PRESUDA SUDA (četvrto vijeće)
25. travnja 2024.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Građanstvo Unije – Članak 20. UFEU‑a – Državljanstvo države članice i treće zemlje – Stjecanje državljanstva treće zemlje – Gubitak državljanstva države članice i građanstva Unije po sili zakona – Mogućnost da se zatraži zadržavanje državljanstva države članice prije stjecanja državljanstva treće zemlje – Pojedinačno ispitivanje posljedica gubitka državljanstva države članice s obzirom na pravo Unije – Doseg”
U spojenim predmetima C‑684/22 do C‑686/22,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koje je uputio Verwaltungsgericht Düsseldorf (Upravni sud u Düsseldorfu, Njemačka), odlukama od 3. studenoga 2022., koje je Sud zaprimio 8. studenoga 2022., u postupcima
S. Ö.
protiv
Stadt Duisburg (C‑684/22),
i
N. Ö.,
M. Ö.
protiv
Stadt Wuppertal (C‑685/22),
i
M. S.,
S. S.
protiv
Stadt Krefeld (C‑686/22),
SUD (četvrto vijeće),
u sastavu: C. Lycourgos (izvjestitelj), predsjednik vijeća, O. Spineanu‑Matei, J.-C. Bonichot, S. Rodin i L. S. Rossi, suci,
nezavisni odvjetnik: M. Szpunar,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za osobe M. S. i S. S., B. Steeger, Rechtsanwältin,
– za Stadt Krefeld, S. Wolf, u svojstvu agenta,
– za njemačku vladu, J. Möller i R. Kanitz, u svojstvu agenata,
– za estonsku vladu,, M. Kriisa, u svojstvu agenta,
– za Europsku komisiju, S. Grünheid i E. Montaguti, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 14. prosinca 2023.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjevi za prethodne odluke odnose se na tumačenje članka 20. UFEU‑a.
2 Zahtjevi su upućeni u okviru triju sporova, i to između osobe S. Ö. i Stadt Duisburga (Grad Duisburg, Njemačka), osoba N. Ö. i M. Ö. te Stadt Wuppertala (Grad Wuppertal, Njemačka) kao i osoba M. S. i S. S. te Stadt Krefelda (Grad Krefeld, Njemačka) u vezi s gubitkom njemačkog državljanstva tužiteljâ u tim sporovima.
Pravni okvir
Međunarodno pravo
3 Savezna Republika Njemačka ratificirala je 11. svibnja 2005. Europsku konvenciju o državljanstvu, koja je donesena 6. studenoga 1997. u okviru Vijeća Europe i stupila na snagu 1. ožujka 2000. (u daljnjem tekstu: Konvencija o državljanstvu).
4 Člankom 7. Konvencije o državljanstvu, naslovljenim „Gubitak državljanstva ex lege ili na inicijativu države ugovornice”, određuje se:
„Država ugovornica u svojem nacionalnom pravu može predvidjeti gubitak državljanstva po sili zakona ili na vlastitu inicijativu samo u sljedećim slučajevima:
(a) dobrovoljnog stjecanja drugog državljanstva;
[…]
(e) ako ne postoji stvarna veza između države ugovornice i državljanina koji uobičajeno boravi u inozemstvu;
[…]”
5 Člankom 15. točkom (b) te konvencije, naslovljenim „Ostali mogući slučajevi višestrukog državljanstva”, predviđa se da se njezinim odredbama ne ograničava pravo svake države stranke da u svojem nacionalnom pravu odredi hoće li stjecanje ili zadržavanje njezina državljanstva značiti odricanje ili gubitak drugog državljanstva.
Pravo Unije
6 U skladu s člankom 20. UFEU‑a:
„1. Ovime se ustanovljuje građanstvo Unije. Svaka osoba koja ima državljanstvo neke države članice građanin je Unije. Građanstvo Unije dodaje se nacionalnom državljanstvu i ne zamjenjuje ga.
2. Građani Unije uživaju prava i podliježu dužnostima predviđenima Ugovorima. Oni, između ostalog, imaju:
(a) pravo slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica;
[…]”
Njemačko pravo
7 U članku 25. Staatsangehörigkeitsgesetza (Zakon o državljanstvu) u konsolidiranoj verziji (Bundesgesetzblatt, dio III., br. 102‑1), kako je izmijenjen člankom 1. točkom 7. Gesetza zur Reform des Staatsangehörigkeitsrechts (Zakon o reformi prava državljanstva) od 15. srpnja 1999. (BGBl. I., str. 161.) (u daljnjem tekstu: StAG), koji je na snazi od 1. siječnja 2000. i primjenjuje se na glavne postupke, navodi se:
„(1) Njemački državljanin gubi svoje državljanstvo stjecanjem stranog državljanstva ako je to strano državljanstvo stekao na svoj zahtjev ili na zahtjev zakonskog zastupnika, dok zastupana osoba gubi svoje državljanstvo samo ako su ispunjeni uvjeti pod kojima se na temelju članka 19. može zahtijevati otpust iz državljanstva. Do gubitka iz prve rečenice ne dolazi ako njemački državljanin stekne državljanstvo druge države članice Europske unije, Švicarske ili države s kojom je Savezna Republika Njemačka sklopila međunarodni sporazum u skladu s člankom 12. stavkom 3.
