RJEŠENJE OPĆEG SUDA (žalbeno vijeće)
11. prosinca 2014.(*)
„Postupak – Odmjeravanje troškova – Nagrada za rad odvjetnika – Odvjetničko zastupanje tijela Unije – Paušalna naknada – Putni troškovi i troškovi boravka agenta – Troškovi prevođenja – Troškovi čiju je naknadu moguće tražiti – Imovinsko stanje tužitelja“
U predmetu T‑283/08 P‑DEP,
povodom zahtjeva za odluku o troškovima nastavno na presudu od 7. srpnja 2011., Longinidis/Cedefop (T‑283/08 P, RecFP, EU:T:2011:338),
Pavlos Longinidis, sa stalnom adresom u Solunu (Grčka), kojeg zastupa P. Yatagantzidis, avocat,
tužitelj,
druga stranka u postupku je
Europski centar za razvoj strukovnog osposobljavanja (Cedefop), koji zastupa M. Fuchs, u svojstvu agenta,
tuženik u prvom stupnju,
OPĆI SUD (žalbeno vijeće),
u sastavu: M. Jaeger, predsjednik, M. Prek i G. Berardis (izvjestitelj), suci,
tajnik: E. Coulon,
donosi sljedeće
Rješenje
Činjenice, postupak i zahtjevi stranaka
1 Podneskom pristiglim tajništvu Općeg suda 16. srpnja 2008. Pavlos Longinidis podnio je, na temelju članka 9. Priloga I. Statutu Suda Europske unije, žalbu radi ukidanja presude od 24. travnja 2008., Longinidis/Cedefop (F‑74/06, RecFP, EU:F:2008:48), kojom je Službenički sud odbio njegovu tužbu za poništenje odluke Europskog centra za razvoj strukovnog osposobljavanja (Cedefop) od 30. studenoga 2005. o otkazu njegova ugovora za privremeno osoblje na neodređeno vrijeme.
2 Presudom od 7. srpnja 2011., Longinidis/Cedefop (T‑283/08 P, RecFP, EU:T:2011:338), Opći sud odbio je tu žalbu u cijelosti, s obzirom na to da je utvrđeno da je šest žalbenih razloga na koje se u bitnome pozvao P. Longinidis nedopušteno, neosnovano ili bez učinka. Opći sud je također naložio P. Longinidisu snošenje vlastitih troškova kao i troškova koji su u okviru tog postupka nastali Cedefopu.
3 Dopisom od 14. prosinca 2011. Cedefop je zatražio od P. Longinidisa naknadu ukupnog iznosa od 16.641,28 eura na ime troškova žalbenog postupka, koji su se sastojali od iznosa plaćenog odvjetniku angažiranom u tom postupku, P. Anestisu, putnih troškova i troškova boravka u Luxembourgu (Luksemburg) agenta Cedefopa radi rasprave te troškova prevođenja.
4 Usprkos ponovljenim pokušajima dostave dopisa od 14. prosinca 2011., koje je obavio privatni poduzetnik za dostavu pismovnih pošiljaka, P. Longinidis ga je zaprimio tek kada je priložen drugom dopisu koji mu je uputio Cedefop 19. siječnja 2012. i koji se također odnosio na predmetne troškove. Potonjim dopisom Cedefop je pozvao P. Longinidisa da mu dostavi svoja očitovanja najkasnije do 10. veljače 2012.
5 Nakon što je, izmjenjujući elektroničku poštu s Cedefopom, ishodio produljenje tog roka, P. Longinidis odgovorio je na dopis od 19. siječnja 2012. porukom elektroničke pošte od 2. ožujka 2012., na datum isteka predmetnog produljenog roka.
6 U toj poruci elektroničke pošte P. Longinidis najprije je istaknuo da se vršitelj dužnosti direktora Cedefopa, koji je potpisao dopise od 14. prosinca 2011. i od 19. siječnja 2012., u odnosu na njega nalazio u sukobu interesa. Na drugom mjestu, naveo je da su spomenuti dopisi i njihovi prilozi bili suviše nejasni, s obzirom na to da se, kako on smatra, iz njih nisu mogli razabrati razlozi zbog kojih je Cedefop, s jedne strane, zastupao ne samo agent nego i odvjetnik, čija satnica i broj radnih sati nisu bili navedeni, i, s druge strane, zbog kojeg su nastali troškovi prevođenja. Na trećem mjestu, zatražio je da se postupak u vezi s troškovima koje treba nadoknaditi Cedefopu prekine do imenovanja novog direktora Cedefopa.
