RJEŠENJE OPĆEG SUDA (žalbeno vijeće)

11. prosinca 2014.

Predmet T‑283/08 P‑DEP

Pavlos Longinidis

protiv

Europskog centra za razvoj strukovnog osposobljavanja (Cedefop)

„Postupak – Odmjeravanje troškova – Nagrada za rad odvjetnika – Odvjetničko zastupanje tijela Unije – Paušalna naknada – Putni troškovi i troškovi boravka agenta – Troškovi prevođenja – Troškovi čiju je naknadu moguće tražiti – Imovinsko stanje tužitelja“

Predmet:      Zahtjev za odluku o troškovima koji je Pavlos Longinidis podnio na temelju članka 9. Priloga I. Statutu Suda Europske unije nastavno na presudu od 7. srpnja 2011., Longinidis/Cedefop (T‑283/08 P, Zb. SS, EU:T:2011:338).

Odluka:      Određuje se ukupni iznos troškova koje mora nadoknaditi Pavlos Longinidis Europskom centru za razvoj strukovnog osposobljavanja (Cedefop) u visini od 6300 eura.

Sažetak

1.      Sudski postupak – Troškovi – Spor o troškovima čiju je naknadu moguće tražiti – Pojam – Nepostojanje zahtjeva da stranka kojoj je naloženo snošenje troškova mora odbiti zahtjev za naknadu troškova

(Poslovnik Općeg suda, čl. 92. st. 1.)

2.      Sudski postupak – Troškovi – Odmjeravanje – Troškovi čiju je naknadu moguće tražiti – Pojam – Elementi koji se moraju uzeti u obzir – Imovinsko stanje stranke kojoj je naloženo snošenje troškova – Isključenje

(Poslovnik Općeg suda, čl. 91. t. (b))

3.      Sudski postupak – Troškovi – Odmjeravanje – Troškovi čiju je naknadu moguće tražiti – Nužni troškovi stranaka – Pojam – Nagrada za rad koju institucija, tijelo ili agencija isplaćuju svojem odvjetniku – Uključenost – Povreda načela jednakog postupanja među tužiteljima zbog korištenja odvjetnika u određenim predmetima, a ne u drugima – Nepostojanje

(Statut Suda, čl. 19. podst 1. i čl. 53. podst. 1.; Poslovnik Općeg suda, čl. 91. t. (b))

4.      Sudski postupak – Troškovi – Odmjeravanje – Odmjeravanje na temelju preciznih podataka koje je podnio podnositelj zahtjeva, ili, ako ih nije podnio, na temelju pravične ocjene suca Unije – Paušalnost naknade odvjetnika – Nepostojanje utjecaja na diskrecijsku ovlast suca

(Poslovnik Općeg suda, čl. 91. t. (b))

5.      Sudski postupak – Troškovi – Odmjeravanje – Troškovi čiju je naknadu moguće tražiti – Pojam – Uključivanje više odvjetnika – Pretpostavka – Postojanje posebnih okolnosti

(Poslovnik Općeg suda, čl. 91. t. (b))

6.      Sudski postupak – Troškovi – Odmjeravanje – Troškovi čiju je naknadu moguće tražiti – Pojam – Nužni troškovi stranaka – Vanjski troškovi prevođenja povezani s prijevodima postupovnih dokumenata koje su podnijele institucije Unije – Isključenje

(Uredba Vijeća br. 1., kako je izmijenjena Uredbom br. 517/2013, čl. 1.;Poslovnik Općeg suda, čl. 35. st 3., čl. 43. st. 2. i čl. 91. t. (b))

1.      Sukladno članku 92. stavku 1. Poslovnika, o sporu o troškovima čiju je naknadu moguće tražiti Opći sud, na zahtjev zainteresirane stranke, a nakon što sasluša očitovanja druge stranke, odlučuje rješenjem protiv kojeg nije dopušten pravni lijek.

Stoga, kako bi se izbjeglo ukidanje svrhe postupka predviđenog tom odredbom, čiji je cilj da se konačno odluči o troškovima postupka, ne može se smatrati da spor u smislu navedenog članka nastaje samo kad stranka kojoj je upućen zahtjev za naknadu troškova koje plati stranka koja je uspjela u sporu isti izričito i u cijelosti odbije.

(t. 12. i 13.)

Izvori:

Opći sud: rješenje od 25. ožujka 2014., Marcuccio/Komisija, T‑126/11 P‑DEP, EU:T:2014:171, t. 13.

2.      Iz članka 91. točke (b) Poslovnik Općeg suda proizlazi da su troškovi čiju je naknadu moguće tražiti ograničeni, s jedne strane, na troškove nastale u svrhu postupka pred Općim sudom i, s druge strane, na troškove koji su u tu svrhu bili nužni. S tim u vezi, Opći sud mora slobodno ocijeniti predmetne podatke, vodeći računa o predmetu i prirodi spora, o njegovoj važnosti gledano u odnosu na pravo Unije kao i poteškoće predmeta, opseg posla koji je parnični postupak mogao prouzročiti agentima ili savjetnicima uključenim u postupak te gospodarskim interesima koje stranke imaju u tom sporu. Određujući troškove čiju je naknadu moguće tražiti, Opći sud vodi računa o svim okolnostima slučaja sve do trenutka objave rješenja o troškovima postupka, uključujući nužne troškove u postupku odmjeravanja troškova.

