članka 8.3.2. Pravilnika o osoblju, valja odbiti ostale ESB‑ove argumente prema kojima je s pokretanjem stegovnog postupka bilo razumno pričekati dok njemačka pravosudna tijela ne prikupe detaljnije informacije, osobito nakon pretrage, ili da on ima mogućnost napraviti uvid u spis državnog odvjetništva kako bi tamo pronašao dodatne elemente. U svakom slučaju, čak i pod pretpostavkom da je ESB smatrao da mu trebaju dodatni elementi kako bi proveo stegovni postupak, mogao ga je pokrenuti i prekinuti ga do donošenja odluke u kaznenom postupku. Naime, iako nijedna odredba na snazi unutar ESB‑a i nijedno opće načelo nije nalagalo taj prekid (vidjeti točke 105. do 107. ove presude), mogao je postupiti na taj način s obzirom na to da rokovi koji se odnose na tijek stegovnog postupka nisu prekluzivni (vidjeti točku 58. ove presude), da ništa ne upućuje na to da se to kosi s potrebama kaznene istrage i da je, naprotiv, odluka o suspenziji od 21. listopada 2014. već upućivala na tu istragu.

82      Iz svih tih razmatranja proizlazi da je prošlo više od godinu dana između otkrivanja činjenica u pogledu troškova fizikalne terapije u listopadu 2014. i odluke od 18. studenoga 2016. o pokretanju stegovnog postupka.

83      Drugi tužbeni razlog stoga je osnovan u dijelu u kojem se odnosi na dio predmeta vezan uz račune za fizikalnu terapiju.

3)      Eventualna zastara stegovnog progona u odnosu na potvrde o plaćanju troškova ljekarni

84      Kao što je to već navedeno (vidjeti točke 4. i 73. ove presude), valja podsjetiti na to da je tužitelj bio suspendiran sa svojih dužnosti 21. listopada 2014. i da je već 17. studenoga 2014. ESB zatražio od društva A da započne s pripremama kako bi dobilo povrat iznosa tužiteljevih zdravstvenih troškova koje je podmirilo.

85      Osim toga, iz spisa proizlazi da je 21. studenoga 2014. društvo A ESB‑u dostavilo izvješće koje je datirano dan prije i kojem je priložilo dokumentaciju, a kojim se nastoje utvrditi tužiteljeve moguće prijevare (vidjeti točke 71. do 73. ove presude). To izvješće nije se odnosilo samo na račune za fizikalnu terapiju nego i na naknadu troškova rukom pisanih potvrda o plaćanju troškova lijekova. U njemu se pojašnjavalo da je vlasnik ljekarni u pitanju izjavio da se u njegovim ljekarnama potvrde o plaćanju ispisuju i da nijedna od njegovih ljekarni nije izdala račune s iznosima napisanima rukom, da iznosi navedeni na primjercima potvrda koje su mu proslijeđene ne odgovaraju tarifama koje se primjenjuju, da više navedenih proizvoda nikada nije naručeno ili nije prodano i da su pečati koji se na njima nalaze vjerojatno krivotvoreni. Društvo A ocijenilo je da na ime tih potvrda treba vratiti ukupan iznos od 88 289,65 eura. Tom je izvješću priložen popis spornih potvrda o plaćanju.

86      Društvo A dopunilo je svoje izvješće od 20. studenoga 2014. dvjema porukama elektroničke pošte od 22. i 23. siječnja 2015.

87      Naposljetku, iz izvješća br. 1 proizlazi da su informacije koje je prenijelo društvo A bile dovoljne da ESB priopći činjenice koje se odnose na potvrde o plaćanju troškova ljekarni njemačkim pravosudnim tijelima 23. siječnja 2015.

88      S obzirom na prethodno navedeno, očito je da su, što se tiče dijela predmeta koji se odnosi na potvrde o plaćanju troškova ljekarni, činjenice o kojima je ESB bio obaviješten između 21. studenoga 2014. i 23. siječnja 2015. bile dovoljne kako bi mu se omogućilo da donesen prima facie ocjenu postojanja tužiteljeve povrede profesionalnih obveza.

89      Zbog tog razloga i onih koji su već izneseni u točki 66. ove presude valja smatrati da je, što se tiče potvrda o plaćanju troškova ljekarni, zastarni rok od godinu dana počeo teći najkasnije 23. siječnja 2015., a ne 20. studenoga 2015., kao što to tvrdi ESB, kada je on mogao pristupiti spisu državnog odvjetništva. Stoga je 18. studenoga 2016., kada je pokrenut stegovni postupak, zastarni rok od godinu dana već istekao u odnosu na potvrde o plaćanju troškova ljekarni.

90      Drugi tužbeni razlog stoga je osnovan što se tiče tog dijela predmeta.

4)      Eventualna zastara stegovnog progona u odnosu na račune za instrukcije

91      Glavni tajnik službi odlučio je 19. rujna 2017. proširiti mandat stegovnog odbora na činjenice koje se odnose na račune za instrukcije i stoga na taj dan pokrenuti stegovni postupak u odnosu na njih.

92      Tužitelj tvrdi da se element koji je doveo do pokretanja postupka za taj dio predmeta temelji na činjenici da je na računima instruktorice, osobe C, bio naveden porezni broj koji je bio gotovo istovjetan poreznom broju navodne fizioterapeutkinje, osobe B. Međutim, dodaje da je ESB znao za činjenice koje su povod za pokretanje stegovnog postupka u odnosu na račune za fizikalnu terapiju od trenutka kad je društvo A dostavilo izvješća, a računi osobe C nalazili su se u spisu i Banci su bili na raspolaganju više od godinus dana prije donošenja odluke o proširenju mandata stegovnog odbora. Slijedom toga, tužitelj smatra da otkrivanje činjenica koje se odnose na račune za instrukcije ne može proizaći iz istraga koje je u 2017. vodio stegovni odbor u okviru dijelova predmeta koji se odnose na račune za fizikalnu terapiju i na potvrde o plaćanju troškova ljekarni.

93      Točno je da se činjenica koja je ESB‑u skrenula pozornost na račune za instrukcije, odnosno činjenica da su porezni brojevi osoba B i C gotovo istovjetni, nalazila u tužiteljevu spisu. Međutim, iako je tužiteljev savjetnik, odgovarajući na pitanja kojima se nastojalo utvrditi jesu li usluge navodne fizioterapeutkinje, osobe B, doista bile stvarne, 3. veljače 2016. istaknuo okolnost da je ona svoje usluge naplaćivala u gotovini, on u tom trenutku nije podnio nikakav dokaz o toj okolnosti, unatoč izričitom zahtjevu u tom smislu. Tek je 29. rujna iste godine ESB‑u dostavio izvatke iz svojih bankovnih računa i tek je u prilogu bilješci o usmenom argumentu radi saslušanja stegovnog odbora 13. veljače 2017. dostavio tablicu datuma i mjesta na kojima je podizao novac. Također, ESB nije imao razloga interesirati se za račune za instrukcije iz tužiteljeva spisa da bi provjerio potkrepljuju li oni tužiteljeve navode prije nego što on istakne kako je osobi B plaćao za njezine usluge i ne dostavi dokumente u prilog svojim tvrdnjama. Samo je tijekom tog temeljitog ispitivanja, koje je provedeno u okviru dijela koji se odnosi na račune za fizikalnu terapiju, stegovni odbor bio pozvan uskladiti te račune s onima za instrukcije. To je tim više tako jer je samo stvarna potreba mogla opravdati ispitivanje osjetljivih podataka u tužiteljevu spisu, kao što su oni koji se odnose na obrazovanje njegove djece, za koje je utvrđeno da imaju zdravstvene probleme i posebne obrazovne potrebe.

94      Točnije, iz spisa proizlazi da je stegovni odbor proveo istrage koje su mu u ožujku 2017. skrenule pozornost na račune za instrukcije osobe C i da je, nakon nekoliko brzo provedenih provjera kod porezne i gradske uprave u Frankfurtu na Majni, 24. travnja 2017. zatražio proširenje svojeg mandata na činjenice koje se odnose na navedene račune.

95      Slijedom toga, tužitelj nije dokazao da je ESB činjenice koje se odnose na račune za instrukcije otkrio više od godinu dana prije 19. rujna 2017., kada je pokrenuo dio stegovnog postupka koji se na njih odnosi

96      Iz toga slijedi da drugi tužbeni razlog nije osnovan u dijelu predmeta koji se odnosi na račune za instrukcije.

c)      Zaključak o drugom tužbenom razlogu

97      S obzirom na prethodno navedeno, drugi tužbeni razlog je osnovan u mjeri u kojoj su činjenice koje se odnose na račune za fizikalnu terapiju i na potvrde o plaćanju troškova ljekarni bile zastarjele u trenutku pokretanja stegovnog postupka koji se na njih odnosi. Nasuprot tomu, drugi tužbeni razlog nije osnovan što se tiče dijela predmeta koji se odnosi na račune za instrukcije.

98      Što se tiče utjecaja povrede zastarnog roka u pogledu prva dva dijela navedena u točki 97. ove presude na zakonitost odluke o otkazu, valja primijetiti da se svaki od triju dijelova predmeta odnosio na povrede novčane naravi koje se sastoje barem od produljenog nedostatka opreza kod tužitelja u pogledu minimalnih zahtjeva za utvrđivanje dovoljnih pisanih dokaza o uslugama i transakcijama čiji su troškovi u cijelosti ili djelomično bili pokriveni sustavom socijalne zaštite koji je ESB uspostavio za svoje osoblje. Također valja istaknuti da je ESB, među ostalim, smatrao da se te povrede nalaze u okviru njegovih nadležnosti u području financija i iz toga zaključio da tužitelj nije samo povrijedio svoju obvezu odanosti nego i da nije poštovao ESB‑ove zajedničke vrijednosti i da je time ugrozio njegov ugled.

99      U tim okolnostima ESB je pravilno smatrao, u točki 37. odluke o otkazu, da je svaki od triju dijelova predmeta, čak i ako se razmatra zasebno, nepovratno utjecao na povjerenje na kojem se temelji njegov odnos s osobljem.

100    Iz toga slijedi da djelomična osnovanost drugog tužbenog razloga nije dovoljna da bi se opravdalo poništenje odluke o otkazu s obzirom na to da je ona a priori opravdana trećim dijelom predmeta.

101    Slijedom toga, valja nastaviti s ispitivanjem drugih tužbenih razloga ograničavajući ga na dio koji se odnosi na račune za instrukcije.

4.      Treći i sedmi tužbeni razlog, koji se temelje, s jedne strane, na povredi sentence „stegovni postupak prekida se do donošenja odluke u kaznenom postupku”, načela dobre uprave i dužnosti brižnog postupanja te, s druge strane, na povredi prava na pretpostavku nedužnosti i članka 48. Povelje

a)      Povreda sentence prema kojoj se „stegovni postupak prekida do donošenja odluke u kaznenom postupku”

102    Tužitelj tvrdi da je sentenca prema kojoj se stegovni postupak prekida do donošenja odluke u kaznenom postupku opće načelo prava Unije koje se primjenjuje čak i u nedostatku izričite odredbe u tom smislu.