(2) Ne gubi državljanstvo osoba koja je prije stjecanja stranog državljanstva na vlastiti zahtjev ishodila pisano odobrenje nadležnog tijela za zadržavanje svojeg državljanstva. […] Prilikom odlučivanja o zahtjevu iz prve rečenice potrebno je odvagnuti javne i privatne interese. Ako podnositelj zahtjeva ima uobičajeno boravište u inozemstvu, osobito treba razmotriti može li uvjerljivo dokazati postojanje trajnih veza s Njemačkom.”
8 Članak 30. stavak 1. StAG‑a glasi kako slijedi:
„(1) Tijelo nadležno za pitanja državljanstva na zahtjev utvrđuje postojanje ili nepostojanje njemačkog državljanstva ako je učinjeno vjerojatnim postojanje legitimnog interesa. To je utvrđenje obvezujuće u svim slučajevima za koje je postojanje odnosno nepostojanje njemačkog državljanstva pravno relevantno. U slučaju postojanja javnog interesa utvrđivanje se može provesti i po službenoj dužnosti.”
9 Člankom 38. Gesetza über den Aufenthalt, die Erwerbstätigkeit und die Integration von Ausländern im Bundesgebiet (Zakon o boravku, radu i integraciji stranaca na saveznom području) od 30. srpnja 2004. (BGBl. 2004. I., str. 1950.) određuje se:
„(1) Bivšem njemačkom državljaninu izdaje se
1. dozvola stalnog boravka ako je prilikom gubitka njemačkog državljanstva već pet godina kao njemački državljanin imao uobičajeno boravište na saveznom području.
2. dozvola boravka ako je prilikom gubitka njemačkog državljanstva barem jednu godinu kao njemački državljanin imao uobičajeno boravište na saveznom području.
Zahtjev za izdavanje dozvole boravka iz prve rečenice potrebno je podnijeti u roku od šest mjeseci od saznanja o gubitku njemačkog državljanstva.
[…]
(2) Bivšem njemačkom državljaninu koji ima uobičajeno boravište u inozemstvu može se izdati dozvola boravka ako posjeduje odgovarajuću razinu poznavanja njemačkog jezika.
(3) U posebnim slučajevima dozvola boravka iz stavka 1. ili 2. može se izdati odstupajući od članka 5.
[…]”
Glavni postupci i prethodna pitanja
Predmet C‑684/22
10 S. Ö., koji je rođen 1966. u Turskoj, ušao je 1990. na njemačko državno područje. Oženjen je i otac troje djece. Njemačko državljanstvo stekao je prirođenjem 10. svibnja 1999., a 13. rujna 1999. otpušten je iz turskog državljanstva.
11 U okviru zahtjeva za izdavanje putne isprave za svojeg sina S. Ö. je 25. svibnja 2018. naveo da je ponovno stekao tursko državljanstvo.
12 Budući da su njemačka tijela iznijela ozbiljne dvojbe u pogledu toga ima li njegov sin njemačko državljanstvo, S. Ö. je 25. travnja 2019. mjesno nadležnom tijelu za pitanja stjecanja državljanstva prirođenjem podnio zahtjev za izdavanje isprave o državljanstvu kako bi mogao dokazati da i dalje ima njemačko državljanstvo. S. Ö. se nakon toga preselio u Grad Duisburg.
13 Upravnim rješenjem od 13. rujna 2019. Grad Duisburg je, u skladu s člankom 30. stavkom 1. StAG‑a, utvrdio da S. Ö. više nema njemačko državljanstvo. Prema navodu Grada Duisburga, ponovno stjecanje turskog državljanstva nakon 1. siječnja 2000. dovelo je, u skladu s člankom 17. stavkom 1. točkom 2. i člankom 25. stavkom 1. prvom rečenicom StAG‑a, do automatskog gubitka njemačkog državljanstva. Situacija je mogla biti drukčija samo da je tursko državljanstvo ponovno stečeno prije 31. prosinca 1999. jer se člankom 25. stavkom 1. prvom rečenicom StAG‑a, u verziji koja je to tada bila na snazi, predviđalo da njemačko državljanstvo mogu izgubiti samo njemački državljani koji borave u inozemstvu. Međutim, S. Ö. nije dokazao da je tursko državljanstvo ponovno stekao prije tog datuma
14 S. Ö. je protiv tog rješenja podnio tužbu Verwaltungsgerichtu Düsseldorf (Upravni sud u Düsseldorfu, Njemačka), odnosno sudu koji je uputio zahtjev.
Predmet C‑685/22
15 Supružnici M. Ö. i N. Ö., turski državljani, rođeni 1959. odnosno 1970. ušli su na njemačko državno područje 1974. godine. Njemačko državljanstvo stekli su prirođenjem 27. kolovoza 1999., a 2. rujna 1999. otpušteni su iz turskog državljanstva.
16 U okviru razgovora s gradskom upravom Wuppertala 1. rujna 2005. naveli su da su 24. studenoga 2000. ponovno stekli tursko državljanstvo.
17 U tu svrhu predočili su potvrdu turskog generalnog konzulata od 31. kolovoza 2005. u kojoj je navedeno da su 2. rujna 1999. podnijeli zahtjev za ponovno stjecanje turskog državljanstva te da su to državljanstvo ponovno stekli na temelju odluke Vijeća ministara od 24. studenoga 2000.