7 Porukom elektroničke pošte od 23. ožujka 2012. Cedefop je odgovorio P. Longinidisu da je iznos od 16.641,28 eura točan i da su njegovi prigovori neosnovani. Međutim, P. Longinidis nije ni odgovorio na tu poruku elektroničke pošte ni izvršio plaćanje.
8 Ocijenivši da postupanje P. Longinidisa predstavlja spor o troškovima čiju je naknadu moguće tražiti u smislu članka 92. stavka 1. Poslovnika Općeg suda, Cedefop je aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 30. rujna 2013. podnio predmetni zahtjev za odluku o troškovima, kojim od Općeg suda traži da odredi u iznosu od 16.641,28 eura troškove čiju naknadu može tražiti na temelju presude Longinidis/Cedefop (EU:T:2011:338), uvećano za iznos od 2061,25 eura koji predstavlja troškove prevođenja predmetnog zahtjeva s engleskog na jezik postupka.
9 U svojim očitovanjima predanim tajništvu Općeg suda 13. prosinca 2013. P. Longinidis je zatražio od Općeg suda da odbaci zahtjev Cedefopa kao nedopušten ili da ga odbije kao neosnovan i, podredno, da smanji iznos troškova čiju je naknadu moguće tražiti, koji ni u kojem slučaju ne bi trebali prelaziti [povjerljivo](1) eura.
Pravo
Dopuštenost
10 U svojim očitovanjima o predmetnom zahtjevu za odluku o troškovima, P. Longinidis osporava njegovu dopuštenost.
11 Na prvom mjestu, on ističe da je taj zahtjev nedopušten zbog toga što nije postojao spor između stranaka o troškovima čiju je naknadu moguće tražiti. On osobito tvrdi da se njegova poruka elektroničke pošte od 2. ožujka 2012. ne može smatrati dokazom da je on osporio iznos čiju je naknadu od njega zahtijevao Cedefop. Ta poruka elektroničke pošte u biti je samo zahtjev za prekid administrativnog postupka za naknadu troškova koji je pokrenuo Cedefop, a kako bi se izbjeglo vođenje tog postupka od strane direktora koji navodno nije mogao biti nepristran prema P. Longinidisu.
12 Valja podsjetiti da, sukladno članku 92. stavku 1. Poslovnika, o sporu o troškovima čiju je naknadu moguće tražiti Opći sud, na zahtjev zainteresirane stranke, a nakon što sasluša očitovanja druge stranke, odlučuje rješenjem protiv kojeg nije dopušten pravni lijek.
13 U tom smislu, ne može se smatrati da spor u smislu navedenog članka nastaje samo kad stranka kojoj je upućen zahtjev za naknadu troškova koje plati stranka koja je uspjela u sporu isti izričito i u cijelosti odbije. Naime, u tom je slučaju dovoljno da se stranka kojoj je u sporu naloženo da nadoknadi troškove druge stranke suzdrži od bilo kakve reakcije ili zauzme stav otezanja kako bi onemogućila podnošenje zahtjeva za odluku o troškovima na temelju gore spomenutog članka. Takav bi rezultat ukinuo svrhu postupka predviđenog u članku 92. Poslovnika, čiji je cilj da se konačno odluči o troškovima postupka (vidjeti u tom smislu rješenje od 25. ožujka 2014., Marcuccio/Komisija, T‑126/11 P‑DEP, EU:T:2014:171, t. 13.).
14 Na drugom mjestu, P. Longinidis tvrdi da je predmetni zahtjev suviše nejasan jer Cedefop nije precizirao zašto su troškovi koji su mu nastali bili nužni ni broj radnih sati njegova odvjetnika i njegovu satnicu.
15 Taj prigovor nedopuštenosti također valja odbiti, s obzirom na to da se pitanje sadrži li zahtjev za odluku o troškovima dovoljno pojašnjenja o nužnosti troškova odnosi na osnovanost zahtjeva, a ne na njegovu dopuštenost.
Meritum
16 Sukladno točkama 3. i 8. ove presude, Cedefop zahtijeva da mu P. Longinidis isplati ukupan iznos od 18.702,53 eura. Riječ je o iznosu sastavljenom od sljedećih elemenata:
– 8869,04 eura, koji predstavlja iznos plaćen P. Anestisu za žalbeni postupak, od čega 869,04 eura kao naknada troškova;
– 923,49 eura, koji predstavlja putne troškove i troškove boravka u Luxembourgu agenta Cedefopa radi rasprave u predmetnom postupku;
– 6848,75 eura, koji predstavlja troškove prevođenja koji su navodno bili nužni u tom postupku;
– 2061,25 eura, koji predstavlja troškove prevođenja ovog zahtjeva za odluku o troškovima s engleskog na jezik postupka.