103    Ta je sentenca zajamčena člankom 25. Priloga IX. Pravilniku o osoblju za dužnosnike Europske unije. Međutim, kao što je to primijetio ESB i kao što je to već istaknuo Službenički sud Europske unije u svojoj presudi od 17. ožujka 2015., AX/ESB (F‑73/13, EU:F:2015:9, t. 125.), slična odredba koja se nalazila u Uvjetima zaposlenja uklonjena je počevši od 1. siječnja 2009.

104    Osim toga, točno je da se člankom 9. točkom (c) Uvjeta zaposlenja propisuje da se „[z]a tumačenje prava i obveza predviđenih ovim uvjetima uzimaju u obzir načela utvrđena uredbama, pravilima i sudskom praksom koja se primjenjuju na osoblje institucija [Unije]”. Međutim, ESB s razlogom tvrdi da je cilj te odredbe popuniti eventualne praznine i da se ne može upotrebljavati za ponovno uvođenje pravila koje je stavila izvan snage.

105    Štoviše, točno je da sudska praksa koja se temelji na članku 25. Priloga IX. Pravilniku o osoblju dužnosnika Europske unije (vidjeti u tom smislu presudu od 30. lipnja 2015., Dybman/ESVD, F‑129/14, EU:F:2015:71, t. 35. i 37.) kvalificira sentencu prema kojoj se stegovni postupak prekida do donošenja odluke u kaznenom postupku načelom, ali joj ne priznaje snagu općeg načela prava. Sam tužitelj ne potkrepljuje svoje stajalište prema kojem je ta sentenca opće načelo prava.

106    Iz toga slijedi da se sentenca prema kojoj se stegovni postupak prekida do donošenja odluke u kaznenom postupku ESB‑u ne nameće.

107    Tužitelj stoga uzaludno tvrdi da je ta sentenca povrijeđena jer je stegovni postupak u vezi s računima za instrukcije pokrenut iako je kazneni postupak bio u tijeku. U nedostatku izričite odredbe kojom bi ju se učinilo primjenjivom na ESB, tužitelj mu također uzaludno prigovara da je donio odluku o otkazu prije okončanja kaznene istrage koja se odnosi na navedene račune.

b)      Povreda prava na pretpostavku nedužnosti i članka 48. Povelje

108    Tužitelj ističe da pravo na pretpostavku nedužnosti, koje je sada zajamčeno člankom 48. Povelje, nalaže da se svaka osoba optužena za kazneno djelo smatra nedužnom sve dok joj se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom izvan svake razumne sumnje u sudskom postupku. On osobito tvrdi da je ESB povrijedio to pravo time što je zanemario kazneni postupak koji se vodio protiv njega kao i njegov ishod i time što je svoju odluku utemeljio na činjenicama koje njemačka sudska tijela nisu utvrdila.

109    U ovom slučaju odluka državnog odvjetništva od 30. travnja 2019. o obustavi dijela postupka koji se odnosi na račune za instrukcije zbog odustajanja od kaznenog progona na temelju članka 170. stavka 2. Zakonika o kaznenom postupku prethodi odluci o otkazu koja je donesena 7. svibnja iste godine. Međutim, nije sporno da ESB o tome nije imao saznanja na taj datum.

110    Budući da se zakonitost akta procjenjuje s obzirom na činjenične i pravne elemente kojima je uprava raspolagala u trenutku njegova donošenja (vidjeti presudu od 12. veljače 2014., Beco/Komisija, T‑81/12, EU:T:2014:71, t. 44. i navedenu sudsku praksu), tužitelj se ne može pozivati na tu obustavu kako bi osporio valjanost odluke o otkazu zbog toga što ESB nije uzeo u obzir povoljan ishod kaznenog postupka.

111    Nasuprot tomu, postavlja se pitanje je li pravo tužitelja da se pretpostavi da je nedužan sprječavalo Banku da svoju odluku o otkazu temelji na dijelu računa za instrukcije prije nego što je saznala za zaključke pravosudnih tijela.

112    Iz sudske prakse proizlazi da se pretpostavka nedužnosti primjenjuje na cijeli kazneni postupak jer je njezin cilj osobito jamčiti svakome da se neće smatrati niti da će se s njim postupati kao da je kriv za kazneno djelo prije nego što mu se dokaže krivnja pred sudom (presude od 8. srpnja 2008., Franchet i Byk/Komisija, T‑48/05, EU:T:2008:257, t. 210. i od 12. srpnja 2012., Komisija/Nanopoulos, T‑308/10 P, EU:T:2012:370, t. 91.).

113    Osim toga, člankom 6. stavkom 1. trećim podstavkom UEU‑a i člankom 52. stavkom 7. Povelje propisuje se da Objašnjenja koja se odnose na Povelju (SL 2007., C 303, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 120.) treba uzeti u obzir u pogledu njezina tumačenja (presuda od 20. studenoga 2017., Petrov i dr./Parlament, T‑452/15, EU:T:2017:822, t. 38.). Međutim, prema navedenim objašnjenjima članak 48. Povelje ima jednako značenje i opseg primjene kao i članak 6. stavak 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP).

114    U tim okolnostima, prilikom tumačenja članka 48. Povelje kao najniži prag zaštite valja uzeti u obzir članak 6. stavak 2. EKLJP‑a (presuda od 5. rujna 2019., AH i dr. (Pretpostavka nedužnosti), C‑377/18, EU:C:2019:670, t. 41.). Stoga, valja također uputiti na sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP), u skladu s člankom 52. stavkom 3. Povelje (vidjeti u tom smislu presude od 28. veljače 2013., Preispitivanje Arango Jaramillo i dr./EIB, C‑334/12 RX‑II, EU:C:2013:134, t. 43.; od 18. prosinca 2014., Abdida, C‑562/13, EU:C:2014:2453, t. 47. i od 3. rujna 2015., Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Komisija, C‑398/13 P, EU:C:2015:535, t. 61.).

115    Prema sudskoj praksi ESLJP‑a, člankom 6. stavkom 2. EKLJP‑a štiti se osobito pravo na pretpostavku nedužnosti osumnjičenika od policijskih izvida u smislu njemačkog prava (vidjeti u tom smislu presudu ESLJP‑a od 27. veljače 2014., Karaman protiv Njemačke, CE:ECHR:20140227JUD001710310, t. 43.).

116    Stoga se tužitelj može pozivati na pravo na pretpostavku nedužnosti s obzirom na to da su se na zahtjev same Banke u odnosu na njega provodili policijski izvidi u smislu njemačkog prava o pitanju računa za instrukcije, čiji rezultat još nije bio poznat kada je ESB donio odluku o otkazu.

117    Stoga, valja podsjetiti, kao prvo, da se pretpostavka nedužnosti ne ograničava na postupovno jamstvo u kaznenom području, nego da je njezin doseg širi, kao drugo, da bilo koje javno tijelo može povrijediti pretpostavku nedužnosti (vidjeti u tom smislu presude od 8. srpnja 2008., Franchet i Byk/Komisija, T‑48/05, EU:T:2008:257, t. 211. i od 12. srpnja 2012., Komisija/Nanopoulos, T‑308/10 P, EU:T:2012:370, t. 92.) i, kao treće, da ta povreda može proizići iz izjava ili odluka koje odražavaju osjećaj da je osoba kriva, koje javnost potiču da vjeruje u njezinu krivnju ili koje prejudiciraju ocjenu činjenica u kaznenom postupku (vidjeti u tom smislu presudu od 12. srpnja 2012., Komisija/Nanopoulos, T‑308/10 P, EU:T:2012:370, t. 91.).

118    U sudskoj se praksi u tom pogledu naglašava važnost terminoloških odabira javnih tijela. U tom pogledu važno je uzeti u obzir stvarni smisao izjava u pitanju, a ne njihov doslovni oblik, kao i posebne okolnosti u kojima su sastavljene (vidjeti u tom smislu presude od 5. rujna 2019., AH i dr. (Pretpostavka nedužnosti), C‑377/18, EU:C:2019:670, t. 43. i od 8. srpnja 2008., Franchet i Byk/Komisija, T‑48/05, EU:T:2008:257, t. 211. i navedenu sudsku praksu; ESLJP‑a od 28. svibnja 2020., Farzaliyev protiv Azerbajdžana, CE:ECHR:2020:0528JUD002962007, t. 64.).

119    U ovom slučaju protiv tužitelja se vodila istraga zbog prijevare u smislu članka 263. stavka 1. njemačkog Kaznenog zakonika u pogledu računa za instrukcije. Međutim, u odluci o otkazu Izvršni odbor stavio mu je na teret da nije primijetio sličnosti između poreznih brojeva i adresa navedenih na računima za fizikalnu terapiju osobe B i onima za instrukcije osobe C, iako se iz tih sličnosti moglo zaključiti da računi nisu bili istiniti ni točni. U tom je kontekstu Izvršni odbor smatrao da pravo na zahtijevanje naknade troškova instrukcija ne oslobađa članove osoblja obveze da budu oprezni i da se uvjere da je dokumentacija koja se odnosi na usluge u pitanju prikladna. Također, Izvršni odbor smatrao je da je, u okolnostima koje izazivaju dvojbe u pogledu prava na navedenu naknadu troškova, na dotičnom članu osoblja da o tome barem obavijesti upravu. Stoga je Izvršni odbor došao do zaključka da je tužitelj kriv, kao prvo, za povredu svoje obveze lojalnog postupanja prema instituciji, kao drugo, za povredu svoje obveze poštovanja zajedničkih vrijednosti ESB‑a i vođenja svojeg poslovnog i privatnog života u skladu s njegovim statutom, kao treće, za kontinuiranu povredu svoje obveze zaštite financijskih interesa institucije i, kao četvrto, za narušavanje ugleda Banke.

120    Slijedom toga, iz cjelokupne odluke o otkazu proizlazi da je ESB smatrao da su računi koje je podnio tužitelj neprikladni za naknadu troškova instrukcija a da mu formalno nije pripisao odgovornost za činjenicu da nisu bili istiniti ni točni. Banka je u svojoj odluci o otkazu u biti samo sankcionirala nepažnju koja joj se činila osobito teškom kad je riječ o članu osoblja financijske institucije. Ta odluka stoga ne sadržava nikakvo utvrđenje tužiteljeve krivnje u pogledu kaznenog djela prijevare koje je predmet kaznene istrage (vidjeti u tom smislu ESLJP, 25. kolovoza 1987., Englert protiv Njemačke, CE:ECHR:1987:0825JUD001028283, t. 39.) i obuhvaćena je autonomijom koju uprava ima kod pravne kvalifikacije stegovne povrede u odnosu na kazneni progon koji se odnosi na ista djela.

121    Stoga ESB nije povrijedio tužiteljevo pravo na pretpostavku nedužnosti time što je prije nego što je saznao za ishod sudskog postupka koji se na njega odnosi donio odluku o otkazu u mjeri u kojoj se ona odnosi na dio predmeta o računima za instrukcije.

122    Do odbijanja ponovnog pokretanja postupka došlo je nakon što je ESB bio obaviješten o obustavi kaznenog postupka protiv tužitelja zbog odustajanja od kaznenog progona u odnosu na račune za instrukcije na temelju članka 170. stavka 2. Zakonika o kaznenom postupku, odnosno zbog toga što nije postojala osnovana sumnja da je tužitelj kriv da bi se pokrenuo kazneni postupak pred sudom.

