RJEŠENJE POTPREDSJEDNICE SUDA
14. srpnja 2021.(*)
„Privremena pravna zaštita – Članak 279. UFEU‑a – Zahtjev za određivanje privremenih mjera – Članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a – Neovisnost Izbe Dyscyplinarne (Disciplinsko vijeće) Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud, Poljska) – Povelja Europske unije o temeljnim pravima – Članak 47. – Djelotvorna sudska zaštita – Neovisnost sudaca – Sustav stegovnih postupaka protiv sudaca – Ispitivanje pravnih pitanja koja se odnose na nepostojanje neovisnosti sudaca – Isključiva nadležnost Izbe Kontroli Nadzwyczajnej i Spraw Publicznych (Vijeće za izvanredni nadzor i javne poslove) Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud)”
U predmetu C‑204/21 R,
povodom zahtjeva za određivanje privremenih mjera na temelju članka 279. UFEU‑a, podnesenog 1. travnja 2021.,
Europska komisija, koju zastupaju P. J. O. Van Nuffel i K. Herrmann, u svojstvu agenata,
tužitelj,
protiv
Republike Poljske, koju zastupa B. Majczyna, u svojstvu agenta,
tuženika,
POTPREDSJEDNICA SUDA,
saslušavši nezavisnog odvjetnika G. W. Hogana,
donosi sljedeće
Rješenje
1 Svojim zahtjevom za privremenu pravnu zaštitu, Europska komisija od Suda zahtijeva, među ostalim, da Republici Poljskoj naloži, dok Sud ne donese presudu o meritumu, obustavu primjene nekoliko nacionalnih odredbi uvedenih Ustawom o zmianie ustawy – Prawo o ustroju sądów powszechnych, ustawy o Sądzie Najwyższym oraz niektórych innych ustaw (Zakon o izmjeni Zakona o ustroju redovnih sudova, Zakona o Vrhovnom sudu i određenih drugih zakona) od 20. prosinca 2019. (Dz. U. iz 2020., pozicija 190, u daljnjem tekstu: Zakon o izmjeni).
2 Zahtjev je podnesen u okviru tužbe zbog povrede obveze države članice na temelju članka 258. UFEU‑a, koju je Komisija podnijela 1. travnja 2021. (u daljnjem tekstu: tužba u pogledu merituma) i kojom se tražilo da se utvrdi da je:
– time što je donijela i zadržala na snazi članak 42.a stavke 1. i 2. i članak 55. stavak 4. ustawe – Prawo o ustroju sądów powszechnych (Zakon o ustroju redovnih sudova) od 27. srpnja 2001. (Dz. U. iz 2001., br. 98, pozicija 1070), kako je izmijenjena Zakonom o izmjeni (u daljnjem tekstu: Izmijenjeni zakon o redovnim sudovima), članak 26. stavak 3. i članak 29. stavke 2. i 3. ustawe o Sądzie Najwyższym (Zakon o Vrhovnom sudu) od 8. prosinca 2017. (Dz. U. iz 2018., pozicija 5), kako je izmijenjena Zakonom o izmjeni (u daljnjem tekstu: Izmijenjeni zakon o Vrhovnom sudu), članak 5. stavke 1.a i 1.b ustawe – Prawo o ustroju sądów administracyjnych (Zakon o ustroju upravnih sudova) od 25. srpnja 2002. (Dz. U. iz 2002., pozicija 1269), kako je izmijenjena Zakonom o izmjeni (u daljnjem tekstu: Izmijenjeni zakon o upravnim sudovima), kao i članak 8. Zakona o izmjeni, kojima se svim nacionalnim sudovima zabranjuje provjera poštovanja zahtjeva Europske unije u pogledu zakonom prethodno ustanovljenog neovisnog i nepristranog suda, Republika Poljska povrijedila obveze koje ima na temelju odredbi članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), s obzirom na sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava u pogledu članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), kao i na temelju članka 267. UFEU‑a i načela nadređenosti prava Unije;
– time što je donijela i zadržala na snazi članak 26. stavke 2. i 4. do 6. te članak 82. stavke 2. do 5. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu, kao i članak 10. Zakona o izmjeni, kojima se utvrđuje isključiva nadležnost Izbe Kontroli Nadzwyczajnej i Spraw Publicznych (Vijeće za izvanredni nadzor i javne poslove) Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud, Poljska) (u daljnjem tekstu: Vijeće za izvanredni nadzor i javne poslove) za ispitivanje prigovora i pravnih pitanja vezano na nepostojanje neovisnosti suda ili suca, Republika Poljska povrijedila obveze koje ima na temelju odredbi članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a u vezi s člankom 47. Povelje, kao i na temelju članka 267. UFEU‑a i načela nadređenosti prava Unije;
– time što je donijela i zadržala na snazi članak 107. stavak 1. točke 2. i 3. Izmijenjenog zakona o redovnim sudovima i članak 72. stavak 1. točke 1. do 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu, koji omogućuju da se ispitivanje poštovanja zahtjeva Unije u pogledu zakonom prethodno ustanovljenog neovisnog i nepristranog suda kvalificira kao stegovna povreda, Republika Poljska povrijedila obveze koje ima na temelju odredbi članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a u vezi s člankom 47. Povelje, kao i na temelju članka 267. UFEU‑a;
– time što je ovlastila Izbu Dyscyplinarnu (Disciplinsko vijeće) Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud) (u daljnjem tekstu: Disciplinsko vijeće), čija neovisnost i nepristranost nisu zajamčeni, da odlučuje o predmetima koji izravno utječu na status i obavljanje dužnosti suca ili pomoćnika suca, kao što su, s jedne strane, zahtjevi za odobrenje pokretanja kaznenog postupka protiv sudaca i pomoćnika sudaca ili za njihovo uhićenje, kao i, s druge strane, predmeti u području radnog prava i socijalnog osiguranja u pogledu sudaca Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud) i predmeta koji se odnose na umirovljenje tih sudaca, Republika Poljska povrijedila obveze koje ima na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a;
– time što je donijela i zadržala na snazi članak 88.a Izmijenjenog zakona o redovnim sudovima, članak 45. stavak 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu i članak 8. stavak 2. Izmijenjenog zakona o upravnim sudovima, Republika Poljska povrijedila pravo na poštovanje privatnog života i pravo na zaštitu osobnih podataka, koja su zajamčena člankom 7. i člankom 8. stavkom 1. Povelje kao i člankom 6. stavkom 1. točkama (c) i (e), člankom 6. stavkom 3. i člankom 9. stavkom 1. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) (SL 2016., L 119, str. 1. i ispravci SL 2018., L127, str. 2. i SL 2021., L 74, str. 35.).
3 Republika Poljska je 6. svibnja 2021. podnijela svoja pisana očitovanja na zahtjev za određivanje privremenih mjera.
Pravni okvir
Izmijenjeni zakon o Vrhovnom sudu
4 Zakonom o Vrhovnom sudu su unutar Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud) uspostavljena dva nova vijeća, s jedne strane, Disciplinsko vijeće i, s druge strane, Vijeće za izvanredni nadzor i javne poslove.
5 Zakonom o izmjeni izmijenjen je Zakon o Vrhovnom sudu, osobito unošenjem stavaka 2. do 6. u članak 26. i točke 1.a u članak 27. stavak 1., izmjenom članka 29. i članka 72. stavka 1., te unošenjem stavaka 2. do 5. u članak 82.
6 U skladu s člankom 26. stavcima 2. do 6. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu:
„2. Vijeće za izvanredni nadzor i javne poslove nadležno je za odlučivanje o zahtjevima ili izjavama koji se odnose na izuzeće suca ili određivanje suda pred kojim treba voditi postupak, uključujući prigovore koji se temelje na nepostojanju neovisnosti suda ili suca. Sud pred kojim se vodi postupak odmah šalje zahtjev predsjedniku Vijeća za izvanredni nadzor i javne poslove kako bi se u tom predmetu postupalo u skladu s pravilima utvrđenim različitim odredbama. Podnošenjem zahtjeva predsjedniku Vijeća za izvanredni nadzor i javne poslove ne prekida se postupak koji je u tijeku.
3. Zahtjev iz stavka 2. ne ispituje se ako se odnosi na utvrđivanje ili ocjenu zakonitosti imenovanja suca ili njegova legitimiteta za obnašanje sudačkih dužnosti.
4. Vijeće za izvanredni nadzor i javne poslove nadležno je za odlučivanje o tužbama za utvrđenje nezakonitosti pravomoćnih presuda ili odluka [Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud)], redovnih sudova, vojnih sudova i upravnih sudova, uključujući [Naczelny Sąd Administracyjny (Visoki upravni sud, Poljska)], ako nezakonitost čini dovođenje u pitanje statusa osobe imenovane na mjesto suca koji je odlučivao u predmetu.
5. Odredbe koje se odnose na utvrđivanje nezakonitosti konačne presude primjenjuju se mutatis mutandis na postupak u predmetima iz stavka 4., a odredbe koje se odnose na ponovno pokretanje sudskog postupka okončanog pravomoćnom presudom primjenjuju se na kaznene predmete. Nije potrebno prima facie utvrditi vjerojatnost ili nastanak štete uzrokovane donošenjem presude koja je predmet tužbe.
6. Tužba za utvrđenje nezakonitosti pravomoćne presude iz stavka 4. može se podnijeti pred Vijećem za izvanredni nadzor i javne poslove bez postupka pred sudom koji je donio pobijanu presudu, čak i ako stranka nije iscrpila sve pravne lijekove koji su joj dostupni, uključujući izvanredni postupak pred [Sądom Najwyższyjem (Vrhovni sud)].”
7 Člankom 27. stavkom 1. navedenog zakona predviđa se:
„U nadležnosti Disciplinskog vijeća jesu:
[…]
1.a predmeti koji se odnose na odobravanje pokretanja kaznenog postupka protiv sudaca, pomoćnika sudaca, državnih odvjetnika i zamjenika državnih odvjetnika, ili njihova zadržavanja u pritvoru;
2. predmeti u području radnog prava i socijalnog osiguranja koji se odnose na suce [Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud)];
3. postupci koji se odnose na umirovljenje suca [Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud)].”
8 U članku 29. stavcima 2. i 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu navodi se:
„2. U okviru djelatnosti [Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud)] ili njegovih tijela, nije dopušteno osporavati zakonitost sudova, državnih ustavnih tijela ili tijela za nadzor i zaštitu prava.
3. [Sąd Najwyższy (Vrhovni sud)] ili neko drugo tijelo vlasti ne može utvrđivati niti ocjenjivati zakonitost imenovanja suca ili ovlasti za obnašanje sudačkih dužnosti koje iz njega proizlaze.”
9 Članak 72. stavak 1. tog zakona glasi kako slijedi:
„Protiv suca [Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud)] moguće je pokrenuti stegovni postupak zbog profesionalnih propusta (stegovnih povreda), uključujući u slučajevima:
1. očite i teške povrede zakona;
2. radnji ili propusta koji su takve prirode da se njima sprečava ili ozbiljno ugrožava rad pravosudnog tijela;
3. radnji kojima se dovodi u pitanje postojanje radnog odnosa suca, djelotvornost imenovanja suca ili zakonitost ustavnog tijela Republike Poljske.”
10 U skladu s člankom 73. stavkom 1. navedenog zakona, Disciplinsko vijeće jest stegovni sud drugog (i posljednjeg) stupnja za suce redovnih sudova te stegovni sud prvog i drugog stupnja za suce Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud).
11 Člankom 82. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu predviđa se sljedeće:
„1. Ako prilikom ispitivanja žalbe u kasacijskom postupku ili drugog pravnog lijeka [Sąd Najwyższy (Vrhovni sud)] ima ozbiljne dvojbe u pogledu tumačenja pravnih odredbi na kojima se temelji donesena odluka, on može prekinuti postupak i postaviti pravno pitanje vijeću koje čini sedam njegovih sudaca.
2. Kada ispituje predmet u kojem se postavlja pravno pitanje vezano uz neovisnost suca ili suda, [Sąd Najwyższy (Vrhovni sud)] prekida postupak i upućuje to pitanje sudskom vijeću koje čine svi članovi Vijeća za izvanredni nadzor i javne poslove.
3. Ako prilikom ispitivanja zahtjeva navedenog u članku 26. stavku 2. [Sąd Najwyższy (Vrhovni sud)] ima ozbiljne dvojbe u pogledu tumačenja pravnih odredbi na kojima se treba temeljiti odluka, on može prekinuti postupak i uputiti pravno pitanje sudskom vijeću koje čine svi članovi Vijeća za izvanredni nadzor i javne poslove.
4. Kada donosi odluku navedenu u stavku 2. ili 3., Vijeće za izvanredni nadzor i javne poslove ne obvezuje odluka drugog sudskog vijeća [Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud)], osim ako je ta odluka postala pravno načelo.
5. Odluka koju donesu svi članovi Vijeća za izvanredni nadzor i javne poslove na temelju stavka 2. ili 3. obvezujuća je za sva vijeća [Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud)]. Svako odstupanje od odluke koja je postala pravno načelo zahtijeva ponovno odlučivanje donošenjem odluke punog sastava [Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud)], s obzirom na to da donošenje te odluke zahtijeva prisutnost najmanje dvije trećine sudaca svakog vijeća. Članak 88. se ne primjenjuje.”
Izmijenjeni zakon o redovnim sudovima
12 Zakonom o izmjeni izmijenjen je Zakon o redovnim sudovima, osobito unošenjem članka 42.a i stavka 4. u članak 55., te izmjenom članka 107. stavka 1. i članka 110. stavka 2.a.
13 Članak 42.a Izmijenjenog zakona o redovnim sudovima glasi kako slijedi:
„1. U okviru djelatnosti sudova ili tijela sudova, nije dopušteno osporavati zakonitost sudova, državnih ustavnih tijela ili tijela za nadzor i zaštitu prava.
2. Redovni sud ili drugo tijelo vlasti ne može utvrđivati niti ocjenjivati zakonitost imenovanja suca ili ovlasti za obnašanje sudačkih dužnosti koje iz njega proizlaze.”
14 Člankom 55. stavkom 4. tog zakona predviđa se:
„Suci mogu odlučivati o svim predmetima na njihovu mjestu rada, kao i na drugim sudovima u slučajevima utvrđenima zakonom (nadležnost suca). Odredbama koje se odnose na dodjelu predmeta kao i na određivanje i izmjenu sudskih vijeća ne ograničava se nadležnost suca i na njih se ne može pozvati kako bi se utvrdilo da se sastav suda protivi zakonu, da je sud u neodgovarajućem sastavu ili da osoba koja je njegov član nije ovlaštena ili nadležna za odlučivanje.”
15 Člankom 80. navedenog zakona određuje se sljedeće:
„1. Suci mogu biti uhićeni ili kazneno progonjeni samo uz odobrenje nadležnog stegovnog suda. Ta se odredba ne odnosi na uhićenje u slučaju kaznenog djela in flagranti, ako je to uhićenje nužno kako bi se zajamčilo dobro odvijanje postupka. Sve do donošenja odluke kojom se odobrava pokretanje kaznenog postupka protiv suca, mogu se poduzimati samo hitne radnje.
[…]
2.c Stegovni sud donosi odluku kojom se odobrava pokretanje kaznenog postupka protiv suca ako su sumnje protiv njega dovoljno potkrijepljene. Odlukom se odlučuje o odobrenju pokretanja kaznenog postupka protiv suca te se iznose razlozi donošenja te odluke.
2.d Stegovni sud ispituje zahtjev za odobrenje pokretanja kaznenog postupka protiv suca u roku od 14 dana od njegova zaprimanja.”
16 Članak 107. stavak 1. istog zakona glasi kako slijedi:
„Protiv suca moguće je pokrenuti stegovni postupak zbog profesionalnih propusta (stegovnih povreda), uključujući u slučajevima:
[…]
2. radnji ili propusta koji su takve prirode da se njima sprečava ili ozbiljno ugrožava rad pravosudnog tijela;
3. radnji kojima se dovodi u pitanje postojanje radnog odnosa suca, djelotvornost imenovanja suca ili zakonitost ustavnog tijela Republike Poljske;
[…]”
17 U skladu s člankom 110. stavkom 2.a Izmijenjenog zakona o redovnim sudovima:
„Stegovni sud na čijem području nadležnosti sudac protiv kojeg se vodi postupak obavlja svoju dužnost mjesno je nadležan za odlučivanje u predmetima iz članka 37. stavka 5. i članka 75. stavka 2. točke 3. U predmetima iz članka 80. i članka 106.zd, sud koji je nadležan u prvom stupnju jest [Sąd Najwyższy (Vrhovni sud)] u čijem je sastavu jedan sudac Disciplinskog vijeća i, u drugom stupnju, [Sąd Najwyższy (Vrhovni sud)] u čijem su sastavu tri suca Disciplinskog vijeća.”
18 U skladu s člankom 129. tog zakona:
„1. Stegovni sud može suspendirati s njegovih dužnosti suca protiv kojeg je pokrenut stegovni postupak ili postupak za utvrđivanje nesposobnosti, a to može učiniti i ako donese odluku kojom se odobrava pokretanje kaznenog postupka protiv dotičnog suca.
2. Ako stegovni sud donese odluku kojom se odobrava pokretanje kaznenog postupka protiv suca za kazneno djelo počinjeno s namjerom za koje se državni odvjetnik pokreće progon, on po službenoj dužnosti suspendira suca s njegovih dužnosti.
3. Stegovni sud, kada suspendira suca s njegovih dužnosti, smanjuje iznos njegove plaće za 25 % do 50 % za vrijeme trajanja te suspenzije; ta se odredba ne odnosi na osobe u pogledu kojih je pokrenut postupak za utvrđivanje nesposobnosti.
4. Ako je stegovni postupak obustavljen ili je okončan tako da je sudac oslobođen odgovornosti, sucu se isplaćuje puna naknada iznosa za koji mu je plaća ili druga naknada smanjena.”
Izmijenjeni zakon o upravnim sudovima
19 Zakonom o izmjeni izmijenjen je Zakon o upravnim sudovima, osobito unošenjem stavaka 1.a i 1.b u članak 5. te izmjenom članka 29. stavka 1. i članka 49. stavka 1.
20 U članku 5. stavcima 1.a i 1.b Izmijenjenog zakona o upravnim sudovima navodi se:
„1.a U okviru djelatnosti upravnog suda ili njegovih tijela nije dopušteno osporavati zakonitost sudova, državnih ustavnih tijela ili tijela za nadzor i zaštitu prava.
1.b Upravni sud ili drugo tijelo vlasti ne može utvrđivati niti ocjenjivati zakonitost imenovanja suca ili ovlasti za obnašanje sudačkih dužnosti koje iz njega proizlaze.”
21 Na temelju članka 29. stavka 1. tog zakona, stegovne povrede predviđene člankom 107. stavkom 1. točkama 2. i 3. Izmijenjenog zakona o redovnim sudovima primjenjuju se i u pogledu sudaca upravnih sudova.
22 U skladu s člankom 49. stavkom 1. Izmijenjenog zakona o upravnim sudovima, stegovne povrede predviđene člankom 72. stavkom 1. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu primjenjuju se i u pogledu sudaca Naczelnyog Sąda Administracyjnog (Visoki upravni sud).
Zakon o izmjeni
23 Članci 8. i 10. Zakona o izmjeni sadržavaju prijelazne odredbe.
24 U skladu s člankom 8. Zakona o izmjeni, članak 55. stavak 4. Izmijenjenog zakona o redovnim sudovima primjenjuje se i na postupke koji su pokrenuti ili okončani prije stupanja na snagu Zakona o izmjeni, odnosno 14. veljače 2020.
25 U skladu s člankom 10. Zakona o izmjeni:
„1. Odredbe [Zakona o Vrhovnom sudu], u verziji koja proizlazi iz ovog zakona, primjenjuju se i na predmete koji su upućeni na razmatranje Vijeću za izvanredni nadzor i javne poslove i postupke koji su pokrenuti ali nisu okončani pravomoćnom presudom, uključujući i druge odluke, prije dana stupanja na snagu ovog zakona.
2. Sud pred kojim je pokrenut postupak iz stavka 1. upućuje taj predmet, bez odgode i najkasnije sedam dana od stupanja na snagu ovog zakona, Vijeću za izvanredni nadzor i javne poslove, koje može opozvati prethodno poduzete radnje ako one onemogućavaju da se razmatranje predmeta nastavi u skladu sa zakonom.
3. Radnje koje su poduzeli sudovi i stranke ili sudionici u postupku u predmetima iz stavka 1. nakon stupanja na snagu ovog zakona protivno stavku 2., ne dovode do postupovnih učinaka.”
