PRESUDA OPĆEG SUDA (šesto vijeće)

15. srpnja 2015.(*) 

„Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Europsko tržište čelika za prednapinjanje – Utvrđivanje cijena, podjela tržišta i razmjena osjetljivih poslovnih informacija – Složena povreda – Jedinstvena i trajna povreda – Ograđivanje – Težina povrede – Olakotne okolnosti – Jednako postupanje – Načelo individualizacije kazni i sankcija – Ocjena sposobnosti plaćanja – Obavijest Komisije o suradnji iz 2002. – Smjernice o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006. – Neograničena nadležnost“ 

U predmetu T‑393/10,

Westfälische Drahtindustrie GmbH, sa sjedištem u Hammu (Njemačka),

Westfälische Drahtindustrie Verwaltungsgesellschaft mbH & Co. KG, sa sjedištem u Hammu,

Pampus Industriebeteiligungen GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Iserlohnu (Njemačka),

koje su zastupali C. Stadler i N. Tkatchenko, a zatim C. Stadler i S. Budde, odvjetnici,

tužitelji,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju V. Bottka, R. Sauer i C. Hödlmayr, u svojstvu agenata, uz asistenciju M. Buntschecka, odvjetnik,

tuženika,

povodom tužbe za poništenje i preinaku Odluke Komisije C (2010) 4387 final od 30. lipnja 2010. u vezi s postupkom primjene članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/38344 – Čelik za prednapinjanje), izmijenjene Odlukom Komisije C (2010) 6676 final od 30. rujna 2010. i Odlukom Komisije C (2011) 2269 final od 4. travnja 2011., kao i zahtjeva za poništenje dopisa glavnog direktora Komisijine Glavne uprave za tržišno natjecanje od 14. veljače 2011.,

OPĆI SUD (šesto vijeće),

u sastavu: S. Frimodt Nielsen (izvjestitelj), predsjednik, F. Dehousse i A. M. Collins, suci,

tajnik: K. Andová, administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 10. srpnja 2014.,

donosi sljedeću

Presudu (1)

[omissis]

 II – Dopuštenost zahtjeva za poništenje dopisa od 14. veljače 2011.

92      Treba podsjetiti da je glavni direktor tijekom postupka tužiteljima dostavio dopis s nadnevkom od 14. veljače 2011. o odbijanju zahtjeva za ponovnu ocjenu njihove sposobnosti plaćanja koji su oni Komisiji podnijeli 12. kolovoza 2010., dakle između donošenja prvotne odluke i podnošenja ove tužbe.

93      U tom dopisu – sastavljenom nakon ispitivanja činjenica koje su tužitelji iznijeli i odgovora koje su dali na nekoliko pitanja koja su im Komisijine službe postavile između 12. kolovoza 2010. i 7. veljače 2011. – glavni direktor smatrao je da zbog razloga koji se razlikuju od onih iz pobijane odluke tužiteljima ne treba smanjiti novčanu kaznu zbog uzimanja u obzir njihove sposobnosti plaćanja.

94      Tužitelji su u replici zahtijevali da im se dopusti proširenje tužbenih zahtjeva na poništenje dopisa od 14. veljače 2011. (vidjeti gore navedenu t. 66.).

95      Komisija se protivi tom zahtjevu s obrazloženjem, kao prvo, da se navedenim dopisom ne mijenja pravni položaj tužiteljâ te se, slijedom toga, on ne može pobijati tužbom za poništenje i, kao drugo, da tužitelji u prilog zahtjevu za ponovnu ocjenu svoje sposobnosti plaćanja nisu iznijeli nove i bitne činjenice. Dopis od 14. veljače 2011. u tim okolnostima stoga ima isključivo potvrđujući karakter. Komisija osim toga tvrdi da – s obzirom na činjenicu da ocjena sposobnosti plaćanja tužiteljâ ulazi u neograničenu nadležnost Općeg suda i s obzirom na to da je taj sud u okviru izvršavanja te nadležnosti dužan uzeti u obzir postojeće činjenično stanje na dan kada donosi odluku – tužitelji nemaju interes ishoditi odluku Općeg suda o primjerenosti ocjene svoje sposobnosti plaćanja kakvu su imali na datum dopisa od 14. veljače 2011.

96      Točno je, dakako, da izražavanje mišljenja institucije Unije u pisanom obliku ili obična izjava namjere ne može predstavljati odluku protiv koje se može podnijeti tužba za poništenje na temelju članka 263. stavka 1. UFEU‑a, zato što se njima ne mogu proizvesti pravni učinci ili zato što nemaju za cilj proizvesti pravne učinke (vidjeti u tom smislu presude od 27. ožujka 1980., Sucrimex i Westzucker/Komisija, 133/79, Zb., EU:C:1980:104, t. 15. do 19. i od 27. rujna 1988., Ujedinjena Kraljevina/Komisija, 114/86, Zb., EU:C:1988:449, t. 12. do 15.).

97      Nadalje je bilo presuđeno da, kad je riječ tužbama za poništenje koje su podnijeli pojedinci, dopis tijela Unije, poslan kao odgovor na zahtjev njegova adresata, ne predstavlja akt koji se na njega odnosi u smislu članka 263. stavka 4. UFEU‑a koji tom adresatu daje pravo podnošenja tužbe za poništenje (vidjeti u tom smislu rješenje od 27. siječnja 1993., Miethke/Parlament, C‑25/92, Zb., EU:C:1993:32, t. 10.).

98      S druge strane, na temelju ustaljene sudske prakse, mjere koje proizvode obvezujuće pravne učinke koji utječu na interese trećih, mijenjajući na bitan način njihovu pravnu situaciju, akti su koji mogu biti predmet tužbe za poništenje u smislu članka 263. UFEU‑a (presuda od 11. studenoga 1981., IBM/Komisija, 60/81, Zb., EU:C:1981:264, t. 9.; vidjeti također presudu od 17. travnja 2008., Cestas/Komisija, T‑260/04, Zb., EU:T:2008:115, t. 67. i navedenu sudsku praksu).

99      Nadalje, radi utvrđivanja toga može li mjera biti predmet tužbe za poništenje, mora se razmotriti bit mjere čije se poništenje traži, a oblik u kojem je ona poduzeta načelno je nevažan u tom pogledu (presuda IBM/Komisija, t. 98. supra, EU:C:1981:264, t. 9.; vidjeti također presudu Cestas/Komisija, t. 98. supra, EU:T:2008:115, t. 68. i navedenu sudsku praksu).

100    Samo akt kojim tijelo Unije nedvosmisleno i konačno zauzima svoje stajalište u obliku koji omogućuje da se utvrdi njegova narav predstavlja odluku koja može biti predmet tužbe za poništenje, no pod uvjetom da ta odluka nije potvrda prethodnog akta (vidjeti u tom smislu presudu od 26. svibnja 1982., Njemačka i Bundesanstalt für Arbeit/Komisija, 44/81, Zb., EU:C:1982:197, t. 12.).

101    U slučaju da je pobijani akt isključivo potvrđujući, tužba je dopuštena samo pod uvjetom da je potvrđeni akt pobijan u za to predviđenom roku (vidjeti presude od 14. srpnja 1995., CB/Komisija, T‑275/94, Zb., EU:T:1995:141, t. 27. i od 10. srpnja 1997., AssiDomän Kraft Products i dr./Komisija, T‑227/95, Zb., EU:T:1997:108, t. 29. i navedenu sudsku praksu). Naime, tužba protiv potvrđujuće odluke nedopuštena je samo ako je potvrđena odluka postala konačna u odnosu na zainteresiranu osobu zbog nepodnošenja tužbe u propisanom roku. U suprotnom, zainteresirana osoba ovlaštena je pobijati ili potvrđenu odluku, ili potvrđujuću odluku, ili bilo koju od tih odluka (presude od 11. svibnja 1989., Maurissen i Union syndicale/Revizorski sud, 193/87 i 194/87, EU:C:1989:185, t. 26. i od 18. prosinca 2007., Weißenfels/Parlament, C‑135/06 P, Zb., EU:C:2007:812, t. 54.).

102    S druge strane, kada tužitelj propusti rok za podnošenje tužbe protiv odluke kojom je nedvosmisleno određena mjera s pravnim učincima koji utječu na njegove interese i koja je za njega obvezujuća, on ne može iznova pokrenuti taj rok zahtijevajući od institucije da ponovno razmotri svoju odluku i podnoseći tužbu protiv odbijanja kojim se potvrđuje prethodno donesena odluka (vidjeti presudu od 15. ožujka 1995., COBRECAF i dr./Komisija, T‑514/93, Zb., EU:T:1995:49, t. 44. i navedenu sudsku praksu).

103    Upravo s obzirom na prethodna razmatranja treba ispitati zahtjev tužiteljâ za poništenje dopisa od 14. veljače 2011., u kojem je glavni direktor odbio zahtjev što su ga tužitelji podnijeli nakon donošenja prvotne odluke za ponovnu ocjenu svoje sposobnosti plaćanja (vidjeti t. 60. i 61.).

104    S tim u vezi, Komisijin argument da nije bila dužna odlučiti o zahtjevima za ponovnu ocjenu sposobnosti plaćanja poduzetnika podnesenih nakon donošenja odluka kojima se izriču novčane kazne u ovom je slučaju bespredmetan. Naime, nesporno je da su u ovom slučaju Komisijine službe odlučile o novom zahtjevu koji su tužitelji podnijeli nakon što su ispitale nove dokumente koje su oni predočili u potporu tom zahtjevu te su im uputile nekoliko pitanja osobito o tim dokumentima.

105    Nadalje, na završetku tog ispitivanja glavni direktor svoju odluku o odbijanju prihvaćanja zahtjeva za smanjenje novčane kazne koji su tužitelji podnijeli utemeljio je na razlozima koji su proturječni onima iz prvotne odluke. Naime, dok je u prvotnoj odluci Komisija istaknula da je položaj tužiteljâ tako težak da je njihov nestanak vjerojatan neovisno o iznosu novčane kazne koja bi im bila izrečena, s druge strane, u dopisu od 14. veljače 2011. glavni direktor je smatrao da, s obzirom na procjenu novčanog tijeka društva WDI koju su tužitelji predočili nakon prvotne odluke, oni nisu dokazali da samo to društvo nije moglo pribaviti potrebna sredstva za plaćanje svih novčanih kazni.

106    Osim toga, iznos novčanih kazni za koji je glavni direktor izvršio ocjenu sposobnosti plaćanja tužiteljâ jest onaj koji im je bio naložen za plaćanje nakon prve odluke o izmjeni. Taj se iznos, međutim, razlikovao od onoga za koji je izvršena ocjena te sposobnosti plaćanja u prvotnoj odluci.

107    Iz prethodnih razmatranja proizlazi da je u dopisu od 14. veljače 2011. glavni direktor ocijenio sposobnost plaćanja tužiteljâ uzimajući u obzir činjenične i pravne elemente različite od onih koje je ispitao u prvotnoj odluci i da se razlog za odbijanje smanjenja novčane kazne čije im je plaćanje bilo naloženo, a koji je utvrdio glavni direktor, razlikuje od onoga na kojem se temeljila odluka o odbijanju njihova prvog zahtjeva za smanjenje u prvotnoj odluci. Stoga se dopis od 14. veljače 2011. ne može, kao što to tvrdi Komisija, smatrati isključivim potvrđivanjem prvotne odluke (vidjeti u tom smislu presude od 7. veljače 2001., Inpesca/Komisija, T‑186/98, Zb., EU:T:2001:42, t. 44. do 51. i od 22. svibnja 2012., Sviluppo Globale/Komisija, T‑6/10, EU:T:2012:245, t. 22. do 24.).

108    U svakom slučaju, treba podsjetiti da su tužitelji u roku za podnošenje tužbe propisanom člankom 263. stavkom 6. UFEU‑a podnijeli zahtjev za poništenje dopisa od 14. veljače 2011., i to u okviru ove tužbe koja je također usmjerena protiv pobijane odluke. Stoga na dan kad su tužitelji zahtijevali proširenje predmeta ove tužbe na dopis od 14. veljače 2011. prvotna odluka nije postala konačna. Iz sudske prakse navedene u gornjoj točki 101. proizlazi da u tim okolnostima, čak i pod pretpostavkom da dopis od 14. veljače 2011. treba smatrati aktom kojim se isključivo potvrđuje prvotna odluka, ta okolnost ne može imati za posljedicu nedopuštenost takvog zahtjeva.

109    Naposljetku, treba istaknuti da izvršavanje neograničene nadležnosti suda Unije ne isključuje, već pretpostavlja da taj sud izvršava – u mjeri u kojoj tužitelj to od njega zahtijeva i podložno razlozima javnog poretka koje mora, uz poštovanje načela kontradiktornosti, istaknuti po službenoj dužnosti – nadzor ocjene činjeničnih i pravnih elemenata koje je izvršila Komisija (vidjeti presudu od 10. srpnja 2014., Telefónica i Telefónica de España/Komisija, C‑295/12 P, Zb., EU:C:2014:2062, t. 51. do 57. i navedenu sudsku praksu). Međutim, iako sud neograničene nadležnosti, kao što to pravilno tvrdi Komisija, kad smatra da je opravdano da izvršava svoju ovlast preinake, u načelu mora uzeti u obzir pravno i činjenično stanje na dan kada donosi odluku (vidjeti u tom smislu presude od 6. ožujka 1974., Istituto Chemioterapico Italiano i Commercial Solvents/Komisija, 6/73 i 7/73, Zb., EU:C:1974:18, t. 51. i 52.; od 14. srpnja 1995., CB/Komisija, T‑275/94, Zb., EU:T:1995:141, t. 61. i od 5. listopada 2011., Romana Tabacchi/Komisija, T‑11/06, Zb., EU:T:2011:560, t. 282. do 285.), posljedica te obveze nije oduzimanje poduzetnicima koje je Komisija kaznila zbog povrede članka 101. UFEU‑a pravnog interesa da sudskim nadzorom također bude obuhvaćena osnovanost ocjene činjeničnih i pravnih elemenata koju je izvršila Komisija, s obzirom na činjenično i pravno stanje koje je postojalo na dan te ocjene. Stoga sama mogućnost da, kad je riječ o ocjeni sposobnosti plaćanja tužiteljâ, Opći sud odluči izvršavati svoju neograničenu nadležnost nema za posljedicu, kao što to tvrdi Komisija, bespredmetnost nadzora ocjene iz dopisa od 14. veljače 2011.

110    Iz toga slijedi da zapreke vođenju postupka koje je Komisija istaknula u vezi sa zahtjevom za poništenje dopisa od 14. veljače 2011. treba odbiti.

[omissis]

A –  Prvi i drugi tužbeni razlog, koji se temelje na činjenici da je Komisija pogrešno smatrala da su tužitelji neprekidno sudjelovali u jedinstvenoj i trajnoj povredi od 1. siječnja 1984.

121    U prvom dijelu prvog tužbenog razloga tužitelji tvrde da, s jedne strane, zbog gotovo jednoipolgodišnjeg prekida između ciriškog kluba i početka kluba Europa i, s druge strane, zbog razlika u pogledu organizacije i funkcioniranja tih dvaju dogovora, Komisija nije mogla smatrati da su ove dvije zasebne povrede tvorile jedinstvenu i trajnu povredu. Iz toga slijedi da su povrede počinjene prije početka kluba Europa, 12. svibnja 1997., zastarjele na temelju članka 25. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 1/2003.

122    U drugom dijelu prvog tužbenog razloga tužitelji tvrde da Komisija uopće nije uzela u obzir, kao što to potvrđuju bilješke društva Emesa, da se društvo WDI za sve druge poduzetnike koji su sudjelovali na sastanku 9. siječnja 1996. očito ogradilo od sporazuma provedenih u okviru ciriškog kluba. Stoga su sve povrede koje je društvo WDI počinilo prije 12. svibnja 1997. zbog istog razloga zastarjele na temelju članka 25. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 1/2003.

123    Drugim tužbenim razlogom, istaknutim podredno, tužitelji tvrde da je povredu za koju se terete u najmanju ruku trebalo smatrati ponovljenom i da je Komisija u pogledu razdoblja utvrđenog za izračun novčanih kazni trebala uzeti u obzir prekid zabranjenog sporazuma tijekom prijelaznog razdoblja.

124    Stoga najprije treba ispitati je li Komisija opravdano mogla utvrditi da je društvo WDI sudjelovalo u jedinstvenoj i trajnoj povredi.

