PRESUDA SUDA (veliko vijeće)
11. lipnja 2024.(*)
„Žalba – Tržišno natjecanje – Članci 266. i 340. UFEU‑a – Presuda kojom se smanjuje iznos novčane kazne koju je izrekla Europska komisija – Povrat neosnovano naplaćenog iznosa koji izvršava Komisija – Obveza plaćanja kamata – Kvalifikacija – Paušalno obeštećenje zbog nemogućnosti korištenja neosnovano plaćenog iznosa novčane kazne – Primjenjiva stopa“
U predmetu C‑221/22 P,
povodom žalbe na temelju članka 56. Statuta Suda Europske unije, podnesene 28. ožujka 2022.,
Europska komisija, koju zastupaju D. Calleja Crespo, N. Khan, B. Martenczuk, P. Rossi i L. Wildpanner, u svojstvu agenata,
žalitelj,
a druga stranka postupka je
Deutsche Telekom AG, sa sjedištem u Bonnu (Njemačka), koji zastupaju C. von Köckritz, P. Lohs i U. Soltész, Rechtsanwälte,
tužitelj u prvostupanjskom postupku,
SUD (veliko vijeće),
u sastavu: K. Lenaerts, predsjednik, L. Bay Larsen, potpredsjednik, A. Arabadjiev, C. Lycourgos, E. Regan, F. Biltgen, N. Piçarra i Z. Csehi (izvjestitelj), predsjednici vijeća, P. G. Xuereb, L. S. Rossi, N. Jääskinen, N. Wahl, I. Ziemele, J. Passer i D. Gratsias, suci,
nezavisni odvjetnik: A. M. Collins,
tajnik: D. Dittert, načelnik odjela,
uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 12. srpnja 2023.,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 23. studenoga 2023.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Europska komisija svojom žalbom traži djelomično ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 19. siječnja 2022., Deutsche Telekom/Komisija (T‑610/19, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2022:15), kojom je taj sud Komisiji naložio da društvu Deutsche Telekom AG isplati naknadu u iznosu od 1 750 522,83 eura na ime naknade pretrpljene štete, poništio odluku Komisije od 28. lipnja 2019. kojom se društvu Deutsche Telekom odbijaju isplatiti zatezne kamate (u daljnjem tekstu: sporna odluka) te u preostalom dijelu odbio tužbu društva Deutsche Telekom.
Pravni okvir
Pravo Unije
Financijska uredba iz 2012.
2 Pod naslovom „Utvrđivanje iznosa potraživanja“, članak 78. Uredbe (EU, Euratom) br. 966/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o financijskim pravilima koja se primjenjuju na opći proračun Unije i o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 1605/2002 (SL 2012., L 298, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 248., u daljnjem tekstu: Financijska uredba iz 2012.) u stavku 4. određivao je:
„Komisija je ovlaštena donositi delegirane akte u skladu s člankom 210. o detaljnim pravilima o utvrđivanju iznosa potraživanja, uključujući postupke i popratne dokumente, te o zateznoj kamati.“
Delegirana uredba (EU) br. 1268/2012
3 Delegiranu uredbu Komisije (EU) br. 1268/2012 od 29. listopada 2012. o pravilima za primjenu Uredbe (EU, Euratom) br. 966/2012 Europskog parlamenta i Vijeća o financijskim pravilima koja se primjenjuju na opći proračun Unije (SL 2012., L 362, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 9., str. 183.) Komisija je donijela među ostalim na temelju članka 78. stavka 4. Financijske uredbe iz 2012.
4 U skladu s člankom 83. Delegirane uredbe br. 1268/2012, naslovljenim „Zatezne kamate“:
„1. Ne dovodeći u pitanje bilo koje posebne odredbe koje proizlaze iz primjene posebnih sektorskih propisa, na svaki iznos potraživanja koji nije bio plaćen u roku iz članka 80. stavka 3. točke (b) obračunavaju se kamate u skladu sa stavcima 2. i 3. ovog članka.
2. Kamatna stopa na iznose potraživanja koji nisu plaćeni u roku iz članka 80. stavka 3. točke (b) je stopa koju upotrebljava Europska središnja banka [(ESB)] za svoje glavne operacije refinanciranja, objavljena u seriji C Službenog lista Europske unije [(u daljnjem tekstu: stopa za refinanciranje ESB‑a)], a koja se primjenjuje prvog kalendarskog dana mjeseca u kojem iznos dospijeva, uvećana za:
(a) osam postotnih bodova kada se obveza temelji na ugovoru o javnoj nabavi roba i usluga iz glave V.;
(b) tri i pol postotna boda u svim ostalim slučajevima.
3. Kamate se obračunavaju od kalendarskog dana koji slijedi nakon roka iz članka 80. stavka 3. točke (b) navedenog u obavijesti o terećenju do kalendarskog dana kada je dug u cijelosti podmiren.
Nalog za povrat za iznos zateznih kamata izdaje se kada su kamate doista primljene.
4. U slučaju novčanih kazni, kada dužnik ponudi financijsko jamstvo koje računovodstveni službenik prihvati umjesto plaćanja, kamatna stopa koja se primjenjuje od roka iz članka 80. stavka 3. točke (b) je stopa iz stavka 2. ovog članka koja se primjenjuje prvog dana mjeseca u kojemu je donesena odluka o izricanju novčane kazne, uvećana samo za jedan i pol postotni bod.“
5 Članak 90. te uredbe, naslovljen „Povrat novčanih ili drugih kazni“, određivao je:
„1. Ako se podnese tužba Sudu Europske unije protiv odluke Komisije o uvođenju novčanih ili drugih kazni u skladu s UFEU‑om ili Ugovorom o Euratomu te dok nisu iscrpljena sva pravna sredstva, dužnik privremeno plaća dotične iznose na bankovni račun koji odredi računovodstveni službenik ili nudi financijsko jamstvo koje je prihvatljivo računovodstvenom službeniku. Jamstvo je neovisno od obveze plaćanja novčane ili ugovorne kazne ili drugih kazni te se može izvršiti po prvom pozivu. Ono obuhvaća potraživanje u vezi s glavnicom i pripadajućim kamatama kako je navedeno u članku 83. stavku 4.
2. Komisija osigurava privremeno plaćene iznose tako da ih ulaže u financijsku imovinu te time osigurava sigurnost i likvidnost novčanih sredstava, a istodobno ostvaruje pozitivan povrat.
[…]
4. Nakon što su iscrpljena sva pravna sredstva i nakon što je novčana kazna ili ugovorna kazna ukinuta ili smanjena poduzima se jedna od sljedećih mjera:
(a) neopravdano naplaćeni iznosi zajedno s [nastalim] kamatama vraćaju se dotičnoj trećoj strani. Ako je ukupan [prinos] ostvaren za odgovarajuće razdoblje bio negativan, vraća se nominalna vrijednost neopravdano naplaćenih iznosa;
(b) ako je podneseno financijsko jamstvo, ono se vraća na odgovarajući način.“
Okolnosti spora
6 Komisija je 15. listopada 2014. donijela Odluku C(2014) 7465 final u vezi s postupkom primjene članka 102. UFEU‑a i članka 54. Sporazuma o EGP‑u (predmet AT.39523 – Slovak Telekom), ispravljenu njezinom Odlukom C(2014) 10119 final od 16. prosinca 2014. i njezinom Odlukom C(2015) 2484 final od 17. travnja 2015.
