PRESUDA OPĆEG SUDA (deveto vijeće)

27. travnja 2022.(*)

„Dizajn Zajednice – Postupak za proglašenje dizajna ništavim – Registrirani dizajn Zajednice koji prikazuje odvodnu kanalicu za tuš-kadu – Raniji dizajn podnesen nakon podnošenja zahtjeva za proglašenje ništavosti – Članak 28. stavak 1. točka (b) podtočka v. Uredbe (EZ) br. 2245/2002 – Diskrecijska ovlast žalbenog vijeća – Područje primjene – Članak 63. stavak 2. Uredbe (EZ) br. 6/2002 – Usmeni postupak i mjere izvođenja dokaza – Članci 64. i 65. Uredbe br. 6/2002 – Razlog za ništavost – Individualni karakter – Članak 6. i članak 25. stavak 1. točka (b) Uredbe br. 6/2002 – Određivanje ranijeg dizajna – Kompaktan raniji dizajn – Određivanje obilježja osporavanog dizajna – Ukupna usporedba”

U predmetu T-327/20,

Group Nivelles NV, sa sjedištem u Gingelomu (Belgija), koji zastupa J. Jonkhout, odvjetnik,

tužitelj,

protiv

Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO), koji zastupaju  A. Folliard-Monguiral i G. Predonzani, u svojstvu agenata,

tuženika,

a druga stranka u postupku pred žalbenim vijećem EUIPO-a, intervenijent pred Općim sudom, jest

Easy Sanitary Solutions BV, sa sjedištem u Oldenzaalu (Nizozemska), koji zastupa F. Eijsvogels, odvjetnik,

povodom tužbe podnesene protiv odluke trećeg žalbenog vijeća EUIPO-a od 17. ožujka 2020. (predmet R 2664/2017-3) koja se odnosi na postupak za proglašenje ništavosti između društava Group Nivelles i Easy Sanitary Solutions,

OPĆI SUD (deveto vijeće),

u sastavu: M. J. Costeira, predsjednica, M. Kancheva (izvjestiteljica) i T. Perišin, sutkinje,

tajnik: A. Juhász-Tóth, administratorica,

uzimajući u obzir tužbu podnesenu tajništvu Općeg suda 28. svibnja 2020.,

uzimajući u obzir odgovor na tužbu EUIPO-a podnesen tajništvu Općeg suda 29. rujna 2020.,

uzimajući u obzir intervenijentov odgovor na tužbu podnesen tajništvu Općeg suda 2. listopada 2020.,

uzimajući u obzir određivanje drugog suca radi popunjavanja vijeća povodom spriječenosti jednog od njegovih članova,

nakon rasprave održane 13. listopada 2021.,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

1        Dana 28. studenoga 2003. intervenijent, društvo Easy Sanitary Solutions BV, podnio je Uredu Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) prijavu za registraciju dizajna Zajednice na temelju Uredbe Vijeća (EZ) br. 6/2002 od 12. prosinca 2001. o dizajnu Zajednice (SL 2002., L 3, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 24., str. 45. i ispravci SL 2018., L 72, str. 42. i SL 2020., L 415, str. 89.).

2        Dizajn Zajednice čija je registracija zatražena i koji se osporava u ovom slučaju prikazan je na sljedećim prikazima:

25.1.      25.2.      25.3.

3        Proizvodi u kojima bi osporavani dizajn trebao biti sadržan obuhvaćeni su razredom 23-02 u smislu Sporazuma iz Locarna od 8. listopada 1968. kojim se ustanovljuje Međunarodna klasifikacija za industrijski dizajn, kako je izmijenjen, i odgovaraju sljedećem opisu: „Odvodne kanalice za tuš-kadu (shower drains)”.

4        Sporni dizajn registriran je 9. ožujka 2004. kao dizajn Zajednice pod brojem 107834-0025 i objavljen je istog dana u Službenom glasniku dizajna Zajednice br. 19/2004. Obnovljen je u više navrata, među ostalim 16. lipnja 2018.

5        Dana 3. rujna 2009. društvo I-Drain BVBA, pravni prednik tužitelja, društva Group Nivelles NV, podnijelo je na temelju članka 52. Uredbe br. 6/2002 zahtjev za proglašenje ništavosti osporavanog dizajna.

6        Razlozi istaknuti u prilog zahtjevu za proglašenje ništavosti bili su oni iz članka 25. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 6/2002, u vezi s člancima 4. do 9. iste uredbe.

7        Društvo I-Drain priložilo je svojem zahtjevu za proglašenje ništavosti presliku međunarodne registracije DM/059828 (u daljnjem tekstu: registracija DM/059828 ili dizajn DM/059828), koji je intervenijent podnio i registrirao 2. travnja 2002. i koja je objavljena 30. lipnja 2002. kako slijedi:

8        Dana 2. travnja 2019., u svojem odgovoru na očitovanja intervenijenta i nakon podnošenja svojeg zahtjeva za proglašenje ništavosti, društvo I-Drain podnijelo je nove dokumente u vezi s drugim dizajnima među kojima su osobito izvaci iz dvaju kataloga proizvoda Blücher iz 1998. i 2000. od kojih svaki sadržava na stranici 33. sljedeću sliku u sredini koje se nalazila pokrovna ploča (u daljnjem tekstu: pokrovna ploča iz kataloga Blücher):

9        Dana 30. kolovoza 2010., nakon pripajanja tužitelj je stupio u prava i obveze društva I-Drain koje je prestalo postojati kao pravna osoba.

10      Odlukom od 23. rujna 2010. Odjel za poništaje prihvatio je zahtjev za proglašenje ništavosti i proglasio osporavani dizajn ništavim na temelju članka 25. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 6/2002 zbog toga što nije nov u smislu članka 5. iste uredbe, s obzirom na pokrovnu ploču iz katalogâ Blücher.

11      Intervenijent je 15. listopada 2010. podnio žalbu EUIPO-u na temelju članaka 55. do 60. Uredbe br. 6/2002 protiv odluke Odjela za poništaje.

12      Odlukom od 4. listopada 2012. (u daljnjem tekstu: prva odluka) treće žalbeno vijeće EUIPO-a prihvatilo je žalbu i poništilo odluku Odjela za poništaje u dijelu u kojem se zasnivala na članku 25. stavku 1. točki (b) Uredbe br. 6/2002 u vezi s člankom 4. stavkom 1. i člankom 5. iste uredbe, to jest u dijelu u kojem je utvrđeno da osporavani dizajn nije nov. Vratio je predmet Odjelu za poništaje na ponovno odlučivanje kako bi preispitao zahtjev za proglašenje ništavosti u dijelu u kojem se zasnivao na članku 25. stavku 1. točki (b) te uredbe, u vezi s člankom 4. stavkom 1. i člankom 6. navedene uredbe, to jest zbog nepostojanja individualnog karaktera osporavanog dizajna.

13      Dana 7. siječnja 2013. tužitelj je Općem sudu podnio tužbu protiv prve odluke na temelju članka 61. Uredbe br. 6/2002.

14      Presudom od 13. svibnja 2015., Group Nivelles/OHIM– Easy Sanitary Solutions (Odvodna kanalica za tuš-kadu) (T-15/13, u daljnjem tekstu: prva presuda Općeg suda, EU:T:2015:281), Opći sud poništio je prvu odluku i odbio tužbu u preostalom dijelu. Kao i EUIPO do tog trenutka, Opći sud uzeo je u obzir, po osnovi (dijela) ranijeg dizajna, pokrovnu ploču iz katalogâ Blücher, ali ne i dizajn DM/059828.

15      Dana 11. srpnja i 24. srpnja 2015. intervenijent i EUIPO podnijeli su Sudu žalbe protiv prve presude Općeg suda.

16      Presudom od 21. rujna 2017., Easy Sanitary Solutions i EUIPO/Group Nivelles (C‑361/15 P i C-405/15 P, u daljnjem tekstu: presuda o žalbi, EU:C:2017:720), Sud je odbio žalbe nakon što je u točkama 72. i 134. te presude ipak utvrdio dvije pogreške koje se tiču prava i koje je Opći sud počinio. Kao prvo, Sud je presudio da je u točkama 77. do 79. i 84. prve presude Općeg suda taj sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je od EUIPO-a zahtijevao da u okviru ocjene novosti osporavanog dizajna sastavi različite elemente jednog ili više ranijih dizajna koji se nalaze u različitim izvacima iz katalogâ Blücher koji su priloženi zahtjevu za proglašenje ništavosti, iako podnositelj zahtjeva za proglašenje ništavosti nije u cijelosti reproducirao dizajn za koji je tvrdio da je raniji. Kao drugo, Sud je presudio da je u točki 132. prve presude Općeg suda taj sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u okviru ocjene individualnog karaktera osporavanog dizajna zahtijevao da upućeni korisnik tog dizajna poznaje proizvod u koji je raniji dizajn ugrađen ili na koji se primjenjuje. Budući da su žalbe ipak odbijene, poništenje prve odluke na temelju izreke prve presude Općeg suda postalo je pravomoćno presuđena stvar i predmet je vraćen EUIPO-u na ponovno odlučivanje.

17      Dana 19. prosinca 2017. stranke su pred EUIPO-om obaviještene o činjenici da je žalba protiv odluke Odjela za poništaje upućena trećem žalbenom vijeću koje odlučuje u novom sastavu pod brojem R 2664/2017-3.

18      Dana 24. srpnja 2018. izvjestitelj žalbenog vijeća poslao je strankama pred EUIPO-om dopis kojim ih obavještava da raniji dizajn podnesen žalbenom vijeću jest dizajn DM/059828 koji je bio jedini spomenut u okviru zahtjeva za proglašenje ništavosti za razliku od pokrovne ploče iz katalogâ Blücher. Naime, ispitujući spis nakon što je Sud vratio predmet na ponovno odlučivanje izvjestitelj je ustanovio da se raniji dizajn koji su ispitala tijela koja su ranije odlučivala ne nalazi u zahtjevu za proglašenje ništavosti i da nikakav drugi dizajn nije spomenut u navedenom zahtjevu. Strankama je dodijeljen rok od dva mjeseca za podnošenje očitovanja.

19      Dana 21. rujna 2018. tužitelj je podnio svoja očitovanja.

20      Odlukom od 17. ožujka 2020. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) treće žalbeno vijeće EUIPO-a prihvatilo je žalbu intervenijenta, poništilo odluku Odjela za poništaje i odbilo zahtjev za proglašenje ništavosti. Uvodno je utvrdilo da je u zahtjevu za proglašenje ništavosti tužitelj kao raniji dizajn označio jedino dizajn DM/059828 i da su drugi dizajni, poput onoga iz katalogâ Blücher, istaknuti kasnije u dopunskim očitovanjima. Podsjetilo je na to da članak 63. stavak 2. Uredbe br. 6/2002 ne dopušta podnositelju zahtjeva da proširi predmet postupka tako da svoj zahtjev zasnuje na novim ranijim dizajnima.

21      Glede osporavanog dizajna i njegovih vidljivih obilježja, žalbeno vijeće smatralo je da je on registriran za odvodne kanalice za tuš-kadu sastavljene od odvoda, slivnika i pokrovne ploče i, osobito, da proizvod prikazan u osporavanom dizajnu ima bočne proreze s obiju strana i vanjske završne rubove, dok je pokrovna ploča ukrašena točkama po cijeloj svojoj površini. Žalbeno vijeće podsjetilo je na to da se prema prvoj presudi Općeg suda, u točki 49. nakon ugradnje „[odvodne kanalice] za tuš-kadu (shower drain)” na koju se odnosi osporavani dizajn, to jest njezine ugradnje u pod tuš-kade, ne vidi samo gornja strana ploče nego i dva bočna proreza te gornji dio ruba slivnika.

22      Glede ranijeg dizajna, žalbeno je vijeće smatralo da mora provesti cjelovito ispitivanje podnesenih dokaza kako bi precizno utvrdilo od čega se on sastoji jer se nakon presude o žalbi i prve presude Općeg suda ne može raditi o pokrovnoj ploči koja se nalazi u središtu slike na stranici 33. katalogâ Blücher i koja ne predstavlja potpuni sustav za odvod tekućina. Nakon što je podsjetilo na to da zahtjev za proglašenje ništavosti određuje predmet postupka koji proizlazi, s jedne strane, iz osporavanog dizajna te, s druge strane, iz istaknutih ranijih dizajna, žalbeno je vijeće smatralo da je u ovom slučaju tužitelj zasnovao svoj zahtjev za proglašenje ništavosti na dizajnu DM/059828 (koji je prikazan u točki 7. ove presude).

23      Što se tiče tehničke funkcije osporavanog dizajna, žalbeno vijeće smatralo je da niti jedno od njegovih obilježja nije nametnuto isključivo njegovom tehničkom funkcijom i, slijedom toga, da se ne smije isključiti iz zaštite niti mu se smije dodijeliti znatno manja uloga u njegovu utjecaju na ukupnu usporedbu. Ono je također navelo da dizajn u tom području sadržava snažnu estetsku sastavnicu.

24      Glede individualnog karaktera osporavanog dizajna, prvo, žalbeno vijeće smatralo je da je upućeni korisnik osoba koja poznaje osnovna obilježja i konfiguracije odvodnih kanalica dostupnih u normalnom poslovnom životu i koja je istovremeno dio stručne javnosti (sastavljene, primjerice, od trgovaca na malo koji odvodne kanalice prodaju trećima, vodoinstalatera koji ih ugrađuju ili arhitekata za interijer koji traže i odabiru kanalice za svoje klijente uzimajući u obzir njihov estetski izgled) i nestručne javnosti koja uključuje, dakle, krajnje korisnike koji ih sami odabiru i kupuju radi njihove ugradnje i upotrebe u bilo kojem sektoru ili okružju. Drugo, žalbeno vijeće smatralo da je sloboda dizajnera relativno široka jer, čak i ako upućeni korisnik kao takav zna da se odvodne kanalice, kako bi ispunile svoju funkciju odvodnje, moraju spojiti sa slivnikom s bočnim stijenkama i krajem, odvodom povezanim s kanalizacijom kao i rešetkama ili rešetkom ili zatvorenom pločom s prorezima ili otvorima kroz koje vode istječe, poseban izgled tih obilježja osobito glede oblika, materijala, veličine i proporcija ipak može varirati jer ne postoje posebni zahtjevi osim onih kojima se može osigurati odvod vode. Treće, nakon što je utvrdilo obilježja osporavanog dizajna i otkrivenih ranijih dizajna razmatranih pojedinačno, a potom usporedilo njihov ukupni dojam (vidjeti točke 117. do 127. ove presude), žalbeno vijeće zaključilo je da osporavani dizajn ima individualni karakter i da ne može a fortiori ne biti nov, tako da je valjan.

