PRESUDA OPĆEG SUDA (prvo prošireno vijeće)

19. lipnja 2019.(*)

„Državne potpore – Pojedinačne potpore u korist kompleksa Nürburgring za izgradnju zabavnog parka, hotelâ i restoranâ te organizaciju automobilističkih utrka – Odluka kojom su potpore proglašene nespojivima s unutarnjim tržištem – Odluka kojom se utvrđuje da se povrat potpora proglašenih nespojivima ne odnosi na novog vlasnika kompleksa Nürburgring – Tužba za poništenje – Nepostojanje bitnog utjecaja na konkurentski položaj – Udruga – Status pregovarača – Nedopuštenost – Odluka kojom se na kraju faze prethodnog ispitivanja utvrđuje da državna potpora ne postoji – Tužba za poništenje – Zainteresirana strana – Pravni interes – Dopuštenost – Povreda postupovnih prava zainteresiranih strana – Nepostojanje poteškoća koje zahtijevaju pokretanje službenog istražnog postupka – Pritužba – Otuđenje imovine korisnika državnih potpora koje su proglašene nespojivima – Otvoren, transparentan, nediskriminatoran i bezuvjetan natječajni postupak – Obveza obrazlaganja – Načelo dobre uprave”

U predmetu T‑373/15,

Ja zum Nürburgring eV, sa sjedištem u Nürburgu (Njemačka), koji su zastupali D. Frey, M. Rudolph i S. Eggerath, a zatim D. Frey i M. Rudolph, odvjetnici,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju L. Flynn, T. Maxian Rusche i B. Stromsky, u svojstvu agenata,

tuženika,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za djelomično poništenje Odluke Komisije (EU) 2016/151 od 1. listopada 2014. o državnoj potpori Njemačke SA.31550 (2012/C) (ex 2012/NN) u korist Nürburgringa (SL 2016., L 34, str. 1.),

OPĆI SUD (prvo prošireno vijeće),

u sastavu: I. Pelikánová, predsjednica, V. Valančius, P. Nihoul, J. Svenningsen i U. Öberg (izvjestitelj), suci,

tajnik: K. Guzdek, administratorica,

uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 25. travnja 2018.,

donosi sljedeću

Presudu

I.      Okolnosti spora

1        Kompleks Nürburgring (u daljnjem tekstu: Nürburgring), koji se nalazi u njemačkom Landu Rheinland‑Pfalz (Savezna zemlja Porajnje‑Falačka), obuhvaća trkaću stazu (u daljnjem tekstu: staza Nürburgring), zabavni park, hotele i restorane.

2        Između 2002. i 2012. vlasnici Nürburgringa (u daljnjem tekstu: prenositelji), to jest javna poduzeća Nürburgring GmbH, Motorsport Resort Nürburgring GmbH i Congress- und Motorsport Hotel Nürburgring GmbH, bili su glavni korisnici mjera potpore – i to uglavnom od Savezne zemlje Porajnje‑Falačka – izgradnji zabavnog parka, hotela i restorana te organizaciji utrka Formule 1.

A.      Upravni postupak i otuđenje imovine Nürburgringa

3        Dana 5. travnja 2011. tužitelj, Ja zum Nürburgring eV, njemačka udruga za automobilski sport čiji je cilj ponovna uspostava i promidžba trkaće staze na Nürburgringu, podnio je Europskoj komisiji prvu pritužbu u vezi s potporama koje je Savezna Republika Njemačka isplatila u korist staze Nürburgring.

4        Dopisom od 21. ožujka 2012. Komisija je dostavila Saveznoj Republici Njemačkoj svoju odluku o pokretanju službenog istražnog postupka na temelju članka 108. stavka 2. UFEU‑a u vezi s različitim mjerama potpore provedenima u korist Nürburgringa između 2002. i 2012. Tom je odlukom, čiji je sažetak objavljen u Službenom listu Europske unije (SL 2012., C 216, str. 14.), Komisija pozvala zainteresirane strane da podnesu svoja očitovanja o dotičnim mjerama.

5        Zbog odobravanja dodatnih mjera potpore koje joj je Savezna Republika Njemačka prijavila, Komisija je odlučila službeni istražni postupak proširiti na te nove mjere. Dopisom od 7. kolovoza 2012. odluka je dostavljena Saveznoj Republici Njemačkoj. Tom je odlukom, čiji je sažetak objavljen u Službenom listu (SL 2012., C 333, str. 1.), Komisija pozvala zainteresirane strane da podnesu svoja očitovanja o dodatnim mjerama.

6        Dana 24. srpnja 2012. Amtsgericht Bad Neuenahr‑Ahrweiler (Općinski sud u Bad Neuenahr‑Ahrweileru, Njemačka) utvrdio je da su prenositelji nesposobni za plaćanje. Dana 1. studenoga 2012. on je pokrenuo stečajni postupak, pri čemu je zadržao ovlasti. Odlučio je pristupiti otuđenju imovine prenositelja (u daljnjem tekstu: otuđenje imovine Nürburgringa). Prenositelji su revizora KPMG AG odredili kao pravnog i financijskog savjetnika.

7        Dana 1. studenoga 2012. upravljanje Nürburgringom bilo je povjereno društvu Nürburgring Betriebsgesellschaft mbH, društvu kćeri u 100-postotnom vlasništvu jednog od prenositelja, Nürburgringa, koje su osnovali upravitelji što ih je imenovao Amtsgericht Bad Neuenahr‑Ahrweiler (Općinski sud u Bad Neuenahr‑Ahrweileru).

8        Dana 15. svibnja 2013. pokrenut je natječajni postupak kako bi se pristupilo otuđenju imovine Nürburgringa (u daljnjem tekstu: natječajni postupak).

9        Dana 23. svibnja 2013. Komisija je Saveznoj Republici Njemačkoj i upraviteljima priopćila kriterije koje natječajni postupak mora ispuniti kako bi se isključili elementi državnih potpora te ih je obavijestila o obvezi preuzimatelja koji će biti odabran da vrati prednosti koje će mu se, ovisno o okolnostima, dodijeliti. Rasprave između Komisije, Savezne Republike Njemačke i upravitelja vodile su se u tom pogledu od listopada 2012.

10      Natječajni postupak odvijao se kako slijedi:

–        pokretanje natječajnog postupka najavljeno je 14. svibnja 2013. u priopćenju za medije koje je poslao jedan od upravitelja;

–        KPMG je 15. svibnja 2013. u novinama Financial Times i Handelsblatt te na internetskoj stranici Nürburgringa objavio poziv na iskaz interesa;

–        interes je iskazalo 70 zainteresiranih strana, među kojima su bili tužitelj i njemački autoklub ADAC eV;

–        u dopisu od 19. srpnja 2013. zainteresirani ulagatelji primili su dokumente o Nürburgringu te su pozvani da dostave indikativnu ponudu, i to za cjelokupnu imovinu, definirane jedinice ili pojedinačne dijelove imovine;

–        rok za podnošenje indikativne ponude utvrđen je uzastopno dopisom od 19. srpnja 2013. za 12. rujna 2013., a potom dopisom od 12. rujna 2013. za 26. rujna 2013.; u svakom od tih dopisa bilo je određeno da će se razmatrati i ponude podnesene nakon isteka roka;

–        do početka veljače 2014. 24 zainteresirane strane, među kojima je bio ADAC, dostavile su indikativnu ponudu; ADAC‑ova ponuda odnosila se samo na stazu Nürburgring; 18 od njih ispunilo je uvjete za due diligence, među kojima nije bio ADAC;

–        za zainteresirane strane koje su pozvane u sljedeću fazu natječajnog postupka rok za podnošenje konačnih ponuda, koje su trebale biti u cijelosti financirane i obuhvatiti prethodno ispregovarani sporazum za otkup imovine, uzastopno je bio određen dopisom od 17. listopada 2013. za 11. prosinca 2013., a potom dopisom od 17. prosinca 2013. za 17. veljače 2014.; u ovom potonjem dopisu navedeno je da će se razmatrati i ponude podnesene nakon isteka roka, ali je, međutim, bilo određeno da će prenositelji moći ubrzo nakon roka za podnošenje ponuda odlučiti o identitetu odabranog preuzimatelja;

–        trinaest potencijalnih preuzimatelja podnijelo je konačnu ponudu, od kojih je četiri podnijelo ponudu koja se odnosi na cjelokupnu imovinu, to jest Capricorn Nürburgring Besitzgesellschaft GmbH (u daljnjem tekstu: grupa Capricorn ili preuzimatelj), drugi ponuditelj (u daljnjem tekstu ponuditelj br. 2), treći ponuditelj (u daljnjem tekstu: ponuditelj br. 3) i četvrti potencijalni preuzimatelj;

–        u skladu s dopisima koji su 19. srpnja 2013. i 17. listopada 2013. upućeni zainteresiranim ulagateljima, ulagatelji će se odabrati uzimajući u obzir zahtjeve najvećeg mogućeg povećanja vrijednosti cjelokupne imovine, s jedne strane, te sigurnosti transakcije, s druge strane; primjenom tih kriterija, u zadnjoj fazi natječajnog postupka u obzir su uzete ponude ponuditelja br. 2 i grupe Capricorn, koji su, s jedne strane, predložili preuzimanje cjelokupne imovine Nürburgringa te su, s druge strane, 7. i 11. ožujka 2014. dostavili dokaz o financijskoj održivosti svojih ponuda. Paralelno su dogovoreni nacrti ugovora s obama tim ponuditeljima;

–        odbor vjerovnika prenositelja odobrio je 11. ožujka 2014. u okviru stečajnog postupka nad prenositeljima prijenos imovine Nürburgringa na grupu Capricorn, čija je ponuda iznosila 77 milijuna eura, dok je ponuda ponuditelja br. 2 iznosila između 47 i 52 milijuna eura.

11      Dana 23. prosinca 2013. tužitelj je Komisiji podnio drugu pritužbu zbog toga što natječajni postupak nije bio transparentan i nediskriminatoran. Tužitelj smatra da će preuzimatelj koji će se odabrati primiti tako nove potpore i osigurati kontinuitet gospodarskih djelatnosti, tako da rješenje o povratu potpora koje su prenositelji primili treba proširiti na njega.

B.      Pobijane odluke

12      Komisija je 1. listopada 2014. donijela Odluku (EU) 2016/151 o državnoj potpori Njemačke SA.31550 (2012/C) (ex 2012/NN) u korist Nürburgringa (SL 2016., L 34, str. 1., u daljnjem tekstu: konačna odluka).

13      U članku 2. konačne odluke Komisija je utvrdila da su neke od mjera potpore u korist prenositelja (u daljnjem tekstu: potpore prenositeljima) nezakonite i nespojive s unutarnjim tržištem.

14      Komisija je u članku 3. stavku 2. konačne odluke odlučila da grupa Capricorn i njezina društva kćeri nisu obuhvaćeni mogućim povratom potpora prenositeljima (u daljnjem tekstu: prva pobijana odluka).

15      U članku 1. zadnjoj alineji konačne odluke Komisija je utvrdila da otuđenje imovine Nürburgringa grupi Capricorn nije državna potpora (u daljnjem tekstu: druga pobijana odluka).

16      Naime, Komisija je zaključila da je natječajni postupak bio vođen otvoreno, transparentno i nediskriminatorno, da je taj postupak doveo do prodajne cijene usklađene s tržištem i da nije bilo gospodarskog kontinuiteta između prenositelja i preuzimatelja.

II.    Postupak i zahtjevi stranaka

17      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 10. srpnja 2015. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

18      Dopisom od 27. listopada 2015. Komisija je podnijela zahtjev da se prilog tužbi prevede na jezik postupka.

19      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 3. studenoga 2015. prenositelji su zatražili intervenciju u ovom postupku u potporu zahtjevu Komisije. Rješenjem od 18. travnja 2016. predsjednik osmog vijeća Općeg suda odobrio je tu intervenciju.

20      Dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda 3. svibnja 2016. prenositelji su izvijestili Opći sud da odustaju od svoje intervencije.