Okolnosti spora i predsudski postupak
26 U odgovoru na tri zahtjeva za prethodnu odluku koje je uputio Sąd Najwyższy (Izba Pracy i Ubezpieczeń Społecznych) (Vrhovni sud (Vijeće za radno pravo i pravo socijalnog osiguranja), Poljska) (u daljnjem tekstu: Vijeće za radno pravo), Sud je u točki 171. presude od 19. studenoga 2019., A. K. i dr. (Neovisnost Disciplinskog vijeća Vrhovnog suda) (C‑585/18, C‑624/18 i C‑625/18, u daljnjem tekstu: presuda A. K., EU:C:2019:982), presudio da članak 47. Povelje i članak 9. stavak 1. Direktive Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenoga 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja (SL 2000., L 303, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 69. i ispravak SL 2020., L 63, str. 9.) treba tumačiti na način da im se protivi to da sporovi o primjeni prava Unije mogu ulaziti u isključivu nadležnost tijela koje ne predstavlja neovisan i nepristran sud u smislu prve od tih odredbi. U istoj točki Sud je pojasnio da je takav slučaj kada objektivni uvjeti u kojima je osnovano predmetno tijelo i njegova obilježja te način na koji su njegovi članovi imenovani mogu dovesti do toga da pojedinci opravdano posumnjaju u otpornost tog tijela na vanjske čimbenike, a osobito na izravan ili neizravan utjecaj zakonodavne i izvršne vlasti, kao i u njegovu neutralnost u odnosu na suprotstavljene interese, te stoga mogu dovesti do izostanka dojma neovisnosti ili nepristranosti navedenog tijela, što može ugroziti povjerenje koje navedeni pojedinci moraju imati u pravosuđe u demokratskom društvu. I dalje u istoj točki, Sud je dodao da je na sudu koji je uputio zahtjev da utvrdi, uzimajući u obzir sve relevantne elemente kojima raspolaže, je li tome tako u pogledu tijela kao što je Disciplinsko vijeće i da, u takvom slučaju, načelo nadređenosti prava Unije treba tumačiti na način da ono nalaže sudu koji je uputio zahtjev da izuzme iz primjene odredbu nacionalnog prava kojom se određuje da je navedeno tijelo nadležno za odlučivanje o sporovima u glavnim postupcima, tako da te sporove može ispitati sud koji udovoljava zahtjevima neovisnosti i nepristranosti, a koji bi bio nadležan u predmetnom području da ga navedena odredba u tome ne sprječava.
27 Nakon presude A. K., Vijeće za radno pravo je, odlučujući u sporu u kojem je upućen zahtjev za prethodnu odluku u predmetu C‑585/18, u svojoj presudi od 5. prosinca 2019. presudilo da Krajowa Rada Sądownictwa (Državno sudbeno vijeće, Poljska) (u daljnjem tekstu: KRS) nije tijelo koje je nepristrano i neovisno o zakonodavnoj i izvršnoj vlasti. Slično tomu, taj sud je smatrao da se Disciplinsko vijeće ne može smatrati sudom u smislu članka 47. Povelje i članka 6. EKLJP‑a.
28 Skupina zastupnika je 12. prosinca 2019. Sejmu Rzeczypospolitej Polskiej (Sejm Republike Poljske) podnijela nacrt zakona na temelju kojeg je donesen Zakon o izmjeni. Taj je zakon donesen 20. prosinca 2019. te je stupio na snagu 14. veljače 2020.
29 Smatrajući da je, time što je donijela Zakon o izmjeni, Republika Poljska povrijedila obveze koje ima na temelju odredbi članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a u vezi s člankom 7., člankom 8. stavkom 1. i člankom 47. Povelje, kao i članka 6. stavka 1. točaka (c) i (e), članka 6. stavka 3. i članka 9. Uredbe 2016/679, Komisija je 29. travnja 2020. uputila pismo opomene toj državi članici. Potonja država je odgovorila dopisom od 29. lipnja 2020. u kojem je osporila bilo kakvu povredu prava Unije.
30 Komisija je 30. listopada 2020. donijela obrazloženo mišljenje u kojem je ostala pri stajalištu da se sustavom uvedenim Zakonom o izmjeni krše odredbe prava Unije navedene u prethodnoj točki.
31 Uzimajući u obzir povećanje broja tekućih predmeta pred Disciplinskim vijećem u pogledu zahtjevâ za odobrenje pokretanja kaznenih postupaka protiv sudaca na temelju članka 27. stavka 1. točke 1.a Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu, Komisija je 1. studenoga 2020. poljskim tijelima uputila nekoliko pitanja. Ta su tijela na navedena pitanja odgovorila 13. studenoga 2020.
32 Komisija je 3. prosinca 2020. Republici Poljskoj uputila ponovljeno pismo opomene zbog pravosudne aktivnosti Disciplinskog vijeća na temelju članka 27. stavka 1. točaka 1.a, 2. i 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu u predmetima koji izravno utječu na status i obavljanje dužnosti suca i pomoćnika suca.
33 Dopisom od 30. prosinca 2020. Republika Poljska odgovorila je na obrazloženo mišljenje Komisije od 30. listopada 2020. i pritom osporila postojanje povreda koje joj se stavljaju na teret i utvrdila da se postupak zbog povrede obveze obustavlja.
34 Dopisom od 4. siječnja 2021. Republika Poljska odgovorila je na ponovljeno pismo opomene od 3. prosinca 2020. navodeći da prigovori koje je istaknula Komisija vezano za nepostojanje neovisnosti Disciplinskog vijeća nisu utemeljeni.
35 Komisija je 27. siječnja 2021. Republici Poljskoj uputila dodatno obrazloženo mišljenje u pogledu pravosudne aktivnosti Disciplinskog vijeća u predmetima koji se odnose na status suca i pomoćnika suca.
36 Dopisom od 26. veljače 2021. Republika Poljska odgovorila je na dodatno obrazloženo mišljenje navodeći da prigovor koji je u njemu istaknula Komisija nije utemeljen te predlažući da se postupak obustavi.
37 Budući da je odgovori Republike Poljske nisu uvjerili, Komisija je 31. ožujka 2021. podnijela tužbu zbog povrede obveze države članice kao i predmetni zahtjev za privremenu pravnu zaštitu.
Zahtjevi stranaka
38 Komisija od Suda zahtijeva da:
– naloži Republici Poljskoj, dok Sud ne donese presudu o meritumu, da:
(a) obustavi, s jedne strane, primjenu odredbi članka 27. stavka 1. točke 1.a Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu i drugih, na temelju kojih je Disciplinsko vijeće nadležno za odlučivanje, kako u prvom tako i u drugom stupnju, o zahtjevima za odobrenje pokretanja kaznenog postupka protiv sudaca ili pomoćnika sudaca, njihova zadržavanja u pritvoru, uhićenja ili izvođenja pred sud te, s druge strane, obustavi učinke odluka koje je Disciplinsko vijeće već donijelo na temelju tog članka kojima se odobrava pokretanje kaznenog postupka protiv suca ili njegovo uhićenje, te da se suzdrži od upućivanja predmeta iz navedenog članka sudu koji ne ispunjava zahtjeve neovisnosti definirane, među ostalim, u presudi A. K.;
(b) obustavi primjenu odredbi članka 27. stavka 1. točaka 2. i 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu, na temelju kojih je Disciplinsko vijeće nadležno za odlučivanje o predmetima koji se odnose na status i obavljanje dužnosti suca Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud), osobito o predmetima u području radnog prava i socijalnog osiguranja te predmetima koji se odnose na umirovljenje tih sudaca, kao i da se suzdrži od upućivanja tih predmeta sudu koji ne ispunjava zahtjeve neovisnosti definirane, među ostalim, u presudi A. K.;
(c) obustavi primjenu odredbi članka 107. stavka 1. točaka 2. i 3. Izmijenjenog zakona o redovnim sudovima te članka 72. stavka 1. točaka 1. do 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu, kojima se omogućuje utvrđivanje stegovne odgovornosti sudaca jer su ispitivali ispunjavanje zahtjeva neovisnosti i nepristranosti zakonom prethodno ustanovljenog suda u smislu odredbi članka 19. stavka 1. UEU‑a u vezi s člankom 47. Povelje;
(d) obustavi primjenu odredbi članka 42.a stavaka 1. i 2. kao i članka 55. stavka 4. Izmijenjenog zakona o redovnim sudovima, članka 26. stavka 3. kao i članka 29. stavaka 2. i 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu, članka 5. stavaka 1.a i 1.b Izmijenjenog zakona o upravnim sudovima i članka 8. Zakona o izmjeni, s obzirom na to da se njima zabranjuje nacionalnim sudovima da provjere poštovanje zahtjeva Unije koji se odnose na neovisan i nepristran zakonom prethodno ustanovljeni sud u smislu odredbi članka 19. stavka 1. UEU‑a u vezi s člankom 47. Povelje;
(e) obustavi primjenu odredbi članka 26. stavaka 2. i 4. do 6. kao te članka 82. stavaka 2. do 5. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu i članka 10. Zakona o izmjeni, kojima se uspostavlja isključiva nadležnost Vijeća za izvanredni nadzor i javne poslove za ispitivanje prigovora u pogledu nepostojanja neovisnosti suca ili suda, i
(f) obavijesti Komisiju, najkasnije mjesec dana od dostave rješenja Suda kojim se određuju zahtijevane privremene mjere, o svim mjerama koje je donijela kako bi u potpunosti postupila u skladu s tim rješenjem;
– naloži Republici Poljskoj snošenje troškova.
39 Komisija također od Suda zahtijeva, na temelju članka 160. stavka 7. Poslovnika tog suda, da se privremene mjere navedene u prethodnoj točki odrede i prije nego što Republika Poljska podnese svoja očitovanja.
40 Republika Poljska od Suda zahtijeva da:
– odbaci zahtjev za privremenu pravnu zaštitu kao očito nedopušten;
– podredno, odbije zahtjev za privremenu pravnu zaštitu kao neosnovan, i
– naloži Komisiji snošenje troškova.
Zahtjev za odlučivanje inaudita altera parte
41 U skladu s člankom 160. stavkom 7. Poslovnika, sudac privremene pravne zaštite može prihvatiti zahtjev za privremenu pravnu zaštitu i prije nego druga stranka podnese svoja očitovanja, a ta mjera može naknadno biti izmijenjena ili ukinuta, čak i po službenoj dužnosti.
42 U skladu sa sudskom praksom Suda, posebno ako je u interesu dobrog sudovanja poželjno izbjegavati da postupak privremene pravne zaštite potpuno izgubi svoj smisao i sav učinak, člankom 160. stavkom 7. Poslovnika odobrava se sucima koji odlučuju o zahtjevu za određivanje privremenih mjera da izreknu takve mjere iz opreza, do donošenja rješenja kojim se završava postupak privremene pravne zaštite ili do zaključenja glavnog postupka, ako ono nastupi ranije. Prilikom ispitivanja nužnosti donošenja rješenja inaudita altera parte, navedeni sudac treba ispitati okolnosti konkretnog slučaja (rješenje potpredsjednice Suda od 19. listopada 2018., Komisija/Poljska, C‑619/18 R, neobjavljeno, EU:C:2018:852, t. 13. i 14. i navedena sudska praksa).
43 U ovom slučaju, u zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu koji je podnijela Komisija nisu otkrivene okolnosti na temelju kojih bi se mogla utvrditi nužnost privremenog donošenja zahtijevanih mjera sve do donošenja rješenja kojim se završava postupak privremene pravne zaštite bez prethodnog saslušanja Republike Poljske.
44 Prema tome, potpredsjednica Suda odlučila je da ne prihvati Komisijin zahtjev za odlučivanje o predmetnom zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu inaudita altera parte.
Zahtjev za privremenu pravnu zaštitu
Dopuštenost
45 Republika Poljska tvrdi da je zahtjev za privremenu pravnu zaštitu očito nedopušten.
46 Kao prvo, Republika Poljska tvrdi da nacionalne odredbe koje Komisija osporava u okviru tužbe u pogledu merituma, nisu obuhvaćene područjem nadležnosti Unije. Naime, Unija ne raspolaže nikakvom nadležnošću u području ustrojstva pravosuđa u državama članicama ni, a fortiori, nikakvom nadležnošću za definiranje političkog sustava tih država, određivanje nadležnosti njihovih različitih tijela, zadiranje u njihov unutarnji ustroj ili obustavu njihove aktivnosti. Konkretno, pitanje priznavanja i ukidanja imuniteta sudaca i pomoćnika sudaca, utvrđivanje stegovnih postupaka protiv osoba koje su na tim položajima kao i opsega njihove stegovne odgovornosti te određivanje tijela nadležnih za vođenje postupaka u tim predmetima uređeni su isključivo nacionalnim pravom. Stoga smatra da je Sud očito nenadležan za donošenje privremenih mjera koje zahtijeva Komisija.
47 Osim toga, što se tiče, među ostalim, privremenih mjera koje se odnose na odredbe o ukidanju imuniteta sudaca, tvrdi da se zahtjevom za privremenu pravnu zaštitu teško povređuje načelo jednakog postupanja među državama članicama. Naime, iako određene države članice u svojem unutarnjem pravu ne priznaju nikakav imunitet sucima, što za posljedicu ima to da su ti suci podvrgnuti stalnom pritisku i stanju neizvjesnosti, Komisija nikad nije istaknula prigovore protiv navedenih država članica.
48 Usto, tvrdi da se navedenim zahtjevom povređuje načelo nesmjenjivosti sudaca. Naime, smatra da i obustava rada Disciplinskog vijeća i obustava primjene odredbi navedenih u točki 38. prvoj alineji podtočkama (c) i (d) ovog rješenja čine zadiranje u neovisnost sudaca u okviru njihovih sudačkih dužnosti.
49 Ta argumentacija ne može se prihvatiti.
50 Naime, najprije, iako je točno to da je, kao što to pravilno ističe Republika Poljska, ustrojstvo pravosuđa u državama članicama u njihovoj nadležnosti, one su ipak prilikom izvršavanja te nadležnosti obvezne poštovati obveze koje za njih proizlaze iz prava Unije, osobito iz članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a (presuda od 26. ožujka 2020., Miasto Łowicz i Prokurator Generalny, C‑558/18 i C‑563/18, EU:C:2020:234, t. 36. i navedena sudska praksa).
51 Na temelju te odredbe, svaka država članica mora među ostalim osigurati da tijela koja su, u svojstvu „suda” u smislu prava Unije, dio njezina sustava pravnih lijekova u područjima obuhvaćenima pravom Unije te koja stoga kao takva mogu odlučivati o primjeni ili tumačenju prava Unije, udovoljavaju zahtjevima djelotvorne sudske zaštite (presuda od 2. ožujka 2021., A. B. i dr. (Imenovanje sudaca Vrhovnog suda – Pravno sredstvo), C‑824/18, u daljnjem tekstu: presuda A. B., EU:C:2021:153, t. 112. i navedena sudska praksa).
52 Međutim, u ovom slučaju, nesporno je da i Sąd Najwyższy (Vrhovni sud), uključujući Disciplinsko vijeće koje je njegov dio, i redovni sudovi mogu biti u prilici da odlučuju o pitanjima koja se odnose na primjenu ili tumačenje prava Unije te da su oni – kao „sudovi” u smislu tog prava – dio poljskog sustava pravnih lijekova u područjima obuhvaćenima navedenim pravom u smislu članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, te da prema tome trebaju ispunjavati zahtjeve djelotvorne sudske zaštite (vidjeti u tom smislu presudu od 24. lipnja 2019., Komisija/Poljska (Neovisnost Vrhovnog suda), C‑619/18, EU:C:2019:531, t. 56.).
53 Osim toga, nacionalnim odredbama koje Komisija osporava u okviru prvih četiriju prigovora iz tužbe u pogledu merituma (u daljnjem tekstu: sporne nacionalne odredbe) uređuje se nadležnost Disciplinskog vijeća, sustav stegovnih postupaka primjenjiv na suce Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud), redovni sudovi i upravni sudovi, kao i postupovna pravila za nadzor uvjeta neovisnosti tih sudaca.
54 Prema tome, te odredbe mogu biti predmet nadzora s obzirom na članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a, u kontekstu tužbe zbog povrede obveze, a samim time i privremenih mjera kojima je cilj, među ostalim, obustava primjene navedenih odredbi koje je naložio Sud na temelju članka 279. UFEU‑a u istom kontekstu.
55 U tim okolnostima, suprotno tvrdnjama Republike Poljske, Sud je nadležan za donošenje privremenih mjera poput onih koje traži Komisija.
56 Nadalje, što se tiče argumenta Republike Poljske da Komisija nije osporavala pravila o imunitetu sudaca koja postoje u drugim državama članicama, u kojima je razina zaštite neovisnosti sudaca niža od one koja se osigurava poljskim sustavom, dovoljno je istaknuti da navodno postojanje pravila koja su slična spornim nacionalnim odredbama, ili čak pravila koja pružaju manju zaštitu neovisnosti sudaca od tih odredbi, kao i činjenica da Komisija nije dovela u pitanje navedena pravila, ne utječe na dopuštenost predmetnog zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu (vidjeti po analogiji rješenje od 17. prosinca 2018., Komisija/Poljska, C‑619/18 R, EU:C:2018:1021, t. 58.).
57 Naposljetku, ne može se prihvatiti tvrdnja Republike Poljske da se određivanje privremenih mjera koje zahtijeva Komisija protivi načelu nesmjenjivosti sudaca. Naime, dovoljno je istaknuti da, pod pretpostavkom da su te mjere određene, one za učinak nemaju razrješenje sudaca poljskih sudova, uključujući i sudaca Disciplinskog vijeća i Vijeća za izvanredni nadzor i javne poslove, nego privremenu obustavu primjene spornih nacionalnih odredbi do izricanja presude Suda kojom se odlučuje o meritumu (u daljnjem tekstu: konačna presuda).
58 Kao drugo, Republika Poljska tvrdi da je zahtjev za privremenu pravnu zaštitu koji je podnijela Komisija nedopušten s obzirom na to da cilj zahtijevanih privremenih mjera nije zajamčiti puni učinak konačne presude.
59 Naime, s jedne strane, Republika Poljska ponavlja da Unija nema nikakvu nadležnost za zadiranje u aktivnosti ustavnih tijela država članica, uključujući nacionalne vrhovne sudove i, a fortiori, za obustavu njihova rada, te pritom tvrdi da je učinak zahtijevanih privremenih mjera ugrožavanje suvereniteta te države članice.
60 S druge strane, Republika Poljska tvrdi da dio zahtijevanih privremenih mjera ima za cilj izvršenje konačne presude kakvu je Komisija predvidjela čak i prije njezina donošenja.
61 Konkretno, Republika Poljska tvrdi, najprije, da se izvršenje takve presude ne podrazumijeva nikakvu opasnost. U tom pogledu ističe da u slučaju da konačnom presudom budu prihvaćeni prigovori iz tužbe u pogledu merituma, ona bi je obvezivala da svoje nacionalno pravo uskladi sa zahtjevima koji proizlaze iz prava Unije. Međutim, tvrdi da Komisija nije dokazala vezu između traženih privremenih mjera i sposobnosti Republike Poljske da ispuni obvezu koju ima na temelju članka 260. stavka 1. UFEU‑a.
62 Nadalje, Republika Poljska napominje da takvo usklađivanje spornih nacionalnih odredbi zahtijeva upravo isti zakonodavni postupak neovisno o činjenici jesu li te odredbe primjenjive do dana izricanja konačne presude, tako da određivanje zahtijevanih privremenih mjera nije uopće relevantno za osiguranje djelotvornosti konačne presude.
63 Naposljetku, Republika Poljska tvrdi da treba smatrati da se privremena mjera kojoj je cilj obustava učinaka odluka Disciplinskog vijeća, donesenih na temelju članka 27. stavka 1. točke 1.a Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu, kojima se odobrava pokretanje kaznenog postupka protiv suca ili određivanje pritvora protiv njega, očito protivi cilju privremene mjere s obzirom na to da se njome nastoje proizvesti učinci koji prekoračuju obveze koje, u skladu s člankom 260. stavkom 1. UFEU‑a, proizlaze iz eventualne konačne presude.
64 Ni ta se argumentacija ne može prihvatiti.
65 Naime, s jedne strane, iz razmatranja navedenih u točkama 50. do 55. ovog rješenja proizlazi da je Sud nadležan ne samo za odlučivanje o tužbi zbog povrede obveze, kao što je tužba u pogledu merituma, kojom osporava usklađenost s člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a nacionalnih odredbi koje uređuju ustrojstvo pravosuđa u državama članicama, kao što su odredbe koje uređuju sustav stegovnih postupaka primjenjiv na suce koji su u prilici da odlučuju o pitanjima uređenima pravom Unije, kao i o onima kojima se uređuje ukidanje imuniteta tih sudaca, nego i za određivanje, u okviru takve tužbe, privremenih mjera za obustavu primjene takvih nacionalnih odredbi na temelju članka 279. UFEU‑a.
66 Prema tome, suprotno tvrdnjama Republike Poljske, određivanjem privremenih mjera koje zahtijeva Komisija ne može se ugroziti suverenost te države članice niti, posljedično, postići takav cilj.