7 Komisija je tom odlukom društvu Deutsche Telekom izrekla novčanu kaznu u iznosu od 31 070 000 eura zbog zlouporabe vladajućeg položaja na slovačkom tržištu širokopojasnih telekomunikacijskih usluga protivno članku 102. UFEU‑a i članku 54. Sporazuma o EGP‑u.
8 Društvo Deutsche Telekom podnijelo je tužbu za poništenje navedene odluke te je usto privremeno podmirilo tu novčanu kaznu 16. siječnja 2015. Presudom od 13. prosinca 2018., Deutsche Telekom/Komisija (T‑827/14, u daljnjem tekstu: presuda Deutsche Telekom iz 2018., EU:T:2018:930), Opći je sud djelomično prihvatio tužbu društva Deutsche Telekom te je izvršavajući svoje nadležnosti u sporu pune jurisdikcije smanjio navedenu novčanu kaznu za iznos od 12 039 019 eura. Komisija je 19. veljače 2019. izvršila povrat tog iznosa društvu Deutsche Telekom.
9 Društvo Deutsche Telekom je 12. ožujka 2019. zatražilo od Komisije da mu plati zatezne kamate na neosnovano naplaćeni iznos za razdoblje od dana plaćanja novčane kazne do dana povrata tog iznosa (u daljnjem tekstu: predmetno razdoblje).
10 Komisija je u spornoj odluci odbila prihvatiti taj zahtjev. Tvrdila je da, na temelju članka 90. stavka 4. točke (a) Delegirane uredbe br. 1268/2012, neosnovano naplaćeni nominalni iznos novčane kazne ne mora biti uvećan za zatezne kamate s obzirom na činjenicu da je ukupni ostvareni prinos iz ulaganja tog iznosa u financijsku imovinu, koje je ona provela na temelju stavka 2. tog članka 90., bio negativan.
11 Komisija je u toj odluci također razmotrila argument društva Deutsche Telekom kojim se tvrdi da je u skladu s presudom Općeg suda od 12. veljače 2019., Printeos/Komisija (T‑201/17, EU:T:2019:81), to društvo imalo pravo na zatezne kamate u visini stope za refinanciranje ESB‑a, uvećane za 3,5 postotnih bodova. Odgovarajući na taj argument, Komisija je objasnila da ta presuda ne čini pravnu osnovu za plaćanje zateznih kamata koje je potraživalo društvo Deutsche Telekom. Nadalje, tvrdila je da navedenu presudu treba tumačiti ne dovodeći u pitanje primjenu članka 90. stavka 4. točke (a) Delegirane uredbe br. 1268/2012. Konačno, navela je da je protiv te iste presude podnijela žalbu i da ona stoga nije pravomoćna.
Tužba pred Općim sudom i pobijana presuda
12 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 9. rujna 2019. društvo Deutsche Telekom pokrenulo je postupak pred tim sudom tražeći poništenje sporne odluke kao i da se Komisiji naloži isplata obeštećenja za izmaklu dobit nastalu zbog nemogućnosti korištenja, tijekom predmetnog razdoblja, neosnovano naplaćenog iznosa novčane kazne ili, podredno, naknada štete koju je to društvo pretrpjelo zbog odbijanja Komisije da plati zatezne kamate na taj iznos.
13 Opći je sud djelomično prihvatio tu tužbu.
14 Kao prvo, Opći je sud odbio zahtjev društva Deutsche Telekom za isplatu obeštećenja, na ime izvanugovorne odgovornosti Europske unije, za navodnu izmaklu dobit nastalu zbog nemogućnosti korištenja, tijekom predmetnog razdoblja, neosnovano naplaćenog iznosa novčane kazne, a koji odgovara godišnjem prinosu od uloženog kapitala ili ponderiranom prosječnom trošku njegova kapitala.
15 Naime, prema mišljenju Općeg suda, društvo Deutsche Telekom propustilo je pružiti uvjerljive dokaze o stvarnom i izvjesnom karakteru navodne štete. Konkretno, tvrdi da društvo Deutsche Telekom nije dokazalo ni da bi neosnovano naplaćeni iznos novčane kazne nužno investiralo u svoje poslovanje, ni da je zbog nemogućnosti korištenja tog iznosa moralo odustati od konkretnih specifičnih projekata, niti da nije imalo na raspolaganju alternativni izvor financiranja.
16 Kao drugo, Opći je sud ispitao zahtjev za naknadu štete koji je društvo Deutsche Telekom podredno istaknulo zbog kršenja članka 266. prvog stavka UFEU‑a kojim se predviđa obveza institucija čiji je akt poništen presudom suda Unije da poduzmu sve potrebne mjere za izvršenje te presude.
17 Pozivajući se na sudsku praksu Suda proizašlu iz presude od 20. siječnja 2021., Komisija/Printeos (C‑301/19 P, u daljnjem tekstu: presuda Printeos, EU:C:2021:39), Opći je sud u točki 72. pobijane presude podsjetio na to da, u slučaju kad su iznosi naplaćeni protivno pravu Unije, iz tog prava proizlazi obveza njihova vraćanja zajedno s kamatama, te da je to posebno slučaj kada su iznosi naplaćeni primjenom akta Unije koji je sud Unije proglasio nevaljanim ili ga je poništio.
18 Opći je sud u točki 75. pobijane presude naglasio da je priznavanje zateznih kamata na neosnovano naplaćeni iznos očito neophodni dio obveze povrata u prijašnje stanje koju Komisija ima nakon donošenja presude o poništenju ili presude u sporu pune jurisdikcije.
19 Kada je konkretno riječ o priznavanju takvih kamata od dana privremenog plaćanja predmetne novčane kazne, Opći je sud u točki 88. pobijane presude utvrdio da je svrha tog priznavanja paušalno obeštetiti poduzetnika koji je platio tu novčanu kaznu, i to zbog nemogućnosti korištenja svojim sredstvima tijekom razdoblja od dana privremenog plaćanja navedene novčane kazne do dana njezina povrata.
20 Opći je sud stoga u točki 113. pobijane presude zaključio da odbijanje Komisije da društvu Deutsche Telekom isplati te kamate predstavlja dovoljno ozbiljnu povredu članka 266. prvog stavka UFEU‑a, koja može povlačiti utvrđivanje izvanugovorne odgovornosti Unije. Imajući u vidu postojanje izravne uzročne veze između te povrede i štete koja se sastoji od gubitka, tijekom predmetnog razdoblja, zateznih kamata na neosnovano naplaćeni iznos novčane kazne, Opći je sud društvu Deutsche Telekom dosudio naknadu od 1 750 522,38 eura, izračunanu analognom primjenom stope iz članka 83. stavka 2. točke (b) Delegirane uredbe br. 1268/2012, odnosno stope za refinanciranje ESB‑a koja se primjenjivala u siječnju 2015. i iznosila je 0,05 %, uvećane za 3,5 postotnih bodova.
