PRESUDA OPĆEG SUDA (osmo vijeće)
6. lipnja 2019.(*)
„Dizajn zajednice – Postupak za proglašavanje dizajna ništavim – Međunarodna registracija u kojoj je naznačena Europska unija – Registrirani dizajn zajednice koji prikazuje vozilo VW Caddy – Raniji dizajn Zajednice – Razlog ništavosti – Individualni karakter – Upućeni korisnik – Drukčiji ukupan dojam – Članak 6. i članak 25. stavak 1. točka (b) Uredbe (EZ) br. 6/2002 – Teret dokazivanja koji je na podnositelju zahtjeva za proglašavanje dizajna ništavim – Zahtjevi povezani s reprodukcijom ranijeg dizajna”
U predmetu T‑192/18,
Rietze GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Altdorfu (Njemačka), koji zastupa M. Krogmann, odvjetnik,
tužitelj,
protiv
Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO), koji zastupa S. Hanne, u svojstvu agenta,
tuženika,
a druga stranka u postupku pred žalbenim vijećem EUIPO‑a, intervenijent pred Općim sudom, jest
Volkswagen AG, sa sjedištem u Wolfsburgu (Njemačka), koji zastupa C. Klawitter, odvjetnik,
povodom tužbe protiv odluke trećeg žalbenog vijeća EUIPO‑a od 11. siječnja 2018. (predmet R 1244/2016‑3) koja se odnosi na postupak za proglašavanje dizajna ništavim između društava Rietze i Volkswagen,
OPĆI SUD (osmo vijeće),
u sastavu: A. M. Collins (izvjestitelj), predsjednik, M. Kancheva i G. De Baere, suci,
tajnik: R. Ūkelytė, administratorica,
uzimajući u obzir tužbu podnesenu tajništvu Općeg suda 16. ožujka 2018.,
uzimajući u obzir EUIPO‑ov odgovor na tužbu podnesen tajništvu Općeg suda 31. svibnja 2018.,
uzimajući u obzir intervenijentov odgovor na tužbu podnesen tajništvu Općeg suda 29. svibnja 2018.,
nakon rasprave održane 24. siječnja 2019.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Intervenijent, društvo Volkswagen AG, nositelj je međunarodne registracije dizajna u kojoj je naznačena Europska unija, za koju je prijava podnesena 1. veljače 2010., a koja je registrirana isti dan pod referentnim brojem DM/073118‑3 pri Međunarodnom uredu Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (WIPO) i objavljena 31. listopada 2010. u Službenom glasniku Međunarodnog ureda WIPO‑a (u daljnjem tekstu: osporavani dizajn).
2 Proizvodi na koje se osporavani dizajn namjerava primijeniti pripadaju razredu 12‑08 u smislu Sporazuma iz Locarna od 8. listopada 1968. o uspostavi međunarodne klasifikacije za industrijski dizajn, kako je izmijenjen, i odgovaraju sljedećem opisu: „motorna vozila”. Osporavani dizajn prikazan je na sljedeći način:
|
|
|
Prikaz 1. | Prikaz 2. | Prikaz 3. |
|
|
|
Prikaz 4. | Prikaz 5. | Prikaz 6. |
|
|
|
Prikaz 7. | Prikaz 8. | Prikaz 9. |
|
Prikaz 10. |
3 Dana 5. siječnja 2015. tužitelj, društvo Rietze GmbH & Co. KG, koje stavlja na tržište minijaturne automobile, podnijelo je Uredu Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) zahtjev za proglašavanje ništavim učinaka osporavanog dizajna u Europskoj uniji, na temelju članka 106.f Uredbe Vijeća (EZ) br. 6/2002 od 12. prosinca 2001. o dizajnu Zajednice (SL 2002., L 3, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 24., str. 45.), u vezi s člankom 25. stavkom 1. točkom (b) te uredbe, s obrazloženjem da osporavani dizajn nije nov, u skladu s člankom 5. te uredbe, i da nema individualni karakter, u skladu s člankom 6. te uredbe.
4 U prilog svojem zahtjevu za proglašavanje dizajna ništavim tužitelj je istaknuo da je osporavani dizajn onaj koji prikazuje vozilo VW Caddy, a koji je intervenijent 2011. stavio na tržište. Kako bi dokazao da je raniji dizajn učinjen dostupnim javnosti, tužitelj je uputio na prethodni model tog vozila, odnosno model Volkswagen Caddy (2K) Life, koji je intervenijent 2004. stavio na tržište. Tužitelj je svoj zahtjev temeljio, među ostalim, na dizajnu Zajednice br. 49895‑0002, čija je registracija, za koju je intervenijent 7. srpnja 2003. podnio prijavu, objavljena 9. prosinca 2003 (u daljnjem tekstu: raniji dizajn).
5 Odlukom od 20. lipnja 2016. Odjel za poništaje EUIPO‑a proglasio je osporavani dizajn ništavim zbog nepostojanja individualnog karaktera, u skladu s člankom 6. Uredbe br. 6/2002.
