Language of document : ECLI:EU:T:2020:548

Privremena verzija

PRESUDA OPĆEG SUDA (treće vijeće)

18. studenoga 2020.(*)

„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Nacionalni službenik upućen u EUPM u Bosnu i Hercegovinu – Odluka o preraspoređivanju – Zlouporaba ovlasti – Interes službe – Uznemiravanje – Represivna narav preraspoređivanja – Odgovornost – Neimovinska šteta”

U predmetu T-271/10 RENV II,

H, koju zastupa L. Levi, avocate,

tužiteljica,

protiv

Vijeća Europske unije, koje zastupaju A. Vitro i A. de Elera-San Miguel Hurtado, u svojstvu agenata,

tuženika,

povodom zahtjeva, kao prvo, na temelju članka 263. UFEU-a za poništenje, s jedne strane, odluke od 7. travnja 2010. koju je potpisao voditelj osoblja Policijske misije Europske unije (EUPM) u Bosni i Hercegovini, kojom je tužiteljica preraspoređena na radno mjesto Criminal Justice Adviser – Prosecutor u područnom uredu u Banja Luci (Bosna i Hercegovina) i, s druge strane, odluke od 30. travnja 2010. koju je potpisao voditelj misije EUPM-a čije su dužnosti propisane člankom 6. Odluke Vijeća 2009/906/ZVSP od 8. prosinca 2009. o Policijskoj misiji Europske unije u Bosni i Hercegovini (SL 2009., L 322, str. 22.) kojom je pojašnjen operativni razlog za njezino preraspoređivanje te, kao drugo, zahtjev na temelju članka 268. UFEU-a za naknadu štete koju je tužiteljica navodno pretrpjela,

OPĆI SUD (treće vijeće),

u sastavu: A. M. Collins, predsjednik, V. Kreuschitz i Z. Csehi (izvjestitelj), suci,

tajnik: E. Artemiou, administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 1. srpnja 2020.,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

1        Zajedničkom akcijom Vijeća 2002/210/ZVSP od 11. ožujka 2002. o Policijskoj misiji Europske unije (SL 2002., L 70, str. 1.) osnovana je Policijska misija Europske unije (EUPM) kako bi se osigurala smjena međunarodnih policijskih snaga Ujedinjenih naroda u Bosni i Hercegovini.

2        EUPM, koji je započeo s radom 1. siječnja 2003., produžen je u nekoliko navrata, među ostalim, Odlukom Vijeća 2009/906/ZVSP od 8. prosinca 2009. o EUPM-u u Bosni i Hercegovini (SL 2009., L 322, str. 22.).

3        Tužiteljica H talijanska je sutkinja koja je uredbom talijanskog ministra pravosuđa od 16. listopada 2008. upućena EUPM-u u Sarajevu (Bosna i Hercegovina) radi izvršavanja dužnosti na mjestu Criminal Justice Unit Adviser, počevši od 14. studenoga 2008.

4        Uredbama talijanskog ministra pravosuđa od 7. travnja 2009. i od 9. prosinca 2009. tužiteljičino upućivanje je produljeno radi izvršavanja dužnosti Chief of Legal Office do 31. prosinca 2009., a zatim do 31. prosinca 2010.

5        Nakon restrukturiranja EUPM-a 1. siječnja 2010. tužiteljičino radno mjesto Chief of Legal Office je preimenovano u Senior Legal Advisor/Legal Counsel.

6        Dopisom od 17. ožujka 2010. tužiteljica i jedna od njezinih kolegica, A, pravna savjetnica EUPM-a, obavijestile su svoje nadređene o navodnim nepravilnostima počinjenima u upravljanju EUPM-om (u daljnjem tekstu: dopis od 17. ožujka 2010.). Taj je dopis 17. ožujka 2010. upućen tužiteljičinu nadređenom, direktoru političke jedinice EUPM-a. Dana 26. ožujka 2010. popis navodnih nepravilnosti iz dopisa od 17. ožujka 2010. upućen je Uredu voditelja EUPM-a radi sastanka s njim.

7        Odlukom od 7. travnja 2010., koju je potpisao voditelj osoblja EUPM-a, tužiteljica je „zbog operativnih razloga” preraspoređena na radno mjesto Criminal Justice Adviser – Prosecutor (ROBL-04) u područnom uredu u Banja Luci (Bosna i Hercegovina), počevši od 19. travnja 2010. (u daljnjem tekstu: odluka od 7. travnja 2010.).

8        Dužnosnik u stalnom predstavništvu Talijanske Republike pri Europskoj uniji 15. travnja 2010. elektroničkom je poštom obavijestio tužiteljicu da se provedba odluke od 7. travnja 2010. suspendira.

9        Odlukom od 30. travnja 2010., koju je potpisao voditelj EUPM-a čije su dužnosti propisane člankom 6. Odluke 2009/906, spomenuti je voditelj potvrdio odluku od 7. travnja 2010. On je tom prilikom pojasnio da je on sam donio odluku od 7. travnja 2010. i da je operativni razlog za preraspoređivanje tužiteljice bila potreba za savjetima državnog odvjetnika u uredu u Banja Luci (u daljnjem tekstu: odluka od 30. travnja 2010.).

10      Dopisom od 26. svibnja 2010. voditelj EUPM-a raskinuo je ugovor osobe A zbog gubitka povjerenja.

11      Tužiteljica je 4. lipnja 2010. pred Tribunaleom Amministrativo Regionale del Lazio (Regionalni upravni sud u Laciju, Italija) podnijela tužbu radi poništenja odluke od 7. travnja 2010. i naknade navodno pretrpljene štete. Također je tom sudu podnijela zahtjev za suspenziju provedbe odluke od 7. travnja 2010.

12      Tužiteljica je od kolovoza 2010. bila na bolovanju i to do kraja njezina upućivanja u EUPM.

13      Upućivanje tužiteljice u EUPM je završilo 31. prosinca 2010.

14      EUPM je završio tijekom 2012.

15      Nakon pritužbe osobe A, Europski je ombudsman u svojoj odluci od 4. lipnja 2015. zaključio da postoji nepravilnost u postupanju. Ombudsman je osobito kritizirao nepostojanje unaprijed određenog okvira za obradu upozorenja zviždača o nepravilnostima i osiguranje njihove zaštite.

 Postupak pred Općim sudom i Sudom

16      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 16. lipnja 2010. tužiteljica je pokrenula postupak protiv Vijeća Europske unije, Europske komisije i EUPM-a radi poništenja odluka od 7. i 30. travnja 2010. (u daljnjem tekstu zajedno: pobijane odluke).

17      Tužiteljica je 17. lipnja 2010. također podnijela zahtjev za privremenu pravnu zaštitu kojim je, među ostalim, tražila suspenziju provedbe pobijanih odluka. Rješenjem od 22. srpnja 2010., H/Vijeće i dr. (T-271/10 R, neobjavljeno, EU:T:2010:315), predsjednik Općeg suda odbio je taj zahtjev zbog nepostojanja hitnosti i odredio da će se o troškovima odlučiti naknadno.

18      Rješenjem od 10. srpnja 2014., H/Vijeće i dr. (T-271/10, neobjavljeno; u daljnjem tekstu: prvotno rješenje, EU:T:2014:702), Opći je sud odbacio tužbu kao nedopuštenu, smatrajući da nije nadležan za odlučivanje o njoj.

19      Tužiteljica je podnijela žalbu protiv prvotnog rješenja, tvrdeći u biti da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava kada se proglasio nenadležnim za odlučivanje o tužbi.

20      Presudom od 19. srpnja 2016., H/Vijeće i dr. (C-455/14 P; u daljnjem tekstu: prva presuda povodom žalbe, EU:C:2016:569), Sud je ukinuo prvotno rješenje, odbacio tužbu kao nedopuštenu u dijelu u kojem je bila podnesena protiv Komisije i EUPM-a te vratio predmet Općem sudu radi odlučivanja o osnovanosti tužbe u dijelu u kojem je bila podnesena protiv Vijeća te odlučio da će se o troškovima odlučiti naknadno.

21      Presudom od 11. travnja 2018., H/Vijeće (T-271/10 RENV; u daljnjem tekstu: presuda donesena nakon vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje, EU:T:2018:180), Opći sud odbio je tužbu kao neosnovanu.

22      Tužiteljica je podnijela žalbu protiv presude donesene nakon vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje. Presudom od 4. prosinca 2019., H/Vijeće (C-413/18 P, neobjavljena; u daljnjem tekstu: druga presuda povodom žalbe, EU:C:2019:1044), Sud je ukinuo presudu donesenu nakon vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje, vratio predmet Općem sudu kako bi odlučio o trećem, četvrtom i petom tužbenom razlogu zahtjeva za poništenje kao i o zahtjevu za naknadu štete te odredio da će se o troškovima odlučiti naknadno.

23      Dopisima od 9. prosinca 2019. tajništvo Općeg suda pozvalo je stranke da u ovom postupku podnesu svoja pisana očitovanja, u skladu s člankom 217. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda u pogledu onoga što je potrebno za donošenje druge presude povodom žalbe u ovom postupku. Tužiteljica i Vijeće podnijeli su pravodobno svoja očitovanja.