21 Kao treće, kada je riječ o zahtjevu za poništenje sporne odluke, Opći je sud taj zahtjev prihvatio zbog istih razloga kao oni koji su ga u okviru ispitivanja zahtjeva za naknadu štete naveli na zaključak da je Komisija povrijedila članak 266. prvi stavak UFEU‑a kada je odbila društvu Deutsche Telekom platiti zatezne kamate na neosnovano naplaćeni iznos novčane kazne za predmetno razdoblje.
Zahtjevi stranaka pred Sudom
22 Komisija od Suda zahtijeva da:
– ukine pobijanu presudu u dijelu u kojem se njome prihvaća tužba društva Deutsche Telekom;
– sam odluči o otvorenim pitanjima u sporu;
– podredno, vrati predmet, u dijelu u kojem još nije riješen, na ponovno odlučivanje Općem sudu i
– naloži društvu Deutsche Telekom snošenje svih troškova vezanih uz predmetni postupak i postupak pred Općim sudom.
23 Društvo Deutsche Telekom od Suda zahtijeva da:
– odbije žalbu i
– naloži Komisiji da uz vlastite troškove snosi i troškove koje je društvo Deutsche Telekom imalo u okviru postupaka pred Općim sudom i Sudom.
O žalbi
24 U prilog osnovanosti svoje žalbe Komisija iznosi dva žalbena razloga koji se temelje, prvi, na pogrešci koja se tiče prava koju je Opći sud počinio jer je zaključio da članak 266. UFEU‑a Komisiji nalaže apsolutnu i bezuvjetnu obvezu retroaktivnog plaćanja „zateznih kamata koje imaju karakter sankcije“ od dana privremenog plaćanja novčane kazne i, drugi, na pogrešci koja se tiče prava koju je Opći sud počinio kada je utvrdio da stopa zateznih kamata koje je Komisija dužna platiti odgovara – analognom primjenom članka 83. stavka 2. točke (b) Delegirane uredbe br. 1268/2012 – stopi za refinanciranje ESB‑a uvećanoj za 3,5 postotnih bodova.
O dopuštenosti žalbe
25 Društvo Deutsche Telekom tvrdi da je žalba u cijelosti nedopuštena jer u stvarnosti nije usmjerena protiv pobijane presude, već protiv presude Printeos, koja je postala pravomoćna. Nadalje, društvo Deutsche Telekom navodi da su razni dijelovi prvog žalbenog razloga te drugi žalbeni razlog nedopušteni jer se u njima samo ponavljaju argumenti koji su izneseni pred Općim sudom ili jer se prvi put iznose u žalbenom stadiju. Kada je konkretno riječ o prvom žalbenom razlogu, tvrdi da nedopuštenost tog žalbenog razloga također proizlazi iz činjenice da Komisija nije navela, kršeći time zahtjev iz članka 169. stavka 2. Poslovnika Suda, iz kojih točaka obrazloženja pobijane presude proizlazi da obveza plaćanja kamata ima karakter sankcije.
26 Komisija smatra da je njezina žalba u cijelosti dopuštena.
27 S tim u vezi treba reći da iz članka 256. UFEU‑a, članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije, članka 168. stavka 1. točke (d) i članka 169. Poslovnika Suda proizlazi da se u žalbi moraju jasno navesti osporavani dijelovi presude čije se ukidanje traži te pravni argumenti koji konkretno podupiru taj zahtjev. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, tom zahtjevu ne udovoljava žalba u kojoj se samo ponavljaju razlozi i argumenti koji su već izneseni pred Općim sudom, pri čemu se čak ne navodi ni argumentacija kojom bi se konkretno identificirala pogreška koja se tiče prava koju navodno sadržava presuda Općeg suda. Naime, takva žalba u stvarnosti predstavlja zahtjev za obično preispitivanje tužbe podnesene Općem sudu, što nije u nadležnosti Suda (presuda od 15. srpnja 2021., DK/ESVD, C‑851/19 P, EU:C:2021:607, t. 32. i navedena sudska praksa).
28 Međutim, o pravnim pitanjima razmatranima u prvostupanjskom postupku može se ponovno raspravljati tijekom žalbenog postupka ako žalitelj osporava tumačenje ili primjenu prava Unije koje je dao Opći sud. Naime, ako se žalitelj u svojoj žalbi ne bi mogao u tom smislu pozvati na razloge i argumente već iznesene pred Općim sudom, žalbeni bi postupak dijelom izgubio smisao (presuda od 15. srpnja 2021., DK/ESVD, C‑851/19 P, EU:C:2021:607, t. 33. i navedena sudska praksa).
29 Nadalje, Sud je u više navrata ocijenio da žalitelj ima pravo podnijeti žalbu u kojoj će istaknuti žalbene razloge koji proizlaze iz pobijane presude i kojima je cilj pravno osporavanje njezine osnovanosti (presuda od 26. veljače 2020., ESVD/Alba Aguilera i dr., C‑427/18 P, EU:C:2020:109, t. 54. i navedena sudska praksa).
30 Konačno, Komisija mora, kao i svaka druga stranka u žalbenom postupku, zadržati mogućnost osporavanja pravnih načela koja je Opći sud primijenio u presudi čije se ukidanje traži, čak i ako su ta načela utvrđena u presudama protiv kojih nije moguće ili nije više moguće podnijeti žalbu.
31 U konkretnom slučaju žalbom se od Suda traži, kao što to ističe Komisija u njezinu uvodnom dijelu, da preispita svoju sudsku praksu proizašlu iz presude Printeos, na kojoj se pobijana presuda u velikom dijelu temelji, ali se u njoj ne uzima u obzir sudska praksa prihvaćena prije donošenja te presude Printeos. U argumentaciji koju iznosi Komisija se dovoljno precizno navode osporavani dijelovi pobijane presude kao i razlozi zbog kojih ona, po mišljenju Komisije, sadržava pogreške koje se tiču prava, pa se stoga, suprotno tvrdnjama društva Deutsche Telekom, ne ograničava samo na ponavljanje ili reproduciranje argumenata koje je ta institucija iznijela pred Općim sudom.
32 Prigovor nedopuštenost koji je istaknulo društvo Deutsche Telekom valja stoga odbiti.
Prvi žalbeni razlog
Argumentacija stranaka
33 Svojim prvim žalbenim razlogom Komisija tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je utvrdio da članak 266. UFEU‑a Komisiji nalaže apsolutnu i bezuvjetnu obvezu da retroaktivno plati „zatezne kamate koje imaju karakter sankcije“, i to od dana privremenog plaćanja novčane kazne.
34 Taj prvi žalbeni razlog podijeljen je na šest dijelova.
35 U prvom dijelu prvog žalbenog razloga Komisija osporava da je počinila dovoljno ozbiljnu povredu članka 266. prvog stavka UFEU‑a time što nije platila zatezne kamate u iznosu koji je potraživalo društvo Deutsche Telekom.