 Zahtjevi stranaka

25      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku;

–        ponovno odluči te proglasi ništavim osporavani dizajn i pri tome ispravi razloge;

–        naloži EUIPO-u snošenje troškova.

26      EUIPO od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

27      Intervenijent od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije prigovore istaknute u potporu prvom, drugom, četvrtom, petom i šestom tužbenom razlogu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

 Pravo

28      U prilog tužbi tužitelj ističe šest tužbenih razloga koji se temelje, u biti, na pogreškama u ocjeni koje je počinilo žalbeno vijeće, prvo, u točki 24. pobijane odluke (kao i prvim dvama odlomcima na drugoj stranici dopisa izvjestitelja od 24. srpnja 2018. na koje ta točka upućuje), drugo, u točki 26. iste odluke, treće, u točkama 38. i 39. te odluke u vezi s točkama 58. i 62. do 65. navedene odluke, četvrto, u točkama 98. do 110. i 112. pobijane odluke, peto, u točki 111. iste odluke u vezi s točkama 29. i 30. te odluke i, šesto, u točkama 114. do 117. navedene odluke.

29      Opći sud smatra svrsishodnim prvo ispitati treći i prvi tužbeni razlog koji se odnose na određivanje ranijeg dizajna, potom drugi tužbeni razlog koji se odnosi na utvrđivanje obilježja osporavanog dizajna te, naposljetku, četvrti, peti i šesti tužbeni razlog koji se odnose na usporedbe dizajna koji su u sukobu i ocjenu individualnog karaktera osporavanog dizajna.

 Prvi i treći tužbeni razlog u vezi s određivanjem ranijeg dizajna

 Treći tužbeni razlog

30      U sklopu trećeg žalbenog razloga tužitelj navodi da je u točkama 38. i 39. pobijane odluke u vezi s točkama 58. i 62. do 65. iste odluke žalbeno vijeće počinilo pogrešku i povrijedilo članak 63. stavak 2. Uredbe br. 6/2002, time što je zaključilo da su samo dokazna sredstva predložena u okviru zahtjeva za proglašenje ništavosti pred Odjelom za poništaje, u ovom slučaju zahtjeva tužiteljeva pravnog prednika od 3. rujna 2009., dopuštena i mogu se uzeti u obzir radi ocjene ništavosti. S pravnog stajališta smatra da je takva ovlast priznata EUIPO-u u okviru ocjene činjenica i dokaza podnesenih u postupku za proglašenje ništavosti ako i u mjeri u kojoj EUIPO mora donijeti odluku u tom istom postupku. S druge strane, drži da se na tu ovlast ne može pozvati u pogledu činjenica i dokaza podnesenih u postupku u kojem je EUIPO već odlučio i u kojem je on već donio raniju konačnu odluku.

31      U ovom slučaju tužitelj smatra da je povodom postupaka već donesena ranija konačna odluka, to jest povodom postupka pred EUIPO-ovim Odjelom za poništaje koji je doveo do odluke Odjela za poništaje od 23. rujna 2010. i postupka pred žalbenim vijećem EUIPO-a koji je doveo do prve odluke od 4. listopada 2012. Ta su dva postupka dovela do zaključka da se u obzir mogu uzeti sve činjenice i svi dokazi. U kasnijim postupcima pred Općim sudom i Sudom pitanje dopuštenosti činjenica i dokaza koje su stranke podnijele u okviru ranijih postupaka pred Odjelom za poništaje i žalbenim vijećem nije istaknuto niti dovedeno u pitanje po službenoj dužnosti ili na drugi način. Konkretno, zaključak za koji je izvjestitelj u svojem dopisu od 24. srpnja 2018. mislio da može izvesti iz presude o žalbi i prema kojem je nemoguće podnijeti fotografiju na stranici 33. katalogâ Blücher također je netočan. Intervenijent i EUIPO nikada nisu niti pred Općim sudom niti pred Sudom osporavali ta utvrđenja Odjela za poništaje i žalbenog vijeća u tom pogledu.

32      Tužitelj tvrdi stoga da je time što je taj zaključak iznijelo u dotičnim točkama pobijane odluke žalbeno vijeće izmijenilo ranije konačne odluke. To je suprotno općim načelima dobre uprave i rješavanja sporova, kako su previđena u članku 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, kao i načelima pravne sigurnosti, zaštite legitimnih očekivanja i postupovne pažnje. Zaključuje da žalbeno vijeće nije moglo s retroaktivnim učinkom izvršavati ovlast dodijeljenu člankom 63. stavkom 2. Uredbe br. 6/2002.

33      EUIPO osporava tužiteljeve argumente.

34      Intervenijent prepušta odluku Općem sudu glede prigovora koji je tužitelj istaknuo u tom tužbenom razlogu.

35      U točkama 38. i 39. pobijane odluke žalbeno vijeće zaključilo je da valja ispitati druge ranije dizajne koje je tužitelj istaknuo zato što je u presudi o žalbi Sud smatrao da je ono u prvoj odluci uzelo u obzir neprikladni raniji dizajn. U zahtjevu za proglašenje ništavosti ono je kao raniji dizajn označilo dizajn DM/059828 i niti jedan drugi. Tužiteljev pravni prethodnik kasnije se u dopunskim očitovanjima pozvao na druge dizajne. U tom je pogledu žalbeno vijeće dodalo da valja uzeti u obzir činjenicu da članak 63. stavak 2. Uredbe br. 6/2002 ne dopušta podnositelju zahtjeva da predmet postupka proširi tako da svoj zahtjev zasnuje na novim ranijim dizajnima jer bi takav pristup doveo do produljenja postupka i izmjene njegova predmeta. Novi raniji dizajni koje je u svojim kasnim očitovanjima podnio tužiteljev pravni prednik, to jest oni u katalozima Blücher, nisu u zahtjevu za proglašenje ništavosti bili istaknuti kao raniji dizajni.

36      U točki 58. pobijane odluke žalbeno vijeće podsjetilo je na to, kao što je već odlučilo u nekoliko ranijih odluka, da zahtjev za proglašenje ništavosti određuje predmet postupka koji proizlazi, s jedne strane, iz osporavanog dizajna i, s druge strane, istaknutih ranijih dizajna i da zbog tog razloga nije više moguće uvesti u postupak druge ranije dizajne koji nakon podnošenja zahtjeva mogu biti prepreka novosti ili individualnom karakteru osporavanog dizajna.

37      U točki 62. pobijane odluke žalbeno vijeće primijetilo je da je pokrovna ploča u središtu slike prikazana na stranici 33. katalogâ Blücher, a koju je tužiteljev pravni prednik označio kao raniji dizajn ili jednog od ranijih dizajna koji trebaju dokazati da osporavani dizajn nije nov i nema individualan karakter, prikazana tek u odgovoru na očitovanja intervenijenta. Pojasnilo je da je činjenica da su tijela koja su ranije odlučivala smatrala navedenu ploču dopuštenim ranijim dizajnom suprotna gore spomenutim načelima prema kojima je predmet postupka za proglašenje ništavosti određen u zahtjevu i da nakon podnošenja zahtjeva za proglašenje ništavosti nije dopušteno uvoditi u taj postupak druge ranije dizajne.

38      U točki 63. pobijane odluke, radi sveobuhvatnosti, žalbeno vijeće primijetilo je da dopuštenost dopunskih činjenica, dokaza i dokumenata koji se odnose na ranije dizajne ili prava koji su već obuhvaćeni zahtjevom za proglašenje ništavosti podliježe diskrecijskim ocjenama koje su dodijeljene Odjelu za poništaje na temelju članka 63. stavka 2. Uredbe br. 6/2002. Međutim, ta odredba ne dopušta da podnositelj zahtjeva za proglašenje ništavosti proširi predmet postupka tako da zahtjev zasnuje na novim ranijim dizajnima, jer bi takav pristup doveo do produljenja postupka i izmjene njegova predmeta. Stoga, s obzirom na to da dizajni navedeni osobito u priloženim ispravama 3.a i 3.b to jest u katalozima Blücher nisu bili spomenuti u zahtjevu za proglašenje ništavosti, niti Odjel za poništaje niti žalbeno vijeće nisu raspolagali diskrecijskom ovlašću u tom pogledu. Slijedom navedenog, dizajni koji se pojavljuju u tim dokumentima ne mogu se smatrati dopuštenom ranijom tehnikom u svrhu ovog postupka za proglašenje ništavosti. U točki 64. iste odluke žalbeno vijeće utvrdilo je da zbog istih razloga dokumenti i fotografije koje je tužitelj spomenuo u svojim očitovanjima u odgovoru na dopis izvjestitelja i koji su se odnosili na dizajne različite od onih sadržanih u dizajnu DM/059828 ne mogu biti dopuštena ranija tehnika.

39      U točki 65. pobijane odluke žalbeno je vijeće stoga zaključilo da u skladu s dopisom izvjestitelja jedini raniji dizajn u ovom slučaju jest dizajn DM/059828.

40      U sklopu trećeg tužbenog razloga tužitelj smatra, u biti, da je žalbeno vijeće počinilo pogrešku i povrijedilo članak 63. stavak 2. Uredbe br. 6/2002 time što je svoju odluku zasnovalo samo na ranijim dizajnima prikazanima u zahtjevu za proglašenje ništavosti, a da nije uzelo u obzir dokaze, poput katalogâ Blücher, podnesene nakon podnošenja tog zahtjeva za proglašenje ništavosti na koje se žalbeno vijeće jedino oslonilo u svojoj prvoj odluci koja je postala konačna.

41      U tom se pogledu, ponajprije, mora utvrditi da pitanje određivanje ranijih dizajna koji se moraju usporediti sa osporavanim dizajnom nikada nije bilo konačno obrađeno tijekom ranijih postupaka pred EUIPO-om, Općim sudom i Sudom.

42      Naime, s jedne strane, prva odluka žalbenog vijeća kojom, osim toga, nije izričito odlučeno o dopuštenosti dokumenata koje je tužitelj podnio nakon podnošenja zahtjeva za proglašenje ništavosti, poništena je presudom Općeg suda čija je izreka postala pravomoćna (vidjeti točke 14. i 16. ove presude). Prema ustaljenoj sudskoj praksi, poništavajuća presuda djeluje ex tunc te stoga ima za učinak retroaktivno uklanjanje poništenog akta iz pravnog poretka (vidjeti presude od 27. lipnja 2013., Beifa Group/OHIM – Schwan-Stabilo Schwanhäußer (Pisaći pribor), T-608/11, neobjavljenu, EU:T:2013:334, t. 32. i navedenu sudsku praksu, i od 23. rujna 2020., CEDC International/EUIPO – Underberg (Oblik vlati trave u boci), T-796/16, EU:T:2020:439, t. 72. (neobjavljena) i navedenu sudsku praksu). Stoga je prva odluka nestala iz pravnog poretka Europske unije i uopće nije postala konačna.

43      S druge strane, u prvoj presudi Općeg suda (vidjeti točku 14. ove presude), niti ovaj potonji nije odlučio o dopuštenosti navedenih dokumenata, a kamoli o predmetu ranijih dizajna koji se moraju usporediti s osporavanim dizajnom. Naime, niti stranke niti čak Opći sud po službenoj dužnosti nisu istaknuli to pitanje. Osim toga, presuda o žalbi (vidjeti točku 16. ove presude) bila je ograničena samo na pravna pitanja istaknuta u žalbama. Prema tome, pitanje određivanja ranijih dizajna na kojima se zasnivao zahtjev za proglašenje ništavosti kao i pitanje relevantnosti kasnije podnesenih dokumenata radi određivanja koji su raniji dizajni, nisu bila istaknuta niti riješena u prvoj presudi Općeg suda niti u presudi o žalbi.

44      Potom se mora utvrditi da ovaj tužbeni razlog počiva na pretpostavci prema kojoj je članak 63. stavak 2. Uredbe br. 6/2002 primjenjiv u okolnostima poput onih u ovom predmetu. Stoga valja ispitati je li ta odredba primjenjiva u ovom slučaju barem na pitanje određivanja ranijeg dizajna, osobito s obzirom na članak 28. stavak 1. točku (b) podtočke v. i vi. Uredbe Komisije (EZ) br. 2245/2002 od 21. listopada 2002. o provedbi Uredbe br. 6/2002 (SL 2002., L 341, str. 28.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 42., str. 70.).

45      U tom pogledu valja podsjetiti na to da u skladu s člankom 63. stavkom 2. Uredbe br. 6/2002 EUIPO može zanemariti činjenice ili dokaze koje stranke nisu pravovremeno podnijele. Ta odredba dodjeljuje tako diskrecijsku ovlast i Odjelu za poništaje i žalbenom vijeću EUIPO-a.

46      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, iz teksta članka 63. stavka 2. Uredbe br. 6/2002 proizlazi da, kao opće pravilo i ako nije drukčije predviđeno, stranke mogu podnositi činjenice i dokaze i nakon isteka rokova za njihovo podnošenje određenih na temelju primjene odredaba Uredbe br. 6/2002 te da EUIPO‑u nipošto nije zabranjeno uzeti u obzir činjenice i dokaze koji su nepravodobno istaknuti ili podneseni. Pojašnjavajući da EUIPO u takvom slučaju „može” odlučiti ne uzeti u obzir takve dokaze, navedena odredba dodjeljuje mu široku diskrecijsku ovlast da odluči hoće li uzeti takve dokaze u obzir ili ne, pri čemu svoju odluku u vezi s tim mora obrazložiti (vidjeti presudu od 5. srpnja 2017., Gamet/EUIPO – „Metal-Bud II” Robert Gubała (Kvaka za vrata), T-306/16, neobjavljenu, EU:T:2017:466, t. 15. i 16. i navedenu sudsku praksu).

47      Kad je riječ o EUIPO‑ovoj diskrecijskoj ovlasti radi eventualnog uzimanja u obzir nepravodobno podnesenih dokaza, takvo EUIPO‑ovo uzimanje u obzir kad odlučuje u postupku za proglašenje dizajna ništavim osobito može biti opravdano kad on smatra da, s jedne strane, nepravodobno podneseni dokazi mogu na prvi pogled biti stvarno bitni za ishod zahtjeva za proglašenje dizajna ništavim koji mu je podnesen i da se, s druge strane, stadij postupka u kojem su dokazi podneseni i okolnosti pod kojima su podneseni ne protive njihovu uzimanju u obzir. Iz toga proizlazi da je na Općem sudu da ocijeni je li žalbeno vijeće doista izvršilo diskrecijsku ovlast kojom raspolaže da, uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti, obrazloženo odluči je li bilo potrebno uzeti u obzir dokaze koji su mu prvi put podneseni kako bi donijelo svoju odluku. Na njemu je, usto, da nadzire da se žalbeno vijeće na primjeren način koristilo diskrecijskom ovlasti koju ima na temelju članka 63. stavka 2. Uredbe br. 6/2002 (vidjeti presudu od 5. srpnja 2017., Kvaka za vrata, T-306/16, neobjavljenu, EU:T:2017:466, t. 17. i 18. i navedenu sudsku praksu).