123    Međutim, u skladu sa sudskom praksom ESLJP‑a, pretpostavka nedužnosti osobito ima za cilj spriječiti da javna tijela prema pojedincima u odnosu na koje je obustavljen kazneni progon postupaju kao da su zapravo krivi za kazneno djelo koje im se stavljalo na teret (ESLJP, 28. lipnja 2018., G. I. E. M. S. R. L. i drugi protiv Italije, CE:ECHR:2018:0628JUD000182806, t. 314.). U tom se pogledu ne smije praviti razlika između oslobađanja od optužbe zbog nedostatka dokaza i oslobađanja od optužbe koje proizlazi iz formalnog utvrđenja nedužnosti optuženika (ESLJP, 27. rujna 2007., Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, CE:ECHR:2007:0927JUD003552204, t. 39. i od 23. listopada 2014., Melo Tadeu protiv Portugala, CE:ECHR:2014:1023JUD002778510, t. 60.).

124    U ovom slučaju Izvršni odbor je svoje odbijanje ponovnog pokretanja postupka opravdao dvama razlozima nakon što je saznao za obustavu istrage zbog odustajanja od kaznenog progona u odnosu na račune za instrukcije: kao prvo, razlikom koja postoji između zadaća državnog odvjetništva i ESB‑ovih zadaća, pri čemu se jedne sastoje od istraživanja čine li navodne činjenice kazneno djelo, a druge od ispitivanja na temelju niže razine dokazivanja jesu li one obuhvaćene stegovnom povredom; kao drugo, činjenicom da je državno odvjetništvo potvrdilo da ne postoji službeni upis instruktorice, osobe C, i da porezni broj koji se nalazi na njezinim računima nije stvaran.

125    Ti razlozi ne sadržavaju nikakav zaključak o kaznenoj odgovornosti tužitelja. Također, odbijanje ponovnog pokretanja postupka nije povrijedilo njegovo pravo na pretpostavku nedužnosti.

126    Međutim, tužitelj također tvrdi da je ESB povrijedio njegovo pravo na pretpostavku nedužnosti time što je pod svaku cijenu htio zaključiti da je kriv.

127    U tom je pogledu već presuđeno da se povreda prava na pretpostavku nedužnosti može utvrditi ako postoje elementi kojima se može dokazati da je tijelo za imenovanje već na početku stegovnog postupka odlučilo u svakom slučaju tužitelju izreći stegovnu sankciju neovisno o njegovim obrazloženjima i ishodu kaznenog postupka u tijeku (presude od 13. ožujka 2003., Pessoa e Costa/Komisija, T‑166/02, EU:T:2003:73, t. 56.; od 19. listopada 2006., Pessoa e Costa/Komisija, T‑503/04, EU:T:2006:331, t. 118. i od 17. ožujka 2015., AX/ESB, F‑73/13, EU:F:2015:9, t. 162.).

128    Tužitelj najprije zaključuje da je ESB imao predrasudu jer je zanemario kazneni postupak koji je pokrenut protiv njega kao i njegov ishod. Međutim, taj je prigovor upravo ispitan i odbijen. Tužitelj potom izvodi tu predrasudu iz činjenice da je Banka nakon nezakonite istrage jednog od svojih članova proširila mandat stegovnog odbora i da nije uzela u obzir očitovanja koja je podnio tijekom stegovnog postupka. Međutim, ti se prigovori preklapaju, jedan s četvrtim tužbenim razlogom, a drugi s petim i devetim tužbenim razlogom. Stoga će biti ispitani u okviru tih tužbenih razloga.

c)      Povreda načela dobre uprave i dužnosti brižnog postupanja

129    Tužitelj tvrdi da je ESB, time što je pokrenuo stegovni postupak u vezi s računima za instrukcije, iako je kaznena istraga bila u tijeku i zanemarujući njezin ishod, povrijedio načelo dobre uprave i dužnost brižnog postupanja, kojima se institucijama nalaže da pažljivo i nepristrano ispitaju sve relevantne elemente konkretnog slučaja.

130    Međutim, tužitelj ne razvija nijedan argument na temelju kojeg bi se moglo zaključiti da u ovom slučaju načelu dobre uprave i dužnosti brižnog postupanja treba priznati širi doseg od dosega prava na pretpostavku nedužnosti. Konkretno, ne može se zaključiti da je ESB povrijedio svoju obvezu pažljivog i nepristranog ispitivanja relevantnih elemenata ovog slučaja jer je državno odvjetništvo u svojem dopisu od 30. travnja 2019. potvrdilo elemente na kojima je Banka temeljila svoju odluku o otkazu, to jest da nije postojao službeni upis osobe C i da porezni broj koji se nalazio na njezinim računima nije stvaran.

131    Štoviše tužitelj je uživao sva druga jamstva primjenjiva na stegovne postupke, kao što to proizlazi iz odgovora na prigovore koje u tom smislu podnosi (vidjeti u nastavku ove presude ispitivanje četvrtog i petog tužbenog razloga). Stoga nije opravdano tvrditi da je ESB povrijedio dužnost brižnog postupanja i načelo dobre uprave.

d)      Zaključak o trećem i sedmom tužbenom razlogu

132    S obzirom na sve prethodno navedeno, treći i sedmi tužbeni razlog nisu osnovani.

5.      Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 8.3.7. Pravilnika o osoblju i načela nepristranosti kako je zajamčeno člankom 41. Povelje

133    Tužitelj tvrdi da su članovi stegovnog odbora pomiješali svoju ulogu u njemu sa svojim drugim dužnostima jer su aktivno tražili nova djela za koja će ga teretiti. U tom pogledu ističe četiri prigovora i stoga smatra da je stegovni odbor povrijedio članak 8.3.7. Pravilnika o osoblju i svoju obvezu nepristranosti.

134    Člankom 8.3.7. Pravilnika o osoblju propisano je da članovi stegovnog odbora moraju „djelovati u osobnom svojstvu i obavljati svoje obveze potpuno neovisno”.

a)      Prvi prigovor tužitelja

135    Tužitelj ističe da je stegovni odbor ispitao njegov osobni spis i, konkretno, sve naknade troškova koje je primio kako bi provjerio njihovu zakonitost i da je to ispitivanje dovelo do odluke glavnog tajnika službi od 19. rujna 2017. o proširenju mandata navedenog odbora na račune za instrukcije. Prema tužiteljevu mišljenju, to ispitivanje prelazilo je granice mandata koji je prvotno bio povjeren stegovnom odboru. Naime, izvješće br. 1 i odluka glavnog tajnika službi od 18. studenoga 2016. ograničavaju opseg tog mandata i ne sadržavaju nikakvo upućivanje na račune za instrukcije.

136    ESB ipak pravilno tvrdi da se ključan dio zadaće stegovnog odbora, unutar granica njegova mandata, sastoji od istraživanja i utvrđivanja činjenica što je detaljnije moguće. U skladu s člankom 8.3.15. Pravilnika o osoblju, taj odbor ima zadaću dati mišljenje, među ostalim, o istinitosti činjenica.

137    Konkretnije, ESB tvrdi da je stegovni odbor mogao provjeriti vjerodostojnost tužiteljevih izjava na njegovu saslušanju 13. veljače 2017. i izvršiti uvid u njegov spis kako bi ispitao mogu li se i na koji način plaćanja za koja tužitelj tvrdi da ih je izvršio za usluge fizikalne terapije i farmaceutske proizvode uskladiti s drugim plaćanjima koja je izvršio u gotovini ili kreditnom karticom. Prema ESB‑ovu mišljenju, tom je prilikom stegovni odbor legitimno otkrio račune za instrukcije koje je izdala osoba C.

138    Tužitelj međutim ističe da je, u skladu s člankom 8.3.14. Pravilnika o osoblju, stegovni odbor mogao provesti dopunske istrage samo ako su se dokazi koji su mu bili na raspolaganju pokazali nedovoljnima. Tužitelj je pružio detaljne informacije i dostavio brojne dokaze o tome da je svoja plaćanja običavao izvršavati i bankovnom uplatom i u gotovini, tako da stegovni odbor nije imao nikakav valjan razlog da dodatno ispita njegov spis.

139    U tom pogledu valja podsjetiti na to da u pravu Unije prevladava načelo slobodne ocjene dokaza, ali i da institucije ipak ne mogu svjesno koristiti dokaze koji su očito prikupljeni povredom bitnih postupovnih pravila predviđenih za njihovo utvrđivanje i kojima se nastoje zaštititi temeljna prava zainteresiranih osoba (vidjeti u tom smislu presude od 16. lipnja 2015., FSL i dr./Komisija, T‑655/11, EU:T:2015:383, t. 42. i 44. i od 8. rujna 2016., Goldfish i dr./Komisija, T‑54/14, EU:T:2016:455, t. 42. i 47.).

140    Stoga samo u slučaju da su provjere stegovnog odbora bile očito provedene protivno pravilima kojima se uređuju njegove istražne ovlasti, valja zaključiti da su dokazi iz kojih proizlazi dio predmeta koji se odnosi na račune za instrukcije nezakoniti i da je stoga postupak koji je proizišao iz tih dokaza nepravilan.

141    Međutim, u ovom se slučaju elementi koji su, prema tužiteljevu mišljenju, bili dovoljni za dovršetak izvješća br. 1 sastoje od popisa podizanja gotovine koji je on sastavio i od otprilike 109 stranica bankovnih izvadaka kojima se ona dokazuju. Sastojali su se također od argumentacije koju je podnio njegov savjetnik i zapisnika o tužiteljevu vlastitu saslušanju od 13. veljače 2017. Tužitelj je u tom dopisu tvrdio da je račune za fizikalnu terapiju podmirio zahvaljujući tim podizanjima gotovine. Međutim, kada je u tom okviru provodio istragu, stegovni odbor nije nerazumno postupio kada je smatrao potrebnim provjeriti istinitost te tvrdnje istražujući među podacima kojima je ESB raspolagao je li tužitelj stvarno običavao račune čiju je naknadu troškova tražio plaćati u gotovini. To vrijedi tim više što je na saslušanju tužitelja 3. veljače 2016. njegov prethodni savjetnik sam sumnjao da je svako plaćanje osobi B odgovaralo pojedinom podizanju gotovine.

142    Tužitelj također ističe da je istraživanje njegova osobnog spisa koje je stegovni odbor proveo bilo neutemeljeno jer on nije sadržavao dokaze o plaćanjima (vidjeti točku 128. ove presude).

143    Međutim, tužiteljev spis koji je otvorio ESB nije ograničen na njegovo zapošljavanje i karijeru. Budući da su mu na temelju članka 3.8.4. Pravilnika o osoblju dodijeljeni uvećani obiteljski doplaci, da je na taj način ostvario naknadu troškova računa za instrukcije i da se člankom 3.3.1. istog pravilnika propisuje da zainteresirane osobe podnose dokaze o svojem pravu na doplatke prije nego što ESB izvrši bilo kakva plaćanja, on je imao na raspolaganju račune instruktorice, osobe C. Osim toga, iz spisa podnesenog Općem sudu proizlazi da je te račune primio odjel Banke „Zapošljavanje i naknade”.