21      Rješenjem predsjednika osmog vijeća Općeg suda od 27. lipnja 2016. prenositelji su brisani iz upisnika Općeg suda kao intervenijenti te im je naloženo da snose vlastite troškove i tužiteljeve troškove u vezi sa svojom intervencijom.

22      Zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 17. lipnja 2016. Komisija je od Općeg suda zatražila da utvrdi da je ova tužba postala bespredmetna i da postupak treba obustaviti. Dana 22. kolovoza 2016. tužitelj je podnio svoja očitovanja na taj zahtjev za obustavu postupka.

23      Odlukom predsjednika Općeg suda od 11. listopada 2016. određen je novi sudac izvjestitelj te je predmet dodijeljen prvom vijeću Općeg suda.

24      Dana 26. srpnja 2017. Opći sud je, u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih u članku 89. svojeg Poslovnika, pozvao stranke da dostave određene dokumente i u pisanom im obliku postavio pitanja te ih je pozvao na odgovor istovjetnim putem. Stranke su odgovorile u svojim očitovanjima od 8. rujna 2017.

25      Rješenjem od 6. rujna 2017. prvo vijeće Općeg suda odredilo je da će se odluka o Komisijinu zahtjevu za obustavu postupka spojiti s odlukom o meritumu.

26      Na prijedlog prvog vijeća, Opći sud odlučio je, na temelju članka 28. Poslovnika, predmet uputiti proširenom sastavu suda.

27      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 16. listopada 2017. tužitelj je podnio zahtjev za raspravu. U određenom roku Komisija nije zauzela stajalište o održavanju rasprave.

28      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 23. studenoga 2017. Komisija je podnijela zahtjev za povlačenje dokumenata koje je tužitelj podnio u prilogu svojem zahtjevu za raspravu. Dana 13. prosinca 2017. tužitelj je podnio svoja očitovanja o tom zahtjevu za povlačenje dokumenata.

29      Dana 23. siječnja 2018. Opći sud (prvo vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka. Dana 23. veljače 2018. Opći sud, u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih u članku 89. Poslovnika, pozvao je stranke da dostave određene dokumente i u pisanom im obliku postavio pitanja te ih je pozvao na odgovor istovjetnim putem. Na temelju članka 24. Statuta Suda Europske unije, Opći sud također je pozvao Saveznu Republiku Njemačku da podnese određene dokumente i u pisanom joj obliku postavio pitanja te je pozvao na odgovor istovjetnim putem. Stranke i Savezna Republika Njemačka odgovorili su u svojim očitovanjima od 12., 14. i 19. ožujka 2018.

30      Na raspravi 25. travnja 2018. saslušana su izlaganja stranaka i odgovori na pitanja Općeg suda, nakon čega je usmeni dio postupka zatvoren.

31      Tužitelj je 18. svibnja 2018. podnio zahtjev za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka. Odlukom od 11. travnja 2019. predsjednik prvog proširenog vijeća Općeg suda odbio je taj zahtjev.

32      Komisija je 20. srpnja 2018. također podnijela zahtjev za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka. Odlukom od 30. srpnja 2018. predsjednik prvog proširenog vijeća Općeg suda odbio je taj zahtjev.

33      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije argument o postojanju zapreka vođenju postupka koji je Komisija istaknula;

–        odbije Komisijin zahtjev za obustavu postupka;

–        poništi prvu i drugu pobijanu odluku;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

34      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        primarno, odbaci tužbu kao očito nedopuštenu;

–        podredno, obustavi postupak zbog toga što je tužitelj izgubio pravni interes;

–        podrednije, odbije tužbu kao neosnovanu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

III. Pravo

A.      Dopuštenost zahtjeva za poništenje prve pobijane odluke

35      Tužitelj nastoji ishoditi poništenje prve pobijane odluke, kojom je Komisija, nakon što je utvrdila da nema gospodarskog kontinuiteta između prenositelja i preuzimatelja, odlučila da ovaj potonji nije obuhvaćen mogućim povratom potpora prenositeljima.

36      Naime, u okviru četvrtog dijela prvog tužbenog razloga, koji se temelji na tome da grupa Capricorn nije uspostavila novi poslovni model, te u okviru prvih dvaju dijelova trećeg tužbenog razloga, koji se temelje na pogreškama u ocjeni postojanja gospodarskog kontinuiteta između prenositelja i grupe Capricorn, tužitelj predbacuje Komisiji da u prvoj pobijanoj odluci nije utvrdila postojanje takvog gospodarskog kontinuiteta. Osim toga, u okviru svojeg sedmog tužbenog razloga tužitelj ističe da je prilikom donošenja prve pobijane odluke Komisija propustila ocijeniti njegova očitovanja.

37      U odgovoru na tužbu Komisija je istaknula da je ona nedopuštena, osobito u dijelu u kojem se odnosi na osporavanje prve pobijane odluke. Ona smatra da tužitelj nije dokazao ni svoj pravni interes ni svoju aktivnu procesnu legitimaciju.

38      Kasnije je Komisija, međutim, zaključila da Opći sud u svakom slučaju treba obustaviti postupak, također i glede zahtjeva za poništenje prve pobijane odluke, zbog toga što je tužitelj izgubio bilo kakav pravni interes koji je ranije mogao imati.

39      Stranke su suglasne o činjenici da je prva pobijana odluka donesena nakon službenog istražnog postupka.

40      U tom pogledu valja, kao prvo, podsjetiti na to da je u presudi od 17. rujna 2015., Mory i dr./Komisija (C‑33/14 P, EU:C:2015:609, t. 104.) Sud presudio da se odluka koja se odnosi na gospodarski kontinuitet mora smatrati „povezanom i dopunjujućom” odlukom u odnosu na konačnu odluku o dotičnim potporama koja joj prethodi, s obzirom na to da se njome pobliže određuje doseg u pogledu svojstva korisnika tih potpora, a time i u pogledu svojstva dužnika obveze povrata tih potpora, nakon što je po donošenju te odluke ostvarena nova činjenica, poput činjenice da je treća osoba stekla imovinu od prvotnog korisnika navedenih potpora.

41      U ovom slučaju prvom pobijanom odlukom Komisija je, nakon što je utvrdila da nema gospodarskog kontinuiteta između prenositelja i preuzimatelja, odlučila da ovaj potonji nije obuhvaćen mogućim povratom potpora prenositeljima.

42      Stoga valja zaključiti da je prva pobijana odluka „povezana i dopunjujuća” odluka u odnosu na onu donesenu nakon službenog istražnog postupka u vezi s potporama prenositeljima.

43      Kao drugo, valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a, „[s]vaka fizička ili pravna osoba može pod uvjetima utvrđenima u stavku prvom i drugom pokrenuti postupke protiv akta koji je upućen toj osobi ili koji se izravno i osobno odnosi na nju te protiv regulatornog akta koji se izravno odnosi na nju, a ne podrazumijeva provedbene mjere”.

44      Budući da se prva pobijana odluka odnosi na potpore prenositeljima koje su dodijeljene u obliku pojedinačnih potpora, a ne primjenom sustava potpora, ona se ne može izjednačiti s regulatornim aktom u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.

45      No, prema ustaljenoj sudskoj praksi, može se smatrati da se odluka koja je upućena nekoj drugoj osobi osobno odnosi na treće osobe jedino ako ta odluka na njih utječe samo zbog određenih osobina koje su im svojstvene ili zbog neke činjenične situacije koja ih razlikuje od bilo koje druge osobe, izdvajajući ih zbog toga pojedinačno, poput osobe kojoj je takva odluka upućena (presude od 15. srpnja 1963., Plaumann/Komisija, 25/62, EU:C:1963:17, str. 223. i od 19. svibnja 1993., Cook/Komisija, C‑198/91, EU:C:1993:197, t. 20).

1.      Utjecaj na tužitelja kao konkurenta

46      Tužitelj tvrdi da postoji bitan utjecaj na njegov položaj na tržištu, kao prvo, zbog njegova svojstva kandidata za preuzimanje staze Nürburgring te, kao drugo, zbog njegovih prošlih ulaganja u stazu Nürburgring, koje je prva pobijana odluka učinila beskorisnima.

47      Komisija osporava tu argumentaciju.

48      U tom pogledu na području državnih potpora utvrđeno je da se odluka Komisije o zatvaranju službenog istražnog postupka, uz poduzetnika koji je korisnik potpore, osobno odnosi, među ostalim, i na poduzetnike koji su mu konkurenti i koji su odigrali aktivnu ulogu u okviru tog postupka, ako dotična mjera potpore bitno utječe na njihov položaj na tržištu (vidjeti presudu od 17. rujna 2015., Mory i dr./Komisija, C‑33/14 P, EU:C:2015:609, t. 98. i navedenu sudsku praksu; vidjeti također u tom smislu presudu od 5. studenoga 2014., Vtesse Networks/Komisija, T‑362/10, EU:T:2014:928, t. 53. i navedenu sudsku praksu).

49      Kriterij bitnog utjecaja omogućuje da se utvrde konkurenti koje potpora tako pojedinačno izdvaja da ispunjavaju pretpostavke za dopuštenost izložene u presudi od 15. srpnja 1963., Plaumann/Komisija (25/62, EU:C:1963:17). Potpora, dakle, obilježava konkurente koji imaju aktivnu procesnu legitimaciju u odnosu na bilo koju drugu osobu te ih izdvaja pojedinačno poput osobe kojoj je pobijana odluka upućena. Tako postojanje bitnog utjecaja na tužiteljev položaj na tržištu ne ovisi izravno o iznosu potpore o kojoj je riječ, nego o važnosti utjecaja koji ta potpora može imati na navedeni položaj. Takav utjecaj može varirati za potpore sličnog iznosa zbog kriterijâ kao što su veličina tržišta o kojem je riječ, posebna narav potpore, duljina razdoblja za koje je dodijeljena, je li djelatnost tužitelja na koju potpora utječe njegova glavna ili prateća djelatnost i mogućnosti tužitelja da izbjegne negativne učinke potpore (vidjeti presudu od 5. studenoga 2014., Vtesse Networks/Komisija, T‑362/10, EU:T:2014:928, t. 41. i navedenu sudsku praksu).

50      Puko svojstvo mogućeg konkurenta nije, dakle, dostatno da osobi dodijeli pravo na pravno sredstvo pred sudom Europske unije kako bi osporila odluku koju Komisija donese nakon službenog istražnog postupka.

51      U ovom slučaju valja utvrditi, s jedne strane, da okolnost da je tužitelj udruga koja za cilj ima moralnu i materijalnu potporu ponovnoj uspostavi automobilističkog sporta na Nürburgringu ne isključuje nužno mogućnost da ga se okvalificira kao „poduzetnika” niti da se neke od njegovih djelatnosti okvalificiraju kao „gospodarske” (vidjeti u tom smislu presudu od 1. srpnja 2008., MOTOE, C‑49/07, EU:C:2008:376, t. 27. i 28.). S druge strane, tužitelj je imao aktivnu ulogu u postupku koji je prethodio donošenju prve pobijane odluke jer je pritužbu podnio 23. prosinca 2013., smatrajući da postoji gospodarski kontinuitet između prenositelja i preuzimatelja koji će se odabrati, tako da rješenje o povratu potpora prenositeljima treba proširiti na tog preuzimatelja.

52      Međutim, iz sudske prakse navedene u članku 48. ove presude proizlazi da se iz samog sudjelovanja tužitelja u upravnom postupku ne može zaključiti da on ima aktivnu procesnu legitimaciju. Tužitelj mora u svakom slučaju dokazati da su potpore prenositeljima mogle bitno utjecati na njegov položaj na tržištu.

