PRESUDA OPĆEG SUDA (prvo vijeće)
14. prosinca 2018.(*)
„Javna služba – Dužnosnici – Reforma Pravilnika o osoblju – Uredba (EU, Euratom) br. 1023/2013 – Vrste radnih mjesta – Prijelazna pravila o raspoređivanju na određene vrste radnih mjesta – Članak 31. Priloga XIII. Pravilniku o osoblju – Asistenti u prijelaznom razdoblju – Promaknuće na temelju članka 45. Pravilnika o osoblju koje je dopušteno samo u okviru karijernih tokova koji odgovaraju vrsti popunjenog radnog mjesta – Pristup radnom mjestu ‚viši asistent’ (AST 10) isključivo u skladu s postupkom iz članka 4. i članka 29. stavka 1. Pravilnika o osoblju – Jednako postupanje – Gubitak prava na promaknuće u razred AST 10 – Legitimna očekivanja”
U predmetu T‑525/16,
GQ, dužnosnik Europske komisije i drugi dužnosnici Europske komisije čija se imena navode u prilogu(1), koje zastupaju T. Bontinck i A. Guillerme, avocats,
tužitelji,
protiv
Europske komisije, koju su u početku zastupali J. Currall i G. Gattinara, zatim G. Gattinara i C. Berardis‑Kayser, te naposljetku G. Gattinara i G. Berscheid, u svojstvu agenata,
tuženika,
kojeg podupire
Europski parlament, kojeg su zastupali M. Dean i N. Chemaï, a zatim J. Steele, L. Deneys i J. Van Pottelberge, u svojstvu agenata,
i
Vijeće Europske unije, koje je zastupao M. Bauer i E. Rebasti, a zatim M. Bauer i R. Meyer, u svojstvu agenata,
intervenijenti,
povodom zahtjeva na temelju članka 270. UFEU‑a za poništenje Komisijinih odluka kojima je tijelo za imenovanje te institucije rasporedilo tužitelje na radno mjesto „asistent u prijelaznom razdoblju” zbog čega su od 1. siječnja 2014. izgubili pravo na promaknuće u viši razred, kako su te odluke bile potvrđene odlukom navedenog tijela od 3. srpnja 2014. o odbijanju žalbi koje su tužitelji podnijeli između 11. i 28. ožujka 2014.,
OPĆI SUD (prvo vijeće),
u sastavu: I. Pelikánová, predsjednica, P. Nihoul i J. Svenningsen (izvjestitelj), suci,
tajnik: M. Marescaux, administratorica,
uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 17. listopada 2018.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 GQ i sedmero drugih tužitelja čija se imena navode u prilogu dužnosnici su Europske komisije iz funkcijske skupine asistenata (AST) u razredu AST 9.
2 Iz odjeljka A Priloga I. Pravilniku o osoblju za dužnosnike Europske unije u njegovoj verziji koja se primjenjivala od 1. svibnja 2004. do 31. prosinca 2013. (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju iz 2004.) proizlazi da dužnosnici iz funkcijske skupine asistenata, raspoređeni u skladu s člankom 5. navedenog Pravilnika o osoblju, mogu napredovati od razreda AST 1 do razreda AST 11 promaknućem na temelju članka 45. navedenog Pravilnika o osoblju, koje „stupa na snagu imenovanjem dužnosnika u sljedeći viši razred njegove funkcijske skupine” i za koje se „odabir […] provodi isključivo među dužnosnicima koji su najmanje dvije godine bili u svom razredu, nakon što se usporede zasluge dužnosnika koji ispunjavaju uvjete za promaknuće”. Stoga je, u skladu s tim pravilnikom, dužnosnik koji je na radnom mjestu asistenta u razredu AST 9 imao pravo na promaknuće u razred AST 10 te potom u razred AST 11 na temelju članka 45. istog pravilnika.
3 Uredba (EU, Euratom) br. 1023/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. o izmjeni Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije i Uvjeta zaposlenja ostalih službenika Europske unije (SL 2013., L 287, str. 15.) stupila je na snagu 1. studenoga 2013. Uvodne izjave 17., 18. i 19. te uredbe glase kako slijedi:
„(17) Vijeće je od Komisije zatražilo studiju i podnošenje odgovarajućih prijedloga o članku 5. stavku 4., Prilogu I. odjeljku A i članku 45. stavku 1. Pravilnika o osoblju [iz 2004.] kako bi se ustanovila jasna veza između odgovornosti i razreda te kako bi se osigurao veći naglasak na razini odgovornosti kad se uspoređuju zasluge u kontekstu promaknuća.
(18) Uzimajući u obzir taj zahtjev, primjereno je da bi se promaknuće u viši razred trebalo uvjetovati osobnom posvećenošću, unapređenjem vještina i kompetencija te izvršavanjem dužnosti čija važnost opravdava imenovanje dužnosnika u taj viši razred.
(19) Karijerni tok u funkcijskim skupinama [administratora (AD) i asistenata (AST)] trebalo bi preustrojiti tako da se najviši razredi budu rezervirani za ograničen broj dužnosnika koji imaju najvišu razinu odgovornosti. Stoga administratori mogu napredovati samo do razreda AD 12, osim ako ih se imenuje na određeno radno mjesto iznad tog razreda, a razredi AD 13 i AD 14 trebali bi biti rezervirani za ono osoblje čije funkcije sa sobom donose znatne odgovornosti. Slično tomu, dužnosnici u razredu AST 9 mogu biti promaknuti u razred AST 10 samo u skladu s postupkom utvrđenim u članku 4. i članku 29. stavku 1. Pravilnika o osoblju.”
4 Člankom 5. stavkom 4. Pravilnika o osoblju, u verziji koja se primjenjuje od 1. siječnja 2014. (u daljnjem tekstu: novi Pravilnik o osoblju ili Pravilnik o osoblju), određuje se:
„Tablica s pregledom vrsta radnih mjesta navedena je u Prilogu I. odjeljku A [novog Pravilnika o osoblju]. Tijelo za imenovanje svake institucije na temelju te tablice i nakon savjetovanja s odborom za Pravilnik o osoblju može detaljnije utvrditi poslove i ovlasti u vezi sa svakom vrstom radnog mjesta”.
5 Iz točke 2. odjeljka A Priloga I. novom Pravilniku o osoblju, naslovljenom „Vrste radnih mjesta u svakoj funkcijskoj skupini kako je predviđeno člankom 5. stavkom 4.”, u pogledu funkcijske skupine AST proizlazi da:
– dužnosnici koji su novoimenovani na radno mjesto „asistent” mogu napredovati od razreda AST 1 do razreda AST 9,
– dužnosnici koji su novoimenovani na radno mjesto „viši asistent” mogu napredovati od razreda AST 10 do razreda AST 11.
6 U skladu s točkom 2. odjeljka A Priloga I. novom Pravilniku o osoblju , „asistent” „[o]bavlja administrativne ili tehničke aktivnosti ili aktivnosti izobrazbe za koje je potrebna određena razina autonomije, osobito u vezi s provedbom pravila i propisa ili općih uputa, ili kao osobni asistent člana institucije, voditelja privatnog ureda člana institucije ili (zamjenika) glavnog direktora ili višeg rukovoditelja na jednakovrijednoj razini”. „Viši asistent” pak „[o]bavlja administrativne ili tehničke aktivnosti ili aktivnosti izobrazbe za koje je potrebna visoka razina autonomije i ima znatnu odgovornost u smislu upravljanja osobljem, izvršavanja proračuna ili političke koordinacije”.
7 Osim toga, članak 45. Pravilnika o osoblju iz 2004., u verziji te odredbe u novom Pravilniku o osoblju izmijenjen je dodavanjem sljedeće rečenice: „Osim ako se primjenjuje postupak iz članka 4. i članka 29. stavka 1. [Pravilnika o osoblju], dužnosnici mogu napredovati samo ako su na radnom mjestu koje odgovara vrsti radnih mjesta iz Priloga I., odjeljka A, za sljedeći viši razred”.
8 U okviru prijelaznih odredbi koje su predmet Priloga XIII. novom Pravilniku o osoblju, člankom 31. navedenog priloga određuje se:
„1. Odstupajući od Priloga I. odjeljka A. točke 2., na dužnosnike koji su u službi na dan 31. prosinca 2013. primjenjuje se sljedeća tablica vrsta radnih mjesta u funkcijskoj skupini AST:
Viši asistent u prijelaznom razdoblju | AST 10 – AST 11 |
Asistent u prijelaznom razdoblju | AST 1 – AST 9 |
Administrativni asistent u prijelaznom razdoblju | AST 1 – AST 7 |
Pomoćni službenik u prijelaznom razdoblju | AST 1 – AST 5 |
2. S učinkom od 1. siječnja 2014. tijelo za imenovanje raspoređuje dužnosnike koji su u službi na dan 31. prosinca 2013. u funkcijskoj skupini AST na sljedeće vrste radnih mjesta:
(a) dužnosnici koji su na dan 31. prosinca 2013. bili u razredu AST 10 ili AST 11 raspoređuju se na radno mjesto [‚]viši asistent u prijelaznom razdoblju[’];
(b) dužnosnici koji nisu obuhvaćeni točkom (a), a koji su prije 1. svibnja 2004. bili u prijašnjoj kategoriji B ili su prije 1. svibnja 2004. bili u prijašnjoj kategoriji C ili D i postali su članovi funkcijske skupine AST bez ograničenja, kao i dužnosnici u funkcijskoj skupini AST koji su zaposleni od 1. svibnja 2004. raspoređuju se na radno mjesto [‚]asistent u prijelaznom razdoblju[’];
(c) dužnosnici koji nisu obuhvaćeni točkama (a) i (b), a koji su prije 1. svibnja 2004. bili u prijašnjoj kategoriji C raspoređuju se na radno mjesto [‚]administrativni asistent u prijelaznom razdoblju[’];
(d) dužnosnici koji nisu obuhvaćeni točkama (a) i (b), a koji su prije 1. svibnja 2004. bili u prijašnjoj kategoriji D raspoređuju se na radno mjesto [‚]pomoćni službenik u prijelaznom razdoblju[’].