6 Intervenijent je 7. srpnja 2016. podnio žalbu protiv odluke Odjela za poništaje, na temelju članaka 55. do 60. Uredbe br. 6/2002.
7 Odlukom od 11. siječnja 2018. (predmet R 1244/2016‑3) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) treće žalbeno vijeće EUIPO‑a prihvatilo je žalbu, poništilo odluku Odjela za poništaje i odbilo zahtjev za proglašenje osporavanog dizajna ništavim. Odlučilo je da je osporavani dizajn nov u smislu članka 5. Uredbe br. 6/2002 i da je imao individualni karakter u smislu članka 6. te uredbe.
Zahtjevi stranaka
8 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku;
– osporavani dizajn proglasi ništavim;
– naloži EUIPO‑u snošenje troškova.
9 EUIPO i intervenijent od Općeg suda zahtijevaju da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
10 U prilog svojoj tužbi tužitelj ističe jedan tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 25. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 6/2002, u vezi s člankom 4. stavkom 1. i člankom 6. te uredbe. U biti prigovara žalbenom vijeću što je smatralo da osporavani dizajn ima individualni karakter jer se ukupan dojam koji ostavlja na upućenog korisnika razlikuje od ukupnog dojma koji raniji dizajn ostavlja na tog korisnika.
11 Taj jedini tužbeni razlog sastoji se od četiri dijela. Kao prvo, žalbeno vijeće pogrešno se ograničilo samo na nabrajanje navodnih razlika između suprotstavljenih dizajna, bez njihova ponderiranja i bez razlikovanja između estetskih obilježja i tehničkih obilježja. Kao drugo, žalbeno je vijeće prihvatilo pretjerano visoku razinu pažnje upućenog korisnika te je stoga pridalo preveliku važnost razlikama između suprotstavljenih dizajna. Kao treće, Komisija je počinila pogreške glede ocjene slobode dizajnera. Kao četvrto i posljednje, nije uzela u obzir određene dokaze.
12 EUIPO i intervenijent osporavaju tužiteljeve tvrdnje.
13 Uvodno valja podsjetiti na to da je Uredbom Vijeća (EZ) br. 1891/2006 od 18. prosinca 2006. o izmjeni uredbi (EZ) br. 6/2002 i (EZ) br. 40/94 radi provedbe pristupanja Europske zajednice Ženevskom aktu Haškog sporazuma o međunarodnoj registraciji industrijskog dizajna (SL 2006., L 386, str. 14.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 2., str. 111.) u Uredbu br. 6/2002 umetnuta glava XI.a, koja sadržava članke 106.a do 106.f.
14 Na temelju članka 106.a Uredbe br. 6/2002, svaki upis međunarodne registracije u kojoj je designirana Europska unija u međunarodni registar koji vodi Međunarodni ured WIPO‑a ima jednak učinak kao njezin upis u EUIPO‑ov registar industrijskog dizajna Zajednice i svaka objava međunarodne registracije u kojoj je designirana Europska unija u Službenom glasniku Međunarodnog ureda ima jednak učinak kao objava u Službenom glasniku dizajna Zajednice.
15 Članak 106.f. Uredbe br. 6/2002 određuje da učinke međunarodne registracije u Uniji može proglasiti ništavim djelomično ili u cijelosti EUIPO, u skladu s postupkom iz glava VI. i VII. Uredbe br. 6/2002.
16 Članak 25. stavak 1. točka (b) Uredbe br. 6/2002 određuje da dizajn Zajednice može biti proglašen ništavim samo ako ne ispunjava uvjete propisane u člancima 4. do 9. te uredbe.
17 Na temelju članka 4. Uredbe br. 6/2002, dizajn se štiti dizajnom Zajednice u onoj mjeri u kojoj je nov i u kojoj ima individualni karakter.
18 Prema članku 6. stavku 1. točki (b) Uredbe br. 6/2002, individualni karakter kod registriranog dizajna Zajednice treba ocjenjivati s obzirom na ukupan dojam koji ostavlja na upućenog korisnika, a koji se mora razlikovati od ukupnog dojma koji ostavlja bilo koji dizajn koji je bio učinjen dostupnim javnosti prije datuma podnošenja prijave za registraciju ili, ako je zatraženo pravo prvenstva, prije datuma priznatog prvenstva. Članak 6. stavak 2. Uredbe br. 6/2002 propisuje da se pri ocjeni individualnog karaktera dizajna mora uzeti u obzir stupanj slobode koju je imao dizajner u razvoju dizajna.
19 Individualni karakter dizajna proizlazi iz različitog ukupnog dojma ili iz činjenice da kod upućenog korisnika nije nastao dojam „već viđenog” u odnosu na sve ono što je postojalo ranije u okviru skupnosti dizajna, bez uzimanja u obzir razlika koje se ne ističu dovoljno da bi utjecale na navedeni ukupni dojam, iako premašuju beznačajne detalje, ali uzimajući u obzir razlike koje se dovoljno ističu da bi stvorile različite dojmove o cjelini (vidjeti presudu od 7. studenoga 2013., Budziewska/OHIM – Puma (Mačka u skoku), T‑666/11, neobjavljenu, EU:T:2013:584, t. 29. i navedenu sudsku praksu).