 1. Postojanje jedinstvene i trajne povrede

 a) Dijelovi zabranjenog sporazuma i kvalifikacija jedinstvenom povredom u pobijanoj odluci

125    Iako Komisija u svojem odgovoru na tužbu i odgovoru na repliku tvrdi da je povreda o kojoj je riječ u ovom slučaju „trajna ili ponovljena“, na samom početku treba podsjetiti da je u pobijanoj odluci navedena povreda bila kvalificirana samo kao „jedinstvena i trajna“ (uvodna izjava 609. pobijane odluke), a ne kao ponovljena. Tako su tužitelji kažnjeni za povredu koju su bez prekida počinili društvo Klöckner Draht, koje je postalo društvo WDI, od 1. siječnja 1984. i društva WDV i Pampus, počevši od datuma kada su ta društva preuzela nadzor nad društvom WDI (vidjeti gornje točke 54. do 57.).

126    U uvodnoj izjavi 122. pobijane odluke Komisija je, naime, zabranjeni sporazum za koji se tužitelje tereti da su u njemu sudjelovali opisala kao „sveeuropski dogovor koji se sastoji od takozvane ciriške i europske faze i/ili, ovisno o slučaju, nacionalnih/regionalnih dogovora“.

127    U uvodnim izjavama 123. do 135. pobijane odluke ukratko se navode različiti sporazumi i usklađena djelovanja koji su zatim podrobnije izloženi i ocijenjeni s obzirom na članak 101. stavak 1. UFEU‑a i članak 53. Sporazuma o EGP‑u. Prema Komisijinu mišljenju, kao što je to navedeno i u gornjim točkama 40. do 53., zabranjeni se sporazum osobito i kronološkim redoslijedom sastoji od sedam ključnih dijelova.

128    Kao prvo, ciriški klub, to jest prva faza sveeuropskog sporazuma, trajao je od 1. siječnja 1984. do 9. siječnja 1996. te se odnosio na utvrđivanje kvota po zemljama (Njemačka, Austrija, Beneluks, Francuska, Italija i Španjolska), podjelu kupaca, cijene i razmjenu osjetljivih poslovnih informacija. Njegovi članovi najprije su bila društva Tréfileurope, Nedri, WDI, DWK i Redaelli, koje je, osim toga, zastupalo nekoliko talijanskih poduzetnika, barem počevši od 1993., a zatim su im se pridružila društva Emesa 1992. i Tycsa 1993.

129    Kao drugo, klub Italia, nacionalni dogovor koji je trajao od 5. prosinca 1995. do 19. rujna 2002., odnosio se na utvrđivanje kvota za Italiju kao i na izvoz iz te zemlje u ostatak Europe. Njegovi članovi bili su talijanski poduzetnici društva Redaelli, ITC, CB i Itas, kojima su se zatim pridružila društva Tréfileurope i Tréfileurope Italia (3. travnja 1995.), SLM (10. veljače 1997.), Trame (4. ožujka 1997.), Tycsa (17. prosinca 1996.), DWK (24. veljače 1997.) i Austria Draht (15. travnja 1997.).

130    Kao treće, južni sporazum regionalni je sporazum koji su 1996. dogovorili i sklopili talijanski poduzetnici društva Redaelli, ITC, CB i Itas s društvima Tycsa i Tréfileurope kako bi utvrdili stopu penetracije svakog od sudionika u južnim zemljama (Španjolskoj, Italiji, Francuskoj, Belgiji i Luksemburgu) i kako bi se obvezali da zajednički pregovaraju o kvotama s drugim proizvođačima iz sjeverne Europe.

131    Kao četvrto, klub Europa, to jest druga faza sveeuropskog dogovora, u svibnju 1997. okupio je društva Tréfileurope, Nedri, WDI, DWK, Tycsa i Emesa. Sastanci kluba Europa, u kojima su povremeno mogli sudjelovati i drugi europski proizvođači (vidjeti gornju točku 48.), okončani su u rujnu 2002. Svrha sporazuma bila je prevladavanje krize ciriškog kluba te se odnosio na podjelu novih kvota (izračunatih za razdoblje od četvrtog tromjesečja 1995. do prvog tromjesečja 1997.), podjelu kupaca i utvrđivanje cijena. Stalni članovi dogovorili su pravila o koordinaciji, uključujući imenovanje koordinatora odgovornih za provedbu dogovora u nekoliko zemalja i koordinaciju s drugim zainteresiranim poduzetnicima aktivnima u tim zemljama ili u vezi s istim kupcima. Njihovi predstavnici redovito su se sastajali na različitim razinama kako bi nadzirali provedbu dogovora. Oni su razmijenili osjetljive poslovne informacije. U slučaju odstupanja u odnosu na dogovoreno postupanje, primijenjen je sustav obeštećenja.

132    Kao peto, u okviru sveeuropskih dijelova zabranjenog sporazuma šest stalnih članova, kojima su se povremeno pridruživali talijanski proizvođači i društvo Fundia, također je održavalo bilateralne ili multilateralne kontakte i sudjelovalo u utvrđivanju cijena i podjeli kupaca na ad hoc osnovi, ako su za to imali interes. Tako su društva Tréfileurope, Nedri, WDI, Tycsa, Emesa, CB i Fundia zajednički koordinirala cijene i količinu prometa za kupca Addtek. Ti su se planovi uglavnom odnosili na Finsku, Švedsku i Norvešku, ali i na Nizozemsku, Njemačku, baltičke države kao i na središnju i istočnu Europu. Koordinacija u pogledu društva Addtek započela je tijekom ciriškog kluba sveeuropskog dogovora te je trajala najmanje do kraja 2001.

133    Kao šesto, u razdoblju barem od rujna 2000. do rujna 2002. šest stalnih članova, društva ITC, CB, Redaelli, Itas i SLM redovito su se sastajali s ciljem uključivanja talijanskih poduzetnika u klub Europa kao stalnih članova. Talijanski poduzetnici željeli su povećati svoje kvote u Europi, dok je klub Europa podržavao postojeće stanje. U tu svrhu održani su sastanci u klubu Italia radi definiranja zajedničkog stajališta talijanskih poduzetnika, sastanci u klubu Europa radi ispitivanja zahtjevâ talijanskih poduzetnika te sastanci između sudionika kluba Europa i talijanskih predstavnika radi približavanja članova tih dvaju dogovora. Tijekom tih pregovora uključeni poduzetnici razmjenjivali su osjetljive poslovne informacije. Za potrebe preraspodjele europskih kvota s ciljem uključivanja talijanskih proizvođača, ti su poduzetnici postigli dogovor o primjeni novog referentnog razdoblja (30. lipnja 2000. – 30. lipnja 2001.). Oni su se također sporazumjeli o ukupnoj količini izvoza talijanskih poduzetnika u ostatak Europe. Usporedno s time, oni su raspravljali o cijenama, pri čemu su članovi kluba Europa željeli da se na europsku razinu proširi mehanizam utvrđivanja cijena koji su talijanski proizvođači primjenjivali unutar kluba Italia.

134    Kao sedmo, Komisija je također utvrdila postojanje kluba España, dogovora paralelnog s drugim elementima zabranjenog sporazuma koji se odnosi na španjolsko i portugalsko tržište (vidjeti gornju točku 52.).

135    Komisija je u uvodnim izjavama 610. do 612. pobijane odluke navela razloge zbog kojih je smatrala da su svi ovi elementi povrede predstavljali povezani skup mjera s jedinim ciljem ograničavanja tržišnog natjecanja na tržištu čelika za prednapinjanje na europskoj i nacionalnoj razini. Stoga je Komisija smatrala da su svi utvrđeni protutržišni dogovori doprinosili jedinstvenom protutržišnom poslovnom cilju, to jest narušavanju ili uklanjanju uobičajenih tržišnih uvjeta na tržištu čelika za prednapinjanje i uspostavi sveukupne ravnoteže mehanizmima koji su zajednički različitim razinama kojima je počinjena povreda, to jest utvrđivanjem cijena, podjelom kvota, podjelom kupaca i razmjenom osjetljivih poslovnih informacija.

136    Konkretnije, u uvodnoj izjavi 613. pobijane odluke Komisija je navela razloge zbog kojih su faze ciriškog kluba i kluba Europa predstavljale jedinstvenu povredu, unatoč prijelaznom razdoblju. Komisija je osobito istaknula da su sastanci čiji su ciljevi bili ugrožavanje slobodnog tržišnog natjecanja i ponovna uspostava trajnog sveeuropskog dogovora održani nakon prekida ciriškog kluba. Komisija je također navela da su učinci ugovora sklopljenih u sklopu ciriškog kluba nastavljeni tijekom prijelaznog razdoblja i da je funkcioniranje regionalnih dogovora, koji su doprinosili istom jedinstvenom cilju kao što je onaj koji se želio postići svakim od dijelova zabranjenog sporazuma, nastavljeno tijekom tog istog razdoblja.

137    U uvodnim izjavama 614. i 615. pobijane odluke Komisija je navela da su konkretni mehanizmi funkcioniranja različitih elemenata zabranjenog sporazuma osiguravali koordinaciju između sveeuropskih dogovora i različitih nacionalnih sporazuma. Tako je, prema Komisijinu mišljenju, sustav kvota uspostavljen unutar kluba Italia nadahnuo sustav koji je usvojio ciriški klub. Nadalje, koordinaciju između kluba Europa i talijanskih proizvođača osiguravalo je društvo Tréfileurope, a onu između kluba Europa i kluba España društva Tycsa i Emesa, koja su sudjelovala u dvama klubovima.

138    Prema navodima iz uvodnih izjava 616. do 621., svi sudionici u konkurentskim dogovorima sudjelovali su, u različitoj mjeri, u zajedničkom protutržišnom planu, čija je provedba trajala, i po ciljevima kao i po osnovnim značajkama, od 1984. do kraja 2002.

139    U uvodnoj izjavi 622. pobijane odluke Komisija je istaknula da, iako svaki od sudionika u zabranjenom sporazumu nije pojedinačno sudjelovao u svim elementima povrede, svi su imali korist od razmjene informacije koja se odvijala između sudionika te su znali da je njihovo sudjelovanje bilo dio cjelovitog plana.

140    Tužitelji osporavaju ocjenu prema kojoj ciriški klub i klub Europa, za koje niječu da su u njima sudjelovali, čine dva elementa jedinstvene povrede.

 b) Pojam jedinstvene povrede

141    Prema ustaljenoj sudskoj praksi, povreda članka 101. stavka 1. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u može biti posljedica ne samo izoliranog akta već također skupa akata ili neprekidnog ponašanja, čak i ako bi jedan ili više elemenata tog skupa akata ili tog neprekidnog ponašanja također mogli sami po sebi i uzeti pojedinačno predstavljati povredu navedene odredbe. Stoga, kada različite radnje čine dio „cjelovitog plana“ jer njihov identičan cilj narušava tržišno natjecanje na zajedničkom tržištu, Komisija ima pravo pripisati odgovornost za te radnje na temelju sudjelovanja u povredi razmatranoj kao cjelini (presude od 8. srpnja 1999., Komisija/Anic Partecipazioni, C‑49/92 P, Zb., EU:C:1999:356, t. 81.; od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, Zb., EU:C:2004:6, t. 258. i od 6. prosinca 2012., Komisija/Verhuizingen Coppens, C‑441/11 P, Zb., EU:C:2012:778, t. 41.).

142    Poduzetnik koji je sudjelovao u jednoj takvoj jedinstvenoj i složenoj povredi vlastitim ponašanjem, koje je obuhvaćeno pojmom sporazuma ili usklađenog djelovanja s ciljem protutržišne naravi, u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, i kojim se namjeravalo pridonijeti ostvarivanju povrede u cjelini, tako može također biti odgovoran za ponašanje drugih poduzetnika u okviru iste povrede za čitavo razdoblje svojeg sudjelovanja u navedenoj povredi. Takav je slučaj kad se utvrdi da je navedeni poduzetnik vlastitim ponašanjem nastojao pridonijeti zajedničkim ciljevima svih sudionika i da je znao za protupravna ponašanja koja su drugi poduzetnici planirali ili izvršavali pri ostvarivanju istih ciljeva ili koja je mogao razumno predvidjeti te da je bio spreman snositi povezani rizik (presude Komisija/Anic Partecipazioni, t. 141. supra, EU:C:1999:356, t. 83., 87. i 203.; Aalborg Portland i dr./Komisija, t. 141. supra, EU:C:2004:6, t. 83. i Komisija/Verhuizingen Coppens, t. 141. supra, EU:C:2012:778, t. 42.).

143    Tako je poduzetnik mogao izravno sudjelovati u svim ponašanjima protutržišne naravi koja čine jedinstvenu i trajnu povredu te mu u tom slučaju Komisija može pripisati odgovornost za sva ta ponašanja i stoga za povredu u cjelini. Također, poduzetnik je mogao sudjelovati samo u jednom dijelu ponašanja protutržišne naravi koja čine jedinstvenu i trajnu povredu, ali znati za sva ostala protupravna ponašanja koja su planirali ili proveli ostali sudionici u zabranjenom sporazumu radi postizanja istih ciljeva, ili ih je mogao razumno predvidjeti i za to je bio spreman preuzeti rizik. U takvom slučaju Komisija tom poduzetniku također može pripisati odgovornost za sva protupravna ponašanja koja čine takvu povredu i stoga za povredu u cjelini (presuda Komisija/Verhuizingen Coppens, t. 141. supra, EU:C:2012:778, t. 43.).

144    S druge strane, ako je poduzetnik izravno sudjelovao u jednom ili više ponašanja protutržišne naravi koja čine jedinstvenu i trajnu povredu, ali nije utvrđeno da je vlastitim ponašanjem namjeravao pridonijeti svim zajedničkim ciljevima ostalih sudionika u zabranjenom sporazumu i da je znao za sva ostala protupravna ponašanja koja su planirali ili proveli navedeni sudionici radi postizanja istih ciljeva ili da ih je mogao razumno predvidjeti i za to bio spreman preuzeti rizik, Komisija mu može pripisati odgovornost samo za ponašanja u kojima je izravno sudjelovao i ponašanja koja su planirali ili proveli ostali sudionici radi postizanja istih ciljeva kao što su oni koje je on želio postići i za koja je dokazano da je za njih znao ili ih je mogao razumno predvidjeti i da je za to bio spreman preuzeti rizik (presuda Komisija/Verhuizingen Coppens, t. 141. supra, EU:C:2012:778, t. 44.).

145    To, međutim, ne može izuzeti od odgovornosti tog poduzetnika za ponašanja za koja je nesporno da je u njima sudjelovao ili za ponašanja za koja se stvarno može smatrati odgovornim. Međutim, Komisijinu odluku kojom se sveukupni zabranjeni sporazum kvalificira kao jedinstvena i trajna povreda može se tako razdijeliti samo ako je, s jedne strane, navedeni poduzetnik tijekom upravnog postupka bio u mogućnosti shvatiti da ga se također teretilo za svako od ponašanja koja ju čine te stoga u vezi s tim iznijeti svoju obranu i ako je, s druge strane, navedena odluka dovoljno jasna u tom pogledu (presuda Komisija/Verhuizingen Coppens, t. 141. supra, EU:C:2012:778, t. 45. i 46.).

146    U tom pogledu, sudskom praksom nekoliko je kriterija utvrđeno kao relevantno za ocjenu jedinstvenosti povrede, i to istovjetnost ciljeva praksi o kojima je riječ, istovjetnost predmetnih proizvoda i usluga, istovjetnost poduzetnika koji su sudjelovali u povredi te istovjetnost načina njezine provedbe. Osim toga, istovjetnost fizičkih osoba uključenih za račun poduzetnika i istovjetnost zemljopisnog područja primjene praksi o kojima je riječ također su elementi koji se mogu uzeti u obzir za potrebe tog ispitivanja (vidjeti presudu od 17. svibnja 2013., Trelleborg Industrie i Trelleborg/Komisija, T‑147/09 i T‑148/09, Zb., EU:T:2013:259, t. 60. i navedenu sudsku praksu).

147    Naposljetku, činjenica da jedan poduzetnik nije sudjelovao u svim sastavnim dijelovima zabranjenog sporazuma ili da je imao manje bitnu ulogu u aspektima u kojima je sudjelovao mora se uzeti u obzir prilikom ocjene težine povrede i, ovisno o slučaju, određivanja novčane kazne (presude Komisija/Anic Partecipazioni, t. 141. supra, EU:C:1999:356, t. 90. i Aalborg Portland i dr./Komisija, t. 141. supra, EU:C:2004:6, t. 86.)

 c) Elementi utvrđeni u pogledu tužiteljâ

148    U uvodnim izjavama 796. do 799. Komisija je navela da je odgovornost tužitelja bila utvrđena u pogledu, kao prvo, sudjelovanja društva Klöckner Draht, potom društva WDI u ciriškom klubu od 1. siječnja 1984. do 9. siječnja 1996. (vidjeti gornju točku 128.), kao drugo, sudjelovanja društva WDI na sastancima održanima tijekom prijelaznog razdoblja (od 9. siječnja 1996. do 12. svibnja 1997.), kao treće, sudjelovanja društva WDI u klubu Europa od 12. svibnja 1997. do 19. rujna 2002. (vidjeti gornju točku 131.), osobito kao koordinatora za Njemačku i, kao četvrto, koordinacije u pogledu kupca, društva Addtek, od 1984. do 2002.