36 Naime, prema mišljenju te institucije, pojam zateznih kamata, sličnih onima koje je potraživalo društvo Deutsche Telekom i koje je dosudio Opći sud, pretpostavlja da dužnik kasni s plaćanjem, makar to bilo i iz nemarnosti. Ističe da je Opći sud uostalom u presudi od 8. lipnja 1995., Siemens/Komisija (T‑459/93, EU:T:1995:100, t. 101.), zatezne kamate definirao kao kamate „zbog kašnjenja u izvršenju obveze povrata“. Međutim, Komisija tvrdi da je u konkretnom slučaju nakon donošenja presude Deutsche Telekom iz 2018. odmah izvršila povrat neosnovano naplaćenog iznosa novčane kazne te da stoga nikad nije bila „u kašnjenju“ s plaćanjem. Zatezne kamate čije se plaćanje zahtijeva na temelju presude Printeos i pobijane presude stoga za Komisiju predstavljaju neopravdanu sankciju.
37 U drugom dijelu tog žalbenog razloga Komisija navodi da se u pobijanoj presudi zanemaruje sudska praksa prihvaćena prije donošenja presude Printeos.
38 Prema mišljenju Komisije, kamate koje se moraju platiti u slučaju povrata neosnovano naplaćenih novčanih iznosa nisu „zatezne kamate koje imaju karakter sankcije“ koje treba platiti retroaktivno, već kompenzacijske kamate čija je svrha izbjegavanje stjecanja bez osnove od strane dužnika, kao što to među ostalim proizlazi iz presude od 5. rujna 2019., Europska unija/Guardian Europe i Guardian Europe/Europska unija (C‑447/17 P i C‑479/17 P, EU:C:2019:672). Komisija ističe da, iako je Sud u toj presudi kamate koje treba platiti kvalificirao kao „zatezne kamate“, on je ipak precizirao da su one bile uređene odredbama Delegirane uredbe br. 1268/2012. Stoga smatra da je ustvari riječ o kompenzacijskim kamatama koje odgovaraju kamatama nastalim zbog ulaganja koja je Komisija izvršila na temelju članka 90. te delegirane uredbe. Dakle, iz navedene se presude, na koju se upućuje u točki 73. pobijane presude, ne bi moglo zaključiti da je Komisija bila dužna društvu Deutsche Telekom platiti zatezne kamate koje potražuje i koje joj je Opći sud dosudio u pobijanoj presudi.
39 Polazeći od te sudske prakse Komisija priznaje da je na temelju članka 266. prvog stavka UFEU‑a, u slučaju kad sud Unije naknadno ukine ili smanji novčanu kaznu koju je ona izrekla, obvezna izvršiti povrat neosnovano naplaćenog iznosa novčanih kazni kao i nastalih kamatau skladu s člankom 90. Delegirane uredbe br. 1268/2012. Naime, smatra da joj zabrana stjecanja bez osnove, koju sudska praksa predviđa u takvim slučajevima, zabranjuje da zadrži kamate nastale na temelju te novčane kazne. Međutim, Komisija smatra da se mora primijeniti članak 90. stavak 4. te delegirane uredbe koji joj nalaže da dotičnim poduzetnicima, nakon donošenja presude kojom se ukida ili smanjuje privremeno naplaćena novčana kazna, vrati „neopravdano naplaćen[e] iznos[e] zajedno s kamatama“. S druge strane, smatra da je u slučaju kad je ukupni prinos od ulaganja iznosa koji odgovaraju toj novčanojkaznibio negativan, potrebno izvršiti povrat samo „nominaln[e] vrijednost[i] neopravdano naplaćenih iznosa“.
40 Smatra da bi primjena načela prihvaćenih u pobijanoj presudi u trenutačnom gospodarskom kontekstu dovela do stjecanja bez osnove od strane konkretnih poduzetnika, zbog priznavanja apsolutnog i bezuvjetnog prava na plaćanje kamata po stopi koja odgovara stopi za refinanciranje ESB‑a uvećanoj za 3,5 postotnih bodova.
41 U trećem dijelu prvog žalbenog razloga Komisija navodi da se člankom 90. Delegirane uredbe br. 1268/2012 uređuju kamate koje je potrebno platiti kod izvršenja presuda Unijinih sudova.
42 Ona među ostalim ima dvojbe u pogledu osnovanosti točke 97. pobijane presude, u kojoj je Opći sud utvrdio da je u slučaju kad je iznos nastalih kamata, u smislu članka 90. stavka 4. Delegirane uredbe br. 1268/2012, niži od iznosa zateznih kamata, Komisija dužna platiti razliku između ta dva iznosa. Takvo bi tumačenje Općeg suda dovelo do toga da se ta odredba zapravo ne bi nikad primjenjivala. Naime, smatra da kamate nastale na temelju sigurnog ulaganja nikad ne mogu biti više od zateznih kamata, čija stopa odgovara stopi za refinanciranje ESB‑a uvećanoj za 3,5 postotnih bodova.
43 U četvrtom dijelu prvog žalbenog razloga Komisija navodi da nisu ispunjene pretpostavke za utvrđivanje izvanugovorne odgovornosti Unije u smislu članka 340. UFEU‑a.
44 Prije svega smatra da je Opći sud, time što je Komisiju obvezao na retroaktivno plaćanje zateznih kamata od privremenog plaćanja novčane kazne, pogrešno izjednačio obično utvrđivanje novčane kazne, čiji je iznos sud Unije naknadno smanjio, s dovoljno ozbiljnom povredom pravnog pravila. Nadalje, tvrdi da društvo Deutsche Telekom nije pred Općim sudom dokazalo da je pretrpjelo štetu. U tom smislu, odbijanje Komisije da plati kamate po stopi za refinanciranje ESB‑a uvećanoj za 3,5 postotnih bodova ne bi se moglo smatrati gubitkom uzrokovanom društvu Deutsche Telekom. Konačno, Komisija tvrdi da je proturječno optuživati je za počinjenje ozbiljne povrede prava zbog čimbenika kao što je trajanje sudskih postupaka, na koje ona nema utjecaja.
45 U petom dijelu prvog žalbenog razloga Komisija navodi da ex tunc učinak presuda Unijinih sudova ne dovodi do obveze plaćanja zateznih kamata od dana privremenog plaćanja novčane kazne.
46 Komisija s tim u vezi navodi da, iako poništenje akta od strane suda Unije dovodi do toga da se taj akt retroaktivno isključuje iz pravnog sustava Unije, ostaje činjenica da do donošenja presude Deutsche Telekom iz 2018. ona nije imala nikakvu obvezu u pogledu povrata novčane kazne, tim više jer se na njezine odluke primjenjuje presumpcija valjanosti. Komisija naglašava da je ex tunc učinak presude kojom se ukida ili smanjuje novčana kazna ne može obvezivati na plaćanje kamata od privremenog plaćanja te novčane kazne, s obzirom na to da u trenutku tog plaćanja ona nije imala ni obvezu ni mogućnost izvršiti povrat navedene novčane kazne.
47 Komisija dodaje da, protivno stajalištu Općeg suda, glavna tražbina, to jest neosnovano naplaćeni iznos novčane kazne, u tom trenutku ni u kojem slučaju nije bila „određen[a] u pogledu svojega iznosa ili barem odrediv[a] na temelju objektivno utvrđenih elemenata“ u smislu presude Printeos (točka 55.).