67 S druge strane, argumenti Republike Poljske koji se navode u točkama 60. do 63. ovog rješenja polaze od pogrešnog tumačenja svrhe postupka privremene pravne zaštite i, konkretno, prirode i učinaka privremenih mjera koje zahtijeva Komisija, kao i iz nejasnoće između te svrhe i dosega mjera koje podrazumijeva izvršenje presude kojom se utvrđuje povreda obveze na temelju članka 258. UFEU‑a.
68 Naime, valja istaknuti da je svrha postupka privremene pravne zaštite zajamčiti punu učinkovitost odluke koja će biti donesena u glavnom postupku uz koji je privremena pravna zaštita vezana, kako bi se izbjegla praznina u pravnoj zaštiti koju pruža Sud. Stoga, kada je prije svega riječ o privremenoj mjeri kojoj je cilj obustava primjene nacionalne odredbe, takvom se mjerom konkretno nastoji izbjeći to da neposredna primjena te nacionalne odredbe dovede do teške i nepopravljive štete u pogledu interesa koje navodi tužitelj. Stoga, nužnost navedene mjere valja ocijeniti u odnosu na vjerojatni nastanak teške i nepopravljive štete koja, ovisno o slučaju, može nastati zbog odbijanja određivanja takve privremene mjere u slučaju da se tužba u pogledu merituma naknadno prihvati (vidjeti u tom smislu rješenje od 17. prosinca 2018., Komisija/Poljska, C‑619/18 R, EU:C:2018:1021, t. 60., 61. i 64. te navedenu sudsku praksu).
69 Prema tome, suprotno tvrdnjama Republike Poljske, činjenica, pod pretpostavkom je dokazana, da ne postoji opasnost od toga da, u slučaju da se tužba u pogledu merituma konačno prihvati, ta država članica ne osigura izvršenje konačne presude, nema veze sa svrhom postupka privremene pravne zaštite, osobito kada je riječ o privremenoj mjeri kojoj je cilj obustava primjene nacionalne odredbe, kao što su one koje zahtijeva Komisija, pa stoga ne utječe na dopuštenost predmetnog zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu.
70 Isto vrijedi za okolnost na koju se poziva Republika Poljska, prema kojoj izvršenje konačne presude, u slučaju da se tužba u pogledu merituma prihvati, za tu državu članicu uključuje iste obveze neovisno o činjenici jesu li privremene mjere koje zahtijeva Komisija određene.
71 Naime, takva okolnost ne samo da odudara od svrhe postupka privremene pravne zaštite kako je opisana u točki 68. ovog rješenja, nego proizlazi iz članka 260. stavka 1. UFEU‑a u skladu s kojim, u slučaju kada Sud utvrdi da država članica nije ispunila neku od obveza koje ima na temelju Ugovorâ, ta je država članica dužna poduzeti mjere koje podrazumijeva izvršenje presude Suda.
72 Stoga, neovisno o tome hoće li Sud odrediti privremene mjere koje zahtijeva Komisija, u slučaju ako se tužba u pogledu merituma prihvati, Republika Poljska bit će dužna, u skladu s člankom 260. stavkom 1. UFEU‑a, radi postupanja u skladu s konačnom presudom, urediti svoje nacionalno pravo i poduzeti potrebne mjere kako bi osigurala da nacionalni sudovi koji su dio njezina sustava pravnih lijekova u područjima obuhvaćenima pravom Unije ispunjavaju zahtjeve djelotvorne sudske zaštite, u smislu članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a.
73 Konačno, iako je točno da, kao što to u biti ističe Republika Poljska, pitanje koje su to mjere koje podrazumijeva izvršenje presude kojom se utvrđuje povreda obveze, nije predmet presude donesene na temelju članka 258. UFEU‑a (presuda od 8. travnja 2014., Komisija/Mađarska, C‑288/12, EU:C:2014:237, t. 33. i navedena sudska praksa), ta okolnost ipak ne znači, suprotno onomu što ta država članica tvrdi, da nalaganje određene privremene mjere, kao što je ona kojom se određuje obustava primjene članka 27. stavka 1. točke 1.a Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu te učinaka odluka koje je donijelo Disciplinsko vijeće na temelju te odredbe, proizvodi učinke koji izlaze iz okvira obveza koje proistječu iz te presude, kako proizlaze iz članka 260. stavka 1. UFEU‑a, te je stoga u suprotnosti s ciljem privremene mjere.
74 Naime, dovoljno je istaknuti da, ako se prihvati argumentacija Republike Poljske, njome bi se postupku privremene pravne zaštite u okviru postupka zbog povrede obveze na temelju članka 258. UFEU‑a oduzeo svaki smisao s obzirom na to da u presudi kojom se utvrđuje da država članica nije ispunila neku obvezu Sud ne može dotičnoj državi članici naložiti da donese određene mjere kako bi postupila sukladno toj presudi (rješenje potpredsjednice Suda od 21. svibnja 2021., Češka Republika/Poljska, C‑121/21 R, EU:C:2021:420, t. 30.).
75 Iz prethodno navedenih razmatranja proizlazi da je zahtjev za određivanje privremenih mjera dopušten.
Meritum
76 Člankom 160. stavkom 3. Poslovnika određuje se da u zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu treba navesti „predmet spora, okolnosti zbog kojih postoji hitnost, kao i činjenične i pravne razloge koji na prvi pogled opravdavaju određivanje privremene mjere koja se zahtijeva”.
77 Dakle, sudac privremene pravne zaštite može odrediti privremenu mjeru samo ako se utvrdi da je njezino određivanje na prvi pogled činjenično i pravno opravdano (fumus boni iuris) i da je hitna u tom smislu da ju je nužno odrediti i da proizvodi učinak već i prije donošenja odluke o meritumu kako bi se izbjegla teška i nepopravljiva šteta tužiteljevim interesima. Sudac privremene pravne zaštite također prema potrebi provodi odvagivanje postojećih interesa. Te su pretpostavke kumulativne, tako da zahtjev za određivanje privremenih mjera valja odbiti čim jedna od njih nije ispunjena (rješenje od 8. travnja 2020., Komisija/Poljska, C‑791/19 R, EU:C:2020:277, t. 51. i navedena sudska praksa).
78 Stoga valja provjeriti jesu li pretpostavke navedene u prethodnoj točki ispunjene što se tiče zahtijevanih privremenih mjera. U tom pogledu valja redom ocijeniti utemeljenost zahtjevâ za određivanje privremenih mjera navedenih u točki 38. prvoj alineji podtočkama (a) i (b), (d), (e) i (c) ovog rješenja.
Privremene mjere navedene u točki 38. prvoj alineji podtočkama (a) i (b) ovog rješenja
– Fumus boni iuris
79 Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, uvjet u vezi s fumus boni iuris je ispunjen kad se za najmanje jedan tužbeni razlog, koji u potporu meritorne tužbe ističe stranka koja traži privremene mjere, na prvi pogled doima da nije bez ozbiljnog temelja. Tome je osobito tako ako se jedan od tih tužbenih razloga temelji na postojanju složenih pravnih pitanja čije se rješenje ne nazire odmah i stoga zahtijeva dubinsko ispitivanje koje ne može provesti sudac koji odlučuje o zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu, nego treba biti predmet postupka o meritumu, odnosno kad rasprava među strankama otkrije postojanje važnog pravnog problema čije rješenje nije očito (rješenje od 8. travnja 2020. Komisija/Poljska, C‑791/19 R, EU:C:2020:277, t. 52. i navedena sudska praksa).
80 U ovom slučaju, Komisija tvrdi da se četvrti prigovor iz tužbe u pogledu merituma, koji se odnosi na nacionalne odredbe koje su predmet privremenih mjera navedenih u točki 38. prvoj alineji podtočkama (a) i (b) ovog rješenja na prvi pogled doima da nije bez ozbiljnog temelja, s obzirom da se taj prigovor konkretno temelji na tome da je, time što je Disciplinskom vijeću čija neovisnost i nepristranost nisu zajamčene, dodijelila nadležnost za odlučivanje o predmetima koji se odnose na odobrenje pokretanja kaznenog postupka protiv sudaca ili pomoćnika sudaca ili njihova zadržavanja u pritvoru, predmetima u području radnog prava i socijalnog osiguranja sudaca Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud) i predmetima koji se odnose na obvezno umirovljenje tih sudaca, Republika Poljska povrijedila obveze koje ima na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a.
81 U tom pogledu, Komisija se oslanja, s jedne strane, na činjenicu da predmeti koji su obuhvaćeni nadležnošću Disciplinskog vijeća na temelju članka 27. stavka 1. točaka 1.a, 2. i 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu imaju izravan učinak na status sudaca i uvjete u kojima oni obavljaju svoje dužnosti, kao i, s druge strane, na ocjene navedene u točkama 52. do 81. rješenja od 8. travnja 2020., Komisija/Poljska (C‑791/19 R, EU:C:2020:277), i na elemente tumačenja koje je Sud iznio u presudi A. K., iz koje proizlazi da se prigovor koji se temelji na nepostojanju neovisnosti i nepristranosti Disciplinskog vijeća na prvi pogled doima da nije bez ozbiljnog temelja.
82 Kako bi se provjerilo je li uvjet koji se odnosi na fumus boni iuris ispunjen u pogledu određivanja privremenih mjera navedenih u točki 38. prvoj alineji podtočkama (a) i (b) ovog rješenja, valja istaknuti da, kao što se na to podsjeća u točki 51. ovog rješenja, na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, svaka država članica mora osigurati da tijela koja su, u svojstvu „suda” u smislu prava Unije, dio njezina sustava pravnih lijekova u područjima obuhvaćenima pravom Unije te koja stoga kao takva mogu odlučivati o primjeni ili tumačenju prava Unije udovoljavaju zahtjevima djelotvorne sudske zaštite (presuda A. B., t. 112. i navedena sudska praksa).
83 Međutim, kako bi se zajamčila ta zaštita, ključno je očuvanje neovisnosti navedenih tijela, kao što se to potvrđuje člankom 47. drugim stavkom Povelje, koji među zahtjevima vezanima uz temeljno pravo na djelotvoran pravni lijek navodi pristup „neovisnom” sudu (presuda od 18. svibnja 2021., Asociaţia „Forumul Judecătorilor Din România” i dr., C‑83/19, C‑127/19, C‑195/19, C‑291/19, C‑355/19 i C‑397/19, EU:C:2021:393, t. 194. i navedena sudska praksa).
84 Taj zahtjev neovisnosti sudova, koji je svojstven zadaći suđenja, proizlazi iz bitnog sadržaja prava na djelotvornu sudsku zaštitu i temeljnog prava na pošteno suđenje, koje je, pak, od ključne važnosti kao jamstvo zaštite svih prava koja osobe izvode iz prava Unije i očuvanja zajedničkih vrijednosti država članica navedenih u članku 2. UEU‑a, osobito vrijednosti vladavine prava U skladu s načelom diobe vlasti, koje obilježava funkcioniranje vladavine prava, neovisnost sudova mora osobito biti zajamčena u odnosu na zakonodavnu i izvršnu vlast (presuda od 18. svibnja 2021., Asociaţia „Forumul Judecătorilor Din România” i dr., C‑83/19, C‑127/19, C‑195/19, C‑291/19, C‑355/19 i C‑397/19, EU:C:2021:393, t. 195. i navedena sudska praksa).
85 U skladu s ustaljenom sudskom praksom, jamstva neovisnosti i nepristranosti koja se zahtijevaju na temelju prava Unije pretpostavljaju postojanje pravila, osobito u pogledu sastava predmetnog tijela, imenovanja, trajanja funkcije kao i razloga za nesudjelovanje u odlučivanju, izuzeće i opoziv njegovih članova, koja omogućuju da se kod osoba otkloni svaka legitimna sumnja u pogledu nemogućnosti utjecaja vanjskih čimbenika na tijelo o kojem je riječ i njegove neutralnosti u odnosu na međusobno suprotstavljene interese (presuda od 20. travnja 2021., Repubblika, C‑896/19, EU:C:2021:311, t. 53. i navedena sudska praksa).
86 S tim u vezi važno je da su suci zaštićeni od intervencija ili vanjskih pritisaka koji bi mogli ugroziti njihovu neovisnost. Pravila koja se primjenjuju na status sudaca i na izvršavanje njihove dužnosti suca moraju osobito omogućiti isključenje ne samo svakog izravnog utjecaja, u obliku uputa, nego i posrednijih oblika utjecaja koji mogu usmjeriti odluke dotičnih sudaca i time otkloniti dojam njihove neovisnosti ili nepristranosti, što može ugroziti povjerenje koje navedene osobe moraju imati u pravosuđe u demokratskom društvu i vladavini prava (presuda od 18. svibnja 2021., Asociaţia „Forumul Judecătorilor Din România” i dr., C‑83/19, C‑127/19, C‑195/19, C‑291/19, C‑355/19 i C‑397/19, EU:C:2021:393, t. 197. i navedena sudska praksa).
87 U tom kontekstu, Sud je presudio da zahtjev neovisnosti sudaca osobito nalaže da pravila kojima se uređuje stegovni sustav osoba koje su zadužene za suđenje, sadržavaju nužna jamstva kako bi se izbjegla svaka opasnost od primjene takvog sustava kao sustava političkog nadzora nad sadržajem pravosudnih odluka. U tom pogledu, donošenje pravila kojima se definiraju, među ostalim, ponašanja koja predstavljaju stegovne povrede i konkretno primjenjive sankcije, propisuje postupanje neovisnog tijela u skladu s postupkom kojim se u potpunosti jamče prava sadržana u člancima 47. i 48. Povelje, osobito prava obrane, i predviđa mogućnost osporavanja odluka stegovnih tijela pred sudom, predstavlja skup jamstava koja su bitna za očuvanje neovisnosti pravosuđa (presuda od 18. svibnja 2021., Asociaţia „Forumul Judecătorilor Din România” i dr., C‑83/19, C‑127/19, C‑195/19, C‑291/19, C‑355/19 i C‑397/19, EU:C:2021:393, t. 198. i navedena sudska praksa).
88 Slično tomu, kada država članica predviđa posebna pravila kojima se uređuju kazneni postupci protiv sudaca, osobito u pogledu ukidanja imuniteta potonjih sudaca u svrhu pokretanja kaznenog postupka, zahtjevom neovisnosti sudaca nalaže se, kako bi se kod osoba otklonila svaka legitimna dvojba kao što je ona navedena u točkama 85. i 86. ovog rješenja, da su ta posebna pravila opravdana objektivnim i provjerljivim zahtjevima koji se odnose na dobro sudovanje i da se, kao i pravilima koja se odnose na stegovnu odgovornost tih sudaca, njima predviđaju jamstva koja su potrebna kako bi se osiguralo da se sâm postupak ukidanja imuniteta sudaca i kazneni postupak ne mogu upotrijebiti kao sustav političke kontrole nad aktivnošću navedenih sudaca i da se njima u potpunosti jamče prava sadržana u člancima 47. i 48. Povelje (vidjeti u tom smislu presudu od 18. svibnja 2021., Asociaţia „Forumul Judecătorilor Din România” i dr., C‑83/19, C‑127/19, C‑195/19, C‑291/19, C‑355/19 i C‑397/19, EU:C:2021:393, t. 213. i navedenu sudsku praksu). To je tim više tako jer odluke kojima se odobrava ukidanje imuniteta sudaca radi pokretanja kaznenog postupka protiv njih same dovode do posljedica u pogledu statusa ili uvjeta u kojima dotični suci obavljaju svoje sudačke dužnosti.
89 Iz prethodno navedenog proizlazi da, kako bi se zajamčilo da nacionalni sudovi koji su dio njezina sustava pravnih lijekova u područjima obuhvaćenima pravom Unije ispunjavaju zahtjeve djelotvorne sudske zaštite među kojima je neovisnost i da time poštuju obveze koje imaju na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, države članice trebaju osigurati da sustav koji se odnosi na status i uvjete obavljanja dužnosti sudaca tih sudova, osobito onaj koji se odnosi na ukidanje imuniteta primjenjivog na te suce, poštuje načelo neovisnosti sudaca osobito tako da jamči da odluke donesene u okviru tog sustava donosi ili nadzire pravosudno tijelo koje samo ispunjava jamstva svojstvena djelotvornoj sudskoj zaštiti (vidjeti po analogiji rješenje od 8. travnja 2020., Komisija/Poljska, C‑791/19 R, EU:C:2020:277, t. 35.).
90 Međutim, u ovom slučaju valja utvrditi da, s jedne strane, predmeti u području radnog prava i socijalnih osiguranja u pogledu sudaca Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud) i predmeti koji se odnose na obvezno umirovljenje tih sudaca, obuhvaćeni nadležnošću Disciplinskog vijeća na temelju članka 27. stavka 1. točaka 2. i 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu, ne samo da mogu podrazumijevati primjenu prava Unije, nego se također odnose, kao što je to istaknula Komisija, na status tih sudaca i uvjete u kojima oni obavljaju dužnosti.
91 S druge strane, kao što je to iznijela Komisija a da joj Republika Poljska nije proturječila, odluke koje se odnose na ukidanje imuniteta sudaca Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud) i redovnih sudova u svrhu pokretanja kaznenog postupka protiv njih za učinak imaju suspenziju s njihovih dužnosti na vrijeme koje može biti neodređeno kao i smanjenje njihove plaće od 25 % do 50 % na isto vrijeme. Stoga, predmeti koji se odnose na odobrenje pokretanja kaznenog postupka protiv sudaca i pomoćnika sudaca ili njihova zadržavanja u pritvoru, koji su obuhvaćeni nadležnošću Disciplinskog vijeća na temelju članka 27. stavka 1. točke 1.a Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu, u pogledu statusa i uvjeta obavljanja dužnosti sudaca Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud) i redovnih sudova.
92 Prema tome, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 89. ovog rješenja, kako bi ispunila obveze koje ima na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, Republika Poljska treba osigurati da se nadležnost za odlučivanje u predmetima navedenima u članku 27. stavku 1. točkama 1.a, 2. i 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu povjeri tijelu koje ispunjava zahtjeve svojstvene djelotvornoj sudskoj zaštiti, među kojima je zahtjev neovisnosti.
93 Stoga, četvrtim prigovorom iz tužbe u pogledu merituma postavlja se pitanje ispunjava li Disciplinsko vijeće te zahtjeve.
94 U tom pogledu, valja podsjetiti na to da je u presudi A. K. Sud utvrdio doseg zahtjeva neovisnosti i nepristranosti upravo u kontekstu tijela kao što je Disciplinsko vijeće.
95 Kad je riječ, s jedne strane, o uvjetima intervencije u vezi s imenovanjem sudaca Disciplinskog vijeća, Sud je, nakon što je istaknuo da suce tog vijeća imenuje predsjednik Republike Poljske na prijedlog KRS‑a, u točkama 137. i 138. presude A. K. presudio, pozivajući se, među ostalim, na točke 115. i 116. presude od 24. lipnja 2019., Komisija/Poljska (Neovisnost Vrhovnog suda) (C‑619/18, EU:C:2019:531), da, ako je intervencija KRS‑a u postupak imenovanja takva da može pridonijeti objektivizaciji tog postupka, ograničavanjem manevarskog prostora kojim raspolaže predsjednik Republike Poljske u izvršavanju nadležnosti koja mu je dodijeljena, to međutim vrijedi samo pod uvjetom, među ostalim, da je sam KRS dovoljno neovisan o zakonodavnoj i izvršnoj vlasti i o predsjedniku Republike Poljske. Međutim, u tom je pogledu Sud u točkama 142. do 145. presude A. K., na temelju navoda suda koji je uputio zahtjev, utvrdio elemente koji, razmatrani zajedno, mogu dovesti u sumnju neovisnost tijela kao što je KRS (vidjeti također rješenje od 8. travnja 2020., Komisija/Poljska, C‑791/19 R, EU:C:2020:277, t. 68. i 69.).
96 S druge strane, neovisno o uvjetima imenovanja sudaca Disciplinskog vijeća i ulozi KRS‑a u tom pogledu, Sud je u točkama 147. do 151. presude A. K. utvrdio druge elemente koji izravnije karakteriziraju Disciplinsko vijeće i u točki 152. te presude da, iako svaki od njih ne može, sam po sebi i promatran izolirano, dovesti u sumnju neovisnost tog tijela, njihova bi kombinacija, međutim, mogla dovesti do drugačijeg zaključka, tim više ako bi gore navedeno ispitivanje u vezi s KRS‑om pokazalo nedostatak njegove neovisnosti u odnosu na zakonodavnu i izvršnu vlast (vidjeti također rješenje od 8. travnja 2020., Komisija/Poljska, C‑791/19 R, EU:C:2020:277, t. 71.).
97 Međutim, s obzirom na elemente tumačenja koje je iznio Sud u presudi A. K. kao i u presudi od 5. prosinca 2019. koju je donijelo Vijeće za radno pravo nakon te presude, na prvi pogled ne može se isključiti to da Disciplinsko vijeće ne ispunjava zahtjev neovisnosti sudaca koji proizlazi iz članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a (vidjeti u tom smislu rješenje od 8. travnja 2020., Komisija/Poljska, C‑791/19 R, EU:C:2020:277, t. 77.).