53      U uvodnoj izjavi 20. konačne odluke Komisija je navela da se mjere potpore u korist prenositelja odnose na financiranje izgradnje i upravljanje objektima na Nürburgringu. Osim toga, u uvodnim izjavama 173. do 176. i 178. te iste odluke ona je primijetila da se tim mjerama tržišno natjecanje može narušavati na tržištima upravljanja trkaćim stazama, stazama za terensku vožnju, zabavnim parkovima, subjektima za pružanje usluga smještaja i ugostiteljskih usluga, centrima za sigurnu vožnju, autoškolama, višefunkcionalnim dvoranama i sustavima za bezgotovinsko plaćanje te tržištima promicanja turizma, pripreme infrastrukture projekata, izgradnje nekretnina, upravljanja poduzećima i trgovine automobilima ili motociklima (u daljnjem tekstu: mjerodavna tržišta). Naposljetku, u uvodnoj izjavi 180. navedene odluke Komisija je pojasnila da se za mjerodavna tržišta može smatrati da imaju europsku dimenziju.

54      U okviru ovog predmeta tužitelj nikada nije tvrdio niti čak dokazao da je u trenutku podnošenja tužbe i prije tog datuma on bio prisutan na mjerodavnim tržištima. Prema tome, on nije imao nikakav položaj na mjerodavnim tržištima na koji su potpore prenositeljima mogle, a kamoli bitno, utjecati. Međutim, tužitelj u biti ističe svoje svojstvo mogućeg konkurenta grupe Capricorn zbog sudjelovanja u postupku za preuzimanje imovine Nürburgringa.

55      U svakom slučaju, u okolnostima ovog predmeta tužiteljevo sudjelovanje u natječajnom postupku nije bilo dovoljno da dokaže ozbiljnu namjeru s njegove strane da uđe na mjerodavna tržišta. Naime, iako je sudjelovao u cijeloj prvoj fazi natječajnog postupka, izražavajući svoj interes za preuzimanje imovine Nürburgringa, a što mu je omogućilo da pristupi svim dokumentima o toj imovini, on je sam priznao da nikada nije bio u mogućnosti podnijeti indikativnu ponudu u kasnijim fazama tog postupka. Osim toga, čak i ako tužitelj navodi da se pridružio ponudi koju je ADAC dao i koja se odnosi samo na stazu Nürburgring, zbog toga što se slagao s njegovim zamislima o održavanju i upravljanju navedenom stazom, on ne tvrdi niti a fortiori dokazuje da mu je to pridruživanje, u slučaju da je ADAC‑ova ponuda bila prihvaćena, moglo omogućiti da kao gospodarski subjekt uđe na mjerodavna tržišta.

56      Osim toga, budući da tužitelj tvrdi da je postojao bitan utjecaj na njegov položaj na tržištu zbog prošlih ulaganja koja je ostvario na stazi Nürburgring, valja primijetiti da sama činjenica da je po ovoj ili onoj osnovi ulagao u Nürburgring nije dovoljna za zaključak da je na mjerodavnim tržištima bio prisutan kao gospodarski subjekt – a što on, osim toga, ne tvrdi – niti a fortiori da su na njegov položaj na navedenim tržištima u svojstvu gospodarskog subjekta znatno utjecale potpore prenositeljima, koje su, prema njegovu mišljenju, učinile ta ulaganja beskorisnima. U svakom slučaju, tužitelj ne objašnjava kako bi prva pobijana odluka, u skladu s kojom navedeni preuzimatelj imovine Nürburgringa nije bio dužan vratiti potpore prenositeljima, utjecala na korisnost ulaganja koja je on navodno ostvario u Nürburgringu.

57      Proizlazi da nijedan od argumenata koje je tužitelj iznio ne može u dovoljnoj mjeri dokazati da je prva pobijana odluka bitno utjecala na konkurentski položaj koji je on držao na mjerodavnim tržištima, na koja su utjecale potpore prenositeljima obuhvaćene navedenom odlukom.

2.      Utjecaj na tužitelja kao strukovnu udrugu

58      Tužitelj tvrdi da je postojao utjecaj na njega kao strukovnu udrugu zato što je, s jedne strane, postojao bitan utjecaj na položaj na tržištu jednog od njegovih članova, to jest ADAC‑a, kandidata za preuzimanje imovine Nürburgringa, te što je, s druge strane, on vodio pregovore radi obrane interesa njemačkog automobilističkog sporta, osobito glede ponovne uspostave i promidžbe trkaće staze na Nürburgringu, te je sudjelovao u upravnom postupku podnijevši pritužbu i dostavivši pisana očitovanja i dokaze.

59      Komisija osporava tu argumentaciju.

60      U tom pogledu valja podsjetiti na to da je strukovnoj udruzi čija je zadaća braniti zajedničke interese svojih članova načelno dopušteno podnijeti tužbu za poništenje protiv konačne odluke Komisije na području državnih potpora samo u dvama slučajevima, odnosno, kao prvo, ako poduzetnici koje zastupa ili neki među njima imaju pojedinačnu aktivnu procesnu legitimaciju i, kao drugo, ako se može pozvati na vlastiti interes, osobito zato što je na njezin pregovarački položaj utjecao akt čije se poništenje traži (vidjeti presudu od 15. siječnja 2013., Aiscat/Komisija, T‑182/10, EU:T:2013:9, t. 48. i navedenu sudsku praksu).

61      Glede pitanja je li se tužitelj osnovano pozvao na pojedinačnu aktivnu procesnu legitimaciju jednog od svojih članova, iz tužiteljevih očitovanja od 8. rujna 2017., dostavljenih u odgovoru na pitanja Općeg suda, proizlazi da se sam ADAC ne ubraja među njegove članove i da samo članovi ADAC‑a, to jest regionalni klubovi, organiziraju sportske događaje na Nürburgringu, među ostalim ADAC Mittelrhein eV i ADAC Nordrhein eV. Ovi potonji također su članovi tužitelja.

62      Iz informacija spomenutih u točki 61. ove presude proizlazi da se tužitelj kao udruga ne može pozivati na moguću aktivnu procesnu legitimaciju ADAC‑a, koji nije jedan od njegovih članova i kao čiji zastupnik se on ne može predstavljati u okviru ove tužbe.

63      Pod pretpostavkom da se tužitelj u biti namjeravao pozvati na pojedinačnu aktivnu procesnu legitimaciju nekih regionalnih klubova koji su članovi ADAC‑a i koji se također ubrajaju u njegove članove, valja utvrditi da on nije u dovoljnoj mjeri dokazao da je prva pobijana odluka bitno utjecala na konkurentski položaj koji su ti klubovi imali na mjerodavnim tržištima na koja su utjecale potpore prenositeljima obuhvaćene navedenom odlukom, kao što se to zahtijeva u sudskoj praksi navedenoj u točki 48. ove presude.

64      Valja, dakle, zaključiti da se tužitelj ne može kao strukovna udruga pozivati ni na pojedinačnu aktivnu procesnu legitimaciju ADAC‑a ni na aktivnu procesnu legitimaciju ADAC‑ovih regionalnih klubova.

65      Glede pitanja može se li se tužitelj pozivati na aktivnu procesnu legitimaciju kao pregovarač, valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi u kojoj se osobito upućuje na presude od 2. veljače 1988., Kwekerij van der Kooy i dr./Komisija (67/85, 68/85 i 70/85, EU:C:1988:38, t. 21. i 22.) i od 24. ožujka 1993., CIRFS i dr./Komisija (C‑313/90, EU:C:1993:111, t. 29. i 30.), priznavanje osobnog utjecaja na udrugu tužitelja pretpostavlja da se ona nalazi u posebnoj situaciji u kojoj ima pregovaračku ulogu koja je bila jasno definirana i usko povezana sa samim predmetom odluke, stavljajući je u činjeničnu situaciju koja je razlikuje od svih ostalih osoba (vidjeti u tom smislu presudu od 9. srpnja 2009., 3F/Komisija, C‑319/07 P, EU:C:2009:435, t. 87. i navedenu sudsku praksu i rješenje od 29. ožujka 2012., Asociación Española de Banca/Komisija, T‑236/10, EU:T:2012:176, t. 43. i navedenu sudsku praksu).

66      U presudi od 2. veljače 1988., Kwekerij van der Kooy i dr./Komisija (67/85, 68/85 i 70/85, EU:C:1988:38, t. 20. do 24.) Sud je priznao aktivnu procesnu legitimaciju strukovnog tijela od općeg interesa koje ne samo da je aktivno sudjelovalo u postupku, osobito podnošenjem pisanih očitovanja Komisiji, nego je u interesu dotičnih stručnjaka i pregovaralo o cijenama plina za koje je Komisija potom zaključila da su potpore nespojive s unutarnjim tržištem te se po toj osnovi nalazilo među potpisnicima sporazuma kojima su utvrđene cijene koje je Komisija osporila.

67      U presudi od 24. ožujka 1993., CIRFS i dr./Komisija (C‑313/90, EU:C:1993:111, t. 29. i 30.) Sud je isto tako priznao aktivnu procesnu legitimaciju strukovne udruge koja ne samo da je aktivno sudjelovala u postupku nego je i imala ulogu pregovarača u okviru uvođenja „stege” radi određivanja okvira za dodjelu potpora dotičnoj industriji o kojoj je bila riječ u tom predmetu.

68      Sud Unije je radi priznavanja posebnog statusa pregovarača strukovnoj udruzi tužitelju presudio da nije dovoljna činjenica da je strukovna udruga tužitelj podnijela očitovanja tijekom službenog istražnog postupka (rješenje od 29. ožujka 2012., Asociación Española de Banca/Komisija, T‑236/10, EU:T:2012:176, t. 46.) ili da je podnijela pritužbu na kojoj se navedeni postupak temelji (presuda od 9. srpnja 2009., 3F/Komisija, C‑319/07 P, EU:C:2009:435, t. 94. i 95.).

69      S obzirom na stroge uvjete postavljene u presudi od 13. prosinca 2005., Komisija/Aktionsgemeinschaft Recht und Eigentum (C‑78/03 P, EU:C:2005:761, t. 53. do 59.), valja zaključiti da tužitelj nije dokazao da je u okviru službenog istražnog postupka koji je prethodio donošenju prve pobijane odluke imao pregovaračku ulogu koja je bila jasno definirana i usko povezana sa samim predmetom te odluke na kojoj se može temeljiti osobni utjecaj na njega.

70      Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da tužitelj nije dokazao da se prva pobijana odluka osobno odnosila na njega ili da se osobno odnosila na nekog od njegovih članova.

71      No, valja podsjetiti da su pretpostavke za dopuštenost tužbe kumulativne (presuda od 28. ožujka 2012., Ryanair/Komisija, T‑123/09, EU:T:2012:164, t. 199.). Tako, bez potrebe za ispitivanjem tužiteljeva pravnog interesa za poništenje prve pobijane odluke te, a fortiori, Komisijina zahtjeva za obustavu postupka zasnovanog na tome da je tužitelj izgubio svoj pravni interes za poništenje te iste odluke, tužbu valja proglasiti nedopuštenom u dijelu u kojem se odnosi na poništenje navedene odluke, i to zbog nepostojanja osobnog utjecaja.

B.      Zahtjev za poništenje druge pobijane odluke

72      Tužitelj također nastoji ishoditi poništenje druge pobijane odluke, kojom je Komisija utvrdila da otuđenje imovine Nürburgringa grupi Capricorn nije državna potpora.

1.      Dopuštenost i zahtjev za obustavu postupka

73      U odgovoru na tužbu Komisija ističe da je ona nedopuštena u dijelu u kojem se odnosi na poništenje druge pobijane odluke. Ona smatra da tužitelj nije dokazao ni svoj pravni interes ni svoju aktivnu procesnu legitimaciju u odnosu na navedenu odluku. Štoviše, ta odluka nije akt protiv kojeg se može podnijeti tužba u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.

74      Podredno, Komisija je kasnije podnijela zahtjev za obustavu postupka zbog toga što je tužitelj u svakom slučaju izgubio svaki pravni interes koji je ranije mogao imati za poništenje druge pobijane odluke.

75      U ovom slučaju valja početi ispitivanjem ima li tužitelj aktivnu procesnu legitimaciju za poništenje druge pobijane odluke, prije nego što se istraži, s jedne strane, u kojoj mjeri on ima i zadržava interes da ishodi takvo poništenje te, s druge strane, je li druga pobijana odluka akt protiv kojeg se može podnijeti tužba u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.