144    U tim je okolnostima, kako bi pokušao utvrditi da računi navodne fizioterapeutkinje, osobe B, odgovaraju troškovima koji su stvarno nastali, stegovni odbor imao pravo htjeti usporediti elemente koje je tužitelj podnio s drugim troškovima čiju je naknadu tužitelj tražio i za koje je ESB sačuvao dokaze.

145    Konačno, člankom 8.3.15. Pravilnika o osoblju stegovnom odboru nalaže se da predloži „svaku stegovnu sankciju” koja je prikladna. Stoga mu se tom odredbom nalaže da istraži moguće olakotne okolnosti, poput načina na koji je tužitelj obavljao svoje dužnosti, a koji je mogao proizlaziti iz njegova spisa. Međutim, stegovni odbor u svojem mišljenju ne bi mogao utvrditi da činjenice predmeta čine prvu tužiteljevu povredu da nije imao pravo uvida u njegov spis.

146    U tim okolnostima nije dokazano da je istraživanje tužiteljeva spisa koje je stegovni odbor proveo pristrano.

b)      Drugi prigovor tužitelja

147    Tužitelj navodi da iz izvješća br. 2 proizlazi da je član osoblja koji je dio GU‑a za pravne usluge kontaktirao njemačka porezna tijela kako bi dobio informacije o računima za instrukcije. Ističe da je ta osoba mogla biti jedan od članova stegovnog odbora ili da je mogla postupati po uputama člana odbora.

148    Međutim, tužitelj nije objasnio kako se takvim kontaktima krši načelo nepristranosti i članak 8.3.7. Pravilnika o osoblju. Uostalom, članak 8.3.14. tog pravilnika ovlašćuje stegovni odbor da poduzme sve potrebne mjere kako bi dopunio svoje podatke.

149    Drugi tužiteljev prigovor stoga nije dokazan.

c)      Treći i četvrti prigovor tužitelja

150    Tužitelj ističe da je GU „Ljudski resursi, proračun i organizacija” sastavio izvješće br. 2 o računima za instrukcije, iako je njegov glavni direktor bio član stegovnog odbora. Također ističe da je taj isti glavni direktor potpisao dopis kojim ga se obavještava o proširenju mandata stegovnog odbora. Iz toga izvodi povrede načela nepristranosti za koje su odgovorni članovi stegovnog odbora.

151    Točno je da je izvješće br. 2 sastavljeno na dopisu sa zaglavljem GU‑a „Ljudski resursi, proračun i organizacija” te je također točno da je njezin glavni direktor bio član stegovnog odbora. Međutim, to ne omogućuje zaključak da je taj glavni direktor, kao član stegovnog odbora, povrijedio svoju obvezu nepristranosti i članak 8.3.7. Pravilnika o osoblju. Osim toga, dopisom u pitanju tužitelj je samo obaviješten o odluci da se mandat stegovnog odbora proširuje na činjenice koje se odnose na račune za instrukcije, koju je donio i potpisao glavni tajnik službi koji djeluje u ime Izvršnog odbora, u skladu s člankom 8.3.2. Pravilnika o osoblju.

152    Treći i četvrti tužiteljev prigovor stoga nije dokazan.

d)      Zaključak o četvrtom tužbenom razlogu

153    Iz prethodno navedenoga proizlazi da četvrti tužbeni razlog valja odbiti.

6.      Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava obrane

154    Tužitelj povredu prava obrane temelji na tome da ESB općenito nije uzeo u obzir očitovanja koja je podnio tijekom postupka (vidjeti točku 128. ove presude).

155    Međutim, tužitelj nije razložio svoj prigovor i nije izričito naveo odnosi li se on na sva njegova očitovanja ili na dio njih, a u tom slučaju na koja od njih. Stoga taj prigovor nije dopušten na temelju članka 76. točke (d) Poslovnika.

156    U svakom slučaju, treba ga odbiti kao neosnovan. Opseg obrazloženja mišljenja stegovnog odbora i odluke o otkazu kao i razmjena dopisa između ESB‑a i tužitelja tijekom postupka dokazuju da je ESB uzeo u obzir njegove argumente. Štoviše, valja podsjetiti na to da tužitelj ne može pomiješati nepoštovanje prava obrane s time da izvršavanjem tih prava nije postigao željeni rezultat (vidjeti u tom smislu presudu od 6. rujna 2013., Sepro Europe/Komisija, T‑483/11, neobjavljenu, EU:T:2013:407, t. 78.).

157    Peti tužbeni razlog stoga treba odbiti.

7.      Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na očitim pogreškama u ocjeni

a)      Uvodna napomena

158    Tužitelj tvrdi da kod brojnih razloga odluke o otkazu postoje očite pogreške u ocjeni.

159    Međutim, valja primijetiti da tužitelj svoj šesti tužbeni razlog u biti temelji na prigovorima zasnovanim na tome da ESB nije proveo potpuno ispitivanje okolnosti predmeta, da nije pravilno ocijenio dokaze koji su mu podneseni i da je povrijedio pravo na poštovanje privatnog života.

160    U tim okolnostima valja podsjetiti na to da učinkovitost sudskog nadzora koju jamči članak 47. Povelje zahtijeva da sud Unije izvršava cjelovit nadzor nad istinitosti činjenica (vidjeti u tom smislu presude od 11. rujna 2013., L/Parlament, T‑317/10 P, EU:T:2013:413, t. 70. i od 10. siječnja 2019., RY/Komisija, T‑160/17, EU:T:2019:1, t. 38.). U tom pogledu on mora provjeriti materijalnu točnost podnesenih dokaza, njihovu pouzdanost i dosljednost (vidjeti u tom smislu presudu od 23. listopada 2018., McCoy/Odbor regija, T‑567/16, EU:T:2018:708, t. 98.; vidjeti također po analogiji presude od 15. veljače 2005., Komisija/Tetra Laval, C‑12/03 P, EU:C:2005:87, t. 39. i od 7. travnja 2016., ArcelorMittal Tubular Products Ostrava i dr./Hubei Xinyegang Steel, C‑186/14 P i C‑193/14 P, EU:C:2016:209, t. 36.). U tom smislu ocjena dokazne vrijednosti dokumenta također je predmet cjelovitog nadzora (vidjeti u tom smislu presudu od 16. rujna 2004., Valmont/Komisija, T‑274/01, EU:T:2004:266, t. 43.). Tako čak i složene ili osjetljive ocjene koje provodi uprava moraju biti potkrijepljene čvrstim dokazima (vidjeti u tom smislu presude od 15. veljače 2005., Komisija/Tetra Laval, C‑12/03 P, EU:C:2005:87, t. 41. i od 7. travnja 2016., Akhras/Vijeće, C‑193/15 P, EU:C:2016:219, t. 56.). Stoga je na sudu da provede, čak i u tom kontekstu, temeljito ispitivanje dokaza (vidjeti u tom smislu presudu od 10. srpnja 2008., Bertelsmann i Sony Corporation of America/Impala, C‑413/06 P, EU:C:2008:392, t. 146.).

161    Osim toga, sud u okviru svojeg nadzora zakonitosti također izvršava cjelovit nadzor u pogledu pravilne primjene relevantnih pravnih pravila (presuda od 7. studenoga 2007., Njemačka/Komisija, T‑374/04, EU:T:2007:332, t. 81.).

162    S obzirom na prethodno navedeno, valja stoga prekvalificirati šesti tužbeni razlog na način da se ne temelji na očitim pogreškama u ocjeni, nego na nepotpunom ispitivanju okolnosti predmeta, pogreškama u ocjeni dokaza i pogrešci koja se tiče prava.

b)      Nepotpuno ispitivanje okolnosti predmeta, pogreške u ocjeni dokaza i pogreška koja se tiče prava u dijelu predmeta koji se odnosi na račune za instrukcije

163    Kao prvo, tužitelj prigovara ESB‑u da nije uzeo u obzir obustavu postupka zbog odustajanja od kaznenog progona koja se odnosi na račune za instrukcije.

164    Međutim, taj se prigovor preklapa s trećim i sedmim tužbenim razlogom koji su ocijenjeni neosnovanima.

165    Kao drugo, tužitelj tvrdi da je ESB, time što je smatrao da računi instruktorice, osobe C, nisu bili istiniti ni točni, zanemario njegove izjave i izjave njegove obitelji prema kojima je osoba C stvarno podučavala njegovu djecu i za to primala naknadu u gotovini. Tužitelj dodaje da ESB nije uzeo u obzir ni njegove izjave prema kojima se sličnost računa navodne fizioterapeutkinje, osobe B, i osobe C objašnjava činjenicom da je njegova supruga pokazala osobi C kako ih pripremiti. Konačno, ESB nije uzeo u obzir ni da je jedno od njegove djece poboljšalo rezultate u školi u predmetima u kojima mu je osoba C držala instrukcije.

166    Međutim, tužitelj je tako samo ponovio svoje izjave i izjave svoje supruge tijekom upravnog postupka a da nije objasnio zašto je ESB počinio pogrešku u ocjeni time što ih je smatrao neuvjerljivima i time što je istaknuo da tužitelj nije podnio dokaze koji ih potkrjepljuju.

167    Kao treće, tužitelj tvrdi da se ESB pogrešno oslonio na činjenicu da je, prema njegovu mišljenju, neuobičajeno da tužitelj ne zna podatke za kontakt osobe C, iako je ona redovito dolazila kod njega.

168    Najprije, prema tužiteljevu mišljenju, takav prigovor povređuje njegovo pravo da svoj privatni život organizira prema vlastitom nahođenju i nijedno pravilo ESB‑a ne nalaže njegovim dužnosnicima da znaju podatke za kontakt profesora koji pružaju instrukcije kod kuće. Okolnost da se od ESB‑a može tražiti povrat naknade koja im je isplaćena nije relevantna za opravdanje takvog miješanja.

169    Međutim, valja istaknuti da se ESB nije ni na koji način miješao u privatni život tužitelja time što je odbio vjerovati da nije raspolagao minimalnim informacijama o instruktorici, osobi C, koja je kod njega redovito dolazila kako bi podučavala njegovu djecu. Zapravo, ESB nije namjeravao uređivati način na koji tužitelj želi organizirati svoj život, nego je samo smatrao da je taj navodni način vođenja života malo vjerojatan i stoga slabo uvjerljiv.

170    Štoviše, ESB iz svojeg sustava pokrivanja posebnih obrazovnih potreba djece članova svojeg osoblja izvodi pravo da ispita jednog od njih kada podnese zahtjeve za naknadu troškova u okolnostima koje smatra neuobičajenima. On iz tog sustava također izvodi pravo da iz tih okolnosti izvuče odgovarajući zaključak.

171    Nadalje, tužitelj tvrdi da se ESB nije mogao osloniti na činjenicu da je neuobičajeno da on nije mogao pružiti nikakvu informaciju o osobi koja je godinama dolazila u njegov dom davati poduku jer neuobičajenost činjenice ipak nije dokaz da ona ne postoji.

172    Međutim, taj se argument ne može prihvatiti. Naime, sama mogućnost da situacija može postojati nije dovoljna da se isključi njezina eventualna neuobičajenost, koja je uostalom bila uredno obrazložena u odluci o otkazu.