48 U šestom dijelu prvog žalbenog razloga Komisija navodi da se nalaganjem plaćanja zateznih kamata u pobijanoj presudi ugrožava odvraćajući učinak novčanih kazni.
49 Komisija smatra da se o tom učinku mora voditi računa prilikom utvrđivanja iznosa novčane kazne. U tom smislu ističe da, s obzirom na to da ne može unaprijed pretpostaviti ishod eventualnih tužbi podnesenih protiv njezinih odluka kojima se izriče novčana kazna i trajanje odgovarajućih sudskih postupaka, ona u trenutku određivanja iznosa novčane kazne nije u mogućnosti odvagati navedeni odvraćajući učinak i iznos zateznih kamata koje bi eventualno mogla biti dužna platiti. Nadalje tvrdi da se nerazmjernošću tih kamata, koje bi prema mišljenju Komisije mogle dosezati više od polovice iznosa novčanih kazni, dovodi u pitanje njihov odvraćajući učinak.
50 Društvo Deutsche Telekom u cijelosti osporava Komisijinu argumentaciju i smatra da prvi žalbeni razlog treba odbiti.
Ocjena Suda
51 Iz članka 266. prvog stavka UFEU‑a proizlazi da institucija čiji je akt poništen mora poduzeti potrebne mjere za izvršenje presude kojom se taj akt proglašava ništavnim s učinkom ex tunc. To među ostalim podrazumijeva plaćanje neosnovano naplaćenih iznosa na temelju navedenog akta te plaćanje kamata (vidjeti u tom smislu presude od 12. veljače 2015., Komisija/IPK International, C‑336/13 P, EU:C:2015:83, t. 29. i od 5. rujna 2019., Europska unija/Guardian Europe i Guardian Europe/Europska unija, C‑447/17 P i C‑479/17 P, EU:C:2019:672, t. 55.).
52 Iz ustaljene sudske prakse isto tako proizlazi da plaćanje kamata predstavlja mjeru za izvršenje presude o poništenju u smislu članka 266. prvog podstavka UFEU‑a, zato što mu je svrha paušalno obeštetiti nemogućnost ostvarenja tražbine i, osim toga, nakon donošenja te presude o poništenju, potaknuti dužnika da tu presudu izvrši u najkraćem mogućem roku (vidjeti u tom smislu presudu od 12. veljače 2015., Komisija/IPK International, C‑336/13 P, EU:C:2015:83, t. 30. i od 10. listopada 2001., Corus UK/Komisija, T‑171/99, EU:T:2001:249, t. 53. i 54. te navedenu sudsku praksu).
53 Iz članka 266. prvog stavka UFEU‑a tako proizlazi da u slučaju kad sud Unije ukine ili smanji, s učinkom ex tunc, novčanu kaznu izrečenu odlukom Komisije zbog kršenja pravila tržišnog natjecanja, ta institucija mora izvršiti povrat cijelog ili dijela iznosa privremeno plaćene novčane kazne zajedno s kamatama za razdoblje od dana privremenog plaćanja te novčane kazne do dana njezina povrata.
54 Uostalom, obveza povrata neosnovano naplaćenih novčanih iznosa zajedno s kamatama ne primjenjuje se samo na institucije, tijela, urede i agencije Unije već i na tijela država članica.
55 U tom smislu, prema ustaljenoj sudskoj praksi, svaka osoba kojoj je nacionalno tijelo naložilo plaćanje pristojbe, carine, poreza ili drugog davanja protivno pravu Unije može na temelju tog prava tražiti od tog tijela ne samo povrat neosnovano naplaćenog novčanog iznosa nego i plaćanje kamata radi kompenzacije nedostupnosti tog iznosa (vidjeti u tom smislu presude od 9. studenoga 1983., San Giorgio, 199/82, EU:C:1983:318, t. 12.; od 8. ožujka 2001., Metallgesellschaft i dr., C‑397/98 i C‑410/98, EU:C:2001:134, t. 84.; od 19. srpnja 2012., Littlewoods Retail i dr., C‑591/10, EU:C:2012:478, t. 24. do 26.; od 9. rujna 2021., Hauptzollamt B (Fakultativno sniženje poreza), C‑100/20, EU:C:2021:716, t. 26. i 27., te od 28. travnja 2022., Gräfendorfer Geflügel- und Tiefkühlfeinkost Produktions i dr., C‑415/20, C‑419/20 i C‑427/20, EU:C:2022:306, t. 51. i 52.).
56 Prema tome, kada su novčani iznosi naplaćeni protivno pravu Unije, neovisno o tome je li ih naplatilo nacionalno tijelo ili pak institucija, tijelo, ured ili agencija Unije, ti novčani iznosi moraju biti vraćeni i taj povrat mora biti uvećan za kamate koje pokrivaju cijelo razdoblje od dana plaćanja tih novčanih iznosa do dana njihova povrata, što je izraz općeg načela obveze povrata stečenog bez osnove (vidjeti u tom smislu presudu od 28. travnja 2022., Gräfendorfer Geflügel- und Tiefkühlfeinkost Produktions i dr., C‑415/20, C‑419/20 i C‑427/20, EU:C:2022:306, t. 53. te navedenu sudsku praksu).
57 Dakle, time što je u točki 111. pobijane presude, slijedom argumentacije koja se među ostalim temeljila na presudi Printeos, ocijenio da je Komisija povrijedila članak 266. prvi stavak UFEU‑a kada je odbila društvu Deutsche Telekom platiti kamate na neosnovano naplaćeni iznos novčane kazne za predmetno razdoblje, Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava. On je samo potvrdio, slično kao što se to čini u toj presudi Printeos, načela na koja se podsjeća u točkama 51. do 56. ove presude, koja proizlaze iz ustaljene sudske prakse od koje nema potrebe odstupiti.
58 U tom kontekstu treba naglasiti da, suprotno tvrdnjama Komisije, naknada čije je plaćanje Opći sud pobijanom presudom naložio Komisiji u korist društva Deutsche Telekom ne odgovara „zateznim kamatama koje imaju karakter sankcije“. Naime, do dana donošenja presude Deutsche Telekom iz 2018. Komisija uopće nije bila dužna vratiti društvu Deutsche Telekom iznos novčane kazne, ni djelomično ni u cijelosti, imajući u vidu, prije svega, izvršnost Komisijinih odluka kojima se nalaže novčana obveza na teret osoba koje nisu države članice, nadalje, nepostojanje suspenzivnog učinka na temelju članka 278. UFEU‑a u slučaju tužbi podnesenih pred sudom Unije i, konačno, presumpciju valjanosti koja se primjenjuje na Komisijine odluke sve dok nisu ukinute ili povučene (vidjeti u tom smislu presudu od 17. lipnja 2010., Lafarge/Komisija, C‑413/08 P, EU:C:2010:346, t. 81. i navedenu sudsku praksu). Prema tome, Komisija je tek od tog trenutka imala obvezu povrata te se, ako neosnovanonaplaćeni iznos novčane kazne nije odmah vraćen, moglo smatrati da kasni s izvršenjem te obveze. Međutim, u konkretnom je slučaju među strankama nesporno da je Komisija nakon donošenja presude Deutsche Telekom iz 2018. izvršila povrat neosnovano naplaćenog iznosa novčane kazne društvu Deutsche Telekom.