24      Odlukom predsjednika Općeg suda od 27. veljače 2020. ovaj je predmet dodijeljen trećem vijeću.

25      Na prijedlog suca izvjestitelja i odlukom predsjednika vijeća od 5. ožujka 2020. odlučeno je da se ovom predmetu da prednost pri odlučivanju.

26      Dopisima od 9. ožujka 2020. tajništvo Općeg suda pozvalo je stranke da podnesu dodatne podneske s pisanim očitovanjima, u skladu s člankom 217. stavkom 3. Poslovnika. Stranke su svoja dodatna očitovanja podnijele pravodobno, odnosno 25. ožujka 2020.

27      Nakon zatvaranja pisanog dijela postupka tužiteljica je 8. travnja 2020. podnijela zahtjev za održavanje rasprave.

28      Na prijedlog suca izvjestitelja Opći sud (treće vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka te je u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih u članku 89. Poslovnika pozvao stranke da u pisanom obliku odgovore na određena pitanja kao i Vijeće da podnese jedan dokument. Stranke su pravodobno postupile u skladu s tim mjerama upravljanja postupkom.

29      Na raspravi održanoj 1. srpnja 2020. saslušana su izlaganja stranaka i njihovi odgovori na usmena pitanja koja je postavio Opći sud.

 Zahtjevi stranaka

30      Tužiteljica od Općeg suda tužbom zahtijeva da:

–        poništi odluku od 7. travnja 2010. i, ako je potrebno, odluku od 30. travnja 2010.;

–        naloži Vijeću, Komisiji i EUPM-u da joj isplate naknadu pretrpljene štete, procijenjenu ex aequo et bono na iznos od 30 000 eura;

–        naloži Vijeću, Komisiji i EUPM-u snošenje troškova, uvećanih za kamatu od 8 %.

31      Tužiteljica je u replici izmijenila svoj tužbeni zahtjev na način da je sveukupnom iznosu naknade štete zatraženom u tužbi dodala iznos od 8 000 eura te odustala od tužbe protiv EUPM-a.

32      U svojim očitovanjima nakon prvog vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje tužiteljica je preinačila svoj tužbeni zahtjev na način da tužba bude usmjerena samo protiv Vijeća. Istodobno ga je izmijenila na način da se tužbom, s jedne strane, više ne traži poništenje pobijanih odluka nego samo utvrđenje njihove nezakonitosti i, s druge strane, naknada štete koja također pokriva štetu pretrpljenu zbog nemogućnosti poništenja pobijanih odluka. Tijekom postupka nakon prvog vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje, tužiteljica je pojasnila da je njezin tužbeni zahtjev ponajprije usmjeren na poništenje odluke od 7. travnja 2010. i, ako je potrebno, odluke od 30. travnja 2010., naknadu štete kako je pobliže navedeno i, podredno, utvrđenje nezakonitosti navedenih odluka isključivo u svrhu naknade štete.

33      U svojim očitovanjima nakon drugog vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje tužiteljica je ponovila svoj zahtjev za, kao prvo, poništenje pobijanih odluka i, podredno, utvrđenje nezakonitosti navedenih odluka isključivo u svrhu naknade štete. Ona je, osim toga, ponovila svoj zahtjev za naknadu pretrpljene štete kao i nalaganje Vijeću snošenja troškova uvećanih za kamatu od 8 %.

34      Vijeće od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužiteljici snošenje troškova.

 Pravo

 Zahtjev za poništenje

 Predmet spora

35      U prilog svojem zahtjevu za poništenje pobijanih odluka tužiteljica je u tužbi istaknula pet tužbenih razloga, od kojih se prvi temelji na povredi odredaba Odluke 2009/906, drugi na nedostatku u obrazloženju, treći, na zlouporabi ovlasti, četvrti, na očitoj pogrešci u ocjeni i peti na uznemiravanju.

36      Kao što to proizlazi iz točke 21. ove presude, Opći je sud u presudi donesenoj nakon vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje odbio zahtjev za poništenje kao potpuno neosnovan.

37      Sud je drugom presudom povodom žalbe, s jedne strane, ukinuo presudu donesenu nakon vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje, bez daljnjih pojašnjenja (vidjeti točku 1. izreke). S druge strane, vratio je predmet Općem sudu kako bi on u pogledu zahtjeva za poništenje odlučio o trećem, četvrtom i petom tužbenom razlogu (vidjeti točku 2. izreke). Kao obrazloženje (druga presuda povodom žalbe, točke 102. do 117.), Sud je u biti naveo da je Opći sud povrijedio načelo kontradiktornosti koje proizlazi iz zahtjeva u vezi s pravom na pošteno suđenje jer odgovori i dokumenti koje je Vijeće podnijelo nakon rasprave nisu bili predmet kontradiktorne rasprave u okviru postupka pred Općim sudom, a bili su odlučni u njegovu rasuđivanju za odbijanje trećeg, četvrtog i petog tužbenog razloga iznesenog u prvostupanjskom postupku.

38      U tom pogledu, treba podsjetiti da, u skladu s člankom 61. Statuta Suda Europske unije, koji se na postupke pred Općim sudom primjenjuje na temelju članka 53. stavka 1. tog statuta, ako je žalba osnovana te se predmet vrati na ponovno odlučivanje Općem sudu, taj je sud vezan odlukom Suda glede pravnih pitanja. Stoga, nakon što je Sud ukinuo i vratio predmet Općem sudu na ponovno odlučivanje, postupak pred Općim sudom, u skladu s člankom 215. njegova poslovnika, započinje tom presudom Suda, te je on dužan ponovno se izjasniti o svim razlozima za poništenje koje je istaknuo tužitelj uz isključenje elemenata izreke koje Sud nije ukinuo, kao i razmatranja koja čine nužnu osnovu navedenih elemenata, a koji su postali pravomoćni (vidjeti presudu od 3. srpnja 2018., Keramag Keramische Werke i dr./Komisija, T-379/10 RENV i T-381/10 RENV, neobjavljena, EU:T:2018:400, t. 26. i navedenu sudsku praksu).

39      U tim okolnostima i osobito s obzirom na tekst točke 2. izreke druge presude povodom žalbe, najprije valja ispitati treći, četvrti i peti tužbeni razlog zahtjeva za poništenje, prije nego što se, po potrebi, utvrdi odnosi li se predmet spora i na prva dva tužbena razloga zahtjeva za poništenje, kao što to tužiteljica tvrdi u odgovoru na pisano pitanje Općeg suda.

 Meritum

40      U potporu trećem tužbenom razlogu tužiteljica u biti ističe da odluka o njezinu preraspoređivanju i „premještaju na niže radno mjesto” nije donesena u interesu službe te da nije imala nikakav drugi cilj osim da je uznemiri i uvrijedi. Tvrdi da je postupak preraspoređivanja i premještaja na niže radno mjesto stoga proveden kako bi se postigli ciljevi različiti od onih utvrđenih zakonom. U tom pogledu pojašnjava da nije bilo stvarne potrebe da se mjesto Prosecutor po hitnom postupku postavi u Banja Luci, da je postupak odmah pokrenut kako bi se zaposlio novi Senior Legal Advisor/Legal Counsel (prije Chief of Legal Office) u Sarajevu kako bi je zamijenio i da je u trenutku njezina preraspoređivanja u Banja Luku poziv za podnošenje prijava za radno mjesto Criminal Justice Expert u Banja Luci još uvijek bio u tijeku. Osim toga, ističe da je odlukom od 7. travnja 2010. također bila „premještena na niže radno mjesto” s obzirom na to da su dužnosti mjesta Criminal Justice Expert u regionalnom uredu, uzimajući u obzir strukturu EUPM-a kao i preuzete zadaće, bile niže od dužnosti mjesta Senior Legal Advisor/Legal Counsel koje su obavljane u glavnom sjedištu EUPM-a. Tužiteljica također tvrdi da preraspoređivanje i „premještaj na niže radno mjesto” predstavljaju odmazdu za slanje dopisa od 17. ožujka 2010. U potporu petom tužbenom razlogu tužiteljica ističe da je odluka od 7. travnja 2010. donesena kako bi je psihološki i profesionalno uznemirila jer nije samo bila preraspoređena bez ikakvog opravdanog razloga, nego je i „premještena na niže radno mjesto”. Dodaje da su njezino preraspoređivanje i „premještaj na niže radno mjesto” popraćeni nizom uvredljivih postupaka, među kojima su ograničenje pristupa telefonu, „vrlo agresivna” poruka elektroničke pošte kojom je pozvana isprazniti svoj ured, neopravdane poteškoće pri ostvarivanju prava na dopust ili njezino isključenje iz glavnih aktivnosti EUPM-a tijekom njezina upućivanja. U replici navodi dodatne radnje koje smatra postupcima uznemiravanja.