149    S obzirom na kriterije uspostavljene sudskom praksom, navedene u gornjim točkama 141. do 147., tužitelji ne osporavaju ni svoje sudjelovanje u ciriškom klubu ni svoje znanje o različitim elementima povrede. S druge strane, smatraju da ti različiti elementi povrede nisu dio cjelovitog plana i da je društvo WDI prekinulo svoja protutržišna djelovanja tijekom prijelaznog razdoblja.

 Postojanje cjelovitog plana

150    Tužitelji smatraju da, kako bi dokazala postojanje cjelovitog plana, Komisija nije mogla utvrditi da su se različiti elementi povrede odnosili na isti gospodarski sektor a da nije utvrdila odnos komplementarnosti između različitih predmetnih elemenata, primjerice postojanje okvirnog sporazuma. Komisija se u tom pogledu ne može pozivati na postojanje zajedničkih sudionika. S druge strane, Komisija je pogriješila zato što nije izvukla nikakve zaključke iz činjenice da se zemljopisni doseg odluka o kvotama odnosio na nacionalna tržišta u okviru ciriškog kluba i na cijelo europsko tržište u okviru kluba Europa. Nadalje, razlikovali su se načini koordinacije, s obzirom na to da su u sastancima kluba Europa sudjelovali direktori prodaje, dok su sastancima ciriškog kluba prisustvovali samo rukovoditelji. Nadalje, u okviru kluba Europa bili su uvedeni nacionalni koordinatori, dok je ciriški klub funkcionirao kao jedinstveni središnji ured za obavješćivanje.

151    Međutim, nijedan od ovih argumenata nije takve naravi da može dovesti u pitanje dokazivanje provedeno u pobijanoj odluci.

152    Naime, kao što je to Komisija istaknula, zabranjeni sporazum sankcioniran pobijanom odlukom tvorio je skup sporazuma koji su se s vremenom smjenjivali i na lokalnoj (nacionalnoj ili regionalnoj) i na europskoj razini, a čiji je zajednički cilj bio osiguravanje nekonkurentske ravnoteže europskog tržišta čelika za prednapinjanje, koje karakterizira strukturalna prekapacitiranost.

153    Osim toga, nesporno je da su sredstva upotrijebljena za postizanje tog cilja – to jest utvrđivanje cijena, podjela kvota, podjela kupaca i razmjena osjetljivih poslovnih informacija – bila zajednička svim elementima zabranjenog sporazuma. Glavni sudionici u ciriškom klubu i klubu Europa, među kojima i tužitelji, bili su isti poduzetnici. Komisija tvrdi, a da u toj tvrdnji nije osporena, da su te poduzetnike u većini slučajeva predstavljale iste fizičke osobe u okviru ciriškog kluba, a zatim u okviru kluba Europa.

154    Osim toga, mehanizmi koordinacije između ciriškog kluba, a zatim kluba Europa, s jedne strane, i nacionalni i regionalni dogovori (južni sporazumi, klub Italia i klub España), s druge strane, iako nisu potpuno istovjetni, bili su u uspostavljeni u svim slučajevima. Naime, s jedne strane, nesporno je da su talijanski proizvođači izravno sudjelovali u ciriškom klubu, dok je koordinaciju između kluba Europa i kluba Italia osiguravalo društvo Tréfileurope. S druge strane, koordinacija između kluba España i kluba Europa ostvarena je uključivanjem društava Emesa i Tycsa u potonji klub.

155    Ta činjenična utvrđenja koja je Komisija iznijela u pobijanoj odluci i koja tužitelji nisu osporili upućuju na zaključak o jedinstvu povrede koju tvori više elemenata u smislu sudske prakse navedene u gornjoj točki 146.

156    Kad je riječ o razlikama između ciriškog kluba i kluba Europa na koje se pozivaju tužitelji, koje su, uostalom, također utvrđene u pobijanoj odluci, treba primijetiti da one, daleko od toga da sprečavaju da se donese zaključak o jedinstvenoj povredi, upravo suprotno, odražavaju volju za primjenom učinkovitijih sredstava za postizanje istog cilja kao što je onaj koji žele postići svi sudionici u različitim dogovorima iz zabranjenog sporazuma, to jest ograničavanje učinaka tržišnog natjecanja na tržištu koje je strukturalno prekapacitirano, osobito sporazumima o cijenama, proizvodnim kvotama i podjeli glavnih kupaca.

157    Takav zaključak omogućuje da se objasni očita proturječnost koju su tužitelji utvrdili između uvodnih izjava 186. i 629. pobijane odluke. Naime, iako se pokazalo jedinstvo općeg cilja zabranjenog sporazuma koji se željelo postići njegovim uzastopnim dijelovima, svaki od sporazuma čiji skup tvori jedinstvenu povredu karakterizirala je više ili manje ograničena zemljopisna dimenzija kao i metode primijenjene radi osiguranja nadzora preuzetih obveza, koje su, kad je o njima riječ, ostale identične te su se odnosile na cijene, kvote isporuke, podjelu kupaca i razmjenu osjetljivih poslovnih informacija.

158    Stoga razlike u funkcioniranju između dviju uzastopnih faza sveeuropskih dogovora nisu zapreka tomu da se utvrdi postojanje ukupnog plana koji karakterizira istovjetnost protutržišnog cilja, a čiji su dio uzastopno bili ciriški klub i kluba Europa (vidjeti u tom smislu presude Aalborg Portland i dr./Komisija, t. 141. supra, EU:C:2004:6, t. 258.; od 21. rujna 2006., Nederlandse Federatieve Vereniging voor de Groothandel op Elektrotechnisch Gebied/Komisija, C‑105/04 P, Zb., EU:C:2006:592, t. 110. i Trelleborg Industrie i Trelleborg/Komisija, t. 146. supra, EU:T:2013:259, t. 60. i navedenu sudsku praksu).

 Utjecaj tvrdnji tužiteljâ koje se odnose na prekid zabranjenog sporazuma na kvalifikaciju povrede i na nastupanje zastare

159    Tužitelji su u svojim pismenima tvrdili da je, nakon velikih neslaganja da kojih je došlo unutar ciriškog kluba počevši od 1995., taj klub prestao funkcionirati prije početka kluba Europa. Stoga je postojao prekid u funkcioniranju zabranjenog sporazuma u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, što predstavlja prepreku tomu da se ciriški klub i klub Europa mogu smatrati zasebnim elementima jedinstvene povrede.

160    Treba podsjetiti, a da pritom nije potrebno uzeti u obzir činjenicu da su u svojem odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama i na raspravi tužitelji priznali da se regionalni i nacionalni sporazumi tijekom prijelaznog razdoblja nisu prekidali, da se – zbog razloga navedenih u gornjim točkama 152. do 158., zbog istovjetnosti ciljeva koji se žele postići i sredstava upotrijebljenih svakim od protutržišnih sporazuma koje je Komisija identificirala kao i, a fortiori u slučaju ciriškog kluba i kluba Europa, prisutnosti istih glavnih proizvođača – može utvrditi postojanje ukupnog plana, u smislu sudske prakse navedene u gornjim točkama 141. do 147., čiji su dio uzastopce bila ta dva kluba.

161    Tužitelji ne poriču da su sudjelovali u ciriškom klubu do 9. siječnja 1996. i priznaju da su sudjelovali u klubu Europa od 12. svibnja 1997. Stoga, čak i pod pretpostavkom da prijelazno razdoblje predstavlja prekid u funkcioniranju zabranjenog sporazuma ili samo razdoblje prestanka svake protupravne aktivnosti tužiteljâ, tužitelji su pravilno, s obzirom na prethodno utvrđeni kontinuitet ciljeva i sredstava, proglašeni odgovornima zbog sudjelovanja u jedinstvenoj povredi. Osim toga, s obzirom na činjenicu da je trajanje prijelaznog razdoblja bilo kraće od pet godina, što je rok propisan člankom 25. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 1/2003, jedinstvenu povredu u kojoj su tužitelji sudjelovali, ako se prihvati da to razdoblje predstavlja prekid, u najmanju ruku treba smatrati ponovljenom, a ne trajnom (vidjeti u tom smislu presudu Trelleborg Industrie i Trelleborg/Komisija, t. 146. supra, EU:T:2013:259, t. 70. do 95. i navedenu sudsku praksu).

162    Iz toga slijedi da prvi tužbeni razlog, zato što se temelji na činjenici da je nastupila zastara kad je riječ o razdoblju prije 12. svibnja 1996., treba u cijelosti odbiti, neovisno o tome je li prijelazno razdoblje predstavljalo prekid povrede.

163    Međutim, ako bi se njihov argument koji se temelji na prekidu povrede tijekom prijelaznog razdoblja pokazao osnovanim, tužitelji mogu zahtijevati da ih se ne kazni za razdoblje u kojem se dogodio prekid (vidjeti u tom smislu presudu Trelleborg Industrie i Trelleborg/Komisija, t. 146. supra, EU:T:2013:259, t. 88.). Stoga također treba odlučiti o toj argumentaciji i najprije ispitati tvrdnje o prekidu zabranjenog sporazuma općenito, a zatim o prestanku sudjelovanja tužiteljâ u zabranjenom sporazumu.

 2. Osnovanost tvrdnji tužiteljâ o prekidu njihova sudjelovanja u zabranjenom sporazumu

164    Kako bi utvrdila da su se protutržišna djelovanja sudionika u ciriškom klubu nastavila tijekom prijelaznog razdoblja, Komisija se u uvodnoj izjavi 613. pobijane odluke pozvala na argumente navedene u gornjoj točki 136. Nadalje, u Prilogu 2. pobijanoj odluci navodi se jedanaest sastanaka na kojima je došlo do razmjene informacije i sporazumâ o cijenama i podjelama kvota. Tužitelji su mogli izvršiti uvid u pisane dokaze na koje je Komisija uputila u Prilogu 2.; prvi put u prostorijama Komisije nakon obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, a drugi put u tajništvu Općeg suda nakon mjera izvođenja dokaza upućenih Komisiji prije rasprave.

165    Treba podsjetiti da su tužitelji na raspravi naveli da ne poriču da su regionalni sporazumi nastavljeni tijekom prijelaznog razdoblja, već da tvrde da je došlo do prekida sveeuropskog dijela zabranjenog sporazuma između prestanka ciriškog kluba i početka kluba Europa.

 a) Pregled načela u području tereta dokazivanja i izvođenju dokaza

166    Prema ustaljenoj sudskoj praksi o teretu dokazivanja, s jedne je strane na stranci ili tijelu koje tvrdi da je došlo do povrede prava tržišnog natjecanja da za to u dovoljnoj mjeri pruži dokaze dokazivanjem činjenica koje predstavljaju povredu, a s druge je strane na poduzetniku koji se poziva na argument obrane protiv utvrđenja o počinjenoj povredi da pruži dokaz da su ispunjeni uvjeti za primjenu tog argumenta, kako bi navedeno tijelo zatim moralo upotrijebiti druge dokaze (presuda od 16. studenoga 2006., Peróxidos Orgánicos/Komisija, T‑120/04, Zb., EU:T:2006:350, t. 50.; vidjeti također u tom smislu presude od 17. prosinca 1998., Baustahlgewebe/Komisija, C‑185/95 P, Zb., EU:C:1998:608, t. 58. i Aalborg Portland i dr./Komisija, t. 141. supra, EU:C:2004:6, t. 78.). Trajanje povrede sastavni je dio pojma povreda u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a te je u vezi s tim teret dokazivanja u prvom redu na Komisiji (presude od 7. srpnja 1994., Dunlop Slazenger/Komisija, T‑43/92, Zb., EU:T:1994:79, t. 79., i gore navedena presuda Peróxidos Orgánicos/Komisija, EU:T:2006:350, t. 51.).

167    Ta podjela tereta dokazivanja može, međutim, varirati u mjeri u kojoj činjenični elementi na koje se poziva jedna stranka mogu biti takve naravi da od druge stranke zahtijevaju da pruži objašnjenje ili opravdanje te je, ako se oni ne pruže, dopušteno zaključiti da je dokaz iznesen (vidjeti u tom smislu presude Aalborg Portland i dr./Komisija, t. 141. supra, EU:C:2004:6, t. 79. i Peróxidos Orgánicos/Komisija, t. 166. supra, EU:T:2006:350, t. 53.).

168    Kad je riječ o dokaznim sredstvima koje Komisija može prihvatiti, dominantno načelo u pravu tržišnog natjecanja jest ono slobode izvođenja dokaza (presude od 25. siječnja 2007., Dalmine/Komisija, C‑407/04 P, Zb., EU:C:2007:53, t. 63. i od 8. srpnja 2004., JFE Engineering i dr./Komisija, T‑67/00, T‑68/00, T‑71/00 i T‑78/00, Zb., EU:T:2004:221, t. 273.). Budući da su zabrana sudjelovanja u protutržišnim djelovanjima i sporazumima kao i sankcije koje mogu snaći prekršitelja općepoznati, uobičajeno je, naime, da se radnje obuhvaćene takvim djelovanjima i sporazumima odvijaju potajno, da se sastanci održavaju daleko od očiju javnosti, najčešće u trećoj zemlji, i da je dokumentacija s tim u vezi svedena na minimum. Čak i ako Komisija pronađe dokaze kojima se izričito potvrđuje nezakonit kontakt između subjekata, kao što su zapisnici sa sastanka, ti će zapisnici obično biti nepotpuni i rijetki, tako da je često potrebno rekonstruirati neke pojedinosti izvođenjem zaključaka. U većini se slučajeva zaključak o postojanju protutržišne prakse ili sporazuma mora izvući iz niza slučajnosti i indicija, koji razmatrani zajedno mogu u odsutnosti drugog uvjerljivog objašnjenja predstavljati dokaz o povredi prava tržišnog natjecanja (presuda Aalborg Portland i dr./Komisija, t. 141. supra, EU:C:2004:6, t. 55. do 57.). Takve indicije i slučajnosti omogućuju otkrivanje ne samo protutržišnih ponašanja ili sporazuma nego i trajanja trajnog protutržišnog ponašanja i razdoblja primjene sporazuma sklopljenog kršenjem prava tržišnog natjecanja (presuda od 21. rujna 2006., Technische Unie/Komisija, C‑113/04 P, Zb., EU:C:2006:593, t. 166.).

169    Potrebno je da Komisija ponudi precizne i usklađene dokaze na kojima će se temeljiti čvrsto uvjerenje o tome da je povreda počinjena (vidjeti presude od 6. srpnja 2000., Volkswagen/Komisija, T‑62/98, Zb., EU:T:2000:180, t. 43. i 72. i navedenu sudsku praksu i od 25. listopada 2005., Groupe Danone/Komisija, T‑38/02, Zb., EU:T:2005:367, t. 217.). Međutim, svaki od dokaza koje je Komisija podnijela ne mora nužno zadovoljiti te kriterije u odnosu na svaki element povrede. Dovoljno je, naime, da skup indicija na koje se institucija poziva, ocijenjenih zajedno, odgovara tom zahtjevu (presude JFE Engineering i dr./Komisija, t. 168. supra, EU:T:2004:221, t. 180. i gore navedena presuda Groupe Danone/Komisija, EU:T:2005:367, t. 218.; vidjeti također u tom smislu presudu od 20. travnja 1999., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, takozvana „PVC II“, T‑305/94 do T‑307/94, T‑313/94 do T‑316/94, T‑318/94, T‑325/94, T‑328/94, T‑329/94 i T‑335/94, Zb., EU:T:1999:80, t. 768. do 778.). Kad je riječ o trajanju povrede, u skladu sa sudskom praksom, ako ne postoje dokazi kojima se može izravno utvrditi trajanje povrede, Komisija mora pružiti barem dokaze o činjenicima koje su vremenski dovoljno blizu da se na temelju njih može razumno zaključiti da se ta povreda neprekinuto odvijala između dva konkretna datuma (presude Technische Unie/Komisija, t. 168. supra, EU:C:2006:593, t. 169.; Dunlop Slazenger/Komisija, t. 166. supra, EU:T:1994:79, t. 79. i Peróxidos Orgánicos/Komisija, t. 166. supra, EU:T:2006:350, t. 51.).

