Predmet T-570/16

HF

protiv

Europskog parlamenta

„Javna služba – Član ugovornog osoblja za pomoćne poslove – Članak 24. Pravilnika o osoblju – Zahtjev za pomoć – Članak 12.a Pravilnika o osoblju – Uznemiravanje – Članak 90. stavak 1. Pravilnika o osoblju – Pravilnikom propisani rok za odgovor od četiri mjeseca – Odluka tijela nadležnog za sklapanje ugovora da pokrene upravnu istragu – Nezauzimanje stajališta tijela nadležnog za sklapanje ugovora o postojanju navodnog uznemiravanja u pravilnikom propisanom roku za odgovor – Pojam implicitne odluke o odbijanju zahtjeva za pomoć – Nepostojeći akt – Nedopuštenost”

Sažetak – Presuda Općeg suda (prvo vijeće) od 24. travnja 2017.

1.      Tužbe dužnosnikâ – Akt koji negativno utječe – Pojam – Implicitna odluka o odbijanju zahtjeva za pomoć – Uključenost – Iznimka – Izostanak odgovora uprave zbog potrebe vođenja istrage

(Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 12.a, čl. 24. i čl. 90. st. 1.)

2.      Dužnosnici – Obveza uprave da pruži pomoć – Provedba u području uznemiravanja – Podnošenje zahtjeva za pomoć – Pokretanje upravne istrage – Potreba vođenja istrage do kraja

(Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 12.a i 24.)

3.      Dužnosnici – Obveza uprave da pruži pomoć – Provedba u području uznemiravanja – Podnošenje zahtjeva za pomoć – Pokretanje upravne istrage – Nastavak vođenja istrage nakon isteka pravilnikom propisanog roka za odgovor na zahtjev za pomoć – Nastanak implicitne odluke o odbijanju – Isključenost

(Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 12.a i 24.)

1.      Kada tijelo ne odgovori na zahtjev za pomoć iz članka 24. Pravilnika o osoblju u roku od četiri mjeseca predviđenom u članku 90. stavku 1. tog pravilnika, može se smatrati da je donesena implicitna odluka tog tijela kojom se odbija zahtjev za pomoć. Naime, u tom slučaju valja pretpostaviti da to tijelo nije smatralo da elementi podneseni u prilog zahtjevu za pomoć predstavljaju dovoljan prima facie dokaz postojanja navedenih činjenica da bi postojala obveza pomoći. Utvrđenje postojanja takve implicitne odluke o odbijanju zahtjeva za pomoć je stoga usko povezano s neusvajanjem mjera, od strane uprave, poput onih koje joj nalažu dužnost pomoći predviđenu u članku 24. Pravilnika o osoblju, jer u tom slučaju uprava implicitno, ali nužno, smatra da slučaj ne spada u područje primjene potonje odredbe.

Takva situacija razlikuje se, međutim, od one o kojoj je riječ u ovom predmetu u kojem je, kao odgovor na zahtjev za pomoć, tijelo nadležno za sklapanje ugovora ocijenilo da mu je podnesen dovoljan prima facie dokaz zbog kojega je potrebno pokrenuti upravnu istragu kako bi se utvrdilo jesu li navedene činjenice stvarno predstavljale uznemiravanje ili spolno uznemiravanje u smislu članka 12.a Pravilnika o osoblju. Naime, u takvoj je situaciji nužno da se ta istraga provede do kraja kako bi uprava, na temelju nalaza izvješća o istrazi, mogla zauzeti konačno stajalište o tom pitanju, koje bi joj omogućilo ili da odbaci zahtjev za pomoć ili osobito da, kada su navodne činjenice dokazane i spadaju u područje primjene članka 12.a Pravilnika o osoblju, pokrenu stegovni postupak s ciljem, ako je to potrebno, primjene stegovnih sankcija prema navodnom uznemiravatelju.

(t. 54., 56. i 57.)

2.      Glede upravne istrage koju je tijelo pokrenulo nakon podnošenja zahtjeva za pomoć zbog optužbe za uznemiravanje, svrha upravne istrage je potvrditi ili opovrgnuti postojanje uznemiravanja u smislu članka 12.a Pravilnika o osoblju, tako da tijelo nadležno za sklapanje ugovora ne može prejudicirati ishod istrage te se od njega očekuje upravo to da ne zauzme stajalište, čak i implicitno, o postojanju navodnog uznemiravanja dok ne dobije rezultate upravne istrage. Drugim riječima, pokretanju upravne istrage svojstveno je da uprava ne zauzima stajalište preuranjeno i u biti na temelju jednostranog opisa činjenica navedenih u zahtjevu za pomoć jer ona mora, naprotiv, pridržati donošenje svojeg stajališta sve dok navedena istraga, koja mora biti provedena kontradiktorno, uz sudjelovanje navodnog uznemiravatelja.

S tim u svezi valja još pojasniti da je u takvom slučaju uprava i dalje obvezna provesti upravnu istragu do kraja, neovisno o tome je li navodno uznemiravanje u međuvremenu prestalo, a također i ako je podnositelj zahtjeva za pomoć ili navodni uznemiravatelj napustio instituciju.

Važnost provođenja upravne istrage do kraja je također u tome, s jedne strane, da eventualno priznanje tijela nadležnog za sklapanje ugovora nakon upravne istrage, eventualno provedene uz pomoć posebnog tijela koje odredi tijelo nadležno za sklapanje ugovora, kao što je Savjetodavni odbor, da je postojalo uznemiravanje može samo po sebi imati povoljan učinak u terapeutskom procesu oporavka uznemiravanog dužnosnika ili člana osoblja i žrtva će ga, osim toga, moći upotrijebiti za eventualnu tužbu pred nacionalnim sudom, na koju se primjenjuje obveza pružanja pomoći tijela nadležnog za sklapanje ugovora na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju i pri čemu ta obveza ne prestaje završetkom razdoblja zaposlenja osobe o kojoj je riječ. S druge strane, provođenje upravne istrage sve do njezina kraja može, naprotiv, omogućiti opovrgavanje optužbi navodne žrtve, omogućujući prema tome ispravljanje svih povreda koje je takva optužba, ako se dokaže da je bila neutemeljena, mogla uzrokovati osobi koja se smatrala možebitnim uznemiravateljem tijekom istražnog postupka.

(t. 59.-61.)

3.      Pravilnik o osoblju, suprotno odredbama tih propisa u stegovnom području, ne sadržava posebne odredbe glede roka u kojem uprava mora provesti upravnu istragu, među ostalim u svezi s uznemiravanjem. Stoga, okolnost da je upravna istraga, pokrenuta kao odgovor na zahtjev za pomoć u roku od četiri mjeseca od podnošenja tog zahtjeva, i dalje u tijeku nakon isteka tog roka ne omogućuje da se upravi pripiše implicitna odluka kojom bi tijelo nadležno za sklapanje ugovora zanijekalo postojanje činjenica navedenih u zahtjevu za pomoć ili kojom bi se smatralo da one ne predstavljaju uznemiravanje u smislu članka 12.a Pravilnika o osoblju.

(t. 62.)