18 Upravnim rješenjima od 24. veljače 2021. Grad Wuppertal je, u skladu s člankom 30. stavkom 1. StAG‑a, utvrdio da M. Ö. i N. Ö. više nemaju njemačko državljanstvo. Prema navodima gradske uprave, njihovo ponovno stjecanje turskog državljanstva 24. studenoga 2000. dovelo je, u skladu s člankom 17. stavkom 1. točkom 2. i člankom 25. stavkom 1. prvom rečenicom StAG‑a, do automatskog gubitka njemačkog državljanstva. Situacija je mogla biti drukčija samo da je tursko državljanstvo ponovno stečeno prije 31. prosinca 1999. jer se člankom 25. stavkom 1. prvom rečenicom StAG‑a, u verziji koja je to tada bila na snazi, predviđalo da njemačko državljanstvo mogu izgubiti samo njemački državljani koji borave u inozemstvu. Međutim, M. Ö. i N. Ö. nisu dokazali da su tursko državljanstvo ponovno stekli prije tog datuma.
19 M. Ö. i N. Ö. podnijeli su tužbu protiv tih rješenja Verwaltungsgerichtu Düsseldorf (Upravni sud u Düsseldorfu).
Predmet C‑686/22
20 Supružnici M. S. i S. S., turski državljani, rođeni 1965. odnosno 1971., ušli su na njemačko državno područje 1981. odnosno 1989. godine. Njemačko državljanstvo stekli su prirođenjem 10. lipnja 1999., uslijed čega su otpušteni iz turskog državljanstva.
21 Nakon stjecanja njemačkog državljanstva M. S. i S. S. podnijeli su zahtjev za ponovno stjecanje turskog državljanstva.
22 M. S. i S. S. podnijeli su 19. prosinca 2017. Gradu Krefeldu zahtjev za utvrđivanje postojanja njemačkog državljanstva.
23 Upravnim rješenjima od 24. veljače 2021. Grad Krefeld je, u skladu s člankom 30. stavkom 1. StAG‑a, utvrdio da M. S. i S. S. više nemaju njemačko državljanstvo. Prema navodima gradske uprave, s obzirom na to da su tursko državljanstvo ponovno stekli nakon 1. siječnja 2000., u skladu s člankom 17. stavkom 1. točkom 2. i člankom 25. stavkom 1. prvom rečenicom StAG‑a, došlo je do automatskog gubitka njemačkog državljanstva. Situacija je mogla biti drukčija samo da je tursko državljanstvo ponovno stečeno prije 31. prosinca 1999. jer se člankom 25. stavkom 1. prvom rečenicom StAG‑a, u verziji koja je to tada bila na snazi, predviđalo da njemačko državljanstvo mogu izgubiti samo njemački državljani koji borave u inozemstvu. Međutim, M. S. i S. S. nisu dokazali da su tursko državljanstvo ponovno stekli prije tog datuma.
24 M. S. i S. S. podnijeli su tužbu protiv tih rješenja Verwaltungsgerichtu Düsseldorf (Upravni sud u Düsseldorfu).
Prethodna pitanja
25 U tim trima spojenim predmetima sud koji je uputio zahtjev pita, kao prvo, je li u skladu s pravom Unije automatski gubitak njemačkog državljanstva koji je predviđen člankom 25. stavkom 1. prvom rečenicom StAG‑a.
26 Najprije navodi da se na tužitelje iz glavnih postupaka primjenjuje verzija članka 25. StAG‑a koja je na snazi od 1. siječnja 2000. jer su oni nakon tog datuma ponovno stekli tursko državljanstvo, a dokumenti koje su podnijeli neki od njih kako bi dokazali suprotno nemaju nikakvu dokaznu vrijednost. Usto tvrdi da tužitelji iz glavnog postupka nisu zatražili nikakvo odobrenje za zadržavanje državljanstva iz članka 25. stavka 2. prve rečenice StAG‑a prije ponovnog stjecanja turskog državljanstva.
27 U tom pogledu, prema nacionalnoj sudskoj praksi, članak 25. stavak 1. prva rečenica StAG‑a u skladu je s pravom Unije jer osoba o kojoj je riječ može, na temelju stavka 2. prve rečenice tog članka, zatražiti odobrenje za zadržavanje njemačkog državljanstva, u okviru kojeg se postupka izričito predviđa pojedinačno ispitivanje posljedica gubitka tog državljanstva na situaciju dotične osobe.
28 Međutim, sud koji je uputio zahtjev dvoji o takvoj usklađenosti. Naime, u slučaju da se ne pokrene nijedan postupak za izdavanje odobrenja za zadržavanje njemačkog državljanstva iz tog članka 25. stavka 2., iz odredbi istog članka 25. proizlazi da osobe koje nemaju državljanstvo druge države članice automatski gube njemačko državljanstvo, a time i građanstvo Unije, bez provođenja ikakvog pojedinačnog ispitivanja.
29 Taj sud navodi da se njemačkim pravom ne predviđa nikakva mogućnost uzgrednog ispitivanja posljedica gubitka njemačkog državljanstva nakon što je došlo do tog gubitka. U takvom slučaju dotične osobe mogu samo podnijeti novi zahtjev za stjecanje njemačkog državljanstva prirođenjem bez retroaktivnog učinka.