170    Kad je riječ o dokaznoj vrijednost koju treba pridati različitim dokazima, valja naglasiti da je jedini relevantan kriterij za ocjenu slobodno predočenih dokaza njihova vjerodostojnost (presuda Dalmine/Komisija, t. 168. supra, EU:C:2007:53, t. 63.; vidjeti također presude od 8. srpnja 2004., Mannesmannröhren‑Werke/Komisija, T‑44/00, Zb., EU:T:2004:218, t. 84. i navedenu sudsku praksu i JFE Engineering i dr./Komisija, t. 168. supra, EU:T:2004:221, t. 273.). Prema pravilima koja se općenito primjenjuju u području dokazivanja, vjerodostojnost i time dokazna vrijednost dokumenta ovise o njegovom podrijetlu, okolnostima njegovog sastavljanja, njegovom adresatu i njegovom sadržaju (presuda od 15. ožujka 2000., Cimenteries CBR i dr./Komisija, T‑25/95, T‑26/95, T‑30/95 do T‑32/95, T‑34/95 do T‑39/95, T‑42/95 do T‑46/95, T‑48/95, T‑50/95 do T‑65/95, T‑68/95 do T‑71/95, T‑87/95, T‑88/95, T‑103/95 i T‑104/95, Zb., EU:T:2000:77, t. 1053.; mišljenje suca Vesterdorfa u svojstvu nezavisnog odvjetnika u predmetu Rhône‑Poulenc/Komisija, T‑1/89, Zb., EU:T:1991:38). Osobito treba pridati veliku važnost okolnosti da je dokument sastavljen u izravnoj vezi s činjenicama (presuda od 11. ožujka 1999., Ensidesa/Komisija, T‑157/94, Zb., EU:T:1999:54, t. 312.) ili da ga je sastavio izravni svjedok tih činjenica (vidjeti u tom smislu presudu JFE Engineering i dr./Komisija, t. 168. supra, EU:T:2004:221, t. 207.). Dokumentima iz kojih proizlazi da su postojali kontakti između nekoliko poduzetnika i da je cilj tih poduzetnika upravo bio unaprijed otkloniti neizvjesnost u vezi s budućim ponašanjem njihovih konkurenata dovoljno se dokazuje postojanje usklađenog djelovanja (vidjeti u tom smislu presudu od 16. prosinca 1975., Suiker Unie i dr./Komisija, 40/73 do 48/73, 50/73, 54/73 do 56/73, 111/73, 113/73 i 114/73, Zb., EU:C:1975:174, t. 175. i 179.). Osim toga, izjave koje su u suprotnosti s interesima izjavitelja u načelu treba smatrati osobito pouzdanima (vidjeti u tom smislu presudu JFE Engineering i dr./Komisija, t. 168. supra, EU:T:2004:221, t. 207., 211. i 212.).

171    Nadalje, u pravilu je presuđivano da je činjenica davanja podataka svojim konkurentima s ciljem pripremanja protutržišnog dogovora dovoljna za dokazivanje postojanja usklađenog djelovanja u smislu članka 101. UFEU‑a (presude od 5. prosinca 2013., Solvay/Komisija, C‑455/11 P, EU:C:2013:796, t. 40.; od 6. travnja 1995., Trefilunion/Komisija, T‑148/89, Zb., EU:T:1995:68, t. 82. i od 8. srpnja 2008., BPB/Komisija, T‑53/03, Zb., EU:T:2008:254, t. 178.).

172    Naposljetku, treba podsjetiti da se uloga suca koji odlučuje o tužbi protiv odluke Komisije kojom se utvrđuje povreda prava tržišnog natjecanja i njezinim adresatima izriču novčane kazne sastoji od ocjene jesu li dokazi koje je Komisija navela u svojoj odluci dovoljni da se utvrdi postojanje povrede (presuda JFE Engineering i dr./Komisija, t. 168. supra, EU:T:2004:221, t. 174. i 175.; vidjeti također u tom smislu presudu PVC II, t. 169. supra, EU:T:1999:80, t. 891.). Svaka sumnja suda mora ići u prilog adresatima odluke, tako da sud ne može zaključiti da je Komisija u dovoljnoj mjeri utvrdila postojanje povrede o kojoj je riječ ako i dalje gaji sumnje o tom pitanju (presude JFE Engineering i dr./Komisija, t. 168. supra, EU:T:2004:221, t. 177. i Groupe Danone/Komisija, t. 169. supra, EU:T:2005:367, t. 215.). U potonjoj je situaciji potrebno uzeti u obzir načelo pretpostavke nedužnosti, kako osobito proizlazi iz članka 6. stavka 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), koje je dio temeljnih prava koja su, prema sudskoj praksi Suda, a nadalje potvrđena člankom 47. Povelje o temeljnim pravima, zaštićena u pravnom poretku Unije. Uzimajući u obzir narav predmetnih povreda te vrstu i težinu kazni koje su za njih zapriječene, načelo presumpcije nevinosti primjenjuje se osobito u postupcima o povredama prava tržišnog natjecanja zbog kojih se mogu izreći novčane ili dnevne kazne (presude od 8. srpnja 1999., Hüls/Komisija, C‑199/92 P, Zb., EU:C:1999:358, t. 149. i 150.; Montecatini/Komisija, C‑235/92 P, Zb., EU:C:1999:362, t. 175. i 176. i Groupe Danone/Komisija, t. 169. supra, EU:T:2005:367, t. 216.).

 b) Sastanci održani tijekom prijelaznog razdoblja i nastavak povrede tijekom tog razdoblja

173    U pobijanoj odluci smatra se dokazanim da su održani daljnji sastanci čiji su predmet bili razmjena informacija, utvrđivanje cijena i podjela kvota te se u Prilogu 2. pobijanoj odluci navodi jedanaest sastanaka tijekom kojih je došlo do razmjene informacija kao i do sporazuma o cijenama i kvotama. Tužitelji sa svoje strane, nakon što su u odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama priznali da su neki drugi sudionici u ciriškom klubu, osobito društva DWK i Tréfileurope France, nastavili svoja protutržišna djelovanja tijekom prijelaznog razdoblja, ne nude nikakvu podrobnu analizu tih sastanaka, već samo tvrde da dokazi koje je iznijela Komisija nisu dovoljni da bi se dokazao nastavak povrede tijekom prijelaznog razdoblja.

174    U tom pogledu treba podsjetiti da nipošto nije neuobičajeno da se, s obzirom na sukobe interesa svojstvene ovoj vrsti sporazuma, zabranjeni sporazum koji se provodi duže vrijeme mijenja i u pogledu oblikâ i u pogledu intenziteta dosluha.

175    Komisija je u pobijanoj odluci (uvodna izjava 613.) razmotrila šest sastanaka kako bi potvrdila da su protutržišna djelovanja bivših članova ciriškog kluba nastavljena tijekom prijelaznog razdoblja.

176    Kao prvo, kako navodi Komisija, jedan sastanak održan je u Parizu (Francuska) 1. ožujka 1996. Na tom se sastanku razgovaralo o kvotama i cijenama u Europi.

177    Naime, iz zahtjeva za primjenu pokajničkog programa koji je podnijelo društvo ITC, u kojemu se taj poduzetnik poziva na zapisnik sa sastanka sastavljen 12. ožujka 1996., to jest neposredno nakon samog sastanka, proizlazi da je toga dana u Parizu održan sastanak između predstavnika društava ITC, Tycsa, Tréfileurope, DWK, Redaelli, Nedri i WDI. Prema zahtjevu za primjenu pokajničkog programa društva ITC, teme o kojima se razgovaralo na tom sastanku odnosile su se na cijene i kvote u Europi kao i na stanje zaliha prisutnih poduzetnika. Iz sudske prakse navedene u gornjoj točki 170. proizlazi da ta izjava društva ITC, koja je samoinkriminirajuća te se temelji na onodobnom zapisniku o prepričanim činjenicama, ima veliku dokaznu vrijednost. Tužitelji sa svoje strane nisu iznijeli nikakav suprotan dokaz i netočnost tih informacija ne proizlazi ni iz jednog od dokumenata u spisu koji je podnesen Općem sudu. Postojanje tog sastanka, identitet sudionika i teme o kojima se raspravljalo stoga treba smatrati dokazanima.

178    Kao drugo, prema Komisijinim navodima, jedan je sastanak održan 8. listopada 1996. u Rosmalenu (Nizozemska).

179    Taj je sastanak potvrdilo društvo Nedri u svojem zahtjevu za primjenu pokajničkog programa koji je podnijelo Komisiji. Prema navodima društva Nedri, osim njega, tom su sastanku prisustvovali predstavnici društava DWK, Fontaine Union kao i WDI te su se razgovori vodili o situaciji na nizozemskom tržištu. Ta samoinkriminirajuća izjava nije dovedena u pitanje nijednim suprotnim dokazom tužitelja niti ijednim dokumentom iz spisa. Stoga treba smatrati dokazanim postojanje tog sastanka, identitet sudionika kao i temu o kojoj se raspravljalo.

180    Kao treće, Komisija navodi sastanak održan 4. studenoga 1996. u Düsseldorfu.

181    U tom pogledu, iz zahtjeva za primjenu pokajničkog programa društva Nedri proizlazi da su sudionici tog sastanka bili isti oni koji su sudjelovali na sastanku priređenom u tom istom gradu 8. siječnja 1996. i da je predmet tih dvaju sastanaka bio identičan. Iz navedenog zahtjeva za primjenu pokajničkog programa proizlazi da se prvi sastanak, u kojem su sudjelovala društva DWK, Nedri, Tréfileurope, Tycsa i WDI, odnosio na situaciju koja je posljedica teškoća do kojih je, počevši od svibnja 1995., došlo u provedbi tržišnih sporazuma sklopljenih u okviru ciriškog kluba. S druge strane, iz zahtjeva za primjenu pokajničkog programa društva Nedri ne proizlazi, pri čemu je jedini dokaz u tom pogledu iznijela Komisija, da se sastanak od 4. studenoga također odnosio na situaciju na tržištu u Nizozemskoj, kao što je to navedeno u pobijanoj odluci.

182    Kao četvrto, Komisija navodi sastanak održan 4. prosinca 1996. u Bruxellesu (Belgija) o „novom sustavu kvota“.

183    Društvo Nedri u svojem zahtjevu za primjenu pokajničkog programa u vezi s tim sastankom navelo je da je održan između njega, Emesa te društava DWK, Tréfileurope, Tycsa i WDI. Prema navodima društva Nedri, predmet tog sastanka bili su razgovori o uspostavi novog sveeuropskog sustava kvota. Ti su razgovori, međutim, bili neuspješni. Te samoinkriminirajuće izjave nisu osporene nikakvim suprotnim dokazom.

184    Kao peto, Komisija u pobijanoj odluci upućuje na sastanak održan 3. travnja 1997. u Parizu o „novom sustavu kvota“.

185    Iz zahtjeva za primjenu pokajničkog programa koji je podnijelo društvo DWK zapravo proizlazi da je taj sastanak održan na inicijativu društava Nedri i Tréfileurope. Na tom su sastanku, osim tih triju poduzetnika, sudjelovala i društva Tycsa, Emesa i WDI. Na tom su sastanku, prema navodima društva DWK, nastavljeni razgovori o uspostavi novog sustava kvota, no bez uspjeha. Društvo DWK dodaje da su na tom sastanku i nakon njega razmijenjene osjetljive poslovne informacije između sudionika. U svojem odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama kao i u odgovoru koji su dali na pitanje u pisanom obliku koje im je Opći sud postavio u okviru ovog postupka tužitelji su potvrdili da su prisustvovali tom sastanku.

186    Naposljetku, kao šesto, Komisija je aludirala na sastanak održan 9. travnja 1997. u Düsseldorfu, također o „novom sustavu kvota“.

187    Postojanje tog sastanka potvrdilo je društvo Nedri u svojem zahtjevu za primjenu pokajničkog programa. Društvo Nedri tako potvrđuje da su sudionici sastanka od 3. travnja 1997. (vidjeti gornje točke 184. i 185.) nastavili razgovore o uspostavi novog sustava sveeuropskih kvota, uključujući Norvešku i Švicarsku, ali bez Ujedinjene Kraljevine i Irske. U svojem odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama kao i u odgovoru koji su dali na pitanje u pisanom obliku koje im je Opći sud postavio u okviru ovog postupka tužitelji su potvrdili da su prisustvovali tom sastanku.

188    Iz prethodno navedenog proizlazi da treba smatrati dokazanim da su se glavni europski proizvođači – to jest i članovi ciriškog kluba do njegova raspuštanja i članovi kluba Europa od njegova osnutka, među kojima i tužitelji – sastajali barem šest puta u razdoblju od jedne godine i četiri mjeseca radi razmjene osjetljivih poslovnih informacija i radi pokušaja uspostave novog obvezujućeg sustava sveeuropskih kvota. Iz sudske prakse (vidjeti gornju točku 171.) proizlazi da su takva djelovanja dovoljna da ih se okarakterizira kao povredu članka 101. UFEU‑a. Stoga argument tužiteljâ da se svaki europski proizvođač samostalno ponašao na tržištu tijekom prijelaznog razdoblja ne može pobiti Komisijinu tvrdnju da je jedinstvena povreda u kojoj su sudjelovali nastavljena tijekom tog razdoblja.

189    Nadalje, tužitelji, s jedne strane, na poriču da su sastanci klubova Italia i España nastavljeni tijekom prijelaznog razdoblja (vidjeti priloge 3. i 4. pobijanoj odluci). Međutim, kao što je to utvrđeno u gornjim točkama 152. do 154., ti su regionalni sporazumi, zbog svojeg istovjetnog cilja i sredstava kao i postojanja koordinacijskih mehanizama između različitih elemenata, dio ukupnog plana, na temelju čega se povreda može okarakterizirati kao jedinstvena povreda. Osim toga, tijekom samog prijelaznog razdoblja članovi kluba Italia sudjelovali su na sastanku 1. ožujka 1996. (vidjeti gornje točke 176. i 177.), a članovi kluba España bili su uključeni u sve sastanke čije se postojanje smatra dokazanim, osim onoga koji je održan 8. listopada 1996. u Rosmalenu. Zbog tog dodatnog razloga, Komisija je također imala pravo smatrati, kao što je to i učinila u pobijanoj odluci, da se jedinstvena povreda nije prekidala.

190    S druge strane, Komisija je opravdano smatrala da je nastavak učinaka sporazuma sklopljenih između proizvođača čelika za prednapinjanje i njihovih kupaca iz vremena ciriškog kluba dovoljan dokaz da je povreda nastavljena nakon raspuštanja tog kluba. U tom pogledu, argument tužiteljâ da su ugovori o kojima je riječ dogovoreni na različite datume tijekom godine i da su neki od njih mogli isteći početkom 1996. ne može dovesti u pitanje Komisijinu analizu, zato što tužitelji nisu ni dokazali ni tvrdili da nikakav ugovor nije sklopljen neposredno pred raspuštanje ciriškog kluba.

191    Iz svega prethodno navedenog proizlazi da je Komisija opravdano smatrala da zabranjeni sporazum koji je okarakterizirala u pobijanoj odluci nije prekinut tijekom prijelaznog razdoblja i da je stoga predstavljao jedinstvenu i trajnu povredu članka 101. UFEU‑a.

192    Stoga sada treba ispitati tvrdnje tužiteljâ da su tijekom prijelaznog razdoblja barem prekinuli svako protupravno djelovanje.

 c) Navodni prekid sudjelovanja tužiteljâ u povredi

193    Kad je riječ o sudjelovanju društva WDI u protutržišnim djelovanjima tijekom prijelaznog razdoblja, tužitelji tvrde, kao prvo, da se društvo WDI, u smislu sudske prakse, ogradilo od sastanka od 9. siječnja 1996. i, kao drugo, da Komisija nije pružila dokaz o njegovu sudjelovanju u protutržišnim djelovanjima tijekom tog razdoblja.

 Navodno ograđivanje

 – Pregled načela koja se primjenjuju u pogledu ograđivanja

194    Prema sudskoj praksi, treba podsjetiti da se, kako bi njegova odgovornost prestala, poduzetnik mora otvoreno i nedvosmisleno ograditi od zabranjenog sporazuma, tako da su ostali sudionici svjesni činjenice da više ne podržava njegove opće ciljeve. Osim toga, teret dokazivanja postojanja takvog ograđivanja je na tužitelju koji tvrdi da se ogradio (presude od 27. rujna 2006., GlaxoSmithKline Services/Komisija, T‑168/01, Zb., EU:T:2006:265, t. 86. i od 3. ožujka 2011., Siemens/Komisija, T‑110/07, Zb., EU:T:2011:68, t. 176.; vidjeti također u tom smislu presude od 6. siječnja 2004., BAI i Komisija/Bayer, C‑2/01 P i C‑3/01 P, Zb., EU:C:2004:2, t. 63. i Aalborg Portland i dr./Komisija, t. 141. supra, EU:C:2004:6, t. 81. do 84.).