3. Raspoređivanje na određenu vrstu radnog mjesta ostaje na snazi dok dužnosnik ne bude raspoređen na novu dužnost koja odgovara drugoj vrsti radnog mjesta. Administrativni asistenti u prijelaznom razdoblju i pomoćni službenici u prijelaznom razdoblju mogu biti raspoređeni na radno mjesto asistenta definirano u Prilogu I., odjeljku A samo u skladu s postupkom utvrđenim u članku 4. i članku 29. stavku 1. Pravilnika o osoblju. Promaknuće je dopušteno samo u okviru karijernih tokova koji odgovaraju svakoj vrsti radnog mjesta navedenoj u stavku 1.
[…]”
9 Komisija je 16. prosinca 2013. donijela Odluku C(2013) 8968 final o općim provedbenim odredbama članka 45. novog Pravilnika o osoblju, objavljenu u Upravnim informacijama br. 55‑2013 od 19. prosinca 2013. U skladu s člankom 3. drugom alinejom navedenih općih provedbenih odredbi, „[o]dluka o promaknuću dužnosnika ne može biti donesena [osim] ako je”, „u trenutku pokretanja postupka promaknuća […] taj dužnosnik na radnom mjestu koje odgovara jednoj od vrsta radnih mjesta za razred u koji može biti promaknut, navedenih u Prilogu I. odjeljku A, članku 30. stavku 1. ili članku 31. stavku 1. Priloga XIII. [novom] Pravilniku o osoblju”.
10 Nakon što su 1. siječnja 2014. odredbe navedene u točkama 3. do 9. ove presude stupile na snagu, tužitelji su raspoređeni na radno mjesto „asistent u prijelaznom razdoblju”, što podrazumijeva da se njihov karijerni tok odvija između razreda AST 1 i AST 9. Komisijino tijelo za imenovanje (u daljnjem tekstu: TZI) stoga je u informatičkom sustavu upravljanja osobljem, koji se naziva „SysPer 2” (u daljnjem tekstu: SysPer 2), izmijenio osobne dosjee tužiteljâ, pri čemu je u njima naveo da su na radnom mjestu obuhvaćenom takvom vrstom radnog mjesta zbog čega od 1. siječnja 2014. više nisu imali pravo na promaknuće u viši razred AST 10.
11 Između 11. i 28. ožujka 2014. tužitelji su, na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju, pojedinačno podnijeli žalbu, kako općeg tako i pojedinačnog značenja, protiv odluka TZI‑ja o onemogućavanju ikakvog promaknuća tužiteljâ u razred AST 10, u okviru godišnjeg promaknuća predviđenog na temelju članka 45. Pravilnika o osoblju.
12 Odlukama od 3. srpnja 2014., čiji je tekst istovjetan, TZI je odbio žalbe tužiteljâ.
Postupak i zahtjevi stranaka
13 Zahtjevom podnesenim tajništvu Službeničkog suda Europske unije 17. listopada 2014. i upisanim pod brojem F‑111/14, tužitelji su podnijeli ovu tužbu.
14 Odlukom od 26. studenoga 2014. predsjednik trećeg vijeća Službeničkog suda, nakon što je saslušao stranke, odlučio je prekinuti ovaj postupak dok odluke kojima se završava postupak u predmetima U4U i dr./Parlament i Vijeće (T‑17/14) te USFSPEI/Parlament i Vijeće (T‑75/14) ne postanu pravomoćne.
15 Vijeće Europske unije i Europski parlament zatražili su 10. prosinca 2014., odnosno 20. siječnja 2015., na temelju članka 86. Poslovnika Službeničkog suda, intervenciju u potporu Komisijinu zahtjevu. U tom su pogledu obaviješteni da će se njihovi zahtjevi obraditi nakon nastavka postupka.
16 Na temelju članka 3. Uredbe (EU, Euratom) 2016/1192 Europskog parlamenta i Vijeća od 6. srpnja 2016. o prijenosu na Opći sud nadležnosti za odlučivanje u prvom stupnju o sporovima između Europske unije i njezinih službenika (SL 2016., L 200, str. 137.), ovaj je predmet prenesen na Opći sud u stanju u kojem se nalazio 31. kolovoza 2016. te u njemu treba nadalje postupati u skladu s Poslovnikom Općeg suda. Taj je predmet tako upisan pod brojem T‑525/16 te je dodijeljen prvom vijeću.
17 Nakon objave presude od 15. rujna 2016., U4U i dr./Parlament i Vijeće (T‑17/14, neobjavljena, EU:T:2016:489), potom presude od 16. studenoga 2017., USFSPEI/Parlament i Vijeće (T‑75/14, EU:T:2017:813) i iz utvrđenja o nepodnošenju žalbe protiv tih odluka u roku koji je predviđen člankom 56. Statuta Suda Europske unije, postupak u ovom predmetu nastavljen je i stoga je Komisija bila pozvana podnijeti odgovor na tužbu, što je i učinila u za to određenom roku, odnosno 15. travnja 2018.
18 Odlukom od 17. travnja 2018. Parlamentu i Vijeću, na temelju članka 144. Poslovnika, odobrena je intervencija u potporu Komisijinu zahtjevu.
19 Parlament i Vijeće podnijeli su 29. i 30. svibnja 2018. svoje intervencijske podneske na koje glavne stranke nisu podnijele očitovanja.
20 Tužitelji su 30. svibnja 2018. podnijeli repliku u okviru druge razmjene podnesaka koju je odobrio Opći sud.
21 U okviru predmeta GM i dr./Komisija (T‑539/16), nakon podnošenja zahtjeva za spajanje tog predmeta s ovim predmetom, stranke su saslušane o tom pitanju te nisu imale nikakav prigovor u tom pogledu.
22 Nakon podnošenja odgovora na repliku 18. srpnja 2018. završen je pisani dio postupka.
23 Odlukom od 18. rujna 2018., nakon saslušanja stranaka, ovaj je predmet spojen s predmetima T‑526/16 (FZ i dr./Komisija) i T‑540/16 (FZ i dr./Komisija) u svrhu usmenog postupka.
24 Izlaganja stranaka saslušana su na raspravi održanoj 17. listopada 2018. Tijekom rasprave Opći sud pozvao je Komisiju da mu u roku od dva tjedna dostavi određene informacije o trenutačnom položaju tužiteljâ prema Pravilniku o osoblju. Nakon odgovora koji je Komisija dostavila 31. listopada 2018. i očitovanja tužiteljâ od 13. studenoga 2018., zatvoren je usmeni dio postupka.
25 Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:
– ponajprije,
– utvrdi nezakonitost članka 45. i Priloga I. novom Pravilniku o osoblju, kao i prijelaznih mjera koje se na njih odnose,
– poništi odluke TZI‑ja, kako općeg tako i pojedinačnog značenja, o onemogućavanju ikakvog promaknuća tužiteljâ, kao dužnosnika u razredu AST 9, u okviru godišnjeg promaknuća za 2014.,
– naloži Komisiji snošenje troškova,
– podredno,
– poništi odluke, kako općeg tako i pojedinačnog značenja, o onemogućavanju ikakvog promaknuća tužiteljâ, kao dužnosnika u razredu AST 9, u okviru godišnjeg promaknuća za 2014.,
– naloži Komisiji snošenje troškova.
26 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu,
– naloži tužiteljima snošenje troškova.
27 Parlament od Općeg suda zahtijeva da odbije „argumente tužiteljâ čiji je cilj neprimjena članka 45. [novog] Pravilnika o osoblju”.
28 Vijeće od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu,
– naloži tužiteljima snošenje troškova.
Pravo
Dopuštenost tužbe
29 Najprije, time što zaključuje da je tužba dopuštena, Komisija naglašava da se ona zapravo odnosi samo na odluke TZI‑ja o raspoređivanju tužiteljâ na radno mjesto „asistent u prijelaznom razdoblju” s učinkom od 1. siječnja 2014. i da je s tog stajališta taj akt, kojim im se nanosi šteta, bio predmet njihovih žalbi u rokovima propisanim Pravilnikom o osoblju.
30 S obzirom na to da je postojanje akta kojim se nanosi šteta u smislu članka 90. stavka 2. i članka 91. stavka 1. Pravilnika o osoblju nužan uvjet dopuštenosti svake tužbe koju dužnosnici podnose protiv institucije kojom su obuhvaćeni, u okolnostima ovog slučaja valja najprije utvrditi koje akte tužitelji namjeravaju osporavati ovom tužbom i ocijeniti jesu li to akti kojima im se nanosi šteta (vidjeti u tom smislu presudu od 28. travnja 2017., HN/Komisija, T‑588/16, neobjavljena, EU:T:2017:292, t. 39. i rješenje od 16. srpnja 2015., FG/Komisija, F‑20/15, EU:F:2015:93, t. 43.).
31 U tom je pogledu, suprotno slučaju u kojem su dužnosnici na radnim mjestima administratora, koji su se mogli rasporediti na različite vrste radnih mjesta, kao što su „viši administrator u prijelaznom razdoblju”, „administrator u prijelaznom razdoblju”, „administrator”, „savjetnik ili jednakovrijedno mjesto” ili „načelnik odjela ili jednakovrijedno mjesto” (vidjeti u tom smislu presude od 28. travnja 2017., HN/Komisija, T‑588/16, neobjavljena, EU:T:2017:292, t. 40. i od 16. srpnja 2015., EJ i dr./Komisija, F‑112/14, EU:F:2015:90, t. 43.), točno da TZI u ovom slučaju nije imao drugog izbora nego da dužnosnike koji su na datum 31. prosinca 2013. bili na radnom mjestu asistenta AST 9 rasporedi samo na radno mjesto „asistent u prijelaznom razdoblju” predviđeno člankom 31. stavkom 2. točkom (b) Priloga XIII. novom Pravilniku o osoblju.
32 Međutim, kao što to naglašava Komisija, čak i kada TZI primjenjuje samo nove odredbe Pravilnika o osoblju koje su stupile na snagu, odluka kojom se one po prvi put primjenjuju može se smatrati aktom kojim se nanosi šteta (vidjeti u tom smislu presude od 4. srpnja 1985., Agostini i dr./Komisija, 233/83, EU:C:1985:291, t. 13. i od 20. srpnja 2017., Barnett i Mogensen/Komisija, T‑148/16 P, neobjavljena, EU:T:2017:539, t. 47.).