20 Prilikom ocjene toga ima li određeni dizajn individualni karakter u odnosu na skupnost postojećih dizajna, valja uzeti u obzir prirodu proizvoda na koji je dizajn primijenjen ili u kojem je on sadržan, a posebno industrijski sektor kojemu on pripada, stupanj slobode dizajnera u razvoju dizajna, moguće zasićenje stanja tehnike koje može biti takvo da upućenog korisnika učini osjetljivijim na razlike između uspoređenih dizajna kao i način na koji se koristi predmetnim proizvodom, osobito s obzirom na rukovanje kojemu je uobičajeno podvrgnut tom prilikom (vidjeti presudu od 7. studenoga 2013., Mačka u skoku, T‑666/11, neobjavljenu, EU:T:2013:584, t. 31. i navedenu sudsku praksu).
21 Naposljetku, valja napomenuti da zakonitost odluka žalbenih vijeća treba ocjenjivati samo na temelju te Uredbe 6/2002, kako je tumače sudovi u Europskoj uniji, a ne na temelju nacionalne sudske prakse, čak i kad se ona temelji na odredbama sličnima onim iz ove uredbe (vidjeti presudu od 4. srpnja 2017., Murphy/EUIPO – Nike Innovate (Narukvica elektroničkog sata), T‑90/16, neobjavljenu, EU:T:2017:464, t. 721. i navedenu sudsku praksu).
22 Tužiteljeve argumente treba ispitati s obzirom na ta razmatranja.
23 Potrebno je odlučiti o drugom dijelu jedinog tužbenog razloga, vezano za razinu pažnje upućenog korisnika, prije analize prvog dijela glede ocjene, s gledišta tog korisnika, ukupnog dojma koji stvaraju suprotstavljeni dizajni, a zatim ispitati jedini tužbeni razlog u njegovu trećem i četvrtom dijelu.
Drugi dio jedinog tužbenog razloga, koji se odnosi na razinu pažnje upućenog korisnika
24 Prema tužiteljevu mišljenju, žalbeno je vijeće prihvatilo pretjerano visoku razinu pažnje upućenog korisnika te je stoga pridalo preveliku važnost razlikama između suprotstavljenih dizajna.
25 Kao prvo, tužitelj tvrdi da upućeni korisnik nije sposoban izvan okvira iskustva koje je stekao koristeći se proizvodom koji sadržava osporavani dizajn razlikovati svojstva izgleda proizvoda koja određuje njegova tehnička funkcija od njegovih arbitrarnih svojstava. Razlike između suprotstavljenih dizajna koje je navelo žalbeno vijeće odnose se na tehničke detalje koje osoba koja ima određeni stupanj znanja o elementima koje uobičajeno sadržavaju motorna vozila ne može percipirati. To osobito vrijedi za odbojnike, prednja svjetla, pokazivače smjera i vrata prtljažnika.
26 Nadalje, tužitelj tvrdi da upućeni korisnik pridaje manju važnost međusobnim razlikama među uzastopnim novim modelima automobila istog proizvođača nego razlikama među modelima vozila različitih proizvođača. Glede modela automobila istog proizvođača, upućeni korisnik manje obraća pozornost na dizajn nego na tehničke inovacije i razvoj u pogledu sigurnosti, učinkovitosti i udobnosti vožnje. Osim toga, s jedne strane, kupac ne temelji svoju odluku o kupnji VW Caddyja na usporedbi s prethodnim serijama, nego na usporedbi s vozilima drugih proizvođača. U prilog toj tvrdnji tužitelj se poziva na odluku Odjela za poništaje od 13. rujna 2016. u postupku za proglašavanje žiga ništavim, upisanu pod referentnim brojem ICD 9742. S druge strane, uspjeh VW Caddyja ne počiva na njegovu izgledu, nego na njegovoj pouzdanosti.
27 Naposljetku, tužitelj se poziva na članak iz njemačkog automobilističkog tiska u kojem se ističe nepostojanje razlike između suprotstavljenih dizajna. Prigovara žalbenom vijeću da je zanemarilo sadržaj, ističući da taj članak sadržava konkretne naznake glede percepcije upućenoga korisnika.
28 Valja podsjetiti na to da, prema sudskoj praksi, obilježje „korisnika” podrazumijeva da osoba o kojoj je riječ upotrebljava proizvod u kojem je sadržan dizajn u skladu sa svrhom kojoj je proizvod namijenjen. Obilježje „upućeni” sugerira da korisnik poznaje različite dizajne koji postoje u predmetnom sektoru, da raspolaže određenim stupnjem znanja u odnosu na obilježja koja ti dizajni uobičajeno sadržavaju i kao rezultat svojeg interesa za navedene proizvode pokazuje relativno visok stupanj pažnje kada se njima koristi, a nije dizajner ili tehnički stručnjak (vidjeti presudu od 20. listopada 2011., PepsiCo/Grupo Promer Mon Graphic, C‑281/10 P, EU:C:2011:679, t. 59. i navedenu sudsku praksu i presudu od 22. lipnja 2010., Shenzhen Taiden/OHIM – Bosch Security Systems (Komunikacijska oprema), T‑153/08, EU:T:2010:248, t. 46. i 47.).