48      Iz sudske prakse također proizlazi da podnošenje dokaza koji dopunjuju same dokaze podnesene u roku koji je u tu svrhu EUIPO odredio ostaje moguće nakon isteka navedenog roka te da EUIPO‑u nipošto nije zabranjeno uzeti u obzir dodatne dokaze koji su podneseni nepravodobno (vidjeti presudu od 14. ožujka 2018., Crocs/EUIPO – Gifi Diffusion (Obuća), T-651/16, neobjavljenu, EU:T:2018:137, t. 33. i navedenu sudsku praksu; u tom smislu i po analogiji vidjeti također presudu od 26. rujna 2013., Centrotherm Systemtechnik/OHIM i centrotherm Clean Solutions, C-610/11 P, EU:C:2013:593, t. 88.).

49      S obzirom na to mora se također podsjetiti na to da članak 52. stavak 2. Uredbe br. 6/2002 određuje da se zahtjev za proglašenje ništavosti mora podnijeti u obliku pisane obrazložene izjave. Članak 28. stavak 1. točka (b) podtočke i. i iv. Uredbe br. 2245/2002 određuju da zahtjev za proglašenje ništavosti mora sadržavati izjavu o razlozima na kojima se temelji zahtjev za proglašenje ništavosti kao i naznaku činjenica, dokaza i argumenata dostavljenih kako bi potkrijepili ove razloge. Članak 28. stavak 1. točka (b) podtočka v. potonje uredbe predviđa, usto, da ako je razlog za ništavost to što registrirani dizajn Zajednice nije nov ili nema individualni karakter, ona mora sadržavati naznaku i reprodukciju prijašnjih dizajna koji bi mogli predstavljati prepreku novosti ili individualnom karakteru registriranog dizajna Zajednice kao i dokumente koji dokazuju postojanje tih ranijih dizajna.

50      Prema sudskoj praksi, na stranci je koja je podnijela zahtjev za proglašenje dizajna ništavim da EUIPO‑u podnese potrebne naznake i, konkretno, precizno i potpuno utvrđivanje i reprodukciju navodno ranijeg dizajna kako bi se dokazalo da se osporavani dizajn ne može valjano registrirati. Stoga nije na EUIPO-u nego na podnositelju zahtjeva za proglašenje ništavosti da podnese elemente koji mogu dokazati istinitost tog razloga (presuda o žalbi, t. 59. i 65.; vidjeti također presudu od 17. rujna 2019., Aroma Essence/EUIPO – Refan Bulgaria (Spužva za kupanje), T-532/18, neobjavljenu, EU:T:2019:609, t. 25. i navedenu sudsku praksu).

51      Valja pojasniti da se dokaz o postojanju i određivanju jednog ili više ranijih dizajna mora podnijeti za svaki od razloga za ništavost koje je podnositelj zahtjeva istaknuo. U tom je pogledu Opći sud presudio da se niti EUIPO niti podnositelj zahtjeva za proglašenje ništavosti ne mogu u prilog nepostojanju individualnog karaktera (članak 6. Uredbe br. 6/2002) osloniti na neke od istaknutih ranijih dizajna, ako iz zahtjeva za proglašenje ništavosti proizlazi da su ti dizajni istaknuti samo u prilog drugom razlogu za ništavost, poput nepostojanja novosti (članak 5. iste uredbe) (vidjeti u tom smislu presudu od 14. ožujka 2018., Gifi Diffusion/EUIPO – Crocs (Obuća), T-424/16, neobjavljenu, EU:T:2018:136, t. 46. do 48.).

52      Osim toga, u skladu s člankom 63. stavkom 1. Uredbe br. 6/2002, u okviru postupaka koji se odnose na proglašenje ništavosti, EUIPO je ograničen na činjenice, dokaze i argumente koje su pribavile stranke i na zahtjeve koji su izneseni. Na tužitelju je da se uvjeri da su svi istaknuti raniji dizajni jasno određeni i reproducirani s obzirom na to da postupak za proglašenje ništavosti spada u postupke inter partes. Prema tome, prilikom ispitivanja zahtjeva za proglašenje ništavosti EUIPO mora samo uzeti u obzir dizajne na koje se tužitelj izričito pozvao u zahtjevu za proglašenje ništavosti, a ne u kasnijem dokumentu (vidjeti u tom smislu presudu od 17. rujna 2019., Spužva za kupanje, T-532/18, neobjavljenu, EU:T:2019:609, t. 30. i 36.).

53      Stoga članak 28. stavak 1. točka (b) podtočka v. Uredbe br. 2245/2002 (vidjeti točku 49. ove presude) pretpostavlja da se jedan ili više ranijih dizajna utvrđuje čim se podnese zahtjev za proglašenje ništavosti jer on određuje predmet spora i kako bi nositelj osporavanog dizajna bio u mogućnosti zauzeti stajalište o osnovanosti zahtjeva. Naime, dobrom odvijanju postupka i zaštiti legitimnog interesa nositelja osporavanog dizajna da se ne izloži sporu čiji bi se predmet stalno mijenjao protivi se mogućnost podnositelja zahtjeva da tijekom postupka za proglašenje ništavosti proizvoljno ističe druge ranije dizajne. Zbog tog razloga poštovanje te odredbe pretpostavka je za dopuštenost zahtjeva za proglašenje ništavosti na temelju članka 30. stavka 1. iste uredbe.

54      Slijedom navedenog, valja zaključiti, kao i EUIPO, da logika koju slijedi članak 28. stavak 1. točka (b) podtočka v. Uredbe br. 2245/2002 jest odrediti „unaprijed utvrđen” rok ili prekluziju, to jest rok čije je kršenje zapreka vođenju postupka, za podnošenje dokaza u vezi s bitnim elementima zahtjeva za proglašenje ništavosti kojima se utvrđuje i razgraničava pravni okvir zahtjeva. Osim ako EUIPO zahtijeva uređivanje zahtjeva prema članku 30. stavku 1. iste uredbe, novi dokazi u vezi s naznakom ili prikazom ranijih dizajna ne mogu se više podnositi jer bi se time proširio pravni okvir zahtjeva za proglašenje ništavosti.

55      Tako iz članka 28. stavka 1. točke (b) podtočke v. Uredbe br. 2245/2002 proizlazi da je zahtjevom za proglašenje ništavosti određen predmet spora koji proizlazi, s jedne strane, iz osporavanog dizajna te, s druge strane, iz istaknutih ranijih dizajna. Stoga, nakon što je podnesen zahtjev za proglašenje ništavosti, nije više moguće uvesti u postupak druge ranije dizajne koji mogu biti prepreka novosti ili individualnom karakteru osporavanog dizajna.

56      Stoga valja zaključiti, s obzirom na članak 28. stavak 1. točku (b) podtočku v. Uredbe br. 2245/2002, da u postupku za proglašenje ništavosti dizajna Zajednice EUIPO mora ispitati samo ranije dizajne određene u zahtjevu za proglašenje ništavosti, a ne druge dizajne istaknute naknadno po osnovi ranijih dizajna.

57      Osim toga, valja konkretizirati područje primjene članka 28. stavka 1. točke (b) podtočke vi. Uredbe br. 2245/2002 koja određuje da zahtjev za proglašenje ništavosti mora sadržavati „naznaku činjenica, dokaza i argumenata dostavljenih kako bi potkrijepili [zahtjev]” i, prema tome, područje primjene diskrecijske ovlasti dodijeljene EUIPO-u na temelju članka 63. stavka 2. Uredbe br. 6/2002.

58      U tom se pogledu mora naglasiti, kao i EUIPO, da se u članku 28. stavku 1. točki (b) podtočkama v. i vi. Uredbe br. 2245/2002 pravi bitna razlika između dokaza u vezi s „naznak[om] i reprodukcij[om] prijašnjih dizajna” koji se zahtijevaju člankom 28. stavkom 1. točkom (b) podtočkom v. navedene uredbe i drugih „činjenica i dokaza” obuhvaćenih člankom 28. stavkom 1. točkom (b) podtočkom vi. te iste uredbe, primjerice činjenica i dokaza u vezi s otkrivanjem ranijeg dizajna (članak 7. Uredbe br. 6/2002) ili dokaza u vezi s funkcionalnošću spornog dizajna (članak 8. Uredbe br. 6/2002).

59      Iz toga slijedi da se diskrecijska ovlast dodijeljena EUIPO-u na temelju članka 63. stavka 2. Uredbe br. 6/2002 da „[uzme u obzir] činjenice ili dokaze koje stranke nisu pravovremeno podnijele” može primijeniti samo na „činjenice i dokaze” iz članka 28. stavka 1. točke (b) podtočke vi. Uredbe br. 2245/2002, a ne na „naznaku i reprodukciju prijašnjih dizajna” koji se zahtijevaju na temelju članka 28. stavka 1. točke (b) podtočke v. iste uredbe. Konkretno, članak 63. stavak 2. Uredbe br. 6/2002 nije primjenjiv na pitanje utvrđivanja ranijeg dizajna.

60      Stoga, iako članak 63. stavak 2. Uredbe br. 6/2002 dopušta da se uzmu u obzir dodatni dokazi (vidjeti točku 48. ove presude), primjerice precizniji prikaz ili dokaz o objavi dizajna već istaknutog u zahtjevu za proglašenje ništavosti, on ne dopušta, naprotiv, da se proširi pravni okvir tog zahtjeva tako da se podnesu potpuno novi dokazi, dopuštajući podnositelju zahtjeva da navedeni zahtjev zasnuje na drugim ranijim dizajnima jer bi takav pristup izmijenio predmet spora osim što bi produljio trajanje postupka.

61      Stoga je u točki 39. pobijane odluke žalbeno vijeće s pravom tvrdilo, među ostalim, da članak 63. stavak 2. Uredbe br. 6/2002 ne dopušta podnositelju zahtjeva za proglašenje ništavosti da proširi predmet postupka tako da svoj zahtjev zasnuje na novim ranijim dizajnima.

62      U ovom je slučaju nesporno, kao što je to žalbeno vijeće utvrdilo, u biti, u točki 61. pobijane odluke, da nakon što je pozvalo stranke da podnesu svoja očitovanja, dizajn reproduciran u katalozima Blücher nije bio istaknut niti prikazan u okviru zahtjeva za proglašenje ništavosti od 3. rujna 2009., nego samo u odgovoru na očitovanja intervenijenata od 2. travnja 2010. (vidjeti točke 7. i 8. ove presude).

63      Taj dizajn nije istovjetan dizajnu prvotno istaknutom u zahtjevu za proglašenje ništavosti s obzirom na to da se pokrovna ploča koja se nalazi u njemu razlikuje od ranijih dizajna koji su predmet registracije DM/059828. Ne radi se, dakle, nikako o „prikazu istog ranijeg dizajna” u smislu sudske prakse Općeg suda (vidjeti u tom smislu presudu od 22. lipnja 2010., Shenzhen Taiden/OHIM – Bosch Security Systems (Komunikacijska oprema), T-153/08, EU:T:2010:248, t. 25.). Nikakvo uređivanje na temelju članka 30. stavka 1. Uredbe br. 2245/2002 nije, osim toga, bilo potrebno jer je tužiteljev pravni prednik pravilno utvrdio ranije dizajne istaknute u prilog svojem zahtjevu za proglašenje ništavosti, to jest one koji se nalaze u registraciji DM/059828.

64      U tim okolnostima valja zaključiti, kao i EUIPO, da se moguće uzimanje u obzir dokaza podnesenih nakon podnošenja zahtjeva za proglašenje ništavosti na temelju članka 63. stavka 2. Uredbe br. 6/2002, moglo dopustiti samo kako bi se dočarali načini uporabe konkretnih proizvoda u koje su uspoređeni dizajni ugrađeni ili potkrijepila bilo koja druga činjenica ili navod koji su već istaknuti u zahtjevu za proglašenje ništavosti. U tom smislu, doduše, žalbeno vijeće nije strogo otklonilo dopuštenost navedenih dokaza pod uvjetom da oni trebaju dopuniti argumentaciju koja je već iznesena i odnosi se na raniji dizajn koji je određen u zahtjevu za proglašenje ništavosti.

65      Međutim, na temelju formalne dopuštenosti takvih dokaza ne može se dozvoliti dodavanje novog ranijeg dizajna onima koji su prvotno istaknuti u zahtjevu za proglašenje ništavosti s obzirom na članak 28. stavak 1. točku (b) Uredbe br. 2245/2002. Naime, s tog je aspekta podnošenje katalogâ Blücher nakon podnošenja zahtjeva za proglašenje ništavosti izjednačeno s podnošenjem potpuno „novog” dokaza za razliku od „dodatnog” dokaza u smislu sudske prakse Suda i Općeg suda u vezi s člankom 63. stavkom 2. Uredbe br. 6/2002 (vidjeti točku 48. ove presude).

66      Stoga je žalbeno vijeće u točki 63. pobijane odluke s pravom zaključilo, u biti, da iako je točno da uzimanje u obzir dodatnih dokaza može dovesti do jačanja činjeničnog okvira zahtjeva za proglašenje ništavosti dopunjujući druge dokaze u vezi s već istaknutim ranijim dizajnima, njime se ne može, međutim, proširiti pravni okvir tog zahtjeva na novo istaknute ranije dizajne jer je opseg navedenog zahtjeva za proglašenje ništavosti konačno utvrdio tužiteljev pravni prednik na datum njegova podnošenja time što je odredio ranije dizajne istaknute u potporu predmetnom zahtjevu.

67      U točkama 65. i 66. pobijane odluke žalbeno je vijeće također s pravom zaključilo da jedini raniji dizajn koji je pravilno istaknut u ovom slučaju jest dizajn DM/059828 koji je otkriven javnosti u smislu članka 7. Uredbe br. 6/2002 prije datuma podnošenja osporavanog dizajna. Osim toga, nije sporno postojanje i prvenstvo tog otkrivanja.

68      Slijedom navedenog, valja ponajprije zaključiti, suprotno onomu što tužitelj navodi, da žalbeno vijeće uopće nije izmijenilo ranije konačne odluke i nije zanemarilo niti jedno opće načelo iz točke 32. ove presude i, potom, da žalbeno vijeće nije povrijedilo članak 63. stavak 2. Uredbe br. 6/2002, nego je pravilno primijenilo članak 28. stavak 1. točku (b) podtočku v. Uredbe br. 2245/2002.

69      Stoga treći tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

 Prvi tužbeni razlog

70      U sklopu prvog tužbenog razloga koji se sastoji od tri dijela tužitelj navodi da je u točki 24. pobijane odluke žalbeno vijeće počinilo različite pogreške u ocjeni u vezi s dopisom izvjestitelja od 24. srpnja 2018.