33 Međutim, čak i ako su, s obzirom na tekst članka 31. stavka 2. Priloga XIII. novom Pravilniku o osoblju, donesene u ograničenoj nadležnosti, odlukama TZI‑ja o raspoređivanju tužiteljâ na radno mjesto „asistent u prijelaznom razdoblju” s učinkom od 1. siječnja 2014., koje su provedene uvođenjem napomene od 30. siječnja 2013. o raspoređivanju na tu vrstu radnog mjesta u njihove pojedinačne osobne dosjee sadržane u sustavu SysPer 2 (u daljnjem tekstu: pobijane odluke), njima se nanosi šteta jer imaju za posljedicu to da tužitelji gube pravo na promaknuće u razred AST 10 (vidjeti u tom smislu presude od 28. travnja 2017., HN/Komisija, T‑588/16, neobjavljena, EU:T:2017:292, t. 42. i navedenu sudsku praksu i od 16. srpnja 2015., EJ i dr./Komisija, F‑112/14, EU:F:2015:90, t. 45.). K tomu, one su u svakom slučaju osporavane žalbama koje su podnesene u roku od tri mjeseca, u skladu s člankom 90. stavkom 2. Pravilnika o osoblju.
34 U tim okolnostima, ovu tužbu valja treba proglasiti dopuštenom s obzirom na to da je usmjerena protiv pobijanih odluka. Osim toga, uzimajući u obzir razvoj predsudskog postupka, valja uzeti u obzir obrazloženje navedeno u odlukama o odbijanju žalbi tužiteljâ jer bi se to obrazloženje trebalo podudarati s obrazloženjem pobijanih odluka (vidjeti u tom smislu presude od 9. prosinca 2009., Komisija/Birkhoff, T‑377/08 P, EU:T:2009:485, t. 58. i 59. i od 16. siječnja 2018., SE/Vijeće, T‑231/17, neobjavljena, EU:T:2018:3, t. 22.).
Zahtjev za utvrđenje nezakonitosti određenih odredbi Pravilnika o osoblju
35 Što se tiče zahtjeva da Opći sud utvrdi nezakonitost članka 45. novog Pravilnika o osoblju i prijelaznih odredbi koje se na njega odnose, valja podsjetiti da je točno da se u okviru zahtjeva za poništenje pojedinačne odluke koja se na njega odnosi, dužnosnik ili član ugovornog osoblja, u skladu s člankom 277. UFEU‑a, može pozvati na nezakonitost akta opće primjene na temelju kojeg je ta odluka donesena. Naime, na temelju potonje odredbe samo je sud Unije ovlašten utvrditi nezakonitost općeg akta i primijeniti učinke te neprimjenjivosti na pojedinačni akt koji se pred njim pobija (presuda od 27. listopada 2016., ESB/Cerafogli, T‑787/14 P, EU:T:2016:633, t. 49.).
36 Međutim, utvrđenje nezakonitosti koje sud Unije provodi u skladu s odredbama članka 277. UFEU‑a nema učinak erga omnes jer, iako povlači za sobom nezakonitost pojedinačne pobijane odluke, ipak ostavlja na snazi opći akt u pravnom poretku bez utjecaja na zakonitost drugih akata koji su na temelju njega doneseni i koji nisu pravodobno bili pobijani tužbom (vidjeti u tom smislu presude od 21. veljače 1974., Kortner i dr./Vijeće i dr.,15/73 do 33/73, 52/73, 53/73, 57/73 do 109/73, 116/73, 117/73, 123/73, 132/73 i 135/73 do 137/73, EU:C:1974:16, t. 37. i 38. te od 27. listopada 2016., ESB/Cerafogli, T‑787/14 P, EU:T:2016:633, t. 53.).
37 Iz toga proizlazi da je, u okviru zahtjeva za poništenje pojedinačnog akta kojim se nanosi šteta, točno da je sud Unije nadležan podredno utvrditi nezakonitost odredbe opće primjene na kojoj se pobijani akt temelji. Međutim, nije nadležan iznositi takva utvrđenja u izrekama svojih presuda (vidjeti u tom smislu presudu od 21. listopada 2009., Ramaekers‑Jørgensen/Komisija, F‑74/08, EU:F:2009:142, t. 37.).
38 Prema tome, kao što to pravilno tvrdi Komisija, zahtjev kojim se od Općeg suda traži da utvrdi nezakonitost članka 45. i Priloga I. novom Pravilniku o osoblju kao i prijelaznih odredbi koje se na njih odnose, s obzirom na to da nije obuhvaćen prigovorom nezakonitosti koji je istaknut na temelju članka 277. UFEU‑a i kojim se zahtijeva poništenje pobijanih odluka, treba proglasiti očito nedopuštenim.
Zahtjev za poništenje
39 U prilog zahtjevu za poništenje, tužitelji najprije ističu dva tužbena razloga koji se temelje, kao prvo, na nezakonitosti članka 45. i Priloga I. novom Pravilniku o osoblju te, kao drugo, na nezakonitosti tih odredbi zbog nepostojanja prijelaznih odredbi za naknadu gubitka prava na promaknuće dužnosnika u razredu AST 9. Podredno, ističu dva druga tužbena razloga, prvi, koji se odnosi na povredu navedenog članka i postojanje očite pogreške u ocjeni te drugi, koji se odnosi na povredu obveze obrazlaganja.
40 Komisija, koju podupiru Parlament i Vijeće, zahtijeva da se svi tužbeni zahtjevi odbiju kao neosnovani.
Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na nezakonitosti članka 45. i Priloga I. novom Pravilniku o osoblju
41 Prema mišljenju tužiteljâ, izrekom predviđenom novim Pravilnikom o osoblju, odnosno nemogućnošću za dužnosnike u razredu AST 9, raspoređene na radno mjesto „asistent u prijelaznom razdoblju”, da ih se promakne u viši razred na temelju članka 45. novog Pravilnika o osoblju jer nisu na vrsti radnog mjesta kojim se daje pravo na to da se nalaze u razredu AST 10, povređuje se načelo jednakog postupanja, pravo na razvoj karijere i načelo proporcionalnosti kao i dužnost brižnog postupanja. U tom kontekstu, smatraju da su prilikom zapošljavanja imali pravo na promaknuće sve do razreda AST 11 bez ograničenja. Stoga su navedenim člankom i Prilogom I. novom Pravilniku o osoblju povrijeđena njihova stečena prava. Stoga se pozivaju na nezakonitost navedenih odredbi.
42 Komisija, koju podupiru Parlament i Vijeće, zahtijeva da se prigovor nezakonitosti odbije kao neosnovan.
43 Ovaj je tužbeni razlog podijeljen na šest dijelova koje valja ispitati uzastopno.
– Prvi dio prvog tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na povredu načelâ jednakog postupanja i prava na razvoj karijere
44 U potporu prvom dijelu prvog tužbenog razloga, tužitelji tvrde da je, s obzirom na članak 5. stavak 5. Pravilnika o osoblju, u skladu s kojim se „[n]a sve dužnosnike iz iste funkcijske skupine primjenjuju […] jednaki uvjeti zapošljavanja i razvoja karijere”, zakonodavac Unije povrijedio načelâ jednakog postupanja i prava na razvoj karijere.
45 S jedne strane, tužitelji smatraju da je time što je u članku 31. stavcima 1. do 3. Priloga XIII. novom Pravilniku o osoblju, kojim se predviđaju „[p]rijelazne mjere koje se primjenjuju na dužnosnike”, naveo da je „[p]romaknuće […] [odsad] dopušteno samo u okviru karijernih tokova koji odgovaraju svakoj vrsti radnog mjesta”, zakonodavac Unije povrijedio načela jednakog postupanja i prava na razvoj karijere ograničavajući tužitelje na radno mjesto „asistent u prijelaznom razdoblju” koje za njih više ne pruža mogućnost promaknuća u razred AST 10, s obzirom na to da je potonji razred rezerviran za dužnosnike koji su na prijelaznom radnom mjestu „[v]iši asistent u prijelaznom razdoblju” predviđenom u članku 31. stavku 1. navedenog priloga ili onom koje je u točki 2. odjeljka A Priloga I. novom Pravilniku o osoblju novoutvrđeno kao „[v]iši asistent”.
46 S druge strane, zakonodavac Unije također je povrijedio načela jednakog postupanja i prava na razvoj karijere time što je u članku 45. novog Pravilnika o osoblju odlučio dodati rečenicu prema kojoj „[o]sim ako se primjenjuje postupak iz članka 4. i članka 29. stavka 1. [Pravilnika o osoblju], dužnosnici mogu napredovati samo ako su na radnom mjestu koje odgovara vrsti radnih mjesta iz Priloga I. odjeljka A za sljedeći viši razred”.
47 Prema mišljenju tužiteljâ, prema njima se nejednako postupa u odnosu na asistente u razredima nižim od razreda AST 9 jer potonji asistenti i dalje imaju pravo na mehanizam promaknuća koji se temelji na usporedbi zasluga tijekom vremena, dok je u njihovu slučaju promaknuće u razred AST 10 moguće samo na temelju postupka iz članka 4. i članka 29. stavka 1. Pravilnika o osoblju kojim se ne omogućuje dobivanje promaknuća dokazivanjem zasluga stečenih tijekom vremena jer se to promaknuće prije svega temelji na ocjeni kompetencija dužnosnika u razredu AST 9 koji iskazuju interes da ih se imenuje na slobodno radno mjesto „viši asistent”.
48 K tomu, tužitelji tvrde da, dok je asistentima u nižim razredima AST 1 do AST 8 zajamčeno promaknuće s obzirom na broj promaknuća koje u instituciji TZI‑ja godišnje treba odobriti, oni su pak izloženi neizvjesnosti u pogledu broja slobodnih radnih mjesta „viši asistenti”, o čijem popunjavanju TZI odlučuje na godišnjoj razini na temelju postupka iz članka 4. i članka 29. stavka 1. Pravilnika. Usto, u okviru postupka imenovanja na takva radna mjesta, TZI ima veću diskrecijsku ovlast nego u okviru postupka promaknuća, osobito zbog toga što nema intervencije zajedničkog odbora za promaknuća. Tužitelji dodaju da im u okviru navedenog postupka imenovanja ne konkuriraju samo drugi Komisijini asistenti, kao i u usporedbi zasluga koja se provodi na temelju postupka promaknuća, nego i asistenti iz drugih institucija, čime se umanjuje njihova prilika za promaknuće.