17 P. Longinidis ističe, prvo, da Cedefop nije nužno morao koristiti vanjskog odvjetnika da asistira njegovu agentu, drugo, da iznos nagrade za rad tog odvjetnika nije ni opravdan niti se može provjeriti, treće, da nije bilo potrebno da spomenuti agent bude prisutan na raspravi pred Općim sudom i, četvrto, da nije moguće tražiti naknadu troškova prevođenja nastalih Cedefopu. U svakom slučaju, on dodaje da zbog svojeg imovinskog stanja nije u mogućnosti platiti Cedefopu iznos koji bi premašivao 4000 eura.
Uvodna očitovanja
18 Na temelju članka 91. točke (b) Poslovnika, troškovi čiju je naknadu moguće tražiti su nužni troškovi stranaka nastali u svrhu postupka, posebice putni troškovi i troškovi boravka i naknade agentu, savjetniku ili odvjetniku.
19 Iz te odredbe proizlazi da su troškovi čiju je naknadu moguće tražiti ograničeni, s jedne strane, na troškove nastale u svrhu postupka pred Općim sudom i, s druge strane, na troškove koji su u tu svrhu bili nužni (rješenja od 31. ožujka 2011., Tetra Laval/Komisija, T‑5/02 DEP i T‑80/02 DEP, EU:T:2011:129, t. 53. i od 23. ožujka 2012., Kerstens/Komisija, T‑498/09 P‑DEP, EU:T:2012:147, t. 13.).
20 Sukladno stalnoj sudskoj praksi, kada ne postoje tarifne odredbe prava Unije, sudac Unije mora slobodno ocijeniti predmetne podatke, vodeći računa o predmetu i prirodi spora, o njegovoj važnosti gledano u odnosu na pravo Unije kao i poteškoće predmeta, opseg posla koji je parnični postupak mogao prouzročiti odvjetnicima, agentima ili savjetnicima uključenim u postupak te gospodarskim interesima koje stranke imaju u tom sporu (rješenja od 28. lipnja 2004., Airtours/Komisija, T‑342/99 DEP, Zb., EU:T:2004:192, t. 18. i Kerstens/Komisija, EU:T:2012:147, t. 14.).
21 Određujući troškove čiju je naknadu moguće tražiti, Opći sud vodi računa o svim okolnostima slučaja sve do trenutka objave rješenja o troškovima postupka, uključujući nužne troškove u postupku odmjeravanja troškova (rješenje Kerstens/Komisija, EU:T:2012:147, t. 15.).
Korištenje vanjskog odvjetnika
22 Cedefop ističe da je, suprotno tvrdnjama P. Longinidisa iz njegove poruke elektroničke pošte od 2. ožujka 2012., bilo nužno da ga predstavlja ne samo agent nego i odvjetnik te da stranka kojoj je naloženo snošenje troškova takav izbor ne može dovesti u pitanje. Cedefop dodaje da je riječ o odvjetniku koji ga je već zastupao pred Službeničkim sudom i koji govori grčki, koji je P. Longinidis izabrao kao jezik postupka, a agent koji je vodio predmet nije govorio taj jezik.
23 P. Longinidis tvrdi da Cedefop nije dokazao da je bilo nužno koristiti vanjskog odvjetnika koji asistira agentu zaduženom za predmet. P. Longinidis osobito smatra da se na temelju njegova izbora u vezi s jezikom postupka ne može smatrati da je predmetna asistencija bila nužna.
24 U tom smislu, iz članka 19. prvog podstavka Statuta Suda, koji se pred Općim sudom primjenjuje na temelju članka 53. prvog podstavka tog statuta, proizlazi da institucije Europske unije, kad je riječ o načinu na koji žele biti zastupane ili asistenciji koju žele koristiti pred sucem Unije, slobodno mogu koristiti pomoć odvjetnika. Dakle, kada te institucije koriste asistenciju odvjetnika kojemu moraju isplatiti naknadu, naknada tog odvjetnika ulazi u pojam neizbježnih troškova nastalih u svrhu postupka, a da ta institucija nije dužna dokazivati da je intervencija tog odvjetnika ili te osobe bila objektivno opravdana. U svrhu primjene spomenute odredbe Statuta valja izjednačiti tijela Unije, poput Cedefopa, i spomenute institucije (vidjeti u tom smislu rješenje od 10. listopada 2013., OCVV/Schräder, C‑38/09 P‑DEP, EU:C:2013:679, t. 20. do 22. i navedenu sudsku praksu).