59 Točno je da je Opći sud u pobijanoj presudi, slično kao i u sudskoj praksi na koju se poziva, kamate koje Komisija mora platiti u konkretnom slučaju u više navrata kvalificirao kao „zatezne kamate“ ili „kamate za kašnjenje“, što su pojmovi koji upućuju na postojanje dužnikova kašnjenja s plaćanjem te na namjeru da seon sankcionira.
60 Međutim, takva kvalifikacija, koliko god bila sporna imajući u vidu svrhu predmetnih kamata, ne može dovesti u pitanje valjanost, s gledišta načela na koja se podsjeća u točkama 51. do 56. ove presude, zaključaka slijedom kojih je Opći sud utvrdio da je Komisija dužna vratiti neosnovano naplaćeni iznos zajedno s kamatama koje imaju za cilj paušalno obeštetiti predmetnog poduzetnika zbog nemogućnosti korištenja tog iznosa.
61 Kada je riječ o činjenici, na koju se poziva Komisija, da se kamate čije joj je plaćanje Opći sud u pobijanoj presudi naložio odnose na razdoblje od dana privremenog plaćanja novčane kazne do dana povrata neosnovano naplaćenog iznosa nakon donošenja presude kojom je ta novčana kazna smanjena i da se one stoga odnose na razdoblje koje je dobrim dijelom prethodilo donošenju te presude, ona je posljedica ex tunc učinka takve presude te Komisijine obveze, koja proizlazi iz članka 266. prvog stavka UFEU‑a, da postupi po toj presudi na način da konkretnog poduzetnika stavi u situaciju u kojoj bi on bio da mu tijekom cijelog tog razdoblja nije bilo onemogućeno korištenje iznosa koji odgovara tom neosnovano naplaćenom iznosu. U tom smislu, imajući u vidu postojanje prava na podnošenje tužbe protiv bilo koje odluke Komisije kojom se izriče novčana kazna, nesporno je da u slučaju kad je konkretni poduzetnik privremeno platio novčanu kaznu, Komisija eventualno može biti dužna poduzeti mjere za izvršenje presude kojom se djelomično ili u cijelosti poništava takva odluka, poput onih na koje se podsjeća u točkama 51. do 53. ove presude.
62 Također, ne može se prihvatiti argumentacija Komisije da u konkretnom slučaju nije postojala dovoljno ozbiljna povreda pravnog pravila niti dovoljan dokaz da je društvo Deutsche Telekom pretrpjelo štetu. Naime, kada na temelju članka 266. prvog stavka UFEU‑a Komisija ima obvezu vratiti određeni novčani iznos zajedno s kamatama, ona nema nikakvu marginu prosudbe u pogledu svrsishodnosti plaćanja tih kamata, tako da je već sama povreda prava Unije, koja se sastoji u odbijanju njihova plaćanja, dovoljna za dokazivanje postojanja dovoljno ozbiljne povrede tog prava, na temelju čega se može utvrditi izvanugovorna odgovornost Unije (vidjeti u tom smislu presudu Printeos, t. 103. i 104.). Međutim, Komisija je u konkretnom slučaju u skladu s tom odredbom bila dužna, nakon donošenja presude Deutsche Telekom iz 2018., neosnovano naplaćeni iznos novčane kazne vratiti zajedno s kamatama, kao što je to Opći sud pravilno ocijenio u točki 112. pobijane presude. Osim toga, budući da su te kamate „paušalnog“ karaktera, kao što to proizlazi iz sudske prakse na koju se podsjeća u točki 52. ove presude, Komisija ne može izbjeći tu obvezu pozivanjem na to da društvo Deutsche Telekom nije u dovoljnoj mjeri dokazalo postojanje štete.
63 U tim okolnostima, prvi, drugi, četvrti i peti dio prvog žalbenog razloga valja odbiti.
64 Također, Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je odbio Komisijine argumente koji se temelje na odredbama članka 90. Delegirane uredbe br. 1268/2012. Naime, kao što je pravilno istaknuto u točki 98. pobijane presude, kada je iznos „[nastalih]“ kamata iz članka 90. stavka 4. te delegirane uredbe manji od iznosa kamata koje se plaćaju na temelju obveze paušalnog obeštećenja, ili čak kamate nisu ni nastale, s obzirom na to da je prinos od uloženog kapitala bio negativan, Komisija je na temelju članka 266. prvog stavka UFEU‑a ipak dužna zainteresiranoj osobi platiti razliku između iznosa eventualnih „[nastalih] kamata“ u smislu članka 90. stavka 4. navedene delegirane uredbe i iznosa kamata koje se duguju za razdoblje od dana plaćanja predmetnog iznosa do dana njegova povrata (vidjeti u tom smislu presudu Printeos, t. 75. i 76.).
65 U tom smislu, kao što je istaknula sama Komisija te kao što je to naglasio i nezavisni odvjetnik u točki 77. svojeg mišljenja, obveza te institucije da na temelju članka 90. stavka 4. Delegirane uredbe br. 1268/2012 konkretnom poduzetniku plati „[nastale] kamate“ ima za cilj prije svega izbjegavanje stjecanja bez osnove od strane Unije. Međutim, ta potencijalna obveza nema nikakvog utjecaja na obvezu koju navedena institucija u svakom slučaju ima na temelju članka 266. prvog stavka UFEU‑a da u paušalnom iznosu obešteti tog poduzetnika zbog nemogućnosti korištenja, koja je posljedica činjenice da je na Komisiju prenesen novčani iznos koji odgovara neosnovano naplaćenom iznosu novčane kazne, uključujući i kada ulaganje iznosa novčane kazne koju je navedeni poduzetnik privremeno platio nije rezultiralo prinosom koji je viši od stope za refinanciranje ESB‑a uvećane za 3,5 postotnih bodova.
66 Osim toga, iako je točno da Komisija u skladu s člankom 90. stavkom 2. Delegirane uredbe br. 1268/2012 osigurava očuvanje privremeno plaćenih iznosa tako da ih ulaže u financijsku imovinu te na taj način osigurava sigurnost i likvidnost novčanih sredstava, a istodobno ostvaruje pozitivan povrat ulaganja, iz te odredbe isto tako proizlazi da poduzetnik koji je privremeno platio novčanu kaznu koja mu je izrečena nema nikakav utjecaj na uvjete pod kojima se iznos te novčane kazne ulaže. Međutim, Komisija je propustila precizirati razloge zbog kojih bi, u takvim okolnostima, rizike kojima su takva ulaganja izložena trebao snositi poduzetnik koji je privremeno platio novčanu kaznu izrečenu na temelju akta koji je djelomično ili u cijelosti nezakonit.