49 U tom pogledu valja podsjetiti da je pravna veza između dužnosnika i uprave uređena Pravilnikom o osoblju, a ne ugovorom (vidjeti u tom smislu presudu od 19. ožujka 1975., Gillet/Komisija, 28/74, EU:C:1975:46, t. 4.). Stoga zakonodavac Unije u svakom trenutku može izmijeniti prava i obveze dužnosnika i, u tom kontekstu, zakoni koji mijenjaju zakonsku odredbu, kao što su to uredbe o izmjeni Pravilnika o osoblju donesene na temelju članka 336. UFEU‑a, u načelu se primjenjuju, ako nije drukčije određeno, na buduće učinke situacija koje su nastale tijekom važenja ranijeg zakona, osim za one koje su nastale i definitivno dovršene tijekom važenja ranijeg pravila i koje stvaraju stečena prava (presude od 22. prosinca 2008., Centeno Mediavilla i dr./Komisija, C‑443/07 P, EU:C:2008:767, t. 60. do 62. i od 16. srpnja 2015., EJ i dr./Komisija, F‑112/14, EU:F:2015:90, t. 58.).
50 Međutim, prema sudskoj praksi, u kontekstu reforme Pravilnika o osoblju, pravo se smatra stečenim kada događaj na temelju kojeg ono nastaje nastupi prije zakonodavne izmjene, a to nije slučaj kod prava u odnosu na koje događaj na temelju kojeg ono nastaje ne nastupi tijekom važenja izmijenjenog zakonodavstva. Stoga, kada su, kao u ovom slučaju, dužnosnici do dana stupanja na snagu novog Pravilnika o osoblju imali samo pravo na promaknuće i kada je ono ovisilo o TZI‑jevoj odluci o promaknuću u razred AST 10 koju to tijelo još nije donijelo, u ovom slučaju na datum 1. siječnja 2014., takvi dužnosnici ne mogu isticati stečeno pravo radi zadržavanja prava na to promaknuće nakon tog datuma (vidjeti u tom smislu presude od 22. prosinca 2008., Centeno Mediavilla i dr./Komisija, C‑443/07 P, EU:C:2008:767, t. 63. do 65. i od 16. srpnja 2015., EJ i dr./Komisija, F‑112/14, EU:F:2015:90, t. 59.).
51 K tomu, dužnosnici se ne mogu pozivati na načelo zaštite legitimnih očekivanja kako bi se usprotivili primjeni nove zakonodavne odredbe, osobito u području u kojem zakonodavac Unije raspolaže širokom diskrecijskom ovlašću (presude od 22. prosinca 2008., Centeno Mediavilla i dr./Komisija, C‑443/07 P, EU:C:2008:767, t. 91. i od 16. srpnja 2015., EJ i dr./Komisija, F‑112/14, EU:F:2015:90, t. 60.). Stoga argumente tužitelja koji se odnose na povredu načela legitimnih očekivanja i njihovih navodnih stečenih prava u pogledu prava na promaknuće u razred AST 10, zbog postavljanja gornje granice u njihovim karijerama o kojem je navodno odlučio navedeni zakonodavac i/ili Komisija te koje proizlazi iz njihova raspoređivanja na radno mjesto „asistent u prijelaznom razdoblju”, treba odbiti.
52 Nadalje, valja naglasiti da s obzirom na široku diskrecijsku ovlast zakonodavca Unije, on u uvodnoj izjavi 19. Uredbe br. 1023/2013 i u točki 2. odjeljka A Priloga I. novom Pravilniku o osoblju legitimno može smatrati da razredi AST 10 i AST 11 odsad trebaju biti rezervirani za ograničeni broj dužnosnika, u ovom slučaju samo za asistente koji imaju visoku razinu odgovornosti u smislu te uvodne izjave, odnosno imaju „znatnu odgovornost u smislu upravljanja osobljem, izvršavanja proračuna ili političke koordinacije”.
53 Konkretno, protivno tvrdnjama tužiteljâ, zakonodavac Unije mogao je smatrati da se pristup radnom mjestu u razredu AST 10 koje se naziva „viši asistent” više ne bi trebao davati u okviru promaknuća na temelju članka 45. Pravilnika o osoblju iz 2004. čijim se postupkom, prema sudskoj praksi, nastoji oblikovati karijera dužnosnika zbog uloženog truda i dokazanih zasluga, uključujući trajanje (presude od 11. srpnja 2007., Konidaris/Komisija, T‑93/03, EU:T:2007:209, t. 91. i od 16. srpnja 2015., EJ i dr./Komisija, F‑112/14, EU:F:2015:90, t. 72.), ali odsad treba biti u skladu s postupkom imenovanja predviđenim člankom 4. i člankom 29. stavkom 1. Pravilnika.
54 Naime, cilj tog postupka popunjavanja slobodnog radnog mjesta predviđenog člankom 29. stavkom 1. Pravilnika o osoblju jest pronaći, u interesu službe, dužnosnika, institucije ili drugih institucija, najprimjereniju osobu za obavljanje poslova povezanih s radnim mjestom koje se popunjava. Međutim, s obzirom na cilj zakonodavca Unije u pogledu racionalizacije javnih rashoda i korelacije između poslova i razreda, on je mogao smatrati da se takvim postupkom TZI‑ju može bolje omogućiti da poslove koji su najvažniji i na visokoj razini povjeri ograničenom broju dužnosnika koji posjeduju najprikladnije profesionalne sposobnosti, u ovom slučaju asistentima koji mogu preuzeti znatne odgovornosti za koje je potrebna visoka razina autonomije.
55 K tomu, valja naglasiti da TZI raspolaže širokom diskrecijskom ovlasti u organizaciji i strukturiranju svojih službi i, prema tome, razine odgovornosti za zadaće koje smatra potrebnima povjeriti njezinim dužnosnicima i članovima osoblja (vidjeti presudu od 28. travnja 2017., HN/Komisija, T‑588/16, neobjavljena, EU:T:2017:292, t. 81. i navedena sudska praksa), što podrazumijeva da je to tijelo, pod nadzorom proračunskog tijela, slobodno utvrditi i racionalizirati broj viših asistenata koji su mu zaista potrebni.
56 U tom pogledu, suprotno tvrdnjama tužiteljâ, izmjena Pravilnika o osoblju koja se tiče karijerne strukture asistenata nije u suprotnosti sa zadržavanjem članka 5. stavka 5. u novom Pravilniku o osoblju prema kojem se „[n]a sve dužnosnike iz iste funkcijske skupine primjenjuju […] jednaki uvjeti zapošljavanja i razvoja karijere”. Naime, u novom okviru Pravilnika o osoblju, bez obzira na datum zapošljavanja ili početka obavljanja poslova, na sve se asistente primjenjuju jednaki uvjeti razvoja karijere, odnosno mogući napredak do razreda AST 9 mehanizmom promaknuća predviđenim člankom 45. novog Pravilnika o osoblju i napredovanje iznad tog razreda radi obavljanja poslova koji podrazumijevaju visoku razinu odgovornosti, kao što su oni za radno mjesto „viši asistent”, koji se provode isključivo postupkom predviđenim u članku 4. i članku 29. stavku 1. novog Pravilnika o osoblju.
57 Što se tiče načela prava na razvoj karijere, još valja podsjetiti da se u pravu Unije ne propisuje izričito ni načelo najduljeg trajanja razdoblja osiguranja ni načelo razvoja karijere. Suprotno tomu, u sudskoj se praksi načelo prava na razvoj karijere navodi kao poseban oblik načela jednakog postupanja koje se primjenjuje na dužnosnike (presuda od 5. ožujka 2008., Toronjo Benitez/Komisija, F‑33/07, EU:F:2008:25, t. 87. i 88. i rješenje od 27. rujna 2011., Lübking i dr./Komisija, F‑105/06, EU:F:2011:152, t. 81. i 82.).
58 U tom pogledu, točno je da iz članka 5. stavka 5. Pravilnika o osoblju proizlazi da se „[n]a sve dužnosnike iz iste funkcijske skupine primjenjuju […] jednaki uvjeti zapošljavanja i razvoja karijere”. Međutim, iz članka 45. i članka 31. stavka 3. Priloga XIII. novom Pravilniku o osoblju, čiji prilog ima istu pravnu vrijednost kao i sam Pravilnik o osoblju (vidjeti u tom smislu presude od 24. studenoga 2010., Komisija/Vijeće, C‑40/10, EU:C:2010:713, t. 61. i od 5. veljače 2016., Barnett i Mogensen/Komisija, F‑56/15, EU:F:2016:11, t. 68.), proizlazi da je zakonodavac Unije odlučio da od 1. siječnja 2014., „[o]sim ako se primjenjuje postupak iz članka 4. i članka 29. stavka 1. Pravilnika o osoblju, dužnosnici mogu napredovati samo ako su na radnom mjestu koje odgovara vrsti radnih mjesta iz [odjeljka A Priloga I. Pravilniku o osoblju] za sljedeći viši razred” i da je, drugim riječima, „[p]romaknuće […] dopušteno samo u okviru karijernih tokova koji odgovaraju svakoj vrsti radnog mjesta navedenoj u stavku 1 [članka 31. Priloga XIII. Pravilniku o osoblju]”.
59 Stoga, kao što proizlazi iz uvodne izjave 19. Uredbe br. 1023/2013, zakonodavac Unije je u provedbi članka 5. stavka 5. Pravilnika o osoblju, kojim se zahtijevaju „jednaki uvjeti zapošljavanja i razvoja karijere” za sve asistente, namjeravao „restrukturirati” karijerne tokove asistenata time što je za njih predvidio dva uzastopna karijerna toka, prvi u razredima AST 1 do AST 9 i drugi, rezerviran samo za asistente koji imaju visoku razinu odgovornosti, koji omogućuje pristup najvišim razredima AST, odnosno AST 10 i AST 11.
60 Kao što to naglašava Vijeće, time što odsad zahtijeva da, osim ako se primjenjuje postupak iz članka 4. i članka 29. stavka 1. Pravilnika o osoblju, dužnosnici mogu napredovati samo ako su na radnom mjestu koje odgovara vrsti radnih mjesta za sljedeći viši razred, zakonodavac Unije predvidio je ograničenje koje se istovjetno primjenjuje na sve funkcijske skupine i, unutar tih skupina, na sve administratore i asistente, neovisno o datumu njihova zapošljavanja ili preuzimanja poslova.