25 Osim toga, iako činjenica da su Cedefop zastupali agent i vanjski odvjetnik ne utječe na eventualnu mogućnost traženja naknade predmetnih troškova, s obzirom na to da ih se načelno ne može isključiti, ona može utjecati na određivanje iznosa troškova nastalih u svrhu postupka koji će se in fine nadoknaditi. Ne može biti riječi o povredi načela jednakog postupanja među tužiteljima kada tuženo tijelo Unije odluči koristiti usluge odvjetnika u određenim predmetima, dok ga u drugima predstavljaju njegovi agenti (vidjeti u tom smislu rješenje od 28. svibnja 2013., Marcuccio/Komisija, T‑278/07 P‑DEP, Zb., EU:T:2013:269, t. 14.).
26 Drugačija procjena, kojom bi se pravo tijela Unije da zahtijeva ukupnu ili dio nagrade plaćene odvjetniku uvjetovalo dokazivanjem „objektivne“ nužnosti korištenja njegovih usluga, predstavljala bi zapravo neizravno ograničenje slobode zajamčene člankom 19. prvim podstavkom Statuta Suda i uključivala bi obvezu suca Unije da svojom ocjenom zamijeni ocjenu institucija i tijela odgovornih za organizaciju vlastitih službi. Takav zadatak nije spojiv ni s člankom 19. prvim podstavkom Statuta Suda ni s ovlašću unutarnje organizacije koju imaju institucije i tijela Unije kad je riječ o vođenju njihovih predmeta pred sudovima Unije (rješenje Marcuccio/Komisija, EU:T:2013:269, t. 15.).
27 Iz te sudske prakse proizlazi da argument P. Longinidisa kojim se dovodi u pitanje nužnost korištenja vanjskog odvjetnika od strane Cedefopa valja odbiti (vidjeti u tom smislu rješenja OCVV/Schräder, EU:C:2013:679, t. 23. i Marcuccio/Komisija, EU:T:2014:171, t. 30.).
Nagrada za rad odvjetnika Cedefopa
28 Kako bi se na temelju kriterija navedenih u točki 20. ove presude ocijenila nužnost troškova koji su stvarno nastali u svrhu postupka, podnositelj zahtjeva mora dostaviti precizne podatke. Iako nepostojanje takvih informacija ne predstavlja prepreku Općem sudu da odredi, na temelju pravedne procjene, iznos troškova čiju je naknadu moguće tražiti, ono ga međutim dovodi u situaciju nužno strogog ocjenjivanja potraživanja podnositelja zahtjeva (vidjeti rješenje Marcuccio/Komisija, EU:T:2014:171, t. 31. i navedenu sudsku praksu).
29 U predmetnom slučaju, Cedefop potražuje iznos od 8000 eura koji odgovara paušalnom iznosu ugovorenom s njegovim vanjskim odvjetnikom. On pojašnjava da takva paušalna naknada predstavlja uobičajen iznos nagrade za rad koju traže odvjetnici specijalizirani za pravo Unije te da bi naknada na temelju satnice vjerojatno bila viša.
30 M. Longinidis najprije ističe da Cedefop nije precizirao satnicu svojeg odvjetnika ni broj radnih sati koje je on ostvario u svrhu žalbenog postupka. Nadalje, ističe da se ne može smatrati da predmetni paušalni iznos, koji su ugovorili Cedefop i njegov odvjetnik prije nego što je potonji izvršio radnje u svrhu žalbenog postupka, predstavlja realnu vrijednost obavljenog posla. Konačno, on ističe da zahtjev za odluku o troškovima ne navodi precizno kako su između njegova agenta i njegova odvjetnika podijeljene radnje nužne za obranu Cedefopa.