 – Osnovanost tvrdnji tužiteljâ

195    Tužitelji smatraju da se društvo WDI valjano ogradilo od zabranjenog sporazuma u smislu sudske prakse, s obzirom na to da je njegov predstavnik na sastanku 9. siječnja 1996. naveo:

„U ovom trenutku klub za nas nema nikakva smisla.“

196    Na samom početku treba utvrditi da istinitost te izjave, čiji su izvadak iz bilježnice predočili Komisija i tužitelji, a koju Komisija, uostalom, ne osporava, potvrđuje društvo Emesa. Takva se izjava, međutim, ne može smatrati jasnim i nedvosmislenim očitovanjem volje društva WDI za ograđivanje od zabranjenog sporazuma.

197    Iz bilješki društva Emesa sa sastanka od 9. siječnja 1996. proizlazi da su izjave predstavnika društva WDI dane u okviru razgovora o rješenjima koja bi sudionici tog sastanka mogli razmotriti radi ublažavanja krize ciriškog kluba. Stoga je, nakon što je izrazio sumnju u mogućnost ponovne primjene preuzetih obveza ciriškog kluba, predstavnik društva WDI tijekom okruglog stola o pitanju treba li uvesti novi sustav kvota i kao odgovor na stajalište koje su izrazili predstavnici društva Tréfileurope – koji su predlagali da se zadrži postojeći sustav, to jest u ono vrijeme ciriški klub – naveo da, prema njegovu mišljenju, ciriški klub više nema smisla. Zbog toga je predstavnik društva Emesa ubrajao društvo WDI u nekolicinu poduzetnika koji su u to vrijeme bili za uspostavu novog sustava. Takva se izjava stoga ne može tumačiti kao dokaz volje društva WDI za prekidom sudjelovanja u povredi i usvajanjem konkurentskog ponašanja na tržištu čelika za prednapinjanje.

198    To tumačenje izjave predstavnika društva WDI, osim toga, potvrđuje upis tablice predstavnika društva Emesa nakon bilješki o razgovoru o mogućnosti uspostave novog sustava kvota, u kojoj se izlaže ishod razgovora o podjeli kvota, a u kojoj se nalazi društvo WDI. Suprotno onomu što tvrde tužitelji, Komisijino tumačenje prema kojemu upis te tablice predstavnika društva nakon bilješki kojima se prepričava izjava predstavnika društva WDI upućuje na to da je razgovor o kvotama uslijedio nakon te izjave najuvjerljivije je, s obzirom na to da su, općenito govoreći, takve bilješke rađene kronološkim redoslijedom.

199    Iz toga slijedi da tužitelji nisu pružili dokaz, koji su dužni pružiti, o ograđivanju društva WDI na sastanku 9. siječnja 1996.

 Sudjelovanje tužiteljâ na sastancima održanima tijekom prijelaznog razdoblja

200    Tužitelji tvrde da se na sastancima spomenutima u uvodnoj izjavi 613., a da formalno nisu osporili da su im prisustvovali, nisu protutržišno ponašali.

201    Treba, međutim, podsjetiti, kao što je to utvrđeno i u gornjim točkama 173. do 188., da su tužitelji tijekom prijelaznog razdoblja sudjelovali na šest sastanaka na kojima su razmijenjene osjetljive poslovne informacije i na kojima se razgovaralo o uspostavi novog sustava kvota radi ublažavanja neuspjeha ciriškog kluba. Međutim, prema sudskoj praksi spomenutoj u gornjoj točki 171., predmet tih sastanaka dovoljan je da se povreda okarakterizira kao povreda članka 101. UFEU‑a. Stoga se treba smatrati da je Komisija uspjela dokazati da tužitelji, koji nisu dokazali da su se ogradili na sastanku 9. siječnja 1996. i koji su, poput ostalih sudionika, spomenuti u zahtjevima za primjenu pokajničkog programa društava ITC, DWK i Nedri u kojima se navode ovi sastanci, nisu prekinuli svoje sudjelovanje u povredi tijekom prijelaznog razdoblja. Stoga oni ne mogu zahtijevati nikakvo smanjenje novčane kazne u pogledu trajanja utvrđenog u pobijanoj odluci.

 3. Zaključak o prvim dvama tužbenim razlozima

202    Iz prethodno navedenog proizlazi da je Komisija pravilno utvrdila postojanje jedinstvene povrede koja se sastoji od ukupnog plana čiji su dio različiti sporazumi u okviru kojih je izvršena ta povreda.

203    Nadalje, Komisija je dokazala da nije bilo prekida te jedinstvene povrede tijekom prijelaznog razdoblja od završetka ciriškog kluba do početka kluba Europa, s obzirom na to da su, kao prvo, tijekom tog istog razdoblja sudionici u ciriškom klubu održali protutržišne sastanke, kao drugo, da su lokalni i regionalni dijelovi zabranjenog sporazuma nastavljeni i, kao treće, da su protutržišni učinci mjera donesenih u okviru ciriškog kluba nastavljeni i nakon prestanka tog elementa zabranjenog sporazuma.

204    Osim toga, Komisija je također dokazala da je društvo WDI, koje ne dokazuje da se valjano ogradilo na posljednjem sastanku ciriškog kluba održanom 9. siječnja 1996., nastavilo svoja protutržišna djelovanja tijekom prijelaznog razdoblja.

205    Stoga prvi i drugi tužbeni razlog, koji je istaknut podredno, treba odbiti.

[omissis]

 E – Ocjena sposobnosti plaćanja tužiteljâ

267    Tužitelji osporavaju ocjenu svoje sposobnosti plaćanja u okviru četiriju tužbenih razloga.

268    S jedne strane, oni dovode u pitanje vanjsku zakonitost pobijane odluke. U tu svrhu, u okviru sedmog tužbenog razloga tvrde da je pobijana odluka nedovoljno obrazložena kad je riječ o primjeni točke 35. Smjernica iz 2006. U okviru osmog tužbenog razloga tvrde da je, time što ih nije saslušala i nije im omogućila da izraze svoje mišljenje u pogledu stajališta koje je Komisija namjeravala zauzeti o ocjeni njihove sposobnosti plaćanja prije donošenja pobijane odluke, Komisija povrijedila članak 27. Uredbe br. 1/2003 i članak 41. stavak 2. Povelje o temeljnim pravima.

269    S druge strane, tužitelji dovode u pitanje osnovanost ocjena svoje sposobnosti plaćanja i iz pobijane odluke (šesti tužbeni razlog) i iz dopisa od 14. veljače 2011. (deveti tužbeni razlog).

270    U tom pogledu, treba podsjetiti da je, zbog razloga navedenih u gornjim točkama 96. do 110., dopis od 14. veljače 2011. akt koji se može pobijati tužbom. Međutim, kao što je to i Komisija navela u odgovoru na pitanja u pisanom obliku koja joj je uputio Opći sud kao i na raspravi, odluka iz tog dopisa, koja predstavlja ocjenu situacije tužiteljâ koja je uslijedila nakon one koja je razmotrena u pobijanoj odluci i koju je izvršio glavni direktor, a ne kolegij članova Komisije, koji je donio pobijanu odluku, ne može zauzeti mjesto potonje. Iz toga slijedi da ocjene iz pobijane odluke i dopisa od 14. veljače 2011. moraju biti predmet zasebnog sudskog nadzora i da činjenica da postoji dopis od 14. veljače 2011. ne znači da su zahtjevi i razlozi usmjereni protiv pobijane odluke bespredmetni.

 1. Ocjena sposobnosti plaćanja tužiteljâ u pobijanoj odluci

271    Posebna ocjena sposobnosti plaćanja tužiteljâ izložena je u točki 19.5.11. pobijane odluke (uvodne izjave 1176. do 1179.), koja se navodi u nastavku:

„19.5.11.      [WDI], [WDV] i [Pampus]

1176      S obzirom na to da su društva [WDI], [WDV] i [Pampus] podnijela zahtjev u kojem se pozivaju na nesposobnost plaćanja, ti se zahtjevi ispituju zajednički na razini društva [Pampus], u koje su spojena društva WDI i [WDV]. Stoga, kako bi se ocijenila financijska sposobnost društva [Pampus], uzima se u obzir ukupan iznos novčanih kazni izrečenih društvima WDI, [WDV] i [Pampus], neovisno o eventualnoj odgovornosti društva [Pampus]. Riječ je o ukupnom iznosu od 56.050.000 eura, koji odgovara zbroju iznosa od 15.485.000 eura, što predstavlja iznos za koji bi društva WDI, [WDV] i [Pampus] trebalo proglasiti solidarno odgovornima, 30.115.000 eura, što predstavlja iznos za koji bi društva WDI i [WDV] trebalo proglasiti solidarno odgovornima, i 10.450.000 eura, što predstavlja iznos za čije bi plaćanje društvo WDI trebalo proglasiti isključivo odgovornim.

1177      Zahtjeve društava [Pampus], [WDV] i WDI o nesposobnosti plaćanja treba odbiti zbog razloga navedenih u uvodnim izjavama 1178. i 1179.

1178      Sljedeći elementi upućuju na to da društva [Pampus] i WDI imaju tako ozbiljne financijske teškoće da se čini da ne mogu platiti novčanu kaznu: (i) društvo [Pampus] više nema kapitala; (ii) društvo [Pampus] ima negativan obrtni kapital od otprilike 100 milijuna eura, uključujući novčanu kaznu; (iii) društvo [Pampus] odobrilo je zajmove drugim društvima u grupi u iznosu od otprilike 140 milijuna eura koji nisu bili upisani u račun gubitka, ali za koje društvo [Pampus] uopće ne očekuje da će biti isplaćeni, s obzirom na to da svako od tih društava ima negativan kapital; i (iv) društvo WDI moralo je u veljači 2010. ugovoriti kratkoročni zajam u iznosu od 20 milijuna eura radi nastavka poslovanja. Banke očekuju plan restrukturiranja do kraja lipnja 2010., kako bi im pomogao u donošenju odluke o tome hoće li zadržati kreditne linije do kraja 2010.

1179      Smanjenje novčane kazne na temelju točke 35. [Smjernica iz 2006.] može se odobriti samo ako postoji uzročna veza između financijskih teškoća i novčane kazne. Podaci koje su dostavila društva [Pampus], [WDV] i WDI ne upućuju na to da postoji ta uzročna veza. Kao prvo, financijski podaci sažeti u uvodnoj izjavi 1178. pokazuju da društva PIB i WDI vjerojatno neće opstati, neovisno o plaćanju novčane kazne. Drugim riječima, ne čini se vjerojatnim da se smanjenjem iznosa novčane kazne povećavaju izgledi opstanka grupe u doglednoj budućnosti. Opstanak poduzetnika stoga ne ovisi o visini novčane kazne, već o odlukama koje donose dioničari (u koje je, na razini društva WDI, uključeno društvo ArcelorMittal za jednu trećinu). Kao drugo, veći dio financijskih problema s kojima su suočena društva [Pampus] i WDI uzrokovan je nedavnim prijenosom financijskih sredstava iz društva [Pampus] drugim društvima u vlasništvu istih dioničara. S obzirom na ustaljenu sudsku praksu i praksu u skladu s kojom je Komisija ovlaštena ocijeniti u kojoj mjeri dioničari mogu financijski pomoći poduzetnicima koji se pozivaju na teškoće u plaćanju novčane kazne, nema nikakva razloga odobriti smanjenje u situaciji u kojoj su financijska sredstva prenesena povezanim društvima nakon primitka obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, s očitom željom ili učinkom pobijanja Komisijine politike kažnjavanja.“

 a) Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na nedostatku obrazloženja kad je riječ o sposobnosti plaćanja tužiteljâ

272    Prema stalnoj sudskoj praksi, obrazlaganje određeno u članku 296. UFEU‑a treba biti prilagođeno naravi predmetnog akta i treba jasno i nedvosmisleno odražavati rasuđivanje institucije, autora akta, na način koji zainteresiranim osobama omogućuje da shvate svrhu poduzetih mjera, a nadležnom sudu da obavi svoj nadzor. Zahtjev za obrazlaganje treba ocjenjivati ovisno o okolnostima slučaja, osobito o sadržaju akta u pitanju, naravi navedenih razloga i interesu koji bi adresati akta ili druge osobe na koje se akt neposredno i izravno odnosi mogli imati za dobivanje objašnjenja. Nije potrebno da se u obrazloženju navedu svi činjenični i pravni elementi, budući da se pitanje ispunjava li obrazloženje zahtjeve iz članka 296. UFEU‑a mora ocijeniti ne samo u odnosu na način kako je formulirano nego i u odnosu na njegov kontekst i sva pravna pravila koja uređuju predmetno područje(presude od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, Zb., EU:C:1998:154, t. 63.; od 30. rujna 2003., Njemačka/Komisija, C‑301/96, Zb., EU:C:2003:509, t. 87. i od 22. lipnja 2004., Portugal/Komisija, C‑42/01, Zb., EU:C:2004:379, t. 66.).

273    Treba utvrditi da kritike tužiteljâ u okviru sedmog tužbenog razloga koje se odnose na ocjenu njihove sposobnosti plaćanja ulaze u osporavanje osnovanosti Komisijinih ocjena te ih stoga treba spojiti sa šestim tužbenim razlogom.

274    S druge strane, iz tumačenja uvodnih izjava pobijane odluke navedenih u gornjoj točki 271. može se zaključiti, kao što to, osim toga, tužitelji dokazuju podrobnim osporavanjem osnovanosti tih razloga, da je Komisija dovoljno jasno navela razloge, kako bi tužiteljima omogućila da ih razumiju, a Općem sudu da izvršava nadzor, zbog kojih smatra da ne treba odobriti smanjenje novčane kazne na temelju točke 35. Smjernica iz 2006.

275    Iz toga slijedi da sedmi tužbeni razlog treba odbiti.

 b) Osmi tužbeni razlog, koji se temelji na činjenici da je, time što nije saslušala tužitelje prije nego što je u pobijanoj odluci odbila prihvatiti njihov zahtjev za uzimanje u obzir njihove nesposobnosti plaćanja, Komisija povrijedila članak 27. Uredbe br. 1/2003 i članak 41. stavak 2. točku (a) Povelje o temeljnim pravima

276    U okviru osmog tužbenog razloga tužitelji da tvrde da im je, time što ih nije saslušala o razlozima za odbijanje uzimanja u obzir njihove nesposobnosti plaćanja prije donošenja pobijane odluke, Komisija nepropisno uskratila pravo koje proizlazi iz članka 27. stavka 1. Uredbe br. 1/2003 i članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje o temeljnim pravima.

277    U skladu s člankom 27. stavkom 1. Uredbe br. 1/2003, prije donošenja odluke sukladno člancima 7., 8., i 23. te članku 24. stavku 2. navedene uredbe, Komisija poduzetnicima pruža priliku da budu saslušani u vezi s preliminarno utvrđenim činjenicama u Komisijinu postupku. U skladu s tom istom odredbom, Komisija je dužna svoje odluke temeljiti samo na činjenicama o kojima je strankama omogućeno da se izjasne.

278    Nadalje, članak 41. stavak 2. točka (a) Povelje o temeljnim pravima određuje da pravo svakoga da se njegove predmete obrađuje nepristrano, pravično i u razumnom roku, koje je zajamčeno u članku 41. stavku 1., osobito obuhvaća pravo na saslušanje prije poduzimanja bilo kakve pojedinačne mjere koja na njega nepovoljno utječe.

279    Kao prvo, treba utvrditi da tužitelji ne osporavaju da je saslušanje, na kojem su, uostalom i sudjelovali, sazvano prije donošenja pobijane odluke (vidjeti gornju točku 34.). Tužitelji, međutim, tvrde da je trebalo održati novo saslušanje o stajalištu koje je Komisija namjeravala zauzeti u pogledu njihova zahtjeva za smanjenje, temeljeno na ocjeni njihove sposobnosti plaćanja.

280    Međutim, sazivanje takvog saslušanja nije propisano člankom 27. stavkom 1. Uredbe br. 1/2003, s obzirom na to da je tom odredbom priznato samo pravo poduzetnika da budu saslušani o „preliminarno utvrđenim činjenicama“ na kojima Komisija namjerava temeljiti svoje odluke. Međutim, ocjena sposobnosti plaćanja poduzetnika ne predstavlja preliminarno utvrđenu činjenicu na kojoj se može temeljiti odluka kojom se kažnjava povreda članka 101. UFEU‑a, već Komisiji omogućuje da uzme u obzir nekoliko dokaza iznesenih u prilog zahtjevu za smanjenju novčane kazne koji se temelje na razlozima neovisnima o sastavnim dijelovima povrede.