30 Kao drugo, iako navodi da, u skladu s tekstom članka 25. stavka 2. StAG‑a, zahtjev za izdavanje odobrenja za zadržavanje njemačkog državljanstva omogućava da se zahtjevi prava Unije uzmu u obzir, sud koji je uputio zahtjev ističe da u praksi ni upravna tijela ni nacionalni sudovi ne ispituju posljedice gubitka statusa građanina Unije. Naime, odobrenje za zadržavanje njemačkog državljanstva izdaje se samo kada postoji poseban interes za stjecanje stranog uz zadržavanje njemačkog državljanstva. Stoga se posljedice gubitka njemačkog državljanstva, koji dovodi do gubitka statusa građanina Unije, ne ispituju s obzirom na prava koja proizlaze iz tog statusa.
31 U tim je okolnostima Verwaltungsgericht Düsseldorf (Upravni sud u Düsseldorfu) odlučio prekinuti postupak u trima glavnim predmetima i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Protivi li se članku 20. UFEU‑a odredba kojom se predviđa da se u slučaju dobrovoljnog stjecanja (nepovlaštenog) državljanstva treće države po sili zakona gubi državljanstvo države članice, a time i građanstvo Unije, ako se posljedice tog gubitka pojedinačno ispituju samo ako je dotični stranac prethodno podnio zahtjev za izdavanje odobrenja za zadržavanje državljanstva i ako je taj zahtjev odobren prije stjecanja stranog državljanstva?
2. U slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje: treba li članak 20. UFEU‑a tumačiti na način da se u postupku za izdavanje odobrenja za zadržavanje državljanstva ne smiju odrediti uvjeti koji naposljetku dovode do toga da se ne ocjenjuje pojedinačna situacija dotične osobe kao i situacija njezine obitelji s obzirom na posljedice gubitka statusa građanina Unije ili do toga da se ta ocjena zamijeni drugim zahtjevima?”
32 Odlukom predsjednika Suda od 7. prosinca 2022. predmeti C‑684/22 do C‑686/22 spojeni su u svrhu pisanog i usmenog dijela postupka te donošenja presude.
O prethodnim pitanjima
33 Svojim pitanjima, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 20. UFEU‑a tumačiti na način da mu se protivi propis države članice kojim se predviđa da se u slučaju dobrovoljnog stjecanja državljanstva treće zemlje državljanstvo te države članice gubi po sili zakona, što dovodi do toga da osobe koje nemaju državljanstvo druge države članice gube građanstvo Unije, osim ako te osobe, nakon što nadležna nacionalna tijela provedu pojedinačno ispitivanje njihove situacije odvagivanjem postojećih javnih i privatnih interesa, ne ishode odobrenje za zadržavanje njihova državljanstva prije stjecanja državljanstva treće zemlje.
34 U skladu s ustaljenom sudskom praksom, iako je prema međunarodnom pravu određivanje uvjeta za stjecanje i gubitak državljanstva u nadležnosti svake države članice, činjenica da je neko pitanje u nadležnosti država članica nije zapreka tomu da u situacijama na koje se primjenjuje pravo Unije predmetna nacionalna pravila moraju biti u skladu s potonjim pravom (presude od 2. ožujka 2010., Rottmann, C‑135/08, EU:C:2010:104, t. 39. i 41. te od 5. rujna 2023., Udlændinge- og Integrationsministeriet (Gubitak danskog državljanstva), C‑689/21, EU:C:2023:626, t. 28.).
35 Dakle, člankom 20. UFEU‑a svakoj se osobi koja ima državljanstvo države članice daje status građanina Unije, koji je predodređen da bude temeljni status državljana država članica (presude od 20. rujna 2001., Grzelczyk, C‑184/99, EU:C:2001:458, t. 31. i od 5. rujna 2023., Udlændinge- og Integrationsministeriet (Gubitak danskog državljanstva), C‑689/21, EU:C:2023:626, t. 29.).
36 Prema tome, na situaciju građana Unije – koji su, poput tužitelja iz glavnog postupka, državljani samo jedne države članice i koji su, zbog gubitka tog državljanstva, suočeni s gubitkom statusa dodijeljenog člankom 20. UFEU‑a i s time povezanih prava – zbog njezine se prirode i posljedica primjenjuje pravo Unije. Stoga države članice prilikom izvršavanja svoje nadležnosti u području državljanstva moraju poštovati pravo Unije i, osobito, načelo proporcionalnosti (presude od 2. ožujka 2010., Rottmann, C‑135/08, EU:C:2010:104, t. 42. i 45. te od 5. rujna 2023., Udlændinge- og Integrationsministeriet (Gubitak danskog državljanstva), C‑689/21, EU:C:2023:626, t. 30.).
37 U tom je kontekstu Sud već presudio da je legitimno da država članica želi zaštititi poseban odnos solidarnosti i odanosti između sebe i svojih državljana, kao i reciprocitet prava i obveza koji su osnova veze državljanstva (presude od 2. ožujka 2010., Rottmann, C‑135/08, EU:C:2010:104, t. 51. i od 5. rujna 2023., Udlændinge- og Integrationsministeriet (Gubitak danskog državljanstva), C‑689/21, EU:C:2023:626, t. 31.).