76      Glede svoje aktivne procesne legitimacije, tužitelj tvrdi da se druga pobijana odluka izravno i osobno odnosi na njega. U tom pogledu njegovo posebno svojstvo „zainteresirane strane” u smislu članka 1. točke (h) Uredbe Vijeća (EZ) br. 659/1999 od 22. ožujka 1999. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka 108. [UFEU‑a] (SL 1999., L 83, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 16.), povezano s posebnim predmetom tužbe, dovoljno je da ga pojedinačno izdvoji u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.

77      Osim toga, on tvrdi da je na njegov položaj na tržištu kao i na položaj jednog od njegovih članova, to jest ADAC‑a, postojao bitan utjecaj zbog njihova svojstva kandidata za preuzimanje imovine Nürburgringa.

78      Naposljetku, tužitelj tvrdi da postoji osobni utjecaj na njega kao strukovne udruge koja brani interese njemačkog automobilističkog sporta.

79      Komisija osporava tu argumentaciju. Ona, naime, tvrdi da se, stoga što nije dokazao da su se on ili ADAC nalazili u odnosu tržišnog natjecanja s grupom Capricorn, tužitelj ne može smatrati „zainteresiranom stranom” u smislu članka 108. stavka 2. UFEU‑a.

80      U okviru nadzora državnih potpora valja razlikovati, s jedne strane, fazu prethodnog ispitivanja potpora, propisanu člankom 108. stavkom 3. UFEU‑a, koja ima samo za cilj omogućiti Komisiji da stekne prvi dojam o djelomičnoj ili potpunoj spojivosti predmetne potpore, i, s druge strane, fazu ispitivanja iz članka 108. stavka 2. UFEU‑a, kojoj je svrha omogućiti Komisiji stjecanje potpune slike o svim činjenicama predmeta. Tek u okviru postupka predviđenog ovom potonjom odredbom Ugovor o FEU‑u propisuje postupovno jamstvo koje se sastoji od Komisijine obveze da pozove zainteresirane strane da podnesu svoja očitovanja (presude od 19. svibnja 1993., Cook/Komisija, C‑198/91, EU:C:1993:197, t. 22., od 15. lipnja 1993., Matra/Komisija, C‑225/91, EU:C:1993:239, t. 16. i od 17. srpnja 2008., Athinaïki Techniki/Komisija, C‑521/06 P, EU:C:2008:422, t. 35.).

81      Kada Komisija odlukom na temelju članka 108. stavka 3. UFEU‑a, bez pokretanja službenog istražnog postupka propisanog člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a, utvrdi da neka državna mjera nije potpora nespojiva s unutarnjim tržištem, osobe u čiju korist ide to postupovno jamstvo mogu ostvariti poštovanje tog jamstva samo ako imaju mogućnost pobijanja te odluke pred sudskim instancama Unije. Stoga sudovi Unije dopuštaju tužbu za poništenje takve odluke koju podnese zainteresirana strana u smislu članka 108. stavka 2. UFEU‑a ako tužitelj podnošenjem tužbe želi zaštititi postupovna prava koja za njega proizlaze iz te potonje odredbe (presuda od 17. srpnja 2008., Athinaïki Techniki/Komisija, C‑521/06 P, EU:C:2008:422, t. 36.).

82      Tako valja zaključiti da se za svaku zainteresiranu stranu mora smatrati da se odluka u kojoj je na kraju faze prethodnog ispitivanja utvrđeno nepostojanje potpore izravno i osobno odnosi na nju (presuda od 28. ožujka 2012., Ryanair/Komisija, T‑123/09, EU:T:2012:164, t. 68.), pri čemu se podsjeća na to da se, u slučaju kada je takva stranka podnijela pritužbu, Komisijino neprihvaćanje te pritužbu mora u svakom slučaju tumačiti kao odbijanje da se pokrene postupak predviđen u članku 108. stavku 2. UFEU‑a (presuda od 18. studenoga 2010., NDSHT/Komisija, C‑322/09 P, EU:C:2010:701, t. 51. do 54.).

83      U ovom slučaju stranke su suglasne o činjenici da druga pobijana odluka jest odluka donesena nakon faze prethodnog ispitivanja potpora, uvedene člankom 108. stavkom 3. UFEU‑a, a ne nakon službenog istražnog postupka. Budući da se zbog razloga navedenih u točkama 54. do 57., 61. do 64., 69. i 70. ove presude, koji također važe za tužbu usmjerenu protiv druge pobijane odluke, za tužitelja ili nekog od njegovih članova ne može smatrati da ispunjavaju pretpostavke za dopuštenost, kako su utvrđene u presudi od 15. srpnja 1963., Plaumann/Komisija (25/62, EU:C:1963:17), radi utvrđivanja ima li on aktivnu procesnu legitimaciju za poništenje druge pobijane odluke valja provjeriti je li on u dovoljnoj mjeri dokazao pravo da bude zainteresirana strana.

84      U skladu s člankom 1. točkom (h) Uredbe br. 659/1999, „zainteresiranom stranom” smatra se svaka država članica i svaka osoba, poduzetnik ili udruženje poduzetnika na čije bi interese mogla utjecati dodjela neke potpore. Drugim riječima, radi se o neodređenom skupu adresata. Ta odredba ne isključuje, međutim, da se poduzetnik koji nije izravni konkurent korisnika potpore okvalificira kao „zainteresirana strana”, pod uvjetom da poduzetnik istakne da bi dodjela te potpore mogla utjecati na njegove interese. Dovoljno je da taj poduzetnik u dovoljnoj mjeri dokaže postojanje opasnosti od konkretnog utjecaja potpore na njegov položaj (vidjeti presudu od 24. svibnja 2011., Komisija/Kronoply i Kronotex, C‑83/09 P, EU:C:2011:341, t. 63. do 65. i navedenu sudsku praksu).

85      Štoviše, Sud je imao prilike pojasniti da nije isključeno da se tijelo koje zastupa radnike i koje je po svojoj naravi osnovano za promicanje zajedničkih interesa svojih članova, smatra „zainteresiranim” u smislu članka 108. stavka 2. UFEU‑a, ako dokaže da dodjela potpore može eventualno utjecati na interese njega samog ili njegovih članova. Međutim, to tijelo mora u dovoljnoj mjeri dokazati postojanje opasnosti od konkretnog utjecaja potpore na njegov položaj ili položaj onih koje zastupa (presuda od 9. srpnja 2009., 3F/Komisija, C‑319/07 P, EU:C:2009:435, t. 33.).

86      U tom pogledu valja utvrditi da je na vlastite interese tužitelja – kao udruge čiji je neprofitni cilj ponovna uspostava i promicanje trkaće staze na Nürburgringu i promicanje zajedničkih interesa njegovih članova, od kojih neki organiziraju sportske događaje na navedenoj stazi – mogla konkretno utjecati dodjela potpora čije je postojanje prema tužiteljevu mišljenju moralo biti utvrđeno u drugoj pobijanoj odluci, zbog toga što natječajni postupak nije bio otvoren, transparentan, nediskriminatoran i bezuvjetan te nije doveo do otuđenja imovine Nürburgringa grupi Capricon po tržišnoj cijeni.

87      Naime, budući da Komisija u svoju ocjenu spojivosti državne potpore uključuje velik broj raznovrsnih elemenata, ne može se isključiti mogućnost da tijelo koje zastupa zajedničke interese u vezi s tim elementima podnese Komisiji očitovanja koja ona može uzeti u obzir tijekom službenog istražnog postupka iz članka 108. stavka 2. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu rješenje od 6. listopada 2015., Comité d’entreprise SNCM/Komisija, C‑410/15 P(I), EU:C:2015:669, t. 12.).

88      U ovom se slučaju ne može isključiti – uzimajući u obzir njegov cilj, koji se odnosi upravo na ponovnu uspostavu i promicanje trkaće staze na Nürburgringu i zbog toga što je sudjelovao u prvoj fazi natječajnog postupka i u tom okviru primio velik broj informacija koje su se odnosile na imovinu Nürburgringa – da tužitelj bude u mogućnosti Komisiji podnijeti u okviru službenog istražnog postupka predviđenog u članku 108. stavku 2. UFEU‑a očitovanja koja bi ona mogla uključiti u svoju ocjenu otvorenosti, transparentnosti, nediskriminatornosti i bezuvjetnosti natječajnog postupka i pitanja je li imovina Nürburgringa bila u tom okviru ustupljena po tržišnoj cijeni.

89      Stoga, s obzirom na razmatranja izložena u točkama 84. i 85. ove presude i prethodne ocjene, tužitelju se glede druge pobijane odluke mora priznati svojstvo zainteresirane strane.

90      Glede tužiteljeva pravnog interesa, Komisija u svojem zahtjevu za obustavu postupka navodi da ga je on izgubio, osobito zbog činjenice da je grupa Capricorn platila u cijelosti kupovnu cijenu za imovinu Nürburgringa i odrekla se svojeg prava na otkaz ugovora o otuđenju za slučaj da Komisija donese odluku da od nje povrati potpore prenositeljima.

91      Mora se, međutim, podsjetiti na to da „zainteresirane strane” u smislu članka 108. stavka 2. UFEU‑a imaju interes da ishode poništenje odluke donesene na kraju faze prethodnog ispitivanja, stoga što primjenom odredaba članka 108. UFEU‑a takvo poništenje nalaže Komisiji da pokrene službeni istražni postupak i omogućuje im da podnesu svoja očitovanja i tako izvrše utjecaj na Komisijinu novu odluku (presuda od 10. veljače 2009., Deutsche Post i DHL International/Komisija, T‑388/03, EU:T:2009:30, t. 62. i 64.). U ovom slučaju tužitelj ima interes ishoditi poništenje druge pobijane odluke jer na temelju petog i osmog tužbenog razloga on dovodi u pitanje činjenicu da je ta odluka, kojom je utvrđeno nepostojanje potpore dodijeljene grupi Capricorn u okviru natječajnog postupka, bila donesena a da Komisija nije pokrenula službeni istražni postupak, kršeći time njegova postupovna prava kao zainteresirane strane.

92      Ako Opći sud poništi drugu pobijanu odluku zbog povrede tužiteljevih postupovnih prava, Komisija bi u načelu morala pokrenuti službeni istražni postupak u vezi s otuđenjem imovine Nürburgringa i zatražiti od tužitelja, kao zainteresirane strane, da podnese svoja očitovanja. Slijedom navedenog, poništenje druge pobijane odluke može samo po sebi imati pravne posljedice na tužitelja kao zainteresiranu stranu.

93      Stoga valja zaključiti da glede druge pobijane odluke tužitelj ima aktivnu procesnu legitimaciju kao zainteresirana strana te ima i zadržava pravni interes koji se odnosi na zaštitu postupovnih prava, koja za njega u tom istom svojstvu proizlaze iz članka 108. stavka 2. UFEU‑a.

94      Slijedi da argument o postojanju zapreka vođenju postupka i, podredno, zahtjev za obustavu postupka koji je Komisija podnijela treba odbiti i da je ova tužba dopuštena u dijelu u kojem se odnosi na drugu pobijanu odluku i kojim se nastoje zaštititi postupovna prava koja za tužitelja proizlaze iz članka 108. stavka 2. UFEU‑a. Budući da tužiteljev zahtjev za poništenje prekoračuje taj cilj, treba ga odbaciti kao nedopušten, pri čemu nije potrebno da Opći sud odluči o drugim argumentima o zaprekama vođenju postupka koje je Komisija iznijela.

2.      Dopuštenost priloga

a)      Dopuštenost priloga C. 1. i C. 6. do C. 9.

95      U odgovoru na repliku Komisija formalno osporava dopuštenost četiriju dokaza koje je tužitelj podnio u prilogu replici, to jest u prilozima C. 1. i C. 6. do C. 8. U tom pogledu ona ističe da se zbog toga što tužitelj nije opravdao nepravodobnost u njihovu podnošenju te dokaze mora proglasiti nedopuštenima. Tužitelj ističe da ti prilozi imaju za cilj osporiti navode koje je Komisija iznijela u svojem odgovoru na tužbu.