173    Naposljetku, s obzirom na prethodno navedeno i s obzirom na to da taj argument nije čvrsto potkrijepio, tužitelj također uzalud tvrdi da je ESB zanemario činjenicu da situacija jednog od njegove djece nije zahtijevala da se znaju podaci za kontakt osobe C kako bi se organizirala poduka.

174    Šesti tužbeni razlog stoga nije osnovan.

8.      Osmi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi razumnog roka i dužnosti brižnog postupanja

175    Tužitelj tvrdi da ESB nije proveo stegovni postupak o kojem je riječ s dužnom pažnjom i da nije osigurao da svaka faza tog postupka započne u razumnom roku od završetka prethodne faze.

176    U ovom slučaju člancima 8.3.15. do 8.3.17. Pravilnika o osoblju predviđaju se rokovi za različite faze stegovnog postupka. Međutim, člankom 8.3.15. navedenog pravilnika određuje se da se u svakom slučaju rok određen stegovnom odboru za davanje mišljenja „mora ocijeniti s obzirom na složenost predmeta”.

177    Osim toga i općenito, prema ustaljenoj sudskoj praksi, osim zastarnih rokova (vidjeti točku 58. ove presude), rokovi kojima je uređen tijek stegovnog postupka s vremenske točke gledišta nisu u načelu prekluzivni. Kada ne postoji jasno izražena volja u primjenjivim propisima da se, zbog pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja, ograniči vrijeme tijekom kojeg uprava može djelovati, ti rokovi prije svega predstavljaju pravilo dobrog upravljanja koje instituciji nalaže da stegovni postupak vodi s dužnom pažnjom i da djeluje tako da se svaki postupovni korak poduzme u razumnom roku u odnosu na onaj prethodni (vidjeti u tom smislu presude od 12. rujna 2000., Teixeira Neves/Sud, T‑259/97, EU:T:2000:208, t. 123. i od 17. ožujka 2015., AX/ESB, F‑73/13, EU:F:2015:9, t. 174.).

178    U tim okolnostima povreda razumnog roka može opravdati poništenje upravne odluke samo ako pretjerano dug protek vremena može imati utjecaj na sam sadržaj te odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 10. travnja 2019., AV/Komisija, T‑303/18 RENV, neobjavljenu, EU:T:2019:239, t. 87. i navedenu sudsku praksu). To je tako kada je pretjerano dug protek vremena utjecao na mogućnost djelotvorne obrane dotičnih osoba (vidjeti presudu od 7. lipnja 2018., Winkler/Komisija, T‑369/17, neobjavljenu, EU:T:2018:334, t. 34. i navedenu sudsku praksu).

179    U ovom slučaju tužitelj ne tvrdi ni da je ESB imao namjeru rokove propisane člancima 8.3.15. do 8.3.17. Pravilnika o osoblju učiniti prekluzivnima ni da je trajanje postupka naštetilo njegovoj obrani.

180    Kad je riječ o dužnosti brižnog postupanja, također je presuđeno da njezina povreda zbog nedostatka žurnosti može prouzročiti odgovornost dotične institucije za štetu koja je eventualno nastala, ali ne može sama po sebi utjecati na zakonitost pobijane odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 13. srpnja 2018., Curto/Parlament, T‑275/17, EU:T:2018:479, t. 104. i 105.).

181    Osmi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi razumnog roka i dužnosti brižnog postupanja, u ovom se slučaju ne može smatrati osnovanim na temelju zahtjeva za poništenje.

9.      Deveti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja

182    Tužitelj smatra da je odluka o otkazu nedostatno obrazložena. Zbog razloga iznesenog u točki 101. ove presude, nije potrebno ispitati taj tužbeni razlog u dijelu u kojem se njime konkretno osporava obrazloženje odluke o otkazu o dijelovima koji se odnose na fizikalnu terapiju i potvrde o plaćanju troškova ljekarne.

183    Imajući to u vidu, valja podsjetiti na to da pitanje ispunjava li odluka, među ostalim, ESB‑a kojom se izriče sankcija jednom od njegovih članova osoblja obvezu obrazlaganja treba ocijeniti ne samo s obzirom na njegov tekst već jednako tako s obzirom na njegov kontekst kao i sva pravna pravila koja uređuju dotično područje, u ovom slučaju stegovne stvari. U tom pogledu, iako je Izvršni odbor obvezan navesti pravne i činjenične elemente o kojima ovisi pravno obrazloženje njegovih odluka kao i razmatranja koja su ga dovela do odluke, od njega se ne zahtijeva da se očituje o svakom činjeničnom ili pravnom pitanju koje je pred njega izneseno tijekom postupka. U svakom slučaju, odluka je u dovoljnoj mjeri obrazložena kada je kontekst u kojem je donesena poznat dotičnom članu osoblja koji mu omogućava da shvati doseg mjere koja je protiv njega poduzeta (vidjeti presudu od 17. ožujka 2015., AX/ESB, F‑73/13, EU:F:2015:9, t. 189. i navedenu sudsku praksu). Ako je, kao u ovom slučaju, izrečena sankcija stroža od one koju je predložio stegovni odbor, ipak valja smatrati da, s obzirom na zahtjeve svojstvene svakom stegovnom postupku, ESB u svojoj odluci svakako mora pojasniti razloge koji su ga naveli da odbije mišljenje svojeg stegovnog odbora (vidjeti u tom smislu presudu od 17. ožujka 2015., AX/ESB, F‑73/13, EU:F:2015:9, t. 190. i navedenu sudsku praksu).

184    U ovom je slučaju kontekst u kojem je donesena odluka o otkazu bio vrlo poznat tužitelju, osobito s obzirom na sadržaj brojnih pisanih i usmenih očitovanja koja je on podnio tijekom stegovnog postupka, 13. veljače, 9. ožujka, 17. listopada i 8. studenoga 2017., 30. travnja i 14. rujna 2018. te 31. siječnja 2019.

185    Usto, u odluci o otkazu uzimaju se u obzir prigovori protiv tužitelja, mišljenje stegovnog odbora, različita pravila i odredbe na snazi u ESB‑u koje je tužitelj prema mišljenju Izvršnog odbora povrijedio kao i razlozi zbog kojih je došao do tog zaključka. Usto, tužba pokazuje da je tužitelj dobro razumio te elemente.

186    Međutim, tužitelj osobito ističe da odluka o otkazu ne odgovara na njegova očitovanja o zastari stegovnog progona (vidjeti točku 128. ove presude).

187    Međutim, odluka o otkazu upućuje na mišljenje stegovnog odbora, s kojim je tužitelj bio upoznat, i u tom se mišljenju iznose razlozi zbog kojih je, s obzirom na članak 8.3.2. Pravilnika o osoblju, ESB smatrao da nije nastupila zastara stegovnog progona.

188    Tužitelj nadalje tvrdi da se, pod pretpostavkom da su te činjenice dokazane, u odluci o otkazu ne objašnjava dovoljno zašto je ESB donio znatno strožu sankciju od one koju je predložio stegovni odbor i, konkretnije, zašto je na temelju elemenata istovjetnih onima koje je ispitao taj odbor smatrao da je odnos povjerenja nepovratno narušen.

189    Taj prigovor nije osnovan. Iz odluke o otkazu proizlazi da je, za razliku od stegovnog odbora, Izvršni odbor smatrao da je tužitelj zatražio naknadu troškova potvrda o plaćanju troškova ljekarni i računa za instrukcije koji nisu bili istiniti ni točni i da su povrede dužnosti tužitelja u pogledu podnošenja tih zahtjeva za naknadu troškova bile stoga šire i teže od samog podnošenja sumnjivih računa za fizikalnu terapiju na kojima je taj odbor temeljio svoju odluku.

190    Točno je da je u točki 97. ove presude presuđeno da je u odnosu na činjenice koje se odnose na račune za fizikalnu terapiju i na potvrde o plaćanju troškova ljekarni u trenutku pokretanja stegovnog postupka nastupila zastara. Međutim, prema ustaljenoj sudskoj praksi, obveza obrazlaganja odluka bitan je postupovni zahtjev koji treba razlikovati od pitanja osnovanosti razlogâ, koje se odnosi na materijalnu zakonitost spornog akta (vidjeti presudu od 24. rujna 2015., Italija i Španjolska/Komisija, T‑124/13 i T‑191/13, EU:T:2015:690, t. 82. i navedenu sudsku praksu).

191    Štoviše, i opet za razliku od stegovnog odbora, Izvršni odbor je smatrao da tužiteljev niži razred i kraći radni staž nisu mogli imati nikakav olakotni utjecaj na njegovu dužnost iskrenog i poštenog djelovanja prilikom podnošenja zahtjevâ za naknadu troškova.

192    Naposljetku, ESB je objasnio da ga je svaki dio predmeta doveo do toga da nepopravljivo izgubi povjerenje u tužitelja. U tom je pogledu naglasio činjenicu da se njegova vjerodostojnost kao institucije zadužene za monetarnu politiku i nadzor banaka temelji na njegovu ugledu učinkovitog i odgovornog modela uprave kojim upravlja osoblje koje ima integritet te je naveo da je postupanje tužitelja upravo takve naravi da šteti njegovu ugledu.

193    Deveti tužbeni razlog stoga nije osnovan.

10.    Deseti tužbeni razlog, istaknut podredno, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti

a)      Uvodna napomena

194    Uvodno valja primijetiti da se, za razliku od njegova naslova, deseti tužbeni razlog ne ograničava na isticanje nepoštovanja načela proporcionalnosti u ovom slučaju. Naime, tužitelj u biti zaključuje da je njegov otkaz neproporcionalan, kao prvo, zbog irelevantnosti i netočnosti činjenica za koje je stegovni odbor utvrdio da predstavljaju otegotne okolnosti, kao drugo, zbog nezakonitosti i irelevantnosti onih koje je dodatno utvrdio Izvršni odbor, kao treće, zbog toga što je Izvršni odbor zanemario olakotne okolnosti koje je istaknuo stegovni odbor i, kao četvrto, zato što ESB nije vodio računa o određenom broju olakotnih okolnosti koje je on istaknuo tijekom postupka. Tužiteljevi prigovori stoga ne kritiziraju izravno neproporcionalnost sankcije. Tužitelj neproporcionalnost sankcije izvodi iz netočnosti određenih činjenica, ponekad iz pogrešaka u ocjeni drugih činjenica i njihove kvalifikacije kao otegotnih okolnosti, a ponekad iz pogrešaka koje se tiču prava, ali i, naposljetku, ponekad iz nepostojanja potpunog ispitivanja svih okolnosti koje mogu biti olakotne.

195    U tim okolnostima valja podsjetiti na to da Opći sud izvršava cjelovit nadzor nad istinitosti činjenica i u pogledu pravilne primjene relevantnih pravnih pravila (vidjeti točke 160. i 161. ove presude).

196    Slično tomu, sud Unije izvršava i cjelovit nadzor kvalifikacije činjenica (vidjeti u tom smislu presude od 21. lipnja 2012., BNP Paribas i BNL/Komisija, C‑452/10 P, EU:C:2012:366, t. 102. i od 7. studenoga 2013., Cortivo/Parlament, F‑52/12, EU:F:2013:173, t. 41.) u pogledu objektivnih pravnih pojmova. On osobito izvršava takav nadzor nad pitanjem je li neka činjenica obuhvaćena zakonskim pojmovima otegotnih ili olakotnih okolnosti.