41      Vijeće osporava osnovanost tužiteljičine argumentacije. Smatra da tužiteljičina izjava prema kojoj je ona „premještena na niže radno mjesto” zbog svojeg preraspoređivanja nije ni činjenično ni pravno utemeljena. Njezino preraspoređivanje iz Sarajeva u Banja Luku u travnju 2010. nije promijenilo ni njezin administrativni status ni isplatu njezine plaće i naknada. Pojašnjava da tužiteljica nije imala nikakvo pravo na određeno radno mjesto u misiji niti je podnijela ikakve detaljnije činjenične podatke na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je svojim preraspoređivanjem premještena na niže radno mjesto. Osim toga, Vijeće tvrdi da tužiteljica nije podnijela ni jedan element koji bi dokazao da je odluka o preraspoređivanju donesena s jedinim ili glavnim ciljem uznemiravanja i vrijeđanja. Osim toga, osporava činjenicu da nije postojao objektivni interes za mjesto Prosecutor u Banja Luci i da je do preraspoređivanja došlo iako je postupak odabira za radno mjesto Criminal Justice Expert još uvijek bio u tijeku. Također ističe da Opći sud nije nadležan za odlučivanje o tome je li preraspoređivanje državnog odvjetnika u regionalni ured u Banja Luci ispunjavalo operativnu potrebu. Vijeće ističe da ne postoji ni jedan element koji upućuje na to da je tužiteljica uznemiravana.

42      Uvodno, s jedne strane, valja istaknuti da, iako odluke koje su donijela nadležna tijela EUPM-a o raspoređivanju ljudskih resursa koje su mu dodijelile države članice i institucije Unije radi provođenja operativnih aktivnosti na terenu koje potpadaju pod zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku (ZVSP), one su jednako tako po samoj svojoj biti akti upravljanja osobljem, kao i sve slične odluke koje institucije Unije donose u okviru izvršavanja svojih ovlasti (prva presuda povodom žalbe, točka 54.).

43      Osim toga, pobijane odluke donesene su u kontekstu u kojem institucije Unije imaju široku diskrecijsku ovlast (prva presuda povodom žalbe, točka 69.).

44      S druge strane, valja podsjetiti da je u sudskoj praksi u području javne službe Unije priznata mogućnost pozivanja na postojanje uznemiravanja u potporu zahtjevu za poništenje koji nije usmjeren protiv odbijanja zahtjeva za pomoć koji podnosi službenik zbog toga što smatra da je žrtva uznemiravanja, već protiv drugih odluka koje je donijela uprava (vidjeti u tom smislu presudu od 24. veljače 2010., Menghi/ENISA, F-2/09, EU:F:2010:12, t. 67. i 70. do 72.). Budući da službenici koje su uputile institucije Unije, čiji je status uređen Pravilnikom o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju), i oni koje su uputile države članice, poput tužiteljice, podliježu istim pravilima u pogledu izvršavanja svojih dužnosti na „terenu” (vidjeti u tom smislu prvu presudu povodom žalbe, točka 50.), tu sudsku praksu valja primijeniti po analogiji na zahtjev usmjeren protiv odluka voditelja EUPM-a kojima se odlučuje o preraspoređivanju službenika kojeg je uputila država članica.

45      Iz sudske prakse, osim toga, proizlazi da se postojanje konteksta uznemiravanja može uzeti u obzir kada je počinitelj tog uznemiravanja ujedno potpisnik pobijane odluke, kako bi se utvrdilo da je ta odluka donesena u svrhu nanošenja štete službeniku i da je, slijedom toga, donesena na temelju zlouporabe ovlasti. Stoga, kada je riječ o optužbi za uznemiravanje na koju se poziva u potporu zahtjevu usmjerenom protiv odluke o preraspoređivanju, navedena odluka može biti donesena na temelju zlouporabe ovlasti ako je donesena u cilju ugrožavanja osobnosti, dostojanstva ili tjelesnog i psihičkog integriteta službenika (vidjeti po analogiji presudu od 24. veljače 2010., Menghi/ENISA, F-2/09, EU:F:2010:12, t. 71. i 72.).

46      U ovom slučaju valja utvrditi da ono što tužiteljica navodi kao peti tužbeni razlog, koji se temelji na uznemiravanju, čini barem djelomično činjeničnu osnovu trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na zlouporabi ovlasti, u okviru kojeg tvrdi da je voditelj EUPM-a zloupotrijebio svoje ovlasti isključivo u svrhu njezina uznemiravanja i vrijeđanja.

47      U tim okolnostima treći i peti tužbeni razlog valja analizirati zajedno.

48      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, pojam zloporabe ovlasti ima točno određen opseg koji se sastoji u uporabi ovlasti upravnih tijela u svrhu različitu od one za koju su im one dodijeljene. Zloporaba ovlasti u odnosu na neku odluku postoji samo ako je na temelju objektivnih, relevantnih i dosljednih dokaza razvidno da je donesena radi ostvarenja ciljeva različitih od onih koji su navedeni. U tom pogledu, nije dovoljno pozvati se na određene činjenice u prilog svojih navoda već valja podnijeti dokaze koji su dovoljno precizni, objektivni i dosljedni na način da potvrđuju njihovu točnost ili barem njihovu vjerojatnost, a u protivnom materijalna točnost tvrdnji institucije o kojoj je riječ ne može biti dovedena u pitanje (vidjeti rješenje od 19. prosinca 2013., da Silva Tenreiro/Komisija, T-32/13 P, EU:T:2013:721, t. 31. do 33. i navedenu sudsku praksu).

49      Valja također podsjetiti da je sudska praksa institucijama Unije priznala široku diskrecijsku ovlast prilikom organizacije njihove službe u pogledu povjerenih im zadaća i prilikom raspoređivanja Osoblja raspoloživog za ispunjavanje tih zadaća, pod uvjetom da se to preraspoređivanje ipak obavlja u interesu službe i poštujući istovrijednost radnih mjesta (vidjeti presudu od 25. srpnja 2006., Fries Guggenheim/Cedefop, T-373/04, EU:T:2006:224, t. 67. i navedenu sudsku praksu). U tim okolnostima, nadzor Općeg suda mora se ograničiti na provjeru je li se institucija o kojoj je riječ zadržala unutar razumnih granica i je li koristila svoju diskrecijsku ovlast na očito pogrešan način (vidjeti presudu od 25. srpnja 2006., Fries Guggenheim/Cedefop, T-373/04, EU:T:2006:224, t. 68. i navedenu sudsku praksu).

50      Osim toga, ako odluka nije ocijenjena protivnom interesu službe, ne može biti riječ o zlouporabi ovlasti (vidjeti presudu od 7. veljače 2007., Clotuche/Komisija, T-339/03, EU:T:2007:36, t. 126. i navedenu sudsku praksu).

51      U ovom slučaju, u odluci od 7. travnja 2010. preraspoređivanje tužiteljice od 19. travnja 2010. s radnog mjesta Senior Legal Advisor/Legal Counsel, na kojem je bila u glavnom sjedištu EUPM-a u Sarajevu, na radno mjesto Criminal Justice AdviserProsecutor u regionalnom uredu u Banja Luci bilo je obrazloženo „operativnim razlozima”. To je obrazloženje dopunjeno odlukom od 30. travnja 2010., iz koje proizlazi da se operativni razlog za preraspoređivanje tužiteljice temeljio na potrebi za savjetima državnog odvjetnika u uredu u Banja Luci.

52      S obzirom na to obrazloženje i gore navedena načela valja ispitati je li voditelj EUPM-a zloupotrijebio svoje ovlasti preraspoređivanjem tužiteljice unutar EUPM-a.

53      Tužiteljica u biti ističe tri osnovna argumenta kojima se nastoji dokazati da su pobijane odluke donesene na temelju zlouporabe ovlasti. Smatra da, kao prvo, o njezinu preraspoređivanju nije odlučeno u interesu službe, kao drugo, da je njezino preraspoređivanje provedeno s ciljem uznemiravanja i, kao treće, da je o njezinu preraspoređivanju odlučeno nastavno na kritike povezane s upravljanjem EUPM-om te stoga ima represivnu narav.

54      Najprije valja ispitati može li se na temelju tužiteljičine argumentacije koja proizlazi iz represivne naravi preraspoređivanja utvrditi postojanje zlouporabe ovlasti.

55      U tom pogledu valja podsjetiti da je, na temelju sudske prakse navedene u točki 45. ove presude, odluka o preraspoređivanju donesena na temelju zlouporabe ovlasti ako je donesena u kontekstu uznemiravanja i s ciljem nanošenja štete osobnosti, dostojanstvu, ili fizičkom ili psihičkom integritetu osobe protiv koje je mjera preraspoređivanja donesena. To također vrijedi u slučaju kada je preraspoređivanje zapravo jednako sankcioniranju tužiteljice zbog njezina kritiziranja upravljanja EUPM-om. Takve okolnosti, ako bi bile dokazane, predstavljale bi zlouporabu ovlasti, s obzirom na to da je voditelj EUPM-a koristio svoje ovlasti u svrhu različitu od one za koju su mu te ovlasti bile dodijeljene te se, osim toga, ne može smatrati da je preraspoređivanje bilo u interesu službe. Stoga valja ispitati jesu li odlučujući razlozi za preraspoređivanje tužiteljice bili razlozi navedeni u pobijanim odlukama koji se odnose na interes službe ili su navedene odluke donesene radi ostvarenja nelegitimnih ciljeva različitih od onih koji su navedeni.