96      Osim toga, Komisija osporava dopuštenost pravnog članka koji je tužitelj podnio u prilogu replici, to jest u prilogu C. 9. U tom pogledu tužitelj podsjeća na to da je u tužbi iznio potpuna upućivanja na taj članak.

97      U članku 85. stavku 2. Poslovnika određeno je da stranke mogu podnositi dokaze i stavljati dokazne prijedloge u prilog svojim argumentima i u replici i odgovoru na repliku, pod uvjetom da opravdaju kašnjenje u podnošenju takvih dokaza odnosno stavljanju dokaznih prijedloga.

98      Međutim, prema sudskoj praksi, dokazi o protivnom i dokumenti koji sadržavaju dopunu postojećih dokaznih prijedloga podneseni nakon dokaza o protivnom protivne stranke u njezinu odgovoru na tužbu nisu obuhvaćeni pravilom o prekluziji predviđenim u članku 85. stavcima 1. i 2. Poslovnika. Naime, ta se odredba odnosi na nove dokazne prijedloge i mora se tumačiti s obzirom na članak 92. stavak 7. navedenog Poslovnika, koji izričito predviđa da se mogu podnositi dokazi o protivnom i dopunjavati postojeći dokazni prijedlozi (presuda od 12. rujna 2007., Komisija/Trends i dr., T‑448/04, neobjavljena, EU:T:2007:265, t. 52.).

99      U ovom slučaju valja primijetiti da prilozi C. 1. i C. 6. do C. 8. čine dokaze o protivnom te imaju za cilj osporiti navode koje je Komisija iznijela u svojem odgovoru na tužbu. Kako bi se osiguralo poštovanje načela kontradiktornosti, valja, dakle, te priloge proglasiti dopuštenima.

100    Glede priloga C.9., valja primijetiti da se radilo o dokumentu koji je javno dostupan i na kojem je tužitelj zasnovao svoj argument te čiju je dokaznu snagu Komisija ipak dovela u pitanje. Zbog tog razloga valja i taj prilog proglasiti dopuštenim.

b)      Dopuštenost priloga 7. i 8. Komisijinim očitovanjima od 8. rujna 2017. u odgovoru na pitanja Općeg suda

101    U svojem zahtjevu za raspravu tužitelj formalno osporava dopuštenost dvaju dokaza koje je Komisija podnijela u prilogu svojim očitovanjima od 8. rujna 2017. u odgovoru na pitanja Općeg suda, to jest u prilozima 7. i 8. On ističe da su oni podneseni nepravodobno.

102    Komisija ističe da predmetni dokazi odgovaraju dvama dopisima društva Deutsche Bank AG od 17. i 25. veljače 2014., pri čemu naglašava da, prema njezinu mišljenju, dopis Deutsche Banka s datumom od 10. ožujka 2014., koji je podupirao grupu Capricorn (u daljnjem tekstu: dopis Deutsche Banka od 10. ožujka 2014.), jest obvezujući. U tom pogledu valja primijetiti da je obvezatnost navedenog dopisa bila predmet jednog od pitanja koja je Opći sud postavio Komisiji u okviru mjere upravljanja postupkom od 26. srpnja 2017.

103    Na temelju članka 89. Poslovnika, koji Opći sud ovlašćuje da strankama postavlja pitanja i od njih zahtijeva dokumente radi razjašnjavanja određenih aspekata spora, valja, dakle, te priloge proglasiti dopuštenima.

c)      Dopuštenost priloga G.13.

104    Na raspravi je Komisija formalno osporila dopuštenost jednog od dokaza koje je tužitelj podnio u prilogu svojim očitovanjima od 8. rujna 2017. u odgovoru na pitanja Općeg suda, to jest u prilogu G.13., te je zahtijevala njegovo povlačenje.

105    Tužitelj ističe da se tim dokazom nastojalo potkrijepiti njegovo priključivanje ponudi ADAC‑a koja se odnosila samo na stazu Nürburgringa i koja je navedena u tužbi. U tom pogledu valja primijetiti da je doseg tog priključivanja bio predmet jednog od pitanja koje je Opći sud postavio tužitelju u okviru mjere upravljanja postupkom od 26. srpnja 2017.

106    Na temelju članka 89. Poslovnika, koji Opći sud ovlašćuje da strankama postavlja pitanja i od njih zahtijeva dokumente radi razjašnjavanja određenih aspekata spora, valja, dakle, taj prilog proglasiti dopuštenim i odbiti zahtjev za povlačenje koji je Komisija podnijela u odnosu na taj prilog.

d)      Dopuštenost priloga H.1. i H.2.

107    Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 23. studenoga 2017. (vidjeti točku 28. ove presude) Komisija formalno osporava dopuštenost dvaju dokaza koje je tužitelj podnio u prilogu svojem zahtjevu za raspravu podnesenom 16. listopada 2017., to jest u prilozima H.1. i H.2., te zahtijeva njihovo povlačenje.

108    Valja primijetiti, kao što je to tužitelj istaknuo, da se prilozima H.1. i H.2. nastoji pobiti očitovanja Komisije od 8. rujna 2017. u odgovoru na pitanja koja je Opći sud 26. srpnja 2017. postavio Komisiji.

109    U tim okolnostima priloge H.1. i H.2. valja proglasiti dopuštenima i odbiti zahtjeve za povlačenje koje je Komisija podnijela u odnosu na te priloge.

3.      Meritum

a)      Uvodna razmatranja o opsegu sudskog nadzora glede odluke o nepostojanju potpore koja je donesena nakon faze prethodnog ispitivanja

110    Na početku treba podsjetiti na to da članak 108. stavak 3. UFEU‑a i članak 4. Uredbe br. 659/1999 uvode fazu prethodnog ispitivanja prijavljenih mjera potpore, koja ima za cilj omogućiti Komisiji da stekne prvi dojam o spojivosti predmetne potpore s unutarnjim tržištem. Nakon te faze Komisija utvrđuje ili da ta mjera nije potpora ili da ulazi u područje primjene članka 107. stavka 1. UFEU‑a. U tom potonjem slučaju navedena mjera ne mora pobuditi sumnje glede svoje spojivosti s unutarnjim tržištem ili ih pak može pobuditi (presuda od 24. svibnja 2011., Komisija/Kronoply i Kronotex, C‑83/09 P, EU:C:2011:341, t. 43.).

111    Kada nakon faze prethodnog ispitivanja Komisija donese odluku kojom utvrdi da državna mjera nije potpora nespojiva s unutarnjim tržištem, ona također implicitno odbija pokrenuti službeni istražni postupak. To se načelo primjenjuje također u slučaju u kojem je odluka donesena zato što Komisija smatra da je potpora spojiva s unutarnjim tržištem na temelju članka 4. stavka 3. Uredbe br. 659/1999, te je nazvana „odluka o neospornosti”, i kada je mišljenja da mjera ne ulazi u područje primjene članka 107. stavka 1. UFEU‑a i stoga nije potpora na temelju članka 4. stavka 2. Uredbe br. 659/1999 (vidjeti u tom smislu presude od 17. srpnja 2008., Athinaïki Techniki/Komisija, C‑521/06 P, EU:C:2008:422, t. 52. i od 28. ožujka 2012., Ryanair/Komisija, T‑123/09, EU:T:2012:164, t. 68.).

112    Prema sudskoj praksi, kada tužitelj zahtijeva poništenje odluke kojom se utvrđuje da predmetna mjera nije državna potpora ili odluke o neospornosti, on u biti osporava činjenicu da je Komisija donijela odluku u pogledu predmetne potpore a da ta institucija nije pokrenula službeni istražni postupak, kršeći takvim postupanjem njegova postupovna prava. Kako bi se prihvatio njegov zahtjev za poništenje, tužitelj može radi očuvanja postupovnih prava koja ima u okviru službenog istražnog postupka isticati sve tužbene razloge koji su takve naravi da mogu dokazati da je ocjena informacija i dokaza kojima je Komisija raspolagala ili je mogla raspolagati tijekom faze prethodnog ispitivanja predmetne mjere trebala pobuditi sumnje u njezinu kvalifikaciju kao državne potpore ili u njezinu spojivost s unutarnjim tržištem (presuda od 13. lipnja 2013., Ryanair/Komisija, C‑287/12 P, neobjavljena, EU:C:2013:395, t. 60. i presuda od 25. studenoga 2014., Ryanair/Komisija, T‑512/11, neobjavljena, EU:T:2014:989, t. 31.), pri čemu se u tom pogledu podsjeća na to da su informacije kojima je Komisija „mogla raspolagati” one koje su relevantne za ocjenu koju treba izvršiti i koje je mogla dobiti na zahtjev tijekom faze prethodnog ispitivanja (vidjeti u tom smislu presudu od 20. rujna 2017., Komisija/Frucona Košice, C‑300/16 P, EU:C:2017:706, t. 71.).

113    Takav dokaz o postojanju sumnje može se pružiti osobito kada postoji skup usuglašenih dokaza; pitanje postojanja sumnje glede odluke kojom je utvrđeno da predmetna mjera nije državna potpora treba razriješiti istraživanjem okolnosti donošenja navedene odluke, osobito trajanja prethodnog ispitivanja, te njezina sadržaja, uspoređujući pritom ocjene na kojima je Komisija temeljila svoj stav u navedenoj odluci s dokazima kojima je raspolagala kada je odlučivala o kvalifikaciji predmetne mjere kao državne potpore (vidjeti u tom smislu presudu od 24. siječnja 2013., 3F/Komisija, C‑646/11 P, neobjavljenu, EU:C:2013:36, t. 31.).

114    Tako je Komisija obvezana pokrenuti službeni istražni postupak ako se s obzirom na podatke koji su pribavljeni ili kojima je mogla raspolagati tijekom faze prethodnog ispitivanja ona i dalje susreće s ozbiljnim poteškoćama prilikom ocjene razmatrane mjere. Ta obveza proizlazi izravno iz članka 108. stavka 3. UFEU‑a, kako je protumačen u sudskoj praksi, te je potvrđena člankom 4. Uredbe br. 659/1999, u slučaju kada Komisija, nakon prethodnog ispitivanja, ustanovi da postoje sumnje u pogledu kvalifikacije predmetne mjere kao potpore ili njezine spojivosti s unutarnjim tržištem (vidjeti u tom smislu presude od 21. prosinca 2016., Club Hotel Loutraki i dr./Komisija, C‑131/15 P, EU:C:2016:989, t. 30. do 33. i od 12. veljače 2008., BUPA i dr./Komisija, T‑289/03, EU:T:2008:29, t. 328.). U takvom slučaju Komisija ne može odbiti pokrenuti službeni istražni postupak oslanjajući se na druge okolnosti, poput interesa trećih, na razloge ekonomičnosti postupka ili na bilo koji drugi razlog upravnog ili političkog oportuniteta (vidjeti presudu od 10. veljače 2009., Deutsche Post i DHL International/Komisija, T‑388/03, EU:T:2009:30, t. 90.).

115    U stadiju sudskog postupka nadzor suda Unije mora se usmjeriti na pitanje jesu li, s obzirom na argumente i dokaze koje je tužitelj iznio odnosno podnio u konkretnom slučaju, ocjene na koje se Komisija oslonila u odluci o nepostojanju potpore predstavljale takve poteškoće da su mogle pobuditi sumnje i prema tome opravdati pokretanje službenog istražnog postupka (vidjeti u tom smislu presude od 19. svibnja 1993., Cook/Komisija, C‑198/91, EU:C:1993:197, t. 31. i od 15. lipnja 1993., Matra/Komisija, C‑225/91, EU:C:1993:239, t. 34.).

b)      Uvodna razmatranja o predmetu tužbe

116    Prema ustaljenoj sudskoj praksi, nije na Općem sudu da tumači tužiteljevu tužbu dovodeći u pitanje isključivo osnovanost pobijane odluke o ocjeni potpore kao takve, nastojeći u stvarnosti postići zaštitu postupovnih prava koja za tužitelja proizlaze iz članka 108. stavka 2. UFEU‑a, kada tužitelj nije izričito iznio tužbeni razlog u tom pogledu. U takvom slučaju tumačenje tužbenog razloga dovelo bi zapravo do prekvalifikacije predmeta tužbe (vidjeti presudu od 24. svibnja 2011., Komisija/Kronoply i Kronotex, C‑83/09 P, EU:C:2011:341, t. 55. i navedenu sudsku praksu).