71      U okviru prvog dijela tužitelj predbacuje žalbenom vijeću da je pogrešno smatralo da je u svojem dopisu izvjestitelj ocijenio da raniji dizajn koji treba uzeti u obzir jest jedino dizajn DM/059828, jer je jedino on spomenut u zahtjevu za proglašenje ništavosti. Razlog koji se nalazi u navedenoj točki, to jest da je jedino taj dizajn bio priložen zahtjevu za proglašenje ništavosti, ne može se izvesti iz dopisa izvjestitelja niti je obrazložen u pobijanoj odluci.

72      U okviru drugog dijela tužitelj predbacuje žalbenom vijeću da je pogrešno smatralo da se fotografija na stranici 33. katalogâ Blücher ne može uzeti u obzir zbog toga što presuda o žalbi sprečava da je se podnese kao raniji dizajn u postupku za proglašenje ništavosti. Smatra da je iz te presude žalbeno vijeće izvelo zaključak koji nije potkrijepljen. Osim toga, suprotno točki 71. presude o žalbi EUIPO nije donio mjere izvođenja dokaza.

73      U okviru trećeg dijela tužitelj navodi da je žalbeno vijeće pogrešno smatralo da se samo dizajn DM/059828, kako ga je tužitelj podnio u sklopu zahtjeva za proglašenje ništavosti, može ispitati po osnovi ranijeg dizajna, s obzirom na to da je izvjestitelj ustanovio da se „raniji dizajn koji su ispitala tijela koja su ranije odlučivala” ne nalazi u zahtjevu tužiteljeva pravnog prethodnika za proglašenje ništavosti od 3. rujna 2009. Taj je zaključak širi od onog iz izvjestiteljeva dopisa u kojem se nigdje ne navodi da raniji dizajn koji su ispitala tijela koja su ranije odlučivala nije spomenut u zahtjevu za proglašenje ništavosti.

74      EUIPO i intervenijent osporavaju tužiteljeve argumente.

75      U točki 24. pobijane odluke žalbeno vijeće podsjetilo je na to da je 24. srpnja 2018. izvjestitelj poslao strankama dopis kojim ih obavještava da raniji dizajn koji mu je podnesen jest dizajn DM/059828 koji je jedini spomenut u zahtjevu za proglašenje ništavosti. Navelo je da je, preispitujući spis nakon što je Sud vratio predmet na ponovno odlučivanje, izvjestitelj ustanovio da se raniji dizajn koji su ispitala tijela koja su ranije odlučivala ne nalazi u zahtjevu za proglašenje ništavosti i da nikakav drugi dizajn nije spomenut u navedenom zahtjevu.

76      U okviru prvog dijela tužitelj, u biti, predbacuje izvjestitelju i žalbenom vijeću da u svojem dopisu od 24. srpnja 2018. odnosno u točki 24. pobijane odluke nisu obrazložili razlog zbog kojeg su se jedino dizajni koji su predmet registracije DM/059828 (vidjeti točku 7. ove presude) smjeli uzeti u obzir, isključujući prikaz reproduciran u točki 8. ove presude.

77      U tom pogledu treba podsjetiti na to da se na temelju članka 62. prve rečenice Uredbe br. 6/2002 u odlukama EUIPO-a moraju navesti razlozi na kojima su utemeljene. Ta obveza obrazlaganja ima isti doseg kao i ona koja proizlazi iz članka 296. UFEU‑a, prema kojoj obrazloženje autora akta mora biti jasno i nedvosmisleno. Ta obveza ima dvostruk cilj, s jedne strane omogućiti zainteresiranim osobama da se upoznaju s razlozima mjere koja je poduzeta kako bi se zaštitila njihova prava, a s druge omogućiti sudovima Unije nadzor zakonitosti odluke. Pitanje ispunjava li obrazloženje odluke te zahtjeve mora se ocijeniti uzimajući u obzir ne samo njegov tekst već i njegov kontekst i ukupnost pravnih pravila koja uređuju pitanje o kojem je riječ (vidjeti presudu od 13. lipnja 2019., Visi/one/EUIPO – EasyFix (Informativna ploča za vozila), T-74/18, EU:T:2019:417, t. 57. i navedenu sudsku praksu).

78      U ovom slučaju ponajprije valja istaknuti da se obveza obrazlaganja tiče samo pobijane odluke, a ne dopisa izvjestitelja u predmetu koji nije akt koji se može pobijati. Naime, iz sudske prakse proizlazi da se odluka žalbenog vijeća može pobijati pred sudom Unije, ako proizvodi „obvezujuće pravne učinke” u odnosu na dio postupka pred EUIPO-om (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 17. ožujka 2009., Laytoncrest/OHIM – Erico (TRENTON), T-171/06, EU:T:2009:70, t. 21.). To nije slučaj s dopisom izvjestitelja pred žalbenim vijećem.

79      Potom, iz ispitivanja trećeg tužbenog razloga (vidjeti točke 30. do 69. ove presude) proizlazi da je u točkama 38. i 39. te 53. do 67. pobijane odluke žalbeno vijeće jasno obrazložilo razloge zbog kojeg se samo jedan raniji dizajn čiji je prikaz priložen u potporu zahtjevu za proglašenje ništavosti može uzeti u obzir radi ispitivanja zahtjeva predviđenih u člancima 5. i 6. Uredbe br. 6/2002. Konkretno, žalbeno vijeće oslonilo se na tumačenje članka 63. stavka 2. Uredbe br. 6/2002 s obzirom na članak 28. stavak 1. točku (b) podtočke i., v. i vi. Uredbe br. 2245/2002, koje osim toga ne sadržava pogrešku, kako je utvrđeno prilikom ispitivanja trećeg tužbenog razloga. To razrađeno rasuđivanje u potpunosti ispunjava obvezu obrazlaganja utvrđenu u članku 62. prvoj rečenici Uredbe br. 6/2002.

80      Prvi dio ovog tužbenog razloga treba stoga odbiti kao neosnovan.

81      U okviru drugog dijela, tužitelj, u biti, predbacuje žalbenom vijeću da nije uzelo u obzir prikaze koji se nalaze u katalozima Blücher, a osobito onaj reproduciran u točki 8. ove presude, iako su dopuštenost i relevantnost potonjeg prikaza obuhvaćeni pravomoćno presuđenom stvari povodom presude o žalbi.

82      U tom pogledu valja podsjetiti na to da je na temelju članka 61. stavka 6. Uredbe br. 6/2002 EUIPO obvezan poduzeti potrebne mjere kako bi postupio u skladu s presudom Suda Europske unije.

83      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, kako bi postupila u skladu s presudom o poništenju i u potpunosti je izvršila, institucija koja je donijela poništeni akt dužna je poštovati ne samo izreku presude već i obrazloženje koje je do nje dovelo i koje predstavlja nužnu potporu, u smislu da je ono nužno za određivanje točnog značenja onoga što je odlučeno u izreci. Naime, upravo se u tom obrazloženju, s jedne strane, određuje koja se odredba smatra nezakonitom i, s druge strane, u njemu su prikazani točni razlozi nezakonitosti utvrđene u izreci, a koje institucija o kojoj je riječ mora uzeti u obzir kad nadomješta poništeni akt (vidjeti presudu od 27. lipnja 2013., Pisaći pribor, T-608/11, neobjavljenu, EU:T:2013:334, t. 33. i navedenu sudsku praksu).

84      U ovom slučaju valja istaknuti da je u točkama 69. do 71. svoje presude o žalbi Sud presudio sljedeće:

„69.      Međutim, od EUIPO‑a se ne može zahtijevati da, među ostalim, u okviru ocjene novosti osporavanog dizajna, sastavi različite elemente ranijeg dizajna [to jest odvodni slivnik i pokrovnu ploču reproduciranu u točki 8. ove presude] jer je na podnositelju zahtjeva za proglašenje dizajna ništavim da podnese potpuni prikaz ranijeg dizajna. Nadalje, svaka eventualna kombinacija sadržavala bi, kao što je to nezavisni odvjetnik naveo u točki 152. svojeg mišljenja, manjkavosti jer bi nužno podrazumijevala približnosti.

70.      U tim okolnostima, kao što to EUIPO pravilno tvrdi i suprotno onomu što je Opći sud presudio u točki 78. pobijane presude, okolnost da se osporavani dizajn sastoji samo od kombinacije dizajnâ koji su već učinjeni dostupnima javnosti i za koje je već navedeno da su namijenjeni zajedničkoj upotrebi ne može, ako nema naznaka i potpune reprodukcije navodno ranijeg dizajna, biti relevantna za potrebe ispitivanja novosti u smislu članka 5. Uredbe br. 6/2002.

71.      S tim u vezi valja dodati da okolnost, koju je Opći sud naveo u točki 68. pobijane presude – da je ESS, intervenijent pred Općim sudom, podnio izvatke iz kataloga poduzetnika Blücher koji su različiti od onih koje je podnio Group Nivelles u svojem zahtjevu za proglašenje dizajna ništavim, a u kojima je bila slika pokrovne ploče, poput one u središtu slike prikazane u točki 23. ove presude, koja je postavljena na slivnik ispod kojega je odvod – ne može nadomjestiti nepostojanje preciznih naznaka ili reprodukcije ranijeg dizajna koje ističe Group Nivelles. Ako je EUIPO i mogao uzeti u obzir tu okolnost radi donošenja mjera izvođenja dokaza na temelju članka 65. stavka 1. Uredbe br. 6/2002, ipak nije na njemu da sastavlja različite elemente jednog ili više dizajna koji su zasebno učinjeni dostupnim javnosti u različitim izvacima iz kataloga u prilogu zahtjevu za proglašenje dizajna ništavim kako bi dobio potpuni vanjski izgled ranijeg dizajna koji se ističe. Naime, bez potrebe za ispitivanjem EUIPO‑ova argumenta, prema kojem su u točkama 68. i 76. pobijane presude iskrivljene činjenice, dovoljno je utvrditi da Opći sud u toj presudi nigdje ne tvrdi da je slika koju je podnio ESS potpuni prikaz određenog ranijeg dizajna za koji Group Nivelles tvrdi da je raniji.”

85      U tom pogledu ponajprije valja podsjetiti na to da je već utvrđeno, u okviru ispitivanja trećeg tužbenog razloga, da pitanje određivanja ranijih dizajna koji se moraju usporediti sa osporavanim dizajnom nikada nije bilo konačno obrađeno tijekom ranijih postupaka pred EUIPO-om, Općim sudom i Sudom (vidjeti točke 41. do 43. ove presude). Obveza poštovanja pravomoćno presuđene stvari ne primjenjuje se, dakle, na to konkretno pitanje.

86      Potom valja primijetiti da se odlomak presude o žalbi koji je tužitelj naveo tiče samo obveze podnošenja „potpunih reprodukcija” ranijeg dizajna. S druge strane, Sud se nije izjasnio o mogućnosti podnošenja takvog „potpunog prikaza” nakon podnošenja zahtjeva za proglašenje ništavosti. Obveza poštovanja pravomoćno presuđene stvari ne primjenjuje se, dakle, na to konkretno pitanje.

87      Usto, budući da tužitelj predbacuje žalbenom vijeću da nije odredilo mjere izvođenja dokaza na temelju članka 65. Uredbe br. 6/2002, taj je prigovor neosnovan. Tužitelj je u svojim očitovanjima od 21. rujna 2018. zapravo zatražio saslušanje svjedoka, ali ne pojašnjava po čemu bi propust donošenja takvih mjera izvođenja dokaza bio pogreška u ocjeni. Doduše, takvi bi svjedoci mogli potkrijepiti navod prema kojem su dizajni slični osporavanom dizajnu bili već poznati na datum podnošenja ovog potonjeg. Međutim, takav bi doprinos bio bespredmetan jer je temeljno pitanje koje je žalbeno vijeće obradilo, to jest određivanje ranijih dizajna koji su se morali uzeti u obzir radi ocjene novosti i individualnog karaktera osporavanog dizajna, moglo biti pravno razjašnjeno na pravnoj osnovi tumačenja članka 63. stavka 2. Uredbe br. 6/2002 s obzirom na članak 28. stavak 1. točku (b) podtočke i., v. i vi. Uredbe br. 2245/2002. Činjenični iskazi vještaka bili bi, dakle, u svakom slučaju potpuno irelevantni u takvom kontekstu.

88      Naposljetku, valja naglasiti da niti Opći sud niti Sud nisu zauzeli stajalište o nužnosti tih zatraženih mjera izvođenja dokaza i da, štoviše, niti Opći sud niti Sud nisu imali nadležnost za upućivanje EUIPO-u naloga osobito u svrhu donošenja takvih mjera izvođenja dokaza (vidjeti u tom smislu presudu od 9. veljače 2017., Mast-Jägermeister/EUIPO (Čaše), T-16/16, EU:T:2017:68, t. 27.).

89      Drugi dio ovog tužbenog razloga treba stoga odbiti kao neosnovan.

90      U okviru trećeg dijela tužitelj upućuje različite prigovore na dopis izvjestitelja od 24. srpnja 2018.

91      U tom je pogledu dovoljno utvrditi da je taj treći dio nedopušten jer se razlozi za poništenje istaknuti u tužbi mogu odnositi samo na pobijanu odluku, a ne na raniji postupovni akt koji sam po sebi ne proizvodi nikakav pravni učinak i predstavlja akt koji se ne može pobijati (vidjeti točku 77. ove presude), poput dopisa izvjestitelja.

92      Osim toga, taj treći dio nije osnovan jer se odnosi na pravomoćnost presuda Suda i Općeg suda zbog razloga već izloženih u točkama 41. do 43. i 84. do 89. ove presude.

93      Treći dio ovog tužbenog razloga treba stoga odbaciti kao nedopušten i, štoviše, odbiti kao neosnovan.

94      Stoga prvi tužbeni razlog treba odbiti.

 Drugi tužbeni razlog u vezi s određivanjem obilježja osporavanog dizajna

95      U sklopu drugog tužbenog razloga tužitelj navodi da je u točki 26. pobijane odluke žalbeno vijeće počinilo pogrešku prilikom određivanja obilježja osporavanog dizajna. Oslanjajući se ponovno na točku 69. presude o žalbi (vidjeti točku 84. ove presude) on ističe da se od EUIPO-a ne može zahtijevati da u okviru ocjene novosti osporavanog dizajna sastavi različite elemente (u ovom slučaju odvodni slivnik i pokrovnu ploču) kako bi dobio cjelovit izgled tog dizajna. Smatra da relevantno pitanje jest pitanje „razlikovnog obilježja” osporavanog dizajna. Iz očitovanja intervenijenta od 8. prosinca 2009. proizlazi da potonji nije zapravo želio registrirati izgled odvodne kanalice za tuš-kadu, nego samo izgled pokrovne ploče namijenjene uporabi na pravokutnim i duguljastim odvodnim kanalicama. Iz dviju presuda koje su donijeli nizozemski sudovi proizlazi također da je jedino „razlikovno obilježje” osporavanog dizajna bila „zatvorena pokrovna ploča” ili „[takozvana] pokrovna rešetka”, to jest „rešetka bez otvora kroz koju voda može otjecati preko prikazanih proreza s obiju strana rešetke”. Isto tako, Odjel za poništaje EUIPO-a zaključio je da jedino vidljivo obilježje osporavanog dizajna prilikom uobičajene uporabe jest gornji dio ploče.