98 Slijedom toga, bez odlučivanja u ovoj fazi o osnovanosti argumenata koje su stranke istaknule u okviru četvrtog prigovora iz tužbe u pogledu merituma, što je u isključivoj nadležnosti suda koji odlučuje o meritumu, valja zaključiti da se, s obzirom na činjenice koje je iznijela Komisija, na sudsku praksu navedenu u točkama 82. do 89. ovog rješenja, kao i na elemente tumačenja koji su, među ostalim, izneseni u presudi A. K., argumenti koje je ta institucija iznijela u okviru tog prigovora doimaju, na prvi pogled, da nisu bez ozbiljnog temelja, u smislu sudske prakse navedene u točki 79. istog rješenja.
99 Taj zaključak ne može se dovesti u pitanje argumentima koje je iznijela Republika Poljska.
100 Naime, kao prvo, Republika Poljska tvrdi da, s obzirom na noviju sudsku praksu Suda u pogledu zahtjeva koji se odnose na pravo na učinkovitu pravnu zaštitu u smislu članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, sudsku praksu koja osobito proizlazi iz presuda od 9. srpnja 2020., Land Hessen (C‑272/19, EU:C:2020:535) i od 20. travnja 2021., Repubblika (C‑896/19, EU:C:2021:311), rješenja potpredsjednice Suda od 10. rujna 2020., Vijeće/Sharpston (C‑424/20 P(R), neobjavljeno, EU:C:2020:705) i rješenja Općeg suda Europske unije od 6. listopada 2020., Sharpston/Vijeće i Konferencija predstavnika vlada država članica (T‑180/20, neobjavljeno, EU:T:2020:473), četvrti prigovor iz tužbe u pogledu merituma treba odbiti. Naime, iz te sudske prakse proizlazi da se obvezi država članica da zajamče neovisnost pravosuđa koja proizlazi iz te odredbe UFEU‑a ne protive postupci imenovanja sudaca koje provode političari, odnosno postupci u koje predstavnici sudaca nisu uključeni i koji nisu podvrgnuti sudskom nadzoru.
101 Međutim, suprotno tvrdnjama Republike Poljske, s jedne strane, u presudama od 9. srpnja 2020., Land Hessen (C‑272/19, EU:C:2020:535) i od 20. travnja 2021., Repubblika (C‑896/19, EU:C:2021:311) samo se primijenila ranija sudska praksa Suda, osobito pravna načela uspostavljena u presudi A. K. S druge strane, rješenjem od 10. rujna 2020., Vijeće/Sharpston (C‑424/20 P(R), neobjavljeno, EU:C:2020:705) samo se utvrdilo da je tužba protiv odluke koju su donijeli predstavnici vlada država članica na prvi pogled očito nedopuštena jer takva odluka, s obzirom na to da je nije donijela institucija, tijelo, ured ili agencija Unije, ne podliježe nadzoru zakonitosti koji izvršava Sud na temelju članka 263. UFEU‑a, utvrđenje koje se potvrdilo rješenjem od 16. lipnja 2021., Sharpston/Vijeće i Konferencija predstavnika vlada država članica (C‑684/20 P, neobjavljeno, EU:C:2021:486), koje je doneseno u žalbenom postupku protiv rješenja Općeg suda od 6. listopada 2020., Sharpston/Vijeće i Konferencija predstavnika vlada država članica, (T‑180/20, neobjavljeno, EU:T:2020:473).
102 Prema tome, sudskom praksom navedenom u točki 100. ovog rješenja ne može se dovesti u pitanje postojanje fumus boni iuris što se tiče četvrtog prigovora iz tužbe u pogledu merituma.
103 Kao drugo, Republika Poljska poziva se na irelevantnost presude A. K. u pogledu pitanja čini li se da četvrti prigovor iz tužbe u pogledu merituma na prvi pogled nije bez ozbiljnog temelja jer je ta presuda donesena u posebnom činjeničnom kontekstu.
104 U tom pogledu, iako je točno da Sud u presudi A. K. nije utvrdio neusklađenost predmetnog poljskog zakonodavstva s člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a te je prepustio sudu koji je uputio zahtjev da provede ocjenu u tom pogledu, važno je podsjetiti na to da prethodni postupak uspostavljen člankom 267. UFEU‑a jest postupak izravne suradnje između Suda i sudova država članica. U okviru tog postupka, koji se temelji na jasnom razgraničenju funkcija nacionalnih sudova i Suda, ocjena činjenica predmeta u nadležnosti je nacionalnog suda, koji ima dužnost ocijeniti koliko je, uvažavajući posebnosti predmeta, prethodna odluka potrebna kako bi mogao donijeti svoju odluku te u kojoj su mjeri relevantna pitanja koja postavlja Sudu, dok je Sud jedini ovlašten očitovati se o tumačenju ili o valjanosti propisa Unije polazeći od činjenica koje mu predstavi nacionalni sud (presude od 25. listopada 2017., Polbud – Wykonawstwo, C‑106/16, EU:C:2017:804, t. 27.; od 30. svibnja 2018., Dell’Acqua, C‑370/16, EU:C:2018:344, t. 31. i od 20. travnja 2021., Repubblika, C‑896/19, EU:C:2021:311, t. 28.).
105 U tom kontekstu, zadaća Suda mora se razlikovati ovisno o tome traži li se od njega donošenje prethodne odluke ili odluke u postupku za utvrđenje povrede obveza. Naime, dok u okviru tužbe zbog povrede obveze Sud provjerava je li nacionalna mjera ili nacionalna praksa koju osporava Komisija ili država članica koja nije ona o kojoj je riječ protivna pravu Unije općenito i da pritom nije potrebno da je o tome pokrenut spor pred sudovima države članice, zadaća je Suda u okviru prethodnog postupka, naprotiv, pomoći sudu koji je uputio zahtjev u rješavanju konkretnog spora koji se pred njim vodi (presude od 26. ožujka 2020., Miasto Łowicz i Prokurator Generalny, C‑558/18 i C‑563/18, EU:C:2020:234, t. 47. i od 20. travnja 2021., Repubblika, C‑896/19, EU:C:2021:311, t. 29. i navedena sudska praksa).
106 S tim u vezi valja također podsjetiti na to da, iako u okviru prethodnog postupka Sud nije nadležan za odlučivanje o usklađenosti odredbi nacionalnog prava s pravnim pravilima Unije, on je nasuprot tomu nadležan za pružanje sudu koji je uputio zahtjev svih odgovarajućih elemenata za tumačenje tog prava koji tom sudu omogućuju da ocijeni takvu usklađenost za potrebe donošenja presude u sporu koji se pred njim vodi (presude od 26. siječnja 2010., Transportes Urbanos y Servicios Generales, C‑118/08, EU:C:2010:39, t. 23. i od 20. travnja 2021., Repubblika, C‑896/19, EU:C:2021:311, t. 30.).
107 U skladu s tom sudskom praksom, Sud je u točki 132. presude A. K. pojasnio da je svoje ispitivanje ograničio na odredbe prava Unije te je dao tumačenje tog prava koje bi bilo korisno sudu koji je uputio zahtjev, koji je dužan, s obzirom na elemente tumačenja koje je pružio Sud, ocijeniti usklađenost predmetnog poljskog zakonodavstva s pravom Unije radi rješavanja sporova koji se vode pred njim (vidjeti i rješenje od 8. travnja 2020., Komisija/Poljska, C‑791/19 R, EU:C:2020:277, t. 75.).
108 Što se tiče upravo tih elemenata, s obzirom na to da se oni uglavnom odnose na ovlasti Disciplinskog vijeća, njegov sastav, uvjete i postupak imenovanja njegovih članova, kao i na njegov stupanj autonomije u okviru Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud), njihova se relevantnost ne može ograničiti na činjenične okolnosti svojstvene presudi Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud) od 5. prosinca 2019. (rješenje od 8. travnja 2020., Komisija/Poljska, C‑791/19 R, EU:C:2020:277, t. 76.).
109 Stoga, argument Republike Poljske kojim se osporava svaka relevantnost presude A. K. u svrhu ocjene, na prvi pogled, toga da četvrti prigovor iz tužbe u pogledu merituma nije bez ozbiljnog temelja, ne može se prihvatiti.
110 Kao treće, Republika Poljska tvrdi da u drugim državama članicama postoje pravila slična onima Republike Poljske u pogledu postupka imenovanja sudaca nacionalnih vrhovnih sudova. U tom kontekstu, Republika Poljska navodi, s jedne strane, sustave koji postoje u Češkoj Republici, Njemačkoj, Irskoj, Litvi, Malti i Austriji, na temelju kojih je odabir tih sudaca isključivo ili pretežno povjeren osobama koje provode izvršnu ili zakonodavnu vlast, kao i, s druge strane, sustave koji postoje u Belgiji, Danskoj i Francuskoj, na temelju kojih predstavnici sudbene vlasti sudjeluju u postupku imenovanja sudaca najviših sudova, a da pritom nemaju odlučujući utjecaj na odabir tih sudaca. Osim toga, što se osobito tiče postupka imenovanja članova KRS‑a, Republika Poljska navodi također španjolski sustav upućujući na uvjete imenovanja članova Conseja General del Poder Judicial (Državno sudbeno vijeće, Španjolska). Prema mišljenju Republike Poljske, time što Komisija ne dovodi u pitanje te nacionalne sustave dokazuje se da je prigovor te institucije, koji se odnosi na nepostojanje neovisnosti Disciplinskog vijeća, neosnovan.
111 Međutim, za potrebe ovog postupka, u tom je pogledu dovoljno istaknuti da se Republika Poljska ne može korisno pozvati na navodno postojanje pravila koja su slična nacionalnim odredbama navedenim u četvrtom prigovoru iz tužbe u pogledu merituma kako bi se utvrdilo da uvjet koji se odnosi na fumus boni iuris, kad je riječ o tom prigovoru, nije ispunjen (rješenje od 17. prosinca 2018., Komisija/Poljska, C‑619/18 R, EU:C:2018:1021, t. 58.).
112 Kao četvrto i posljednje, Republika Poljska upućuje na značajke sustava imenovanja sudaca Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud) i na one postupka imenovanja članova KRS‑a, tijela koje sudjeluje u određivanju tih sudaca, kako bi dokazala da se tim sustavom ispunjava zahtjev neovisnosti potonjih sudaca.
113 Međutim, uzimajući u obzir osobito elemente tumačenja koje je iznio Sud u presudi A. K., na temelju te argumentacije ne može se utvrditi da je četvrti prigovor iz tužbe u pogledu merituma na prvi pogled bez ozbiljnog temelja.
114 S obzirom na prethodna razmatranja, valja zaključiti da je uvjet koji se odnosi na fumus boni iuris ispunjen u pogledu određivanja privremenih mjera navedenih u točki 38. prvoj alineji podtočkama (a) i (b) ovog rješenja.
– Hitnost
115 Kao što se na to podsjeća u točki 68. ovog rješenja, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, cilj postupka privremene pravne zaštite jest zajamčiti punu učinkovitost buduće konačne odluke, kako bi se izbjegla pravna praznina u sudskoj zaštiti koju jamči Sud. Da bi se postigao taj cilj, hitnost treba ocijeniti s obzirom na nužnost privremenog odlučivanja o predmetu kako bi se izbjeglo da stranci koja traži privremenu zaštitu nastane teška i nepopravljiva šteta. Ta je stranka dužna pružiti dokaze da ne može čekati ishod postupka o meritumu a da pri tome ne pretrpi takvu štetu. Kako bi se utvrdilo postojanje teške i nepopravljive štete, ne treba zahtijevati da se postojanje štete utvrdi s apsolutnom sigurnošću. Dovoljno je da se njezin nastanak može predvidjeti s dovoljnim stupnjem vjerojatnosti (rješenje od 8. travnja 2020., Komisija/Poljska, C‑791/19 R, EU:C:2020:277, t. 82. i navedena sudska praksa).
116 Usto, sudac privremene pravne zaštite treba pretpostaviti, i to samo kako bi ocijenio hitnost, a da to ne znači da je pritom zauzeo stajalište o osnovanosti prigovora koje je u postupku o meritumu iznio podnositelj zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu, da se ti prigovori mogu prihvatiti. Naime, teška i nepopravljiva šteta čiji vjerojatni nastanak treba utvrditi, jest šteta koja, ovisno o slučaju, može nastati zbog odbijanja određivanja zahtijevanih privremenih mjera u slučaju da se tužba u pogledu merituma naknadno prihvati (rješenje od 8. travnja 2020., Komisija/Poljska, C‑791/19 R, EU:C:2020:277, t. 83. i navedena sudska praksa).
117 Prema tome, u ovom slučaju, Sud kako bi ocijenio hitnost treba pretpostaviti da se nacionalnim odredbama navedenim u četvrtom prigovoru iz tužbe u pogledu merituma može dodijeliti nadležnost za odlučivanje u predmetima u području radnog prava i socijalnih osiguranja u pogledu sudaca Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud), u onima koji se odnose na obvezno umirovljenje tih sudaca i u onima koji se odnose na odobrenje pokretanja kaznenog postupka protiv sudaca ili pomoćnika sudaca ili njihova zadržavanja u pritvoru, tijelu čija se neovisnost ne može zajamčiti, te da se stoga protive obvezi koju Republika Poljska ima na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a da osigura da nacionalni sudovi koji su dio njezina sustava pravnih lijekova u područjima obuhvaćenima pravom Unije ispunjavaju zahtjeve djelotvorne sudske zaštite.
118 U svrhu te ocjene, valja osim toga uzeti u obzir činjenicu da je Disciplinsko vijeće već započelo svoju djelatnost u okviru predmeta navedenih u članku 27. stavku 1. točkama 1.a, 2. i 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu.
119 Usto, što se konkretno tiče predmeta koji se odnose na zahtjeve za odobrenje pokretanja kaznenog postupka protiv sudaca ili pomoćnika sudaca ili njihova zadržavanja u pritvoru, važno je također uzeti u obzir činjenicu da, kao što je to istaknula Komisija a da joj Republika Poljska pritom nije proturječila, kao prvo, u razdoblju od 14. veljače 2020., datuma stupanja na snagu Zakona o izmjeni, do 15. ožujka 2021., Disciplinskom vijeću podneseno je više od 40 zahtjeva, od kojih se jedan odnosi na predsjednika Vijeća za radno pravo i da je od 5. studenoga 2020. već ispitano više od 20 zahtjeva. Kao drugo, broj zahtjeva koji se odnosi na suce Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud) povećao se tijekom tjedana koji su prethodili podnošenju tužbe u pogledu merituma, osobito jer je Prokuratura Krajowa (Državno odvjetništvo, Poljska) 16. ožujka 2021. podnijela zahtjeve za odobrenje pokretanja postupka protiv triju sudaca Kaznenog vijeća tog suda. Kao treće, Disciplinsko vijeće donijelo je više od dvanaest odluka o odobrenju pokretanja kaznenih postupaka protiv tih sudaca, kao i suspenzije s njihovih dužnosti i smanjenje njihove plaće od 25 % do 50 % za vrijeme trajanja suspenzije.
120 U tom kontekstu, valja ispitati može li, kao što to tvrdi Komisija, primjena nacionalnih odredbi navedenih u četvrtom prigovoru iz tužbe u pogledu merituma i zadržavanje učinaka odluka koje je donijelo Disciplinsko vijeće na temelju članka 27. stavka 1. točke 1.a Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu uzrokovati tešku i nepopravljivu šteta u pogledu pravnog poretka Unije.
121 U tom pogledu, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točkama 88. i 89. ovog rješenja, činjenica da je, zbog primjene nacionalnih odredbi navedenih u četvrtom prigovoru iz tužbe u pogledu merituma, ispitivanje predmeta u području radnog prava i socijalnih osiguranja u pogledu sudaca Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud), onih koji se odnose na obvezno umirovljenje tih sudaca i onih koji se odnose na odobrenje pokretanja kaznenog postupka protiv sudaca ili pomoćnika sudaca ili njihova zadržavanja u pritvoru obuhvaćeno, sve do izricanja konačne presude, nadležnošću tijela čija se neovisnost ne može zajamčiti, odnosno Disciplinskog vijeća, tijekom tog istog razdoblja može ugroziti neovisnost Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud) i redovnih sudova.
122 Naime, kao što je to istaknula Komisija i kao što to osim toga proizlazi iz sudske prakse Suda, sama mogućnost da suci Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud) i redovnih sudova budu izloženi opasnosti od toga da zahtjeve koji se odnose na ukidanje njihova imuniteta radi pokretanja kaznenog postupka protiv njih ispita tijelo čija neovisnost ne bi bila zajamčena može utjecati na njihovu vlastitu neovisnost, uzimajući u obzir posljedice koje ukidanje imuniteta može imati na dotične suce, odnosno suspenziju s njihovih dužnosti na neodređeno vrijeme i smanjenje njihove plaće od 25 % do 50 % također na neodređeno vrijeme (vidjeti po analogiji rješenje od 8. travnja 2020., Komisija/Poljska, C‑791/19 R, EU:C:2020:277, t. 90.).
123 Slično tomu, sama činjenica da je ispitivanje predmeta koji utječu na status i uvjete rada sudaca Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud), kao što su oni u području radnog prava i socijalnih osiguranja i oni koji se odnose na obvezno umirovljenje, povjereno tijelu čija se neovisnost ne može zajamčiti može kod pojedinaca pobuditi sumnje u pogledu neovisnosti navedenih sudaca.
124 Međutim, iz sudske prakse Suda proizlazi to da činjenica da se, radi primjene nacionalne odredbe koja je predmet tužbe zbog povrede obveze, neovisnost Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud) ne može zajamčiti sve do izricanja presude kojom se odlučuje o toj tužbi može dovesti do teške i nepopravljive štete u pogledu pravnog poretka Unije i, prema tome, prava koja pojedinci imaju na temelju prava Unije i vrijednosti iz članka 2. UEU‑a na kojima se temelji Unija, među ostalim, vrijednosti vladavine prava (vidjeti u tom smislu rješenje od 8. travnja 2020., Komisija/Poljska, C‑791/19 R, EU:C:2020:277, t. 92. i navedena sudska praksa).
125 Iz prethodno navedenog proizlazi to da, kao što to tvrdi Komisija, primjena nacionalnih odredbi navedenih u četvrtom prigovoru iz tužbe u pogledu merituma, s obzirom na to da se njima Disciplinskom vijeću, čija se neovisnost ne može zajamčiti, dodjeljuje nadležnost za odlučivanje u predmetima u području radnog prava i socijalnih osiguranja u pogledu sudaca Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud), u onima koji se odnose na obvezno umirovljenje tih sudaca i u onima koji se odnose na odobrenje pokretanja kaznenog postupka protiv sudaca ili pomoćnika sudaca poljskog pravosudnog sustava ili njihova zadržavanja u pritvoru, može dovesti do teške i nepopravljive štete u pogledu pravnog poretka Unije.
126 Konačno, iako sama mogućnost da suci Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud) i redovnih sudova budu izloženi opasnosti od toga da zahtjeve koji se odnose na ukidanje njihova imuniteta radi pokretanja kaznenog postupka protiv njih ispita tijelo čija neovisnost ne bi bila zajamčena, kao što je Disciplinsko vijeće, može ugroziti neovisnost tih sudaca, a fortiori donošenje odluka tog tijela koje se odnose na ukidanje imuniteta sudaca koje za posljedicu ima suspenziju s dužnosti i smanjenje iznosa plaće dotičnih sudaca, može dovesti do sumnji u pogledu neovisnosti sudaca Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud) i redovnih sudova u pogledu kojih nisu bile donesene takve odluke s obzirom na utjecaj ili bilo koji vanjski element koji može usmjeriti njihove odluke i dovesti do izostanka dojma neovisnosti ili nepristranosti tih sudaca što može ugroziti povjerenje koje navedeni pojedinci moraju imati u pravosuđe u demokratskom društvu i vladavini prava.
127 Prema tome, činjenica da postoji mogućnost da se, zbog zadržavanja učinaka odluka Disciplinskog vijeća kojima se odobrava pokretanje kaznenog postupka protiv suca, neovisnost sudaca Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud) i redovnih sudova u pogledu kojih nisu bile donesene te odluke ne može zajamčiti sve do izricanja konačne presude, može uzrokovati tešku i nepopravljivu štetu u pogledu prava Unije, osobito zato što je obavljanje sudačke dužnosti tijekom tog razdoblja samo na tim sucima.
128 Kao što je to istaknula Komisija, takva se opasnost može izbjeći samo jamstvom, što se tiče sudaca na koje se odnose te odluke, ponovne uspostave njihova položaja koji se odnosi na status i položaja koji se odnosi na njihova prava i uvjete obavljanja njihovih dužnosti, koji su prethodili donošenju navedenih odluka.