31 Najprije valja podsjetiti da sudac Unije nije ovlašten odmjeravati nagrade za rad koje stranke moraju isplatiti svojim odvjetnicima, nego odrediti iznos u kojem se može tražiti naknada tih troškova od stranke kojoj je naloženo snošenje troškova postupka. Jednako tako, paušalna naknada ne utječe na ocjenu Općeg suda o iznosu čija se naknada može tražiti na ime troškova postupka, s obzirom na to da sudac svoju odluku temelji na ustaljenim sudskim kriterijima i preciznim navodima koje mu moraju dostaviti stranke. Iako nepostojanje takvih informacija ne predstavlja prepreku Općem sudu da odredi, na temelju pravedne procjene, iznos troškova čiju je naknadu moguće tražiti, ono ga međutim dovodi u situaciju nužno strogog ocjenjivanja potraživanja podnositelja zahtjeva, kao što je navedeno u točki 28. ove presude (rješenja Marcuccio/Komisija, EU:T:2013:269, t. 20. i Marcuccio/Komisija, EU:T:2014:171, t. 38.).
32 Budući da Cedefop nije dostavio druga pojašnjenja, valja primijeniti kriterije navedene u točki 20. ove presude na temelju elemenata kojima Opći sud raspolaže.
33 Kako je na prvom mjestu riječ o prirodi spora, valja istaknuti da se predmetni zahtjev odnosi na troškove nastale u okviru žalbenog postupka pred Općim sudom, postupka koji je zbog svoje prirode ograničen na pitanja prava i čiji cilj nije utvrđivanje činjenica (vidjeti rješenje Marcuccio/Komisija, EU:T:2014:171, t. 32. i navedenu sudsku praksu).
34 Međutim, mora se uzeti u obzir činjenica da je, u svojoj žalbi, P. Longinidis potvrdio da je Službenički sud iskrivio određene dokaze, sukladno točkama 32. i 35. presude Longinidis/Cedefop (EU:T:2011:338). Cedefop se stoga u svojem odgovoru na žalbu trebao očitovati u tom pogledu.
35 Na drugom mjestu, kad je riječ o predmetu spora, poteškoćama u predmetu i opsegu posla koji je parnični postupak mogao prouzročiti Cedefopu, valja podsjetiti da se žalbom P. Longinidisa, koja se protezala na 20 stranica i sadržavala brojne priloge, osporavalo više dijelova presude Longinidis/Cedefop (EU:F:2008:48), koja se sastojala od 185 točaka. U toj je žalbi u bitnome istaknuto šest žalbenih razloga, od kojih se prvi temeljio na povredi odredaba o izvođenju dokaza i iskrivljavanju dokaza, drugi na povredi obveze obrazlaganja suca, treći na pogrešnom tumačenju obveze obrazlaganja uprave, četvrti na pogrešnom kvalificiranju nepostojanja očite pogreške u ocjeni, peti na pogrešnom tumačenju načela poštovanja prava na obranu i šesti na povredi načela nepristranosti, kao što je navedeno u točki 27. presude Longinidis/Cedefop (EU:T:2011:338).
36 U odgovoru na žalbu koji se sastojao od 21 stranice, Cedefop se očitovao o svim žalbenim razlozima koje je istaknuo P. Longinidis. Međutim, kao što ispravno navodi P. Longinidis, posao P. Anestisa olakšavala je činjenica da je on već imao temeljita znanja o pitanjima koja su se postavila u žalbenom postupku, s obzirom na to da je već zastupao Cedefop u prvostupanjskom postupku.
37 Također valja navesti da je šesti žalbeni razlog istaknuo pitanje dopuštenosti, zbog čega je Opći sud strankama postavio pisana pitanja, na koja je P. Longinidis odgovorio u podnesku od 20 stranica, a Cedefop u podnesku od 10 stranica.
38 Osim toga, uslijed zahtjeva P. Longinidisa, Opći sud je odlučio održati raspravu, koja je nužno zahtijevala pripremne radove P. Anestisa.
39 Proizlazi da je spor u određenoj mjeri bio složen, što potvrđuje dužina presude Longinidis/Cedefop (EU:T:2011:338), koja sadrži 133 točke.
40 Na trećem mjestu, u odnosu na gospodarske interese u sporu, valja istaknuti da je, kao što ističe P. Longinidis, iako je u postupku sudjelovao samo jedan agent Cedefopa, bila riječ o potvrđivanju presude kojom je odbijen zahtjev za naknadu navodne nematerijalne štete u iznosu od 50.000 eura i navodne materijalne štete u iznosu osnovne plaće, dodataka na plaću i mirovinskih prava koje bi P. Longinidis ostvario da mu nije otkazan ugovor o radu.
41 Stoga valja smatrati da je, suprotno tvrdnjama P. Longinidisa, u sporu postojao gospodarski interes ne samo za P. Longinidisa nego i za Cedefop.