38 Prilikom izvršavanja svoje nadležnosti za određivanje uvjeta za stjecanje i gubitak državljanstva država članica također može legitimno smatrati da višestruko državljanstvo treba izbjegavati (vidjeti u tom smislu presudu od 18. siječnja 2022., Wiener Landesregierung (Povlačenje jamstva o prirođenju), C‑118/20, EU:C:2022:34, t. 54.).
39 U ovom slučaju, u skladu s člankom 25. stavkom 1. StAG‑a, njemački državljani gube svoje državljanstvo ako dobrovoljno steknu državljanstvo određenih trećih zemalja. Tom se odredbom usto pojašnjava da do gubitka njemačkog državljanstva ne dolazi ako njemački državljanin stekne, među ostalim, državljanstvo druge države članice. Kao što je to navela njemačka vlada, tom se odredbom u biti nastoji spriječiti višestruko državljanstvo.
40 Načelni legitimitet tog cilja potvrđen je člankom 7. stavkom 1. točkom (a) Konvencije o državljanstvu prema kojem država ugovornica u svojem nacionalnom pravu ne može predvidjeti gubitak državljanstva po sili zakona ili na vlastitu inicijativu osim, među ostalim, u slučaju dobrovoljnog stjecanja drugog državljanstva i člankom 15. točkom (b) te konvencije prema kojem njezine odredbe ne ograničavaju pravo svake države ugovornice da u svojem nacionalnom pravu odredi hoće li stjecanje ili zadržavanje njezina državljanstva značiti odricanje ili gubitak drugog državljanstva (vidjeti u tom smislu presudu od 18. siječnja 2022., Wiener Landesregierung (Povlačenje jamstva o prirođenju), C‑118/20, EU:C:2022:34, t. 55.).
41 Iz toga slijedi da se pravu Unije, u načelu, ne protivi to da u situacijama poput onih na koje se odnosi članak 25. stavak 1. StAG‑a, država članica, zbog razloga u općem interesu, predvidi gubitak državljanstva po sili zakona kada njezini državljani dobrovoljno steknu državljanstvo treće zemlje, čak i kada taj gubitak za dotične osobe ima za posljedicu gubitak njihova statusa građanina Unije.
42 Međutim, imajući u vidu važnost koju primarno pravo Unije pridaje statusu građanina Unije koji je, kao što je to navedeno u točki 35. ove presude, temeljni status državljana država članica, na nadležnim nacionalnim tijelima i nacionalnim sudovima je da provjere je li gubitak državljanstva dotične države članice, kada za posljedicu ima gubitak statusa građanina Unije i prava koja iz toga proizlaze u skladu s načelom proporcionalnosti u pogledu svojih posljedica na položaj dotične osobe te, ovisno o slučaju, na položaj članova njezine obitelji s obzirom na pravo Unije (presude od 2. ožujka 2010., Rottmann, C‑135/08, EU:C:2010:104, t. 55. i 56. te od 5. rujna 2023., Udlændinge- og Integrationsministeriet (Gubitak danskog državljanstva), C‑689/21, EU:C:2023:626, t. 38.).
43 Sud je presudio da gubitak državljanstva države članice po sili zakona nije u skladu s načelom proporcionalnosti ako relevantna nacionalna pravila ne dopuštaju da se u bilo kojem trenutku izvrši pojedinačna ocjena posljedica koje taj gubitak ima za dotične osobe s obzirom na pravo Unije (presude od 12. ožujka 2019., Tjebbes i dr., C‑221/17, EU:C:2019:189, t. 41. i od 5. rujna 2023., Udlændinge- og Integrationsministeriet (Gubitak danskog državljanstva), C‑689/21, EU:C:2023:626, t. 39.).
44 Iz toga slijedi da u situacijama u kojima gubitak državljanstva države članice nastupa po sili zakona u slučaju dobrovoljnog stjecanja državljanstva treće zemlje i dovodi do gubitka statusa građanina Unije nadležna nacionalna tijela i sudovi moraju imati mogućnost ispitati posljedice tog gubitka državljanstva te, ovisno o slučaju, omogućiti tim osobama da zadrže svoje državljanstvo ili da ga ponovno steknu s učinkom ex tunc (vidjeti u tom smislu presude od 12. ožujka 2019., Tjebbes i dr., C‑221/17, EU:C:2019:189, t. 42. i od 5. rujna 2023., Udlændinge- og Integrationsministeriet (Gubitak danskog državljanstva), C‑689/21, EU:C:2023:626, t. 40.).
45 U ovom slučaju iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da se člankom 25. stavkom 2. StAG‑a predviđa da ne gubi državljanstvo osoba koja je prije stjecanja državljanstva treće zemlje na vlastiti zahtjev ishodila pisano odobrenje nadležnog tijela za zadržavanje svojeg državljanstva. U toj se odredbi navodi i to da je prilikom donošenja odluke o tom zahtjevu potrebno odvagnuti javne i privatne interese.