129 U tim okolnostima, valja smatrati da je Komisija dokazala da, u slučaju odbijanja privremenih mjera navedenih u točki 38. prvoj alineji podtočkama (a) i (b) ovog rješenja, s jedne strane, primjena nacionalnih odredbi koje su predmet četvrtog prigovora iz tužbe u pogledu merituma, kao i, s druge strane, zadržavanje učinaka odluka kojima se odobrava pokretanje kaznenog postupka protiv sudaca poljskog pravosudnog sustava mogu dovesti do teške i nepopravljive štete u pogledu pravnog poretka Unije.
130 Argumenti koje je istaknula Republika Poljska kako bi utvrdila da ne postoji hitnost ne mogu dovesti u pitanje tu ocjenu.
131 Kao prvo, Republika Poljska tvrdi da je Komisija sa zakašnjenjem poduzela uzastopne korake s ciljem okončanja navodne povrede obveze u okviru četvrtog prigovora iz tužbe, s obzirom na to da je nakon donošenja Zakona o Vrhovnom sudu, a ne nakon donošenja Zakona o izmjeni, Disciplinsko vijeće postalo nadležno za odlučivanje o predmetima poput onih iz članka 27. stavka 1. točaka 1.a, 2. i 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu.
132 Naime, što se tiče točaka 2. i 3. iz članka 27. stavka 1. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu, one su se već navodile u Zakonu o Vrhovnom sudu. Što se tiče točke 1.a, njome su samo proširene nadležnosti Disciplinskog vijeća za odlučivanje o predmetima koji se odnose na odobrenje pokretanja kaznenog postupka protiv sudaca ili pomoćnika sudaca ili njihovo zadržavanje u pritvoru, koje proizlaze iz drugih odredbi Zakona o Vrhovnom sudu, na prvostupanjski postupak kada je riječ o predmetima koji se odnose na suce redovnih sudova i pomoćnike sudaca.
133 Usto, što se tiče nadležnosti Disciplinskog vijeća u pogledu predmeta navedenih u članku 27. stavku 1. točkama 2. i 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu, elementi tumačenja koje je Sud iznio u presudi A. K. omogućuje uklanjanje svake opasnosti od teške i nepopravljive štete koja proizlazi iz primjene te odredbe. Naime, ako s obzirom na te elemente tumačenja treba zaključiti da se time što Disciplinsko vijeće ispituje jedan od tih predmeta ne omogućuje da se zajamči pravo na neovisan sud, odredbe članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a u vezi s člankom 47. Povelje omogućuju da se izuzmu iz primjene odredbe kojima se Disciplinskom vijeću dodjeljuje nadležnost da odlučuje o tom predmetu i da ga uputi drugom sudu koji je nadležan ako ne postoje potonje odredbe.
134 U tom pogledu, najprije valja istaknuti da je, kao što to proizlazi iz točaka 29. do 37. ovog rješenja, Komisija Republici Poljskoj uputila prvo pismo opomene u pogledu Zakona o izmjeni 29. travnja 2020., odnosno četiri mjeseca nakon njegova donošenja, nakon zakonodavnog postupka koji je trajao samo osam dana. Međutim, uzimajući u obzir činjenicu da Zakonom o izmjeni nije izmijenjen samo Zakon o Vrhovnom sudu nego i drugi zakoni, kao što su Zakon o redovnim sudovima i Zakon o upravnim sudovima, takav rok od četiri mjeseca za ispitivanje svih izmjena uvedenih Zakonom o izmjeni i njihove usklađenosti s pravom Unije i za ocjenu njihovih učinaka ne može se smatrati nerazumnim. Osim toga, kronološkim slijedom razmjene dopisa između Komisije i Republike Poljske, koja se odvijala između tog pisma opomene i podnošenja tužbe u pogledu merituma, ne dokazuje se nikakvo osobito nepostupanje te institucije što se tiče koraka kojima je cilj utvrditi navodnu povredu obveze.
135 Nadalje, što se tiče nadležnosti koja je člankom 27. stavkom 1. točkom 1.a Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu povjerena Disciplinskom vijeću, osim činjenice da se ne osporava ponovno uvođenje te odredbe Zakonom o izmjeni, Republika Poljska je u svojim pisanim očitovanjima potvrdila podatke koje je dostavila Komisija u pogledu broja zahtjeva za ukidanje imuniteta pravosudnih dužnosnika koji su Disciplinskom vijeću podneseni u razdoblju od 14. veljače 2020. do 15. ožujka 2021. i u pogledu broja zahtjeva koje je to vijeće ispitalo od 5. studenoga 2020., kako su navedeni u točki 119. ovog rješenja.
136 Iako je točno da Republika Poljska osporava zaključak koji je Komisija izvela iz tih podataka, odnosno postojanja povećanja aktivnosti Disciplinskog vijeća na temelju članka 27. stavka 1. točke 1.a Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu, tijekom posljednjih mjeseci koji su prethodili podnošenju tužbe u pogledu merituma i predmetnog zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu, povećanje kojim se, prema mišljenju te institucije, dokazuje postojanje hitnosti. Naime, ta država članica napominje da, kada se zakonom određenom sudu dodjeljuje nadležnost za odlučivanje o novoj vrsti predmeta, taj sud najprije mora provesti istraživanja o tim predmetima, na način da broj odluka koje se u tom području na početku donosi nužno malen. Navedena država članica iz toga zaključuje da se ne može razumno tvrditi da je Disciplinsko vijeće povećalo svoje aktivnosti oslanjajući se samo na činjenicu da je, nakon donošenja Zakona o izmjeni, donijelo više odluka u razdoblju od 5. studenoga 2020. do 15. ožujka 2021. nego u razdoblju od 14. veljače 2020. do 5. studenoga 2020.
137 Međutim, Republika Poljska tom tvrdnjom ne samo da proturječi svojem utvrđenju prema kojem Disciplinsko vijeće odlučuje o predmetima koji su poput onih navedenih u članku 27. stavku 1. točki 1.a Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu već više od tri godine, nego i pokazuje da je aktivnost Disciplinskog vijeća, što se tiče donošenja odluka na temelju te odredbe, u razdoblju koje je prethodilo podnošenju tužbe zbog povrede obveze, bila važnija od aktivnosti neposredno nakon stupanja na snagu Zakona o izmjeni.
138 Konačno, Republika Poljska ne može se, kako bi utvrdila nepostojanje hitnosti, valjano pozvati na činjenicu da se članak 27. stavak 1. točke 2. i 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu već nalazio u Zakonu o Vrhovnom sudu, ni na činjenicu da se presudom A. K. omogućuje ublažavanje opasnosti od nastanka teške i nepopravljive štete koja proizlazi iz primjene te odredbe. Naime, Zakonom o izmjeni uvedene su određene odredbe koje Komisija osporava u okviru tužbe u pogledu merituma zbog toga što se njima, među ostalim, nacionalni sudovi sprečavaju u primjeni načela koja proizlaze iz te presude i stoga, od stupanja na snagu Zakona o izmjeni, ugrožava djelotvornosti predmetne presude u navedene svrhe.
139 Kao drugo, Republika Poljska tvrdi da se sudovanju ne može nanijeti nikakva šteta zbog činjenice da je sucu u pogledu kojeg postoje dokazi o počinjenju povrede ukinut imunitet i da je protiv njega omogućeno pokretanje kaznenih postupaka. Opasnost od nastanka takve štete tim više ne postoji što se kazneni postupak pokrenut nakon odluke o ukidanju imuniteta ne vodi pred Disciplinskim vijećem, nego pred Kaznenim vijećem.
140 U tom pogledu, dovoljno je ipak istaknuti da, kao što to proizlazi iz ocjena iznesenih u točkama 121. do 125. ovog rješenja, opasnost od nastanka teške i nepopravljive štete ne proizlazi iz činjenice da se u pogledu sudaca poljskog pravosudnog sustava može donijeti odluka o ukidanju njihova imuniteta radi pokretanja kaznenog postupka protiv njih, nego iz činjenice da takve odluke donosi tijelo čija se neovisnost ne može zajamčiti. Okolnost da se kazneni postupak pokrenut nakon odluke o ukidanju imuniteta ne vodi pred Disciplinskim vijećem stoga ne omogućuje uklanjanje takve opasnosti.
141 S obzirom na prethodna razmatranja, valja zaključiti da je uvjet koji se odnosi na hitnost ispunjen u pogledu određivanja privremenih mjera navedenih u točki 38. prvoj alineji podtočkama (a) i (b) ovog rješenja.
– Odvagivanje interesa
142 Očito je da u većini postupaka privremene pravne zaštite odobrenje kao i odbijanje tražene suspenzije primjene u određenoj mjeri može dovesti do određenih konačnih učinaka i da sudac privremene pravne zaštite, kojem je podnesen zahtjev za suspenziju, treba odvagnuti rizike povezane sa svakim mogućim rješenjem. Konkretno, to osobito znači da je potrebno ispitati prevladava li interes stranke, koja traži privremene mjere, za određivanje suspenzije primjene nacionalnih odredbi, nad interesom za trenutačnu primjenu tih odredbi. Tijekom tog ispitivanja valja utvrditi bi li se eventualnim stavljanjem izvan snage tih odredbi, nakon što Sud prihvati tužbu u pogledu merituma, omogućilo vraćanje na prijašnje stanje situacije do koje je došlo zbog njihova trenutačnog izvršenja i, obratno, kolika bi zapreka suspenzija bila za ciljeve koji se nastoje postići navedenim odredbama u slučaju kad bi tužba u pogledu merituma bila odbijena (rješenje od 8. travnja 2020., Komisija/Poljska, C‑791/19 R, EU:C:2020:277, t. 104. i navedena sudska praksa).
143 U ovom slučaju, Komisija tvrdi da, ako Sud treba prihvatiti četvrti prigovor iz tužbe u pogledu merituma nakon što je odbio odrediti privremene mjere navedene u točki 38. prvoj alineji podtočkama (a) i (b) ovog rješenja, pravilno funkcioniranje pravnog poretka Unije sustavno će se narušavati te će se prava koja pojedinci imaju na temelju prava Unije i vrijednosti vladavine prava navedene u članku 2. UEU‑a nepopravljivo povrijediti, dok će, ako Sud treba odrediti zahtijevane privremene mjere i zatim odbiti taj prigovor, jedina posljedica toga biti, s jedne strane, privremena obustava djelatnosti obuhvaćena nadležnošću Disciplinskog vijeća na temelju članka 27. stavka 1. točaka 1.a, 2. i 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu i, s druge strane, neprovođenje odluka Disciplinskog vijeća u pogledu imuniteta sudaca.
144 Republika Poljska pak, što se tiče, kao prvo, određivanja privremenih mjera navedenih u točki 38. prvoj alineji podtočki (a) ovog rješenja, tvrdi da se, na prvom mjestu, obustavom primjene članka 27. stavka 1. točke 1.a Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu ne povređuje samo načelo supsidijarnosti i temeljna načela pravnog poretka Unije nego i temeljna načela demokratskog sustava vladavine prava, zaštićena Ustavom Republike Poljske, čime bi se toj državi članici i njezinu stanovništvu nanijela teška i nepopravljiva šteta.
145 U tom pogledu ipak je dovoljno istaknuti da, kao što se na to podsjeća u točki 50. ovog rješenja, iako je organizacija pravosuđa država članica u njihovoj nadležnosti, države članice prilikom izvršavanja te nadležnosti dužne su poštovati obveze koje za njih proizlaze iz prava Unije, te, osobito, članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a.
146 Na drugom mjestu, Republika Poljska tvrdi da obustava učinaka svih odluka kojima se odobrava pokretanje kaznenog postupka protiv sudaca dovodi do zastare dijela počinjenih povreda. Osim toga, u slučaju postupaka koji još nisu okončani, ti postupci trebaju biti pokrenuti ispočetka podnošenjem novog optužnog prijedloga, koji također za posljedicu ima to da dio počinitelja povreda može izbjeći odgovornost zbog proteka vremena. Konačno, obustava učinaka svih odluka koje je donijelo Disciplinsko vijeće dovodi do opoziva mjera koje su sudovi mogli odrediti kako bi zaštitili žrtve kaznenih djela kao što su silovanje ili obiteljsko nasilje. Stoga, određivanjem privremene mjere koju zahtijeva Komisija povređuju se interesi žrtava povreda koje su počinili suci na koje se te odluke odnose.
147 Međutim, ne dovodeći u pitanje osnovanost tvrdnje Republike Poljske prema kojoj obustava učinaka odluka Disciplinskog vijeća koje se odnose na ukidanje imuniteta tih sudaca može dovesti do zastare povreda koje su ti suci počinili, valja utvrditi da ta država članica nije dostavila nikakve dokaze o broju odluka čija obustava učinaka može, s obzirom na posebne okolnosti tih odluka, imati takvu posljedicu. Slično tomu, ta država članica nije predočila nijedan konkretan dokaz na temelju kojeg se može utvrditi postojanje odluka o ukidanju imuniteta suca radi pokretanja kaznenog postupka protiv njega zbog silovanja ili obiteljskog nasilja, povodom kojeg su donesene mjere kojima je cilj zaštita žrtava tih kaznenih djela. Stoga, Republika Poljska nije dokazala postojanje opasnosti od nastanka štete na koju se poziva.
148 Na trećem mjestu, Republika Poljska tvrdi da povratkom pravosudnoj aktivnosti sudaca na koje se odnose kaznene optužbe, s jedne strane, nastaje stvarna opasnost za sigurnost sudovanja, s obzirom na to da ti suci mogu iskoristiti svoj povratak za, među ostalim, davanje prednosti svojim posebnim interesima i da, s druge strane, on dovodi do izostanka dojma neovisnosti navedenih sudaca, čime nastaje nepopravljiva šteta za poljsko pravosuđe i za njegovu percepciju kod pojedinaca. Naime, teško je pozvati se na dojam neovisnosti suca ako u pogledu tog suca postoje optužbe za korupciju.
149 U tom pogledu, s jedne strane, valja istaknuti da u pogledu suca koji iskoristi svoj povratak pravosudnoj aktivnosti kako bi dao prednost svojim posebnim interesima prilikom obavljanja svojih sudačkih dužnosti mogu biti poduzete mjere predviđene nacionalnim pravom kako bi se okončalo takvo ponašanje, uključujući ovisno o slučaju kaznene mjere, ako u potonjem slučaju odluku koja se odnosi na ukidanje imuniteta tog suca donese neovisno pravosudno tijelo koje odgovara zahtjevima navedenima u presudi A. K.
150 S druge strane, iako je točno da, uzimajući u obzir dužnosti čije se izvršenje traži od sudaca, povratak pravosudnoj aktivnosti suca koji je optužen za počinjenje kaznenih djela, koja po svojoj prirodi podrazumijeva otpornost na vanjske čimbenike, kao što je kazneno djelo korupcije, može stvoriti sumnje u pogledu neovisnosti tog suca, ostaje činjenica da Republika Poljska nije dostavila nijedan dokaz o omjeru između ukupnih odluka o ukidanju imuniteta koje je donijelo Disciplinsko vijeće između stupanja na snagu Zakona o izmjeni 14. veljače 2020. i podnošenja tužbe zbog povrede obveze 31. ožujka 2021. i onih koje su donesene protiv sudaca koji su optuženi za počinjenje te vrste kaznenih djela, dok bi takva naznaka omogućila ocjenu postojanja i težine štete na koju se poziva.
151 Što se tiče, kao drugo, određivanja privremenih mjera navedenih u točki 38. prvoj alineji podtočki (b) ovog rješenja, Republika Poljska naglašava da primjena članka 27. stavka 1. točaka 2. i 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu ne dovodi ni do kakve štete jer je, u skladu s presudom A. K., u slučaju stvarne opasnosti od povrede prava stranke moguće predmete koji su obuhvaćeni tom odredbom uputiti sudu koji jamči pravo na neovisan sud. Suprotno tomu, ako se primjena navedene odredbe obustavi, Disciplinsko vijeće bit će lišeno mogućnosti odlučivanja o predmetima u okviru kojih nije istaknut nijedan prigovor u pogledu toga da to vijeće jamči pravo ne neovisan sud.
152 Međutim, iz razloga navedenih u točki 138. ovog rješenja, djelotvornost presude A. K. kao elementa koji omogućuje uklanjanje opasnosti od nastanka teške i nepopravljive štete u pogledu pravnog poretka Unije zbog primjene članka 27. stavka 1. točaka 2. i 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu ne može se utvrditi.
153 U tim okolnostima, valja zaključiti da odvagivanje postojećih interesa ide u korist određivanja privremenih mjera navedenih u točki 38. prvoj alineji podtočkama (a) i (b) ovog rješenja.
Privremene mjere navedene u točki 38. prvoj alineji podtočki (d) ovog rješenja
– Fumus boni iuris
154 Komisija tvrdi da se prvi prigovor iz tužbe u pogledu merituma, koji se odnosi na nacionalne odredbe koje su predmet privremenih mjera navedenih u točki 38. prvoj alineji podtočki (d) ovog rješenja, na prvi pogled doima da nije bez ozbiljnog temelja, s obzirom na to da se taj prigovor konkretno temelji na tome da je, time što je zabranila svim nacionalnim sudovima da provjere poštovanje zahtjeva Unije koji se odnose na neovisan i nepristran zakonom prethodno ustanovljeni sud, Republika Poljska povrijedila obveze koje ima na temelju odredbi članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a u vezi s člankom 47. Povelje, s obzirom na sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava u pogledu članka 6. stavka 1. EKLJP‑a, kao i na temelju članka 267. UFEU‑a i načela nadređenosti prava Unije.
155 U tom pogledu, Komisija time što se, među ostalim, oslanja na pravna načela koja proizlaze iz presude od 26. ožujka 2020., Preispitivanje Simpson/Vijeće i HG/Komisija (C‑542/18 RX‑II i C‑543/18 RX‑II, EU:C:2020:232), konkretno točke 55. do 57. i 73. do 75. te presude, iz koje proizlazi da je sudski nadzor zakonitosti imenovanja sudaca i zakonitosti pravosudnih tijela, osobito u pogledu nepravilnosti u postupcima imenovanja na mjesto sudaca, potreban kako bi se zajamčilo temeljno pravo pojedinaca na djelotvoran pravni lijek u područjima obuhvaćenima pravom Unije, tvrdi da se odredbama navedenima u okviru prvog prigovora iz tužbe u pogledu merituma, u dijelu u kojem se njima zabranjuje poljskim sudovima da izvršavaju takav nadzor, povređuje članak 19. stavak 1. UEU‑a u vezi s člankom 47. Povelje.
156 Osim toga, zabranom izvršavanja takvog nadzora sprečava se nacionalne sudove da postavljaju Sudu, na temelju članka 267. UFEU‑a, prethodna pitanja koja se odnose na tumačenje zahtjeva Unije koji se odnose na neovisan i nepristran zakonom prethodno ustanovljeni sud.
157 Konačno, Komisija tvrdi da se činjenicom, da se navodno sustavna priroda akta o imenovanju na mjesto suca u Poljskoj ne može dovesti u pitanje u skladu s Ustavom Republike Poljske, ne može opravdati isključivanje sudskog nadzora kojem je cilj provjeriti poštovanje zahtjeva prava Unije koji se odnosi na neovisan i nepristran zakonom prethodno ustanovljeni sud kako bi se zajamčilo temeljno pravo na djelotvornu sudsku zaštitu u područjima obuhvaćenima pravom Unije. Komisija dodaje da, u slučaju utvrđene povrede tog temeljnog prava, načelom djelotvornosti i načelom nadređenosti koja proizlaze iz odredbi članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a u vezi s člankom 47. Povelje zahtijeva se, kada se to nalaže odvagivanjem načela pravne sigurnosti i poštovanja primjenjivog prava i konkretnom ulogom koju pravosuđe treba imati u demokratskom društvu, da se nacionalna pravila, uključujući ustavna pravila, izuzmu iz primjene, kao što to proizlazi iz točke 151. presude A. B.
158 Republika Poljska tvrdi da se nacionalnim odredbama koje osporava Komisija u okviru prvog prigovora iz tužbe o meritumu, kojima se predviđa zabrana da se dovodi u pitanje postojanje radnog odnosa ili mandata sudaca koji povređuju ustavne odredbe, ni na koji način ne protivi to da nacionalni sudovi provjeravaju poštovanje zahtjeva koji se nalažu pravom Unije u pogledu neovisnog i nepristranog zakonom prethodno ustanovljenog suda, u smislu odredbi članka 19. stavka 1. UEU‑a u vezi s člankom 47. Povelje, jer je sudska zabrana koja se odnosi na radnje koje su nemoguće lišena svake pravne vrijednosti.
159 Naime, prema mišljenju Republike Poljske, pravo na neovisan i nepristran zakonom prethodno ustanovljeni sud, zajamčeno člankom 47. Povelje, ne sadržava pravo pojedinca da zahtijeva dovođenje u pitanje mandata suca koji je ispitao ili će ispitati predmet koji se na njega odnosi.