42 Na četvrtom mjestu, kad je riječ o važnosti spora u odnosu na pravo Unije, valja navesti da je više žalbenih razloga P. Longinidisa Opći sud mogao odbiti jednostavnom primjenom sudske prakse na temelju presude od 8. rujna 2009., ETF/Landgren (T‑404/06 P, Zb., EU:T:2009:313), vezano osobito uz obveze uprave prilikom otkazivanja ugovora za privremeno osoblje, i ustaljenih načela o nadležnosti suca u žalbenom postupku. Međutim, presuda Longinidis/Cedefop (EU:T:2011:338) sadrži važne navode o dosegu zakonitosti akata Europske unije (t. 39.), o mogućnosti da odluka kojom se odbija zahtjev dopuni obrazloženje akta koji pogađa neku osobu (t. 72.) kao i nepristranosti paritetnog tijela poput žalbenog vijeća Cedefopa (t. 115.). Dakle valja smatrati da je spor imao određenu važnost u odnosu na pravo Unije.
43 S obzirom na sve navedeno, iznos od 8000 eura koji zahtijeva Cedefop pretjeran je, s obzirom na to da potonji nije podnio druge dokaze u prilog svojim zahtjevima. Stoga pravednom ocjenom predmetnih okolnosti valja odrediti paušalni iznos od 6000 eura nagrade za rad P. Anestisa koji predstavlja troškove čiju je naknadu moguće tražiti.
Naknada troškova odvjetnika Cedefopa
44 Cedefop zahtijeva da P. Longinidis nadoknadi ne samo nagradu za rad njegovog odvjetnika nego i njegove troškove, u skladu s računima priloženim predmetnom zahtjevu za odluku o troškovima.
45 P. Longinidis tvrdi da nije podnesen nijedan pisani dokaz kojim se dokazuje da su troškovi P. Anestisa uistinu nastali.
46 U tom smislu, valja istaknuti da su na računima koje je Cedefop podnio u prilogu svojem zahtjevu za odluku o troškovima iskazana samo dva iznosa, odnosno 355,54 eura i 513,50 eura na ime troškova nastalih P. Anestisu, bez analize tih troškova.
47 Budući da Cedefop nije dostavio druga pojašnjenja, visina tih iznosa, ukupno 869,04 eura, pretjerana je. Stoga valja odrediti paušalni iznos od 300 eura troškova odvjetnika Cedefopa čiju je naknadu moguće tražiti (vidjeti u tom smislu rješenja od 1. listopada 2013., Elf Aquitaine/Komisija, C‑521/09 P‑DEP, Zb., EU:C:2013:644, t. 26. i OCVV/Schräder, EU:C:2013:679, t. 41.).
Putni troškovi agenta Cedefopa
48 Cedefop tvrdi da su putni troškovi i troškovi boravka njegovog agenta u Luxembourgu radi rasprave od 13. prosinca 2010. troškovi čiju je naknadu moguće tražiti. Naime, samo jedan agent i samo jedan odvjetnik predstavljaju minimalno zastupanje.
49 P. Longinidis tvrdi da je prisutnost P. Anestisa na spomenutoj raspravi bila dovoljna. Dakle putni troškovi i troškovi boravka agenta tog tijela u Luxembourgu nisu troškovi čiju je naknadu moguće tražiti.
50 U tom smislu valja podsjetiti da se načelno troškovi samo jednog odvjetnika ili agenta za svaku stranku mogu smatrati nužnima u smislu članka 91. točke (b) Poslovnika. Troškovi vezani uz sudjelovanje u postupku drugog odvjetnika ili agenta nisu dakle troškovi čiju je naknadu moguće tražiti osim u slučaju posebnih okolnosti u vezi s, osobito, prirodom predmetnog spora (vidjeti rješenje od 20. siječnja 2014., Schönberger/Parlament, T‑186/11 DEP, EU:T:2014:40, t. 29. i navedenu sudsku praksu).
51 Valja utvrditi da u predmetnom slučaju ne postoje takve okolnosti. Naime, sam Cedefop iznio je činjenicu da je koristio vanjskog odvjetnika i u žalbenom postupku koji je pokrenuo P. Longinidis, zbog toga što je taj odvjetnik temeljito poznavao spis predmeta s obzirom na to da je već zastupao Cedefop u prvostupanjskom postupku (vidjeti u tom smislu analogno rješenje OCVV/Schräder, EU:C:2013:679, t. 40.), da je bio specijalist u području službeničkih sporova te da njegov agent nije dovoljno poznavao jezik postupka.