281    Kao drugo, na temelju članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje o temeljnim pravima ne stvara se ni pravo poduzetnika da budu saslušani prije donošenja odluke o njihovu zahtjevu za smanjenje koja se temelji na ocjeni njihove sposobnosti plaćanja s obzirom na podatke koje su dostavili.

282    Takva odluka svakako predstavlja pojedinačnu nepovoljnu mjeru u smislu te odredbe. Unatoč tome, treba smatrati da je pravo na saslušanje koje je propisano tom odredbom poštovano u situacijama u kojima je, kao u ovom slučaju, donesena odluka temeljena samo na elementima o kojima je podnositelj zahtjeva pružio podatke i s obzirom na pravni i činjenični kontekst koji mu je bio poznat (vidjeti u tom smislu presudu od 30. travnja 2014., Euris Consult/Parlament, T‑637/11, Zb., EU:T:2014:237, t. 119.). Naime, iz dokumenata u spisu koji su dostavljeni Općem sudu proizlazi, a stranke to nisu osporile, da su podaci na kojima je Komisija temeljila svoju ocjenu o sposobnosti plaćanja tužiteljâ oni koje su joj oni dostavili u odgovoru na upitnik što im ga je Komisija uputila ili na svoju vlastitu inicijativu.

283    Točno je da je na temelju članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje o temeljnim pravima Komisija poduzetniku koji je podnio zahtjev za smanjenje zbog svoje sposobnosti plaćanja bila dužna omogućiti da iznese stajalište o činjeničnim ili pravnim elementima na kojima je namjeravala temeljiti odbijanje tog zahtjeva, u slučaju da joj te elemente nije dostavio taj poduzetnik. S druge strane, sama činjenica da smatra da elementi koji su joj bili dostavljeni nisu uvjerljivi ne obvezuje Komisiju da objavi tu ocjenu prije odlučivanja o zahtjevu.

284    Iz toga slijedi da osmi tužbeni razlog treba odbiti.

 c) Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na činjenici da je Komisija u pobijanoj odluci povrijedila članak 23. stavak 3. Uredbe br. 1/2003, time što je „zloporabila svoje diskrecijsko pravo“ i povrijedila načelo proporcionalnosti jer nije uzela u obzir nesposobnost plaćanja tužiteljâ

285    U okviru šestog tužbenog razloga tužitelji osporavaju razloge zbog kojih je Komisija u prvotnoj odluci odbila njihov zahtjev za smanjenje novčane kazne zbog uzimanja u obzir njihove sposobnosti plaćanja.

 Opća razmatranja u vezi s ocjenom sposobnosti plaćanja poduzetnika kažnjenih zbog povrede članka 101. UFEU‑a

286    U točki 35. Smjernica iz 2006. razmatra se kakav utjecaj može imati sposobnost plaćanja poduzetnika kažnjenog zbog povrede članka 101. UFEU‑a na izračun novčane kazne koja mu se može izreći. Ta točka glasi:

„U iznimnim slučajevima Komisija može na zahtjev poduzetnika u specifičnom društvenom i gospodarskom okruženju uzeti u obzir njegovu nesposobnost plaćanja. Komisija nijedno sniženje kazne odobreno iz tog razloga ne temelji samo na utvrđenoj činjenici da se poduzetnik nalazi u nepovoljnoj ili slaboj financijskoj situaciji. Sniženje bi se moglo odobriti samo na temelju objektivnih dokaza da bi nametanje kazne, kako je predviđeno u ovim Smjernicama, nepovratno ugrozilo gospodarsku održivost dotičnog poduzetnika i dovelo do potpunoga gubitka vrijednosti njegove imovine.“

287    Prema ustaljenoj sudskoj praksi, donošenjem pravila postupanja kao što su Smjernice i objavljivanjem da će ih odsad primjenjivati na slučajeve na koje se one odnose, Komisija samu sebe ograničava u izvršavanju svojeg diskrecijskog prava i od tih pravila ne može odstupiti kako ne bi bila kažnjena zbog, ovisno o slučaju, povrede općih načela prava kao što su jednako postupanje ili legitimno očekivanje (presude Dansk Rørindustri i dr./Komisija, t. 251. supra, EU:C:2005:408, t. 211. i od 12. prosinca 2012., Ecka Granulate i non ferrum Metallpulver/Komisija, T‑400/09, EU:T:2012:675, t. 40.).

288    Na samom početku treba istaknuti da se na temelju točke 35. Smjernica iz 2006. smanjenje novčane kazne može odobriti samo u iznimnim slučajevima i pod uvjetima koji su definirani u tim smjernicama. Stoga, s jedne strane, treba dokazati da bi izricanje novčane kazne „nepovratno ugrozilo gospodarsku održivost dotičnog poduzetnika i dovelo do potpunoga gubitka vrijednosti njegove imovine“. S druge strane, također treba dokazati postojanje „specifičnog gospodarskog i društvenog okruženja“. Treba, osim toga, podsjetiti na to da su ta dva skupa uvjeta prethodno formulirali sudovi Unije.

289    Kad je riječ o prvom skupu uvjeta, presuđeno je da Komisija prilikom određivanja iznosa novčane kazne načelno nije dužna uzeti u obzir lošu financijsku situaciju poduzetnika, s obzirom na to da bi se priznanjem takve obveze dala neopravdana konkurentska prednost onim poduzetnicima koji su najmanje prilagođeni tržišnim uvjetima (presude Dansk Rørindustri i dr./Komisija, t. 251. supra, EU:C:2005:408, t. 327. i Ecka Granulate i non ferrum Metallpulver/Komisija, t. 287. supra, EU:T:2012:675, t. 94.).

290    Naime, ako bi to bio slučaj, postojala bi opasnost od povoljnijeg položaja tih poduzetnika na štetu drugih, učinkovitijih i bolje upravljanih. Zbog toga se zahtjev da Komisija uzme u obzir nesposobnost plaćanja radi odobravanja smanjenja novčane kazne ne može temeljiti samo na utvrđenju nepovoljne ili slabe financijske situacije predmetnog poduzetnika.

291    Nadalje, prema ustaljenoj sudskoj praksi, pravo Unije ne zabranjuje da mjera koju je donijelo neko tijelo Unije prouzroči stečaj ili likvidaciju određenog poduzetnika. Premda takav postupak može oštetiti financijske interese vlasnika ili dioničara, to ipak ne znači da će i osobni, imovinski i neimovinski elementi koji čine poduzetnika također izgubiti svoju vrijednost (presude od 29. travnja 2004., Tokai Carbon i dr./Komisija, T‑236/01, T‑244/01 do T‑246/01, T‑251/01 i T‑252/01, Zb., EU:T:2004:118, t. 372. i Ecka Granulate i non ferrum Metallpulver/Komisija, t. 287. supra, EU:T:2012:675, t. 50.).

292    Iz te se sudske prakse može zaključiti da bi samo mogućnost gubitka vrijednosti osobnih, imovinskih i neimovinskih elemenata koji čine poduzetnika, drugim riječima, njegove imovine, mogla opravdati da se prilikom utvrđivanja iznosa novčane kazne uzme u obzir mogućnost njegove insolventnosti ili stečaja nakon izricanja te novčane kazne (presuda Ecka Granulate i non ferrum Metallpulver/Komisija, t. 287. supra, EU:T:2012:675, t. 51.).

293    Naime, stečaj društva nužno ne podrazumijeva nestanak poduzetnika u pitanju. On može nastaviti postojati kao takav bilo u slučaju rekapitalizacije društva, ili u slučaju potpunog preuzimanja njegove imovine od strane drugog subjekta. Takvo potpuno preuzimanje može nastupiti ili dobrovoljnim stjecanjem ili prisilnom prodajom imovine društva uz nastavak njegove djelatnosti (vidjeti u tom smislu presudu Ecka Granulate i non ferrum Metallpulver/Komisija, t. 287. supra, EU:T:2012:675, t. 97.).

294    Stoga upućivanje na potpuni gubitak vrijednosti imovine predmetnog poduzetnika u točki 35. Smjernica iz 2006. treba razumjeti na način da se odnosi na situaciju u kojoj se preuzimanje poduzetnika u okolnostima iz prethodne točke čini malo vjerojatnim, čak nemogućim. U takvom će slučaju dijelovi imovine tog poduzetnika biti pojedinačno ponuđeni na prodaju i vjerojatno je da mnogi od njih neće uopće pronaći kupca ili će, u najboljem slučaju, biti prodani po znatno nižoj cijeni (presuda Ecka Granulate i non ferrum Metallpulver/Komisija, t. 287. supra, EU:T:2012:675, t. 98.).

295    Kad je riječ o drugom skupu uvjeta, koji se odnosi na specifično gospodarsko i društveno okruženje, taj skup, prema sudskoj praksi, upućuje na posljedice koje bi moglo prouzročiti plaćanje novčane kazne, osobito u smislu povećanja nezaposlenosti ili pogoršanja stanja u gospodarskim sektorima povezanima s poduzetnikom u pitanju (presude od 29. lipnja 2006., SGL Carbon/Komisija, C‑308/04 P, Zb., EU:C:2006:433, t. 106. i Ecka Granulate i non ferrum Metallpulver/Komisija, t. 287. supra, EU:T:2012:675, t. 99.).

296    Stoga, ako su ispunjeni prethodno navedeni uvjeti, određivanje novčane kazne zbog koje bi moglo doći do nestanka poduzetnika pokazuje se protivno cilju koji se želi postići točkom 35. Smjernica iz 2006. Primjena navedene točke na predmetne poduzetnike na taj način predstavlja konkretnu primjenu načela proporcionalnosti u području sankcija za povrede prava tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu presudu Ecka Granulate i non ferrum Metallpulver/Komisija, t. 287. supra, EU:T:2012:675, t. 100.).

297    Naposljetku, kao što je to i Komisija opravdano podsjetila pred sucem u postupku privremene pravne zaštite te u nekoliko navrata u okviru pisanog i usmenog postupka pred Općim sudom, budući da primjena točke 35. Smjernica iz 2006. predstavlja posljednji element uzet u obzir prilikom utvrđivanja iznosa novčanih kazni zbog povreda pravila tržišnog natjecanja koja se primjenjuju na poduzetnike, ocjena sposobnosti plaćanja kažnjenih poduzetnika ulazi u neograničenu nadležnost koja je propisana člancima 261. UFEU‑a i 31. Uredbe br. 1/2003.

298    Kad je riječ o opsegu te nadležnosti, treba podsjetiti da ona predstavlja način provedbe načela djelotvorne sudske zaštite, opće načelo prava Unije koje je sada izraženo u članku 47. Povelje o temeljnim pravima i odgovara u pravu Unije članku 6. EKLJP‑a (presude od 8. prosinca 2011., Chalkor/Komisija, C‑386/10 P, Zb., EU:C:2011:815, t. 51.; od 6. studenoga 2012., Otis i dr., C‑199/11, Zb., EU:C:2012:684, t. 47. i od 18. srpnja 2013., Schindler Holding i dr./Komisija, C‑501/11 P, Zb., EU:C:2013:522, t. 36.).

299    Prema sudskoj praksi, poštovanje članka 6. EKLJP‑a ne isključuje da u postupku administrativne prirode „kaznu“ prvo izrekne administrativno tijelo. Europski sud za ljudska prava ipak pretpostavlja da je odluka administrativnog tijela koja sama ne ispunjava uvjete predviđene člankom 6. stavkom 1. EKLJP‑a podvrgnuta daljnjoj kontroli sudskog tijela neograničene nadležnosti. Jedna je od karakteristika sudskog tijela neograničene nadležnosti ovlast u cijelosti činjenično i pravno izmijeniti donesenu odluku. Takvo tijelo mora posebno biti nadležno ispitati sva činjenična i pravna pitanja relevantna u sporu koji se pred istim vodi (presuda Schindler Holding i dr./Komisija, t. 298. supra, EU:C:2013:522, t. 35.; vidjeti presude ESLJP‑a od 27. rujna 2011., Menarini Diagnostics/Italija, br. 43509/08, t. 59. i od 7. lipnja 2012., Segame/Francuska, br. 4837/06, t. 55.).

300    Osim toga, nepostojanje obveze kontrole cjelokupne sporne odluke po službenoj dužnosti ne krši načelo djelotvorne sudske zaštite. U kontekstu poštovanja tog načela nije nužno da Opći sud po službenoj dužnosti pristupi novom sveobuhvatnom preispitivanju spisa, iako jest dužan odgovoriti na istaknute tužbene razloge i izvršiti kontrolu pravnih i činjeničnih elemenata (presuda Chalkor/Komisija, t. 298. supra, EU:C:2011:815, t. 66.).

301    Stoga, ovisno o razlozima javnog poretka koje mora ispitati i, prema potrebi, istaknuti po službenoj dužnosti, sud Unije svoj nadzor mora izvršiti na temelju dokaza koje je tužitelj iznio u potporu istaknutim tužbenim razlozima i ne može se pozvati na diskrecijsku ovlast Komisije kako bi odustao od provođenja detaljne kontrole prava i činjenica (vidjeti u tom smislu presudu Chalkor/Komisija, t. 298. supra, EU:C:2011:815, t. 62.).

302    Naposljetku, kao što je to i navedeno u gornjoj točki 109. i kao što to pravilno tvrdi Komisija, sud neograničene nadležnosti u načelu i ovisno o ispitivanju dokaza koje su mu stranke dostavile mora uzeti u obzir činjeničnu i pravnu situaciju na dan kada donosi odluku kad smatra da je opravdano da izvršava svoju ovlast preinake (vidjeti u tom smislu presude od 6. ožujka 1974., Istituto Chemioterapico Italiano i Commercial Solvents/Komisija, 6/73 i 7/73, Zb., EU:C:1974:18, t. 51. i 52.; od 14. srpnja 1995., CB/Komisija, T‑275/94, Zb., EU:T:1995:141, t. 61. i od 5. listopada 2011., Romana Tabacchi/Komisija, T‑11/06, Zb., EU:T:2011:560, t. 282. do 285.). A fortiori, tako treba biti u slučajevima u kojima je, kao u ovom, iznos novčane kazne koju mora platiti kažnjeno društvo, kojim se uzima u obzir njegova sposobnost plaćanja, onaj iznos koji proizlazi iz odluke Općeg suda donesene povodom tužbe tog društva, pri čemu je stvarno plaćanje novčane kazne odgođeno.

303    Upravo u svjetlu ovih općih razmatranja i s obzirom na činjenične i pravne razloge koje su stranke iznijele pred Općim sudom treba ocijeniti ocjenu iz pobijane odluke.

 Osnovanost ocjene sposobnosti plaćanja tužiteljâ u pobijanoj odluci

304    U uvodnim izjavama 1176. do 1178. pobijane odluke (vidjeti gornju točku 271.) Komisija je odbila zahtjeve tužiteljâ ističući da su društva WDI i Pampus imala ozbiljne financijske teškoće, tako da su bila nesposobna za plaćanje novčane kazne. Ta se dijagnoza temeljila na sljedećim elementima.

305    Kao prvo, društvo WDI moralo je u veljači 2010. ugovoriti kratkoročni zajam u visini od 20 milijuna eura, nužan za nastavak svojih djelatnosti. Banke su plan restrukturiranja očekivale za kraj lipnja 2010., datum kada će donijeti odluku o zadržavanju kreditnih linija do kraja godine.

306    Kao drugo, društvo Pampus nije više imalo kapitala. Prema Komisijinim navodima, obrtni kapital tog društva bio je negativan za otprilike 100 milijuna eura, uključujući novčanu kaznu.

307    Kao treće, društvo Pampus odobrilo je zajam drugim društvima u grupi u iznosu od otprilike 140 milijuna eura. Iako ti zajmovi nisu bili upisani u račun gubitka, društvo Pampus nije očekivalo da će biti vraćeni, s obzirom na to da je kapital svakog od društava dužnika bio negativan.

308    S obzirom na ovu procjenu financijske situacije tužiteljâ, Komisija je u uvodnoj izjavi 1179. pobijane odluke (vidjeti gornju točku 271.) zbog triju sljedećih razloga odbila zahtjev za smanjenje novčane kazne koji su podnijeli tužitelji.

309    Kao prvo, Komisija je smatrala da eventualno smanjenje iznosa novčane kazne ne bi povećalo izglede za opstanak grupe u doglednoj budućnosti. Stoga, čak i da je novčana kazna smanjena na nulu, društva Pampus i WDI vjerojatno ne bi preživjela.

310    Kao drugo, prema Komisijinim navodima, neovisno o iznosu izrečene novčane kazne, opstanak grupe ovisio je o odlukama koje donose dioničari, među kojima i društvo ArcelorMittal, koje bilo vlasnik trećine kapitala društva WDI.