29 Pojam upućenog korisnika treba razumjeti na način da je riječ o pojmu koji se nalazi negdje između pojma prosječnog potrošača, koji se primjenjuje u području žigova i od kojeg se ne zahtijeva nikakvo posebno znanje te koji, načelno, ne provodi izravnu usporedbu između žigova u sukobu, i pojma specijalista, stručnjaka koji raspolaže širokim tehničkim znanjem. Stoga se pojam upućenog korisnika, koji nije definiran u toj uredbi, može shvatiti kao da označava korisnika koji ne primjenjuje prosječnu pažnju nego poseban oprez bilo zbog osobnog iskustva ili opširnog poznavanja dotičnog sektora (presuda od 20. listopada 2011., PepsiCo/Grupo Promer Mon Graphic, C‑281/10 P, EU:C:2011:679, t. 53.).
30 Naposljetku, Sud je utvrdio da sama priroda upućenog korisnika podrazumijeva da on, kada je to moguće, provodi izravnu usporedbu ranijeg dizajna s osporavanim dizajnom (vidjeti u tom smislu presudu od 18. listopada 2012., Neuman i Galdeano del Sel/Baena Grup, C‑101/11 P i C‑102/11 P, EU:C:2012:641, t. 54. i navedenu sudsku praksu).
31 U ovom slučaju, žalbeno je vijeće u točkama 18. i 20. pobijane odluke opisalo upućenog korisnika kao osobu koja poznaje različite dizajne koji postoje u automobilskom sektoru, raspolaže određenim stupnjem znanja u odnosu na obilježja koja ti automobili uobičajeno sadržavaju i kao rezultat svojeg interesa za navedene proizvode pokazuje relativno visok stupanj pažnje kada se njima koristi, a nije dizajner ili tehnički stručnjak. Upućeni korisnik automobila jest osoba koja se zanima za ta vozila, vozi ih i koristi se njima te je, na temelju čitanja relevantnih časopisa i posjećivanja sajmova i salona automobila, upoznata s modelima dostupnima na tržištu. Svjesna je činjenice da proizvođači redovito osuvremenjuju modele etablirane na tržištu, i na tehničkom planu i vezano za njihov izgled. Također, zna da to „održavanje modela” služi za provedbu određenih trendova, međutim bez odustajanja u potpunosti od obilježja izgleda modela odnosnog vozila. Prema mišljenju žalbenog vijeća, nijedna od razlika navedenih u točkama 40. do 42. ove presude neće promaknuti tako opisanom upućenom korisniku.
32 Valja utvrditi da tužiteljevi argumenti ne dovode u pitanje navedenu ocjenu žalbenog vijeća o razini pažnje upućenog korisnika.
33 Valja odbiti, kao prvo, tužiteljev argument prema kojem upućeni korisnik ne može percipirati razlike koje je žalbeno vijeće utvrdilo o branicima, prednjim svjetlima, pokazivačima smjera i vratima prtljažnika jer se odnose na tehničke pojedinosti. S jedne strane, žalbeno vijeće nije navelo razlike glede pokazivača smjera suprotstavljenih dizajna. S druge strane, iz pobijane odluke proizlazi da se razlike koje je utvrdilo žalbeno vijeće glede odbojnika, prednjih svjetala i vrata prtljažnika odnose na njihov izgled i tehničke pojedinosti. Upućeni korisnik stoga ih nije u stanju percipirati. Činjenica da bi izmjena nekih od tih dijelova automobila također mogla imati tehnički učinak nije relevantna s tim u svezi.
34 Nadalje, ne može se prihvatiti tužiteljev argument prema kojem upućeni korisnik pridaje manju važnost međusobnim razlikama među uzastopnim novim modelima automobila istog proizvođača nego razlikama među modelima vozila različitih proizvođača. Naime, tužitelj ne ističe nijedan činjenični ili pravni element u prilog tom argumentu koji bi mogao dovesti u pitanje ocjenu žalbenog vijeća glede razine pažnje upućenog korisnika u okviru usporedbe suprotstavljenih dizajna. Dio odluke Odjela za poništaje od 13. rujna 2016., koji je tužitelj naveo u prilog tom argumentu, nije relevantan s tim u svezi jer se ne odnosi na razinu pažnje koju upućeni korisnik pridaje uzastopnim novim modelima istog proizvođača u odnosu na onu koju pridaje modelima drugih proizvođača. Osim toga, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točkama 28. i 29. ove presude, valja smatrati da tužiteljev argument koji se odnosi na obrazloženje odluke o kupnji i činjenica da se, prema njegovu mišljenju, uspjeh VW Caddyja ne temelji na njegovu izgledu nego na njegovoj pouzdanosti nisu relevantni.