52 Slijedom navedenoga, valja zaključiti da iznos od 923,49 eura, koji predstavlja putne troškove i troškove boravka agenta Cedefopa u Luxembourgu radi rasprave, nije trošak čiju je naknadu moguće tražiti.
Troškovi prevođenja
53 Cedefop ističe da, s obzirom na to da je jezik postupka koji je izabrao P. Longinidis grčki, koji dovoljno dobro ne poznaju ni njegov agent ni njegov direktor, troškovi čiju je naknadu moguće tražiti u predmetnom postupku uključuju, s jedne strane, troškove prevođenja na engleski više postupovnih dokumenata u žalbenom postupku i, s druge strane, troškove prevođenja na grčki predmetnog zahtjeva za odluku o troškovima, koji je na engleskom sastavio spomenuti agent. On pojašnjava da je predmetne prijevode obavio Prevoditeljski centar za tijela Europske unije, čiji su računi priloženi spomenutom zahtjevu.
54 P. Longinidis tvrdi da se troškovi prevođenja ne mogu smatrati troškovima čiju je naknadu moguće tražiti, uzimajući u obzir osobito činjenicu da je Cedefop odabrao koristiti vanjskog odvjetnika koji govori grčki i da je predmetne dokumente bilo moguće prevesti interno.
55 U tom smislu najprije valja podsjetiti da sukladno članku 35. stavcima 1. i 2. Poslovnika, koji se primjenjuje na Službenički sud na temelju upućivanja u članku 29. njegovog poslovnika, jezik postupka u predmetu izabire tužitelj među službenim jezicima Unije, uz iznimke koje nisu relevantne u predmetnom slučaju.
56 Proizlazi da je P. Longinidis imao puno pravo izabrati grčki kao jezik postupka pred Službeničkim sudom.
57 Na drugom mjestu, na temelju članka 136.a Poslovnika, jezik žalbenog postupka koji je pokrenuo P. Longinidis morao je biti grčki, jezik postupka odluke Službeničkog suda protiv koje je podnio žalbu.
58 Na trećem mjestu, sukladno članku 35. stavku 3. Poslovnika, Cedefop je bio dužan koristiti jezik postupka koji je odabrao P. Longinidis.
59 Na četvrtom mjestu, članak 1. Uredbe Vijeća br. 1 od 15. travnja 1958. o određivanju jezika koji se koriste u Europskoj ekonomskoj zajednici (SL 1958., 17, str. 385.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 3., str. 3.), kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EU) br. 517/2013 od 13. svibnja 2013. o prilagodbi određenih uredaba i odluka u područjima slobodnog kretanja robe, slobode kretanja osoba, prava poduzeća, politike tržišnog natjecanja, poljoprivrede, sigurnosti hrane, veterinarstva i fitosanitarne politike, prometne politike, energetike, poreza, statistike, transeuropskih mreža, pravosuđa i temeljnih prava, pravde, slobode i sigurnosti, okoliša, carinske unije, vanjskih odnosa, vanjske, sigurnosne i obrambene politike i institucija zbog pristupanja Republike Hrvatske (SL L 158, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 10., str. 31.), određuje bugarski, češki, danski, engleski, estonski, finski, francuski, grčki, hrvatski, irski, latvijski, litavski, mađarski, malteški, nizozemski, njemački, poljski, portugalski, rumunjski, slovački, slovenski, španjolski, švedski i talijanski ne samo kao službene jezike nego i kao radne jezike institucija Unije (presuda od 16. listopada 2013., Italija/Komisija, T‑248/10, EU:T:2013:534, t. 29.). Osim toga, iako članak 6. Uredbe br. 1 propisuje da institucije mogu odrediti u svojem poslovniku koji će se jezici koristiti u posebnim slučajevima, Cedefop ne tvrdi da bi se to primjenjivalo na njega i da bi to u predmetnom slučaju opravdavalo naknadu troškova prevođenja (vidjeti u tom smislu analognu presudu Italija/Komisija, EU:T:2013:534, t. 38.).
60 Na petom mjestu, članak 1.d stavak 1. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije propisuje da se pri primjeni tog pravilnika o osoblju zabranjuje svaka diskriminacija na osnovi jezika. Na temelju stavka 6. prve rečenice tog članka, svako ograničenje načela nediskriminacije i proporcionalnosti mora se temeljiti na objektivnim i opravdanim razlozima te mora biti usmjereno na opravdane ciljeve od općeg interesa u okviru kadrovske politike (presuda Italija/Komisija, EU:T:2013:534, t. 30.).