96      Tužitelj smatra da bi u potpunosti bilo dosljedno da Odjel za poništaje, s obzirom na to da je došao do tog zaključka, osloni svoje rasuđivanje na usporedbi između samo izgleda „podne” pokrovne ploče iz osporavanog dizajna i izgleda svih drugih ranijih pokrovnih ploča, osobito one koja se nalazi na stranici 33. katalogâ Blücher. Okolnost da su te pokrovne ploče namijenjene, ovisno o okolnostima, upotrebi zajedno s pravokutnim i duguljastim slivnikom koji tako čini odvodnu kanalicu za tuš-kadu, nebitna je u tom pogledu jer se, prema stajalištu intervenijenta, njihova obilježja ne smiju smatrati razlikovnim, novim ili individualnim i jer pravokutni i duguljasti slivnik, kao i s njime povezana obilježja, nije vidljiv prilikom uobičajene uporabe odvodne kanalice.

97      EUIPO i intervenijent osporavaju tužiteljeve argumente.

98      U točki 26. pobijane odluke žalbeno vijeće podsjetilo je na to da je 21. rujna 2018. tužitelj podnio zahtjev za saslušanje i podnio očitovanja zasnovana, u biti, na različitim argumentima koje je vijeće navelo. Konkretno, tužitelj je uputio na izjave podnesene tijekom prethodnog postupka koje su, prema njegovu mišljenju, dokazale da su specijalizirani poslovni krugovi znali za postojanje dizajna odvodnih kanalica za tuš-kadu čiji se izgled sastojao od plitice ili pravokutnog slivnika duguljastog oblika popunjenog istom zatvorenom pokrovnom pločom. Tužitelj je osobito uputio na priložene isprave 5 do 7 i zatražio od vijeća da sasluša te svjedoke.

99      U sklopu drugog tužbenog razloga tužitelj ističe, u biti, da je žalbeno vijeće počinilo pogrešku prilikom određivanja obilježja osporavanog dizajna. Žalbeno vijeće počinilo je pogrešku time što je uzelo u obzir određena obilježja osporavanog dizajna, poput bočnih proreza, iako intervenijent potražuje isključiva prava samo na „izgled pokrovne ploče odvodne kanalice namijenjene uporabi s pravokutnim i duguljastim odvodnim kanalicama (za tuš-kadu)”. Drugim riječima, oblik odvodne kanalice, pravokutan i duguljast, i bočni prorezi ne spadaju u predmet zaštite osporavanog dizajna. Samo je oblik pokrovne ploče kanalice za tuš-kadu prikladan za razlikovanje tog dizajna od ranijih dizajna.

100    Ponajprije valja primijetiti da se točka 26. pobijane odluke na nalazi među „razlozima [navedene] odluke” (točke 27. do 116.), nego u „sažetku činjenica” (točke 1. do 26.) jer se radi o sažetku tužiteljevih argumenata, a ne o ocjeni žalbenog vijeća.

101    No, prema sudskoj praksi, argumente kojima se ne namjerava osporavati razloge zbog kojih je žalbeno vijeće odbilo tužbu koja joj je podnesena ono mora smatrati bespredmetnim (vidjeti rješenje od 16. listopada 2020., L. Oliva Torras/EUIPO – Mecánica del Frío (Spojnice za vozila), T-629/19, neobjavljeno, EU:T:2020:506, t. 26. i navedenu sudsku praksu). To je slučaj u ovom predmetu.

102    Usto valja podsjetiti, kao i EUIPO, na to da se predmet osporavanog dizajna i njegova obilježja moraju odrediti isključivo u odnosu na prikaze podnesene u prilog prijavi za registraciju.

103    Naime, prilikom ocjene novosti ili individualnog karaktera osporavanog dizajna, on se mora usporediti s ranijim dizajnima u obliku u kojem je registriran (u tom smislu i po analogiji vidjeti presude od 8. prosinca 2005., Castellblanch/OHIM – Champagne Roederer (CRISTAL CASTELLBLANCH), T-29/04, EU:T:2005:438, t. 57. i od 21. travnja 2021., Chanel/EUIPO – Huawei Technologies (Prikaz kruga koji sadržava dvije isprepletene krivulje), T-44/20, neobjavljenu, EU:T:2021:207, t. 25.).

104    Štoviše, zaključci glede predmeta i obilježja osporavanog dizajna ne mogu se prepustiti ocjeni stranaka i, u konačnici, njihovu slobodnom raspolaganju (u tom smislu, u vezi s pravnom kvalifikacijom radnje otkrivanja, vidjeti presudu od 23. listopada 2018., Mamas and Papas/EUIPO – Wall-Budden (Zaštitna ogradica za dječje krevetiće), T-672/17, neobjavljenu, EU:T:2018:707, t. 60.).

105    Stoga drugi tužbeni razlog treba odbiti kao bespredmetan i neosnovan.

 Četvrti, peti i šesti tužbeni razlog u vezi s usporedbom dizajna koji su u sukobu i ocjenom individualnog karaktera osporavanog dizajna

 Pregled zakonodavstva i sudske prakse

106    Na temelju članka 25. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 6/2002, dizajn Zajednice može biti proglašen ništavim ako ne ispunjava uvjete utvrđene u člancima 4. do 9. navedene uredbe, među kojima je osobito novost i individualni karakter.

107    Prema članku 6. stavku 1. točki (b) Uredbe br. 6/2002 smatra se da registrirani dizajn Zajednice ima individualan karakter ako se ukupni dojam koji ostavlja na upućenog korisnika razlikuje od ukupnog dojma koji na takva korisnika ostavlja bilo koji dizajn koji je bio učinjen dostupnim javnosti, prije datuma podnošenja prijave za registraciju ili, ako je zatraženo pravo prvenstva, prije datuma priznatog prvenstva. Članak 6. stavak 2. iste uredbe određuje, usto, da se pri ocjeni tog individualnoga karaktera mora uzeti u obzir stupanj slobode koju je imao dizajner u razvoju dizajna.

108    Ocjena individualnoga karaktera dizajna Zajednice u biti izvršava se u četiri etape. To se ispitivanje sastoji od određivanja, kao prvo, sektora proizvoda u koje se dizajn namjerava ugraditi ili na koje se dizajn namjerava primijeniti, kao drugo, upućenoga korisnika navedenih proizvoda prema njihovoj svrsi i, upućivanjem na toga upućenoga korisnika, određivanja stupnja prethodnog poznavanja kao i stupnja pažnje prilikom, ako je moguće, izravne usporedbe dizajnâ, kao treće, određivanja stupnja slobode dizajnera prilikom razvoja dizajna i kao četvrto, rezultata usporedbe dotičnih dizajna uzimajući u obzir dotični sektor, stupanj slobode dizajnera i ukupne dojmove koje osporavani dizajn i bilo koji raniji dizajn otkriven javnosti ostavljaju na upućenoga korisnika (vidjeti presudu od 13. lipnja 2019., Informativna ploča za vozila, T-74/18, EU:T:2019:417, t. 66. i navedenu sudsku praksu).

109    Što se tiče ranijih dizajna, ocjenu individualnog karaktera dizajna treba provesti u odnosu na jedan ili više preciziranih pojedinačnih dizajna iz ukupnosti dizajna ranije učinjenih dostupnima javnosti, a ne u odnosu na kombinaciju pojedinih elemenata, koji se odnose na više ranijih dizajna (presude od 10. lipnja 2014., Karen Millen Fashions, C-345/13, EU:C:2014:2013, t. 25. i 35. i od 13. lipnja 2019., Informativna ploča za vozila, T-74/18, EU:T:2019:417, t. 84.; u tom smislu vidjeti i presudu o žalbi, t. 61.). Stoga je raniji dizajn morao ranije postojati kao „kompaktan” ili „cjelovit” i ne može biti rezultat kombinacije.

110    Bitno je da EUIPO‑ova tijela imaju sliku ranijeg dizajna, koja im mora omogućiti prikaz vanjskog izgleda proizvoda u koji je dizajn ugrađen, i da s preciznošću i izvjesnošću utvrde raniji dizajn kako bi, u skladu s člancima 5. do 7. Uredbe br. 6/2002, izvršila ocjenu novosti i individualnog karaktera osporavanog dizajna i usporedbu predmetnih dizajna koju ona podrazumijeva. Naime, kako bi se ispitalo je li osporavani dizajn stvarno nov i ima li individualni karakter, raniji dizajn mora biti precizan i određen. Usto, na stranci koja je podnijela zahtjev za proglašenje dizajna ništavim jest da EUIPO‑u podnese potrebne naznake i, osobito, precizno i potpuno utvrđenje i reprodukciju navodno ranijeg dizajna kako bi se dokazalo da se osporavani dizajn ne može valjano registrirati. Nasuprot tomu, od EUIPO‑a se ne može zahtijevati da, među ostalim, u okviru ocjene novosti osporavanog dizajna sastavi različite elemente ranijeg dizajna jer je na podnositelju zahtjeva za proglašenje dizajna ništavim da podnese potpuni prikaz ranijeg dizajna (vidjeti u tom smislu presudu o žalbi, t. 64., 65. i 69.).

111    Osim toga, valja naglasiti da je nebitno poznavati sektor proizvoda obuhvaćenih prijavom za registraciju glede isticanja ranijeg dizajna u postupku za proglašenje ništavosti, kao i, uostalom, glede opsega zaštite dizajna u postupku zbog povrede prava, s obzirom na članak 36. stavak 6. Uredbe br. 6/2002. Tako se, prema sudskoj praksi Suda, ne zahtijeva da upućeni korisnik osporavanog dizajna poznaje proizvod u koji je raniji model ugrađen ili na koji se primjenjuje (vidjeti u tom smislu presudu o žalbi, t. 134.). Drugim riječima, raniji dizajn sadržan u proizvodu različitom od onoga na koji se osporavani dizajn odnosi jest načelno relevantni raniji dizajn u svrhu ocjene individualnog karaktera, u smislu članka 6. Uredbe br. 6/2002, glede osporavanog dizajna.

112    Što se tiče osporavanog dizajna, obilježja proizvoda koja nisu vidljiva, a koja se ne odnose na njegov vanjski izgled, ne mogu se uzeti u obzir radi određivanja može li osporavani dizajn biti predmet zaštite (vidjeti u tom smislu presudu od 9. rujna 2014., Biscuits Poult/OHIM – Banketbakkerij Merba (Keks), T-494/12, EU:T:2014:757, t. 29.).

113    Što se tiče usporedbe dizajna koji su u sukobu, prema ustaljenoj sudskoj praksi, individualni karakter dizajna proizlazi iz ukupnog dojma razlike ili nepostojanja „déjà vu” efekta, sa stajališta upućenog korisnika, vezano za prvenstvo u okviru skupnosti postojećih dizajna, bez uzimanja u obzir razlika koje nisu dovoljno istaknute da bi utjecale na navedeni ukupni dojam, iako su veće od nebitnih detalja, ali uzimajući u obzir razlike koje su dovoljno istaknute da bi stvorile ukupno različite dojmove (vidjeti presudu od 13. lipnja 2019., Informativna ploča za vozila, T-74/18, EU:T:2019:417, t. 83. i navedenu sudsku praksu).

114    Usporedba ukupnih dojmova koje ostavljaju dizajni mora biti sintetička i ne može se ograničiti na analitičku usporedbu nabrajanja sličnosti i razlika. Ta usporedba mora se provesti na temelju značajki dizajna koji su dostupni javnosti i odnositi se samo na stvarno zaštićene elemente, a ne uzimaju se u obzir obilježja, osobito tehnička, koja su isključena od zaštite. Navedena usporedba mora se odnositi na dizajn u načelu kako je registriran, pri čemu se ne može zahtijevati od podnositelja zahtjeva za proglašenje ništavosti grafički prikaz dizajna na koji se poziva, a koji je usporediv s prikazom navedenim u zahtjevu za registraciju osporavanog dizajna (vidjeti presudu od 13. lipnja 2019., Informativna ploča za vozila, T-74/18, EU:T:2019:417, t. 84. i navedenu sudsku praksu).

115    S obzirom na tu sudsku praksu valja ispitati tužiteljev četvrti, peti i šesti tužbeni razlog, nakon što se pojedinačno reproduciraju dizajni koji su u sukobu i navedu ocjene koje je žalbeno vijeće dalo u točkama 98. do 112. pobijane odluke.

 Pojedinačna reprodukcija dizajna koji su u sukobu i pregled pobijane odluke

116    Dizajni koji su u sukobu prikazani su kako slijedi, od kojih je šest predmet registracije DM/059828 koji se moraju razmatrati individualno, u dijelu u kojem svaki, podložno ispitivanju četvrtog tužbenog razloga (vidjeti točke 128. do 147. ove presude), postoji kao kompaktni raniji dizajn (vidjeti točku 109. ove presude):

25.1. 25.2. 25.3.
Osporavani dizajn	Raniji dizajni
25.1. 25.2. 25.3.
Osporavani dizajn	Raniji dizajni
25.1. 25.2. 25.3.
Osporavani dizajn	Raniji dizajni

25.1. 25.2. 25.3.
Osporavani dizajn	Raniji dizajni
25.1. 25.2. 25.3.
Osporavani dizajn	Raniji dizajni
25.1. 25.2. 25.3.
Osporavani dizajn	Raniji dizajni
25.1. 25.2. 25.3.
Osporavani dizajn	Raniji dizajni

117    U točkama 98. i 99. pobijane odluke žalbeno vijeće primijetilo je da su raniji dizajni br. 1 i 3 jedini koji prikazuju pokrovnu ploču bez otvora, dok su drugi raniji dizajni imali proreze čiji se broj i oblik razlikuje. S obzirom na to da je prisutnost proreza uvelike doprinijela stvaranju općeg dojma očito različitog u odnosu na osporavani dizajn, žalbeno je vijeće smatralo da prilikom ocjene individualnog karaktera valja obratiti posebnu pozornost na ranije dizajne br. 1 i 3. No, radi sveobuhvatnosti, ono je također uzelo u obzir druge ranije dizajne, to jest ranije dizajne br. 2, 4, 5 i 6, jer su, prema tužiteljevu mišljenju, nekih od njih imali dimenzije i proporcije koje se podudaraju s dimenzijama i proporcijama odvodne kanalice za tuš-kadu koju prikazuje osporavani dizajn. Dodalo je da prilikom usporedbe predmetnih dizajna ono uzima u obzir samo izgled obilježja koja ostaju vidljiva nakon ugradnje odvodnih kanalica za tuš-kadu.