61 U svakom slučaju, povreda načela jednakog postupanja, općeg načela prava Unije utvrđenog člancima 20. i 21. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, koje se primjenjuje na službeničko pravo Unije, postoji samo kad se s dvjema kategorijama osoba čije činjenične i pravne situacije nisu bitno različite prilikom njihova razvrstavanja različito postupa i kad takva razlika u postupanju nije objektivno opravdana. Prilikom primjene tog načela, tijekom ispitivanja situacija koje valja usporediti treba voditi računa o svim elementima koji su za njih značajni (presuda od 16. srpnja 2015., EJ i dr./Komisija, F‑112/14, EU:F:2015:90, t. 65.; vidjeti u tom smislu i presude od 22. prosinca 2008., Centeno Mediavilla i dr./Komisija, C‑443/07 P, EU:C:2008:767, t. 76., od 15. studenoga 2011., Nolin/Komisija, T‑58/11 P, EU:T:2011:664, t. 37. i 38.).
62 Stoga valja utvrditi jesu li dužnosnici u razredu AST 9 raspoređeni na radno mjesto „asistent u prijelaznom razdoblju” u usporedivoj situaciji s dužnosnicima u nižim razredima, AST 1 do AST 8, koji pak i dalje mogu imati pravo na promaknuće na temelju članka 45. Pravilnika.
63 U tom pogledu, što se tiče asistenata koji su počeli obavljati posao na datum 31. prosinca 2013., valja podsjetiti da, suprotno onomu što je bio slučaj u pogledu administratora, TZI je imao marginu prosudbe u pogledu vrste radnog mjesta na koje su oni trebali biti raspoređeni samo u dijelu koji se odnosi na asistente u razredu AST 1 do AST 7, koji mogu biti raspoređeni na prijelazna radna mjesta „pomoćni službenik u prijelaznom razdoblju” (AST 1 – AST 5), „administrativni asistent u prijelaznom razdoblju” (AST 1 – AST 7) ili pak „asistent u prijelaznom razdoblju” (AST 1 – AST 9). Suprotno tomu, što se tiče dužnosnika kao što su tužitelji, koji popunjavaju radno mjesto „asistent” u skladu s Pravilnikom o osoblju iz 2004. i koji su raspoređeni u razred AST 9 31. prosinca 2013., oni mogu biti raspoređeni samo na radno mjesto „asistent u prijelaznom razdoblju”.
64 Što se tiče dužnosnika koju su asistenti u razredima AST 1 do AST 8, oni objektivno nisu u istoj situaciji kao dužnosnici u razredu AST 9 jer, za razliku od potonjih dužnosnika i čak i ako su u skladu s Pravilnikom o osoblju iz 2004. svi bili raspoređeni na istu vrstu radnog mjesta, još nisu dosegli najviši razred predviđen za vrstu radnog mjesta na koje imaju pravo napredovati.
65 Međutim, prema sudskoj praksi, načelo jednakog postupanja podrazumijeva da svi dužnosnici promaknuti u isti razred trebaju, na temelju istih zasluga, imati istu priliku za promaknuće u viši razred (vidjeti presudu od 16. srpnja 2015., EJ i dr./Komisija, F‑112/14, EU:F:2015:90, t. 70. i navedenu sudsku praksu). Stoga jest u skladu s tim načelom to da asistenti u prijelaznom razdoblju ili asistenti svi podliježu postupku promaknuća iz članka 45. Pravilnika o osoblju radi dosezanja najvišeg razreda koji se nudi tim vrstama radnih mjesta i da, jednom kad dosegnu taj razred AST 9, svi podliježu istom postupku, u ovom slučaju onomu iz članka 4. i članka 29. Pravilnika o osoblju, kako bi imali pristup radnom mjestu u višem razredu, u ovom slučaju razredu AST 10, čiji broj utvrđuje TZI u skladu sa svojim potrebama.
66 Podredno, Opći sud ističe da se ni dužnosnici u razredu AST 9 koji su tako promaknuti u razred AST 10 u okviru imenovanja na temelju članka 29. stavka 1. Pravilnika o osoblju pak ne nalaze u istoj situaciji kao dužnosnici koji su imali pravo na promaknuće u taj razred AST 10 na temelju članka 45. Pravilnika o osoblju iz 2004. i koji su to pravo izgubili zbog toga što je zakonodavac Unije u tom pogledu odabrao rezervirati radna mjesta asistenta u razredima AST 10 i AST 11 za ograničeni broj dužnosnika koji imaju najvišu razinu odgovornosti.
67 U svakom slučaju, tužitelji ne tvrde ni ne dokazuju da su na datum 31. prosinca 2013. imali najvišu razinu odgovornosti u smislu uvodne izjave 19. Uredbe br. 1023/2013 ili pak „znatnu odgovornost u smislu upravljanja osobljem, izvršavanja proračuna ili političke koordinacije” u smislu točke 2. odjeljka A Priloga I. novom Pravilniku o osoblju.
68 S obzirom na prethodna razmatranja, valja odbiti prvi dio prvog tužbenog razloga.
– Drugi dio prvog tužbenog razloga, koji se odnosi na povredu načela proporcionalnosti
69 U prilog drugom dijelu prvog tužbenog razloga, tužitelji tvrde da je onemogućavanje njihovih karijera u razredu AST 9 do kojeg su, prema njihovu mišljenju, dovele nove odredbe Pravilnika o osoblju, neproporcionalno s obzirom na najavljeni cilj zakonodavca Unije da najviše razrede rezervira za ograničeni broj dužnosnika koji imaju najvišu razinu odgovornosti. S jedne strane, takav je cilj već ispunjen zbog onemogućavanja pristupa, u skladu s Pravilnikom o osoblju iz 2004., razredima AD 15 i AD 16 za administratore jer su ti razredi bili rezervirani samo za direktore i glavne direktore. S druge strane, ne može se smatrati da je predmetna mjera u slučaju tužiteljâ prikladna za ostvarenje navodnog cilja jer TZI svake godine može ponovno procijeniti broj razreda za koje se smatra da trebaju biti rezervirani za više rukovoditelje te time na neopravdani način smanjiti karijerne mogućnosti za dužnosnike u funkcijskoj skupini asistenata.
70 U tom pogledu, valja podsjetiti da načelo proporcionalnosti zahtijeva da akti institucija Unije ne prelaze granice prikladnosti i neophodnosti za ostvarenje legitimnih ciljeva kojima teže predmetni propisi, s time da, u slučaju kada postoji mogućnost izbora između više prikladnih mjera, valja primijeniti onu koja je manje ograničavajuća i da prouzrokovani nepovoljni učinci ne smiju biti nerazmjerni u odnosu na ciljeve koji se žele postići. Što se tiče sudskog nadzora poštovanja tih uvjeta, zakonodavcu Unije je u okviru izvršavanja dodijeljenih mu nadležnosti priznata široka diskrecijska ovlast u područjima u kojima njegovo djelovanje podrazumijeva izbore kako političke, tako i gospodarske odnosno socijalne naravi, odnosno kad treba izvršiti složene ocjene i procjene. Dakle, ne radi se o pitanju je li mjera koja je donesena u takvom području jedino ili najbolje moguće rješenje. Naime, kada zakonodavac Unije ima široku diskrecijsku ovlast, što je slučaj kada na temelju članka 336. UFEU‑a donosi izmjenu Pravilnika o osoblju kao i Uvjeta zaposlenja koji se primjenjuju na ostale službenike, samo njezina očita neprikladnost u odnosu na cilj koji su nadležne institucije željele postići može utjecati na zakonitost te mjere s obzirom na načelo proporcionalnosti (presuda od 26. veljače 2016., Bodson i dr./BEI, T‑240/14 P, EU:T:2016:104, t. 116. i 117.).
71 U ovom slučaju, očito je da si je u pogledu odredbi reforme koje su stupile na snagu 1. siječnja 2014. i o kojima je riječ u ovom predmetu, zakonodavac Unije postavio za legitiman cilj da je primjereno da bi se promaknuće u viši razred trebalo uvjetovati osobnom posvećenošću, unapređenjem vještina i kompetencija te izvršavanjem dužnosti čija važnost opravdava imenovanje dužnosnika u taj viši razred.
72 Naime, zakonodavac Unije nastojao je otkloniti nezadovoljavajuće stanje koje je u praksi utvrđeno u javnoj službi Unije, odnosno činjenicu da ne treba nužno ustanoviti jasnu vezu između odgovornosti i razreda dužnosnika. U tom pogledu, iz Izvješća Komisije od 30. ožujka 2011. Europskom parlamentu i Vijeću o istovrijednosti između stare i nove karijerne strukture [COM (2011) 171 final] osobito proizlazi da je „[…] karijerna struktura [Pravilnika o osoblju iz 2004.] mo[gla] imati veći učinak nego što je prvotno predviđeno na strukturu plaća unutar odjelâ” i da, „[n]a primjer, nije [bilo] nemoguće da načelnik odjela zarađuje manje od svih ostalih dužnosnika koji rade u njegovu odjelu, uključujući njegova tajnika ili tajnicu [te da su d]užnosnici u razredu AD 9 mo[gli] […] biti imenovani načelnikom odjela, dok su administratori mo[gli] dosegnuti razred AD 14 (odnosno pet razreda više, za razliku od samo jednog razreda više za vrijeme važenja starog Pravilnika o osoblju), a tajnici/činovnici razred AST 11 (odnosno dva razreda više od početnog razreda za načelnike odjela)”.
73 Stoga je, prema mišljenju zakonodavca Unije, veći naglasak nadalje trebalo staviti na razinu odgovornosti prilikom usporedbe zasluga u okviru promaknuća. U konačnici, iz Uredbe br. 1023/2013 nedvosmisleno proizlazi da je navedeni zakonodavac želio ukloniti mogućnost, koja je uvedena Pravilnikom o osoblju iz 2004., da se dužnosnici mogu neizbježno promicati u najviše razrede, a da se pritom ne može utvrditi korelacija između odgovornosti koje su im povjerene i razreda u kojem se nalaze, što je moglo imati za posljedicu da dužnosnici u kategoriji asistenata dobiju razrede AST 10 ili AST 11 a da pritom nemaju nužno visoku ili povećanu razinu odgovornosti.