117    Ipak, takvo ograničenje ovlasti za tumačenje tužbenih razloga tužbe ne sprečava Opći sud da ispita argumente o meritumu koje je tužitelj iznio, a kako bi provjerio iznose li se njima i elementi u prilog tužbenom razlogu koji je tužitelj također iznio i kojim se izričito upućuje na postojanje ozbiljnih poteškoća koje bi opravdale pokretanje službenog istražnog postupka iz članka 108. stavka 2. UFEU‑a (presuda od 24. svibnja 2011., Komisija/Kronoply i Kronotex, C‑83/09 P, EU:C:2011:341, t. 56. do 58.).

118    U ovom slučaju tužitelj ističe devet tužbenih razloga, od kojih osam u prilog svojoj tužbi u dijelu u kojem se odnosi na poništenje druge pobijane odluke. Podsjeća se na to da sedmi tužbeni razlog tužbe, u okviru kojeg tužitelj ističe da je prilikom donošenja prve pobijane odluke Komisija propustila ocijeniti njegova očitovanja, bio usmjeren samo protiv prve pobijane odluke, s obzirom na koju se za tužitelja nije smatralo da ima aktivnu procesnu legitimaciju.

119    Peti i osmi tužbeni razlog izričito se temelje na povredi tužiteljevih postupovnih prava jer se Komisija suzdržala od pokretanja službenog istražnog postupka predviđenog u članku 108. stavku 2. UFEU‑a, unatoč činjenici da ju je otuđenje imovine Nürburgringa po cijeni nižoj od tržišne moralo navesti na zaključak da je potpora dodijeljena preuzimatelju.

120    Osim toga, prvi tužbeni razlog temelji se na pogreškama koje je Komisija počinila prilikom utvrđivanja relevantnih činjenica, i to primarno glede natječajnog postupka. Drugi tužbeni razlog temelji se na pogreškama koje je Komisija počinila u ocjeni potvrde financiranja preuzimateljeve ponude. Treći tužbeni razlog temelji se na pogreškama koje je Komisija počinila osobito glede ocjene je li otuđenje imovine Nürburgringa bilo nova državna potpora u korist grupe Capricorn. U okviru tog tužbenog razloga tužitelj izričito navodi da je Komisija morala pokrenuti službeni istražni postupak. Nadalje, u okviru petog i osmog tužbenog razloga, koji se temelje na povredi njegovih postupovnih prava, tužitelj izričito upućuje na treći dio trećeg tužbenog razloga, na temelju kojih se mora utvrditi da je na kraju faze prethodnog ispitivanja Komisija morala izraziti sumnje glede spojivosti prodajne cijene koju je preuzimatelj platio s unutarnjim tržištem. Naposljetku, četvrti tužbeni razlog temelji se na pogreškama koje je Komisija počinila u ocjeni transparentnosti i nediskriminatornosti natječajnog postupka.

121    Kako bi se odlučilo o petom i osmom tužbenom razlogu, valja, dakle, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 117. ove presude, ispitati sve druge tužbene razloge koje je tužitelj istaknuo radi poništenja druge pobijane odluke i za koje se može smatrati da dokazuju poteškoće zbog čijeg je postojanja Komisija bila dužna pokrenuti službeni istražni postupak predviđen u članku 108. stavku 2. UFEU‑a.

122    U tom pogledu valja prije svega ispitati argumente o transparentnosti i nediskriminatornosti natječajnog postupka, to jest drugi dio prvog tužbenog razloga i četvrti tužbeni razlog, te argumente o financiranju ponude grupe Capricorn, to jest prvi i treći dio prvog tužbenog razloga i drugi tužbeni razlog.

123    Potom će trebati ispitati peti dio prvog tužbenog razloga, koji se temelji na nastavku postupka otuđenja nakon dodjele ugovora za imovinu Nürburgringa grupi Capricorn do koje je došlo 11. ožujka 2014., te treći dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na činjenici da je otuđenje imovine Nürburgringa nova državna potpora u korist grupe Capricorn.

124    Naposljetku će trebati ispitati šesti i deveti tužbeni razlog, koji se temelje na drugim povredama tužiteljevih postupovnih prava koje su također mogle utjecati na Komisijino utvrđenje u drugoj pobijanoj odluci o nepostojanju ozbiljnih poteškoća prilikom ocjene dotične mjere, a koje bi opravdale pokretanje službenog istražnog postupka predviđenog u članku 108. stavku 2. UFEU‑a. Šesti tužbeni razlog temelji se na povredi obveze obrazlaganja. Deveti i posljednji tužbeni razlog temelji se na povredi prava na dobru upravu.

c)      Zajedničko tumačenje petog i osmog tužbenog razloga, koji se temelje na povredi članka 108. stavka 2. UFEU‑a i članka 4. stavka 4. Uredbe br. 659/1999 kao i tužiteljevih postupovnih prava, te prvog, drugog, trećeg i četvrtog tužbenog razloga

125    U okviru svojeg petog tužbenog razloga tužitelj tvrdi da je Komisija povrijedila članak 108. stavak 2. UFEU‑a i članak 4. stavak 4. Uredbe br. 659/1999 time što je tvrdila da natječajni postupak nije doveo do dodjele nove državne potpore preuzimatelju i, dakle, implicitno odbila pokrenuti službeni istražni postupak.

126    U okviru svojeg osmog tužbenog razloga tužitelj ističe da je, implicitno odbivši u drugoj pobijanoj odluci pokrenuti službeni istražni postupak, Komisija povrijedila njegovo pravo na podnošenje očitovanja predviđeno u članku 20. stavku 1. Uredbe br. 659/1999 i počinila bitnu povredu postupka.

127    Tužitelj smatra da je Komisija morala sumnjati u spojivost prodajne cijene koju je preuzimatelj platio s unutarnjim tržištem.

128    Komisija osporava tu argumentaciju.

129    Kao što je to navedeno u točkama 121. do 123. ove presude, kako bi se moglo odlučiti o petom i osmom tužbenom razlogu, valja ispitati može li se na temelju prvog, drugog, trećeg i četvrtog tužbenog razloga utvrditi da je na kraju faze prethodnog ispitivanja Komisija naišla na poteškoće koje bi zahtijevale pokretanje službenog istražnog postupka.

1)      Prva tri dijela prvog tužbenog razloga te drugi i četvrti tužbeni razlog, koji se temelje na postojanju potpore dodijeljene grupi Capricorn prilikom otuđenja imovine Nürburgringa

130    U okviru prvih triju dijelova prvog tužbenog razloga te drugog i četvrtog tužbenog razloga tužitelj u biti ističe da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava kada je zaključila da je natječajni postupak bio otvoren, transparentan, nediskriminatoran i bezuvjetan.

131    Osim toga, tužitelj navodi da zahtjev osiguranja transakcije nije primijenjen jer dopis Deutsche Banka od 10. ožujka 2014. nije bio jamstvo za financiranje ponude grupe Capricorn.

132    S obzirom na ta dva glavna prigovora valja utvrditi je li ispitivanje koje je Komisija provela glede pravilnosti natječajnog postupka moglo otkloniti postojanje ozbiljnih poteškoća prilikom ocjene dotične mjere koje bi mogle opravdati pokretanje službenog istražnog postupka.

133    Iz ustaljene sudske prakse slijedi da, ako je poduzeće koje je primilo potporu nespojivu s unutarnjim tržištem kupljeno po tržišnoj cijeni, odnosno cijeni koju je privatni ulagač koji djeluje u normalnim uvjetima konkurencije bio spreman platiti za to društvo u situaciji u kojoj se ono nalazilo, osobito nakon što je primilo državne potpore, element potpore jest procijenjen u okviru tržišne cijene i uključen u kupovnu cijenu. U takvim uvjetima ne može se smatrati da je kupcu dana prednost u odnosu na druge tržišne sudionike (vidjeti u tom smislu presudu od 29. travnja 2004., Njemačka/Komisija, C‑277/00, EU:C:2004:238, t. 80. i navedenu sudsku praksu).

134    Ako se, naprotiv, otuđenje imovine korisnika državnih potpora provede po cijeni nižoj od tržišne, postoji mogućnost da se na preuzimatelja prenese nedopuštena prednost (vidjeti u tom smislu presudu od 28. ožujka 2012., Ryanair/Komisija, T‑123/09, EU:T:2012:164, t. 161.).

135    U svrhu provjere tržišne cijene, u obzir se može uzeti, među ostalim, način na koji je društvo prodano, primjerice, putem javnog nadmetanja, kojim se jamči prodaja u tržišnim uvjetima. Proizlazi da, kada se poduzetnik prodaje putem otvorenog, transparentnog i bezuvjetnog postupka javnog nadmetanja, može se pretpostaviti da tržišna cijena odgovara najvišoj ponudi, pri čemu je potrebno utvrditi, kao prvo, da je ta ponuda obvezujuća i vjerodostojna te, kao drugo, da nije opravdano uzimanje u obzir drugih gospodarskih čimbenika osim cijene (vidjeti u tom smislu presude od 24. listopada 2013., Land Burgenland i dr./Komisija, C‑214/12 P, C‑215/12 P i C‑223/12 P, EU:C:2013:682, t. 93. i 94. i od 16. srpnja 2015., BVVG, C‑39/14, EU:C:2015:470, t. 32.).

136    Prema sudskoj praksi, otvorenost i transparentnost poziva na nadmetanje ocjenjuje se s obzirom na skup indicija svojstvenih okolnostima svakog predmeta (vidjeti presudu od 7. ožujka 2018., SNCF Mobilités/Komisija, C‑127/16 P, EU:C:2018:165, t. 68. i navedenu sudsku praksu).

137    S obzirom na sudsku praksu navedenu u točkama 133. do 136. ove presude u ovom slučaju valja ispitati osnovanost dvaju prigovora tužitelja, uzimajući u obzir činjenicu da u tom okviru Opći sud ne može izravno odlučiti o samoj zakonitosti natječajnog postupka.

i)      Prigovor koji se odnosi na netransparentnost i diskriminatornost natječajnog postupka

138    U okviru svojeg četvrtog tužbenog razloga tužitelj tvrdi da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava time što je zaključila da je natječajni postupak bio otvoren, transparentan, nediskriminatoran i bezuvjetan, osobito s obzirom na netransparentnost financijskih podataka, netransparentnost i diskriminatornost kriterija ocjenjivanja kao i na nastavak postupka otuđenja nakon ustupanja imovine Nürburgringa preuzimatelju.

139    Tvrdi, među ostalim, da natječajnim postupkom nisu bili predviđeni konkretni kriteriji ocjenjivanja koji se mogu primijeniti na usporedbu ponuda, osobito glede usporedbe između ponuda za cjelokupnu imovinu i ponuda za imovinu ili zasebne jedinice imovine.

140    U okviru drugog dijela prvog tužbenog razloga tužitelj tvrdi da prije podnošenja svoje ponude zainteresirani ulagatelji nisu bili obaviješteni o činjenici da ta ponuda mora predstavljati barem 25 % najviše ukupne ponude kako bi ih se moglo razmatrati u sljedećim stadijima postupka.

141    Komisija osporava tu argumentaciju.

142    Valja primijetiti da su, u skladu s dopisom KPMG‑a od 19. srpnja 2013. upućenim zainteresiranim ulagateljima, oni bili pozvani na podnošenje indikativne ponude, i to za cjelokupnu imovinu, definirane jedinice ili pojedinačne dijelove imovine (vidjeti točku 10. četvrtu alineju ove presude). U skladu s tim istim dopisom, ponude su trebale biti ocijenjene osobito na temelju ponuđene cijene za imovinu, ovisno o opsegu ponude.