61 U predmetnom slučaju, kada bi se priznalo da su troškovi prevođenja čiju naknadu zahtijeva Cedefop troškovi čiju je naknadu moguće tražiti, P. Longinidisa bi se diskriminiralo na osnovi jezika, s obzirom na to da ti troškovi ne bi nastali spomenutom tijelu da je P. Longinidis izabrao drugi jezik postupka, na primjer engleski, jezik na koji i s kojeg je Cedefop obavio predmetne prijevode.
62 Kad je riječ o prijevodima akata iz žalbenog postupka, valja istaknuti da u okolnostima predmetnog slučaja takva diskriminacija nikako ne može biti opravdana, u mjeri u kojoj je Cedefop koristio vanjskog odvjetnika koji je poznavao jezik postupka, na što je imao pravo na temelju sudske prakse navedene u točkama 24. do 26. ove presude. Korištenje tog odvjetnika valja smatrati dovoljnim da omogući Cedefopu rad na grčkom, u okviru sudskog postupka koji je P. Longinidis pokrenuo pred Općim sudom, sukladno obvezama koje propisuju odredbe navedene u točkama 58. i 59. ove presude.
63 Kad je riječ o prijevodu predmetnog zahtjeva za odluku o troškovima, valja istaknuti da se u takvom postupku više zahtijevaju računovodstvene nego pravne vještine (rješenje od 26. rujna 2013., Schräder/OCVV, T‑187/06 DEP, EU:T:2013:522, t. 68.), iako ga je agent koji je zastupao Cedefop mogao sastaviti na jeziku postupka, uz pomoć, u predmetnom slučaju, drugih agenata tog tijela koji nemaju posebne pravne vještine, ali govore grčki.
64 Nadalje, analogijom također valja primijeniti sudsku praksu na temelju koje se troškovi prijevoda, koje su institucije Unije dužne podnijeti Općem sudu na temelju članka 43. stavka 2. Poslovnika, ne mogu smatrati troškovima čiju je naknadu moguće tražiti (vidjeti u tom smislu analogno rješenje od 26. studenoga 2004., BEI/De Nicola, C‑198/02 P(R)‑DEP, EU:C:2004:754, t. 21. i 22.). Konačno, Opći sud je samo u odnosu na intervenijente, pod određenim uvjetima, priznao nužnost troškova prevođenja (vidjeti u tom smislu rješenje od 18. travnja 2006., Euroalliages i dr./Komisija, T‑132/01 DEP, EU:T:2006:112, t. 46.).
65 U tim okolnostima, troškove prevođenja koji su nastali Cedefopu valja isključiti iz troškova čiju je naknadu moguće tražiti.
Imovinsko stanje P. Longinidisa
66 M. Longinidis u svakom slučaju ističe da je njegovo imovinsko stanje takvo da nije u mogućnosti nadoknaditi Cedefopu iznos viši od [povjerljivo] eura bez dovođenja u opasnost sredstava za život svoje obitelji. U tom smislu, on pojašnjava da iz njegove porezne prijave za godinu 2012. proizlazi, a koja se nalazi u privitku njegovih očitovanja o predmetnom zahtjevu za odluku o troškovima, da njegovi prihodi, koje ostvaruje isključivo obavljajući odvjetničku djelatnost, iznose [povjerljivo] eura.
67 U tom smislu, valja utvrditi da imovinsko stanje stranke kojoj je naloženo snošenje troškova nije jedan od kriterija u odnosu na koje sudac Unije u okviru postupka odmjeravanja troškova određuje iznos troškova čiju je naknadu moguće tražiti. Stoga je taj argument P. Longinidisa irelevantan.
68 Nadalje, valja istaknuti da su u poreznoj prijavi na koju se poziva P. Longinidis navedeni samo njegovi prihodi za godinu 2012. pa se u svakom slučaju ne može zaključiti kakvo je njegovo ukupno imovinsko stanje.
69 S obzirom na sve navedeno, u predmetnom slučaju iznos troškova čiju je naknadu moguće tražiti valja utvrditi u visini od 6300 eura, uključujući troškove ovog postupka odmjeravanja troškova.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (žalbeno vijeće)
rješava:
Određuje se ukupni iznos troškova koje mora nadoknaditi Pavlos Longinidis Europskom centru za razvoj strukovnog osposobljavanja (Cedefop) u visini od 6300 eura.
U Luxembourgu 11. prosinca 2014.