74 S obzirom na taj legitiman cilj, zakonodavac Unije mogao je smatrati, a da ne povrijedi načelo proporcionalnosti, da razredi AST 10 i AST 11 koji daju pravo na osobitu visoku razinu plaće, koja je uostalom istovjetna plaći dužnosnika u funkcijskoj skupini administratora u razredu AD 10 i AD 11, nadalje budu rezervirani samo za asistente koji imaju visoku razinu odgovornosti. Naime, slična mjera prikladna je za ispravljanje nepovezanosti koja je utvrđena između, s jedne strane, višeg razreda kojem su određeni asistenti pristupili mehanizmom promaknuća iz članka 45. Pravilnika o osoblju, koji se prije svega temelji na zaslugama tijekom vremena a ne na kompetencijama i sposobnostima zainteresiranih osoba te, s druge strane, razine odgovornosti koje su im povjerene i koje su mogle ostati nepromijenjene tijekom vremena.
75 Okolnost na koju se pozivaju tužitelji, da su u pogledu funkcijske skupine administratora razredi AD 15 i AD 16 u skladu s Pravilnikom o osoblju iz 2004. bili rezervirani samo za direktore, nije relevantna. Nadalje, valja istaknuti da je u okviru reforme koja je stupila na snagu 2014. zakonodavac Unije želio isključiti pristup najvišim razredima samo primjenom mehanizmom promaknuća iz članka 45. novog Pravilnika o osoblju za administratore koji tim jednostavnim mehanizmom više ne mogu pristupiti razredima AD 13 i AD 14 i „asistente” ili „asistente u prijelaznom razdoblju” kojima je pristup razredima AST 10 i AST 11 samo posredstvom promaknuća odsad također isključen u korist mehanizma imenovanja‑promaknuća na radno mjesto „viši asistent” na temelju postupka utvrđenog u članku 4. i članku 29. stavku 1. Pravilnika o osoblju.
76 S obzirom na prethodno navedeno, drugi dio prvog tužbenog razloga valja odbiti kao neosnovan.
– Treći dio prvog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi načela dobre uprave i dužnosti brižnog postupanja
77 U okviru trećeg dijela prvog tužbenog razloga tužitelji tvrde da TZI prilikom donošenja pobijane odluke nije dovoljno uzeo u obzir njihove interese te je na taj način povrijedio načelo dobre uprave i svoju dužnost brižnog postupanja. K tomu, kritiziraju činjenicu da će odsad ponovno morati biti podvrgnuti testiranjima svojih sposobnosti za obavljanje poslova „višeg asistenta”, unatoč tomu što nisu promijenili funkcijsku skupinu, što ih je TZI već podvrgnuo takvim testiranjima sposobnosti prilikom njihova zapošljavanja i što su dokazivali zasluge tijekom cijele svoje karijere.
78 Što se tiče povrede načela dobre uprave i dužnosti brižnog postupanja koju navode tužitelji, valja utvrditi da ta načela ne mogu omogućiti TZI‑ju da povrijedi odredbe Pravilnika o osoblju koje je donio zakonodavac Unije i koje mu se kao takve nalažu kao i svim drugim tijelima za imenovanje drugih institucija, tijela, ureda i agencija Unije. Konkretno, dužnost brižnog postupanja ne može se tumačiti na način da se njome zahtijeva da je TZI obvezan nadoknaditi gubitak prava na promaknuće u razred AST 10, kako je odlučio navedeni zakonodavac, unutarnjim mjerama kojima je cilj stvoriti više radnih mjesta „viši asistenti” u razredima AST 10 i AST 11 jer se zbog takvog postupanja TZI suprotstavlja volji zakonodavca Unije smanjivanjem željenog učinka mjera koje je donio u okviru reforme.
79 Naime, iz Uredbe br. 1023/2013 nedvosmisleno proizlazi da je zakonodavac Unije želio ukloniti mogućnost, koja je uvedena Pravilnikom o osoblju iz 2004., da se dužnosnici mogu neizbježno promicati u najviše razrede, a da se pritom ne može utvrditi korelacija između odgovornosti koje su im povjerene i razreda u kojem se nalaze, što je moglo imati za posljedicu da dužnosnici u kategoriji asistenata dobiju razrede AST 10 ili AST 11 a da pritom nemaju nužno visoku ili povećanu razinu odgovornosti.
80 U tim okolnostima, TZI je samo mogao primijeniti odredbe Pravilnika o osoblju jer u svojim odlukama nije raspolagao nikakvom marginom prosudbe za raspoređivanje tužiteljâ na radno mjesto „asistent u prijelaznom razdoblju” na temelju članka 31. stavka 2. Priloga XIII. novom Pravilniku o osoblju.
81 Slijedom toga, unatoč poteškoćama na koje tužitelji upućuju u pogledu svojih mogućnosti pristupa radnom mjestu AST 10, koje su sada ograničenije s obzirom na stroža i selektivnija pravila za pristup radnom mjestu „viši asistent”, nije bilo na TZI‑ju da spriječi primjenu novih odredbi Pravilnika o osoblju u ime načela dobre uprave ili svoje dužnosti brižnog postupanja.
82 Iz toga proizlazi da treći dio prvog tužbenog razloga valja odbiti kao neosnovan.
– Četvrti dio prvog tužbenog razloga, koji se odnosi na povredu stečenih prava
83 U prilog četvrtom dijelu prvog tužbenog razloga, tužitelji tvrde da je, time što je isključio mogućnost da ih se promakne u razred AST 10 na temelju postupka promaknuća predviđenog člankom 45. Pravilnika o osoblju, zakonodavac Unije povrijedio njihova stečena prava odnosno njihove zasluge u usporedbi sa zaslugama svih dužnosnika u razredu AST 9.
84 U tom je pogledu dovoljno podsjetiti da, kada su, kao u ovom slučaju, dužnosnici do dana stupanja na snagu novog Pravilnika o osoblju imali samo pravo na promaknuće i kada je ono ovisilo o TZI‑jevoj odluci o promaknuću u razred AST 10 koju to tijelo još nije donijelo, u ovom slučaju na datum 1. siječnja 2014., takvi dužnosnici ne mogu isticati stečeno pravo radi zadržavanja prava na to promaknuće nakon tog datuma (vidjeti u tom smislu presude od 22. prosinca 2008., Centeno Mediavilla i dr./Komisija, C‑443/07 P, EU:C:2008:767, t. 63. do 65. i od 16. srpnja 2015., EJ i dr./Komisija, F‑112/14, EU:F:2015:90, t. 59.). U tom pogledu, sudska praksa koju je razvila Međunarodna organizacija rada (ILO), koja se ne odnosi na Pravilnik o osoblju, nije relevantna (vidjeti u tom smislu presudu od 13. prosinca 2017., Arango Jaramillo i dr./BEI, T‑482/16 RENV, EU:T:2017:901, neobjavljena, t. 113.).
85 K tomu, tužitelji ne mogu valjano tvrditi da ograničenje pristupa razredu AST 10 osobama koje su odabrane na temelju postupka predviđenog člankom 4. i člankom 29. stavkom 1. Pravilnika o osoblju radi popunjavanja budućih radnih mjesta „viši asistenti” „očito nanosi štetu temeljnim uvjetima zapošljavanja na temelju kojih [ih] se može odabrati za ulazak i ostanak u [službi] institucija” Unije.
86 Naime, na temelju novog Pravilnika o osoblju, dužnosnici u razredu AST 9 nisu lišeni pristupa u razred AST 10, nego, kako bi mogli dosegnuti takav razred, samo trebaju dokazati da posjeduju kvalitete koje zahtijeva TZI, a koje odgovaraju visokoj razini odgovornosti koja se očekuje na takvim radnim mjestima. Stoga nije riječ o onemogućavanju njihovih karijera nego, kao što to tvrdi Vijeće, izmjeni načina koji omogućuje dobivanje promaknuća u razrede AST 10 i AST 11, najviše razrede u funkcijskoj skupini asistenata, u ovom slučaju time što su odabrani za popunjavanje novog radnog mjesta koje nosi stvarne visoke odgovornosti kojima se opravdava visoka razina plaće koja je s tim povezana. Stoga tužitelji još uvijek mogu sudjelovati u postupku odabira na temelju članka 4. i članka 29. Pravilnika o osoblju radi popunjavanja radnog mjesta „viši asistent”, čime im se stoga omogućuje da ponovno imaju pravo na promaknuće u razred AST 10 (vidjeti u tom smislu presudu od 28. travnja 2017., HN/Komisija, T‑588/16, neobjavljeno, EU:T:2017:292, t. 86.). Uostalom, to su tužitelji i učinili te je šesteroma među njima taj korak stoga omogućio da ih se imenuje na radno mjesto višeg asistenta koje daje pravo na promaknuće u razrede AST 10 i AST 11.
87 S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti četvrti dio prvog tužbenog razloga.
– Peti dio prvog tužbenog razloga, koji se odnosi na povredu stopa predviđenih člankom 9. Priloga XIII. i odjeljkom B Priloga I. novom Pravilniku o osoblju
88 Na temelju petog dijela prvog tužbenog razloga tužitelji tvrde da se novim odredbama Pravilnika o osoblju povređuju pravila i načela koja se primjenjuju u području stopa promaknuća, kako su predviđene u odjeljku B Priloga I. novom Pravilniku o osoblju i članku 9. Priloga XIII. navedenom pravilniku, jer više ne mogu imati pravo na te stope i, prema tome, ne mogu se usredotočiti na promaknuće u razred AST 10.
89 U tom pogledu valja utvrditi da se ta argumentacija ne može prihvatiti. Naime, kako bi nadalje osigurao korelaciju između razreda AST 10 ili AST 11 i razine odgovornosti dužnosnikâ u tim razredima, zakonodavac Unije isključio je da se pristup tim razredima omogućava samo mehanizmom promaknuća iz članka 45. Pravilnika o osoblju, kojim se prethodno određenim automatizmom osiguravalo da se određeni broj asistenata u razredu AST 9 svake godine promakne u razred AST 10 a da pritom nemaju nužno visoku ni povećanu razinu odgovornosti.