160 U tom pogledu, kako bi se provjerilo je li uvjet koji se odnosi na fumus boni iuris ispunjen u pogledu određivanja privremenih mjera navedenih u točki 38. prvoj alineji podtočki (d) ovog rješenja, valja kao prvo utvrditi, s obzirom na očitovanja Republike Poljske, da se nacionalnim odredbama navedenim u prvom prigovoru iz tužbe u pogledu merituma Sądu Najwyższyjem (Vrhovni sud), redovnim sudovima kao i upravnim sudovima zabranjuje to da provjeravaju pravilnost postupka imenovanja sudaca koji su članovi sastava suda i da utvrde, ovisno o slučaju, nepravilnost takvog postupka.
161 Naime, iz tvrdnji Republike Poljske, kako su navedene u točkama 158. i 159. ovog rješenja, proizlazi da ta država članica ne osporava činjenicu da se navedenim nacionalnim odredbama nacionalnim sudovima zabranjuje izvršavanje takve provjere, nego činjenicu da se takva zabrana, koja je u skladu s poljskim ustavnim odredbama, može smatrati povredom obveza koje ima na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a da zajamči pravo na neovisan i nepristran zakonom prethodno ustanovljeni sud.
162 Stoga, prvim prigovorom iz tužbe u pogledu merituma postavlja se pitanje trebaju li, kako bi poštovale obvezu koju imaju na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a u vezi s člankom 47. Povelje da zajamče da nacionalni sudovi koji su dio njihova sustava pravnih lijekova u područjima obuhvaćenima pravom Unije ispunjavaju zahtjeve svojstvene djelotvornoj sudskoj zaštiti, među kojima je zahtjev neovisnosti, države članice osigurati to da ti sudovi mogu provjeriti pravilnost postupka imenovanja sudaca koji su članovi sastava suda.
163 U tom pogledu, valja istaknuti da, kao što je to Sud već utvrdio, iz temeljnog prava na djelotvoran pravni lijek pred zakonom prethodno ustanovljenim neovisnim i nepristranim sudom, koje je zajamčeno člankom 47. Povelje, proizlazi da svaki pojedinac načelno mora imati mogućnost pozvati se na povredu tog prava. Iz toga proizlazi da sud Unije mora moći provjeriti je li nepravilnost u predmetnom postupku imenovanja mogla dovesti do povrede tog temeljnog prava (presuda od 26. ožujka 2020., Preispitivanje Simpson/Vijeće i HG/Komisija, C‑542/18 RX‑II i C‑543/18 RX‑II, EU:C:2020:232, t. 55.).
164 Jamstva pristupa zakonom prethodno ustanovljenom neovisnom i nepristranom sudu, a osobito ona kojima se određuje njegov pojam i sastav, čine kamen temeljac prava na pošteno suđenje. To znači da svaki sud ima obvezu provjeriti predstavlja li on po svojem sastavu takav sud kada u tom pogledu dođe do ozbiljne sumnje. Ta je provjera nužna kako bi se osiguralo povjerenje koje u demokratskom društvu pojedinci moraju imati u sudove. U tom smislu, takav nadzor bitan je postupovni zahtjev čije poštovanje proizlazi iz javnog poretka i treba ga provjeriti po službenoj dužnosti (presuda od 26. ožujka 2020., Preispitivanje Simpson/Vijeće i HG/Komisija, C‑542/18 RX‑II i C‑543/18 RX‑II, EU:C:2020:232, t. 57. i navedena sudska praksa).
165 Osim toga, prema ustaljenoj sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, uvođenje izraza „zakonom ustanovljeni” u članak 6. stavak 1. prvu rečenicu EKLJP‑a kojem odgovara članak 47. drugi stavak prva rečenica Povelje, ima za cilj izbjeći da organizacija pravosudnog sustava bude prepuštena diskreciji izvršne vlasti i osigurati da to područje bude uređeno zakonom koji je donijela zakonodavna vlast na način koji je u skladu s pravilima kojima se uređuje izvršavanje njezine nadležnosti. Sud je pojasnio da taj izraz osobito odražava načelo vladavine prava i ne odnosi se samo na pravnu osnovu samog postojanja suda, nego i na sastav suda u svakom predmetu kao i na bilo koju drugu odredbu nacionalnog prava nepoštovanje koje dovodi do nezakonitog sudjelovanja jednog ili više sudaca u razmatranju predmeta, što osobito uključuje odredbe o neovisnosti i nepristranosti članova odnosnog suda (presuda od 26. ožujka 2020., Preispitivanje Simpson/Vijeće i HG/Komisija, C‑542/18 RX‑II i C‑543/18 RX‑II, EU:C:2020:232, t. 73. i navedena sudska praksa).
166 Jednako tako, Europski sud za ljudska prava istaknuo je da pravo na suđenje pred „zakonom ustanovljenim” sudom, u smislu članka 6. stavka 1. EKLJP‑a, po samoj svojoj naravi obuhvaća postupak imenovanja sudaca (presuda od 26. ožujka 2020., Preispitivanje Simpson/Vijeće i HG/Komisija, C‑542/18 RX‑II i C‑543/18 RX‑II, EU:C:2020:232, t. 74. i navedena sudska praksa).
167 Stoga, nepravilnost počinjena prilikom imenovanja sudaca unutar predmetnog pravosudnog sustava znači povredu članka 47. drugog stavka prve rečenice Povelje, osobito kad je ta nepravilnost takve naravi i težine da dovodi do stvarne opasnosti da druge grane vlasti, osobito izvršne, raspolažu neutemeljenom diskrecijskom ovlasti dovodeći u opasnost integritet ishoda postupka imenovanja i izazivajući tako opravdanu sumnju pojedinaca u neovisnost i nepristranost odnosnog suca ili odnosnih sudaca, što je slučaj kad je riječ o temeljnim pravilima koja su sastavni dio uspostave i funkcioniranja tog pravosudnog sustava (presuda od 26. ožujka 2020., Preispitivanje Simpson/Vijeće i HG/Komisija, C‑542/18 RX‑II i C‑543/18 RX‑II, EU:C:2020:232, t. 75.).
168 Konačno, u točki 171. presude A. K. Sud je presudio da se pravu Unije protivi to da sporovi o primjeni tog prava mogu ulaziti u isključivu nadležnost tijela koje ne predstavlja neovisan i nepristran sud, u smislu članka 47. Povelje. Sud je iz toga zaključio da je na sudu koji je uputio zahtjev da utvrdi, uzimajući u obzir sve iznesene elemente tumačenja, je li to slučaj s tijelom nadležnim za odlučivanje o sporovima u glavnim postupcima, odnosno Disciplinskim vijećem i da, u takvom slučaju, načelo nadređenosti prava Unije nalaže sudu koji je uputio zahtjev da izuzme iz primjene odredbe nacionalnog prava kojima se takvom tijelu dodjeljuje nadležnost.
169 Međutim, kao što je to istaknuto u točki 108. ovog rješenja, elementi tumačenja koje je Sud pružio sudu koji je uputio zahtjev kako bi ocijenio čini li Disciplinsko vijeće neovisan i nepristran sud, u smislu prava Unije, odnose se, među ostalim, na uvjete i postupak imenovanja članova tog suda.
170 Stoga, proizlazi da, radi poštovanja obveza koje imaju na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, države članice trebaju zajamčiti mogućnost sudskog nadzora nad time da nacionalni sudovi koji su dio njihova sustava pravnih lijekova u područjima obuhvaćenima pravom Unije i suci tih sudova poštuju zahtjeve svojstvene djelotvornoj sudskoj zaštiti, pri čemu taj nadzor uključuje, među ostalim, zahtjev pravilnosti postupka imenovanja sudaca navedenih sudova.
171 Stoga, ne može se na prvi pogled isključiti to da se nacionalnim odredbama navedenim u prvom prigovoru iz tužbe zbog povrede obveze, u dijelu u kojem se njima zabranjuje nacionalnim sudovima da provjeravaju pravilnost postupka imenovanja suca ili zakonitosti suda, povređuje obveza Republike Poljske, koju ima na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a i članka 47. Povelje, s obzirom na sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava u pogledu članka 6. stavka 1. EKLJP‑a, da zajamči da nacionalni sudovi koji su dio njezina sustava pravnih lijekova u područjima obuhvaćenima pravom Unije ispunjavaju zahtjeve svojstvene djelotvornoj sudskoj zaštiti.
172 Kao drugo, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da svaki nacionalni sud pred kojim se vodi postupak u okviru svoje nadležnosti ima obvezu, kao tijelo države članice, primjenom načela suradnje iz članka 4. stavka 3. UEU‑a, u potpunosti primijeniti izravno primjenjivo pravo Unije i zaštititi prava koja se tim pravom dodjeljuju pojedincima, izuzimajući od primjene svaku eventualno suprotnu odredbu nacionalnog prava, bez obzira na to je li ona prethodila ili je uslijedila nakon pravila prava Unije (presude od 8. rujna 2010., Winner Wetten, C‑409/06, EU:C:2010:503, t. 55. i navedena sudska praksa i od 21. siječnja 2021., Whiteland Import Export, C‑308/19, EU:C:2021:47, t. 31.).
173 Iz toga proizlazi da bi svaka odredba nacionalnog pravnog poretka i svaka zakonodavna, upravna ili sudska praksa koja bi umanjivala djelotvornost prava Unije uskraćivanjem sudu nadležnom za primjenu tog prava ovlasti da već u samom trenutku te primjene učini sve što je potrebno za izuzimanje iz primjene nacionalnih zakonodavnih odredaba koje bi eventualno mogle onemogućiti puni učinak izravno primjenjivih pravnih pravila Unije bila nespojiva sa zahtjevima koji čine samu bit prava Unije (presude od 8. rujna 2010., Winner Wetten, C‑409/06, EU:C:2010:503, t. 56. i navedena sudska praksa i od 4. prosinca 2018., Minister for Justice and Equality i Commissioner of An Garda Síochána, C‑378/17, EU:C:2018:979, t. 36.).
174 Stoga se nacionalnom odredbom, kojom se sprečava nacionalni sud koji je pozvan da u okviru svoje nadležnosti da primijeni odredbe članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a u vezi s člankom 47. Povelje, i da izuzme iz primjene sve nacionalne odredbe koje se protive tim odredbama, povređuje načelo nadređenosti prava Unije.
175 U tim okolnostima, ne može se na prvi pogled isključiti to da se nacionalnim odredbama navedenima u prvom prigovoru iz tužbe u pogledu merituma također povređuju obveze koje ta država članica ima na temelju načela nadređenosti koje proizlazi iz odredbi članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a u vezi s člankom 47. Povelje.
176 Slijedom toga, bez odlučivanja u ovoj fazi o osnovanosti argumenata koje su stranke istaknule u okviru prvog prigovora iz tužbe u pogledu merituma, što je u isključivoj nadležnosti suda koji odlučuje o meritumu, valja zaključiti da se, s obzirom na činjenice koje je iznijela Komisija i na sudsku praksu navedenu u točkama 163. do 168. te 172. i 173. ovog rješenja, argumenti koje je ta institucija iznijela u okviru tog prigovora doimaju, na prvi pogled, da nisu bez ozbiljnog temelja, u smislu sudske prakse navedene u točki 79. istog rješenja.
177 Prema tome, valja utvrditi da je uvjet koji se odnosi na fumus boni iuris ispunjen u pogledu određivanja privremenih mjera navedenih u točki 38. prvoj alineji podtočki (d) ovog rješenja, a da nije potrebno ocijeniti na prvi pogled osnovanost argumenta koji se odnosi na navodnu povredu članka 267. UFEU‑a nacionalnim odredbama navedenima u prvom prigovoru iz tužbe u pogledu merituma, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 79. ovog rješenja.
– Hitnost
178 U skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 116. ovog rješenja, Sud u svrhu ocjene hitnosti treba pretpostaviti da se nacionalnim odredbama navedenim u prvom prigovoru iz tužbe u pogledu merituma, u dijelu u kojem se njima zabranjuje da suci Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud), redovnih sudova i upravnih sudova provjeravaju pravilnost postupka imenovanja sudaca i, ovisno o slučaju, utvrde nepravilnost takvog postupka, može povrijediti obveza Republike Poljske, koju ima na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a u vezi s člankom 47. Povelje, da zajamči da nacionalni sudovi koji su dio njezina sustava pravnih lijekova u područjima obuhvaćenima pravom Unije ispunjavaju jamstva svojstvena djelotvornoj sudskoj zaštiti. Također valja pretpostaviti da se tim nacionalnim odredbama može spriječiti nacionalne sudove koji su pozvani da u okviru svoje nadležnosti primijene odredbe članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a u vezi s člankom 47. Povelje i da izuzmu iz primjene nacionalne odredbe koje se protive tim odredbama prava Unije i da se stoga njima može povrijediti načelo nadređenosti prava Unije.
179 Valja istaknuti to da činjenica da, zbog primjene nacionalnih odredbi navedenih u prvom prigovoru iz tužbe u pogledu merituma, poljski suci mogu biti spriječeni u tome da do izricanja konačne presude provjere jesu li sudac ili sud poštovali jamstva svojstvena djelotvornoj sudskoj zaštiti može tijekom tog razdoblja ugroziti neovisnost navedenih poljskih sudova i, posljedično, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 124. ovog rješenja, može dovesti do teške i nepopravljive štete u pogledu pravnog poretka Unije i, prema tome, prava koja pojedinci imaju na temelju prava Unije i vrijednosti iz članka 2. UEU‑a na kojima se temelji Unija, među ostalim, vrijednosti vladavine prava.
180 Usto, posebnosti pravnog konteksta čiji su te odredbe dio čine opasnost od nastanka takve teške i nepopravljive štete vjerojatnijom.
181 Naime, valja podsjetiti na to da je Zakon o izmjeni posljednji element u nizu zakonodavnih reformi koje se odnose na organizaciju poljskog pravosuđa, koje je Republika Poljska uvela od kraja 2015. Međutim, reforma koja je provedena tijekom 2017. snažno se osporavala zbog, konkretno, sustavnih nedostataka koje sadržava u pogledu neovisnosti poljskih sudova, osobito u dijelu koji se odnosi na uvjete imenovanja sudaca Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud) te je ta reforma uostalom dovela do nekoliko tužbi zbog povrede obveze, brojnih zahtjeva za prethodnu odluku upućenih Sudu kao i do toga da je Komisija 20. prosinca 2017., u skladu s člankom 7. stavkom 1. UEU‑a, donijela Prijedlog odluke Vijeća o utvrđivanju da postoji očita opasnost da Republika Poljska teško prekrši vladavinu prava (COM(2017) 835 final).
182 Međutim, u kontekstu u kojem je neovisnost poljskih sudova ozbiljno dovedena u sumnju zbog zakonodavnih reformi navedenih u prethodnoj točki, primjenom nacionalnih odredbi kojima se nacionalni sudovi sprečavaju da provjere poštuje li sudac ili sud zahtjeve koji se odnose na neovisnost sudaca očito se samo povećavaju postojeće sumnje u neovisnost tih sudova, pojačava izostanak dojma neovisnosti poljskog pravosuđa i pogoršava gubitak povjerenja pojedinaca i drugih država članica u pravosudni sustav Republike Poljske.
183 Republika Poljska tvrdi da obveza poštovanja načela nadređenosti prava Unije koju imaju nacionalni sudovi ima za učinak uklanjanje svake opasnosti od nastanka teške i nepopravljive štete koja proizlazi od primjene nacionalnih odredbi navedenih u prvom prigovoru iz tužbe u pogledu merituma.
184 Taj se argument ipak ne može prihvatiti jer, kao što je to istaknuto u točki 178. ovog rješenja, radi ocjene hitnosti valja pretpostaviti da se tim nacionalnim odredbama može spriječiti nacionalne sudove da primijene odredbe članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a u vezi s člankom 47. Povelje i da izuzmu iz primjene nacionalne odredbe koje se protive tim odredbama prava Unije, što za učinak ima to da ti sudovi povređuju načelo nadređenosti prava Unije.
185 Usto, važno je uzeti u obzir činjenicu da to što nacionalni sud poštuje obveze koje ima na temelju načela nadređenosti prava Unije podrazumijeva to da taj sud povređuje predmetne nacionalne odredbe, što može činiti stegovnu povredu. U tom pogledu, valja istaknuti da, u svojim očitovanjima u pogledu privremenih mjera iz točke 38. prve alineje podtočke (c) ovog rješenja, Republika Poljska prihvatila je da činjenica da jedan sudac provodi ispitivanje pravilnosti imenovanja suca može činiti povredu predviđenu člankom 107. stavkom 1. točkom 3. Izmijenjenog zakona o redovnim sudovima, kao i člankom 72. stavkom 1. točkom 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu.
186 Međutim, kao što je to istaknula Komisija, sama mogućnost da se protiv nacionalnih sudaca vodi stegovni postupak u slučaju da ispune obveze koje imaju na temelju načela nadređenosti prava Unije ih po svojoj prirodi može odvratiti od poštovanja tog načela.
187 Konačno, Republika Poljska ne može se valjano pozvati, kako bi utvrdila nepostojanje takve hitnosti, na postojanje sustava pravnih lijekova protiv odluka koje donose nacionalni sudovi jer ta država članica nije predočila nikakav dokaz koji omogućuje utvrđenje da je taj sustav uspostavljen na način da, u kontekstu kakav je opisan u točkama 181. i 182. ovog rješenja, dopušta isključivanje opasnosti od nastanka teške i nepopravljive štete s obzirom na pravni poredak Unije koja proizlazi iz primjene predmetnih nacionalnih odredbi.
188 S obzirom na prethodna razmatranja, valja zaključiti da je uvjet koji se odnosi na hitnost ispunjen u pogledu određivanja privremenih mjera navedenih u točki 38. prvoj alineji podtočki (d) ovog rješenja.
– Odvagivanje interesa
189 Komisija napominje da se, ako Sud treba prihvatiti prvi prigovor iz tužbe u pogledu merituma nakon što je odbio odrediti privremenu mjeru iz točke 38. prve alineje podtočke (d) ovog rješenja, nanosi teška i nepopravljiva šteta pravnom poretku Unije i pravima koja pojedinci imaju na temelju prava Unije, dok je, ako Sud treba odobriti navedenu mjeru i odbiti prema tome taj prigovor, posljedica toga samo privremena obustava primjene odredbi navedenih u tom prigovoru.
190 Republika Poljska tvrdi da se obustava predmetnih nacionalnih odredbi protivi temeljnim načelima koja proizlaze, među ostalim, iz Ustava Republike Poljske, na način da takva obustava ne podrazumijeva to da sudovi mogu smijeniti suce osim u okolnostima kakve su predviđene u članku 180. navedenog ustava. Konačno, učinci takve obustave jasno su štetni za interese pravosuđa.
191 U tom pogledu, valja podsjetiti na to da se, uzimajući u obzir učinke načela nadređenosti prava Unije, Republika Poljska ne može valjano pozvati na suprotnost između odredbi nacionalnog prava, uključujući ustavni poredak, i učinaka koje sadržava primjena privremene mjere koju je odredio Sud, kao što je obustava nacionalnih odredbi navedenih u prvom prigovoru iz tužbe u pogledu merituma, ni na štetu interesa te države članice koji zbog takve suprotnosti proizlaze iz poduzimanja takve mjere. U svakom slučaju, takva šteta, pod pretpostavkom da je dokazana, ne može prevagnuti nad općim interesom Unije u pogledu dobrog funkcioniranja njezina pravnog poretka.
192 U tim uvjetima, valja zaključiti da odvagivanje postojećih interesa ide u korist određivanja privremenih mjera navedenih u točki 38. prvoj alineji podtočki (d) ovog rješenja.
Privremene mjere navedene u točki 38. prvoj alineji podtočki (e) ovog rješenja
– Fumus boni iuris
193 Komisija tvrdi da se drugi prigovor iz tužbe u pogledu merituma, koji se odnosi na nacionalne odredbe koje su predmet privremenih mjera navedenih u točki 38. prvoj alineji podtočki (e) ovog rješenja, na prvi pogled doima da nije bez ozbiljnog temelja, s obzirom da se taj prigovor konkretno temelji na tome da je, time što je Vijeću za izvanredni nadzor i javne poslove, u skladu s tim odredbama, dodijelila isključivu nadležnost za ispitivanje prigovora i pravnih pitanja koja se odnose na nepostojanje neovisnosti suda ili suca, Republika Poljska povrijedila obveze koje ima na temelju odredbi članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a u vezi s člankom 47. Povelje, kao i na temelju članka 267. UFEU‑a i načela nadređenosti prava Unije.
194 Komisija tvrdi da, u skladu s navedenim nacionalnim odredbama, nijedan nacionalni sud osim Vijeća za izvanredni nadzor i javne poslove ne može izvršiti ocjenu neovisnosti suca ili suda, u smislu odredbi članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a u vezi s člankom 47. Povelje, niti o tim pitanjima uputiti Sudu prethodno pitanje na temelju članka 267. UFEU‑a.