56      U ovom slučaju valja istaknuti da cilj preraspoređivanja tužiteljice, odnosno potreba u regionalnom uredu EUPM-a u Banja Luci za savjetima državnog odvjetnika, formalno, odgovara zadaćama EUPM-a kako proizlazi iz članka 2. Odluke 2009/906, odnosno pomoći nadležnim tijelima Bosne i Hercegovine za provedbu zakona u borbi protiv organiziranog kriminala i korupcije. Također valja pojasniti da je radno mjesto u Banja Luci, na koje je tužiteljica preraspoređena (Criminal Justice Adviser – Prosecutor), označeno kao radno mjesto ROBL-04, u trenutku donošenja odluke od 7. travnja 2010. bilo upražnjeno pod nazivom Criminal Justice Expert te je prema pozivu na podnošenje prijava trebalo biti popunjeno „što je prije moguće”. Osim toga, nije sporno da su tužiteljičine kvalifikacije i radno iskustvo odgovarali traženom profilu. Osim toga, iz tužiteljičine prijave na radno mjesto Chief of Legal Office izričito proizlazi da je ona izjavila da je spremna služiti EUPM-u na drugom radnom mjestu različitom od onog na koje se odnosi njezina prijava, kao što to navodi Vijeće.

57      Međutim, valja utvrditi da su dokazi koje je podnijela tužiteljica kao i elementi koji se nalaze u spisu dovoljno precizni, objektivni i dosljedni da bi se moglo zaključiti da postoji vjerojatnost da su pobijane odluke donesene zbog okolnosti različitih od potrebe za tužiteljičinim uslugama državnog odvjetnika u Banja Luci i da je voditelj EUPM-a njezinim preraspoređivanjem primarno nastojao postići cilj različit od pomoći nadležnim tijelima Bosne i Hercegovine za provedbu zakona u borbi protiv organiziranog kriminala i korupcije.

58      U tom pogledu, kao prvo, valja podsjetiti da su dopisom od 17. ožujka 2010. tužiteljica i jedna od njezinih kolegica, A, obavijestile svoje nadređene o navodnim nepravilnostima počinjenima u upravljanju EUPM-om. Taj je dopis 17. ožujka 2010. upućen tužiteljičinu neposredno nadređenom, direktoru političke jedinice EUPM-a, što Vijeće ne osporava. Dana 26. ožujka 2010. tužiteljičina asistentica je uredu voditelja EUPM-a uputila popis nepravilnosti iz dopisa od 17. ožujka 2010., s ciljem održavanja sastanka između njega, tužiteljice i osobe A, što Vijeće također ne osporava. Stoga je odluka od 7. travnja 2010. donesena tek tri tjedna nakon dostave dopisa od 17. ožujka 2010. tužiteljičinu neposredno nadređenom i dvanaest dana nakon slanja popisa nepravilnosti voditelju EUPM-a.

59      Kao drugo, valja istaknuti da je odluka od 7. travnja 2010. donesena prije nego što je provedena istraga o pitanjima koja su tužiteljica i osoba A istaknule u dopisu od 17. ožujka 2010.

60      Kao treće, iz spisa proizlazi da je sastanak između tužiteljice, osobe A i voditelja EUPM-a bio predviđen za 14. travnja 2010. Tužiteljica navodi da se taj sastanak nije održao, što Vijeće ne osporava.

61      Kao četvrto, valja istaknuti da je voditelj EUPM-a odlučio tek 22. travnja 2010., nakon komunikacije između njega i osobe A., pokrenuti unutarnju istragu o tvrdnjama koje je potonja iznijela u svojim porukama elektroničke pošte od 5. i 21. travnja 2010. U tom kontekstu valja pojasniti da se voditelj EUPM-a u toj odluci, koju je tužiteljica podnijela u prilogu svojim očitovanjima o drugoj presudi povodom žalbe, pozvao na popis koji je proslijedio pravni odjel (Legal Office). Razumno je smatrati da se pozvao na popis koji je tužiteljičina asistentica 26. ožujka 2010. proslijedila uredu voditelja EUPM-a (vidjeti točku 58. ove presude). Osim toga, valja istaknuti da je voditelj EUPM-a u toj odluci o pokretanju istrage podsjetio na tekst njegova dopisa od 19. travnja 2010., prema kojem je osoba A u svojoj poruci elektroničke pošte od 5. travnja 2010. iznijela teške i nepotkrijepljene navode protiv upravljačkog tima EUPM-a. Osim toga, iz navedenog dopisa od 19. travnja 2010., koji je Vijeće podnijelo u odgovoru na mjeru upravljanja postupkom, proizlazi da su poruka elektroničke pošte osobe A od 5. travnja 2010. i izostanak tužiteljičine upravljačke reakcije na navedenu poruku elektroničke pošte, kao neposredno nadređene osobi A, ponovno ozbiljno naškodili odnosima između pravnog odjela i Odjela za upravljanje i podršku.

62      Kao peto, valja istaknuti da je voditelj EUPM-a odlukom od 30. travnja 2010. potvrdio preraspoređivanje tužiteljice u Banja Luku prije nego što se znao ishod unutarnje istrage iz točke 61. ove presude i da nije provedena posebna istraga o pitanjima koja su tužiteljica i osoba A istaknule u dopisu od 17. ožujka 2010.

63      Kao šesto, iz spisa proizlazi da je voditelj EUPM-a dopisom od 26. svibnja 2010. raskinuo ugovor s osobom A zbog gubitka povjerenja. U tom pogledu, valja pojasniti da je ombudsman, nastavno na pritužbu osobe A, u odluci od 4. lipnja 2015. zaključio da postoji slučaj nepravilnosti u postupanju. Ombudsman je kritizirao činjenicu da je ugovor s osobom A raskinut osam dana nakon što je ona proslijedila dopis ravnatelju sposobnosti planiranja i vođenja civilnih operacija, koji izvršava svoje dužnosti u okviru glavnog tajništva Vijeća, kao zapovjedniku civilnih operacija EUPM-a u vezi s navodnim nepravilnostima unutar EUPM-a. Osim toga, žalio se na nepostojanje unaprijed određenog okvira za obradu upozorenja zviždača o nepravilnostima i osiguranje njihove zaštite. U tom je kontekstu iznio kritike u pogledu činjenice da je u predmetnom slučaju vođena ad hoc istraga.

64      Kao sedmo, na temelju dokumenata iz spisa ne može se zaključiti da je na dan donošenja odluke od 7. travnja 2010. dovršen postupak odabira za radno mjesto Criminal Justice Expert i da je odluka o tužiteljičinu preraspoređivanju donesena u kontekstu nedostatka prihvatljivih kandidata za to radno mjesto.

65      Naime, iz nedatirane tablice koju je Vijeće dostavilo nakon rasprave održane nakon što je Sud prvi put vratio predmet na ponovno odlučivanje proizlazi da je od dvaju kandidata koji su se prijavili na radno mjesto Criminal Justice Expert, jedan jedini kandidat talijanskog državljanstva bio prihvatljiv, ali je odbijen zato što je drugi kandidat bolje odgovarao traženom profilu. Međutim, iz navedene tablice ne proizlazi da je postojao drugi kandidat koji se mogao smatrati prihvatljivim na predmetnom radnom mjestu. Osim toga, Vijeće u svojim očitovanjima o drugoj presudi povodom žalbe navodi da ni jedan od kandidata koji su sudjelovali u postupku odabira nije odgovarao predmetnom radnom mjestu poput tužiteljice.

66      Osim toga, u izvješću od 23. travnja 2010. koje je voditelj EUPM-a uputio zapovjedniku civilnih operacija EUPM-a o ishodu različitih poziva na podnošenje prijava za EUPM, uz činjenicu da je doneseno nakon odluke od 7. travnja 2010., samo se navodi da se šest radnih mjesta nije moglo popuniti, da su tri bila predmet produljenja ili „drugih operativnih odluka”.

67      U tim okolnostima, suprotno onomu što Vijeće tvrdi u svojim podnescima, ne može se smatrati da postupak nije dovršen zbog nedostatka prikladnih kandidata. Zapravo, na temelju činjenica iz spisa, vjerojatnije je smatrati da navedeni postupak nije dovršen s obzirom na to da je odlučeno da će se tužiteljicu prerasporediti na predmetno radno mjesto.