46 Kao što je to u bitnome istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 58. svojeg mišljenja, pravu Unije načelno se ne protivi to da država članica predvidi da se pojedinačno ispitivanje, na temelju načela proporcionalnosti, posljedica koje za dotične osobe ima gubitak državljanstva države članice s obzirom na pravo Unije provodi u posebnom okviru postupka prethodnog odobrenja, kao što je onaj predviđen navedenim člankom 25. stavkom 2.
47 Međutim, kako bi se osiguralo poštovanje prava koja građani Unije imaju na temelju članka 20. UFEU‑a, važno je da se tim postupkom stvarno omogući provedba tog pojedinačnog ispitivanja proporcionalnosti u skladu sa zahtjevima tog članka, kako ga tumači Sud u svojoj sudskoj praksi.
48 U tom pogledu, kao prvo, sud koji je uputio zahtjev navodi da je u okviru navedenog postupka prethodnog odobrenja praksa upravnih tijela, koju potvrđuje nacionalna sudska praksa, ta da se ne ispituju posljedice, s obzirom na pravo Unije, gubitka njemačkog državljanstva dotične osobe kada taj gubitak dovodi do gubitka statusa građanina Unije. Naime, odobrenje za zadržavanje njemačkog državljanstva izdaje se samo kada postoji poseban interes za stjecanje državljanstva treće zemlje.
49 Međutim, u situaciji u kojoj nadležna tijela ne provode to ispitivanje proporcionalnosti ili u kojoj iz razloga navedenih u odluci tih tijela, koja se temelji na članku 25. stavku 2. StAG‑a, jasno ne proizlazi da je navedeno ispitivanje provedeno, na nacionalnom je sudu pred kojim je eventualno pokrenut postupak da provede isto ispitivanje ili da osigura da ga provedu navedena tijela (vidjeti u tom smislu presudu od 5. rujna 2023., Udlændinge- og Integrationsministeriet (Gubitak danskog državljanstva), C‑689/21, EU:C:2023:626, t. 53.).
50 Predmetno ispitivanje mora podrazumijevati ocjenu pojedinačne situacije dotične osobe kao i situacije njezine obitelji kako bi se utvrdilo ima li gubitak njemačkog državljanstva, kada uključuje gubitak statusa građanina Unije, posljedice koje u odnosu na cilj koji želi ostvariti nacionalni zakonodavac neproporcionalno utječu na normalno odvijanje obiteljskog i profesionalnog života s obzirom na pravo Unije. Takve posljedice ne mogu biti hipotetske ili moguće (presude od 12. ožujka 2019., Tjebbes i dr., C‑221/17, EU:C:2019:189, t. 44. i od 5. rujna 2023., Udlændinge- og Integrationsministeriet (Gubitak danskog državljanstva), C‑689/21, EU:C:2023:626, t. 54.).
51 U kontekstu tog ispitivanja proporcionalnosti osobito je na nadležnim nacionalnim tijelima i, eventualno, nacionalnim sudovima da se uvjere da je takav gubitak državljanstva u skladu s temeljnim pravima zajamčenima Poveljom Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) čije poštovanje osigurava Sud, a posebno u skladu s pravom na poštovanje obiteljskog života, kako je propisano u članku 7. Povelje. Taj članak treba tumačiti, ovisno o slučaju, u vezi s obvezom uzimanja u obzir najboljeg interesa djeteta, koji je potvrđen u članku 24. stavku 2. Povelje (presude od 12. ožujka 2019., Tjebbes i dr., C‑221/17, EU:C:2019:189, t. 45. i od 5. rujna 2023., Udlændinge- og Integrationsministeriet (Gubitak danskog državljanstva), C‑689/21, EU:C:2023:626, t. 55.).
52 Kao drugo, iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da se člankom 25. stavkom 2. StAG‑a zahtijeva da dotična osoba nije stekla državljanstvo treće zemlje prije nego što je zatražila i, ovisno o slučaju, ishodila zadržavanje njemačkog državljanstva.
53 U tom pogledu, Sud je već presudio da države članice mogu zahtijevati, na temelju načela pravne sigurnosti, da se zahtjev za zadržavanje državljanstva podnese nadležnim tijelima u razumnom roku (vidjeti u tom smislu presudu od 5. rujna 2023., Udlændinge- og Integrationsministeriet (Gubitak danskog državljanstva), C‑689/21, EU:C:2023:626, t. 43.).
54 Kao što to navodi nezavisni odvjetnik u točki 63. svojeg mišljenja, zahtjev da se odobrenje za zadržavanje državljanstva treba zatražiti i ishoditi prije stjecanja državljanstva treće zemlje u skladu je s ograničenjima razumnog roka s obzirom na to da se, u interesu pravne sigurnosti koju države članice imaju pravo štititi, njime načelno ne sprečavaju dotične osobe da djelotvorno ostvaruju prava koja proizlaze iz njihova statusa građana Unije, osobito pravo da nadležna nacionalna tijela provedu pojedinačno ispitivanje proporcionalnosti posljedica gubitka državljanstva s obzirom na pravo Unije.
55 Valja naglasiti da je legitimno zaključiti da je njemački državljanin koji nema državljanstvo druge države članice, kada je dobrovoljno stekao državljanstvo treće zemlje, a da prethodno nije postupio u skladu s postupkom iz članka 25. stavka 2. StAG‑a kako bi zatražio i ishodio odobrenje za zadržavanje njemačkog državljanstva, na dan tog stjecanja izrazio svoju volju da više ne bude građanin Unije.