311    Kao treće, veći dio financijskih problema s kojima su suočena društva Pampus i WDI posljedica je nedavnog prijenosa financijskih sredstava iz društva Pampus drugim društvima grupe. Za Komisiju nema nikakva razloga odobriti smanjenje u situaciji u kojoj su financijska sredstva prenesena povezanim društvima nakon primitka obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, s „očitom željom ili učinkom pobijanja Komisijine politike kažnjavanja“. Komisija je na raspravi navela da je potonji razlog sam po sebi bio dovoljan da se opravda odbijanje svakog zahtjeva za smanjenje novčane kazne koji su tužitelji podnijeli, s obzirom na to da je navodna nesposobnost plaćanja posljedica diskrecijskih upravljačkih odluka koje su tužitelji sami donijeli.

312    Međutim, za razliku od onoga što je bilo prognozirano u pobijanoj odluci, tužitelji nisu nestali nakon lipnja 2010. Ta okolnost, naravno, ne utječe na zakonitost ocjene iz pobijane odluke. Međutim, svejedno ostaje činjenica da ta okolnost može, barem kod suda, stvoriti sumnju u ozbiljnost i osnovanost analize izgledâ financijske situacije tužiteljâ na dan donošenja pobijane odluke, s obzirom na sadržaj podataka koji su tada bili dostavljeni Komisiji.

313    U tom pogledu, tužitelji uvjerljivo navode razloge zbog kojih, s obzirom na sadržaj dokaza koje su iznijeli u prilog zahtjevu za ocjenu svoje sposobnosti plaćanja, Komisijine ocjene ne odgovaraju scenariju koji je u to vrijeme bio najizgledniji.

314    Kao prvo, tužitelji su pružili dovoljno dokaza da su njihovi srednjoročni i dugoročni izgledi bili pozitivni te su im stoga omogućavali da od svojih vjerovnika dobiju podršku tijekom cijelog kriznog razdoblja koje je započelo u 2009. Dokumenti koje su tužitelji s tim u vezi dostavili pokazuju znatne napore uložene radi smanjenja troškova i restrukturiranja grupe Pampus nakon pada prihoda zbog gospodarske krize. Iz tih dokumenata također proizlazi da je grupa Pampus uvijek znala sačuvati svoj dobar odnos s bankama, neprestano nastojeći ishoditi najbolje moguće uvjete financiranja radi održanja i nastavka poslovanja, unatoč ozbiljnim financijskim teškoćama s kojima se suočila.

315    Tako su na temelju zajma od 20 milijuna eura koji su im banke odobrile u veljači 2010. tužitelji ishodili potrebna sredstva kako bi izbjegli prestanak plaćanja. Taj sporazum o zadržavanju postojećeg stanja (standstill), čije se produljenje ozbiljno razmatralo prije donošenja pobijane odluke te je do njega došlo 2. srpnja 2010., predstavljao je primjer volje financijskih institucija za ublažavanje teškoća s likvidnošću s kojima se grupa suočila. Međutim, Komisija u pobijanoj odluci iz mogućnosti da do tog produljenja dođe nije izvukla nikakav zaključak. Međutim, u kontekstu posljedica opće gospodarske krize koja je nastupila u 2008., na temelju trajne podrške koju su tužiteljima pružile njihove banke moglo se naslutiti da one nisu smatrale da je grupa Pampus bila strukturno nerentabilna, već da je imala problema s likvidnošću. Unatoč tim razmatranjima, Komisija je u svojoj analizi očito propustila predvidjeti da je dovoljno vjerojatna mogućnost zadržavanja instrumenata likvidnosti koje su tužiteljima odobrile njihove banke u slučaju da ne dođe do znatnog pogoršanja njihove rentabilnosti. Izricanje novčane kazne u iznosu kao što je onaj koji je bio planiran u prvotnoj odluci, s druge strane, moglo je dovesti do takvog pogoršanja. Stoga je Komisija, osim toga, pogrešno na ocjeni ovog kontekstualnog elementa temeljila odbijanje zahtjeva za smanjenje novčane kazne koji su podnijeli tužitelji, smatrajući da iznos novčane kazne konačno izrečen tužiteljima nije bio ni od kakve važnosti.

316    Kao drugo, tužitelji, prvo, podrobno uvjerljivo navode razloge zbog kojih se prijenosi iznosa od više od 100 milijuna eura [zajam društva Pampus društvu Pampus Stahlbeteiligungsgesellschaft mbH (u daljnjem tekstu: PSB), koji odgovara tražbini društva PSB prema grupi Ovako] i više od 140 milijuna eura [tražbine društva Pampus prema društvima Pampus Automotive GmbH & Co. KG (u daljnjem tekstu: PAM) od otprilike 55 milijuna eura, TSW Trierer Stahlwerk GmbH (u daljnjem tekstu: TSW) od 79 milijuna eura i Speralux SA od 10 milijuna eura], s obzirom na dokaze koje su naveli u prilog svojem zahtjevu, nisu mogli smatrati običnim gubicima, kakvima ih je Komisija ipak smatrala u pobijanoj odluci. Komisija se, naime, kako bi došla do radikalnog zaključka o potpunom gubitku vrijednosti tražbina društva Pampus prema ostalim društvima iz grupe, nije smjela zadovoljiti samo analizom financijske situacije društava dužnika koja je ograničena na ispitivanje bilance iz njihovih godišnjih financijskih izvještaja a da nije ispitala barem njihovu kratkoročnu rentabilnost. Time što nije provela takvu analizu, Komisija je zanemarila odlučujući čimbenik za otplatu zajmova o kojima je riječ.

317    Uostalom, činjenice koje su nastupile nakon donošenja pobijane odluke, iako ih se ne može uzeti u obzir radi ocjene njezine nezakonitosti, potvrđuju površnost Komisijine analize. Tako je nesporno da zajam društva Pampus društvu PSB nije bio potpuno otpisan, već samo za polovicu iznosa, to jest 50,5 milijuna eura, što je dovelo do, kao što je to priznala i Komisija, „znatnog poboljšanja kapitalne situacije društva Pampus“. Također je nesporno da je tražbina društva Pampus prema društvu PAM otpisana samo do visine 26,5 milijuna eura, to jest polovice, a ne cijelog iznosa odobrenog zajma.

318    Kao drugo, tužitelji opravdano smatraju da Komisija nije mogla a da ne počini pogrešku u ocjeni tvrditi da je svaki njihov zahtjev za smanjenje novčane kazne trebalo odbiti zbog prijenosa financijskih sredstava od društva Pampus drugim društvima iste grupe nakon dostave obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama.

319    Komisija, s jedne strane, nije mogla, kao što je to učinila, odbiti uzeti u obzir razloge zbog kojih su izvršeni ti prijenosi unutar grupe. Iz činjenica priopćenih Komisiji prije donošenja pobijane odluke proizlazi da su sredstva odobrena društvima iz grupe imala za cilj odgovoriti na potrebu za financiranje preuzimanja izvršenih prije upućivanja obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama kao i, kad je riječ o prijenosima izvršenima nakon tog upućivanja, omogućiti nastavak poslovanja tih društava.

320    Naime, iako je obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama donesena 30. rujna 2008. (uvodna izjava 115. pobijane odluke), dostavljena je tužiteljima, prema njihovim izjavama koje Komisija nije osporila, 2. listopada 2008. Međutim, iz podataka koje su tužitelji dostavili u odgovoru na pitanja koja im je Komisija uputila tijekom upravnog postupka proizlazi da je grupa Ovako preuzeta 2006. i da su financijski prijenosi izvršeni kako bi se omogućilo to preuzimanje, među kojima je sporni zajam odobren društvu PSB, proveden u 2007. Jednako tako, društvo PAM preuzeto je u 2007., a TSW u 2005. Sporni prijenosi izvršeni nakon obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, kao što su zajmovi odobreni društvu Speralux, stoga su za cilj imali pokriti potrebe za likvidnošću društava koja su na dan dostave navedene obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama bila sastavni dio grupe Pampus.

321    S druge strane, Komisija, kao što to pravilno navode tužitelji, nije mogla ne uzeti u obzir financijsku situaciju grupe Pampus u cjelini i njezinu održivost. Pokazalo se, kao što su i tužitelji o tome izvijestili Komisiju prije donošenja pobijane odluke, da su, uz iznimku društva TSW, sva društva u korist kojih su izvršeni sporni prijenosi financijskih sredstava bila pod isključivom kontrolom obiteljskih holding društava, kao što je Pampus, koja su bila u potpunom vlasništvu istih vlasnika udjela, u istim udjelima, to jest g. Pa. i njegovih dviju kćeri. Kad je riječ o društvu TSW, g. Pa. i jedna od njegovih kćeri u njemu su držali dvije trećine udjela, pa se za potrebe ocjene sposobnosti plaćanja društva Pampus TSW stoga može smatrati sastavnim dijelom iste grupe. U tim okolnostima, Komisija je stoga trebala smatrati da financijski transferi izvršeni u korist drugih društava iz iste grupe nisu imali nikakav utjecaj na ocjenu sposobnosti plaćanja društva Pampus.

322    Kao treće, iz upravo utvrđenih pogrešaka u ocjeni proizlazi da Komisija nije mogla opravdano smatrati, kao što je to učinila u pobijanoj odluci, da iznos novčane kazne koji je namjeravala izreći tužiteljima nije mogao imati utjecaja na njihovu održivost. Stoga je Komisija pogrešno smatrala da je iznos o kojem je riječ bio nebitan za ocjenu njihove sposobnosti plaćanja.

323    Kao četvrto, naposljetku, argumenti tužiteljâ kojima se željelo dokazati da je intervencija njihovih dioničara malo vjerojatna polaze od netočnog tumačenja pobijane odluke te su zbog toga bespredmetni. Komisija, naime, u pobijanoj odluci nije smatrala da je takva intervencija vjerojatna, već je samo uzgredno utvrdila da, prema njezinu mišljenju, opstanak tužitelja može ovisiti samo o takvim intervencijama (vidjeti uvodnu izjavu 1179. pobijane odluke, navedenu u gornjoj točki 271.).

324    Iz prethodno navedenog proizlazi da je, ocjenjujući sposobnost plaćanja tužiteljâ, Komisija počinila pogreške takve naravi da je pobijana odluka nezakonita. Takvo utvrđenje u načelu opravdava to da Opći sud ocijeni treba li, slijedom toga i kao što su to tužitelji od njega zatražili, preinačiti iznos novčanih kazni koje se na njih primjenjuju. To, međutim, ne bi mogao biti slučaj ako bi, kao što je to Komisija navela na raspravi, analiza koju je glavni direktor izvršio u dopisu od 14. veljače 2011. pružila činjenični i pravni temelj za odbijanje zahtjeva za smanjenje novčane kazne koji su podnijeli tužitelji. S obzirom na to da tužitelji također osporavaju tu drugu analizu, treba ispitati njezinu osnovanost.

 2. Osnovanost ocjene sposobnosti plaćanja u dopisu od 14. veljače 2011.

325    Treba podsjetiti da je novi zahtjev za ocjenu njihove sposobnosti plaćanja koji su tužitelji podnijeli bio ponovno odbijen u dopisu od 14. veljače 2011., s obrazloženjem suprotnim onome iz pobijane odluke. Relevantni odlomci iz dopisa od 14. veljače 2011. glase:

„Dana 12. kolovoza 2010. društva WDI, WDV i [Pampus] […] zatražila su smanjenje iznosa svojih novčanih kazni u skladu s uvjetima iz točke 35. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006., koji se analogno primjenjuju zbog insolventnosti za koju tvrde da postoji.

Na temelju tog zahtjeva i drugih podataka koje su stranke dostavile do 7. veljače 2011., nadležne Komisijine službe provjerile su te podatke i potvrdile da tri gore navedena poduzetnika ne mogu platiti novčane kazne, kao što to tvrde. Te su službe posebice analizirale učinke novčanih kazni na održivost tih triju poduzetnika i također uzele u obzir njihove odnose s bankama i s njihovim dioničarima kao i sposobnost potonjih da financijski pomognu poduzetnicima kako bi mogli platiti novčane kazne izrečene [pobijanom odlukom].

Iz tog ispitivanja proizlazi da društvo WDI nije dostavilo nikakve nove podatke ni dokaze koji bi dokazali da bi plaćanje novčane kazne u visini od 46.550.000 eura nepovratno ugrozilo njegovu održivost. Upravo suprotno, iz podataka koje je društvo WDI dostavilo do 7. veljače 2011. proizlazi da ono može platiti puni iznos novčane kazne. Osobito upućujemo na procjenu neto novčanog tijeka za sljedeće godine koju ste nam dostavili za društvo WDI: 13,3 milijuna eura za 2011. (uključujući 1,37 milijuna za otplatu dugoročnog zajma), 17,7 milijuna eura za 2012. (uključujući 0,7 milijuna eura za otplatu dugoročnog zajma), 14,8 milijuna eura za 2013., 21,5 milijuna eura za 2014., 22,3 milijuna za 2015. i 25,4 milijuna za 2016. Te procjene neto novčanog tijeka rezultat su analize pozitivnog novčanog tijeka od postojećih djelatnosti i ograničenog broja investicija. Društvo WDI nije dokazalo da s tako dobrim procjenama novčanog tijeka ne može platiti novčanu kaznu.

Te procjene neto novčanog tijeka ne uzimaju u obzir, makar djelomične, otplate zajmova koje je društvo WDI odobrilo društvima u svojem vlasništvu, iako se takve otplate ne mogu isključiti. Osim toga, iz dostavljenih podataka proizlazi da banke društva WDI mogu drugim stvarnopravnim teretima opteretiti materijalnu imovinu društva WDI.

Također smatramo da nije potrebno ispitati sposobnost plaćanja društava WDV i [Pampus] u ovom slučaju jer je društvo WDI, koje je jedino iz grupe Pampus osuđeno na isplatu cjelokupne novčane kazne u visini od 46.550.000 eura, u stanju isplatiti cijelu tu novčanu kaznu ili ishoditi bankarsku garanciju za taj cjelokupni iznos. Smatramo da će privremena isplata ili garancija prihvatljiva računovodstvenim službama Komisije koja pokriva iznos od 46.550.000 eura tijekom cijelog trajanja sudskog postupka Komisiji biti dostatno jamstvo pojedinačnog i solidarnog duga triju predmetnih poduzetnika do završetka sudskog postupka.

Također želim naglasiti da, prema našem mišljenju, nijedan poduzetnik do danas nije dokazao uzročnu ili jasnu vezu, u smislu točke 1179. [pobijane odluke], između izrečene kazne i navodno vrlo delikatne financijske situacije društva WDI. Novi podaci dostavljeni Komisiji između donošenja [pobijane odluke] i 7. veljače 2011., upravo suprotno, jasno upućuju na to da je, nakon dostave obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, društvo WDI odobrilo zajmove trećim poduzetnicima iz grupe Pampus a da korisnicima nije odredilo otplatne planove. Ti zajmovi, do visine od otprilike 115 milijuna eura, očito premašuju iznos novčane kazne izrečene društvu WDI.

Stoga Vas moram izvijestiti da, nakon pažljivog ispitivanja informacija i podataka koje ste nam dostavili između dana kada ste primili pobijanu odluku i 7. veljače 2011., ne vidimo nikakav razlog za preispitivanje ili smanjenje iznosa novčanih kazni izrečenih društvima WDI, WDV i [Pampus] člankom 2. [pobijane odluke] i stoga ne možemo prihvatiti Vaš zahtjev.“

326    Kako bi osporili obrazloženje iz dopisa od 14. veljače 2011., kojim se u prvom redu uzimaju u obzir neto procjene novčanog tijeka društva WDI, tužitelji u biti tvrde da se analiza sposobnosti plaćanja poduzetnika ne može temeljiti samo na tom kriteriju, s obzirom na točku 35. Smjernica iz 2006.

327    Točno je da su neto procjene novčanog tijeka vrlo neizvjesne te analiza sposobnosti plaćanja poduzetnika ne može ovisiti isključivo o njima. Međutim, suprotno onomu što smatraju tužitelji, ta neizvjesnost nije dostatna da dovede u pitanje zaključke koji se mogu izvući iz tih informacija koje su oni dostavili u okviru zahtjeva za ponovnu ocjenu svoje sposobnosti plaćanja, kad je riječ o stvarnoj sposobnosti društva WDI za ostvarivanje dobiti.