68      Na temelju okolnosti koje je navelo Vijeće, odnosno toga da radno mjesto Criminal Justice Expert nije bilo prioritet dvaju kandidata za to radno mjesto i da su oni izabrani za druga radna mjesta unutar EUPM-a u skladu sa svojim sklonostima, ne može se utvrditi da postupak odabira za navedeno radno mjesto u trenutku donošenja odluke od 7. travnja 2010. više nije bio u tijeku. Iako se na temelju dokumenata iz spisa ne može poreći da dva kandidata o kojima je riječ nisu odabrala radno mjesto Criminal Justice Expert kao svoj prioritet, nije utvrđeno, zbog nedostatka dokaza koji idu u prilog takvom utvrđenju, da je o zapošljavanju navedenih kandidata na drugim radnim mjestima odlučeno prije donošenja odluke od 7. travnja 2010. Osim toga i u svakom slučaju, što se tiče kandidata koji je ocijenjen prihvatljivim za radno mjesto Criminal Justice Expert, njegove osobne sklonosti nisu trebale biti odlučujuće za zaključak da na dan tužiteljičina preraspoređivanja nije postojao primjeren kandidat za zapošljavanje na tom radnom mjestu.

69      Osim toga, Vijeće je na raspravi priznalo da postupak odabira za radno mjesto Criminal Justice Expert nije bio dovršen na dan donošenja odluke kojom je tužiteljica preraspoređena u Banja Luku. U dijelu u kojem je Vijeće tvrdilo da su 7. travnja 2010. prijave za navedeno radno mjesto već bile poznate jer je rok za njihovo podnošenje bio 23. ožujka 2010., dovoljno je utvrditi da iz spisa ne proizlazi da su te informacije priopćene na znanje voditelju EUPM-a prije nego što je on donio odluku od 7. travnja 2010.

70      Doduše, ima slučajeva u kojima se preraspoređivanje službenika na drugo radno mjesto pokaže potrebnim prije ishoda postupka odabira. Međutim, Vijeće nije iznijelo informacije koje bi omogućile razumijevanje razloga zbog kojih je voditelj EUPM-a tako postupio u ovom slučaju. Osim toga, poziv za podnošenje prijava za radno mjesto Criminal Justice Expert poslan je državama članicama samo malo više od mjesec dana prije dana donošenja predmetne odluke o preraspoređivanju, odnosno 2. ožujka 2010., s krajnjim rokom za podnošenje prijava 23. ožujka 2010. Osim toga, iz spisa ne proizlazi da je postupak odabira bio poništen prije donošenja odluke od 7. travnja 2010.

71      Stoga je u ovom slučaju voditelj EUPM-a trebao čekati formalni ishod postupka odabira pokrenutog za radno mjesto Criminal Justice Expert prije eventualnog donošenja odluke od 7. travnja 2010.

72      Kao osmo, tužiteljičin navod prema kojem je voditelj EUPM-a donio odluku o njezinu preraspoređivanju na bilo koje drugo radno mjesto unutar EUPM-a potkrijepljen je, barem neizravno, sadržajem razmjene poruka elektroničke pošte s direktorom političke jedinice EUPM-a, koji je bio njezin neposredno nadređeni i s voditeljem regionalnog ureda u Banja Luci. Naime, iz odgovora navedenog direktora na tužiteljičinu poruku elektroničke pošte od 7. travnja 2010. proizlazi da su slobodna radna mjesta za preraspoređivanje u Bosni i Hercegovini bila u Banja Luci, Mostaru i Tuzli. Osim toga, iz odgovora voditelja regionalnog ureda u Banja Luci na tužiteljičinu poruku elektroničke pošte od 8. travnja 2010. proizlazi da on nije zatražio drugog državnog odvjetnika i da njezinu prisutnost u Banja Luci nije bilo potrebno hitno osigurati.

73      Kao deveto, valja utvrditi da je preraspoređivanje tužiteljice u Banja Luku provedeno protivno njezinoj volji. Osim toga, iz spisa ne proizlazi da je ona bila u mogućnosti podnijeti svoja očitovanja prije donošenja odluke od 7. travnja 2010.

74      Kao deseto, iako preraspoređivanje tužiteljice iz Sarajeva u Banja Luku nije promijenilo ni njezin administrativni status ni plaću ni naknade, ipak je to preraspoređivanje, o kojem je odlučeno 7. travnja 2010., formalno s početkom od 19. travnja 2010. i činjenično s početkom od 26. travnja 2010., dakle u kratkom roku, na drugo mjesto koje je osim toga podrazumijevalo promjenu zadaća koje treba izvršavati, a da ta odluka nije bila detaljno objašnjena, tužiteljica opravdano mogla shvatiti kao sankciju.

75      Tužiteljica je tim više trebala steći takav dojam s obzirom na činjenicu da je radno mjesto na koje je bila preraspoređena istovjetno preraspoređivanju s radnog mjesta naziva „senior” na radno mjesto koje ne uključuje taj naziv. Suprotno onomu što tvrdi Vijeće, iz spisa proizlazi da su unutar EUPM-a postojala radna mjesta na više razina, od kojih su, s jedne strane, postojala radna mjesta koja su kvalificirana kao „senior”, kao što su „Senior Legal Advisor/Legal Counsel”, „Senior Criminal Justice Expert” ili „Senior Economic Crime Expert” i, s druge strane, ona koja odgovaraju nižoj razini i koja podrazumijevaju manje odgovornosti, osobito upravljanja i koordinacije kao što su „Criminal Justice Expert” ili „Economic Crime Expert”. Iz toga slijedi da je tužiteljica u stvarnosti svoju preraspodjelu s radnog mjesta Senior Legal Advisor/Legal Counsel u glavnom sjedištu EUPM-a u Sarajevu, na koju se posebno prijavila u vrijeme kada je također u Sarajevu obavljala dužnosti mjesta Criminal Justice Unit Adviser, na radno mjesto Criminal Justice AdviserProsecutor u područnom uredu EUPM-a u Banja Luci, mogla shvatiti kao preraspoređivanje na radno mjesto niže razine koje je za nju bilo manje zanimljivo u profesionalnom smislu i stoga kao sankciju.

76      Osim toga, valja primijetiti da je svaki dužnosnik koji je, čak i prije stupanja na snagu članka 22.a Pravilnika o osoblju, poduzeo inicijativu da upozori svoje nadređene na postojanje nezakonitosti ili neispunjavanja obveza iz Pravilnika o osoblju za koje je znao i koje mogu naštetiti financijskim interesima Unije, već imao pravo koristiti se zaštitom institucije u čijoj je službi radio od svakog eventualnog čina osvete zbog tog otkrivanja, kao i pravo da mu navedena institucija ne uzrokuje štetu, ako je postupao u dobroj vjeri (presuda od 4. travnja 2019., Rodriguez Prieto/Komisija, T-61/18, EU:T:2019:217, t. 71.). Za člana osoblja EUPM-a, poput tužiteljice, na koji se ta načela primjenjuju mutatis mutandis, ne može vrijediti drugačije (vidjeti sudsku praksu navedenu u točki 44. ove presude).

77      U tim uvjetima, na temelju gore navedenih informacija, njihova slijeda kao i njihova konteksta, može se smatrati da odlučujući razlog za donošenje pobijanih odluka nije bio interes službe koji se sastojao u potrebi za tužiteljičinim uslugama u Banja Luci na mjestu Criminal Justice AdviserProsecutor, već činjenica da je ona, zajedno s osobom A, prijavila navodne nepravilnosti u vezi s upravljanjem EUPM-om. Stoga valja utvrditi da su pobijane odluke donesene na temelju zlouporabe ovlasti radi ostvarenja nelegitimnih ciljeva različitih od onih koji su navedeni te da je voditelj EUPM-a iskoristio svoje ovlasti s ciljem različitim od onog za koji su mu te ovlasti bile dodijeljene.

78      Okolnost na koju se poziva Vijeće, u skladu s kojom istraga koja je provedena na temelju odluke ravnatelja sposobnosti planiranja i vođenja civilnih operacija nakon dopisa osobe A (vidjeti točku 63. ove presude) nije omogućila utvrđivanje postojanja nepravilnosti, ne dovodi u pitanje zaključak iz točke 77. ove presude. Naime, ishod te istrage ne utječe na pitanje je li preraspoređivanje tužiteljice bilo povezano s dopisom od 17. ožujka 2010. te je li ono represivni odgovor na prijavu navodnih nepravilnosti u upravljanju EUPM-om. Osim toga, Vijeće ni u jednom trenutku nije tvrdilo da tužiteljica poslavši navedeni dopis svojem neposredno nadređenom nije postupala u dobroj vjeri.

79      Osim toga, u dijelu u kojem Vijeće iznosi da je tužiteljica izjavila da je spremna raditi za EUPM na drugom radnom mjestu od onog na koje se odnosila njezina prijava za radno mjesto Chief of Legal Office, dovoljno je istaknuti da takva izjava, koja stvarno proizlazi iz spisa, ne može opravdati preraspoređivanje o kojem je odlučeno u kontekstu prijavljivanja navodnih nepravilnosti počinjenih unutar EUPM-a. Činjenica da je tužiteljica od talijanskih tijela mogla zahtijevati okončanje njezina upućivanja također nije dovoljna za potvrdu zakonitosti preraspoređivanja. Osim činjenice da do takve mogućnosti dolazi tek nakon preraspoređivanja, njome se ne može opravdati mjera preraspoređivanja koja ima represivnu narav ili predstavlja zlouporabu.