143    U skladu s dopisima koje je KPMG 19. srpnja i 17. listopada 2013. uputio zainteresiranim ulagateljima, oni su morali, među ostalim, biti odabrani s obzirom na kriterij najvećeg mogućeg povećanja vrijednosti cjelokupne imovine (vidjeti točku 10. devetu alineju ove presude). Primjena tog kriterija u praksi je navela prenositelje da u zadnjoj fazi natječajnog postupka razmotre samo ponude koje su se odnosile na cjelokupnu imovinu, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 50. konačne odluke. Komisija smatra da je razlog za to bio taj da se, uzimajući u obzir podnesene ponude, otuđenjem Nürburgringa u paketu mogla postići viša cijena nego zasebnim otuđenjem svakog od elemenata imovine.

144    U bilješci na dnu stranice br. 65, umetnute u uvodnu izjavu 50., navedeno je da je dostavljeno šest indikativnih ukupnih ponuda u kojima je ponuđeno više od 25 % najbolje ponude, da ukupne ponude u kojima nije ostvareno 25 % najbolje ponude najprije nisu dalje razmatrane zbog iznosa kupovne cijene te da je to vrijedilo i za ponude za trkaću stazu Nürburgringa u kojima zajedno s pojedinačnim ponudama za preostalu imovinu ukupno nije ostvareno 25 % najbolje ponude.

145    Proizlazi da su zainteresirani ulagatelji bili slobodni odrediti predmet svoje ponude za kupnju s obzirom na informaciju koja im je priopćena glede kriterija najvećeg mogućeg povećanja vrijednosti cjelokupne imovine. Glede kriterija od 25 %, kao što to Komisija ističe, njegov je cilj bio samo dati konkretan sadržaj kriteriju najvećeg mogućeg povećanja vrijednosti cjelokupne imovine te se mogao konkretno utvrditi tek ex post jer se određivao ovisno o vrijednosti stvarno podnesenih ponuda.

146    Na temelju tužiteljevih argumenata u potporu gore navedenom prigovoru ne može se, dakle, utvrditi da je Komisija morala imati sumnje glede transparentnosti i nediskriminatornosti natječajnog postupka.

ii)    Prigovor koji se odnosi na financiranje ponude grupe Capricorn

147    U okviru prvog dijela prvog tužbenog razloga i drugog tužbenog razloga tužitelj tvrdi da, nasuprot onome što proizlazi iz konačne odluke, dopis Deutsche Banka od 10. ožujka 2014., koji je podupirao ponudu grupe Capricorn, odobrenu 11. ožujka 2014., nije bio obvezujuće jamstvo za financiranje.

148    Štoviše, Komisijina ocjena u tom pogledu proturječi zaključku iznesenom u uvodnoj izjavi 272. konačne odluke prema kojem ponuda ponuditelja br. 3 nije sadržavala nužan dokaz o financiranju.

149    U okviru trećeg dijela prvog tužbenog razloga tužitelj općenitije osporava Komisijin zaključak iznesen u konačnoj odluci da se ponuda grupe Capricon mogla oslanjati na „osigurano financiranje”.

150    Komisija osporava tu argumentaciju.

151    U tom pogledu valja primijetiti da je u dopisu KPMG‑a zainteresiranim ulagateljima od 17. listopada 2013. pojašnjeno da će oni biti odabrani osobito s obzirom na vjerojatnost sklapanja posla, koja će se procijeniti, među ostalim, na temelju osiguranog financiranja njihove ponude uz potvrdu financijskih partnera (vidjeti točku 10. devetu alineju ove presude). Valja, dakle, provjeriti je li ispitivanje koje je Komisija provela i koje odražava analizu njemačkih tijela moglo otkloniti postojanje sumnji glede obvezatnosti dopisa Deutsche Banka od 10. ožujka 2014.

152    Prije svega, u dopisu Deutsche Banka od 10. ožujka 2014. navedeno je da je on voljan odobriti preuzimatelju zajam od 45 milijuna eura. Uvjeti tog financiranja podrobno su opisani, što, kao što to Komisija pravilno ističe, čini se, upućuje na temeljito ispitivanje Deutsche Banka i razmjenu informacija između njega i preuzimatelja.

153    Potom, u dopisu Deutsche Banka u više se navrata upućuje na obvezu koju je on preuzeo prema grupi Capricorn na temelju navedenog dopisa. Deutsche Bank je, dakle, smatrao da je vezan navedenim dopisom.

154    U tom pogledu, kao što to Komisija s pravom ističe, usporedba dopisa Deutsche Banka od 10. ožujka 2014. s dvama pripremnim i neobvezujućim dopisima Deutsche Banka od 17. i 25. veljače 2014. potvrđuje obvezatnost dopisa Deutsche Banka od 10. ožujka 2014. Tako je u dopisu od 17. veljače 2014. navedeno da on ne čini obvezu na strani Deutsche Banka, suprotno od dopisa Deutsche Banka od 10. ožujka 2014., koji upućuje na obvezu koju je Deutsche Bank preuzeo prema grupi Capricorn na temelju tog istog dopisa.

155    Naposljetku, u dopisu Deutsche Banka od 10. ožujka 2014. pojašnjeno je da obveza koju je on preuzeo podliježe trima uvjetima. No, ti su uvjeti (provedba transakcije, nepostojanje znatne promjene glede preuzete imovine, nepostojanje nezakonitosti) omogućili Deutsche Banku da se izuzme od svoje obveze samo ako se preuzimanje ne odvije pod predviđenim uvjetima.

156    S obzirom na prethodna razmatranja, ne proizlazi da je Komisija morala imati sumnje glede obvezatnosti dopisa Deutsche Banka od 10. ožujka 2014.

157    S druge strane i kao što je Komisija to utvrdila u uvodnoj izjavi 272. konačne odluke, ni indikativna ponuda ni konačna ponuda ponuditelja br. 3 nisu sadržavale dokaz o financiranju. U istoj toj uvodnoj izjavi Komisija je utvrdila da su prenositelji o tome obavijestili ponuditelja br. 3 u dopisima KPMG‑a od 17. listopada 2013. te od 11., 17. i 18. prosinca 2013. i porukama elektroničke pošte koje je KPMG uputio 18. veljače 2014. i 9. travnja 2014., ali da ponuditelj br. 3 nije do 11. ožujka 2014., kad je odbor vjerovnika dodijelio ugovor za imovinu Nürburgringa grupi Capricorn, a ni nakon toga, dostavio dokaze o financiranju svoje ponude. Tužitelj nije podnio nikakav dokaz koji bi upućivao na to da su ta utvrđenja pogrešna.

158    Iz prethodno navedenog proizlazi da je preuzimatelj, čija je ponuda bila prihvaćena, raspolagao prije svega dvama pripremnim dopisima Deutsche Banka od 17. i 25. veljače 2014., a potom dopisom Deutsche Banka od 10. ožujka 2014., glede čije obvezatnosti ne proizlazi da je Komisija morala imati sumnje, dok ponuditelj br. 3, čija ponuda nije bila prihvaćena, nikada nije dostavio nikakav dokaz o financiranju. S obzirom na to, a na temelju tužiteljevih argumenata u potporu gore navedenom prigovoru, ne može se, dakle, utvrditi ni da je Komisija morala imati sumnje glede nediskriminatornosti natječajnog postupka, osobito u vezi sa zahtjevom obvezujućeg jamstva za financiranje.

159    S obzirom na prethodna razmatranja, nema mjesta zaključku da je, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je tužitelj istaknuo, Komisija morala imati sumnje glede postojanja prednosti dodijeljene preuzimatelju u okviru natječajnog postupka zbog razloga njegove netransparentnosti i diskriminatornosti.

160    U skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 133. do 136. ove presude, ispitivanje koje je Komisija provela moglo je, dakle, otkloniti sumnju glede postojanja nedopuštene prednosti u korist preuzimatelja te, s obzirom na to, i dodjele državne potpore. Stoga nema mjesta zaključku da argumenti izneseni u potporu prvim trima dijelovima prvog tužbenog razloga te drugom i četvrtom tužbenom razlogu otkrivaju ozbiljne poteškoće prilikom ocjene dotične mjere koje su Komisiji nalagale da pokrene službeni istražni postupak predviđen u članku 108. stavku 2. UFEU‑a.

161    Proizlazi da prva tri dijela prvog tužbenog razloga te drugi i četvrti tužbeni razlog, protumačene s obzirom na peti i osmi tužbeni razlog, treba odbiti.

2)      Peti dio prvog tužbenog razloga, koji se temelji na nastavku postupka otuđenja nakon dodjele ugovora za imovinu Nürburgringa grupi Capricorn 11. ožujka 2014.

162    Tužitelj ističe da je Komisija morala utvrditi da je postupak otuđenja nastavljen nakon dodjele ugovora za imovinu Nürburgringa grupi Capricorn 11. ožujka 2014.

163    Tužitelj tvrdi da je grupa Capricorn bila zamijenjena potpreuzimateljem u okviru netransparentnog postupka preprodaje imovine Nürburgringa. Naime, on smatra da su prenositelji i upravitelj imovine sklopili 13. kolovoza 2014. s grupom Capricorn sporazum u vezi s osiguranjima, a na temelju kojeg je ova potonja morala ustupiti sva svoja prava i potraživanja iz ugovora o otuđenju imovine Nürburgringa od 11. ožujka 2014. Iz toga proizlazi da natječajni postupak nije bio otvoren, transparentan, nediskriminatoran i bezuvjetan.

164    Komisija osporava tu argumentaciju.

165    U tom pogledu valja primijetiti da je, primjenom sudske prakse navedene u točkama 133. do 136. ove presude te kao što je to Komisija istaknula, njezino ispitivanje imalo za cilj da radi provjere je li imovina Nürburgringa bila ustupljena po svojoj tržišnoj cijeni istraži je li natječajni postupak bio otvoren, transparentan, nediskriminatoran i bezuvjetan. U suprotnom slučaju navedeno je otuđenje moglo biti ostvareno po cijeni nižoj od tržišne, a preuzimatelju dodijeljena nedopuštena prednost.

166    Slijedom toga, valja zaključiti da bi potpora – čije je postojanje prema tužiteljevu stajalištu (vidjeti točku 11. ove presude) Komisija morala utvrditi u drugoj pobijanoj odluci i koja treba odgovarati razlici između cijene koju je grupa Capricorn platila za preuzimanje imovine Nürburgringa i tržišne cijene te iste imovine – bila dodijeljena grupi Capricorn 11. ožujka 2014., što je dan dodjele ugovora za tu imovinu ovoj potonjoj i dan potpisivanja ugovora o otuđenju kojim je utvrđena cijena za preuzimanje navedene imovine koju je grupa Capricorn morala platiti. Proizlazi da činjenice nastale nakon tog datuma, kao što je ustupanje grupe Capricorn potpreuzimatelju udjela koji je ona držala u društvu za preuzimanje imovine Nürburgringa, nisu bile relevantne za ispitivanje je li potpora možda bila dodijeljena grupi Capricorn u okviru natječajnog postupka.

167    Naposljetku, kao što je to Komisija pravilno istaknula u svojim očitovanjima od 12. ožujka 2018. odgovarajući na pitanja Općeg suda, ako je tužitelj želio da ona također ispita postojanje nove potpore koja potječe iz navodnog nastavka postupka otuđenja nakon donošenja druge pobijane odluke, on je morao podnijeti novu pritužbu s tim u vezi.

168    Proizlazi da se na temelju argumenata iznesenih u potporu petom dijelu prvog tužbenog razloga ne može utvrditi da je na kraju faze prethodnog ispitivanja Komisija naišla na poteškoće prilikom ocjene otuđenja imovine Nürburgringa koje bi zahtijevale pokretanje službenog istražnog postupka.