118    U točki 100. pobijane odluke žalbeno je vijeće podsjetilo na to da je, glede osporavanog dizajna, u točki 49. prve presude Općeg suda (vidjeti točku 14. ove presude) potonji zaključio da proizvod na koji se on odnosi jest „odvodna kanalica odvoda za tuš-kadu” (shower drain) i da se nakon njegove ugradnje u pod tuš-kade ne vidi samo gornja strana ploče nego i dva bočna proreza te gornji dio ruba slivnika, tako da je njemu bilo očito da je u prvoj odluci žalbeno vijeće uputilo na potonji sastavni dio kada je navelo „vanjske završne rubove odvodne kanalice za tuš-kadu”. Stoga se u točki 59. navedene presude Opći sud pridružio mišljenju žalbenog vijeća u njegovoj prvoj odluci prema kojem nakon ugradnje „odvodne kanalice za tuš-kadu”, koju prikazuje osporavani dizajn, vodoravna površina pokrovne ploče nije njegov jedini sastavni dio koji ostaje vidljiv.

119    U tom pogledu valja odmah pojasniti, radi jasnoće i terminološke preciznosti, da osporavani dizajn nije „odvod za tuš-kadu” („douchesifon” na nizozemskom) stricto sensu, kao što je to Opći sud tvrdio u francuskoj verziji svoje prve presude (vidjeti točke 49. i 59. navedene presude), nego prije „odvodna kanalica za tuš-kadu” („douchegoot” ili „doucheput” na nizozemskom), koja ne obuhvaća samo odvod, nego također i nadasve odvodni slivnik i pokrovnu ploču. Uostalom, izraz „odvodna kanalica za tuš-kadu” točniji je prijevod engleskog izraza „shower drain” koji je također spomenut u navedenoj presudi i nalazi se u prijavi za registraciju (vidjeti točku 3. ove presude).

120    U točki 101. pobijane odluke žalbeno vijeće utvrdilo je sljedeće:

–        dizajnima koji su u sukobu zajednički je pravokutni i duguljasti oblik;

–        raniji dizajn br. 5 i osporeni dizajn imaju gotovo istovjetne proporcije među četirima stranama ploče;

–        raniji dizajni br. 1 i 3 i osporeni dizajn imaju zatvorenu pokrovnu ploču;

–        uz iznimku ranijeg dizajna br. 5 drugi raniji dizajni i osporavani dizajn imaju vanjske završne rubove na četirima stranama.

121    Međutim, u točki 102. pobijane odluke žalbeno je vijeće utvrdilo da se dizajni koji su u sukobu razlikuju po sljedećim obilježjima:

–        raniji dizajni br. 1, 2, 3 i 5 imaju kružni kolektor vode u središtu svoje površine koji odgovara odvodu postavljenom na donju stranu, dok to obilježje nije prisutno u osporavanom dizajnu;

–        raniji dizajni br. 1 i 2 imaju četiri kopče na svojim dugačkim stranama i tih obilježja nema u drugim dizajnima, također i u osporavanom dizajnu, ali je njihova vidljivost u najboljem slučaju vrlo ograničena kada se proizvod ugradi;

–        raniji dizajni br. 4, 5 i 6 nemaju pokrovnu ploču, nego ploču s otvorom, dok osporavani ima zatvorenu i ukrašenu pokrovnu ploču;

–        samo pokrovna ploča iz osporavanog dizajna ima bočne proreze na dugim stranama, dok raniji dizajni imaju kružni kolektor vode ili rešetku s prorezima ili otvorima;

–        u ranijim dizajnima ploča ne sadržava nikakav ukrasni element, dok je u osporavanom dizajnu pokrovna ploča ukrašena točkastim motivom po cijeloj svojoj površini.

122    U točkama 103. i 104. pobijane odluke žalbeno vijeće primijetilo je da je ukupni dojam koji su raniji dizajni br. 1 i 3 ostavili na upućenog korisnika uglavnom određen prisutnošću pravokutnog i duguljastog oblika slivnika i kružnim otvorom u sredini koji odgovara odvodu postavljenom ispod. Ono je smatralo da su ta obilježja različita od onih koja se mogu naći u sektoru sustava za odvodnju tekućina koji su također mogli imati slivnike kvadratnog ili kružnog oblika kao i proreze, primjerice pravokutnog oblika. S druge strane, ono je smatralo da su vanjski završni rubovi četiriju strana manje uočljivi nego drugi elementi i imaju mali utjecaj na stvoreni ukupni dojam.

123    U točkama 105. i 106. pobijane odluke žalbeno je vijeće utvrdilo da, osim toga, osporavani dizajn ima pokrovnu ploču pravokutnog i duguljastog oblika čiji su vanjski završni rubovi na četiri strane vidljivi. Žalbeno vijeće smatralo je, međutim, da je suprotno onomu što je slučaj s ispitanim ranijim dizajnima, ta pokrovna ploča u cijelosti zatvorena jer voda otječe preko bočnih proreza na dugim stranicama odvoda tuš-kade iz osporavanog dizajna, a ona je i ukrašena sivim točkastim motivom po svojoj površini. Usto, u ovom slučaju prisutnost vanjskih završnih rubova nije osobito uočljiva prilikom upotrebe predmetnog sustava za odvodnju. Naime, s vertikalnog gledišta, ta obilježja ne ostavljaju poseban dojam na upućenog korisnika koji se u stvarnosti usredotočuje na linije i oblike pokrovne ploče.

124    U točki 107. pobijane odluke žalbeno je vijeće stoga smatralo da, iako se ti dizajni i osporavani dizajn sastoje od pravokutnih i duguljastih oblika s vanjskim završnim rubovima proporcija sličnih proporcijama ranijih dizajna koje je tužitelj označio, osporavani dizajn sadržava pokrovnu ploču koja je u potpunosti zatvorena i, ono što je isto tako važno, ukrašena bočnim prorezima. Ono smatra da ta obilježja daju osporavanom dizajnu dojam različit od onog koji ostavljaju raniji dizajni. U potonjim nepostojanje ukrasa na potpuno zatvorenoj pokrovnoj ploči i prisutnost trenutačno uočljivog kružnog oblika slivnika ili rešetke s prorezima odlučujuće doprinosi ukupnom dojmu koji ostavljaju.

125    U točki 108. pobijane odluke žalbeno vijeće naglasilo je da te razlike nisu niti nezanemarive niti male niti inače beznačajne i da je to utvrđenje tim točnije jer je pokrovna ploča osporavanog dizajna ukrašena malim sivim točkama. Prema njegovu stajalištu tužitelj ne može valjano tvrditi da se izgled, linije i oblici predmetnih sustava za odvodnju tekućina ne smiju uzeti u obzir zbog toga što ispunjavaju tehničku svrhu ili što dokazi upućuju na to da unutar relevantnog sektora može postojati nastojanje da se nude sustavi za odvodnju tekućina pravokutnog ili duguljastog oblika sa zatvorenom pokrovnom pločom. Naprotiv, predmetna obilježja, iako imaju tehničku svrhu, imaju oblike, dimenzije i raspored koji mogu varirati uzimajući u obzir stupanj relativno široke slobode dodijeljene dizajneru i koji su mogli biti uvjetovani estetskim razlozima. Isto tako se nije mogao prihvatiti tužiteljev argument prema kojem je osporavani dizajn istovjetan dizajnu DM/059828, osim glede pokrovne ploče s otvorom koja je, prema njegovu stajalištu, nametnuta tehničkim razlozima. Naime, prema stajalištu žalbenog vijeća oblik i položaj proreza na rešetci elementi su u čijoj izradi dizajner uživa znatnu slobodu i mogu se izraditi neovisno o bilo kakvoj tehničkoj funkciji ili je dopunjujući, a koju njezina obilježja također mogu ispunjavati. Stoga se oblik proreza može razlikovati od jednog do drugog sustava za odvodnju i njihov položaj i konfiguracija također mogu varirati, tako da izgled tih obilježja može imati utjecaja na ukupni dojam.

126    U točkama 109. i 110. pobijane odluke žalbeno je vijeće, slijedom toga, zaključilo da iako ukupni dojam koji ostavlja osporavani dizajn jest dojam elegantne, bitne i minimalističke odvodne kanalice za tuš-kadu sastavljene od zatvorene i ukrašene pokrovne ploče te bočnih proreza, ukupni dojam koji ostavljaju raniji dizajni određen je uobičajenijim obilježjima poput kružnog kolektora vode u središtu ili rešetke s prorezima. Usto, prema njegovu stajalištu, raniji dizajni nemaju ukrasna obilježja, dok su ona prisutna u osporavanom dizajnu. Iako tužitelj ustrajava na činjenici da je prisutnost bočnih proreza u odvodnim kanalicama za tuš-kadu sa zatvorenom pokrovnom pločom uobičajena i nametnuta tehničkom funkcijom, žalbeno vijeće zaključilo je da, tako kako su prikazani, ti bočni prorezi imaju određenu estetsku vrijednost koja doprinosi u davanju odvodnoj kanalici za tuš-kadu općeg izgleda koji je elegantan i minimalistički.

127    U točki 112. pobijane odluke žalbeno vijeće dodalo je da zbog istih razloga i uzimajući također u obzir činjenicu da raniji dizajni br. 2, 4, 5 i 6 ne prikazuju zatvorenu pokrovnu ploču, nego ploču s prorezima čiji se broj, oblik i dimenzije razlikuju, ono smatra da se ukupni dojam koji ti dizajni ostavljaju na upućenog korisnika razlikuje od onog koji ostavlja osporavani dizajn koji prikazuje zatvorenu površinu ukrašenu točkama i da te razlike imaju odlučujući utjecaj na izgled dizajna koji su u sukobu.

 Četvrti tužbeni razlog

128    U sklopu četvrtog tužbenog razloga tužitelj navodi da je u točkama 98. do 110. i 112. pobijane odluke žalbeno vijeće počinilo pogrešku u okviru ocjene novosti i individualnog karaktera osporavanog dizajna time što je usporedilo potonji s dizajnima prikazanim u registraciji DM/059828. Prema njegovu stajalištu, usporedba je pogrešna jer je žalbeno vijeće pošlo od netočnog opažanja u točkama 98. i 101. pobijane odluke da se dizajn br. 1 (koji odgovara brojevima 1.1. i 1.2.) i dizajn br. 3 (koji odgovara brojevima 3.1. i 3.2.), kako su preuzeti u registraciji DM/059828, odnose na kanalice za tuš-kade opremljene takozvanom podnom pokrovnom pločom bez otvora (cover of rooster).

129    S jedne strane, dizajn koji odgovara brojevima 1.1. i 1.2. sastoji se samo od odvodnog slivnika (čiji je broj 1.1. pogled odozgo, a broj 1.2. pogled odozdo), bez pokrovne ploče, s otvorom ili bez njega, koji je ugrađen u njega ili je postavljen na njega. Slijedom navedenog, taj dizajn ne prikazuje potpunu odvodnu kanalicu za tuš-kadu kao osporavani dizajn. Izvjesno je da je odvodna kanalica koju prikazuje dizajn koji odgovara brojevima 1.1. i 1.2. ugrađena u pod i da se ne vidi prilikom uobičajene uporabe (osim gornjih rubova odvodne kanalice). Zbog tog razloga dizajn br. 1 nije obuhvaćen zaštitom dizajna Zajednice. Potpuno isto vrijedi za drugi dizajn naveden u točkama 98. i 101., to jest dizajn br. 3 (koji odgovara brojevima 3.1. i 3.2.), koji, ponovno, prikazuje samo odvodnu kanalicu (čiji je broj 3.1. pogled odozdo, a broj 3.2. pogled odozdo), bez pokrovne ploče, s otvorom ili bez njega, ugrađenu u njega ili postavljenu na njega. Osim toga, vanjski završni rubovi na četiri strane dizajna koji odgovaraju brojevima 1.1. i 1.2. i navedeni su u točkama 101. i 102. drugoj alineji pobijane odluke, također nestaju prilikom ugradnje u pod i ne vide se prilikom uobičajene uporabe.

130    S druge strane, glede dizajna br. 5 (koji odgovara brojevima 5.1. i 5.2.) i dizajna br. 6 (koji odgovara brojevima 6.1. i 6.2.), žalbeno je vijeće u točki 102. trećoj alineji svoje odluke navelo da se oni odnose na kanalice za tuš-kadu popunjene pokrovnom pločom s otvorom. No, ti dizajni ne prikazuju nikakvu odvodnu kanalicu za tuš-kadu. Slike dizajna koji odgovara brojevima 5.1. i 5.2. pokazuju samo pokrovnu ploču s otvorom (čiji je broj 5.1. pogled odozdo koji se jedino vidi prilikom uobičajene uporabe, a broj 5.2. je pogled odozdo). Isti se zaključak nameće za slike dizajna koji odgovara brojevima 6.1. i 6.2. (pri čemu je broj 6.1. pogled odozdo, a broj 6.2. pogled odozgo koji se jedino vidi prilikom uobičajene uporabe). Time žalbeno vijeće uspoređuje izgled potpune odvodne kanalice, osporavani dizajn, s izgledom samo jedne pokrovne ploče koja je dio odvodne kanalice.

131    Na temelju tumačenja točaka pobijane odluke na koje se odnosi ovaj tužbeni razlog jasno proizlazi, prema stajalištu tužitelja, da je žalbenom vijeću promaknulo to da se dizajni koji odgovaraju brojevima 1.1., 1.2., 3.1. i 3.2. odnose samo na odvodne slivnike (bez pokrovne ploče), da se dizajni koji odgovaraju brojevima 5.1., 5.2., 6.1. i 6.2. odnose samo na pokrovne ploče (s otvorom) i da samo dizajni br. 2 i 4 prikazuju potpunu odvodnu kanalicu, poput osporavanog dizajna, s odvodnim slivnikom i pokrovnom pločom ugrađenom u njega ili postavljenom na njega. Prema tome, dizajn koji odgovara brojevima 1.1. i 1.2. čini zajedno s dizajnom koji odgovara brojevima 5.1. i 5.2. izgled dizajna br. 2, dok dizajn koji odgovara brojevima 3.1. i 3.2. čini s dizajnom koji odgovara brojevima 6.1. i 6.2. izgled dizajna br. 4. U stvarnosti, registracija DM/059828 prikazuje samo dva ranija dizajna potpune odvodne kanalice, kao osporavani dizajn, to jest dizajne br. 2 i 4.