80      Nadalje, na temelju činjenice na koju se poziva Vijeće da je radno mjesto Chief Legal Office, na kojem je tužiteljica radila u Sarajevu počevši od 1. siječnja 2010. preimenovano u Senior Legal Advisor/Legal Counsel nakon restrukturiranja EUPM-a, ne može se zaključiti da njezine dužnosti više nisu bile potrebne u glavnom sjedištu EUPM-a u Sarajevu ili da su pobijane odluke donesene isključivo u interesu službe.

81      Osim toga, budući da Vijeće u biti tvrdi da navodne usmene rasprave između tužiteljice i zamjenika voditelja EUPM-a u travnju 2010., navedene u tužiteljičinim očitovanjima od 17. veljače 2020., predstavljaju nove činjenice te su stoga nedopuštene, dovoljno je istaknuti da su takvi razgovori u biti već istaknuti u tužbi.

82      S obzirom na prethodno navedeno, treba prihvatiti tužbeni razlog koji se temelji na zlouporabi ovlasti. Stoga valja poništiti pobijane odluke a da nije potrebno odlučiti o drugim prigovorima istaknutima u okviru trećeg i petog tužbenog razloga kao ni o ostalim tužiteljičinim tužbenim razlozima.

 Zahtjev za naknadu štete

 Dopuštenost

83      Vijeće u odgovoru na repliku tvrdi, a da formalno ne ističe prigovor nedopuštenosti, da za zahtjev za naknadu štete u iznosu od 8000 eura, koji je tužiteljica prvi put podnijela u replici i kojim traži naknadu imovinske štete koju je navodno pretrpjela jer zbog bolovanja nije mogla ostvariti pravo na dnevnice, ona nije niti zatražila niti joj je odobreno proširenje tužbenog zahtjeva u tom pogledu.

84      U tom pogledu valja podsjetiti da je, u skladu s člankom 76. točkom (e) Poslovnika, tužitelj dužan navesti svoje tužbene zahtjeve u tužbi. Stoga se, načelno, u obzir mogu uzeti samo tužbeni zahtjevi izneseni u aktu kojim se pokreće postupak, a osnovanost tužbe treba ispitati samo s obzirom na tužbene zahtjeve iz tog akta (presuda od 24. listopada 2018., Epsilon International/Komisija, T-477/16, neobjavljena, EU:T:2018:714, t. 45.; vidjeti u tom smislu i presude od 8. srpnja 1965., Krawczynski/Komisija, 83/63, EU:C:1965:70, t. 785., i od 25. rujna 1979., Komisija/Francuska, 232/78, EU:C:1979:215, t. 3.).

85      Članak 84. stavak 1. Poslovnika dopušta iznošenje novih razloga ako se temelje na pravnim ili činjeničnim elementima za koje se saznalo tijekom postupka. Iz sudske prakse proizlazi da taj uvjet uređuje a fortiori svaku izmjenu zahtjeva te da se u nedostatku pravnih ili činjeničnih elemenata iznesenih u pisanom dijelu postupka u obzir mogu uzeti samo tužbeni zahtjevi iz tužbe (presude od 13. rujna 2013., Berliner Institut für Vergleichende Sozialforschung/Komisija, T-73/08, neobjavljena, EU:T:2013:433, t. 43., i od 24. listopada 2018., Epsilon International/Komisija, T-477/16, neobjavljena, EU:T:2018:714, t. 46.).

86      Osim toga, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da tužbeni razlog koji izravno ili neizravno predstavlja dopunu tužbenog razloga ranije navedenog u tužbi i koji je s njim usko povezan valja proglasiti dopuštenim (vidjeti presudu od 8. studenoga 2018., „Pro NGO!”/Komisija, T-454/17, EU:T:2018:755, t. 70. i navedenu sudsku praksu).

87      U ovom slučaju, nesporno je, kao što to ističe Vijeće, da predmetni zahtjev za naknadu štete nije bio iznesen u tužbi. Međutim, imovinska šteta koju je tužiteljica navodno pretrpjela proizlazi iz činjeničnog konteksta do kojeg je došlo nakon podnošenja tužbe, to jest 16. lipnja 2010., pri čemu tužiteljica smatra da je ona povezana s postupcima uznemiravanja koje je tužiteljica navodno pretrpjela u okviru EUPM-a koji su navedeni u tužbi. S jedne strane, tužiteljica se poziva na liječničke potvrde sastavljene nakon datuma podnošenja tužbe radi utvrđivanja da je od kolovoza 2010. bila na bolovanju i to do kraja njezina upućivanja u EUPM te da je to bolovanje trebalo pripisati situacijama uznemiravanja koje je navodno tamo pretrpjela. S druge strane, ona se poziva na poruke elektroničke pošte iz veljače i ožujka 2011. kako bi dokazala da nije imala pravo na dio dnevnica za 2010. zbog izostanka s posla povezanog s bolovanjem. Te su informacije otkrivene tijekom pisanog dijela postupka u predmetu T-271/10 između podnošenja tužbe i replike te ih je tužiteljica istaknula u replici, u kojoj je također istaknut zahtjev za naknadu štete o kojem je riječ.

88      U tim okolnostima bilo bi protivno dobrom sudovanju i zahtjevu ekonomičnosti postupka obvezati tužiteljicu da podnese novu tužbu za naknadu imovinske štete koju je navodno pretrpjela zbog uznemiravanja. Stoga je taj zahtjev dopušten.

89      Osim toga, budući da Vijeće tvrdi da su određene okolnosti navedene u tužiteljičinim očitovanjima o drugoj presudi povodom žalbe nove i stoga nedopuštene, valja istaknuti da u točki na koju upućuje Vijeće tužiteljica u biti iznosi argument koji se temelji na rješenju talijanskog suda od 21. siječnja 2020. i nastoji utvrditi postojanje neimovinske štete nanesene pobijanim odlukama, u biti, svojem profesionalnom ugledu. U tu svrhu podnosi predmetnu odluku kojom se, povodom tužiteljičine pritužbe, nalaže pokretanje sudskog postupka protiv autora članka objavljenog u travnju 2011. Također podnosi navedeni članak koji se, prema njezinu mišljenju, odnosi na činjenice u ovom predmetu i predstavlja klevetu koja se odnosi na tužiteljicu.

90      U skladu s člankom 85. stavkom 3. Poslovnika, glavne stranke, iznimno, mogu podnositi dokaze i stavljati dokazne prijedloge i prije zatvaranja usmenog dijela postupka ili prije odluke Općeg suda o neprovođenju usmenog dijela postupka, pod uvjetom da opravdaju kašnjenje u tom podnošenju. Ta su načela primjenjiva u ovom postupku nakon ukidanja i vraćanja na ponovno odlučivanje, s obzirom na to da je riječ o djelomičnom nastavku istog spora koji je započeo podnošenjem tužbe (vidjeti u tom smislu presudu od 13. prosinca 2018., Kakol/Komisija, T-641/16 RENV i T-137/17, neobjavljena, EU:T:2018:958, t. 70.).

91      U ovom je slučaju nesporno da se rješenje koje je tužitelj podnio u prilogu svojim očitovanjima od 17. veljače 2020. nije moglo ranije podnijeti jer je to rješenje doneseno u siječnju 2020. Stoga je, s obzirom na to da je to rješenje doneseno nedavno, njegovo podnošenje dopušteno (vidjeti u tom smislu presudu od 23. travnja 2018., Verein Deutsche Sprache/Komisija, T-468/16, neobjavljena, EU:T:2018:207, t. 20.).

92      Suprotno tomu, što se tiče članka objavljenog u travnju 2011., tužiteljica se ne poziva na posebne okolnosti koje bi opravdale njegovo podnošenje u prilogu svojim očitovanjima na drugu presudu povodom žalbe, dakle, više godina nakon objave navedenog članka. U tim okolnostima taj dokaz treba proglasiti nedopuštenim.

 Meritum

93      Tužiteljica tvrdi da joj je nezakonitim postupanjem EUPM-a uzrokovana šteta. S jedne strane, tvrdi da je pretrpjela neimovinsku štetu koja je nastala zbog štete uzrokovane njezinim preraspoređivanjem i „premještajem na niže radno mjesto”, njezinu zdravlju, integritetu, dostojanstvu i profesionalnom ugledu. S druge strane, smatra da je pretrpjela neimovinsku štetu zbog uznemiravanja pretrpljenog u okviru EUPM-a. U tom kontekstu poziva se na štetu uzrokovanu njezinu zdravlju. Ona smatra da iznos naknade štete treba procijeniti ex aequo et bono na iznos od 30 000 eura. Pojašnjava da dodjela naknade štete ostaje jedini način popravljanja nezakonitosti pobijanih odluka. Osim toga, u replici zahtijeva naknadu štete koju je pretrpjela zbog toga što, zbog bolovanja, nije mogla ostvariti pravo na dnevnice. Ta šteta iznosi 8000 eura.