169    Peti dio prvog tužbenog razloga, protumačen u vezi s petim i osmim tužbenim razlogom, treba, dakle, odbiti.

3)      Treći dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na činjenici da je otuđenje imovine Nürburgringa grupi Capricorn bilo nova državna potpora

170    Prema tužiteljevu stajalištu, kako ugovorena cijena tako i načini plaćanja sadržavali su elemente potpore, s obzirom na to da je, kao prvo, 6 milijuna eura bruto viška od upravljanja upravitelja Nürburgringa (vidjeti točku 7. ove presude) bilo uračunato u prodajnu cijenu, dok je taj upravitelj 2013. naveo da su njegova očekivanja dobiti od imovine Nürburgring ravna nuli, kao drugo, da je plaćanje druge tranše prodajne cijene odgođeno, kao treće, da kazna od 25 milijuna eura koja je u ugovoru o kupnji bila predviđena za nepodmirena plaćanja nije naplaćena te, kao četvrto, da je imovina Nürburgringa ustupljena potpreuzimatelju u okviru netransparentnog postupka.

171    Osim toga, sam ugovor o zakupu imovine Nürburgringa nije bio podvrgnut otvorenom, transparentnom, nediskriminatornom i bezuvjetnom postupku, tako da zakupnina iz tog zakupa ne odgovara tržišnoj cijeni i sadržava nove elemente potpore. Iz uvodne izjave 56. konačne odluke proizlazi da je taj zakup bio sklopljen između neovisnog društva prenositelja, koji konkretno djeluje u svojstvu depozitara navedene imovine, i operativnog društva koje je grupa Capricorn osnovala, za razdoblje koje teče od 1. siječnja 2015., radi uređivanja situacije koja odgovara mogućem ispunjenju uvjeta s kojim je otuđenje imovine Nürburgringa grupi Capricorn bilo povezano, to jest Komisijina donošenja odluke kojom se isključuje svaki rizik da bi preuzimatelj navedene imovine mogao biti dužan vratiti potpore prenositeljima. U tom pogledu prodajna cijena za imovinu Nürburgringa bila je umanjena za iznos zakupnine iz tog zakupa koja će se uračunati u tu cijenu do dana na koji otuđenje bude provedeno.

172    Komisija osporava tu argumentaciju ističući osobito da iznosi plaćeni po osnovi zakupnine iz zakupa imovine Nürburgringa čine predujmove kojima se umanjuje prodajna cijena za tu imovinu koja se još morala platiti, a time i rizik od preuzimateljeve nesposobnosti za plaćanje. Osim toga, načini plaćanja prodajne cijene za imovinu Nürburgringa nisu imali učinka na vrijednost te imovine koja je odgovarala cijeni predviđenoj u ugovoru.

173    Zbog razloga izloženih u točkama 138. do 158. ove presude, nema mjesta zaključku da je Komisija morala imati sumnje glede transparentnosti i nediskriminatornosti natječajnog postupka.

174    Iz istih tih razloga također proizlazi da je ispitivanje koje je Komisija provela i koje je dovelo do donošenja druge pobijane odluke moglo otkloniti sumnje glede postojanja prednosti dodijeljenu preuzimatelju u okviru ugovora o zakupu imovine Nürburgringa ili drugih načina plaćanja prodajne cijene za navedenu imovinu.

175    Stoga valja odbiti treći dio trećeg tužbenog razloga protumačen s obzirom na peti i osmi tužbeni razlog.

176    Iz svega prethodno navedenog proizlazi da se na temelju petog i osmog tužbenog razloga, ispitanih uzimajući u obzir argumente koje je tužitelj iznio u okviru prvog, drugog, trećeg i četvrtog tužbenog razloga, ne može utvrditi da je na kraju faze prethodnog ispitivanja Komisija naišla na poteškoće koje bi zahtijevale pokretanje službenog istražnog postupka. Valja, dakle, odbiti peti i osmi tužbeni razlog.

d)      Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja

177    Tužitelj smatra da je Komisija povrijedila obvezu obrazlaganja koju ima na temelju članka 296. drugog stavka UFEU‑a i članka 41. stavka 2. točke (c) Povelje Europske unije o temeljnim pravima, time što nije dostatno obrazložila bitna razmatranja na kojima se zasniva druga pobijana odluka.

178    Tužitelj dvoji osobito glede osnove za Komisijino utvrđenje u uvodnoj izjavi 240. konačne odluke prema kojoj je Savezna Republika Njemačka imovinu Nürburgringa prodala „ponuditelju koji je dostavio najvišu ponudu uz osigurano financiranje u okviru otvorenog, transparentnog, nediskriminirajućeg i bezuvjetnog natječajnog postupka”.

179    Osim toga, tužitelj dvoji po kojoj je osnovi odlučeno da otuđenje imovine Nürburgringa grupi Capricorn nije državna potpora i zašto se ta odluka nalazi u uvodnoj izjavi 285. konačne odluke, ali nije preuzeta u njezinu izreku.

180    Tužitelj naposljetku tvrdi da Komisija većinu svojih utvrđenja zasniva na podacima koje su dostavili direktor i upravitelj imovine prenositelja, a koje joj je priopćila Savezna Republika Njemačka.

181    Komisija osporava tu argumentaciju.

182    U skladu sa sudskom praksom, obrazloženje akta mora biti dovoljno da zainteresiranim osobama omogući upoznavanje s razlozima poduzimanja mjere, a sudu Unije izvršavanje njegove nadzorne ovlasti (glede državnih potpora vidjeti presude od 6. rujna 2006., Portugal/Komisija, C‑88/03, EU:C:2006:511, t. 88. i 89., od 22. travnja 2008., Komisija/Salzgitter, C‑408/04 P, EU:C:2008:236, t. 56. i od 30. travnja 2009., Komisija/Italija i Wam, C‑494/06 P, EU:C:2009:272, t. 48. i 49.). Glede odbijanja pritužbe na području državnih potpora određeno je, među ostalim, da se u tom obrazloženju podnositelju pritužbe moraju izložiti razlozi zbog kojih činjenična i pravna pitanja istaknuta u njegovoj pritužbi nisu bila dovoljna da dokažu postojanje državne potpore (presude od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, EU:C:1998:154, t. 64. i od 1. srpnja 2008., Chronopost i La Poste/UFEX i dr., C‑341/06 P i C‑342/06 P, EU:C:2008:375, t. 89.).

183    U ovom slučaju uvodne izjave 266. do 281. konačne odluke, pod naslovom „Pritužbe u pogledu otuđenja imovine [Nürburgringa]”, sadržavaju podrobno obrazloženje koje je Komisiju navelo na to da odluči da je imovina Nürburgringa bila otuđena ponuditelju koji je podnio najvišu ponudu s osiguranim financiranjem, u okviru natječajnog postupka koji je bio otvoren, transparentan, nediskriminatoran i bezuvjetan, te, slijedom toga, da otuđenje imovine Nürburgringa grupi Capricorn nije bilo provedeno po cijeni nižoj od tržišne, tako da ono nije državna potpora.

184    Ovo je obrazloženje dovoljno da ispuni zahtjeve iz sudske prakse navedene u točki 182. ove presude.

185    Osim toga, druga pobijana odluka, prema kojoj otuđenje imovine Nürburgringa nije državna potpora, nije samo iznesena u uvodnoj izjavi 285. prvoj alineji konačne odluke nego je također preuzeta u njezin članak 1. zadnju alineju. Tužiteljev je prigovor u tom pogledu, dakle, činjenično pogrešan.

186    Naposljetku valja podsjetiti na to da u okviru nadzora državnih potpora Komisija podliježe obvezi savjesnog i nepristranog ispitivanja, koja joj nalaže, među ostalim, da pomno ispita elemente na temelju kojih može odlučiti o naravi predmetne mjere kao državne potpore i koje joj je država članica dostavila (vidjeti presudu od 22. listopada 2008., TV2/Danmark i dr./Komisija, T‑309/04, T‑317/04, T‑329/04 i T‑336/04, EU:T:2008:457, t. 183. i navedenu sudsku praksu).

187    Komisija u okviru prethodnog ispitivanja uvedenog člankom 108. stavkom 3. UFEU‑a mora dati svoju ocjenu kako s obzirom kako na informacije koje je dostavila dotična država tako i s obzirom na one koje su dostavili mogući podnositelji pritužbi (presuda od 3. svibnja 2001., Portugal/Komisija, C‑204/97, EU:C:2001:233, t. 35.).

188    U uvodnim izjavama 266. do 271. konačne odluke Komisija je ispitala očitovanja upravitelja koja su dostavila njemačka tijela i koja su iznesena u uvodnim izjavama 102. do 110. navedene odluke te ih je usporedila s tužiteljevim očitovanjima iznesenima u uvodnim izjavama 97. do 101. te iste odluke. Komisija je ondje iznijela vlastita utvrđenja i napomene glede relevantnih elemenata, osobito u odnosu na transparentnost i nediskriminatornost natječajnog postupka.

189    U ovom slučaju Komisija, dakle, jest ispitala i ocijenila informacije koje su dostavili kako tužitelj tako i njemačka tijela.

190    Slijedom toga, valja odbiti tužiteljev prigovor u tom pogledu i, prema tome, šesti tužbeni razlog u cijelosti.

e)      Deveti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava na dobru upravu

191    U okviru svojeg devetog tužbenog razloga tužitelj tvrdi da je Komisija povrijedila njegovo pravo na dobru upravu, kako proizlazi iz članka 41. Povelje o temeljnim pravima. Naime, Komisija nije na prikladan način uzela u obzir sve relevantne elemente i argumente koje je tužitelj iznio niti je provjerila objašnjenja direktora i upravitelja imovine prenositelja. Tužitelj smatra da je načelo dobre uprave izraz njegova prava na podnošenje vlastitih očitovanja i prava na ocjenu tih očitovanja, a čiju povredu on ističe, osim toga, u okviru sedmog i osmog tužbenog razloga.

192    Komisija osporava tu argumentaciju.

193    Glede prigovora koji se temelji na povredi načela dobre uprave zbog toga što tužiteljeva očitovanja nisu ocijenjena, on se preklapa sa sedmim tužbenim razlogom, u okviru kojeg tužitelj ističe da je, donijevši prvu pobijanu odluku, Komisija propustila ocijeniti njegova očitovanja. Budući da je tužba proglašena nedopuštenom u dijelu u kojem se odnosi na poništenje prve pobijane odluke, i sedmi tužbeni razlog i taj prigovor su nedopušteni.

194    Glede prigovora koji se temelji na povredi načela dobre uprave zbog povrede tužiteljeva prava na podnošenje očitovanja, on se preklapa s osmim tužbenim razlogom, koji se temelji na povredi tužiteljevih postupovnih prava zbog nepokretanja službenog istražnog postupka, a koji je već ispitan i odbijen u točki 176. ove presude.

195    Slijedi da deveti tužbeni razlog treba odbaciti kao djelomično nedopušten i u preostalom dijelu odbiti kao djelomično neosnovan.

196    Budući da su odbijeni svi tužbeni razlozi i prigovori koji su usmjereni na poništenje pobijane odluke i koji se izravno temelje na povredi tužiteljevih postupovnih prava kao i i svi tužbeni razlozi i prigovori koji su usmjereni na poništenje druge pobijane odluke i koji sadržavaju argumente koji se mogu povezati s navedenim tužbenim razlozima i prigovorima, zahtjev za poništenje navedene odluke valja odbiti.

197    Budući da je tužitelj podnio više dokaznih prijedloga za saslušanje svjedoka, valja utvrditi da ne proizlazi da je to nužno za rješavanje ovog spora, a osobito za provjeru da su činjenice ili indicije koje je tužitelj iznio morale pobuditi Komisijine sumnje. Slijedom navedenog, ti se dokazni prijedlozi odbijaju.

198    S obzirom na sve prethodne ocjene, tužbu valja odbaciti kao djelomično nedopuštenu, a u preostalom dijelu odbiti kao neosnovanu.

IV.    Troškovi

199    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, treba mu naložiti snošenje troškova u skladu s Komisijinim zahtjevom.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (prvo prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Odbija se zahtjev za obustavu postupka.

2.      Tužba se odbija.

3.      Udruga Ja zum Nürburgring eV snosi vlastite troškove i troškove Europske komisije.

Pelikánová Valančius Nihoul

Svenningsen       Öberg

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 19. lipnja 2019.

Potpisi

Sadržaj

*      Jezik postupka: njemački