132    Tužitelj dodaje da je zaključak iznesen u točki 102. prvoj alineji pobijane odluke također pogrešan. Prema tom zaključku dizajni br. 1, 2, 3 i 5 iz registracije DM/059828 prikazuju kružni kolektor vode u središtu svoje površine. Prema tužiteljevu stajalištu, dizajni br. 1 i 3 zapravo su odvodni slivnici ili kolektori vode, ali se ne vide prilikom uobičajene uporabe. Glede dizajna br. 2 i 5., oni nisu opremljeni kolektorom vode, nego prikazuju pokrovnu ploču s kružnim otvorom u središtu njezine površine.

133    Tužitelj navodi da je zaključak iznesen u točki 102. petoj alineji te točkama 106. i 107. pobijane odluke također pogrešan. Prema tom zaključku, pokrovne ploče modela odvodnih kanalica u registraciji DM/059828 (i dakle, prema njemu, samo dizajni br. 2 i 4) ne sadržavaju nikakav ukrasni element, dok je u osporavanom dizajnu pokrovna ploča ukrašena točkastim motivom. Tužitelj smatra da pokrovne ploče dizajna iz registracije DM/059828 sadržavaju ukras u obliku određenog motiva s otvorima. Nasuprot tomu, pokrovnu ploču osporavanog dizajna obilježava nepostojanje ukrasnog elementa, jer se sastoji samo od pokrovne ploče od glatkog nehrđajućeg čelika, također poznate pod nazivom „podna” pokrovna ploča. Ta pokrovna ploča ne prikazuje nikakav ukras, bilo u točkastom ili kojem drugom obliku.

134    Tužitelj smatra, dakle, da je žalbeno vijeće počinilo pogrešku glede naravi i izgleda predmeta koje treba usporediti kao ranije dizajne jer je osporavani dizajn usporedilo prvo s izgledom odvodnog slivnika odvodne kanalice za tuš-kadu, potom s izgledom pokrovne ploče odvodne kanalice za tuš-kadu i naposljetku s potpunom odvodnom kanalicom za tuš-kadu. Iz toga zaključuje da jedno ili više obilježja na temelju kojih se izgled osporavanog dizajna može razlikovati od ranijih dizajna također stvaraju neizvjesnost.

135    EUIPO i intervenijent osporavaju tužiteljeve argumente.

136    Uvodno valja istaknuti da tužitelj ne osporava definiciju upućenog korisnika prihvaćenu u točki 85. pobijane odluke niti ocjenu u točki 88. iste odluke prema kojoj je sloboda dizajnera relativno široka (vidjeti točku 24. ove presude). Ne osporava niti ocjenu žalbenog vijeća u točki 77. navedene odluke prema kojoj niti jedno od obilježja osporavanog dizajna nije isključivo nametnuto njegovom tehničkom funkcijom i, slijedom toga, ne smije se isključiti iz zaštite niti mu se smije dodijeliti bitno smanjena uloga u njegovu utjecaju na ukupnu usporedbu (vidjeti točku 23. ove presude). Osim toga, ne treba dovesti u pitanje tu definiciju i te ocjene.

137    Također je nesporno, povodom presude o žalbi, da se uopće ne zahtijeva da upućeni korisnik osporavanog dizajna poznaje proizvod u koji je raniji dizajn sadržan ili na koji se primjenjuje (vidjeti točku 16. ove presude). Drugim riječima, raniji dizajn sadržan u proizvodu različitom od proizvoda na koji se osporavani dizajn odnosi jest, u načelu, relevantni raniji dizajn u svrhu ocjene individualnog karaktera, u smislu članka 6. Uredbe br. 6/2002, glede osporavanog dizajna (vidjeti točku 111. ove presude). U ovom slučaju činjenica da su raniji dizajni namijenjeni industrijskoj uporabi za otjecanje tekućina, a ne uporabi u vidu odvodne kanalice za tuš-kadu u sanitarnom prostoru poput kupaonice ne sprečava, dakle, da ih se uzme u obzir kao relevantne ranije dizajne u svrhu ocjene individualnog karaktera osporavanog dizajna.

138    U sklopu četvrtog tužbenog razloga tužitelj ističe, u biti, da je žalbeno vijeće počinilo pogrešku prilikom usporedbe osporavanog dizajna s ranijim dizajnima prikazanima u registraciji DM/059828. Žalbeno vijeće pogrešno je smatralo da se raniji dizajni reproducirani u prikazima dizajna koji odgovaraju brojevima 1.1. i 1.2., a potom 3.1. i 3.2., odnose na pokrovnu ploču bez otvora, iako se odnose samo na odvodni slivnik. Tužitelj smatra da se ti raniji dizajni ne mogu vidjeti prilikom uobičajene uporabe (to jest, jednom kada se ugrade u pod), tako da nisu obuhvaćeni područjem primjene zaštite dizajna Zajednice (vidjeti točke 98. i 101. pobijane odluke). Na isti je način žalbeno vijeće počinilo pogrešku kada je zaključilo da se raniji dizajni koji odgovaraju brojevima 5.1., 5.2., 6.1. i 6.2. odnose na odvodne kanalice opremljene pokrovnom pločom s otvorom, iako se radi samo o pokrovnoj ploči. Tužitelj zaključuje da samo dizajni br. 2 i 4 iz registracije DM/059828 prikazuju potpunu odvodnu kanalicu, kao osporavani dizajn, s odvodnim slivnikom i pokrovnom pločom ugrađenom ili postavljenom odozgo.

139    Drugim riječima, valja istaknuti da tužitelj smatra da se osporavani dizajn može usporediti samo s dvama ranijim dizajnima br. 2 i 4, s obzirom na to da su ta dva dizajna jedina unutar registracije DM/059828 koji se odnose na potpune „odvodne kanalice za tuš-kadu” sastavljene od dvaju elemenata, to jest odvodnog slivnika i pokrovne ploče.

Dizajn br. iz registracije DM/059828	Dizajn br. 4 iz registracije DM/059828

140    U tom pogledu ponajprije valja naglasiti, kao i EUIPO, da moguća pogreška koju je žalbeno vijeće počinilo prilikom određivanja dizajna različitih od dizajna br. 2 i 4 iz registracije DM/059828 ne bi mogla imati nikakva utjecaja na zakonitost pobijane odluke, jer je žalbeno vijeće itekako usporedilo osporavani dizajn s ranijim potpunim dizajnima br. 2 i 4, to jest one koji prikazuju složen proizvod sastavljen od dvaju elemenata odnosno odvodnog slivnika i pokrovne ploče koji čine odvodnu kanalicu za tuš-kadu. Čak i pod pretpostavkom da je žalbeno vijeće također usporedilo osporavani dizajn samo s izgledom odvodnog slivnika ili pokrovne ploče kada je ispitivalo ranije dizajne br. 1, 3, 5 i 6, to ne može opovrgnuti rezultat usporedbe osporavanog dizajna s potpunim odvodnim kanalicama za tuš-kadu koje su raniji dizajni br. 2 i 4.

141    Potom valja utvrditi da usporedba provedena između osporavanog dizajna i ranijih dizajna br. 2 i 4 ne sadržava pogrešku. To važi čak i ako, suprotno onomu što je rečeno u točki 102. trećoj alineji, raniji dizajn br. 4 obuhvaća pokrovnu ploču. Naime, dovoljno je da taj dizajn obuhvaća, kao što je to istaknulo žalbeno vijeće, ploču s otvorom čiji motiv nije ukrasni, nego funkcionalan, kako bi utvrđenja iz točaka 109., 110. i 112. pobijane odluke bila valjana i bez pogreške glede rezultata. Vrlo mala pogreška koju je žalbeno vijeće počinilo u točki 102. trećoj alineji navedene odluke ne može, dakle, imati nikakav odlučujući utjecaj na zakonitost te odluke.

142    Naposljetku valja istaknuti da u svojim pismenima tužitelj ne iznosi nikakav argument koji može oboriti zaključke iznesene u točkama 109., 110. i 112. pobijane odluke.

143    Osim toga, tužitelj je na raspravi priznao da postoji „problem” s prikazima iz katalogâ Blücher jer se odvodni slivnik pojavljuje na jednoj, a pokrovna ploča na drugoj fotografiji, ali taj slivnik i ta ploča nisu prikazani zajedno. U tom pogledu valja još naglasiti da raniji dizajn mora biti „kompaktan” ili „cjelovit” raniji dizajn i ne može biti rezultat kombinacije, osobito na temelju presude od 19. lipnja 2014., Karen Millen Fashions (C-345/13, EU:C:2014:2013, t. 25. i 35.), navedene u točki 109. ove presude. U ovom slučaju valja istaknuti, kao i EUIPO na raspravi, da iz spisa proizlazi da tužitelj nije podnio nikakav prikaz potpunog sustava odvodnje koji uključuje odvodni slivnik i pokrovnu ploču, kako se prodaje u katalozima Blücher. Stoga, jedini raniji kompaktni dizajni na koje se tužitelj može osloniti su, u svakom slučaju, dizajni br. 2 i 4 koji se nalaze u registraciji DM/059828 i prikazuju potpune odvodne kanalice za tuš-kadu.

144    Žalbeno vijeće je, dakle, s pravom, u biti, zaključilo u točkama 109. i 110. pobijane odluke da iako ukupni dojam koji ostavlja osporavani dizajn jest dojam „elegantne, bitne i minimalističke” odvodne kanalice za tuš-kadu sastavljene od zatvorene pokrovne ploče s ukrasima i od bočnih proreza čija estetska vrijednost doprinosi tom „elegantnom i minimalističkom” izgledu, s druge strane, ukupni dojam koji ostavljaju raniji dizajni, a osobito dizajni br. 2 i 4. jest drukčiji jer je određen „uobičajenijim”, funkcionalnim i nedekorativnim obilježjima, poput kružnog kolektora vode u središtu (iz dizajna br. 2 prema prikazima dizajna koji odgovaraju brojevima 1.1 i 1.2 i dizajna br. 4 prema prikazima koji odgovaraju brojevima 3.1 i 3.2) ili rešetke s prorezima (iz dizajna br. 2 prema prikazima dizajna koji odgovaraju brojevima 5.1 i 5. 2 i dizajna br. 4 prema prikazima dizajna koji odgovaraju brojevima 6.1 i 6.2).

145    Žalbeno vijeće je također s pravom u biti dodalo, u točki 112. pobijane odluke u vezi s točkom 107. te odluke, da zbog istih razloga poput onih iz točaka 109. i 110. navedene odluke i uzimajući u obzir također činjenicu da raniji dizajni br. 2 i 4 prikazuju funkcionalnu ploču s prorezima i bez ukrasa, ono smatra da je ukupni dojam koji ti dizajni ostavljaju na upućenog korisnika drukčiji od onog koji ostavlja osporavani dizajn koji prikazuje zatvorenu pokrovnu ploču ukrašenu točkastim motivom kao i bočne proreze koji imaju estetsku vrijednost.

146    Naposljetku, žalbeno vijeće je s pravom smatralo u točki 113. pobijane odluke, što tužitelj nije izrijekom osporavao, da je, u biti, gore spomenuta razlika u izgledu obilježja koja su predmet rada dizajnera čiji je stupanj slobode visok, dovoljna da stvori različit ukupni dojam, unatoč postojanju nekih podudarnosti te je stoga zaključilo da samo na temelju ranijih dizajna koji su označeni u zahtjevu za proglašenje ništavosti, osobito dizajna br. 2 (prema prikazima dizajna koji odgovaraju brojevima 1.1, 1.2, 5.1 i 5.2) i br. 4 (prema prikazima dizajna koji odgovaraju brojevima 3.1, 3.2, 6.1 i 6.2), osporavani dizajn ima individualni karakter.

147    Stoga četvrti tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

 Peti tužbeni razlog

148    U sklopu petog tužbenog razloga tužitelj navodi da je žalbeno vijeće u točki 111. pobijane odluke u vezi s točkama 29. i 30. iste odluke pogrešno smatralo da izjave na koje je tužitelj uputio nisu bile izjave pod prisegom ili ovjerene izjave, jer su većina tih izjava bile poruke elektroničke pošte i jer su potjecale usto iz sfere samog tužitelja i nisu bile potkrijepljene nikakvom neovisnom izjavom. Tužitelj pretpostavlja da se radi o prilozima br. 4. do 7. koje je priložio svojem odgovoru od 2. travnja 2010. i na koje je također uputio u točki 20. svojih očitovanja od 21. rujna 2018. Smatra da nije bilo nikakva razloga da se sadržaj tih izjava ne uzme u obzir u svrhu ocjene novosti i individualnog karaktera osporavanog dizajna.

149    Tužitelj prije svega smatra „čudnim i nedosljednim”, s obzirom na treći tužbeni razlog, to da je žalbeno vijeće uzelo te izjave u obzir. Naime, tužitelj je podnio predmetne priloge u isto vrijeme kao i fotografiju na stranici 33. katalogâ Blücher koju žalbeno vijeće nije uzelo u obzir na temelju članka 63. stavka 2. Uredbe br. 6/2002 zbog toga što nije podnesena u okviru zahtjeva za proglašenje ništavosti od 3. rujna 2009. Iako tužitelj priznaje da su većina tih izjava poruke elektroničke pošte, ističe, međutim, da niti jedna uključena stranka niti ikoje tijelo koje je ranije odlučivalo nisu nikada doveli u sumnju točnost ili cjelovitost tih poruka elektroničke pošte. Te izjave i njihov sadržaj nikada uopće nisu bili osporavani. Usto, tužitelj dodaje da te izjave ne potječu iz njegove vlastite sfere, nego da prilozi br. 4, 5 i 7 potječu od društva Blücher, poduzetnika koji je potpuno neovisan o njemu samom, bez ikakve ugovorne, društvene ili druge veze, dok prilog br. 6 potječe od pravnog savjetnika intervenijenta.

150    EUIPO i intervenijent osporavaju tužiteljeve argumente.

151    U točki 111. pobijane odluke žalbeno vijeće primijetilo je da izjave na koje tužitelj upućuje nisu bile izjave pod prisegom niti ovjerene izjave jer su većina tih izjava bile poruke elektroničke pošte i jer su one, usto, potjecale iz sfere samog tužitelja i nisu bile potkrijepljene nikakvom neovisnom izjavom koja potječe, primjerice, od udruga proizvođača ili gospodarskih komora. Stoga je žalbeno vijeće zaključilo da različita obilježja osporavanog dizajna ne može lišiti estetske vrijednosti s obzirom na dokumente na koje tužitelj upućuje. Naprotiv, u ovom slučaju valja, prema njegovu stajalištu, uzeti u obzir dizajn kao cjelinu te oblik, veličinu, položaj i proporciju elemenata od kojih je sastavljen.

152    U sklopu petog tužbenog razloga tužitelj, u biti, smatra da je žalbeno vijeće počinilo pogrešku time što je lišilo dokazne vrijednosti te izjave i tu razmjenu poruka elektroničke pošte koje potječu, među ostalim, od zaposlenika društva Blücher ili društva I-Drain.