94      Vijeće primjećuje da tužba ne sadržava ni jedan činjenični element koji se odnosi na postojanje štete nanesene tužiteljičinu integritetu. Što se tiče postojanja štete nanesene njezinu zdravlju, ističe da tužiteljica nije dokazala da je postojala uzročna veza između njezina preraspoređivanja i zdravstvenog stanja. Osim toga, ističe da je tužiteljica u replici podnijela nove činjenice koje se temelje na događajima koji su se dogodili nakon njezina preraspoređivanja i stoga ne mogu poslužiti za utvrđivanje nužne uzročne veze s pobijanim odlukama. Što se tiče zahtjeva za naknadu štete u iznosu od 8000 eura, tvrdi da tužiteljica nije dokazala izravnu i jasnu uzročnu vezu između navedene štete i odluke o preraspoređivanju. Dodaje da se iznos dnevnica nije promijenio s preraspoređivanjem tužiteljice u Banja Luku. Osim toga, osporava činjenicu da bi nepostojanje korisnog učinka eventualnog poništenja pobijanih odluka dovelo do prava na naknadu dodatne štete.

95      Uvodno valja istaknuti da se tužiteljičin zahtjev za naknadu štete temelji na sustavu izvanugovorne odgovornosti Unije zbog navodno nezakonitog postupanja njezinih tijela.

96      U skladu s ustaljenom sudskom praksom, nastanak izvanugovorne odgovornosti Unije, u smislu članka 340. drugog stavka UFEU-a, uvjetovan je ispunjenjem nekoliko uvjeta, odnosno postojanjem dovoljno ozbiljne povrede pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima, postojanjem stvarne štete i postojanjem uzročne veze između povrede obveze autora akta i štete koju su pretrpjele oštećene osobe (vidjeti presudu od 10. rujna 2019., HTTS/Vijeće, C-123/18 P, EU:C:2019:694, t. 32. i navedenu sudsku praksu).

97      U ovom slučaju, kao prvo, što se tiče tužiteljičina zahtjeva za naknadu neimovinske štete prouzročene njezinim preraspoređivanjem, valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, kada se zahtjev za naknadu štete temelji na nezakonitosti poništenog akta, samim poništenjem Općeg suda načelno je popravljena sva neimovinska šteta koju je tužitelj mogao pretrpjeti (vidjeti presudu od 18. rujna 2015., Wahlström/Frontex, T-653/13 P, EU:T:2015:652, t. 82. i navedenu sudsku praksu).

98      Međutim, odlučeno je da poništenje akta, ako je lišeno svakog korisnog učinka, ne može samo po sebi predstavljati primjereno i dostatno popravljanje svake neimovinske štete uzrokovane poništenim aktom (presuda od 18. rujna 2015., Wahlström/Frontex, T-653/13 P, EU:T:2015:652, t. 83.).

99      Međutim, budući da je u ovom slučaju upućivanje tužiteljice dovršeno krajem 2010. i s obzirom na to da je mandat EUPM-a istekao 2012., poništenje pobijanih odluka bit će bez ikakvog korisnog učinka te neće predstavljati primjereno i dostatno popravljanje neimovinske štete koju je pretrpjela tužiteljica.

100    Stoga valja utvrditi odgovara li nezakonitost pobijanih odluka, kako je utvrđena u točkama 48. do 82. ove presude, dovoljno ozbiljnoj povredi pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima i je li tužiteljica dokazala postojanje štete u vezi s tom nezakonitošću.

101    Što se tiče uvjeta koji se odnosi na postojanje nezakonitog postupanja, valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, utvrđenje nezakonitosti pravnog akta nije dovoljno, koliko god vrijedna žaljenja ta činjenica nezakonitosti bila, da bi se smatralo da je ispunjen uvjet nastanka izvanugovorne odgovornosti Unije koji se odnosi na nezakonitost postupanja koje se stavlja na teret institucijama (vidjeti presudu od 25. studenoga 2014., Safa Nicu Sepahan/Vijeće, T-384/11, EU:T:2014:986, t. 50. i navedenu sudsku praksu). Tim se uvjetom zahtijeva dovoljno ozbiljna povreda pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima. Takva povreda postoji kad institucija o kojoj je riječ očito i grubo ne poštuje granice svoje diskrecijske ovlasti, pri čemu su elementi koje treba uzeti u obzir, osobito, stupanj jasnoće i preciznosti povrijeđenog pravila kao i opseg margine prosudbe koja je tim pravilom ostavljena tijelu Unije (vidjeti presudu od 30. svibnja 2017., Safa Nicu Sepahan/Vijeće, C-45/15 P, EU:C:2017:402, t. 29. i 30. i navedenu sudsku praksu).

102    U ovom je slučaju utvrđeno da su pobijane odluke donesene na temelju zlouporabe ovlasti zbog toga što su donesene radi ostvarenja nelegitimnih ciljeva različitih od onih koji su navedeni, to jest radi sankcioniranja tužiteljice zbog prijavljivanja, zajedno s jednom od njezinih kolegica, navodnih nepravilnosti u upravljanju EUPM-om.

103    Takva nezakonitost koja je počinjena u kontekstu u kojem institucije Unije imaju široku diskrecijsku ovlast dok je nadzor koji provodi Opći sud ograničen (vidjeti točke 43. i 49. ove presude) treba smatrati osobito i dovoljno ozbiljnom povredom koja može dovesti do odgovornosti Unije.

104    U svakom slučaju, u ovoj je situaciji samo utvrđenje nezakonitosti dovoljno da bi se smatralo da je ispunjen prvi od triju uvjeta potrebnih za utvrđivanje odgovornosti Unije za štetu prouzročenu upućenom nacionalnom službeniku.

105    Naime, sporovi iz područja javne službe na temelju članka 270. UFEU-a i članaka 90. i 91. Pravilnika o osoblju, uključujući spor koji se odnosi na naknadu štete prouzročenu dužnosniku ili službeniku, provode se prema konkretnim i posebnim pravilima u odnosu na pravila koja proizlaze iz općih načela kojima se uređuje izvanugovorna odgovornost Unije u okviru članka 268. UFEU-a i članka 340. drugog stavka UFEU-a. Iz Pravilnika o osoblju osobito proizlazi da dužnosnika ili službenika Unije, za razliku od svakog drugog pojedinca, s institucijom ili tijelom u kojem su zaposleni povezuje radnopravni odnos koji podrazumijeva ravnotežu uzajamnih posebnih prava i obveza, koja se odražava u dužnosti brižnog postupanja institucije prema dotičnoj osobi (vidjeti presudu od 16. prosinca 2010., Komisija/Petrilli, T-143/09 P, EU:T:2010:531, t. 46. i navedenu sudsku praksu). Iz toga slijedi da je samo utvrđenje nezakonitosti dovoljno kako bi se smatralo da je ispunjen prvi od triju uvjeta potrebnih za utvrđivanje odgovornosti Unije za štetu prouzročenu njezinim dužnosnicima i službenicima zbog povrede prava javne službe Unije (presuda od 12. srpnja 2011., Komisija/Q, T-80/09 P, EU:T:2011:347, t. 45.). Zbog razloga navedenih u točki 44. ove presude ta se načela primjenjuju mutatis mutandis u slučaju kao što je ovaj.

106    Iz toga slijedi da na drugom mjestu treba ispitati je li utvrđena nezakonitost tužiteljici prouzročila stvarnu i određenu neimovinsku štetu, pri čemu svakako treba provjeriti je li ta šteta izravna posljedica te nezakonitosti (vidjeti u tom smislu presudu od 4. travnja 2017., Médiateur/Staelen, C-337/15 P, EU:C:2017:256, t. 127. i navedenu sudsku praksu). U tom pogledu valja pojasniti da, iako se podnošenje dokaznog prijedloga ne smatra nužno uvjetom za priznavanje neimovinske štete, ipak je na tužitelju da dokaže da mu je ponašanje koje se stavlja na teret predmetnoj instituciji moglo uzrokovati takvu štetu (presuda od 16. srpnja 2009., SELEX Sistemi Integrati/Komisija, C-481/07 P, neobjavljena, EU:C:2009:461, t. 38.).

107    Tužiteljica tvrdi da je preraspoređivanjem pretrpjela neimovinsku štetu koja se sastoji u šteti nastaloj njezinu zdravlju, integritetu, dostojanstvu i profesionalnom ugledu. Također se poziva na osjećaje nepravde i tjeskobe prouzročene potrebom da se koristi sudskim putem za priznavanje svojih prava. Osim toga, podsjeća da su njezino preraspoređivanje i njezin „premještaj na niže radno” mjesto bili izravna posljedica njezine prijave navodnih nepravilnosti u EUPM-u.