328    S druge strane, tužitelji opravdano smatraju da, kako bi odbio njihov zahtjev za smanjenje novčane kazne, glavni direktor nije mogao zanemariti činjenicu da su predočenjem brojnih odbijanja banaka koje su im već bile odobrile zajmove kao i predočenjem nekoliko izvješća o financijskoj analizi dovoljno dokazali da im je nemoguće jednom uplatom isplatiti ukupan iznos novčanih kazni koje su mu konačno izrečene, kako je proizlazio iz prve odluke o izmjeni, i ishoditi financiranje i čak bankarsku garanciju do visine tog iznosa.

329    U tom pogledu, kao što je to već utvrdio sudac u postupku privremene pravne zaštite (rješenje Westfälische Drahtindustrie i dr./Komisija, t. 65. supra, EU:T:2011:178, t. 35. i 43.), tužitelji su predočili više od desetak obrazloženih odbijanja zahtjeva za zajam te treba pretpostaviti da banka, kada donosi odluku o kreditu i jamstvu, pozitivnu ili negativnu, kao kreditna ustanova uvijek slijedi vlastite interese i na taj način, uostalom, mora postupati u interesu svojih dioničara.

330    Nadalje, razlozi zbog kojih obrazloženje o prijenosima sredstava unutar grupe u ovom slučaju nije moglo biti dovoljno da bi se odbio zahtjev za smanjenje novčanih kazni koji su tužitelji podnijeli bili su izloženi u gornjim točkama 316. do 321.

331    Iz toga slijedi da je, kako bi odbio zahtjev za ponovnu ocjenu njihove sposobnosti plaćanja koji su tužitelji podnijeli, glavni direktor počinio pogreške koje mogu imati za posljedicu nezakonitost dopisa od 14. veljače 2011.

332    Iz prethodno navedenog proizlazi da je Komisija počinila pogreške kada je u dvama navratima ocjenjivala sposobnost plaćanja tužiteljâ. Te pogreške mogu dovesti do, s jedne strane, poništenja pobijane odluke u dijelu u kojem je njome tužiteljima izrečena novčana kazna kao i dopisa od 14. veljače 2011. i, s druge strane, opravdanosti toga da Opći sud izvršava neograničenu nadležnost.

 3. Izvršavanje neograničene nadležnosti Općeg suda

333    Kao što je to navedeno u gornjim točkama 286. do 303., uvjeti propisani točkom 35. Smjernica iz 2006. proizlaze iz sudske prakse i ništa ne sprečava Opći sud da, iako ga ne obvezuju opće smjernice koje je Komisija donijela (vidjeti gornju točku 227.), prilikom svojeg izvršavanja neograničene nadležnosti primijeni te iste uvjete.

334    S obzirom na to da ispitivanje prvih četiriju tužbenih razloga nije pokazalo da postoji ikakva pogreška koja može imati za posljedicu nezakonitost pobijane odluke i da Opći sud ne iznosi nikakav razlog zbog kojeg bi se iznos novčanih kazni izrečenih tužiteljima kakav proizlazi iz članka 2. točke 8. pobijane odluke trebalo smatrati neprimjerenim, novu ocjenu sposobnosti plaćanja tužiteljâ stoga treba provesti s obzirom na taj iznos.

335    Nadalje, kako bi se osigurao koristan učinak ocjene sposobnosti plaćanja poduzetnika s obzirom na iznos novčane kazne za koji ga treba teretiti, Opći sud, kada namjerava izvršavati svoju neograničenu nadležnost, ocjenjuje situaciju na dan donošenja odluke (vidjeti gornje točke 109. i 302.), s obzirom na dokumente koje mu stranke mogu predočiti ovisno o pretpostavkama za dopuštenost propisanima člankom 48. Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991. do završetka usmenog postupka.

336    Stranke su u tom pogledu imale mogućnost priložiti u spis predmeta dokumente iz razdoblja koje slijedi nakon završetka pisanog postupka na čije su se postojanje obje pozvale na javnoj raspravi. One su iskoristile tu mogućnost te se svaka od njih očitovala o navedenim dokumentima. Svaka se stranka osim toga izjasnila o očitovanjima suprotne stranke.

337    Tužitelji tvrde da ispitivanje najnovijih podataka pokazuje da ne raspolažu dovoljnom likvidnošću za osiguranje plaćanja cjelokupne novčane kazne koja im je izrečena u pobijanoj odluci. Tužitelji osim toga ne mogu računati na to da će se moći osloniti na kreditne ustanove. U tim bi okolnostima obveza plaćanja novčane kazne prouzročila njihov stečaj, u okviru kojeg Komisijina tražbina ne bi imala prioritet.

338    Ustanove koje su im već odobrile kredite nisu voljne povećati svoju potporu, o čemu svjedoči njihove odbijanje produljenja kreditnih linija koje su zahtijevali za tri godine u 2013. Tako su banke prihvatile produljiti kreditne linije odobrene tužiteljima samo od 14. rujna 2014. do 30. studenoga 2015.

339    Nadalje, tužitelji nisu uspjeli prodati imovinu, čime su željeli smanjiti zaduženost. Potvrda je takvog stanja niska isplativost zemljišta i postrojenja i stoga mala vrijednost imovine koje su se namjeravali riješiti.

340    Poboljšanje njihovog računovodstvenog rezultata u većoj je mjeri posljedica uključenja rezervi koje su odvojili u svrhu plaćanja novčane kazne. Nadalje, smanjenje zaduženosti društva Pampus nema utjecaja na njihovu sposobnost plaćanja. Osim toga, učinci smanjenja poreznog tereta prouzročeni amortizacijom investicija ostvarenih prije pet godina gotovo su prestali.

341    Rate koje plaćaju na temelju rješenja Westfälische Drahtindustrie i dr./Komisija, t. 65. supra (EU:T:2011:178) predstavljaju godišnji financijski teret od 3,6 milijuna eura, što ih sprečava da ostvare investicije potrebne radi zadržavanja konkurentnosti.

342    Tužitelji smatraju da bi njihov stečaj doveo do gubitka vrijednosti njihove imovine. Tvrde da treba smatrati kako bi se vrijednost njihove imovine odmah smanjila za otprilike 25 % ako bi ih želio preuzeti jedan kupac.

343    Konačno, treba zanemariti izjave grupe Penta/Equinox o održivosti njihove bilance, zato što su takve izjave odraz brige o imidžu i ne pružaju nikakvo jamstvo iskrenosti.

344    Posljedično, tužitelji tvrde da je Opći sud trebao znatno smanjiti iznos novčane kazne, s obzirom na to da se kumuliranje smanjenja s otplatom na rate događa samo iznimno. Prema njihovu mišljenju, svaka bi se novčana kazna mogla platiti, i to neovisno o iznosu, ako bi se rate mogle rasporediti na dovoljno dugo razdoblje. Osim toga, Opći sud mora krenuti od datuma na koji je Komisija izvršila procjenu njihove sposobnosti plaćanja, kako ne bi povrijedila načelo jednakog postupanja, s obzirom na to da je sposobnost plaćanja drugih poduzetnika ocijenjena na taj datum.

345    Komisija osporava tu argumentaciju.

346    Najprije treba utvrditi da je u rješenju Westfälische Drahtindustrie i dr./Komisija, t. 65. supra (EU:T:2011:178) tužiteljima kao privremena mjera naloženo plaćanje iznosa od 2 milijuna eura kao i mjesečnih iznosa koji predstavljaju dodatni godišnji trošak od 3,6 milijuna eura. Nesporno je da su tužitelji do današnjeg dana izvršili tu obvezu, tako da se pitanje dopušta li im financijska situacija da plate novčanu kaznu odnosi samo na iznos koji predstavlja otprilike dvije trećine iznosa za koji se prvotno teretilo društvo WDI. Nesporno je, naime, da su već isplaćeni iznosi veći od 15 milijuna eura.

347    Također je nesporno da su tužitelji između 2011. i 2013. proveli vlastito restrukturiranje po završetku kojeg društvo Pampus, čini se, nije imalo dugove prema kreditnim ustanovama. Komisija osim toga tvrdi, pri čemu tužitelji te tvrdnje nisu osporili, da iz dopisa koji su joj uputili 28. svibnja 2014. proizlazi da se ukupan dug grupe Pampus smanjio s 350 milijuna eura u 2010. na 160 milijuna eura u 2013. zbog odricanjâ od tražbina s kojima su se suglasile kreditne ustanove i zamjene tražbina (swap) s investitorom Penta/Equinox, koji je u to vrijeme namjeravao preuzeti grupu pretvaranjem svojih tražbina u vlasničke udjele. Penta/Equinox tom je prigodom objavio priopćenje za medije, koje je Komisija predočila, u kojem je stajalo da smatra da je bilanca tužiteljâ „održiva“ (sustainable balance sheet).

348    Komisija također navodi, a da njezine tvrdnje nisu osporene, da su tužitelji prodali udjele koje su imali u drugim društvima, od čega je prihod bio namijenjen smanjenu njihove zaduženosti. Također je nesporno da su od donošenja pobijane odluke kreditne linije odobrene tužiteljima svaki put produljene prije dospijeća. Komisija također tvrdi da su tužitelji uspjeli smanjiti svoje troškove proizvodnje ugovaranjem povoljnih poslovnih uvjeta (roba u konsignaciji kod njihovih kupaca, produljenje rokova plaćanja koje je odobrio njihov dobavljač) i sklapanjem ugovora s njihovim zaposlenicima čija je svrha smanjenje troškova rada.

349    Iz godišnjih izvješća za poslovnu godinu 2013. koja su stranke dostavile u spis također proizlazi da su poslovni izgledi društva WDI i u pogledu procjena narudžbi i održivosti poduzetnika bili povoljni.

350    Suprotno onomu što tvrde tužitelji, treba smatrati da sve ove indicije svjedoče o povjerenju njihovih financijskih i poslovnih partnera u pogledu njihove održivosti, iako je, kao što je to navedeno u gornjoj točki 288., na poduzetniku koji to zahtijeva da dokaže da je njegova financijska situacija takva da bi plaćanje novčane kazne koja mu je izrečena dovelo do potpunog gubitka vrijednosti njegove imovine. Međutim, sami tužitelji tvrde da, u hipotetskom slučaju da plaćanje novčane kazne dovede do njihova stečaja, treba očekivati da će se vrijednost njihove imovine smanjiti za otprilike 25 %, što ne može predstavljati potpuni gubitak vrijednosti.

351    Osim toga, argument tužiteljâ da ne raspolažu potrebnom likvidnošću za plaćanje novčane kazne treba odbaciti kao bespredmetan, s obzirom na to da se zbog tog razloga ne može odobriti nikakvo smanjenje novčane kazne.

352    Nadalje, kao što je to utvrđeno u gornjim točkama 347. i 348., tužitelji su između 2011. i 2013. svake godine uspjeli ostvariti smanjenje svojeg zaduženja za iznos viši od početnog iznosa novčane kazne, dok su kreditne ustanove cijelo vrijeme prihvaćale produljiti odobrene kreditne linije. U tim okolnostima, njihova tvrdnja da ih nijedna kreditna ustanova više ne bi mogla podržati u slučaju da bi se od njih trebala zahtijevati isplata ostatka iznosa novčane kazne ne može se smatrati dokazanom, ne dovodeći pritom u pitanje mogućnost da tužitelji od Komisije zatraže da im ona sama odobri olakšice u plaćanju.

353    Nadalje, nemogućnost tužitelja da pronađu kupce za sve dijelove imovine, za neke od kojih oni sami tvrde da nisu dovoljno isplativi, ne može biti dovoljna za dokazivanje njihove nesposobnosti plaćanja novčane kazne.

354    Kad je riječ o argumentu tužitelja da je poboljšanje njihovih rezultata posljedica uključenja rezerve koju su izdvojili radi plaćanja novčane kazne, treba primijetiti, kao što je to učinila Komisija, da to uključenje odgovara već plaćenim iznosima na ime privremene mjere, postupajući po rješenju Westfälische Drahtindustrie i dr./Komisija, t. 65. supra (EU:T:2011:178), i da rezerve odgovaraju iznosima koje bi ostalo za platiti ako bi Opći sud ponovno odbio njihove tužbe.

355    Što se tiče negativnih učinaka uzrokovanih plaćanjem novčane kazne, treba podsjetiti da mogućnost da poduzetnik ishodi smanjenje zbog svoje nesposobnosti plaćanja nema za svrhu zaštititi ga od svih nepovoljnih učinaka koji mogu biti povezani s plaćanjem novčane kazne, uključujući čak i njegov stečaj, već isključivo, u takvom slučaju, potpuni gubitak vrijednosti cijele njegove imovine.

356    Kad je riječ o argumentu tužiteljâ koji se temelji na činjenici povrede načela jednakog postupanja – koja je posljedica toga da Opći sud ocjenjuje njihovu sposobnost plaćanja na dan kada donosi odluku, dok je sposobnost plaćanja drugih poduzetnika bila ocijenjena na dan donošenja pobijane odluke – taj se argument samo može odbiti. Tužitelji se, naime, ne nalaze u situaciji usporedivoj s onom drugih poduzetnika koji nisu podnijeli tužbu radi osporavanja ocjene svoje sposobnosti plaćanja koju je izvršila Komisija, s obzirom na to da je, osobito u ovom slučaju, podnošenje ove tužbe kao i djelomično prihvaćanje zahtjeva tužiteljâ za privremenu pravnu zaštitu imalo za učinak suspenziju obveze plaćanja cjelokupne novčane kazne za koju se terete do donošenja ove presude.

357    Iz prethodno navedenog proizlazi da tužitelji ne mogu zahtijevati da im se mora odobriti smanjenje novčane kazne zbog njihove sposobnosti plaćanja, zbog razloga istovjetnih onima koje je Komisija predvidjela u točki 35. Smjernica.

358    Iz toga slijedi da treba, s jedne strane, poništiti članak 2. točku 8. pobijane odluke kao i dopis od 14. veljače 2011. i, s druge strane, tužiteljima naložiti plaćanje novčane kazne u iznosu istovjetnom iznosu novčane kazne koja im je izrečena u pobijanoj odluci.

 Troškovi

359    Sukladno članku 134. stavku 3. Poslovnika Općeg suda, ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima, svaka stranka snosi vlastite troškove. Međutim, ako se to čini opravdanim u danim okolnostima, Opći sud može odlučiti da, osim vlastitih troškova, jedna stranka snosi i dio troškova druge stranke. U konkretnim okolnostima valja naložiti da svaka stranka snosi polovicu svojih troškova, a da Komisija snosi vlastite kao i polovicu troškova tužiteljâ, uključujući troškove iz postupka privremene pravne zaštite.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (šesto vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Obustavlja se postupak povodom ove tužbe do visine smanjenja novčane kazne odobrenog društvima Westfälische Drahtindustrie GmbH i Westfälische Drahtindustrie Verwaltungsgesellschaft mbH & Co. KG u Odluci Komisije C (2010) 6676 final od 30. rujna 2010.

2.      Poništava se članak 2. točka 8. Odluke Komisije C (2010) 4387 final od 30. lipnja 2010. u vezi s postupkom primjene članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/38344 – Čelik za prednapinjanje), kako je izmijenjena Odlukom Komisije C (2010) 6676 final od 30. rujna 2010. i Odlukom Komisije C (2011) 2269 final od 4. travnja 2011.

3.      Poništava se dopis glavnog direktora Komisijine Glavne uprave za tržišno natjecanje od 14. veljače 2011.

4.      Društvima Westfälische Drahtindustrie, Westfälische Drahtindustrie Verwaltungsgesellschaft mbH & Co. i Pampus Industriebeteiligungen GmbH & Co. nalaže se solidarno plaćanje novčane kazne u visini od 15.485.000 eura.

5.      Društvima Westfälische Drahtindustrie i Westfälische Drahtindustrie Verwaltungsgesellschaft mbH & Co. nalaže se solidarno plaćanje novčane kazne u visini od 23.370.000 eura.

6.      Društvu Westfälische Drahtindustrie nalaže se plaćanje novčane kazne u visini od 7.695.000 eura.

7.      U preostalom dijelu tužba se odbija.

8.      Društva Westfälische Drahtindustrie, Westfälische Drahtindustrie Verwaltungsgesellschaft mbH & Co. i Pampus Industriebeteiligungen GmbH & Co. snosit će polovicu vlastitih troškova, uključujući troškove postupka privremene pravne zaštite. Komisija će snositi vlastite troškove i polovicu troškova društava Westfälische Drahtindustrie, Westfälische Drahtindustrie Verwaltungsgesellschaft mbH & Co. i Pampus Industriebeteiligungen GmbH & Co., uključujući troškove postupka privremene pravne zaštite.

Frimodt Nielsen Dehousse Collins

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 15. srpnja 2015.

Potpisi

* Jezik postupka: njemački

1 –      Navedene su samo one točke presude za koje Opći sud smatra da ih je korisno objaviti.