Imovinsko stanje stranke kojoj je naloženo snošenje troškova nije jedan od kriterija u odnosu na koje sudac Unije u okviru postupka odmjeravanja troškova određuje iznos troškova čiju je naknadu moguće tražiti.

(t. 19. do 21. i 67.)

Izvori:

Opći sud: rješenja od 28. lipnja 2004., Airtours/Komisija, T‑342/99 DEP, Zb., EU:T:2004:192, t. 18.; od 31. ožujka 2011., Tetra Laval/Komisija, T‑5/02 DEP i T‑80/02 DEP, EU:T:2011:129, t. 53. i od 23. ožujka 2012., Kerstens/Komisija, T‑498/09 P‑DEP, EU:T:2012:147, t. 13. do 15.

3.      Iz članka 19. prvog podstavka Statuta Suda, koji se pred Općim sudom primjenjuje na temelju članka 53. prvog podstavka tog statuta, proizlazi da institucije Europske unije, kad je riječ o načinu na koji žele biti zastupane ili asistenciji koju žele koristiti pred sucem Unije, slobodno mogu koristiti pomoć odvjetnika. U svrhu primjene spomenute odredbe Statuta valja izjednačiti tijela Unije i spomenute institucije.

Stoga, iako činjenica da je tijelo Unije uključilo agenta i vanjskog odvjetnika ne utječe na eventualnu mogućnost traženja naknade predmetnih troškova, s obzirom na to da ih se načelno ne može isključiti, ona može utjecati na određivanje iznosa troškova nastalih u svrhu postupka koji će se in fine nadoknaditi. Tako ne može biti riječi o povredi načela jednakog postupanja među tužiteljima kada tuženo tijelo Unije odluči koristiti usluge odvjetnika u određenim predmetima, dok ga u drugima predstavljaju njegovi agenti.

Naime, drugačija procjena, kojom bi se pravo tijela Unije da zahtijeva ukupnu ili dio nagrade plaćene odvjetniku uvjetovalo dokazivanjem objektivne nužnosti korištenja njegovih usluga, predstavljala bi zapravo neizravno ograničenje slobode zajamčene člankom 19. prvim podstavkom Statuta Suda i uključivala bi obvezu suca Unije da svojom ocjenom zamijeni ocjenu institucija i tijela odgovornih za organizaciju vlastitih službi. Takav zadatak nije spojiv ni s člankom 19. prvim podstavkom Statuta Suda ni s ovlašću unutarnje organizacije koju imaju institucije i tijela Unije kad je riječ o vođenju njihovih predmeta pred sudovima Unije.

(t. 24. do 26.)

Izvori:

Sud: rješenje od 10. listopada 2013., CPVO/Schräder, C‑38/09 P‑DEP, EU:C:2013:679, t. 20. do 22. i navedena sudska praksa

Opći sud: rješenje od 28. svibnja 2013., Marcuccio/Komisija, T‑278/07 P‑DEP, Zb., EU:T:2013:269, t. 14. i 15.

4.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 28. i 31.)

Izvori:

Opći sud: rješenja Marcuccio/Komisija, gore navedena t. 25., EU:T:2013:269, t. 20. i Marcuccio/Komisija, EU:T:2014:171, gore navedena t. 13., t. 31. i 38. i navedena sudska praksa

5.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 50.)

Izvori:

Opći sud: rješenje od 20. siječnja 2014., Schönberger/Parlament, T‑186/11 DEP, EU:T:2014:40, t. 29. i navedena sudska praksa

6.      Troškovi prijevoda, koje su institucije Unije dužne podnijeti Općem sudu na temelju članka 43. stavka 2. Poslovnika, ne mogu se smatrati troškovima čiju je naknadu moguće tražiti. Konačno, Opći sud je samo u odnosu na intervenijente, pod određenim uvjetima, priznao nužnost troškova prevođenja.

S tim u vezi kada je riječ o tužbi koja je podnesena na grčkom jeziku protiv tijela Unije čiji zastupnici ne govore taj jezik i koristili su vanjskog odvjetnika koji govori grčki, korištenje potonjeg valja smatrati dovoljnim da omogući navedenom tijelu rad na grčkom, u okviru sudskog postupka, sukladno obvezama propisanima u članku 35. stavku 3. Poslovnika Općeg suda i članku 1. Uredbe Vijeća br. 1. o određivanju jezika koji se koriste u Europskoj ekonomskoj zajednici, kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EU) br. 517/2013. Međutim, priznati da su troškovi prevođenja troškovi čiju je naknadu moguće tražiti, dovelo bi do diskriminacije na osnovi jezika, s obzirom na to da ti troškovi tijelu Unije ne bi nastali da je tužitelj izabrao drugi jezik postupka kojim se navedeno tijelo služi.

(t. 61., 62. i 64.)

Izvori:

Sud: rješenje od 26. studenoga 2004., EIB/De Nicola, C‑198/02 P(R)-DEP, EU:C:2004:754, t. 21. i 22.

Opći sud: rješenje od 18. travnja 2006., Euroalliages i dr./Komisija, T‑132/01 DEP, EU:T:2006:112, t. 46.