35 Naposljetku, argument prema kojem je žalbeno vijeće moralo uzeti u obzir stajalište izneseno u njemačkom automobilskom tisku treba odbiti. Ne može se isključiti to da se novinski članci mogu uzeti u obzir, no žalbeno vijeće to ne mora učiniti ako smatra, kao u predmetnom slučaju, da izneseno stajalište nije relevantno jer ne odražava ukupan dojam koji stječe upućeni korisnik.
36 Iz toga proizlazi da drugi dio jedinog tužbenog razloga valja odbiti kao neosnovan.
Prvi dio jedinog tužbenog razloga, koji se odnosi na ukupni dojam koji stječe upućeni korisnik
37 Tužitelj tvrdi kako iz sudske prakse proizlazi da EUIPO mora obaviti ponderiranje obilježja suprotstavljenih dizajna jer različita obilježja mogu više ili manje snažno utjecati na izgled dizajna. Stoga, s jedne strane, žalbeno vijeće trebalo je analizirati sličnosti između suprotstavljenih dizajna. Takva analiza dovela bi do zaključka da su suprotstavljeni dizajni gotovo istovjetni u odnosu na osnovni oblik njihove karoserije, siluetu, oblik i raspored prozora, vjetrobransko staklo i poklopac motora, rešetku hladnjaka i svjetla. S druge strane, moralo je razlikovati estetska obilježja i tehničke značajke jer bi im, s obzirom na uglavnom tehničku funkciju prednjih svjetala i razlike koje se odnose samo na boju odbojnika i rešetke hladnjaka, upućeni korisnik pridavao tek manju važnost u svojoj predodžbi cjeline. Suprotno tomu, samo nabrajanje navodnih razlika između suprotstavljenih dizajna, poput nabrajanja žalbenog vijeća u točki 24. i sljedećima te točki 33. i sljedećima pobijane odluke, ne omogućuje mu da utvrdi hoće li se ukupni dojam razlikovati kod upućenog korisnika.
38 Valja istaknuti da je žalbeno vijeće u točkama 23. do 31. pobijane odluke ocijenilo individualni karakter osporavanog dizajna u odnosu na raniji dizajn. Kao osnovu za ocjenu upotrijebilo je sljedeća stajališta o suprotstavljenim dizajnima:
Osporavani dizajn | Raniji dizajn |
|
2/5 
1/5 
3/5 
5/5 
4/5
|
39 Žalbeno je vijeće u točkama 24. do 29. pobijane odluke utvrdilo da suprotstavljeni dizajni imaju značajne razlike.
40 Kao prvo, žalbeno je vijeće utvrdilo, na temelju bočnih prikaza, s prednje i sa stražnje strane u cjelini, da je poklopac motora osporavanog dizajna kraći i da je ukupan dojam koji vozilo ostavlja taj da je ono šire i zdepasto, dok se vozilo koje odgovara ranijem dizajnu doima užim i sličnim obliku sanduka.
41 Kao drugo, žalbeno je vijeće utvrdilo, na temelju prednjih prikaza, da postoje razlike u odnosu na oblik i raspored prednjih svjetala i prednjeg odbojnika. U osporavanom dizajnu uska, tamna rešetka skladno se proteže u prednja svjetla, koja se podižu prema van i tako nalikuju očima mačke. Gornji dio prednjeg odbojnika iste je boje kao automobil, dok je donji dio taman, s dvama malim dodatnim okruglim svjetlima, kojih nema u ranijem dizajnu. Prednja svjetla ranijeg dizajna gotovo su pravokutnog oblika i jasno su odvojena od tamne rešetke hladnjaka, iste visine, koji s odbojnikom, također tamnim, čini kompaktnu cjelinu koja svojim bojama čini kontrast ostatku karoserije (prikaz 1/5). Zbog blago nagnutih svjetala prednji prikaz osporavanog dizajna podsjeća na stilizirano mačje lice, dok raniji dizajn ne ostavlja takav dojam. Nadalje, u osporavanom dizajnu bočni retrovizori iste su boje kao automobil, uvlače se i općenito su kupolastog oblika, dok su oni iz ranijeg dizajna ravni i tamni te su tako u kontrastu s bojom automobila.
42 Kao treće, žalbeno je vijeće na temelju stražnjih prikaza utvrdilo da osporavani dizajn prikazuje jednodijelna vrata prtljažnika i odbojnik iste boje. U ranijem dizajnu vrata prtljažnika nalaze se iznad registarske pločice, a tamni odbojnik vizualno se razlikuje od boje automobila. Zbog odbojnika vizualno integriranog u karoseriju stražnji prikaz osporavanog dizajna općenito je „mišićaviji” od onog iz ranijeg dizajna. Bočni prikaz osporavanog dizajna (prikazi 3.3 i 3.7) jasno pokazuje boju prednjih i stražnjih odbojnika te prednja svjetla. Nasuprot tomu, u bočnom prikazu ranijeg dizajna tamni odbojnici jasno se ističu od boje automobila, a prednja svjetla jedva su vidljiva.