195 Komisija podsjeća, među ostalim, na to da iz presude A. K. proizlazi to da je svaki nacionalni sud koji se nalazi u situaciji usporedivoj sa situacijom suda koji je uputio zahtjev u spojenim predmetima u kojima je donesena ta presuda dužan provjeriti je li predmetni sud neovisan na temelju elemenata navedenih u točki 171. iste presude i, ako iz te provjere proizlazi da to nije slučaj, izuzeti iz primjene, na temelju načela nadređenosti prava Unije, nacionalne odredbe koje se protive članku 19. stavku 1. UEU‑a i članku 47. Povelje.
196 Republika Poljska osporava činjenicu da povjeravanje pitanja koja se odnose na neovisnost suca ili suda određenom sastavu, odnosno Vijeću za izvanredni nadzor i javne poslove, može činiti povredu članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a i članka 47. Povelje. U tom pogledu, ta država članica pojašnjava da je takvo povjeravanje obrazloženo potrebom da se zajamči specijaliziranost u tim ključnim pitanjima ustavne prirode i da se uklone opasnosti od različitih sudskih praksi u područjima koja se odnose na neovisnost pravosuđa.
197 Kako bi se provjerilo je li uvjet koji se odnosi na fumus boni iuris ispunjen u pogledu određivanja privremenih mjera navedenih u točki 38. prvoj alineji podtočki (e) ovog rješenja, valja naglasiti, kao prvo, kao što to proizlazi iz argumentacije stranaka, da se drugim prigovorom postavlja, među ostalim, pitanje dopušta li se člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a u vezi s člankom 47. Povelje to da se ispitivanje tih pitanja u pogledu neovisnosti sudaca rezervira za specijalizirani sud i, u slučaju potvrdnog odgovora, koji uvjeti trebaju biti ispunjeni kako bi se zajamčilo pravo pojedinaca na djelotvornu sudsku zaštitu. Riječ je o složenom pravnom pitanju na koje se odgovor ne nazire odmah te ono stoga zahtijeva dubinsko ispitivanje koje ne može provesti sudac koji odlučuje o zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu.
198 Kao drugo, valja utvrditi da, kao što je to istaknula Komisija a da joj Republika Poljska nije proturječila, na temelju nacionalnih odredbi navedenih u drugom prigovoru iz tužbe u pogledu merituma, na prvom mjestu, samo je Vijeće za izvanredni nadzor i javne poslove nadležno za odlučivanje o pravnim pitanjima koja se odnose na neovisnost suca ili suda, na način da su nacionalni sudovi dužni tom vijeću prepustiti sva pitanja te prirode koja se postavljaju u okviru predmeta koji se pred njim vode. Na drugom mjestu, ocjene tog vijeća u pogledu neovisnosti suca ili suda su za nacionalne sudove obvezujuće. Na trećem mjestu, navedeno vijeće jedino je nadležno za odlučivanje o tužbama za utvrđenje nezakonitosti pravomoćnih presuda ili odluka Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud), redovnih sudova i upravnih sudova u slučaju da je navodna nezakonitost povezana sa statusom suca osobe koja je donijela odluku.
199 U skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 163. do 168. ovog rješenja, na prvi pogled ne može se isključiti da se nacionalnim odredbama navedenim u prvom prigovoru iz tužbe u pogledu merituma, u dijelu u kojem se njima zabranjuje da vijeća Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud), osim Vijeća za izvanredni nadzor i javne poslove, redovnih sudova i upravnih sudova provjeravaju poštuju li suci ili sudovi zahtjeve koji se odnose na neovisnost sudaca, povređuje obveza Republike Poljske, koju ima na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a u vezi s člankom 47. Povelje, da zajamči da nacionalni sudovi koji su dio njezina sustava pravnih lijekova u područjima obuhvaćenima pravom Unije ispunjavaju zahtjeve svojstvene djelotvornoj sudskoj zaštiti.
200 Kao treće, kao što se na to već podsjetilo u točki 173. ovog rješenja, svaka odredba nacionalnog pravnog poretka i svaka zakonodavna, upravna ili sudska praksa koja bi umanjivala djelotvornost prava Unije uskraćivanjem sudu nadležnom za primjenu tog prava ovlasti da već u samom trenutku te primjene učini sve što je potrebno za izuzimanje iz primjene nacionalnih zakonodavnih odredaba koje bi eventualno mogle onemogućiti puni učinak izravno primjenjivih pravnih pravila Unije, bila bi nespojiva sa zahtjevima koji čine samu bit prava Unije (presuda od 8. rujna 2010., Winner Wetten, C‑409/06, EU:C:2010:503, t. 56. i navedena sudska praksa).
201 Sud je pojasnio da je to osobito slučaj ako je, u slučaju da postoji suprotnost između odredbe prava Unije i kasnijeg nacionalnog zakona, rješenje takve suprotnosti rezervirano za tijelo s vlastitom diskrecijskom ovlasti, različito od suda koji je pozvan primijeniti pravo Unije, čak i ako bi prepreka koja iz toga proizlazi za punu učinkovitost prava Unije bila samo privremene naravi (presuda od 8. rujna 2010., Winner Wetten, C‑409/06, EU:C:2010:503, t. 57. i navedena sudska praksa).
202 Konačno, Sud je također pojasnio da, ako se pokaže da ocjene nacionalnog suda nisu u skladu s pravom Unije, ono propisuje da je drugi nacionalni sud, koji je prema nacionalnom pravu bezuvjetno vezan tumačenjem prava Unije tog prvog suda, dužan po službenoj dužnosti izuzeti iz primjene pravilo nacionalnog prava koje mu nameće obvezu da prihvati tumačenje prava Unije prvog suda i da bi to posebno bio slučaj kad bi zbog takvog pravila nacionalnog prava koje ga obvezuje nacionalni sud u rješavanju predmeta koji se pred njim vode bio spriječen uzeti u obzir činjenicu da se na temelju presude Suda odredba nacionalnog prava mora smatrati protivnom pravu Unije i osigurati da se nadređenost prava Unije zajamči na odgovarajući način, poduzimanjem svih za to potrebnih mjera (rješenje od 7. lipnja 2018., Filippi i dr., C‑589/16, EU:C:2018:417, t. 35. i 36. i navedena sudska praksa).
203 Stoga, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točkama 200. do 202. ovog rješenja, ne može se na prvi pogled isključiti ni to da se nacionalnim odredbama navedenima u drugom prigovoru iz tužbe u pogledu merituma povređuju obveze koje ta država članica ima na temelju načela nadređenosti koje proizlazi iz odredbi članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a u vezi s člankom 47. Povelje.
204 Slijedom toga, bez odlučivanja u ovoj fazi o osnovanosti argumenata koje su stranke istaknule u okviru drugog prigovora iz tužbe u pogledu merituma, što je u isključivoj nadležnosti suda koji odlučuje o meritumu, valja utvrditi da se, s obzirom na činjenice koje je iznijela Komisija i na sudsku praksu navedenu u točkama 163. do 168. te 200. do 202. ovog rješenja, argumenti koje je ta institucija iznijela u okviru tog prigovora, doimaju, na prvi pogled, da nisu bez ozbiljnog temelja, u smislu sudske prakse navedene u točki 79. istog rješenja.
205 Prema tome, valja utvrditi da je uvjet koji se odnosi na fumus boni iuris ispunjen u pogledu određivanja privremenih mjera navedenih u točki 38. prvoj alineji podtočki (e) ovog rješenja, a da nije potrebno ocijeniti na prvi pogled osnovanost argumenta koji se odnosi na navodnu povredu članka 267. UFEU‑a nacionalnim odredbama navedenima u drugom prigovoru iz tužbe u pogledu merituma, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 79. ovog rješenja.
– Hitnost
206 U skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 116. ovog rješenja, Sud u svrhu ocjene hitnosti treba pretpostaviti da se nacionalnim odredbama navedenim u drugom prigovoru iz tužbe u pogledu merituma, u dijelu u kojem se njima dodjeljuje Vijeću za izvanredni nadzor i javne poslove isključiva nadležnost za odlučivanje o pitanjima koja se odnose na neovisnost suca ili suda i da se njima, posljedično, zabranjuje da suci Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud), redovnih sudova i upravnih sudova provjeravaju poštuju li suci ili sudovi zahtjev neovisnosti sudaca, može povrijediti obveza Republike Poljske koju ima na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a u vezi s člankom 47. Povelje, da zajamči da sudovi ispunjavaju zahtjeve svojstvene djelotvornoj sudskoj zaštiti. Stoga, također valja pretpostaviti da se navedenim odredbama može spriječiti nacionalne sudove koji su pozvani da u okviru svoje nadležnosti primijene članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a u vezi s člankom 47. Povelje i da izuzmu iz primjene nacionalne odredbe koje se protive tim odredbama prava Unije i da se stoga njima povređuje načelo nadređenosti prava Unije.
207 Valja istaknuti to da činjenica da su zbog primjene nacionalnih odredbi navedenih u drugom prigovoru iz tužbe u pogledu merituma nacionalni sudovi, osim Vijeća za izvanredni nadzor i javne poslove, spriječeni u tome da do izricanja konačne presude odlučuju o pitanjima koja se odnose na neovisnost suca ili suda i da stoga provjere jesu li taj sudac ili taj sud poštovali zahtjeve svojstvene djelotvornoj sudskoj zaštiti, može tijekom tog razdoblja ugroziti neovisnost poljskih sudova i, prema tome, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 124. ovog rješenja, može dovesti do teške i nepopravljive štete u pogledu pravnog poretka Unije i, prema tome, prava koja pojedinci imaju na temelju prava Unije i vrijednosti iz članka 2. UEU‑a na kojima se temelji Unija, među ostalim, vrijednosti vladavine prava.
208 Usto, posebnosti pravnog konteksta čiji su te odredbe dio, kako je opisan u točkama 181. i 182. ovog rješenja, čine opasnost od nastanka takve teške i nepopravljive štete vjerojatnijom.
209 Republika Poljska osporava činjenicu da postoji opasnost od nastanka takve štete jer, sve do izricanja konačne presude, prigovore koji se odnose na neovisnost suca ili suda ispituje Vijeće za izvanredni nadzor i javne poslove čija neovisnost ne dovodi ni do kakvih sumnji.
210 Međutim, valja uzeti u obzir činjenicu da je, s druge strane, poput Disciplinskog vijeća, Vijeće za izvanredni nadzor i javne poslove uspostavljeno Zakonom o Vrhovnom sudu i da se, kao što to proizlazi iz očitovanja Republike Poljske, članovi tog vijeća imenuju nakon postupka u kojem, kao što je to također slučaj za članove Disciplinskog vijeća, sudjeluje KRS. Međutim, uzimajući u obzir elemente tumačenja iz presude A. K., ne može se tvrditi, kao što to nastoji ta država članica, da neovisnost Vijeća za izvanredni nadzor i javne poslove ne dovodi ni do kakvih sumnji.
211 S druge strane, važno je istaknuti da, u skladu s člankom 26. stavkom 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu, zahtjeve koji se odnose na utvrđenje ili ocjenu zakonitosti imenovanja suca ili njegova legitimiteta za obnašanje sudačkih dužnosti ne ispituje Vijeće za izvanredni nadzor i javne poslove.
212 Iz toga proizlazi da primjena nacionalnih odredbi navedenih u drugom prigovoru iz tužbe u pogledu merituma podrazumijeva da sve do izricanja konačne presude nijedan nacionalni sud ne može ispitati ta pitanja, što, kao što je to utvrđeno prilikom ispitivanja privremenih mjera iz točke 38. prve alineje podtočke (d) ovog rješenja, može prouzročiti tešku i nepopravljivu štetu u pogledu pravnog poretka Unije i prava pojedinaca na djelotvoran pravni lijek.
213 S obzirom na prethodna razmatranja, valja zaključiti da je uvjet koji se odnosi na hitnost ispunjen u pogledu određivanja privremenih mjera navedenih u točki 38. prvoj alineji podtočki (e) ovog rješenja.
– Odvagivanje interesa
214 Komisija napominje da se, ako Sud treba prihvatiti drugi prigovor iz tužbe u pogledu merituma nakon što je odbio odrediti privremenu mjeru iz točke 38. prve alineje podtočke (e) ovog rješenja, nanosi teška i nepopravljiva šteta pravnom poretku Unije i pravima koja pojedinci imaju na temelju prava Unije, dok je, ako Sud treba odobriti navedenu mjeru i odbiti prema tome taj prigovor, posljedica toga samo privremena obustava primjene odredbi članka 26. stavaka 2. i 4. do 6. te članka 82. stavaka 2. do 5. Izmijenjenog zakona o vrhovnom sudu.
215 Republika Poljska pak tvrdi da, s jedne strane, obustava nacionalnih odredbi navedenih u drugom prigovora iz tužbe u pogledu merituma ne podrazumijeva to da nacionalni sudovi mogu ispitati pitanja koja su tim odredbama rezervirana za Vijeće za izvanredni nadzor i javne poslove, na način da takva obustava ne može pridonijeti cilju koji se njome pokušava ispuniti. S druge strane, navedenom obustavom povređuje se pravo na zakonom prethodno ustanovljeni sud i načelo pravne sigurnosti jer se nijednom nacionalnom odredbom ne uređuje materijalna nadležnost za odlučivanje o pravnim pitanjima koja su navedenim odredbama rezervirana za Vijeće za izvanredni nadzor i javne poslove.
216 U tom pogledu, valja podsjetiti na to da izvršenje privremene mjere radi suspenzije primjene nacionalne odredbe podrazumijeva obvezu predmetne države članice da se zajamči ponovna uspostava vladavine prava koja je prethodila stupanju na snagu te odredbe, s obzirom na to da je ta država članica dužna, do donošenja konačne presude, primijeniti odredbe koje su stavljene izvan snage, zamijenjene ili izmijenjene onima čija se primjena treba obustaviti (vidjeti u tom smislu presudu od 17. prosinca 2018., Komisija/Poljska, C‑619/18 R, EU:C:2018:1021, t. 95. i 107.).
217 Stoga se ne može utvrditi povreda prava na zakonom prethodno ustanovljeni sud i načela pravne sigurnosti koje, prema mišljenju Republike Poljske, sve do izricanja konačne presude proizlazi iz obustave nacionalnih odredbi navedenih u drugom prigovoru iz tužbe u pogledu merituma.
218 U tim uvjetima, valja zaključiti da odvagivanje postojećih interesa ide u korist određivanja privremenih mjera iz točke 38. prve alineje podtočke (e) ovog rješenja.
Privremene mjere navedene u točki 38. prvoj alineji podtočki (c) ovog rješenja
– Fumus boni iuris
219 Komisija tvrdi da se treći prigovor iz tužbe u pogledu merituma, koji se odnosi na nacionalne odredbe koje su predmet privremenih mjera navedenih u točki 38. prvoj alineji podtočki (c) ovog rješenja, na prvi pogled doima da nije bez ozbiljnog temelja, s obzirom na to da se taj prigovor konkretno temelji na tome da je, time što je donijela i zadržala na snazi članak 107. stavak 1. točke 2. i 3. Izmijenjenog zakona o redovnim sudovima i članak 72. stavak 1. točke 1. do 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu, kojim se omogućuje da se ispitivanje poštovanja zahtjevâ Unije u pogledu zakonom prethodno ustanovljenog neovisnog i nepristranog suda kvalificira kao stegovna povreda, Republika Poljska povrijedila obvezu da zajamči neovisnost pravosuđa i pravo na sudsku zaštitu koju ima na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a u vezi s člankom 47. Povelje, kao i članka 267. UFEU‑a.
220 Kao prvo, Komisija tvrdi da su elementi koji čine stegovne povrede iz članka 107. stavka 1. točaka 2. i 3. Izmijenjenog zakona o redovnim sudovima kao i članka 72. stavka 1. točaka 2. i 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu, odnosno „postup[ci] ili propust[a] koji su takve prirode da se njima sprečava ili ozbiljno ugrožava rad pravosudnog tijela” ili „postup[ci] kojima se dovodi u pitanje postojanje radnog odnosa suca [ili] djelotvornost imenovanja suca”, do te mjere neprecizni da te povrede mogu obuhvatiti slučaj u kojem nacionalni sud nadzire poštuje li sud zahtjeve neovisnosti sudaca u smislu članka 19. stavka 1. UEU‑a u vezi s člankom 47. Povelje. Konkretno, utvrđenje koje je donio sudac o tome da njegov sastav suda ili drugi sastav ne poštuje zahtjev koji se odnosi na zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud, u smislu tih odredbi prava Unije, zbog nepravilnosti počinjene prilikom imenovanja suca koji je član navedenog sastava, može se kvalificirati kao „postupak kojim se dovodi u pitanje postojanje radnog odnosa suca [ili] djelotvornost imenovanja suca”. O tome svjedoči činjenica da je 5. kolovoza 2020. iz tog razloga pokrenut stegovni postupak protiv suca Sąda Apelacyjneg Szczecin (Žalbeni sud u Szczecinu, Poljska), u skladu s člankom 107. stavkom 1. točkom 3. Izmijenjenog zakona o redovnim sudovima.
221 Stoga, oslanjajući se među ostalim na pravna načela navedena u točki 32. presude od 27. veljače 2018., Associação Sindical dos Juízes Portugueses (C‑64/16, EU:C:2018:117), kao i u točkama 55., 57., 70. i 71. presude od 26. ožujka 2020., Preispitivanje Simpson/Vijeće i HG/Komisija, C‑542/18 RX‑II i C‑543/18 RX‑II, EU:C:2020:232), Komisija tvrdi da se nacionalne odredbe navedene u trećem prigovoru iz tužbe u pogledu merituma protive članku 19. stavku 1. drugom podstavku UEU‑a u vezi s člankom 47. Povelje.
222 Osim toga, stegovne povrede navedene u tim odredbama odnose se na sadržaj sudskih odluka, što se protivi točki 67. presude od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci u pravosudnom sustavu) (C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586).
223 Kao drugo, Komisija tvrdi da se stegovna povreda iz članka 72. stavka 1. točke 1. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu temelji na nepreciznom pojmu, odnosno „očitoj i teškoj povredi zakona”, s obzirom na to da taj pojam podjednako može upućivati na sadržaj sudskih odluka kao i ne povredu nacionalnih odredbi kojima se zabranjuje provedba sudskog nadzora nad time poštuje li sud zahtjeve koji se odnose na neovisnost sudaca, u smislu prava Unije.
224 Republika Poljska tvrdi da stegovna odgovornost koju suci imaju u skladu s člankom 107. stavkom 1. točkama 2. i 3. Izmijenjenog zakona o redovnim sudovima i člankom 72. stavkom 1. točkama 1. do 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu ne uključuje odgovornost na temelju sadržaja sudskih odluka, na način da se ona ne može smatrati elementom pritiska na suce ili zadiranja u njihove sudačke aktivnosti.
225 Konkretno, kada je riječ, kao prvo, o povredi koja se sastoji od bitnog otežavanja odnosno onemogućivanja sudovanja iz članka 107. stavka 1. točke 2. Izmijenjenog zakona o redovnim sudovima kao i članka 72. stavka 1. točke 2. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu, Republika Poljska osporava to da ispunjavanje obveza suda opisanih u presudi A. K. može biti obuhvaćeno takvom povredom jer, s jedne strane, očito je da presuda Suda ne može uključivati odredbe čija primjena znatno otežava sudovanje i, s druge strane, ta presuda ne čini odluku koja, s obzirom na njezin sadržaj, ugrožava funkcioniranje pravosuđa. Osim toga, Republika Poljska napominje da takva povreda ima vrlo važnu ulogu u nacionalnim pravnim porecima te je predviđena ustavnim pravilima drugih država članica koja se odnose na pravosuđe. Konkretno, odredbe koje Komisija osporava nadahnute su francuskim pravom, odnosno pravom koje Komisija nije dovela u pitanje.
226 Što se tiče, kao drugo, povrede koja se sastoji od dovođenja u pitanje postojanja radnog odnosa suca ili djelotvornosti imenovanja suca iz članka 107. stavka 1. točke 3. Izmijenjenog zakona o redovnim sudovima kao i članka 72. stavka 1. točke 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu, Republika Poljska ponavlja argumentaciju iznesenu u točkama 158. i 159. ovog rješenja u okviru ispitivanja privremenih mjera iz točke 38. prve alineje podtočke (d) ovog rješenja. Konkretno, Republika Poljska, koja ne osporava Komisijine tvrdnje o postojanju stegovnog postupka pokrenutog protiv suca Sąda Apelacyjneg Szczecin (Žalbeni sud u Szczecinu), ipak naglašava da zabrana ocjene zakonitosti imenovanja suca čini, s obzirom na ustavni model imenovanja sudaca u Poljskoj, pojašnjenje u pogledu sadržaja pravnog pravila kojim se utvrđuje stegovna povreda te da je ona u potpunosti opravdana i primjerena.