90 Stoga je zakonodavcu Unije bilo logično predvidjeti da se, slijedom toga, broj radnih mjesta „viši asistenti” u razredu AST 10 ne utvrđuje točno, za vrijeme važenja novog Pravilnika o osoblju, na temelju stopa primjenjivih u okviru postupka promaknuća. Naime, cilj mjere donesene u kontekstu reforme Pravilnika o osoblju bio je, suprotno tomu, da TZI taj broj, koji je uostalom ograničen, više ne utvrđuje automatski nego u skladu sa stvarnim potrebama za osobljem visoke razine unutar funkcijske skupine asistenata.
91 K tomu, s obzirom na to da se isključivanje primjene postupka promaknuća iz članka 45. Pravilnika o osoblju radi pristupa razredu AST 10 ne protivi načelu jednakog postupanja, u ovom se slučaju ne treba pitati je li mehanizme koji se uobičajeno primjenjuju na postupak promaknuća trebalo proširiti na postupak predviđen člankom 4. i člankom 29. stavkom 1. Pravilnika o osoblju.
92 Nadalje, s jedne strane, cilju reforme Pravilnika o osoblju svojstveno je da se ograniči broj radnih mjesta u razredima AST 10 i AST 11 na dužnosnike koji imaju visoku razinu odgovornosti upravo povlačenjem takvih radnih mjesta samo iz mehanizma promaknuća.
93 S druge strane, na TZI‑jevima je da utvrde broj radnih mjesta viših asistenata koji im je potreban, s obzirom na to da za popunjavanje tih radnih mjesta treba tražiti profile kompetencija te, k tomu, dobiti u tom pogledu odobrenje proračunskog tijela za stvaranje takvih radnih mjesta. Međutim, da je zakonodavac Unije odlučio naložiti TZI‑ju da godišnje otvori određen broj radnih mjesta viših asistenata u razredu AST 10, to bi neizravno imalo za učinak ponovno uvođenje sustava promaknuća koji, s njegova stajališta, ne omogućuje da se osigura da promaknuće u najviše razrede, kao što su razredi AST 10 i AST 11, bude uvjetovano osobnom posvećenošću, unapređenjem vještina i kompetencija te posjedovanjem odgovornosti visoke razine.
94 Ta razmatranja vrijede a fortiori u pogledu stopa predviđenih u odjeljku B Priloga I. Pravilniku o osoblju koje su se, kao što to pravilno naglašava Komisija, u svakom slučaju trebale primjenjivati sve do 30. travnja 2011.
95 S obzirom na prethodno navedeno, peti dio prvog tužbenog razloga treba odbiti.
– Šesti dio prvog tužbenog razloga, koji se odnosi na povredu sporazuma sklopljenog između sindikata ili udruženja osoblja i Vijeća prilikom donošenja prethodne reforme Pravilnika o osoblju
96 Na temelju šestog dijela prvog tužbenog razloga tužitelji tvrde da su zakonodavac Unije i Komisija donošenjem Uredbe br. 1023/2013 povrijedili, s jedne strane, sporazum koji su sklopili Vijeće i sindikati ili udruženja osoblja (u daljnjem tekstu: SUO‑ovi) u okviru prethodne reforme Pravilnika o osoblju iz 2004. te, s druge strane, svoju obvezu da se primjereno dogovore sa SUO‑vima i osobito da se s njima učinkovito savjetuju tako da im dostave prikladne informacije. Međutim, što se tiče osobito onemogućavanja karijera asistenata u razredu AST 9, nije se uspostavio nikakav dijalog te su SUO‑ovi naposljetku bili slabo i loše obaviješteni o izmjenama predviđenim u okviru reforme Pravilnika o osoblju. Tužitelji iz toga zaključuju da su povrijeđeni članci 27. i 28. Povelje o temeljnim pravima.
97 U tom je pogledu Opći sud već presudio da se sporazum sklopljen između Vijeća i SUO‑ova, u kontekstu donošenja reforme koja je dovela do donošenja Pravilnika o osoblju iz 2004., odnosi samo na tu reformu i da, prema tome, naknadno donošenje Uredbe br. 1023/2013 nije moglo povrijediti taj sporazum jer bi prihvaćanje takvog obrazloženja dovelo do povrede nadležnosti zakonodavca Unije predviđene člankom 336. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 16. studenoga 2017., USFSPEI/Parlament i Vijeće, T‑75/14, EU:T:2017:813, t. 86. do 89.).
98 Što se tiče pitanja jesu li SUO‑ovi bili dovoljno obaviješteni i je li se s njima dovoljno savjetovalo u okviru postupka donošenja novog Pravilnika o osoblju, uključujući s obzirom na članke 27. i 28. Povelje o temeljnim pravima, Opći sud je o tome već detaljno odlučio, pri čemu je iscrpno odgovorio na prigovore koje je u tom pogledu istaknulo više SUO‑ova u presudama od 15. rujna 2016., U4U i dr./Parlament i Vijeće (T‑17/14, neobjavljena, EU:T:2016:489, t. 120. do 174.) i od 16. studenoga 2017., USFSPEI/Parlament i Vijeće (T‑75/14, EU:T:2017:813, t. 96. do 124.).
99 Međutim, s obzirom na to da ne postoji argument koji je bitno nov u odnosu na argumente na koje su se sami SUO‑ovi detaljno i potkrijepljeno pozvali u predmetima u kojima su donesene dvije presude navedene u točki 98. ove presude, zbog istih razloga kao što su oni koji su navedeni u te dvije presude, u očekivanju kojih je postupak u ovom predmetu bio prekinut, valja odbiti šesti dio prvog tužbenog razloga.
100 Budući da su različiti dijelovi prvog tužbenog razloga odbijeni, potonji tužbeni razlog valja odbiti u cijelosti.
Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na nezakonitosti članka 31. Priloga XIII. novom Pravilniku o osoblju zbog nepostojanja prijelaznih odredbi za naknadu gubitka prava na promaknuće dužnosnika u razredu AST 9
101 U okviru drugog tužbenog razloga tužitelji se pozivaju na nezakonitost članka 31. Priloga XIII. novom Pravilniku o osoblju jer se njime ne predviđa, suprotno onomu što se predviđa člankom 30. tog priloga u pogledu funkcijske skupine administratora, prijelazni sustav kojim bi se asistentima, na istovjetan način kao u sustavu predviđenom za administratore, omogućilo da ih se rasporedi na vrste radnih mjesta kojima se daje pravo na promaknuće u razred AST 10 ili pak mogućnost prava na dodatno povećanje njihove osnovne plaće. Prema mišljenju tužiteljâ, riječ je o povredi načela jednakog postupanja između te dvije funkcijske skupine. K tomu, time su također povrijeđena legitimna očekivanja tužiteljâ u pogledu donošenja prijelaznih mjera.
102 Komisija, koju podupiru Parlament i Vijeće, zahtijeva da se tužbeni razlog odbije kao neosnovan.
103 U tom pogledu, valja podsjetiti da postoji povreda načela jednakog postupanja ako se prema dvjema kategorijama osoba, čija činjenična i pravna situacija nije bitno različita, postupa različito i ako ta razlika u postupanju nije objektivno opravdana. Prilikom primjene tog načela, tijekom ispitivanja situacija koje valja usporediti treba voditi računa o svim elementima koji su za njih značajni (vidjeti u tom smislu presude od 22. prosinca 2008., Centeno Mediavilla i dr./Komisija, C‑443/07 P, EU:C:2008:767, t. 76. i navedenu sudsku praksu i od 15. studenoga 2011., Nolin/Komisija, T‑58/11 P, EU:T:2011:664, t. 38.).
104 K tomu, u području koje je obuhvaćeno izvršavanjem diskrecijske ovlasti, kao što je donošenje prijelaznih pravila kojima se nastoji zajamčiti pravedan prijelaz s nekadašnjeg sustava propisanog u Pravilniku o osoblju na novi sustav, institucija ne poštuje načelo jednakog postupanja samo kada je njezino razlikovanje proizvoljno ili očito neprimjereno u odnosu na cilj predmetnog propisa (presuda od 20. ožujka 2012., Kurrer i dr./Komisija, T‑441/10 P do T‑443/10 P, EU:T:2012:133, t. 54.)
105 U ovom slučaju valja utvrditi da se, zbog same prirode poslova koje obavljaju kao i zbog minimalnih zahtjeva za pristup tim poslovima, kako su predviđeni osobito u članku 5. stavku 3. Pravilnika o osoblju, dužnosnici iz funkcijske skupine administratora i oni iz funkcijske skupine asistenata nalaze u činjeničnim i pravnim situacijama koje su objektivno i bitno različite.
106 Stoga, uzimajući u obzir razliku u prirodi poslova koje obavljaju dužnosnici iz funkcijske skupine administratora i dužnosnici iz funkcijske skupine asistenata, zakonodavac Unije nije bio dužan donijeti prijelazne mjere niti donijeti jednake prijelazne mjere za te dvije funkcijske skupine.
107 Slijedom toga, s jedne strane, zakonodavac Unije mogao je predvidjeti, samo za administratore koji su počeli obavljati posao na datum 31. prosinca 2013., da, ovisno o zadaćama i odgovornostima koje su imali, da ih se u skladu s time može rasporediti na različite vrste radnih mjesta, kao što su „administrator”, „administrator u prijelaznom razdoblju”, „viši administrator u prijelaznom razdoblju”, „savjetnik ili jednakovrijedno mjesto” i „načelnik odjela ili jednakovrijedno mjesto”, prema razini i prirodi njihovih odgovornosti. Usto, stvaranje radnog mjesta „viši asistent” provodi se na sličan način. Međutim, u nedostatku usporedivih situacija između dviju funkcijskih skupina, navedeni zakonodavac za skupinu asistenata nije bio dužan predvidjeti mogućnost raspoređivanja koje odstupa od onog predviđenog člankom 30. stavkom 3. Priloga XIII. novom Pravilniku o osoblju, koje se temelji na „posebnim odgovornostima” koje imaju određeni administratori koji su tako odabrani prije 31. prosinca 2015.
108 S druge strane, zakonodavac Unije mogao je također predvidjeti prijelazni sustav, kao što je onaj koji je predviđen člankom 30. stavcima 5. do 10. Priloga XIII. novom Pravilniku o osoblju, samo u korist administratora u razredima AD 12 i AD 13 u skladu sa značajkama svojstvenim toj funkcijskoj skupini. U tom je pogledu osobito mogao uzeti u obzir, kao što to navodi Vijeće, činjenicu da je prethodna reforma Pravilnika o osoblju najviše utjecala na tu funkcijsku skupinu.