43 Žalbeno vijeće zaključilo je da nijedna od razlika navedenih u točkama 40. do 42. ove presude neće promaknuti upućenom korisniku. One proizvode cjelokupni dojam vozila koji odgovara osporavanom dizajnu koji se razlikuje od onog koji proizvodi vozilo koje odgovara ranijem dizajnu. Među ostalim, utvrdilo je da različit oblik i raspored prednjih svjetala daju vozilu drugi aspekt, koji utječe na ukupni dojam.
44 Valja utvrditi da tužiteljevi argumenti ne dovode u pitanje ocjenu koju je žalbeno vijeće iznijelo u točkama 24. do 31. pobijane odluke, a koja je navedena u točkama 40. do 43. ove presude.
45 Najprije, valja istaknuti da, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, žalbeno vijeće nije samo navelo razlike između suprotstavljenih dizajna. S jedne strane, iz točke 24. pobijane odluke proizlazi da je uzelo u obzir podudarnost suprotstavljenih dizajna karoserijom u obliku sanduka te brojem i rasporedom prozora, vrata, prednjih svjetala, stražnjih svjetala i bočnih retrovizora. S druge strane, iz točaka 25. do 31. pobijane odluke proizlazi da je ocjenjivalo cjelokupan dojam koji ostavljaju osporavani dizajni tako što ih je analizirao u odnosu na prednje, bočne i stražnje prikaze, promatrane odvojeno i zajedno.
46 U prilog svojem argumentu prema kojem je žalbeno vijeće moralo analizirati zajednička obilježja suprotstavljenih dizajna, tužitelj se poziva na činjenicu da je Opći sud u točki 73. presude od 22. lipnja 2010., Komunikacijska oprema (T‑153/08, EU:T:2010:248) smatrao da stilizirani ukras u osporavanom dizajnu u predmetnom slučaju ne može predstavljati protutežu utvrđenim sličnostima i slijedom toga nije dovoljan da bi dao individualni karakter navedenom dizajnu. S tim u svezi, valja primijetiti da odnosno razmatranje predstavlja utvrđenje činjenice u predmetnom slučaju, a ne zakonski uvjet glede načina ocjene individualnog karaktera dizajna.
47 Nadalje, valja zaključiti da se u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda navedenom u točkama 19. i 20. ove presude ne zahtijeva ponderiranje obilježja kako bi se utvrdilo ostavlja li osporavani dizajn na upućenog korisnika ukupni dojam različit od onoga koji ostavlja raniji dizajn. U okolnostima u kojima, kao u ovom slučaju, ocjena dovoljno velikih razlika između suprotstavljenih dizajna pokazuje dovoljno jasno da osporavani dizajn ostavlja na upućenog korisnika različit ukupni dojam od dojma koji ostavlja raniji dizajn, ne može se zahtijevati od EUIPO‑a da izvrši ponderiranje svakog od obilježja suprotstavljenih dizajna.
48 Naposljetku, ne može se prihvatiti argument prema kojem je žalbeno vijeće moralo napraviti razliku između estetske vrijednosti i tehničkih svojstava. S jedne strane, valja utvrditi da tužitelj ne ističe nijedan činjenični ili pravni element u prilog svojoj tvrdnji da upućeni korisnik u svojoj predodžbi cjeline pridaje tek manju važnost svjetlima, zbog njihove ponajprije tehničke funkcije, i razlikama vezanim za boje odbojnika i rešetke hladnjaka. S druge strane, čak i ako te značajke imaju tehničku funkciju, one nisu potpuno funkcionalne i njihov se izgled može izmijeniti, tako da možebitne razlike u njihovu obliku i položaju mogu utjecati na opći dojam proizvoda u koji su ugrađeni (vidjeti, u tom smislu, presudu od 4. srpnja 2017., Narukvica elektroničkog sata), T‑90/16, neobjavljena, EU:T:2017:464, t. 61.).
49 Iz toga slijedi da prvi dio jedinog tužbenog razloga valja odbiti kao neosnovan.
Treći dio jedinog tužbenog razloga, koji se odnosi na slobodu dizajnera
50 Žalbeno je vijeće u točki 17. pobijane odluke opisalo slobodu dizajnera osobnih vozila. Utvrdilo je da je ta sloboda ograničena tehničkom funkcijom motornog vozila koje služi za prijevoz putnika i tereta. Osim toga, postoje zakonski uvjeti, posebno u području sigurnosti prometa na cestama. S druge strane, sloboda dizajnera ne podliježe nikakvom ograničenju glede oblikovanja tehničkih i pravnih obilježja. Potencijalna očekivanja tržišta ili određenih dizajnerskih trendova nisu ograničenja relevantna za slobodu dizajnera.