197    Konačno, premda se Uvjetima zaposlenja ne predviđa čvrsta veza između stegovnih sankcija koje se u njima navode i različitih vrsta povreda koje počine dužnosnici i premda se njima ne pojašnjava u kojoj mjeri postojanje otegotnih ili olakotnih okolnosti treba utjecati na izbor sankcije, poštovanje članka 47. Povelje podrazumijeva da se na „kaznu” koju izrekne upravno tijelo koje sâmo ne ispunjava uvjete koji su predviđeni tim člankom, kao što je to u ovom predmetu slučaj s Izvršnim odborom, primjenjuje kasniji nadzor suda koji ima ovlast cjelovito ocijeniti proporcionalnost sankcije u odnosu na povredu (vidjeti presudu od 15. svibnja 2012., Nijs/Revizorski sud, T‑184/11 P, EU:T:2012:236, t. 85. i navedenu sudsku praksu; vidjeti također u tom smislu presudu od 9. rujna 2010., Andreasen/Komisija, T‑17/08 P, EU:T:2010:374, t. 146. i 147.; presuda ESLJP‑a od 31. ožujka 2015., Andreasen protiv Ujedinjene Kraljevine i 26 drugih država članica Europske unije, CE:ECHR:2015:0331DEC002882711, t. 73.). Na toj osnovi sud Unije provjerava, među ostalim, je li stegovno tijelo proporcionalno odvagnulo otegotne i olakotne okolnosti (presuda od 16. ožujka 2004., Afari/ESB, T‑11/03, EU:T:2004:77, t. 203.).

b)      Prvi prigovor tužitelja

198    Kako bi dokazao povredu načela proporcionalnosti, tužitelj osporava otegotnu okolnost koju je utvrdio stegovni odbor, a zatim Izvršni odbor, a koja se odnosi na to da on nije predložio da u cijelosti ili djelomično vrati sporne iznose.

199    Valja podsjetiti na to da je stegovni odbor ocijenio da je tužitelj povrijedio svoje dužnosti samo time što je neosnovano ishodio naknadu troškova računa za fizikalnu terapiju, ali da je, nasuprot tomu, smatrao da činjenice koje se odnose na potvrde o plaćanju troškova ljekarni i račune za instrukcije nisu dovoljno dokazane. Slijedom toga, stegovni odbor tužitelju je samo pripisao otegotnu okolnost da nije predložio povrat nepravilno stečenih iznosa, ograničavajući se na iznos od 56 041,09 eura koji odgovara naknadi troškova računa navodne fizioterapeutkinje, osobe B.

200    Nasuprot tomu, Izvršni odbor je u odluci o otkazu smatrao da su tužitelju tijekom više godina neopravdano naknađeni troškovi svih spornih računa i potvrda o plaćanju. U tom je kontekstu zatim naveo da je otegotnim okolnostima koje je utvrdio stegovni odbor potrebno dodati činjenicu da tužitelj nije uopće pokazao poštovanje prema povjerenju koje je ESB u njega imao (vidjeti u tom pogledu točku 207. i sljedeće ove presude).

201    Slijedom toga, s obzirom na cjelokupnu odluku o otkazu, vrlo sažeto upućivanje Izvršnog odbora na otegotne okolnosti koje je utvrdio stegovni odbor valja razumjeti kao da se odnosi na činjenicu da tužitelj nije predložio povrat svih iznosa koje je primio, uključujući one koje je primio na ime naknade troškova računa za instrukcije.

202    S obzirom na navedeno, tužitelj najprije u prilog svojem prigovoru iznosi da nije morao vratiti iznos od 56 041,09 eura jer su računi za fizikalnu terapiju istiniti i točni.

203    Međutim, taj argument nije relevantan jer je Izvršni odbor smatrao da činjenica da tužitelj nije vratio iznose koji su, među ostalim, povezani s računima za instrukcije čini otegotnu okolnost (vidjeti točku 201. ove presude) i s pravom je u odluci o otkazu smatrao da je svaki od triju dijelova predmeta, koji su se odnosili na povrede u okviru zahtjevâ za naknadu troškova, s obzirom na financijske nadležnosti Banke, nepovratno utjecao na povjerenje koje mu je ona dala (vidjeti točku 99. ove presude).

204    Tužitelj potom osporava navod da nikada nije predložio povrat. Ističe da je, kako bi okončao postupak, predložio da ESB‑u isplati iznos jednak iznosu sankcije koju je preporučio stegovni odbor, odnosno privremeno smanjenje plaće od 400 eura u razdoblju od dvanaest mjeseci, tj. 4800 eura. Međutim, ESB je mogao zanemariti taj prijedlog, koji je bio vrlo daleko od iznosa o kojima je riječ, čak i ako se ograniče na 29 070 eura što predstavlja naknade troškova računa za instrukcije.

205    Naposljetku, uzalud tužitelj tvrdi da je u potpunosti surađivao sa stegovnim odborom. Ta suradnja, pod pretpostavkom da je dokazana, ne umanjuje činjenicu da nije predložio povrat iznosa u pitanju. Usto, ESB ju osporava.

206    Iz toga slijedi da je ESB opravdano mogao (vidjeti točku 196. ove presude) tužitelju kao otegotnu okolnost uzeti činjenicu da nije predložio vratiti iznose koje je stekao bez osnove.

c)      Drugi prigovor tužitelja

207    Tužitelj kritizira otegotne okolnosti koje je ESB utvrdio u odluci o otkazu uz one na koje se već pozvao stegovni odbor.

208    Stoga tužitelj smatra, kao prvo, da Izvršni odbor nije mogao smatrati da činjenica da je on iznevjerio povjerenje koje mu je ESB dao čini otegotnu okolnost jer to utvrđenje nije različito od samih povreda koje su mu se stavljale na teret.

209    Valja podsjetiti na to da otegotna okolnost nije konstitutivni element kažnjivog djela za čije je utvrđivanje potreban dokaz materijalnih elemenata i, prema potrebi, dokaz moralnih elemenata. Prema tome, ona ne služi kvalifikaciji kažnjivog djela kao takvog, nego utječe na visinu kazne jednom kada je utvrđeno da je kažnjivo djelo počinjeno, kako bi se uzela u obzir težina svih činjenica i s obzirom na sve njih osigurao represivni i odvraćajući učinak sankcije.

210    U odluci o otkazu Izvršni odbor je tužitelju prigovorio da je povrijedio svoju obvezu lojalnog postupanja prema ESB‑u, da je povrijedio svoju obvezu poštovanja njegovih zajedničkih vrijednosti i vođenja svojeg poslovnog i privatnog života u skladu sa statutom institucije Unije, da je kontinuirano kršio svoju obvezu zaštite financijskih interesa institucije i da je narušavao ugled Banke. Štoviše, smatrao je da je otegotna okolnost činjenica da tužitelj nije uopće pokazao poštovanje prema povjerenju koje je ESB u njega imao.

211    Točno je da obveza lojalnog postupanja utječe na očuvanje odnosa povjerenja između institucije i njezinih dužnosnika koji je pretpostavka za održavanje radnog odnosa. Ta obveza dužnosniku nalaže ne samo to da se suzdrži od postupaka protivnih dostojanstvu položaja i dužnom poštovanju prema instituciji i njezinim tijelima nego također iskazivanje ponašanja koje je izvan svake sumnje kako bi odnos povjerenja između te institucije i njega ostao očuvan (presuda od 19. svibnja 1999., Connolly/Komisija, T‑34/96 i T‑163/96, EU:T:1999:102, t. 128.). Međutim, iz toga ipak ne slijedi da svaka povreda obveze lojalnog postupanja sustavno dovodi do gubitka tog povjerenja i stoga otkaza kao neizbježne posljedice. Ta povreda može biti tek sporadična, beznačajna ili benigna. U tom slučaju prestanak radnog odnosa ne bi bio u skladu s okolnošću da Uvjeti zaposlenja ne uspostavljaju fiksni odnos između različitih vrsta povreda i mogućih stegovnih sankcija.

212    Stoga, gubitak povjerenja nije konstitutivan element stegovne povrede koja se sastoji od nedostatka lojalnosti, već otegotna okolnost koja proizlazi iz osobito štetne i teške razine te povrede, osobito ako je dužnosnik ili član osoblja pokazao potpuno nepoštovanje prema instituciji.

213    Međutim, u ovom slučaju, daleko od toga da su činjenice koje se odnose na naknadu troškova računa za instrukcije sporadične, one se protežu kroz više godina, kao što to tužitelj sam priznaje.

214    Stoga je ESB u ovom slučaju pravilno kvalificirao činjenicu da tužitelj nije uopće pokazao poštovanje prema povjerenju koje je ESB u njega imao kao otegotnu okolnost.

215    Tužitelj, kao drugo, prigovara ESB‑u da je kao otegotnu okolnost naveo činjenicu da niži razred i kraći radni staž nemaju nikakav utjecaj na sposobnost članova osoblja da u okolnostima poput onih u ovom predmetu na vlastitu inicijativu provedu jednostavne provjere. Ponovno, tužitelj smatra da se ta navodna otegotna okolnost ne razlikuje od samih kažnjivih djela koja mu se stavljaju na teret. Tužitelj nadalje tvrdi da u ovom slučaju nije imao nikakav razlog izvršiti takve provjere.

216    Međutim, taj se prigovor temelji na netočnom tumačenju odluke o otkazu. Za razliku od onog što tvrdi tužitelj, Izvršni odbor nije smatrao da njegov niži razred i kraći radni staž mogu činiti otegotnu okolnost, nego ih je, za razliku od stegovnog odbora, odbio smatrati olakotnom okolnošću. U svakom slučaju, točno je da se člankom 45. petom alinejom Uvjeta zaposlenja propisuje da se prilikom određivanja sankcije trebaju uzeti u obzir razred i staž. Međutim, Banka je mogla smatrati da u ovom slučaju niži razred i kraći radni staž nisu olakotna okolnost jer takav razred i takav staž ne opravdavaju to da član osoblja ne provede spontano jednostavne provjere, koje ne zahtijevaju posebnu sposobnost, i jer bi ih svaka razumno oprezna osoba provela u okolnostima ovog slučaja koje su trebale izazvati sumnju u pravo na naknadu troškova koji su mu nastali.

217    Što se tiče argumenta prema kojem u ovom slučaju nije postojao nijedan razlog za provođenje bilo kakve provjere, njime se zapravo osporava postojanje okolnosti iz kojih je ESB zaključio da računi instruktorice, osobe C, nisu bili istiniti ni točni. On se stoga podudara sa šestim tužbenim razlogom koji je ocijenjen neosnovanim.

218    Tužitelj, kao treće, osporava to da se ESB mogao pozvati, kao na otegotnu okolnost, na činjenicu da je njegova vjerodostojnost bila u pitanju, iako je ona bila očuvana pozitivnim ishodom kaznenih postupaka pokrenutih protiv tužitelja i, osobito, publicitetom koji je dobila presuda od 18. listopada 2017. Landgerichta Frankfurt am Main (Zemaljski sud u Frankfurtu na Majni) koji ga je oslobodio od optužbe za kaznena djela prijevare i krivotvorenja dokumenata koji se odnose na račune za fizikalnu terapiju.