227 Što se tiče, kao treće i posljednje, povrede koja se sastoji od očite i teške povrede pravnih pravila iz članka 72. stavka 1. točke 1. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu, Republika Poljska tvrdi da se ta povreda nikako ne može izjednačavati sa stegovnom odgovornošću zbog sadržaja presude ili na temelju uobičajenih pogrešaka koje sudac može počiniti dok odlučuje. Kao što se na to upućuje sudskom praksom Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud), navedena povreda odnosi se na iznimne slučajeve povrede pravnih pravila, odnosno slučajeve u kojima je povreda očita i teška te se njome opravdava kažnjavanje njezina počinitelja.
228 Kako bi se provjerilo je li uvjet koji se odnosi na fumus boni iuris ispunjen u pogledu određivanja privremenih mjera navedenih u točki 38. prvoj alineji podtočki (c) ovog rješenja, valja podsjetiti na to da se, kao prvo, kao što to proizlazi iz točaka 171. i 199. ovog rješenja, nacionalne odredbe koje za učinak imaju spriječiti nacionalne sudove koji su pozvani tumačiti i primijeniti pravo Unije da provjere jesu li sudac ili sud poštovali zahtjeve svojstvene djelotvornoj sudskoj zaštiti i, osobito, pravilnost postupka imenovanja suca ili suda, na prvi pogled protive članku 19. stavku 1. drugom podstavku UEU‑a u vezi s člankom 47. Povelje.
229 Stoga valja utvrditi da se nacionalne odredbe iz kojih proizlazi to da nacionalni suci mogu podlijegati stegovnim postupcima zato što su izvršili takvu provjeru također, na prvi pogled, protive članku 19. stavku 1. drugom podstavku UEU‑a i članku 47. Povelje.
230 Kao drugo, valja podsjetiti na to da, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 87. ovog rješenja, zahtjevom neovisnosti i nepristranosti koji, među ostalim, proizlazi iz članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, nalaže se izbjegavanje svake opasnosti od primjene stegovnog sustava protiv onih čija je zadaća suđenje, kao sustava političkog nadzora nad sadržajem pravosudnih odluka.
231 U tu svrhu, ključno je da se predvide pravila kojima se dovoljno jasno i precizno definiraju, među ostalim, ponašanja koja mogu dovesti do utvrđivanja stegovne odgovornosti sudaca, kako bi se zajamčila neovisnost svojstvena njihovoj zadaći te se izbjeglo da se može tražiti da se utvrdi njihova stegovna odgovornost samo zbog njihove odluke (vidjeti po analogiji presudu od 18. svibnja 2021., Asociaţia „Forumul Judecătorilor Din România” i dr., C‑83/19, C‑127/19, C‑195/19, C‑291/19, C‑355/19 i C‑397/19, EU:C:2021:393, t. 234.).
232 U ovom slučaju, najprije proizlazi da je, kao što to tvrdi Komisija, tekst članka 107. stavka 1. točaka 2. i 3. Izmijenjenog zakona o redovnim sudovima, kao i članka 72. stavka 1. točaka 2. i 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu, do te mjere apstraktan i neprecizan da se na prvi pogled ne može isključiti to da se stegovna odgovornost suca može utvrditi samo zbog činjenice da je taj sudac provjerio jesu li sudac ili sastav suda poštovali zahtjeve neovisnosti sudaca i, osobito, da je utvrdio nepravilnost postupka imenovanja suca.
233 Isto vrijedi i za članak 72. stavak 1. točku 1. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu. Naime, zbog apstraktnosti nepreciznosti izraza „očita i teška povreda zakona”, ne može se na prvi pogled isključiti pretpostavka da odgovornost suca može biti utvrđena zbog navodno „pogrešnog” sadržaja njegovih odluka ili njegove povrede nacionalnih odredbi kojima se nacionalni sudovi sprečavaju da provjere poštuju li sudac ili sastav suda zahtjeve neovisnosti sudaca.
234 Stoga, s obzirom na nacionalne odredbe navedene u trećem prigovoru iz tužbe u pogledu merituma ne može se, na prvi pogled, isključiti to da ne samo da se tim odredbama nacionalni sudovi sprečavaju u tome da provjere jesu li sudac ili sud poštovali zahtjeve svojstvene djelotvornoj sudskoj zaštiti, nego se njima također dopušta da se stegovni sustav primijeni kao sustav političkog nadzora nad sadržajem pravosudnih odluka te se stoga one protive članku 19. stavku 1. drugom podstavku UEU‑a u vezi s člankom 47. Povelje.
235 Ta se ocjena nameće tim više u pogledu članka 107. stavka 1. točke 3. Izmijenjenog zakona o redovnim sudovima i članka 72. stavka 1. točke 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu što, kao što to proizlazi iz argumentacije stranaka navedene u točkama 220. i 226. ovog rješenja, utvrđenje nepravilnosti imenovanja suca može činiti povredu iz tih odredbi.
236 Osim toga, činjenica da odluke koje su donesene u okviru stegovnih postupaka pokrenutih protiv sudaca nadzire tijelo, odnosno Disciplinsko vijeće, u pogledu kojih se nepostojanje neovisnosti ne može na prvi pogled isključiti, kao što je to utvrđeno u točki 97. ovog rješenja, pridonosi težini ocjene iz točke 234. ovog rješenja. Isto vrijedi za činjenicu koju je naglasila Komisija da je Zakon o izmjeni kojim se uvode stegovne povrede predviđene predmetnim nacionalnim odredbama donesen mjesec dana nakon što je Sud donio presudu A. K. i pružio sudu koji je uputio zahtjev elemente ocjene u pogledu neovisnosti tog vijeća, elemente na temelju kojih su nacionalni sudovi mogli ocijeniti neovisnost suca ili suda nadležnog za donošenje odluka u predmetima koji se pred njima vode.
237 Usto, što se tiče sudske prakse Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud) koju navodi Republika Poljska u pogledu elemenata koji čine „očitu i tešku povredu zakona” predviđenu člankom 72. stavkom 1. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu, dovoljno je utvrditi da je ta sudska praksa nastala prije osnivanja Disciplinskog vijeća tijekom 2017. i, a fortiori, prije nego što su tijekom 2019. Zakonom o izmjeni donesene nacionalne odredbe navedene, među ostalim, u prva dva prigovora iz tužbe u pogledu merituma. Prema tome, navedenom sudskom praksom ne može se dovesti u pitanje ocjena iz točke 234. ovog rješenja.
238 Konačno, kao što se ističe u točki 111. ovog rješenja, Republika Poljska ne može se korisno pozvati na navodno postojanje pravila u drugim državama članicama koja su slična tim odredbama kako bi se utvrdilo da uvjet koji se odnosi na fumus boni iuris u ovom slučaju nije ispunjen.
239 Slijedom toga, bez odlučivanja u ovoj fazi o osnovanosti argumenata koje su stranke istaknule u okviru trećeg prigovora iz tužbe u pogledu merituma, što je u isključivoj nadležnosti suda koji odlučuje o meritumu, valja zaključiti da se, s obzirom na činjenice koje je iznijela Komisija i na sudsku praksu navedenu u točkama 163. do 168. i 230. i 231. ovog rješenja, argumenti koje je ta institucija iznijela u okviru tog prigovora doimaju, na prvi pogled, da nisu bez ozbiljnog temelja, u smislu sudske prakse navedene u točki 79. istog rješenja.
240 Stoga valja utvrditi da je uvjet koji se odnosi na fumus boni iuris ispunjen u pogledu određivanja privremenih mjera navedenih u točki 38. prvoj alineji točki (c) ovog rješenja.
– Hitnost
241 U skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 116. ovog rješenja, Sud u svrhu ocjene hitnosti treba pretpostaviti da se nacionalnim odredbama navedenim u trećem prigovoru iz tužbe u pogledu merituma može, s jedne strane, spriječiti nacionalne sudove da provjere jesu li sudac ili sud poštovali zahtjeve svojstvene djelotvornoj sudskoj zaštiti i, s druge strane, dopustiti da se stegovni sustav primijeni kao sustav političkog nadzora nad sadržajem pravosudnih odluka te se stoga one protive članku 19. stavku 1. drugom podstavku UEU‑a u vezi s člankom 47. Povelje.
242 Kao što to tvrdi Komisija, činjenica da, zbog primjene nacionalnih odredbi navedenih u trećem prigovoru iz tužbe u pogledu merituma, s jedne strane, nacionalni sudovi mogu biti spriječeni u tome da do izricanja konačne presude provjere jesu li sudac ili sud poštovali zahtjeve svojstvene djelotvornoj sudskoj zaštiti i da se, s druge strane, stegovni sustav do izricanja te presude može primijeniti kao sustav političkog nadzora nad sadržajem pravosudnih odluka, tijekom tog razdoblja može ugroziti neovisnost poljskih sudova i, prema tome, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 124. ovog rješenja, dovesti do teške i nepopravljive štete u pogledu pravnog poretka Unije i, prema tome, prava koja pojedinci imaju na temelju prava Unije i vrijednosti iz članka 2. UEU‑a na kojima se temelji Unija, među ostalim, vrijednosti vladavine prava.
243 Republika Poljska osporava postojanje hitnosti pozivajući se na obustavu, nakon rješenja od 8. travnja 2020., Komisija/Poljska (C‑791/19 R, EU:C:2020:277), aktivnosti Disciplinskog vijeća u pogledu stegovnih postupaka koji se odnose na suce. Prema mišljenju te države članice, zbog takve obustave, koja ostaje na snazi sve do izricanja presude u pogledu merituma u predmetu C‑791/19, Disciplinsko vijeće ne može općenito primjenjivati odredbe koje osporava Komisija, na način da njihova obustava nije hitna s obzirom na to da njezin učinak nije sprečavanje bilo kakve štete.
244 U tom pogledu, iako je točno da je obustava aktivnosti Disciplinskog vijeća takve prirode da se njome ublažava opasnost od nastanka teške i nepopravljive štete koja proizlazi iz primjene predmetnih nacionalnih odredbi, takva obustava ipak ne omogućuje isključivanje takve opasnosti.
245 Naime, kao što je to istaknula Komisija, sama mogućnost da se protiv poljskih sudaca, po potrebi, mogu pokretati stegovni postupci jer su provjerili jesu li sudac ili sud poštovali zahtjeve svojstvene djelotvornoj sudskoj zaštiti, može utjecati na njihovu neovisnost i to neovisno o pravosudnom tijelu pred kojim se vodi stegovni postupak.
246 Osim toga, samo postojanje nacionalnih odredbi koje omogućuju primjenu stegovnog sustava kao sustava političkog nadzora nad sadržajem pravosudnih odluka takve je prirode da kod pojedinaca i drugih država članica može dovesti do sumnji u pogledu neovisnosti nacionalnih sudova, što može prouzročiti tešku i nepopravljivu štetu.
247 Konačno, što se tiče, među ostalim, članka 72. stavka 1. točke 1. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu, Republika Poljska tvrdi da je zahtjev za obustavu te odredbe nepravodoban i potpuno nerazumljiv. U tom kontekstu, ta država članica tvrdi, s jedne strane, da Komisija nije iznijela nijedno opravdanje za obustavu primjene odredbe koja ima vrlo dugačku ustavnu tradiciju u Poljskoj i da, s druge strane, činjenica da je Komisija, u okviru tužbe zbog povrede obveze u predmetu C‑791/19 osporavala analognu odredbu koja se navodi u članku 107. Zakona o redovnim sudovima, a da za nju međutim nije zahtijevala obustavu primjene dokazuje da ta institucija u stvarnosti ne prepoznaje nikakvu opasnost od štete koja proizlazi iz primjene članka 72. stavka 1. točke 1. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu.
248 Međutim, s jedne strane, suprotno tvrdnjama Republike Poljske, Komisija je iznijela razloge iz kojih smatra da primjenu svih odredbi navedenih u trećem prigovoru iz tužbe u pogledu merituma treba obustaviti. S druge strane, kao što je to istaknuto u točkama 138. i 237. ovog rješenja, Zakonom o izmjeni uvedeno je nekoliko odredbi, kao što su one o kojima je riječ u prva dva prigovora iz tužbe u pogledu merituma, koje mogu imati utjecaj u pogledu dosega povrede iz članka 72. stavka 1. točke 1. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu i koje stoga čine nove elemente u odnosu na one koje su već postojali prije donošenja navedenog Zakona o izmjeni, u svrhu ocjene postojanja hitnosti.
249 S obzirom na prethodna razmatranja, valja zaključiti da je uvjet koji se odnosi na hitnost ispunjen u pogledu određivanja privremenih mjera navedenih u točki 38. prvoj alineji podtočki (c) ovog rješenja.
– Odvagivanje interesa
250 Komisija napominje da se, ako Sud treba prihvatiti treći prigovor iz tužbe u pogledu merituma nakon što je odbio odrediti privremenu mjeru iz točke 38. prve alineje podtočke (c) ovog rješenja, nanosi teška i nepopravljiva šteta pravnom poretku Unije i pravima koja pojedinci imaju na temelju prava Unije, osobito njihovu temeljnom pravu na djelotvoran pravni lijek pred zakonom prethodno ustanovljenim neovisnim i nepristranim sudom.
251 Suprotno tomu, ako Sud treba odobriti navedenu mjeru i odbiti prema tome taj prigovor, posljedica toga je samo privremena obustava članka 107. stavka 1. točaka 2. i 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu i članka 72. stavka 1. točke 1. do 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu, kao i, prema tome, privremena nemogućnost da se u skladu s tim odredbama kao povreda kvalificira činjenica da je sudac nadzirao, u okviru svoje pravosudne aktivnosti, poštovanje zahtjeva prava Unije koji se odnose na neovisan i nepristran zakonom prethodno ustanovljeni sud, u smislu odredbi članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a u vezi s člankom 47. Povelje.
252 Republika Poljska tvrdi, među ostalim, da izostanak primjene sve do izricanja konačne presude nacionalnih odredbi navedenih u trećem prigovoru iz tužbe u pogledu merituma za posljedicu ima to da će, tijekom cijelog tog razdoblja, kažnjiva ponašanja koja nedvojbeno trebaju dovesti do stegovne odgovornosti svojih počinitelja, suprotno tomu, biti dopuštena. Stoga, suci Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud) mogu, među ostalim, antidatirati sudska pismena, sakriti dokumente koji imaju važnost za rješavanje predmeta, izricati kazne koje nisu predviđene zakonima ili mijenjati odluke prema pravilima koja nisu predviđena postupcima, odnosno donositi odluke koje nisu predviđene tim postupcima. Obustava primjene predmetnih nacionalnih odredbi stoga dovodi do štete u pogledu interesa Republike Poljske.
253 U tom pogledu, dovoljno je međutim podsjetiti da, kao što to proizlazi iz točke 216. ovog rješenja, obustava primjene nacionalnih odredbi navedenih u trećem prigovoru iz tužbe u pogledu merituma uključuje obvezu Republike Poljske da sve do izricanja konačne presude primjenjuje odredbe koje su nacionalnim odredbama iz tog prigovora stavljene izvan snage, zamijenjene ili izmijenjene. Stoga, određivanje privremene mjere navedene u točki 38. prvoj alineji podtočki (c) ovog rješenja ne može prouzročiti štetu na koju se poziva ta država članica.
254 U tim okolnostima, valja zaključiti da odvagivanje postojećih interesa ide u korist određivanja privremenih mjera navedenih u točki 38. prvoj alineji podtočki (c) ovog rješenja.
255 S obzirom na prethodna razmatranja, Komisijin zahtjev za određivanje privremenih mjera iz točke 1. ovog rješenja treba prihvatiti.
Slijedom navedenog, potpredsjednica Suda rješava:
1. Republici Poljskoj nalaže se da odmah i sve do donošenja presude kojom će se okončati postupak u predmetu C‑204/21,
(a) obustavi, s jedne strane, primjenu odredbi članka 27. stavka 1. točke 1.a Ustawe o Sądzie Najwyższym (Zakon o Vrhovnom sudu) od 8. prosinca 2017., kako je izmijenjena Ustawom o zmianie ustawy – Prawo o ustroju sądów powszechnych, ustawy o Sądzie Najwyższym oraz niektórych innych ustaw (Zakon o izmjeni Zakona o ustroju redovnih sudova, Zakona o Vrhovnom sudu i određenih drugih zakona) od 20. prosinca 2019. i drugim, na temelju kojih je Izba Dyscyplinarna (Disciplinsko vijeće) Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud, Poljska) nadležna za odlučivanje, u prvom kao i u drugom stupnju, o zahtjevima za odobrenje pokretanja kaznenog postupka protiv sudaca ili pomoćnika sudaca, njihova zadržavanja u pritvoru, uhićenja ili izvođenja pred sud te, s druge strane, obustavi učinke odluka koje je Disciplinsko vijeće već donijelo na temelju tog članka, kojima se odobrava pokretanje kaznenog postupka protiv suca ili njegovo uhićenje, te da se suzdrži od upućivanja predmeta iz navedenog članka sudu koji ne ispunjava zahtjeve neovisnosti definirane, među ostalim, u presudi od 19. studenoga 2019., A. K. i dr. (Neovisnost Disciplinskog vijeća Vrhovnog suda) (C‑585/18, C‑624/18 i C‑625/18, EU:C:2019:982);
(b) obustavi primjenu odredbi članka 27. stavka 1. točaka 2. i 3. Zakona o Vrhovnom sudu, kako je izmijenjen, na temelju kojih je Izba Dyscyplinarna (Disciplinsko vijeće) Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud) nadležna za odlučivanje o predmetima koji se odnose na status i obavljanje dužnosti suca Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud), osobito predmetima u području radnog prava i socijalnog osiguranja te predmetima koji se odnose na umirovljenje tih sudaca, kao i da se suzdrži od upućivanja tih predmeta sudu koji ne ispunjava zahtjeve neovisnosti definirane, među ostalim, u presudi od 19. studenoga 2019., A. K. i dr. (Neovisnost Disciplinskog vijeća Vrhovnog suda) (C‑585/18, C‑624/18 i C‑625/18, EU:C:2019:982);
(c) obustavi primjenu odredbi članka 107. stavka 1. točaka 2. i 3. Ustawe – Prawo o ustroju sądów powszechnych (Zakon o ustroju redovnih sudova) od 27. srpnja 2001., kako je izmijenjena Zakonom o izmjeni Zakona o ustroju redovnih sudova, Zakona o Vrhovnom sudu i određenih drugih zakona, te članka 72. stavka 1. točaka 1. do 3. Zakona o Vrhovnom sudu, kako je izmijenjen, kojima se omogućuje utvrđivanje stegovne odgovornosti sudaca jer su ispitivali ispunjavanje zahtjeva neovisnosti i nepristranosti zakonom prethodno ustanovljenog suda u smislu odredbi članka 19. stavka 1. UEU‑a u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima;
(d) obustavi primjenu odredbi članka 42.a stavaka 1. i 2. kao i članka 55. stavka 4. Zakona o redovnim sudovima, kako je izmijenjen, članka 26. stavka 3. te članka 29. stavaka 2. i 3. Zakona o Vrhovnom sudu, kako je izmijenjen, članka 5. stavaka 1.a i 1.b Ustawe – Prawo o ustroju sądów administracyjnych (Zakon o organizaciji upravnih sudova) od 25. srpnja 2002., kako je izmijenjena Zakonom o izmjeni Zakona o ustroju redovnih sudova, Zakona o Vrhovnom sudu i određenih drugih zakona, kao i članka 8. Zakona o izmjeni Zakona o ustroju redovnih sudova, Zakona o Vrhovnom sudu i određenih drugih zakona, s obzirom na to da se njima zabranjuje nacionalnim sudovima da provjeravaju ispunjavanje zahtjeva Europske unije koji se odnose na neovisan i nepristran zakonom prethodno ustanovljeni sud u smislu odredbi članka 19. stavka 1. UEU‑a u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima;
(e) obustavi primjenu odredbi članka 26. stavaka 2. i 4. do 6. te članka 82. stavaka 2. do 5. Zakona o Vrhovnom sudu, kako je izmijenjen, kao i članka 10. Zakona o izmjeni Zakona o ustroju redovnih sudova, Zakona o Vrhovnom sudu i određenih drugih zakona, kojima se uspostavlja isključiva nadležnost Izbe Kontroli Nadzwyczajnej i Spraw Publicznych (Vijeće za izvanredni nadzor i javne poslove) Sąda Nawyższeg (Vrhovni sud) za ispitivanje prigovora o nepostojanju neovisnosti suca ili suda, i
(f) obavijesti Europsku komisiju, najkasnije mjesec dana od dostave rješenja Suda kojim se određuju zahtijevane privremene mjere, o svim mjerama koje je donijela kako bi u potpunosti postupila u skladu s tim rješenjem.
2. O troškovima će se odlučiti naknadno.
Potpisi