51 Tužitelj tvrdi, s jedne strane, da argumenti istaknuti u okviru prva dva dijela jedinog tužbenog razloga vrijede osobito stoga što dizajner uživa znatnu slobodu. S druge strane, tvrdi da postojanje eventualnih ograničenja koja tržište nameće dizajneru ne bi trebalo uzimati u obzir prilikom ocjene individualnoga karaktera osporavanog dizajna.
52 EUIPO smatra da tužitelj ne ističe nikakav prigovor i da stoga ne može dati nikakvo očitovanje o tom pitanju.
53 Prije svega valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 21. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije, koji je primjenjiv na postupak pred Općim sudom na temelju članka 53. prvog stavka navedenog Statuta, i u skladu s člankom 177. stavkom 1. točkom (d) Poslovnika Općeg suda, u svakoj tužbi trebaju biti navedeni predmet spora i sažeti prikaz tužbenih razloga. Ta naznaka mora biti dovoljno jasna i precizna da tuženiku omogući da pripremi svoju obranu, a Općem sudu da odluči o tužbi. Isto vrijedi za svaki zahtjev uz koji moraju biti navedeni tužbeni razlozi i argumenti koji omogućavaju tuženiku i sucu da ocijene njegovu osnovanost. Temeljni pravni i činjenični elementi na kojima se zasniva tužba trebaju stoga proizlaziti, barem sažeto, ali na smislen i razumljiv način, iz teksta same tužbe. Isto se zahtijeva kada se u prilog tužbenom razlogu poziva na neki argument ili prigovor (vidjeti presudu od 13. ožujka 2013., Biodes/OHIM – Manasul Internacional (FARMASUL), T‑553/10, neobjavljenu, EU:T:2013:126, t. 22. i navedenu sudsku praksu).
54 Valja navesti da tužitelj ne osporava utvrđenja žalbenog vijeća prema kojima je sloboda dizajnera ograničena, s jedne strane, tehničkom funkcijom motornog vozila koje služi prijevozu putnika i tereta, a s druge strane, postojanjem zakonskih uvjeta, posebice u području sigurnosti prometa na cestama. Osim toga, EUIPO i tužitelj priznaju i da potencijalna očekivanja tržišta ili trendovi u području dizajna nisu relevantna ograničenja slobode dizajnera (vidjeti, u tom smislu, presudu od 4. veljače 2014., Sachi Premium‑Outdoor Furniture/OHIM – Gandia Blasco (Fotelja), T‑357/12, neobjavljenu, EU:T:2014:55, t. 23. i 24. i navedenu sudsku praksu).
55 Nadalje, valja istaknuti da tužitelj ne navodi nikakav pravni ili činjenični element u prilog tom dijelu jedinog tužbenog razloga. Ne pojašnjava u čemu se sastoji pogreška koju je počinilo žalbeno vijeće u ocjeni stupnja slobode dizajnera.
56 Iz toga slijedi da treći dio jedinog tužbenog razloga treba odbiti kao nedopušten.
Četvrti dio jedinog tužbenog razloga, koji se temelji na tome da je žalbeno vijeće trebalo uzeti u obzir određene dokaze
57 Tužitelj tvrdi da je žalbeno vijeće trebalo uzeti u obzir, s jedne strane, sliku naslovljenu „VW Caddy Life (2004. – 2010.)”, prikazanu u članku internetske enciklopedije Wikipedia i, s druge strane, sliku iz ponude rabljenog vozila, priložene njegovu zahtjevu za proglašavanje dizajna ništavim. Uzimanje u obzir tih slika važno je jer vozilo koje je na njima prikazano ima odbojnik iste boje kao i ostatak vozila. Razlika u boji na razini odbojnika, istaknuta više puta u pobijanoj odluci, stoga je bespredmetna.
58 Tužitelj također prigovara žalbenom vijeću da nije uzelo u obzir članak na internetu jer nije bio priložen. Prema njegovu mišljenju, taj članak bio je priložen podnesku od 13. siječnja 2017. upućenom žalbenom vijeću.
59 Valja ustvrditi da je žalbeno vijeće s pravom iz svoje analize izostavilo sliku prikazanu u članku internetske enciklopedije Wikipedia. Valja podsjetiti na to da, kako bi se ocijenila dokazna vrijednost nekog dokumenta, prvo valja provjeriti vjerojatnost i istinitost podataka koje on sadržava. Treba, stoga, među ostalim, uzeti u obzir tko je izdao ispravu, okolnosti njezina nastanka i tko je njezin adresat te razmotriti doima li se ona u sadržajnom smislu smislenom i vjerodostojnom (vidjeti presudu od 9. ožujka 2012., Coverpla/OHIM – Heinz‑Glas (Bočica), T‑450/08, neobjavljenu, EU:T:2012:117, t. 26. i navedenu sudsku praksu). U ovom slučaju, s obzirom na to da je Wikipedia internetska enciklopedija koju u svako vrijeme može izmijeniti bilo koji korisnik interneta, valja smatrati da navedena slika ima iznimno ograničenu dokaznu vrijednost (vidjeti u tom smislu presudu od 10. veljače 2010., O2 (Germany)/OHIM (Homezone), T‑344/07, EU:T:2010:35, t. 46.).