56 Međutim, Sud je već presudio da se, s obzirom na ozbiljne posljedice gubitka državljanstva države članice, kad on dovodi do gubitka statusa građanina Unije, za djelotvorno ostvarivanje prava koja građanin Unije ima na temelju članka 20. UFEU‑a, ne može smatrati da su u skladu s načelom djelotvornosti nacionalna pravila ili prakse koji za učinak mogu imati sprečavanje osobe izložene tom gubitku državljanstva da zahtijeva da se ispita proporcionalnost posljedica navedenog gubitka s obzirom na pravo Unije, i to zato što je rok za podnošenje zahtjeva za to ispitivanje istekao, u situaciji u kojoj ta osoba nije bila propisno obaviještena o pravu da zahtijeva takvo ispitivanje kao i o roku u kojem treba podnijeti takav zahtjev (presuda od 5. rujna 2023., Udlændinge- og Integrationsministeriet (Gubitak danskog državljanstva), C‑689/21, EU:C:2023:626, t. 48.).
57 Stoga je na sudu koji je uputio zahtjev da utvrdi jesu li tužitelji iz glavnog postupka bili uredno obaviješteni o postupku iz članka 25. StAG‑a koji je na snazi od 1. siječnja 2000., a koji se, prema navodu tog suda, na njih primjenjuje. U tu će svrhu taj sud, s jedne strane, trebati uzeti u obzir činjenicu da su se prije tog datuma te osobe morale odreći turskog državljanstva kako bi stekle njemačko državljanstvo, na temelju čega se može pretpostaviti da su bile obaviještene ne samo o njemačkom propisu koji se na njih primjenjivao prije navedenog datuma nego i, u najmanju ruku, o činjenici da je cilj tog propisa izbjeći višestruko državljanstvo, a osobito da se njime načelno ne dopušta istodobno posjedovanje njemačkog državljanstva i državljanstva treće zemlje.
58 Taj će sud, s druge strane, trebati uzeti u obzir okolnosti u kojima su navedene osobe zatražile, a zatim i ponovno stekle tursko državljanstvo. Naime, iz odluka kojima se upućuju prethodna pitanja proizlazi da su tužitelji iz glavnog postupka željeli zadržati i tursko i njemačko državljanstvo u skladu s onime što je za njemačke državljane koji borave u Njemačkoj bilo moguće prema verziji članka 25. StAG‑a koja se primjenjivala do 31. prosinca 1999. Iako su se prije tog datuma odrekli turskog državljanstva kako bi stekli njemačko državljanstvo, a zatim zatražili ponovno stjecanje turskog državljanstva, sud koji je uputio zahtjev navodi da im je potonje državljanstvo ponovno dodijeljeno nakon navedenog datuma.
59 U tom pogledu tužitelji iz glavnog postupka u predmetu C‑686/22 u svojim pisanim očitovanjima navode da nisu imali nikakav razlog podnijeti zahtjev za izdavanje prethodnog odobrenja za zadržavanje njemačkog državljanstva prije izmjene članka 25. StAG‑a i da im, u svakom slučaju, ta izmjena nije jasno objašnjena niti su o njoj bili obaviješteni.
60 U takvoj situaciji, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 71. svojeg mišljenja, uzimajući u obzir ozbiljne posljedice gubitka njemačkog državljanstva za djelotvorno ostvarivanje prava koja građanin Unije ima na temelju članka 20. UFEU‑a, a koji dovodi do gubitka statusa građanina Unije, tužiteljima iz glavnog postupka trebalo je omogućiti, eventualno u okviru prijelaznog sustava, da djelotvorno pokrenu postupak prethodnog odobrenja iz članka 25. stavka 2. StAG‑a, kako bi zadržali njemačko državljanstvo.
61 Kako bi se utvrdilo jesu li se tužitelji iz glavnog postupka mogli koristiti tim postupkom i jesu li imali pravo na pojedinačno ispitivanje posljedica gubitka njemačkog državljanstva s obzirom na pravo Unije, važno je da sud koji je uputio zahtjev uzme u obzir i datume stjecanja turskog državljanstva. Naime, nije isključeno da u situacijama u kojima je do ponovnog stjecanja tog državljanstva došlo nedugo nakon 1. siječnja 2000., odnosno datuma stupanja na snagu izmjene postupka iz članka 25. StAG‑a, ti tužitelji praktički nisu mogli pokrenuti taj postupak jer se tim člankom zahtijeva da se odobrenje za zadržavanje njemačkog državljanstva zatraži i ishodi prije stjecanja državljanstva treće zemlje. U takvom slučaju, za razliku od osoba koje su nakon tog datuma zatražile stjecanje državljanstva treće zemlje, navedeni tužitelji nisu mogli zatražiti zadržavanje njemačkog državljanstva i pričekati odgovor koji se na to odnosi prije nego što tijela predmetne treće zemlje prihvate njihov zahtjev.
