Predmet C‑610/15

Stichting Brein

protiv

Ziggo BV i XS4ALL Internet BV

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Hoge Raad der Nederlanden)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Intelektualno i industrijsko vlasništvo – Direktiva 2001/29/EZ – Usklađivanje određenih aspekata autorskog i drugih srodnih prava – Članak 3. stavak 1. – Priopćavanje javnosti – Pojam – Internetska platforma za razmjenu datoteka – Dijeljenje zaštićenih datoteka, bez ovlaštenja nositelja”

Sažetak – Presuda Suda (drugo vijeće) od 14. lipnja 2017.

Usklađivanje zakonodavstava – Autorsko pravo i srodna prava – Direktiva 2001/29 – Usklađivanje određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu – Priopćavanje javnosti – Pojam – Stavljanje na raspolaganje i upravljanje na internetu, servisom za dijeljenje datoteka u okviru mreže ravnopravnih članova (peer‑to‑peer), zaštićenih podataka bez ovlaštenja nositelja – Uključenost

(Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2001/29, čl. 3. st. 1.)

Pojam „priopćavanje javnosti” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu treba tumačiti na način da obuhvaća, u okolnostima poput onih u glavnom postupku, stavljanje na raspolaganje i upravljanje na internetu, servisom za dijeljenje datoteka koji, indeksacijom metapodataka koji se odnose na zaštićena djela i omogućavanjem sredstva za pretraživanje, omogućuje korisnicima toga servisa da lokaliziraju djela i da ih dijele u okviru mreže ravnopravnih članova (peer‑to‑peer).

Kada je, kao prvo, riječ o tome je li stavljanje na raspolaganje i upravljanje internetskom platformom za razmjenu, poput onoga u glavnom postupku, „radnja priopćavanja” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, treba istaknuti da – kao što to proizlazi iz uvodne izjave 23. Direktive 2001/29 – pravo autora na priopćavanje javnosti, navedeno u članku 3. stavku 1., obuhvaća svaki prijenos ili reemitiranje djela javnosti koja nije prisutna na mjestu na kojem se priopćavanje obavlja, žično ili bežično, uključujući radiodifuzijsko emitiranje.

Osim toga, kako to proizlazi iz članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, za postojanje „radnje priopćavanja” dovoljno je, ponajprije, da se djelo stavi na raspolaganje određenoj javnosti na način da mu osobe koje su njezin dio mogu pristupiti, s mjesta i u vrijeme koje same odaberu, a da pri tome ne mora biti odlučujuće jesu li se one tom mogućnošću koristile ili ne (vidjeti presudu od 26. travnja 2017., Stichting Brein, C‑527/15, EU:C:2017:300, t. 36. kao i navedenu sudsku praksu).

U tom pogledu Sud je već ocijenio da stavljanje na internetsku stranicu poveznica na koje je moguće kliknuti, a koje vode do zaštićenih djela objavljenih bez ograničenja pristupa na drugoj internetskoj stranici, nudi korisnicima prve stranice izravan pristup navedenim djelima (presuda od 13. veljače 2014., Svensson i dr., C‑466/12, EU:C:2014:76, t. 18.; vidjeti također u tom smislu rješenje od 21. listopada 2014., BestWater International, C‑348/13, EU:C:2014:2315, t. 15. i presudu od 8. rujna 2016., GS Media, C‑160/15, EU:C:2016:644, t. 43.).

Sud je također presudio da je to slučaj i s prodajom multimedijskog preglednika u koji su prethodno instalirani „add‑on programi” dostupni na internetu koji sadržavaju hiperpoveznice na internetske stranice slobodno dostupne javnosti na kojima su bez pristanka nositelja autorskih prava stavljena na raspolaganje javnosti njima zaštićena djela (vidjeti u tom smislu presudu od 26. travnja 2017., Stichting Brein, C‑527/15, EU:C:2017:300, t. 38. i 53.).

Stoga se iz te sudske prakse može zaključiti da, u načelu, svaka radnja korisnika koja, uz potpuno poznavanje činjenica, omogućuje njegovim klijentima pristup zaštićenim djelima, može predstavljati „radnju priopćavanja” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29.

Kao drugo, da bi bila obuhvaćena pojmom „priopćavanje javnosti” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, još je potrebno da su zaštićena djela doista priopćena određenoj javnosti (presuda od 26. travnja 2017., Stichting Brein, C‑527/15, EU:C:2017:300, t. 43. kao i navedena sudska praksa).

U tom pogledu Sud je precizirao, s jedne strane, da pojam „javnost” podrazumijeva određeni minimalni prag, što iz tog pojma isključuje vrlo malen, odnosno neznatan skup osoba. S druge strane, treba uzeti u obzir kumulativan učinak koji proizlazi iz stavljanja zaštićenih djelâ na raspolaganje mogućim adresatima. Stoga, potrebno je znati koliko osoba ima pristup istom djelu, ne samo istodobno nego i uzastopno (vidjeti u tom smislu presudu od 26. travnja 2017., Stichting Brein, C‑527/15, EU:C:2017:300, t. 44. kao i navedenu sudsku praksu).

(t. 30.‑34., 40., 41., 48. i izreka)