109 U svakom slučaju, suprotno tvrdnjama tužiteljâ, potonji tužitelji prilikom svojeg zapošljavanja nisu mogli temeljiti legitimna očekivanja na činjenici da njihove karijere nužno trebaju podrazumijevati povećanje plaće koje odgovara onoj u razredima AST 10 i AST 11. Jednako tako, ne mogu zahtijevati da zakonodavac Unije donese prijelazni sustav koji se posebno primjenjuje na njihove pojedinačne situacije.
110 S obzirom na prethodno navedeno, drugi tužbeni razlog valja odbiti.
Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 45. Pravilnika o osoblju i očitoj pogrešci u ocjeni
111 U potporu trećem tužbenom zahtjevu koji je istaknut podredno, tužitelji se pozivaju na „povredu članka 45. Pravilnika o osoblju i očitu pogrešku u ocjeni”, koja je u biti usmjerena protiv uvodne izjave 19. Uredbe br. 1023/2013 koju je donio zakonodavac Unije. U tom pogledu tvrde da je, s obzirom na to da „jezgra” sustava promaknuća predviđenog u navedenom članku 45. nije izmijenjena tom uredbom, zakonodavac Unije bio dužan poštovati načela na kojima se temelji taj sustav te stoga nije mogao isključiti tužitelje iz svake usporedne procjene njihovih zasluga u svrhu pristupanja višem razredu. Stoga je navedena uvodna izjava 19. u suprotnosti s člankom 45. Pravilnika o osoblju.
112 Komisija, koju podupiru Parlament i Vijeće, zahtijeva da se tužbeni razlog odbije kao neosnovan.
113 U tom pogledu valja podsjetiti da zakonodavac Unije u bilo kojem trenutku može izmijeniti Pravilnik o osoblju s pomoću uredbi donesenih na temelju članka 336. UFEU‑a (vidjeti rješenje od 23. travnja 2015., Bensai/Komisija, F‑131/14, EU:F:2015:34, t. 40. i navedenu sudsku praksu). Međutim, ako to odluči učiniti, ne može mu se prigovarati da ga je povrijedio jer je on autor tog pravilnika, uključujući i njegovih izmjena, te ga navedeni pravilnik stoga ne obvezuje kao što je to u slučaju nadređenih tekstova poput Ugovora.
114 Osim toga i u svakom slučaju, pod pretpostavkom da se treći tužbeni razlog može smatrati prigovorom nezakonitosti usmjerenim protiv uvodne izjave 19. Uredbe br. 1023/2013 i da je dopušten, iako prema sudskoj praksi uvodna izjava sama po sebi ne može biti predmet tužbe za poništenje (rješenje od 17. rujna 2014., Afepadi i dr./Komisija, T‑354/12, neobjavljeno, EU:T:2014:798, t. 32.), ipak treba utvrditi da je upravo donošenjem te uvodne izjave kao i izmjenom članka 45. i članka 31. Priloga XIII. novom Pravilniku o osoblju zakonodavac Unije jasno htio promijeniti postupak promaknuća iz članka 45. Pravilnika o osoblju iz 2004.,pri čemu ga je učinio neprimjenjivim na dužnosnike u razredu AST 9, koji odsad mogu pristupiti razredu AST 10 samo nakon postupka imenovanja na radno mjesto „viši asistent” u tom razredu na temelju članka 4. i članka 29. stavka 1. Pravilnika o osoblju. U tom pogledu, suprotno tvrdnjama tužiteljâ, navedeni zakonodavac izričito je dodao rečenicu u tekst članka 45. novog Pravilnika o osoblju kako bi isključio primjenu tog postupka na situacije, kao što su one u kojima se nalaze tužitelji, u kojima su dužnosnici dosegli najviši razred predviđen vrstom radnog mjesta koje popunjavaju.
115 Stoga valja odbiti treći tužbeni razlog.
Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja
116 U okviru četvrtog tužbenog razloga, na koji se pozivaju podredno, tužitelji prigovaraju Komisiji da nije ispunila obvezu obrazlaganja time što nije dodatno objasnila, uz objašnjenja koja je zakonodavac Unije iznio u uvodnim izjavama 17. do 19. Uredbe br. 1023/2013, razloge zbog kojih se nije smatralo da oni imaju najvišu razinu odgovornosti te da odsad mogu biti promaknuti u razred AST 10 samo na temelju postupka imenovanja predviđenog u članku 4. i članku 29. stavku 1. Pravilnika o osoblju.
117 Komisija, koju podupiru Parlament i Vijeće, zahtijeva da se tužbeni razlog odbije kao neosnovan.
118 U tom pogledu valja podsjetiti da je cilj obveze obrazlaganja propisane člankom 25. drugim stavkom Pravilnika o osoblju, koja je samo preuzeta iz opće obveze uspostavljene u članku 296. UFEU‑a, s jedne strane, dati zainteresiranoj osobi dostatnu uputu o tome je li akt osnovan ili sadržava li eventualno neku pogrešku koja omogućuje osporavanje njegove valjanosti pred sudom Unije i, s druge strane, omogućiti tom sudu da provede nadzor zakonitosti tog akta. Iz toga proizlazi da obrazloženje u načelu treba biti priopćeno zainteresiranoj osobi u isto vrijeme kada i odluka na koju podnosi prigovor i da nepostojanje obrazloženja ne može biti otklonjeno činjenicom da zainteresirana osoba razloge odluke saznaje tijekom postupka pred sudom Unije (presude od 26. studenoga 1981., Michel/Parlament, 195/80, EU:C:1981:284, t. 22. i od 28. veljače 2008., Neirinck/Komisija, C‑17/07 P, EU:C:2008:134, t. 50.).
119 Međutim, ta načela trebaju se provesti uzimajući u obzir razvojnu narav predsudskog postupka, prema kojem su žalba u upravnom postupku i njezino izričito ili prešutno odbijanje sastavni dio složenog postupka, s obzirom na to da priprema akta kojim se utvrđuje konačno stajalište institucije završava tek usvajanjem teksta odgovora TZI‑ja na žalbu (vidjeti u tom smislu presudu od 21. svibnja 2014., Mocová/Komisija, T‑347/12 P, EU:T:2014:268, t. 33., 34. i 45.).
120 U tom je kontekstu Opći sud podsjetio da je dopuna obrazloženja u fazi odlučivanja o odbijanju žalbe sukladna svrsi članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju, koji nalaže da odluka o žalbi bude obrazložena. Ta odredba nužno podrazumijeva da tijelo nadležno za odlučivanje o žalbi nije vezano isključivo obrazloženjem odluke protiv koje je žalba podnesena, koje je katkad nedostatno ili čak nepostojeće (presude od 7. srpnja 2011., Longinidis/Cedefop, T‑283/08 P, EU:T:2011:338, t. 72. i od 21. svibnja 2014., Mocová/Komisija, T‑347/12 P, EU:T:2014:268, t. 35.).
121 U ovom slučaju, TZI nije posebno obrazložio pobijane odluke. Naime, TZI samo provodi odredbe Pravilnika o osoblju koje su stupile na snagu 1. siječnja 2014. i koje u slučaju tužitelja podrazumijevaju njihovo raspoređivanje na prijelazno radno mjesto „asistent u prijelaznom razdoblju”, koje je uvedeno izmjenom njihovih osobnih dosjea sadržanih u sustavu SysPer 2 s učinkom od tog datuma.
122 Međutim, TZI je u svojem odgovoru na pritužbe tužiteljâ objasnio da se njegov pristup sastojao od provedbe odredbi Pravilnika o osoblju koje je donio zakonodavac Unije a da pritom u tom pogledu nije imao diskrecijsku ovlast te im je dostavio detaljno objašnjenje izazova i načina provedbe reforme Pravilnika o osoblju koja je stupila na snagu 2014. Međutim, slična su objašnjenja TZI‑ja dovoljna, s obzirom na njegovu obvezu obrazlaganja kako je predviđena člankom 25. drugim stavkom Pravilnika o osoblju, kao autora pobijanih odluka koje su donesene u ograničenoj nadležnosti.
123 Budući da ovim tužbenim razlogom tužitelji namjeravaju prigovoriti zakonodavcu Unije da je povrijedio obvezu obrazlaganja koju ima na temelju članka 296. UFEU‑a, već je presuđeno, osobito u vezi s uvodnim izjavama 17. do 19. Uredbe br. 1023/2013, da obrazloženje izmjena članka 45. kao i Priloga I. i XIII. novom Pravilniku o osoblju, koje se odnose na karijerne strukture osoblja, jasno i nedvosmisleno upućuje na obrazloženje Parlamenta i Vijeća te stoga omogućuje tužiteljima da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere, a Općem sudu da izvrši svoj nadzor (vidjeti u tom smislu presudu od 15. rujna 2016., U4U i dr./Parlament i Vijeće, T‑17/14, neobjavljeno, EU:T:2016:489, t. 182. i 183.).
124 K tomu, iz novog okvira Pravilnika o osoblju jasno proizlazi da, samo ako TZI odluči, u skladu sa svojim potrebama, stvoriti radna mjesta „viši asistent” ili popuniti takvu vrstu slobodnih radnih mjesta, dužnosnici u razredu AST 9 imaju mogućnost, na temelju članka 4. i članka 29. Pravilnika o osoblju, da iskažu svoj interes za popunjavanje takvih vrsta radnih mjesta i da ih TZI, po potrebi, odabere radi popunjavanja tog radnog mjesta promaknućem na to radno mjesto u razred AST 10.
125 Iz prethodnih razmatranja proizlazi da četvrti tužbeni razlog treba odbiti. Prema tome, tužbu treba odbiti u cijelosti.
Troškovi
126 U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
127 Budući da tužitelji nisu uspjeli u postupku, valja im naložiti snošenje troškova u skladu s Komisijinim zahtjevom.
128 U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove.
129 Parlament i Vijeće stoga će snositi vlastite troškove.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (prvo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. GQ‑u i ostalim dužnosnicima Europske komisije čija se imena nalaze u prilogu nalaže se snošenje troškova.
3. Europski parlament i Vijeće Europske unije snosit će vlastite troškove.
Pelikánová | Nihoul | Svenningsen |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 14. prosinca 2018.
E. Coulon