62 Valja dodati da, ako sud koji je uputio zahtjev zaključi da tužitelji iz glavnog postupka nisu mogli djelotvorno pokrenuti postupak prethodnog odobrenja za zadržavanje njemačkog državljanstva iz članka 25. stavka 2. StAG‑a i da nisu imali pravo na pojedinačno ispitivanje posljedica gubitka njemačkog državljanstva s obzirom na pravo Unije, takvo ispitivanje mora se moći provesti uzgredno, povodom zahtjeva dotične osobe za izdavanje putne isprave ili bilo koje druge isprave kojom se potvrđuje njezino državljanstvo i, općenitije, u okviru postupka za utvrđenje državljanstva, pri čemu nadležna tijela trebaju moći, ovisno o slučaju, omogućiti ponovno stjecanje državljanstva države članice s učinkom ex tunc (vidjeti u tom smislu presudu od 12. rujna 2019., Tjebbes i dr., C‑221/17, EU:C:2019:189, t. 42.).
63 U ovom slučaju, sud koji je uputio zahtjev treba moći provesti takvo uzgredno ispitivanje uz omogućavanje ponovnog stjecanja njemačkog državljanstva s učinkom ex tunc u glavnim predmetima koji se odnose na tužbe protiv upravnih rješenja kojima je utvrđen gubitak državljanstva zainteresiranih osoba i koja su donesena u okviru zahtjeva za izdavanje putne isprave ili postupaka za utvrđivanje državljanstva.
64 U tom pogledu valja pojasniti da je relevantan datum koji treba uzeti u obzir prilikom ispitivanja proporcionalnosti posljedica gubitka njemačkog državljanstva s obzirom na pravo Unije onaj kad je dotična osoba dobila ili ponovno stekla državljanstvo treće zemlje jer je, u skladu s člankom 25. stavkom 1. StAG‑a, trenutak u kojem je to državljanstvo dobiveno ili ponovno stečeno sastavni dio legitimnih kriterija koje je utvrdila Savezna Republika Njemačka i o kojima ovisi gubitak njezina državljanstva (vidjeti u tom smislu presudu od 5. rujna 2023., Udlændinge- og Integrationsministeriet (Gubitak danskog državljanstva), C‑689/21, EU:C:2023:626, t. 56.).
65 Iz prethodnih razmatranja proizlazi da članak 20. UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se ne protivi propis države članice kojim se predviđa da se u slučaju dobrovoljnog stjecanja državljanstva treće zemlje državljanstvo te države članice gubi po sili zakona, što dovodi do toga da osobe koje nemaju državljanstvo druge države članice gube građanstvo Unije, osim ako te osobe, nakon što nadležna nacionalna tijela provedu pojedinačno ispitivanje njihove situacije odvagivanjem postojećih javnih i privatnih interesa, ne ishode odobrenje za zadržavanje svojeg državljanstva prije stjecanja državljanstva treće zemlje. Međutim, usklađenost s pravom Unije ovisi o činjenici, s jedne strane, jesu li navedene osobe u razumnom roku mogle djelotvorno pristupiti postupku za zadržavanje državljanstva koji je predviđen tim propisom i jesu li o tom postupku bile uredno obaviještene te, s druge strane, mogu li nadležna tijela u okviru navedenog postupka ispitati proporcionalnost posljedica gubitka tog državljanstva s obzirom na pravo Unije. U suprotnom, ta tijela i sudovi pred kojima je eventualno pokrenut postupak moraju moći provesti takvo uzgredno ispitivanje kada iste osobe podnesu zahtjev za izdavanje putne isprave ili bilo koje druge isprave kojom se dokazuje njihovo državljanstvo ili, po potrebi, tijekom postupka za utvrđivanje gubitka državljanstva, pri čemu navedena tijela i sudovi trebaju moći, ovisno o slučaju, omogućiti ponovno stjecanje tog državljanstva s učinkom ex tunc.
Troškovi
66 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) odlučuje:
Članak 20. UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se ne protivi propis države članice kojim se predviđa da se u slučaju dobrovoljnog stjecanja državljanstva treće zemlje državljanstvo te države članice gubi po sili zakona, što dovodi do toga da osobe koje nemaju državljanstvo druge države članice gube građanstvo Unije, osim ako te osobe, nakon što nadležna nacionalna tijela provedu pojedinačno ispitivanje njihove situacije odvagivanjem postojećih javnih i privatnih interesa, ne ishode odobrenje za zadržavanje svojeg državljanstva prije stjecanja državljanstva treće zemlje. Međutim, usklađenost s pravom Unije ovisi o činjenici, s jedne strane, jesu li navedene osobe u razumnom roku mogle djelotvorno pristupiti postupku za zadržavanje državljanstva koji je predviđen tim propisom i jesu li o tom postupku bile uredno obaviještene te, s druge strane, mogu li nadležna tijela u okviru navedenog postupka ispitati proporcionalnost posljedica gubitka tog državljanstva s obzirom na pravo Unije. U suprotnom, ta tijela i sudovi pred kojima je eventualno pokrenut postupak moraju moći provesti takvo uzgredno ispitivanje kada iste osobe podnesu zahtjev za izdavanje putne isprave ili bilo koje druge isprave kojom se dokazuje njihovo državljanstvo ili, po potrebi, tijekom postupka za utvrđivanje gubitka državljanstva, pri čemu navedena tijela i sudovi trebaju moći, ovisno o slučaju, omogućiti ponovno stjecanje tog državljanstva s učinkom ex tunc.
Potpisi