219    Međutim, osim činjenice da tužitelj ne pojašnjava koji publicitet je dobila presuda Landgerichta Frankfurt am Main (Zemaljski sud u Frankfurtu na Majni), ESB je mogao smatrati da su činjenice mogle utjecati na njegov ugled i, osim toga, na njegovu vjerodostojnost kao financijske institucije. Međutim, na temelju članka 45. druge alineje Uvjeta zaposlenja, ESB može upravo uzeti u obzir, na temelju otegotnih okolnosti, opasnost za integritet, ugled ili interese institucije kojoj je institucija izložena zbog ponašanja člana osoblja a da pritom ne mora dokazati jesu li osobe izvan institucije znale za ponašanje zainteresirane osobe i, ako da, u kojoj mjeri (vidjeti po analogiji presudu od 10. lipnja 2016., HI/Komisija, F‑133/15, EU:F:2016:127, t. 204. i navedenu sudsku praksu).

220    Isto tako, za razliku od onog što tvrdi tužitelj, ESB je mogao otegotnom okolnosti smatrati činjenicu da je tužitelj djelovao protiv financijskih interesa institucije, koje je pak bio dužan štititi. Naime, u tom je pogledu dovoljno utvrditi da su tužiteljevi neosnovani zahtjevi za naknadu troškova nužno imali utjecaja na financije ESB‑a koji je u konačnici snosio te troškove.

d)      Treći prigovor tužitelja

221    Tužitelj tvrdi da je Izvršni odbor zanemario ulogu koju imaju olakotne okolnosti time što je tvrdio da one koje je utvrdio stegovni odbor ni na koji način ne umanjuju gubitak povjerenja ESB‑a u odnosu na njega.

222    Stegovni odbor je u ovom slučaju olakotnim okolnostima smatrao činjenicu da je tužitelj u nižem razredu i ima kraći radni staž, činjenicu da nije prije stegovno osuđivan i činjenicu da nije mogao biti siguran da bi društvo A odbilo naknaditi troškove računa osobe B da pečat „Kosmetikerin” nije bio izostavljen na prvome od njih.

223    Međutim, Izvršni odbor je, a da pritom nije zanemario to da one čine olakotne okolnosti, mogao smatrati da te okolnosti ni u kojem slučaju ne čine protutežu gubitku povjerenja ESB‑a prema tužitelju.

224    Konkretno, iz točke 216. ove presude proizlazi da je Izvršni odbor mogao, za razliku od stegovnog odbora, odbiti smatrati činjenicu da je tužitelj u nižem razredu i da ima kraći radni staž olakotnom okolnošću. Osim toga, točno je da se člankom 45. osmom alinejom Uvjeta zaposlenja određuje da se pri izboru stegovne sankcije treba uzeti u obzir ponašanje člana osoblja tijekom njegove karijere. Međutim, ta odredba ne znači da gubitak povjerenja nužno ovisi o tome je li došlo do ponavljanja povrede. To može proizlaziti iz samo jedne činjenice ili postupka. Međutim, s obzirom na zadaće ESB‑a, Izvršni odbor je u ovom slučaju mogao legitimno staviti naglasak na napor koji se od svakog člana osoblja zahtijeva na financijskom planu.

e)      Četvrti prigovor tužitelja

225    Tužitelj smatra da valja uzeti u obzir olakotne okolnosti koje je istaknuo pred stegovnim odborom i u svojim očitovanjima od 30. travnja 2018., a koje ESB nije uzeo u obzir.

226    Tužitelj ističe, kao prvo, kako su njegova obitelj i on propatili za vrijeme čitavog trajanja postupka, tijekom kojeg je on bio suspendiran sa svojih dužnosti. Također se poziva na svoje pravo da vrati unutarnji mir i da može ponovno uspostaviti svoju čast.

227    Međutim, trajanje stegovnog postupka ne nalazi se među elementima koji se u članku 45. Uvjeta zaposlenja spominju kao olakotne okolnosti i nije relevantno za određivanje stegovne sankcije koja, u skladu s tim člankom, treba biti proporcionalna težini počinjene pogreške (vidjeti po analogiji presudu od 10. lipnja 2016., HI/Komisija, F‑133/15, EU:F:2016:127, t. 200.).

228    Osim toga, tužitelj ne potkrepljuje svoj prigovor. On ne pruža konkretne elemente koji točno određuju patnje koje su njegova obitelj i on pretrpjeli zbog postupka i njegove duljine niti kako su te patnje konkretno nadmašile zabrinutosti i nesigurnost koje neizbježno izazivaju kazneni i stegovni postupci, a koje je ESB trebao uzeti u obzir kao olakotnu okolnost.

229    Isto tako, tužitelj ne razvija prigovor koji temelji na svojem navodnom pravu na ponovno pronalaženje unutarnjeg mira i ponovno uspostavljanje svoje časti. To osobito vrijedi u kontekstu ovog tužbenog razloga, koji, istaknut podredno i ograničen na osporavanje proporcionalnosti sankcije, pretpostavlja da je utvrđena stegovna povreda.

230    Tužitelj, kao drugo, ističe argument da je on u ESB‑u imao vrlo dobre rezultate i tvrdi da je to trebalo uzeti u obzir kao olakotnu okolnost.

231    Međutim, iz točke 224. ove presude proizlazi da je Izvršni odbor mogao smatrati da je povjerenje ESB‑a prema tužitelju izgubljeno unatoč okolnosti da činjenice koje mu se stavljaju na teret čine njegovu prvu povredu.

232    U preostalom dijelu tužitelj samo podnosi izvješća o ocjeni koja su očito sastavljena krajem 2008. i 2010. kao i kratku ocjenu koja se nalazi u poruci elektroničke pošte od 29. rujna 2011. Ti dokumenti ne služe kao dokazi njegove opće uspješnosti između 2011. i dana suspenzije 21. listopada 2014. od kojeg se tužitelja više nije ocjenjivalo.

233    Slijedom toga, ESB pravilno tužiteljeve rezultate u instituciji nije uzeo kao olakotnu okolnost (vidjeti točku 196. ove presude).

234    Kao treće, tužitelj prigovara ESB‑u da nije uzeo u obzir činjenicu da nije imao namjeru povrijediti svoje profesionalne obveze, da nije djelovao u osobnom interesu i da institucija nije pretrpjela nikakvu štetu.

235    U skladu s člankom 45. trećom alinejom Uvjeta zaposlenja, stupanj namjere jest element koji ESB mora uzeti u obzir pri određivanju stegovne sankcije.

236    Međutim, iz zajedničkog ispitivanja trećeg i sedmog tužbenog razloga kao i šestog tužbenog razloga i, usto, iz točke 216. ove presude proizlazi da je ESB mogao smatrati da se iz samih računa za instrukcije moglo zaključiti da oni nisu istiniti ni točni, da su objektivne okolnosti ovog slučaja koje pobuđuju sumnje u pogledu prava na naknadu troškova navedenih računa zahtijevale jednostavne provjere koje je tužitelj trebao provesti i da je trebao, kao svaka razumno oprezna osoba, barem o tome obavijestiti upravu i s njom surađivati.

237    U tim je okolnostima Izvršni odbor u potpunosti imao pravo (vidjeti točku 196. ove presude) odlučiti ne uzeti nepostojanje namjere kod tužitelja kao olakotnu okolnost.

238    Isto vrijedi i za tužiteljev navod prema kojem on nije djelovao u osobnom interesu, s obzirom na to da je primio sporne naknade.

239    Isto vrijedi i za činjenicu da ESB nije pretrpio nikakvu štetu, s obzirom na to da je tužitelj morao znati da je naknadu troškova obrazovanja snosio ESB. Štoviše, i osim te imovinske štete, iz ispitivanja drugog prigovora koji je tužitelj istaknuo u okviru ovog tužbenog razloga proizlazi da je ESB mogao razumno zaključiti da je tužiteljevo ponašanje moglo utjecati na njegov ugled i, prema tome, na njegovu vjerodostojnost kao financijske institucije (vidjeti točku 219. ove presude), zbog čega mu je nastala i neimovinska šteta.

240    Kao četvrto, tužitelj argument temelji na tome da ESB nije uzeo u obzir da mu nije bilo dano nikakvo upozorenje, iako su se sporne činjenice događale tijekom razdoblja od četiri godine u pogledu računa za instrukcije te su ESB‑u bile dobro poznate.

241    Međutim, taj dio predmeta odnosi se na zahtjeve za naknadu troškova podnesene 2010., 2012. i 2014. kao i u siječnju 2017. Iz ispitivanja drugog tužbenog razloga proizlazi da je stegovni odbor otkrio činjenice tek tijekom ožujka 2017., prilikom temeljitog ispitivanja tužiteljeva spisa do kojeg su ga doveli dijelovi predmeta koji se odnose na račune za fizikalnu terapiju i potvrde o plaćanju troškova ljekarni. Štoviše, nakon nekoliko dodatnih istraga ESB je 19. lipnja 2017. tužitelju dostavio nacrt budućeg izvješća br. 2, odnosno otprilike samo tri mjeseca nakon tog otkrića. U tim okolnostima Banci se ne može prigovoriti da tužitelju nije uputila upozorenje u pogledu računa za instrukcije.

242    Tužitelj također tvrdi da su se činjenice koje se odnose na račune za fizikalnu terapiju i na potvrde o plaćanju troškova ljekarni odvijale u razdoblju od pet godina bez upozorenja.

243    Međutim, potonji argument je irelevantan s obzirom na to da je ESB mogao smatrati da je svaki od tri dijela predmeta, ako se uzme zasebno, nepovratno utjecao na povjerenje koje je temelj njegova odnosa s osobljem (vidjeti točku 99. ove presude) i da je stoga dio predmeta koji se odnosi na instrukcije, koji ne sadržava nikakvu nezakonitost, dovoljan da se odluka o otkazu opravda.

f)      Zaključci u pogledu desetog tužbenog razloga i zahtjeva za poništenje

244    Iz prethodno navedenog proizlazi da tužiteljevi prigovori istaknuti u okviru njegova desetog tužbenog razloga nisu opravdani i da se, stoga, njime ne dokazuje neproporcionalnost (vidjeti točku 197. ove presude) odluke o otkazu.

245    Deseti tužbeni razlog stoga nije osnovan.

246    S obzirom na to da djelomična osnovanost drugog tužbenog razloga nije dovoljna da bi se opravdalo poništenje odluke o otkazu ni, prema tome, poništenje odbijanja ponovnog pokretanja postupka (vidjeti točku 100. ove presude) i da nijedan drugi tužbeni razlog nije osnovan, valja odbiti zahtjev za poništenje u cijelosti.

B.      Drugi dio tužbenog zahtjeva, kojim se od Općeg suda traži da naloži vraćanje tužitelja na radno mjesto

247    Drugim dijelom svojeg tužbenog zahtjeva tužitelj od Općeg suda zahtijeva da naloži njegovo vraćanje na radno mjesto.