67 U tim okolnostima, treći dio prvog žalbenog razloga valja odbiti.
68 Kada je riječ o argumentaciji Komisije da se nalaganjem tom društvu plaćanja kamata od dana privremene naplate novčane kazne ugrožava odvraćajući učinak novčanih kazni, Sud prihvaća zaključke koje je Opći sud izložio u točkama 93. i 94. pobijane presude, prema kojima odvraćajuću funkciju novčanih kazni treba pomiriti sa zahtjevima u pogledu djelotvorne sudske zaštite. Međutim, ti zahtjevi podrazumijevaju da se u slučaju kad je presudom suda Unije ukinuta ili smanjena novčana kazna koju je predmetni poduzetnik privremeno platio, njemu mora dosuditi, imajući u vidu članak 266. prvi stavak UFEU‑a te ex tunc učinak takve presude, paušalno obeštećenje zbog nemogućnosti korištenja iznosa koji odgovara iznosu koji je Komisija neosnovano naplatila, i to za razdoblje od dana tog privremenog plaćanja do dana kad je navedena institucija izvršila povrat tog iznosa. U svakom slučaju, na odvraćajući učinak novčanih kazni nije se moguće pozivati u slučaju novčanih kazni koje je sud Unije ukinuo ili smanjio, s obzirom na to da Komisija nema mogućnost pozvati se na akt koji je proglašen nezakonitim u svrhu odvraćanja.
69 U tim okolnostima, šesti dio prvog žalbenog razloga valja također odbiti.
70 Slijedom navedenog, prvi žalbeni razlog Komisije valja odbiti kao neosnovan.
Drugi žalbeni razlog
Argumentacija stranaka
71 Svojim drugim žalbenim razlogom Komisija tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točkama 114. do 138. pobijane presude utvrdio da stopa koja se primjenjuje na kamate koje je Komisija dužna platiti odgovara, po analogiji s člankom 83. stavkom 2. točkom (b) Delegirane uredbe br. 1268/2012, stopi za refinanciranje ESB‑a uvećanoj za 3,5 postotnih bodova.
72 Komisija podsjeća na to da je Sud u presudi od 5. rujna 2019., Europska unija/Guardian Europe i Guardian Europe/Europska unija (C‑447/17 P i C‑479/17 P, EU:C:2019:672, t. 56.), utvrdio da prilikom utvrđivanja kamata koje se moraju platiti nakon ukidanja novčane kazne treba primijeniti stopu utvrđenu u odredbama Delegirane uredbe br. 1268/2012, ali pritom nije precizirao na koju se odredbu te delegirane uredbe potrebno referirati.
73 Međutim, podsjeća na to da se presudom Printeos, na koju se upućuje u točki 121. pobijane presude, tumači presuda od 5. rujna 2019., Europska unija/Guardian Europe i Guardian Europe/Europska unija (C‑447/17 P i C‑479/17 P, EU:C:2019:672), i to na način da se potonja odnosi na članak 83. navedene delegirane uredbe. Napominje da je Opći sud u točkama 133. i 134. pobijane presude iz toga zaključio da treba analogno primijeniti članak 83. stavak 2. točku (b) iste delegirane uredbe kojim se propisuje plaćanje kamata po stopi za refinanciranje ESB‑a uvećanoj za 3,5 postotnih bodova.
74 No prema mišljenju Komisije, s jedne strane, takva analogna primjena nije opravdana jer članak 83. Delegirane uredbe br. 1268/2012 uređuje zatezne kamate koje tuženici moraju platiti Komisiji u slučaju kašnjenja s plaćanjem predviđajući poseban postupak u tu svrhu.
75 S druge strane, smatra da se iz presude Printeos ne može zaključiti da je Sud, koji se očitovao o izračunu složenih kamata, želio po analogiji primijeniti stopu iz članka 83. stavka 2. točke (b) Delegirane uredbe br. 1268/2012 za izračun zateznih kamata. Uostalom, ni Opći sud u presudi od 12. veljače 2019., Printeos/Komisija (T‑201/17, EU:T:2019:81), ni Sud u presudi Printeos odlučujući o žalbi u tom predmetu nije dosudio zatezne kamate po stopi predviđenoj u toj odredbi.
76 Međutim, ako Sud zaključi da treba primijeniti kamatnu stopu utvrđenu u članku 83. Delegirane uredbe br. 1268/2012, Komisija smatra da je potrebno – osim ako se ne odredi druga odgovarajuća kamatna stopa – po analogiji s člankom 83. stavkom 4. te delegirane uredbe primijeniti stopu za refinanciranje ESB‑a uvećanu za 1,5 postotnih bodova, koju Komisija primjenjuje u slučaju kad adresat odluke kojom se izriče novčana kazna položi bankarsku garanciju umjesto privremenog plaćanja te novčane kazne. Ta je situacija u dovoljnoj mjeri slična situaciji iz ovog predmeta jer se u oba slučaja kamatama kompenzira nemogućnost – u prvom slučaju Komisije, a u drugom slučaju konkretnog poduzetnika – slobodnog raspolaganja iznosom novčane kazne za vrijeme trajanja sudskog postupka.
77 Društvo Deutsche Telekom osporava argumentaciju Komisije i smatra da drugi žalbeni razlog također treba odbiti.
Ocjena Suda
78 Iz sudske prakse Suda proizlazi da prilikom utvrđivanja iznosa kamata koje moraju biti isplaćene poduzetniku koji je platio novčanu kaznu koju mu je izrekla Komisija, nakon što je ta novčana kazna ukinuta ili smanjena, ta institucija mora primijeniti stopu koja je u tom smislu određena Delegiranom uredbom br. 1268/2012 (vidjeti u tom smislu presudu od 5. rujna 2019., Europska unija/Guardian Europe i Guardian Europe/Europska unija, C‑447/17 P i C‑479/17 P, EU:C:2019:672, t. 56.). Nadalje, Sud je precizirao da nije riječ o upućivanju na članak 90. te delegirane uredbe, u kojem se ne spominje nikakva posebna kamatna stopa, već na članak 83. navedene delegirane uredbe, u kojem se utvrđuje kamatna stopa za tražbine koje nisu podmirene u roku (vidjeti u tom smislu presudu Printeos, t. 81.).
79 U članku 83. Delegirane uredbe br. 1268/2012, koji je sadržavao pravila za primjenu Financijske uredbe iz 2012. koja je tada bila snazi, u tu je svrhu bilo predviđeno nekoliko kamatnih stopa koje su sve odgovarale stopi za refinanciranje ESB‑a uvećanoj za različite postotne bodove. U skladu s člankom 83. stavkom 2. točkama (a) i (b) te delegirane uredbe, uvećanje iznosi 8 postotnih bodova kada se tražbina temelji na ugovoru o javnoj nabavi roba i usluga odnosno 3,5 postotnih bodova u svim ostalim slučajevima. Nadalje, ako je dužnik položio financijsko jamstvo koje je računovodstveni službenik prihvatio umjesto plaćanja novčane kazne, članak 83. stavak 4. navedene delegirane uredbe predviđa uvećanje od 1,5 postotnih bodova.
80 U konkretnom slučaju, Opći sud nije prihvatio nijednu od dvije kamatne stope koje se odnose na specifične slučajeve iz članka 83. stavka 2. točke (a) odnosno članka 83. stavka 4. Delegirane uredbe br. 1268/2012. On je prihvatio stopu koja se dopunski predviđa za „sv[e] ostal[e] slučajev[e]“ u članku 83. stavku 2. točki (b) te delegirane uredbe.