108    U tom pogledu valja utvrditi da preraspoređivanje s radnog mjesta naziva „senior” na radno mjesto koje ne uključuje taj naziv, do kojeg je došlo u kontekstu prijave navodnih nepravilnosti i koje je ocijenjeno nezakonitim zbog zlouporabe ovlasti, može uzrokovati osobi o kojoj je riječ, među ostalim, osjećaje povrede integriteta i dostojanstva, nepravde i tjeskobe, koje čine neimovinsku štetu koja čini osnovu za naknadu štete. Osim toga, takva šteta izravno je povezana s nezakonitosti kojima su zahvaćene pobijane odluke i ta nezakonitost predstavlja odlučujući uzrok takve štete. Osim toga, to je utvrđenje potkrijepljeno liječničkom potvrdom od 23. kolovoza 2010. koju je podnijela tužiteljica, iz koje osobito proizlazi da su njezino preraspoređivanje i njegove okolnosti imali utjecaj na njezino psihičko zdravlje.

109    Stoga, uzimajući u obzir okolnosti ovog slučaja, valja smatrati da dodjela iznosa od 30 000 eura, procijenjena ex aequo et bono, predstavlja primjerenu naknadu neimovinske štete koju je tužiteljica pretrpjela zbog njezina preraspoređivanja u Banja Luku na temelju pobijanih odluka.

110    Kao drugo, što se tiče tužiteljičina zahtjeva za naknadu neimovinske štete koja je posljedica njezina uznemiravanja, ona se poziva, osim na preraspoređivanje i „premještaj na niže radno mjesto” predviđene pobijanim odlukama, na druge postupke, koji su prethodili ili su doneseni nakon navedenih odluka. Tužiteljica kao dokaz konteksta uznemiravanja koje je prethodilo pobijanim odlukama navodi njezino isključenje iz glavnih aktivnosti EUPM-a tijekom njezina upućivanja i, kao dokaze koji su nastali nakon tih odluka, ograničenja telefonskog pristupa u glavnom sjedištu EUPM-a, „vrlo agresivnu” poruku elektroničke pošte kojom je se poziva da isprazni svoj ured i neopravdane poteškoće pri ostvarenju prava na dopust. U replici navodi dodatne postupke koje ona smatra uznemiravanjem, kao što su djelomično poništenje jedne misije, umanjenje ostatka njezina prava na dopust, njezino isključenje iz koordinacijskog vijeća muškaraca i žena i neproduljenje dužnosti predsjednika arbitražnog suda.

111    Pod pretpostavkom da se donošenje pobijanih odluka može samo po sebi kvalificirati kao uznemiravanje, dovoljno je utvrditi da je primjerena naknada za cjelokupnu neimovinsku štetu koju je tužiteljica pretrpjela zbog njezina preraspoređivanja u Banja Luku na temelju pobijanih odluka već priznata (vidjeti točke 97. do 109. ove presude). U tom kontekstu, u obzir su također uzeti negativni učinci navedenih odluka na tužiteljičino psihičko zdravlje. Ostale okolnosti na koje se tužiteljica poziva ne omogućuju da se na temelju dostavljenih dokaza utvrdi da su pobijane odluke dio niza postupaka uznemiravanja. U tim okolnostima ne može se odobriti dodatna naknada neimovinske štete koja proizlazi iz uznemiravanja tužiteljice.

112    Kao treće, što se tiče zahtjeva za naknadu imovinske štete u iznosu od 8000 eura koju je tužiteljica navodno pretrpjela jer, zbog bolovanja zbog uznemiravanja, nije mogla ostvariti pravo na dnevnice, valja utvrditi da se u vezi s tim ne može utvrditi izvanugovorna odgovornost Vijeća.

113    Naime, argumenti koje je iznijela tužiteljica nisu dovoljno precizni i jasni kako bi se moglo utvrditi da su u ovom slučaju ispunjeni uvjeti za postojanje izvanugovorne odgovornosti. Konkretnije, na temelju dokaza koje je podnijela tužiteljica ne može se utvrditi postojanje uzročne veze između njezina navodnog uznemiravanja i zdravstvenih problema koji su uzrokovali bolovanje tijekom razdoblja u kojem nije imala pravo na naknadu dnevnica. U dijelu u kojem se tužiteljica poziva na liječničku potvrdu, valja utvrditi da, iako se u njoj ističe postojanje „depresivnog poremećaja” kod tužiteljice uzrokovanog uznemiravanjem na radnom mjestu, ipak se ne može dokazati da je do navedenog narušavanja došlo zbog uznemiravanja, s obzirom na to da je svoj zaključak o postojanju takvog uznemiravanja, izdavatelj potvrde nužno utemeljio isključivo na opisu koji mu je tužiteljica dala o njezinim uvjetima rada u EUPM-u (vidjeti u tom smislu presudu od 17. rujna 2014., CQ/Parlament, F-12/13, EU:F:2014:214, t. 127. i navedenu sudsku praksu). Osim toga, kao što je to već utvrđeno u točki 111. ove presude, tužiteljica nije dokazala postojanje okolnosti koje se mogu smatrati pokazateljima konteksta uznemiravanja. Osim toga, tužiteljica navodi da je odbila potpisati izjavu o nastavku obavljanja službe tijekom njezina upućivanja te se tako odrekla prava na dnevnice, a da nije dokazala da tijekom svojeg bolovanja nije mogla ostvariti pravo na naknadu o kojoj je riječ.

114    Iz svega prethodno navedenog proizlazi da zahtjev za naknadu štete treba prihvatiti u dijelu u kojem se odnosi na naknadu neimovinske štete uzrokovane pobijanim odlukama, a u preostalom dijelu odbiti.

 Zahtjevi za određivanje mjera upravljanja postupkom

115    Tužiteljica je zatražila donošenje mjera upravljanja postupkom na temelju članka 64. Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991. U tim se zahtjevima tužiteljica pozvala na podnošenje dopisa koji je zapovjednik civilnih operacija EUPM-a navodno poslao talijanskim tijelima u pogledu njezina neopravdanog izostanka iz EUPM-a kao i na podnošenje dokumenata koji se odnose na politiku EUPM-a u području cjepiva, koja je bila na snazi u studenome 2009.

116    Budući da ti zahtjevi ne sadržavaju nikakvu relevantnu naznaku koja bi omogućila ocjenu njihove korisnosti za rješenje ovog spora, valja ih odbiti.

 Troškovi

117    U skladu s člankom 219. Poslovnika, u odlukama Općeg suda donesenima nakon ukidanja i vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje, taj sud odlučuje kako o troškovima postupka pred njime tako i o troškovima žalbenog postupka pred Sudom. Budući da je Sud u drugoj presudi povodom žalbe ukinuo presudu donesenu nakon vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje i odredio da će se o troškovima odlučiti naknadno, na Općem je sudu da u ovoj presudi odluči o svim troškovima koji se odnose na postupke koji su pred njim pokrenuti, uključujući postupak o zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu i postupak nakon prvog vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje kao i o troškovima žalbenog postupka u predmetima C-455/14 P i C-413/18 P.

118    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

119    U skladu s člankom 134. stavkom 3. Poslovnika, ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima, svaka stranka snosi vlastite troškove. Međutim, ako se to čini opravdanim u danim okolnostima, Opći sud može odlučiti da, osim vlastitih troškova, jedna stranka snosi i dio troškova druge stranke. Nadalje, prema članku 135. stavku 1. Poslovnika, kad to zahtijeva pravičnost, Opći sud može odlučiti da stranka koja ne uspije u postupku, osim vlastitih troškova, snosi samo dio troškova druge stranke ili da ih ne snosi uopće.

120    U ovom slučaju, s obzirom na sve okolnosti slučaja i osobito činjenicu da, nakon više stupnjeva, Vijeće nije uspjelo u bitnom dijelu svojih zahtjeva, valja mu naložiti snošenje tužiteljičinih i vlastitih troškova koji su nastali u ovom postupku kao i u postupcima u predmetima T-271/10, T-271/10 R, T-271/10 RENV, C-455/14 P i C-413/18 P. Što se tiče tužiteljičina zahtjeva za uvećanje troškova za kamatu od 8 %, treba zaključiti da je takav zahtjev preuranjen i da o njemu, po potrebi, treba odlučiti u okviru postupka odmjeravanja troškova.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (treće vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Poništavaju se Odluka od 7. travnja 2010. koju je potpisao voditelj osoblja Policijske misije Europske unije (EUPM) u Bosni i Hercegovini, kojom je osoba H preraspoređena na radno mjesto Criminal Justice Adviser – Prosecutor u područnom uredu Banja Luka (Bosna i Hercegovina) i Odluka od 30. travnja 2010. koju je potpisao voditelj EUPM-a čije su dužnosti propisane člankom 6. Odluke Vijeća 2009/906/ZVSP od 8. prosinca 2009. o EUPM-u u Bosni i Hercegovini, a kojom se pojašnjavaju operativni razlozi njezina preraspoređivanja.

2.      Vijeću Europske unije nalaže se isplata iznosa od 30 000 eura osobi H.

3.      U preostalom dijelu tužba se odbija.

4.      Vijeće će snositi vlastite troškove kao i troškove osobe H u ovom predmetu kao i u predmetima T-271/10, T-271/10 R, T-271/10 RENV, C-455/14 P i C-413/18 P.

Collins

Kreuschitz

Csehi

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 18. studenog 2020.

Potpisi


*      Jezik postupka: engleski