248    Međutim, taj zahtjev treba odbiti jer je podnesen sudu koji nije nadležan o njemu odlučivati jer Opći sud ne može davati naloge upravi (vidjeti u tom smislu rješenje od 22. rujna 2016., Gaki/Komisija, C‑130/16 P, neobjavljeno, EU:C:2016:731, t. 14. i navedenu sudsku praksu). Usto, s obzirom na to da je zahtjev za poništenje odbijen, valja, posljedično, odbiti i ovaj zahtjev (vidjeti, u tom smislu, rješenje od 25. svibnja 2011., Meierhofer/Komisija, F‑74/07 RENV, EU:F:2011:63, t. 69.).

C.      Treći dio tužbenog zahtjeva, kojim se traži naknada štete koju je navodno pretrpio tužitelj

249    Tužitelj od Općeg suda traži da ESB‑u naloži naknadu neimovinske štete koju je pretrpio i koju ex aequo et bono procjenjuje na 20 000 eura.

250    Valja podsjetiti na to da se općenito, kako bi se utvrdila odgovornost institucije, tijela, ureda ili agencije Unije, mora ispuniti nekoliko uvjeta, odnosno njihovo postupanje mora biti nezakonito, mora se pretrpjeti stvarna šteta i mora postojati uzročna veza između tog ponašanja i navodne štete, pri čemu su ta tri uvjeta kumulativna (vidjeti presudu od 3. listopada 2019., DQ i dr./Parlament, T‑730/18, EU:T:2019:725, t. 47. i navedenu sudsku praksu).

251    Kad je riječ o uvjetu koji se odnosi na nezakonitost postupanja, valja istaknuti da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, zahtjev za naknadu štete podnesen zajedno sa zahtjevom za poništenje koji je pravno neosnovan, i sam pravno neosnovan ako su ti zahtjevi usko povezani (presude od 30. rujna 2003., Martínez Valls/Parlament, T‑214/02, EU:T:2003:254, t. 43. i od 28. veljače 2018., Paulini/ESB, T‑764/16, neobjavljena, EU:T:2018:101, t. 86.).

252    Stoga, s obzirom na to da je zahtjev za poništenje odbijen kao pravno neosnovan (vidjeti točku 246. ove presude), valja odbiti i zahtjev za naknadu štete u dijelu u kojem se temelji na navodno „grubom” tekstu odluke o otkazu, na činjenici da se ona temelji na povredi odnosa povjerenja koji je navodno nepovratno narušen, pri čemu ESB nije objasnio kako je to povjerenje nepovratno ugroženo i na narušavanju ugleda tužitelja proizišlom iz pobijanih odluka.

253    Međutim, tužitelj svoju štetu također izvodi iz nesigurnosti koju je osjećao zbog toga što je postupak nerazumno dugo trajao.

254    Iako povreda razumnog roka, u načelu, ne može opravdati poništenje odluke koja je donesena u upravnom postupku (vidjeti točku 178. ove presude), ta se povreda može uzeti u obzir kod odlučivanja o zahtjevu za naknadu štete (vidjeti u tom smislu presudu od 10. travnja 2019., AV/Komisija, T‑303/18 RENV, neobjavljenu, EU:T:2019:239, t. 87. i navedenu sudsku praksu).

255    U tom pogledu valja podsjetiti na to da stegovni postupak svakog dužnosnika ili člana osoblja stavlja u situaciju nesigurnosti u pogledu njegove profesionalne budućnosti, koja nužno uzrokuje određeni stres i određenu anksioznost i da se njihov intenzitet, ako ta nesigurnost traje tijekom prekomjernog razdoblja, povećava iznad onoga što je opravdano (presuda od 13. siječnja 2010., A i G/Komisija, F‑124/05 i F‑96/06, EU:F:2010:2, t. 147.) i može, u načelu, činiti neimovinsku štetu.

256    Međutim, u ovom slučaju valja podsjetiti na to da je, u odnosu na uzročnu vezu, sudska praksa postavljena tako da tužitelj treba podnijeti dokaz o izravnoj i izvjesnoj uzročno‑posljedičnoj vezi između pogreške koju je počinila institucija i štete na koju se poziva (presude od 28. rujna 1999., Hautem/EIB, T‑140/97, EU:T:1999:176, t. 85. i od 5. srpnja 2011., V/Parlament, F‑46/09, EU:F:2011:101, t. 158.). Tako postupanje koje se stavlja na teret mora biti odlučujući uzrok štete (rješenje od 31. ožujka 2011., Mauerhofer/Komisija, C‑433/10 P, neobjavljeno, EU:C:2011:204, t. 127. i presuda od 8. studenoga 2018., Cocchi i Falcione/Komisija, T‑724/16 P, neobjavljena, EU:T:2018:759, t. 96.).

257    U prilog svojem zahtjevu za naknadu štete tužitelj podnosi liječničku potvrdu od 30. listopada 2017. kojom se u jednoj rečenici „situaciji na poslu koju je stvorio ESB” pripisuje postupni razvoj nesanice, gubitka težine i glavobolja koje je imao.

258    Kako bi se ocijenila dokazna snaga te potvrde, valja uzeti u obzir sve okolnosti slučaja.

259    U tom pogledu valja osobito istaknuti da, iako je tužitelju od njegove suspenzije 21. listopada 2014. sve do odluke o otkazu 7. svibnja 2019. prijetilo izricanje stegovne sankcije, protiv njega se istodobno vodilo više kaznenih postupaka. U odnosu na tužitelja tako su provedeni policijski izvidi za prijevaru i krivotvorenje dokumenata u smislu članka 263. stavka 1. kao i članka 267. njemačkog Kaznenog zakonika u vezi s računima za fizikalnu terapiju (vidjeti točku 7. ove presude). Ta dva kaznena djela kažnjiva su kaznom zatvora u trajanju od najviše pet godina. Također, njegov dom je pretražen još 16. listopada 2014. Zatim su policijski izvidi prošireni na dio predmeta koji se odnosio na potvrde o plaćanju troškova ljekarni. Dana 12. rujna 2016. državno odvjetništvo podiglo je optužnicu protiv tužitelja, kojom ga se, premda je obustavilo dio koji se odnosi na potvrde o plaćanju troškova ljekarni zbog odustajanja od kaznenog progona, nasuprot tomu, formalno optužuje za prijevaru i krivotvorenje dokumenata za dio koji se odnosi na račune za fizikalnu terapiju te ga je uputilo kaznenom sudu (vidjeti točku 7. ove presude). Presudom od 18. listopada 2017. Landgerichta Frankfurt am Main (Zemaljski sud u Frankfurtu na Majni) tužitelj je u odnosu na ta djela oslobođen od optužbe (vidjeti točku 14. ove presude). Međutim, istodobno se protiv tužitelja vodio kazneni postupak zbog prijevare u odnosu na račune za instrukcije. Državno odvjetništvo ga je o završetku kaznenih postupaka koji se na njega odnose obavijestilo tek dopisom od 30. travnja 2019. (vidjeti točku 23. presude) u kojem mu je najavilo obustavu tog posljednjeg dijela.

260    Iz toga slijedi da su se protiv tužitelja vodili kazneni postupci, uključujući i pretragu doma, te da je tijekom cijelog razdoblja spornog postupka, koje smatra nerazumno dugim, bio zabrinut da će ga osuditi.

261    Osim toga, važno je istaknuti da je tužitelj, s izrazitom upornošću, tijekom cijele istrage u stegovnom postupku, kao i u ovoj tužbi, tvrdio da je ESB trebao prekinuti taj postupak i da ga nije trebao okončati prije nego što je saznao za ishod kaznenih postupaka. Tužitelj je stoga nužno smatrao da su ti postupci u njegovu slučaju od temeljne važnosti.

262    Međutim, ESB se ne može smatrati odgovornim za trajanje nacionalnih kaznenih postupaka.

263    Također, u tom kontekstu, jedina liječnička potvrda od 30. listopada 2017. koju je podnio tužitelj, koja nije potkrijepljena i u kojoj nema nikakve anamneze niti se u njoj uopće upućuje na kaznene postupke, nije dovoljan dokaz da su odlučujući uzrok nesanice, gubitka težine i glavobolja koji se u njoj navode nesigurnosti povezane s trajanjem stegovnog postupka.

264    S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti da tužitelj, na kojem je teret dokazivanja (vidjeti točku 256. ove presude), nije u dovoljnoj mjeri dokazao uzročnu vezu između navodnog nepropisnog postupanja ESB‑a i štete na koju se poziva. Međutim, kao što je to navedeno u točki 256. ove presude, ta je veza jedan od kumulativnih uvjeta koji moraju biti ispunjeni kako bi se mogla utvrditi odgovornost institucije.

265    Posljedično, tužiteljev zahtjev za naknadu štete treba odbiti.

266    Stoga tužiteljevu tužbu treba odbiti u cijelosti.

D.      Zahtjev ESBa da Opći sud sasluša tužitelja, njegovu suprugu i djecu te eventualno i osobu B

267    U mjeri u kojoj je to potrebno, ESB je od Općeg suda zatražio da tužitelja, njegovu suprugu i djecu kao i eventualno navodnu fizioterapeutkinju, osobu B, pozove da u svojstvu svjedoka pristupe sudu, kako bi ih se saslušalo u pogledu računa za fizikalnu terapiju ili da u tom pogledu barem sasluša tužitelja kao stranku u sporu.

268    Budući da je presuđeno da su činjenice koje se odnose na te račune zastarjele (vidjeti točku 89. ove presude), taj zahtjev ne treba prihvatiti.

IV.    Troškovi

269    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Međutim, u skladu s člankom 135. stavkom 1. istog poslovnika, Opći sud može odlučiti da, ako to zahtijeva pravičnost, stranka koja ne uspije u postupku snosi vlastite troškove, ali da je dužna samo djelomično snositi troškove druge stranke odnosno da uopće nije dužna snositi troškove na toj osnovi. Usto, u skladu s člankom 135. stavkom 2. navedenog poslovnika, Opći sud može jednoj stranci, čak i ako je uspjela u postupku, naložiti snošenje troškova djelomično ili u potpunosti ako se to čini opravdanim na temelju njezina ponašanja, uključujući ponašanje prije pokretanja postupka.

270    Međutim, u ovom slučaju, iz točaka 82. i 89. ove presude proizlazi da je ESB okončao stegovni postupak te je utvrdio da tužitelj nije ispunio svoje dužnosti u dijelovima predmeta koji se odnose na račune za fizikalnu terapiju i na potvrde o plaćanju troškova ljekarni neovisno o njihovoj zastari.

271    U tim okolnostima, odredbe navedene u točki 269. ove presude pravilno će se primijeniti tako da se tužitelju naloži da, osim vlastitih troškova, snosi i tri četvrtine troškova ESB‑a i tako da se ESB‑u naloži snošenje preostale četvrtine vlastitih troškova.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (četvrto prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      DI će snositi vlastite troškove kao i tri četvrtine troškova Europske središnje banke (ESB), koja će snositi ostatak svojih troškova.

Gervasoni

Madise

Nihoul

Frendo

 

      Martín y Pérez de Nanclares

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 9. lipnja 2021.

Potpisi


Sadržaj



*      Jezik postupka: engleski