81 Opći je sud tako u točki 136. pobijane presude prilikom utvrđivanja paušalnog obeštećenja koje društvu Deutsche Telekom treba biti isplaćeno zbog nemogućnosti korištenja svojim sredstvima, na temelju analize koju je proveo u točkama 125. do 135. te presude kao primjenjivu stopu prihvatio, po analogiji, stopu iz članka 83. stavka 2. točke (b) Delegirane uredbe br. 1268/2012, to jest stopu za refinanciranje ESB‑a uvećanu za 3,5 postotnih bodova.
82 Opći je sud stoga u točki 137. navedene presude društvu Deutsche Telekom na ime naknade štete koja mu je prouzročena dovoljno ozbiljnom povredom članka 266. prvog stavka UFEU‑a dosudio naknadu čiji iznos od 1 750 522,83 eura odgovara gubitku kamata po stopi od 3,55 %, tijekom predmetnog razdoblja, na neosnovano naplaćeni iznos novčane kazne.
83 Točno je da se, kao što je to tvrdila Komisija, u članku 83. stavku 2. točki (b) Delegirane uredbe br. 1268/2012 ne utvrđuje kamatna stopa koja odgovara paušalnom obeštećenju sličnom onom o kojem je riječ u predmetnom slučaju. Naime, tom se uredbom uređuje slučaj, koji nema veze s ovim predmetom, kašnjenja s plaćanjem, to jest slučaj kad tražbina nije podmirena u predviđenom roku. Upravo zbog činjenice da ni taj članak 83. ni bilo koja druga odredba navedene delegirane uredbe ne određuju tu stopu, Opći je sud odlučio da u okviru izvršavanja svoje margine prosudbe „po analogiji“ primjeni članak 83. stavak 2. točku (b) navedene delegirane uredbe.
84 Iz navedenog ipak ne proizlazi da je primjenjujući stopu utvrđenu u toj odredbi, koja uostalom ne izgleda nerazumno ili nerazmjerno imajući u vidu svrhu predmetnih kamata, Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava u okviru izvršavanja nadležnosti koje mu se priznaju u postupcima za utvrđivanje izvanugovorne odgovornosti Unije.
85 U tom smislu valja naglasiti da ako je Opći sud smanjio iznos novčane kazne koju je Komisija izrekla društvu Deutsche Telekom te koji joj je taj poduzetnik privremeno platio, Komisija ne može biti stavljena u povoljniji položaj od onog u kojem bi se društvo Deutsche Telekom nalazilo da je njegova tužba odbijena nakon što je odlučio da, umjesto da izvrši takvo privremeno plaćanje, položi bankarsku garanciju u iščekivanju ishoda sudskog postupka pokrenutog podnošenjem tužbe. Međutim, u potonjem slučaju društvo Deutsche Telekom bilo bi izloženo kamatama obračunatim po stopi od 1,55 %, u skladu s člankom 83. stavkom 4. Delegirane uredbe br. 1268/2012, čemu treba pridodati i troškove polaganja te bankarske garancije.
86 Iz navedenih se razloga ne može prihvatiti argumentacija Komisije da se podredno gornji iznos kamata koje treba platiti društvu Deutsche Telekom odredi po toj stopi od 1,55 %.
87 Osim toga, kao što je to Opći sud pravilno naveo u točkama 127. i 131. pobijane presude, slučaj poduzetnika koji je privremeno platio novčanu kaznu i istodobno podnio tužbu protiv Komisijine odluke kojom mu se izriče ta novčana kazna razlikuje se od slučaja poduzetnika koji je položio bankarsku garanciju u iščekivanju da se iscrpe sva pravna sredstava. Naime, kad je poduzetnik položio bankarsku garanciju, pa se na njega slijedom toga primjenjuje odgoda plaćanja, on za razliku od poduzetnika koji je izvršio privremeno plaćanje novčane kazne nije na Komisiju prenio novčani iznos koji odgovara iznosu izrečene novčane kazne, tako da od Komisije neće biti moguće tražiti da mu se vrati neosnovano naplaćeni iznos. Jedina financijska šteta koju je eventualno pretrpio konkretni poduzetnik posljedica je njegove vlastite odluke da položi bankarsku garanciju.
88 Konačno, iako je točno da, kao što je to naglasila Komisija, Sud u presudi Printeos nije dosudio kamate po stopi za refinanciranje ESB‑a uvećanoj za 3,5 postotnih bodova na iznos novčane kazne koju treba vratiti, on to nije učinio zato što je tužitelj u prvostupanjskom postupku, u predmetu u kojem je donesena ta presuda, u vezi s takvim iznosom tražio samo primjenu stope za refinanciranje ESB‑a uvećane za 2 postotna boda.
89 Također valja naglasiti da, ako bi Komisija smatrala da trenutačne regulatorne odredbe ne uzimaju u obzir na odgovarajući način situaciju poput one o kojoj je riječ u ovom predmetu, ona ili eventualno zakonodavac Unije morali bi izvršiti nužne prilagodbe u interesu zaštite pravne sigurnosti i predvidljivosti Komisijina djelovanja.
90 Međutim, imajući u vidu činjenicu da obveza Komisije da plati kamate u slučaju povrata novčane kazne koju je sud Unije potpuno ili djelomično ukinuo proizlazi iz članka 266. prvog stavka UFEU‑a, svaka nova metoda ili način izračuna tih kamata mora biti u skladu s ciljevima koji se takvim kamatama žele postići. Stoga se stopa koja se primjenjuje na te kamate ne može ograničiti samo na kompenziranje deprecijacije novčane vrijednosti do koje je došlo tijekom razdoblja za koje moraju biti plaćene kamate, bez pokrivanja paušalnog obeštećenja na koje poduzetnik koji je platio tu novčanu kaznu ima pravo zbog činjenice da je neko vrijeme bio onemogućen koristiti se svojim sredstvima u iznosu koji je Komisija neosnovano naplatila.
91 Slijedom navedenog, valja zaključiti da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je odredio paušalno obeštećenje koje mora biti isplaćeno društvu Deutsche Telekom odlučujući se – imajući u vidu svrhu predmetnih kamata i obvezu koju ima u pogledu naknade štete koju je ono pretrpjelo – za analognu primjenu kamatne stope iz članka 83. stavka 2. točke (b) Delegirane uredbe br. 1268/2012. Drugi žalbeni razlog stoga valja također odbiti.
92 Budući da nijedan od žalbenih razloga koje je Komisija istaknula u prilog svojoj žalbi nije prihvaćen, žalbu valja u cijelosti odbiti.
Troškovi
93 Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima.
94 U skladu s člankom 138. stavkom 1. tog poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
95 Budući da Komisija nije uspjela u postupku i da je društvo Deutsche Telekom zatražilo da ona snosi troškove, valja joj naložiti snošenje troškova.
Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) proglašava i presuđuje:
1. Žalba se odbija.
2. Europskoj komisiji nalaže se snošenje troškova.
Potpisi