153    Prije svega mora se utvrditi da ovaj tužbeni razlog počiva na pogrešnom tumačenju pobijane odluke. Naime, u točki 111. pobijane odluke žalbeno vijeće nije namjeravalo lišiti svake dokazne vrijednosti izjave koje je tužitelj podnio u prilozima 4 do 7 svojem odgovoru od 2. travnja 2010. na očitovanja intervenijenta pred Odjelom za poništaje i koje se odnose, u biti, na više ili manje estetski ili funkcionalni karakter osporavanog dizajna. Žalbeno vijeće zadovoljilo se upućivanjem na ustaljenu sudsku praksu Općeg suda u skladu s kojom, u biti, izjave trećih imaju određenu dokaznu vrijednost čija snaga smanjuje, međutim, razmjerno interesu potpisnika za uspjeh u predmetu (vidjeti u tom smislu presude od 16. srpnja 2014., Nanu-Nana Joachim Hoepp/OHIM – Stal-Florez Botero (la nana), T-196/13, neobjavljenu, EU:T:2014:674, t. 32. i navedenu sudsku praksu, i od 16. lipnja 2015., H.P. Gauff Ingenieure/OHIM – Gauff (Gauff JBG Ingenieure), T-585/13, neobjavljenu, EU:T:2015:386, t. 28.).

154    Potom i neovisno o dokaznoj vrijednosti navedenih izjava, mora se također utvrditi da žalbeno vijeće jest uzelo u obzir te dokumente, kao što to proizlazi iz njegove analize u točki 111. pobijane odluke. Žalbeno vijeće je tako upotrijebilo diskrecijsku ovlast koja joj je dodijeljena na temelju članka 63. stavka 2. Uredbe br. 6/2002 (vidjeti točke 44. do 48. ove presude). Ono je bilo slobodno to učiniti jer se utvrđeni dokumenti poput priloga br. 4 do 7. tužiteljevu odgovoru od 2. travnja 2010. nisu odnosili na određivanje ranijih dizajna. S druge strane, valja podsjetiti na to da je takvo određivanje zadano strogim okvirom zahtjeva za proglašenje ništavosti koji ne dopušta izvršavanje takve diskrecijske ovlasti (vidjeti odgovor Općeg suda na treći tužbeni razlog u točkama 40. do 69. ove presude).

155    Naposljetku, u okviru svoje slobodne ocjene činjenica žalbeno vijeće nije bilo vezano tim izjavama. Moglo je smatrati, a da ne počini pogrešku koja se tiče prava, da takve izjave ne mogu dovesti u pitanje zaključak prema kojem osporavani dizajn ima estetske prije nego isključivo funkcionalne aspekte. Zbog tih se estetskih aspekata ukupni dojam koji ostavlja osporavani dizajn u vidu „elegantne, bitne i minimalističke” odvodne kanalice za tuš-kadu razlikuje od funkcionalnijeg ili „uobičajenijeg” dojma koji ostavljaju raniji dizajni, kao što je to žalbeno vijeće s pravom utvrdilo u točki 109. pobijane odluke (vidjeti točku 144. ove presude).

156    Osim toga, budući da se argumenti tužitelja mogu protumačiti na način da je bio lišen prilike da se saslušaju iskazi trećih potpisnika izjava u okviru usmenog postupka i saslušanja svjedoka pred žalbenim vijećem, kako je on to zatražio na temelju članaka 64. i 65. Uredbe br. 6/2002, valja istaknuti da je u točkama 29. i 30. pobijane odluke žalbeno vijeće smatralo prije svega da usmeni postupak nije bio niti uputan niti nužan u ovom slučaju, nadalje, da se u prethodnom žalbenom postupku tužitelj usprotivio zahtjevu intervenijenta za održavanje rasprave i, naposljetku, da je za odlučivanje raspolagalo s dovoljno elemenata, činjenica, argumenata i dokaza. Žalbeno vijeće je, dakle, odbilo zahtjev za održavanje rasprave kao i, zbog istih razloga, zahtjev za saslušanje svjedoka.

157    S jedne strane, glede zahtjeva za provođenje usmenog postupka, članak 64. stavak 1. Uredbe br. 6/2002 predviđa da ako EUIPO smatra da bi usmena rasprava bila svrsishodna, ona se održava ili na prijedlog EUIPO-a ili na zahtjev bilo koje stranke u postupku.

158    Tako iz teksta članka 64. Uredbe br. 6/2002 i izraza „ako […] smatra da bi […] bila svrsishodna” proizlazi da EUIPO uživa široku diskrecijsku ovlast u svrhu organiziranja usmenog postupka.

159    Štoviše, iz sudske prakse u području dizajna proizlazi da žalbeno vijeće raspolaže marginom prosudbe glede pitanja je li usmeni postupak pred njim stvarno nužan. Ta margina prosudbe glede nužnosti za usmenim postupkom primjenjuje se čak i kad stranka zahtijeva da se organizira usmeni postupak (presuda od 13. prosinca 2017., Delfin Wellness/EUIPO – Laher (Infracrvene kabine i kabine za saunu), T‑114/16, neobjavljena, EU:T:2017:899, t. 114.).

160    Po analogiji, prema sudskoj praksi u području žigova, odbijanje nije zahvaćeno nikakvom očitom pogreškom kada stranka koja zatraži provođenje usmenog postupka ne dokaže da žalbeno vijeće nije raspolagalo svim elementima nužnim za donošenje svoje odluke (u tom smislu i po analogiji vidjeti presudu od 27. veljače 2018., Hansen Medical/EUIPO – Covidien (MAGELLAN), T-222/16, neobjavljenu, EU:T:2018:99, t. 56. do 59.).

161    To je ovdje slučaj. Žalbeno vijeće nije počinilo pogrešku kada je izvršilo svoju široku diskrecijsku ovlast time što je smatralo da ima sve informacije nužne za donošenje pobijane odluke. Usto, ništa u spisu ne upućuje na to žalbeno vijeće nije raspolagalo svim nužnim elementima kako bi utemeljilo izreku te odluke.

162    S druge strane, članak 65. stavak 1. Uredbe br. 6/2002 predviđa da se u postupcima pred EUIPO-om mogu donijeti mjere izvođenja dokaza koji se sastoje, među ostalim, od saslušanja stranaka, zahtjeva za pribavljanje podataka, pribavljanja dokumenata i dokaznih predmeta, saslušanja svjedoka, mišljenja vještaka i pisanih izjava, izjava pod prisegom, ovjerenih izjava ili izjava koje imaju sličan učinak prema pravu države u kojoj je izjava sastavljena. Prema članku 65. stavku 3. te uredbe, ako EUIPO smatra da stranka, svjedok ili stručnjak trebaju usmeno iznijeti dokaze, toj osobi šalje poziv za saslušanje pred EUIPO-om.

163    Stoga iz teksta članka 65. Uredbe br. 6/2002 i izraza „ako EUIPO smatra nužnim” proizlazi da EUIPO uživa široku diskrecijsku ovlast u svrhu organiziranja saslušanja svjedoka (vidjeti također u tom smislu rješenje od 14. lipnja 2021., TrekStor/EUIPO – Zagg (Zaštitna navlaka za računalnu opremu), T-512/20, neobjavljeno, EU:T:2021:359, t. 32.).

164    Prema tome, žalbeno vijeće nije bilo dužno saslušati predložene svjedoke, nego je raspolagalo širokom diskrecijskom ovlašću u tom pogledu, koju je izvršilo bez počinjenja pogreške u ovom slučaju.

165    Naime, iz sudske prakse u području žigova proizlazi po analogiji da odbijanje nije zahvaćeno nikakvom očitom pogreškom kada je stranka koja je podnijela zahtjev za saslušanje svjedoka mogla podnijeti izjave navedenih svjedoka u pisanom obliku (u tom smislu i po analogiji vidjeti rješenje od 18. siječnja 2018., W&O medical esthetics/EUIPO – Fidia farmaceutici (HYALSTYLE), T-178/17, neobjavljeno, EU:T:2018:18, t. 15. do 24.). Isto vrijedi tim više kada su, kao ovdje, takve izjave svjedoka doista bile podnesene u pisanom obliku. Osim toga, valja uputiti na razloge već navedene u točki 87. ove presude.

166    Stoga peti tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

 Šesti tužbeni razlog

167    U okviru šestog tužbenog razloga tužitelj navodi da je žalbeno vijeće počinilo pogrešku kada je u točkama 114. i 115. pobijane odluke smatralo da osporavani dizajn ima individualni karakter i da je, prema tome, nov, tako da je valjan. Upućuje na svaki od prethodnih tužbenih razloga koji se također smatraju međusobno povezanim. Kao drugo, tvrdi da mjere izvođenja dokaza, poput onih iz članka 65. Uredbe br. 6/2002, nisu donesene niti čak razmotrene suprotno točki 71. presude o žalbi. Isto tako, žalbeno vijeće nije niti odgovorilo na tužiteljev prijedlog za podnošenje dopuna dokaza, osobito tako da podnese iskaze svjedoka koji su posebno označeni, pri čemu je takav prijedlog bio „po potrebi” ponovljen pred Općim sudom.

168    EUIPO i intervenijent osporavaju tužiteljeve argumente.

169    Kao prvo, glede točaka 114. i 115. pobijane odluke žalbeno vijeće je u njima smatralo da, s obzirom na to da osporavani dizajn ima individualni karakter, on je tim više nov u smislu članka 5. Uredbe br. 6/2002 i stoga valjan.

170    U tom pogledu valja istaknuti da je pretpostavka za individualni karakter iz članka 6. Uredbe br. 6/2002 zahtjevnija nego pretpostavka za novost navedena u članku 5. iste uredbe glede stupnja razlikovanja koji zahtjeva u odnosu na svaki raniji dizajn. Tako prema sudskoj praksi dizajn koji je nov može i ne mora imati individualni karakter (vidjeti u tom smislu presudu od 6. lipnja 2013., Kastenholz/OHIM – Qwatchme (Brojčanici sata), T-68/11, EU:T:2013:298, t. 38.). S druge strane, dizajn koji nije nov ne može a fortiori imati individualni karakter.

171    Iz postojanja individualnog karaktera može se a fortiori izvesti novost, kao u ovom slučaju, dok nepostojanje individualnog karaktera nužno ne prejudicira nepostojanje novosti, ali je u svakom slučaju dovoljno za poništenje dizajna. Naprotiv, nepostojanje novosti pokazuje se odlučujućim za nepostojanje individualnog karaktera, dok novost nužno ne prejudicira postojanje individualnog karaktera također potrebnog za valjanost dizajna.

172    Slijedom toga, kada se, kao u ovom slučaju, ništavost dizajna zahtijeva na temelju razloga navedenih u člancima 5. i 6. Uredbe br. 6/2002 i s obzirom na iste ranije dizajne, utvrđenje individualnog karaktera osporavanog dizajna podrazumijeva njegovu valjanost s obzirom na navedene razloge za ništavost i navedene ranije dizajne.

173    U takvim okolnostima u kojima je utvrđeno postojanje individualnog karaktera, kao u ovom slučaju, nije nužno da tijela EUIPO-a detaljno ispitaju pretpostavku novosti jer se prioritetno ispitivanje individualnog karaktera može opravdati razlozima metodologije i ekonomičnosti postupka. U obrnutom smislu, u drugim okolnostima u kojima je utvrđeno nepostojanje novosti, prioritetno ispitivanje pretpostavke novosti može se također opravdati istim razlozima metodologije i ekonomičnosti postupka, jer takvo nepostojanje dovodi nužno do ništavosti predmetnog dizajna, pri čemu nije potrebno izrijekom ispitati pretpostavku za individualni karakter.

174    S obzirom na razmatranja iznesena u točkama 170. do 173. ove presude, valja utvrditi da žalbeno vijeće nije počinilo pogrešku kada je zbog razloga metodologije i ekonomičnosti postupka ispitalo postojanje individualnog karaktera osporavanog dizajna, prije nego što je iz toga izvelo a fortiori postojanje novosti istog dizajna.

175    Kao drugo, glede mjera izvođenja postupka, dovoljno je utvrditi da je u točki 71. svoje presude o žalbi (navedenoj u točki 84. ove presude), Sud samo naveo da je „EUIPO […] mogao uzeti u obzir tu okolnost radi donošenja mjera izvođenja dokaza na temelju članka 65. stavka 1. Uredbe br. 6/2002”. Korištenjem izraza „mogao” Sud je tako priznao široku diskrecijsku ovlast koju EUIPO uživa na temelju te odredbe radi donošenja mjera izvođenja dokaza (vidjeti točke 162. i 163. ove presude). Slijedom navedenog, to što žalbeno vijeće nije donijelo mjere izvođenja dokaza, a osobito održalo saslušanje svjedoka, na temelju svoje široke diskrecijske ovlasti ne može ni na koji način proturječiti presudi o žalbi niti inače biti pogrešno.

176    Osim toga, glede dokaznih prijedloga ponovljenih pred Općim sudom, valja podsjetiti na to da u skladu s člankom 85. stavkom 3. Poslovnika Općeg suda „glavne stranke mogu podnositi dokaze i stavljati dokazne prijedloge i prije zatvaranja usmenog dijela postupka […], pod uvjetom da opravdaju kašnjenje u podnošenju takvih dokaza odnosno stavljanju dokaznih prijedloga”. U ovom slučaju, što se tiče upravnog postupka započetog 2009. i s obzirom na nepostojanje novog elementa pred Općim sudom, kašnjenje u podnošenju takvih dokaza nikako se ne može opravdati. Nadalje, Opći sud smatra da je na temelju sadržaja spisa predmet dovoljno razjašnjen u toj mjeri da mu ti dokazi nisu nužni za odlučivanje.

177    Stoga šesti tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

178    S obzirom na sva prethodna razmatranja, tužbu valja odbiti u cijelosti.

 Troškovi

179    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

180    Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova, sukladno zahtjevima EUIPO-a i intervenijenta.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (deveto vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Društvu Group Nivelles NV nalaže se snošenje troškova.

Costeira Kancheva Perišin

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 27. travnja 2022.

Potpisi

Sadržaj

Okolnosti spora

Zahtjevi stranaka

Pravo

Prvi i treći tužbeni razlog u vezi s određivanjem ranijeg dizajna

Treći tužbeni razlog

Prvi tužbeni razlog

Drugi tužbeni razlog u vezi s određivanjem obilježja osporavanog dizajna

Četvrti, peti i šesti tužbeni razlog u vezi s usporedbom dizajna koji su u sukobu i ocjenom individualnog karaktera osporavanog dizajna

Pregled zakonodavstva i sudske prakse

Pojedinačna reprodukcija dizajna koji su u sukobu i pregled pobijane odluke

Četvrti tužbeni razlog

Peti tužbeni razlog

Šesti tužbeni razlog

Troškovi

*      Jezik postupka: nizozemski