60 Glede prigovora prema kojem žalbeno vijeće nije uzelo u obzir sliku ponude rabljenog automobila, valja istaknuti kako je bitno da EUIPO‑ova tijela imaju sliku ranijeg dizajna, koja im mora omogućiti prikaz vanjskog izgleda proizvoda u koji je dizajn ugrađen, i da s preciznošću i izvjesnošću utvrde raniji dizajn kako bi, u skladu s člancima 5. do 7. Uredbe br. 6/2002, izvršila ocjenu novosti i individualnog karaktera osporavanog dizajna i usporedbu predmetnih dizajna koju ona podrazumijeva. Naime, kako bi se ispitalo je li osporavani dizajn stvarno nov i ima li individualni karakter, raniji dizajn mora biti precizan i određen (presuda od 21. rujna 2017, Easy Sanitary Solutions i EUIPO/Group Nivelles, C‑361/15 P i C‑405/15 P, EU:C:2017:720, t. 64.).
61 Na stranci koja je podnijela zahtjev za proglašavanje dizajna ništavim jest da EUIPO‑u podnese potrebne naznake i, osobito, precizno i potpuno utvrđenje i reprodukciju navodno ranijeg dizajna kako bi se dokazalo da se osporavani dizajn ne može valjano registrirati (presuda od 21. rujna 2017, Easy Sanitary Solutions i EUIPO/Group Nivelles, C‑361/15 P i C‑405/15 P, EU:C:2017:720, t. 65.).
62 Od EUIPO‑a se ne može zahtijevati da, među ostalim, u okviru ocjene novosti osporavanog dizajna sastavi različite elemente ranijeg dizajna jer je na podnositelju zahtjeva za proglašavanje dizajna ništavim da podnese potpuni prikaz ranijeg dizajna. Nadalje, svaka eventualna kombinacija sadržavala bi manjkavosti jer bi nužno podrazumijevala približnosti (presuda od 21. rujna 2017., Easy Sanitary Solutions i EUIPO/Group Nivelles, C‑361/15 P i C‑405/15 P, EU:C:2017:720, t. 69.). Isto vrijedi i glede ocjene individualnoga karaktera osporavanog dizajna. Naime, kako bi se moglo smatrati da dizajn ima individualni karakter, ukupni dojam koji on ostavlja na upućenog korisnika mora se razlikovati od dojma koji na takvog korisnika proizvodi jedan ili više ranijih dizajna, uzetih zasebno, a ne kombinacija izdvojenih obilježja iz više ranijih dizajna (presuda od 19. lipnja 2014., Karen Millen Fashions, C‑345/13, EU:C:2014:2013, t. 35.).
63 U ovom slučaju tužitelj od EUIPO‑a ne očekuje samo da kombinira različite prikaze proizvoda u koji je raniji dizajn ugrađen, nego i da zamijeni element koji se pojavljuje na većini prikaza, odnosno odbojnik u boji koja se razlikuje od boje vozila, elementom koji se pojavljuje samo u jednom prikazu, odnosno odbojnikom iste boje kao i vozilo. Slijedom toga, tužitelj nije podnio EUIPO‑u precizno i potpuno utvrđenje i reprodukciju navodno ranijeg dizajna u okviru ovog tužbenog razloga. Iz toga slijedi da žalbeno vijeće nije počinilo pogrešku kad nije uzelo u obzir činjenicu da proizvod u koji je ugrađen raniji dizajn iz ponude rabljenog automobila ima odbojnik iste boje kao i vozilo.
64 Glede internetskog članka koji je žalbeno vijeće zanemarilo, valja utvrditi da ga ono nije bilo dužno uzeti u obzir jer nije relevantan s obzirom na to da, kao što proizlazi iz točke 34. pobijane odluke, ne pruža informacije o ukupnom dojmu koji se ostavlja na upućenog korisnika. Osim toga, opažanje, također iz točke 34. pobijane odluke, da predmetni članak nije stvarno bio priložen tužiteljevu podnesku, izneseno je podredno, tako da je bespredmetan tužiteljev prigovor koji se temelji na tome da ga je žalbeno vijeće trebalo uzeti u obzir jer je bio priložen.
65 Iz svega prethodno navedenog proizlazi da valja odbiti četvrti dio jedinog tužbenog razloga, a stoga i tužbu u cijelosti a da nije potrebno očitovati se o dopuštenosti drugog dijela tužbenog zahtjeva, kojim se od Općeg suda zahtijeva da proglasi osporavani dizajn ništavim.
Troškovi
66 Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova, sukladno zahtjevu EUIPO‑a i intervenijenta.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (osmo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Društvu Rietze GmbH & Co. KG nalaže se snošenje troškova.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 6. lipnja 2019.
Potpisi